četvrtak, 9. lipnja 2016.

Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!

PISMO MLADIM VJENČANIM PAROVIMA



Kao što svi znate, brak je ugovor, ostvaren između muškarca i žene, preko kojega oni zauvijek sebe predaju jedno drugome. A prsten koji primaju tom prilikom svima pokazuje jednu duboku stvarnost: par je povezan zajedno za čitav život, njih dvoje je neraskidivo povezano. Njihovo sjedinjenje je trajno i može biti prekinuto samo smrću jednog od dva supružnika. Važno je danas imati jasne i ispravne ideje o toj nerazrješivosti, da bi se bolje živjelo i da bi se bolje branila svetost braka. 
Bitno je kao prvo razumjeti zašto je baš taj ugovor trajan, dok mnogi drugi mogu biti poništeni, a potom ćemo pogledati plodove te cjeloživotne obveze. Nerazrješivost braka ima tri razloga:
Prvi je izričita volja Stvoritelja, autora ljudskog života i ugovora koji povezuje dva ljudska života u pogledu rađanja. Naš Gospodin odgovorio je farizejima: „Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih u početku stvori, „stvorio muško i žensko“, i da je rekao: „Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz svoju ženu, pa će dvoje biti jedno tijelo?“ Prema tome, oni nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle: Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!“ (Mt 19:4-6)
Ta zadnja rečenica označava da je bračna veza formirana uz pomoć ljudske volje i Božje volje. To znači da u isto vrijeme kada supružnici sklapaju bračni ugovor, Bog potvrđuje taj brak, na način da pred Njegovim očima to dvoje ljudi čini samo jedno tijelo, jednu obitelj. Posljedično, niti jedan ljudski autoritet ne može raskinuti taj ugovor koji je potvrdio i „potpisao“ najviši mogući autoritet: Bog.
Pio XI. podsjeća na taj zakon nerazrješivosti u svojoj enciklici "Casti Connubii". Riječ Gospodina: „Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“, rečeno je za brak naših prvih roditelja, odnosno možemo reći da je on prototip svakog braka u budućnosti.
Na taj način, stoga, od početka je u Božjem naumu, brak trebao prikazati nerazrješivo sjedinjenje Njegovog Sina s ljudskom prirodom, zajedništvo koje je trajno jer je Naš Gospodin uzašao na Nebo u Svojoj ljudskoj prirodi.
Taj razlog tiče se svih ljudi, jer je to Božanski prirodni zakon. Zbog toga je i bračni ugovor između dva nevjernika valjan i nerazrješiv. Zašto je Bog htio tu nerazrješivost braka? Da bi zaštitio djecu i njihov odgoj, posvećivanje muža i žene, ali podjednako i zbog boljitka države preko stabilnosti obitelji.


Drugi razlog za nerazrješivost braka tiče se samo katolika. Radi se o Sakramentu, koji uzdiže to sjedinjenje muža i žene, tako što ga oblikuje prema jedinstvu Krista i Crkve. Pio XI. naučavao je sljedeće: „U kršćanskom i potpunom braku, bračni savez ispunio je svoje savršenstvo (zbog Sakramenta). U isto vrijeme po Božjoj volji, tamo svijetli najveća stabilnost i najveća nerazrješivost  i niti jedan ljudski autoritet to ne može potkopavati. Kao što je i veza Krista i Crkve nerazrješiva: Krist nikada neće ustanoviti drugu Crkvu, On je neće nikada napustiti; tako se veza bračnog para mora povinuti tom modelu, mora biti nerazrješiva.

Treći razlog ima nešto od iste prirode kao ljudsko srce koje teži savršenstvu: potpuni i trajan dar sebe kroz ljubav. To je odraz vječnog odnosa koji postoji između Božanskih Osoba u formiranju jedne obitelji. Osim toga, budući da je svrha braka rađanje, dijete zahtijeva za svoj skladan i uravnotežen razvoj, stabilnu i povezanu prisutnost onih koji su mu dali život. Ti zadnji argumenti se uglavnom više cijene, jer su odmah očiti.

Pogledajmo sada plodove te cjeloživotne obveze, da još više zavolimo te prividne okove, koji ne samo da par ne guše, već ih oni zapravo štite.
Prije svega, ta trajna obveza zahtijeva od svakog supružnika da raste moralno u visinu. Kao posljedica toga, nužno će postojati u bračnom životu neka teška razdoblja, ili razdoblja nerazumijevanja, razočaranja, suprotstavljenosti. Laki odgovor bi bio tražiti rješenje negdje drugdje, novog supružnika, za radost i podršku koje nam nedostaju; odvojiti se da bi se smjestili u život koji izgleda mirniji i neovisniji. To je na kraju samo popuštanje svojim mušicama i volji. Bijeg od poteškoća - je li to krepost, je li to rast u visinu? Ne, to je ponižavajuće! Naprotiv, nerazrješivost braka  zahtijeva prakticiranje kreposti strpljenja, opraštanja, samoodricanja, ufanja i jakosti, a tako svaka prepreka koju morate prijeći – jer nemate izbora, jer morate živjeti mirno i složno u svakodnevnom životu – zahtijeva od svakog supružnika da nadiđe sebe, da raste u kreposti. I to je, upravo, rast u visinu! Čak se i o rastavi ne smije razmišljati kao o rješenju, jer ćete inače imati velike poteškoće u nadvladavanju poteškoća i možda se nećete zapravo oporaviti. Život postaje nepodnošljiv ako sebi dozvoliš mogućnost bijega, jer onda pretjeruješ i uveličavaš, umjesto da tražiš rješenje. Rastava je jedno vrlo veliko zlo: ona stavlja supružnike u opasnost od nesuzdržljivosti, velika je nesreća za odgoj djece, ukida sredstva za posvećenje u svakodnevnom životu, ona je oblik sablazni za obiteljski krug. U praksi je Crkva uvijek ulagala velike napore da spriječi da dođe do toga, i osim preljuba, ozbiljne opasnosti za tijelo i dušu nevinog supružnika, nužno je utjecati se normalnim propisima.
Ta trajna veza još je uvijek nužan uvjet za dobar odgoj. Sviđalo se to vama ili ne, postoji duboka i nezamjenjiva povezanost između oca i njegovog djeteta, između majke i njezinog djeteta. Dijete treba oba roditelja, da žive zajedno skladno. To što ostvariti sklad između njih dvoje nije lagano, to nije razlog da se rastave. Ne. Morate si postaviti taj sklad kao cilj za dobrobit djece i to je ono što sačinjava nerazrješivost braka. Svatko zna kakav „odgoj“ dobije dijete koje ide iz očeve kuće u majčinu i nazad, pogotovo jer roditelji ne mogu vršiti dopunjujući autoritet. A uz to ako je netko nametnut djetetu tko mu nije dao život, svi aspekti njegove osobnosti neće se moći razviti, posebice sinovska ljubav koja kod njega uzrokuje da prihvaća da roditelji imaju pravo na naklonost i da kažnjavaju. Zbog toga će dijete reći: „Svejedno, ti nisi moja majka.“ I osim toga osoba koja nije začela to dijete nikada neće imati pravi majčinski ili očinski stav, ono nikada neće biti njezino dijete, ona nikad neće osjećati istu odgovornost, ona neće imati isto razumijevanje za dijete. Te zadnje opaske vrlo često se mogu primijeniti za ponovno vjenčane ili za brakove u kojima postoji nečije tuđe dijete.
Nerazrješivost braka također je  veliko dobro za društvo, jer ta stabilnost daje dobro uravnotežene osobnosti. Emocionalna neravnoteža koju uzrokuje razvod izražava se većinu vremena u nemoralnosti i nestabilnosti, dva ometajuća faktora za profesionalnu aktivnost. A da ne govorimo o gubitaku osjećaja za autoritet, za dužnosti.
Na to dodajmo da je razvod ludost, jer uništava ono što se tako dugo gradilo, i u što se toliko ulagalo, da bi se sagradio - obiteljski život. Njega i sve njegove osobine prodaje se za ništa: strasti pretvaraju sve u ništa. To je nerazumno!
Neki ljudi će pak prigovarati: nije neuobičajeno primijetiti da je drugi „brak“ često uspješniji od prvog, osoba ima više iskustva u životu, obvezuje se s više zrelosti. To je ponekad tako, i zbog sklada i komplementarnosti karaktera. Ali svejedno su djeca nevine žrtve i, često, ako je brak bio na probno razdoblje, ozbiljnost koju se mora donijeti u brak i razboritost u odabiru supružnika bili bi uništeni i bilo bi sve manje i manje dobrih brakova, na korist afera.
I ono što moramo razumjeti je da u životu postoje neke suštinske i bitne vrijednosti koje dolaze od Boga – a brak je jedna od njih – za koju se mora moći žrtvovati u svojoj vlastitoj situaciji, da bi se sačuvao princip i prenosio u njegovoj čistoći i cjelovitosti budućim generacijama.
Završavam pozivom:
- s jedne strane, na dobrovoljnu odlučnost, na srčanu uvjerenost, da nikad ne pristanete na misli o razvodu koje se javljaju u trenutku nevolje;
- s druge strane, da ćete puno ulagati u obitelj, posvetiti joj se, da nećete biti slabi na mogućnosti koje svijet nudi, na strasti koje svijet zna buditi. Ako netko ne živi svoj brak dubinski, onda on slabi, a snaga strasti ili težina nedaća mogu, jednoga dana, razmrskati tu tako svetu instituciju.
Neka vam pomogne sveti Ivan Krstitelj, mučenik nerazrješivosti i svetosti braka!

O. Alain Delagneau

Nema komentara:

Objavi komentar