Sveta Filomena - zaštitnica čistoće i djevičanstva

Život Svete Filomene - princeze, djevice i mučenice (10.1.291.-10.8.304)

03.08.1833. Svoje mučeništvo po volji Božjoj, objavila je Sveta Filomena, službenici Božjoj, sestri, Mariji Luizi od Isusa:
Moja draga sestro, ja sam kćer jednog kneza koji je vladao u jednoj maloj državi u Grčkoj. Moja majka je također bila kraljevske loze. Oni nisu imali djece, a bili su još pogani, pa su i neprestano prinosili krivim bogovima žrtve da bi dobili dijete. Neki liječnik iz Rima imenom Publije, koji se sada nalazi na nebu, bio je u službi mog oca i stanovao je u našoj palači. Bio je kršćanin. Vidio je žalost mojih roditelja i bio je žalostan zbog sljepoće njihovih duša. Potaknut od Duha Svetog odlučio je govoriti s njima o našoj kršćanskoj vjeri i obećao im je da će dobiti potomstvo čim se krste. Milost je pratila njegove riječi, prosvijetlila njihov razum i pobijedila njihovu volju. Oni su prihvatili kršćanstvo i ispunila im se želja, kako im je obećao Publije, nagrada za sveto krštenje kojega su primili. Kod mog rođenja dali su mi ime LUMENA, da bude simbol svjetla vjere kojoj sam bila plod. Na dan krštenja nazvali su me Filomena, jer sam tog dana postala dijete vjere. Nježna ljubav koju su prema meni imali moj otac i moja majka bila je tako velika da su me neprestano htjeli imati pokraj sebe. Ona je bila razlogom zašto su me poveli sa sobom kad su putovali u Rim, kamo je moj otac morao doći, jer mu je car tiranin, Dioklecijan, zaprijetio nepravednim ratom. Ja sam tada imala 13 godina. Prispjevši u glavni grad svijeta, uputili smo se svo troje u gradsku palaču gdje smo bili primljeni u carsku audijenciju. Čim me spazio, Dioklecijan je svoje poglede neprestano na mene upravljao. To je činio za cijelo vrijeme dok je moj otac iznosio razloge svojih opravdanja i žarko se trudio da on te isprike primi k srcu. Car je jedino bio zaokupljen svojim promatranjima, a kad je moj otac završio dao mu je odgovor, da se dalje ne uznemirava, da odstrani sve brige i misli samo na svoju sreću. Dodao je: "Dajem ti svu moć mojeg carstva i ne tražim ništa drugo nego ruku tvoje kćeri." Moj otac zaslijepljen od časti, koja je nadvisila sva njegova očekivanja, prihvatio je s radošću carev prijedlog. Kad smo se vratili u naš dom, trudili su se na svaki način moj otac i majka, da prihvatim Dioklecijanovu želju, te da tako mogu ispuniti i njihovu želju. Ja sam im rekla: "Kako, zar želite da zbog ljubavi jednog čovjeka prekršim zavjet kojeg sam dala pred dvije godine Isusu Kristu?. Moje djevičanstvo je posvećeno Bogu i ja više ne mogu raspolagati sa sobom. Ti si tada bila premlada da činiš takav zavjet, rekao je otac. Naredio mi je da prihvatim Dioklecijanovu ponudu i dodao u suprotnom strašne prijetnje. Božja milost je učinila da se nisam dala nadvladati. Moj otac je prenio Dioklecijanu moj razlog i kako ovaj nije htio mog oca osloboditi od zadane riječi, otac se našao prisiljen da me dovede pred cara. Kratko prije toga trenutka još sam se morala opirati nezadovoljstvu ili pak nježnim molbama svoga oca. Moja majka se također trudila na sve moguće načine da me pokoleba u mojoj odlučnosti da ostanem vjerna Bogu. Izmjenjivale su se nježnosti i prijetnje, a na kraju su pali do mojih nogu i molili u suzama da im se smilujem. Preklinjali su me : "Dijete naše smiluj se svome ocu i svojoj majci, smiluj se svojoj domovini i našim precima! "Odgovorila sam im: "Ne mogu, djevičanstvo koje sam zavjetovala Bogu nadvisuje vas, domovinu, nadvisuje sve ostalo. Moja domovina je Nebo!"

Nakon ovih mojih riječi bili su očajni. Odveli su me pred cara. On me nastojao pridobiti na sve načine, ali sva njegova obećanja, laskanja i prijetnje, bila su uzaludna. To ga je jako razbjesnilo, raspaljen od sotone dao me staviti u lance i baciti u tamnicu svoje palače. Mislio je da će bol i sramota slomiti moju odlučnost, koju mi je ulijevao moj Božanski zaručnik. Car me svaki dan dolazio vidjeti. Zatim mi je dao skinuti lance da bih mogla uzeti kruha i vode koliko mi je bilo potrebno za održavanje života. Tada je ponovio svoje zavodljive ponude, koje bi bile bez osobite Božje pomoći, pogibeljne za moju djevičansku čistoću. Otpor koji je susretao kod ovih napada na moju nevinost, donio mi je nove muke. Molitva me je držala postojanom i nisam popustila. Ja sam se svaki put preporučila mom Isusu i Njegovoj Prečistoj Majci. Sedmog i tridesetog dana vidjela sam Blaženu Djevicu Mariju obasjanu nebeskim sjajem kako drži u naručju Božansko dijete. Kazala mi je: “Trpjet ćeš još tri dana u ovoj tamnici, a nakon zatvora od četrdeset dana napustit ćeš ovo mjesto patnje." Srce mi se uzradovalo na ovu veselu vijest. Kraljica Anđela je dodala da ću iz ove tamnice izaći samo zato da bih podnijela još veće muke i trpjela još strašniju borbu od one u kojoj sam prije ustrajala.

Moja radost je tada prešla u veliki strah. Ja sam se nadala da će me nakon izlaska iz tamnice odmah pogubiti. Tada mi je Marija kazala: “Budi hrabra kćeri moja!" Ti znaš da te ja posebno ljubim. Ime koje si primila kod svetog krštenja, dokaz je da si slična Mom Sinu i meni. Nazvana si Lumena, a tvoj se zaručnik također zove Svijetlo, Sunce. Mene zovu Zora, Zvijezda, Mjesec, Sunce. Ne boj se, bit ću uz tebe. Zasad si podvrgnuta zakonima prirode da budeš ponizna u svojoj slabosti, a kad dođe do borbe, milost će ti dati snagu, kao i tvoj Anđeo čuvar, koji je također bio i moj, Anđeo Gabrijel, a značenje njegovog imena je "Božja snaga“. On će ti doći u pomoć. Ja ću te preporučiti njegovoj posebnoj brizi kao svoju preljubljenu kćer koju pred svima ostalima ljubim. “Ove riječi Kraljice djevica ulile su mi hrabrost". Prilika je iščeznula i ostavila nebeski miomiris u cijeloj mojoj tamnici. Naskoro se ispunilo ono što mi je bilo prorečeno. U pokušajima da me prisili na popuštanje Dioklecijan je očajavao i odlučio me izložiti javnom mučenju. Počelo je s bičevanjem. Rekao je: “Jer se ne stidi meni caru pretpostaviti jednog zločinca kojeg je vlastiti narod osudio na najsramotniju smrt, jednako zaslužuje i ona da se s njom po pravdi postupa i tako će biti učinjeno. “Naredio je da me svuku do gola i čvrsto svežu uz jedan stup". Zatim je naredio da me krvnici bičuju pred brojnim dvorskim odličnicima. Krv je tekla iz cijelog mog tijela tako da je ono postalo jedna velika rana. Tada je tiranin vidio da sam pala u nesvijest i da sam blizu smrti. Naredio je da me udalje od njegovog pogleda i ponovno bace u tamnicu. Mislio je da će sada klonuti moj duh. Prevario se u svom očekivanju, a mene je vodila slatka nada da ću uskoro doći svom slatkom Zaručniku.Pojavila su se dva Anđela, iz kojih je izlazilo svijetlo, i izlili su balzam na moje rane. Osjećala sam se jačom nego što sam bila prije mučenja. Rano sljedećeg jutra obavijestili su o tome cara. On je naredio da me dovedu pred njega. Promatrao me u čudu i htio mi kazati da ozdravljenje imam zahvaljujući Jupiteru kojem on služi. Htio me silom učiniti rimskom caricom. Dao mi je tašta obećanja s kojima je povezao laskanja i milovanja. On je htio dovršiti pakleno djelo koje si je postavio za cilj. Naprotiv, Duh Sveti kojem moram zahvaliti svoju postojanost, prosvijetlio me u tako velikoj mjeri, da ni Dioklecijan, niti tko od njegovih dvorana, nisu mogli ni najmanje protusloviti mojim dokazima o istini naše vjere. To ga je ponovno razbjesnilo. Zapovjedio je da mi se oko vrata sveže jedno sidro i da me bace u rijeku Tiber. Zapovijed je bila izvršena. "Bog je spriječio posljedice". U času kad su me bacili u rijeku, došla su dva Anđela, odriješili konop kojim je moj vrat bio svezan za sidro koje je potonulo na dno gdje se do danas nalazi. Anđeli su me pred nebrojenom masom svijeta nježno prenijeli na obalu. Sretan je bio učinak ovoga čuda za promatrače. Mnogi su se obratili na kršćanstvo. Dioklecijan je ovo čudo pripisao nepoznatoj čarobnoj moći. Zapovjedio je da me vuku po ulicama grada Rima i da me strijeljaju čitavom tučom strijela. Čitavo moje tijelo je bilo skroz isprobadano, Krv je tekla na sve strane. Iscrpljena i već umiruća, na carevu sam zapovijed bila ponovno bačena u tamnicu. Nebo mi se ponovno smilovalo na čudesan način. Utonula sam u slatki san, a kad sam se probudila našla sam se potpuno zdravom. Dioklecijan je to čuo, pao u bjesnilo i povikao kao bijesan. “Hajde, probodite ju ponovno sa šiljastim strijelama da umre u tim mukama“! Odmah su izvršili njegovu zapovijed. Strijelci su svim snagama napeli lukove, ali se strelice otkazale posluh. Nazočni car je bio izvan sebe od bijesa. Nazvao me čarobnicom. Mislio je da će žar vatre nadvladati moju čarobnu moć. Naredio je da se strijele ražare u peći i da se ponovno strijelja. Strijele su bile odapete, poletjele su svojim smjerom, a tada su se iznenada okrenule u suprotnom smjeru i pojurile na strijelce. Šest ih je poginulo na licu mjesta, a mnogi od ostalih su se odrekli poganstva. Narod je jasno spoznao svemoć Božju koja me zaštitila. Tiranin, preplašen zlovoljom i vikom naroda požurio se da učini kraj mojemu životu. Tako su mi odrubili glavu. Moja je duša poletjela u Nebo, k svom Božanskom Zaručniku, da od Njega primi krunu djevičanstva i palmu mučeništva i da se raduje u Njegovoj nazočnosti, osobito odlikovana pred mnogim izabranima. Ovaj, za mene radošću tako bogat dan, u kojemu sam stupila u nebesko Blaženstvo bijaše petak, a sat moje smrti bio je treći sat popodne.

Sveta Filomena je:
- Zaštitnica posebno čistoće i djevičanstva.
- Zaštitnica upravo rođene djece
- Zaštitnica mladih, napose malih i velikih djevojčica
- Zaštitnica mladih bračnih parova
- Tješiteljica žalosnih i uhićenih
- Utjeha i olakšanje bolesnicima i patnicima
- Pomoćnica siromašnih i siročadi
- Pomoćnica studentima i svima što pristupaju ispitima
- Pomoćnica majki za potrebe njihove djece
- Pomoćnica nerodkinja da postanu majke
- Velika zagovornica da se više ljubi Isusa i Mariju!

Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena

Prečasnom kleru, svim časnim sestrama koje podučavaju, mojim voljenim sinovima katoličke akcije i odgojiteljima koji istinski žele slijediti katolički nauk,

I. Prvi znakovi ovog kasno dolazećeg proljeća pokazuju da je ove godine prisutno određeno povećanje u oblačenju muške odjeće od strane djevojaka i žena, čak i majki. Sve do 1959. u Genovi bi takva odjeća obično značila da je dotična osoba turist, ali sada se čini da postoji značajan broj djevojaka i žena iz same Genove koje biraju, barem na izletima, nositi mušku odjeću (hlače).
Raširenost ovog ponašanja nas obvezuje na ozbiljno promišljanje, i zato tražimo od onih kojima je upućena ova napomena da svakako posvete ovom problemu svu pažnju koju zaslužuje od svakoga tko je na bilo koji način odgovoran za nekoga pred Bogom.
Želimo prije svega dati uravnotežen moralni sud o nošenju muške odjeće od strane žena. Zapravo, naše misli se samo mogu baviti pitanjem morala.
Prvo, što se tiče pitanja pokrivanja ženskog tijela, za nošenje hlača ne može se reći da kao takvo predstavlja ozbiljnu povredu čednosti, budući da hlače svakako pokrivaju više ženskog tijela od modernih suknji.
Drugo, međutim, da bi odjeća bila čedna nije potrebno samo da pokriva tijelo, nego također i da nije previše pripijena uz tijelo. Iako je točno da je većina ženske odjeće danas više pripijena uz tijelo od nekih vrsta hlača, ipak, zbog kroja hlače mogu biti još pripijenije, a to obično i jesu, tako da takvo usko pripijanje zadaje ništa manje brige od pitanja otkrivenosti tijela. Zaradi toga, nečednost muških hlača na ženama je vid problema koji se ne smije izostaviti iz sveukupnog suda o ovom pitanju, iako ga također ne treba ni umjetno preuveličavati.

II. Međutim, jedan drugi vid pitanja žena koje nose muške hlače čini nam se najozbiljniji.
Kad žena nosi mušku odjeću to prvo utječe na nju samu, mijenjajući psihologiju urođenu ženi, drugo, to utječe na ženu u svojstvu supruge svog muža, kvareći odnos između spolova, treće, to utječe na ženu kao majku svoje djece, izazivajući štetu njezinom dostojanstvu u očima njezine djece. Svaku od tih točaka posebno treba pažljivo razmotriti:

A. Muška odjeća mijenja psihologiju žene.

Pravo rečeno, motiv koji žene tjera da nose mušku odjeću je uvijek taj da imitiraju, da se natječu s muškarcem, koji se smatra jačim, manje vezanim, više nezavisnim. Ta motivacija jasno pokazuje da je odijevanje muške odjeće vizualno pomagalo u stvaranju mentalnog stava da se "bude kao muškarac". Drugo, otkad su ljudi ljudi, odjeća koju osoba nosi zahtijeva, nameće i mijenja geste, stavove i ponašanje te osobe, tako da počevši od toga da se samo oblači izvana, odjeća počinje nametati posebno gledište iznutra.

Također dodajmo da kad žena nosi mušku odjeću to uvijek više ili manje pokazuje da reagira na svoju ženstvenost kao da je manje vrijedna, dok je zapravo samo različita. Iskrivljavanje njezine psihologije je jasno vidljivo. Ovi razlozi, u kojima je sažeto i mnogo drugih, dovoljni su da nas upozore kako se kod žena stvara pogrešan način razmišljanja kad nose mušku odjeću.

B. Muška odjeća kvari odnos između žena i muškaraca.

Uistinu, kako se odnosi između spolova razvijaju tijekom odrastanja, prevladava instinkt međusobne privlačnosti. Osnovni temelj te privlačnosti je različitost između dva spola, koja je moguća samo zato što se međusobno nadopunjavaju. Ako, međutim, ta "raznolikost" postane manje očita jer je uklonjen jedan od njezinih glavnih vanjskih znakova i jer je normalna psihološka struktura oslabljena, rezultat toga je promjena temeljnog čimbenika u odnosu.

Problem je još dublji. Međusobnoj privlačnosti između spolova prethodi, i u naravi, i po redu vremena, onaj osjećaj srama koji drži rastuće instinkte pod kontrolom, nameće poštovanje, te teži podići na višu razinu međusobnog uvažavanja i zdravog straha sve što bi ti instinkti gurnuli prema nekontroliranim činima. Promijeniti tu odjeću koja svojom različitosti otkriva i poštuje granice i obrambene mehanizme naravi, znači sravniti razlike i pomoći srušiti bitne obrambene mehanizme tog osjećaja srama. U najmanjem slučaju to znači sprječavati ga. I kad se osjećaj srama spriječi u aktiviranju kočnica, tada se odnosi između muškaraca i žena sve više srozavaju do čiste tjelesnosti, lišene svakog međusobnog poštovanja i uvažavanja.
Iskustvo nam govori da kada je žena defeminizirana, da je njezina obrana potkopana i da se slabost povećava.

C. Muška odjeća šteti dostojanstvu majke u očima njezine djece.

Sva djeca imaju instinkt za osjećaj dostojanstva i doličnosti njihove majke. Analiza prve unutarnje krize djeteta, kad postane svjesno svijeta oko sebe, puno prije nego što uđe u adolescenciju, pokazuje koliki utjecaj ima taj osjećaj. Djeca po tom pitanju imaju najveću moguću osjetljivost. Odrasli su obično instinktivno ostavili to sve iza sebe i ne misle više o tome, ali dobro bi bilo da se sjetimo strogih mjerila koje djeca instinktivno postavljaju za njihove majke, i dubokih i čak strašnih reakcija koje nastaju u njima kad vide loše ponašanje svoje majke. U tom su ocrtane mnoge crte kasnijeg života - i to ne za dobro - u tim ranim unutarnjim dramama djetinjstva.
Dijete možda ne zna definiciju nedoličnog otkrivanja, lakomislenosti ili bračne nevjere, ali posjeduje instinktivno šesto čulo da ih prepozna kad se dogode, da zbog njih pati i bude duboko ranjeno u svojoj duši.


III. Razmislimo ozbiljno o važnosti svega dosad rečenog, čak i ako ženino pojavljivanje u muškoj odjeći ne stvara odmah uzrujanost kao kod teške nečednosti.
Mijenjanje psihologije žene čini temeljitu i, dugoročno gledano, nepopravljivu štetu obitelji, bračnoj vjernosti, ljudskim osjećajima i ljudskom društvu. Istina je da se učinci nošenja neprikladne odjeće ne mogu svi vidjeti u kratkom vremenu, ali mora se misliti na ono što se polako i podmuklo podriva, ruši, izopačuje.
Je li zamisliv ikakav zadovoljavajući reciprocitet između muža i žene, ako se promijeni ženska psihologija? Ili, zar je zamislivo ikakvo pravo obrazovanje djece, koje je tako delikatno u svojem načinu, tako protkano nezamislivim čimbenicima u kojim majčina intuicija i instinkt igraju presudnu ulogu u tim osjetljivim godinama? Što će te žene moći dati svojoj djeci kad već toliko dugo budu nosile hlače da će njihovo samopouzdanje rasti više u njihovom natjecanju s muškarcima nego u njihovom funkcioniranju kao žene?
Zašto, pitamo se, otkad je ljudi, ili otkad su ljudi postali civilizirani - zašto su ljudi u svim vremenima i mjestima bili snažno potaknuti napraviti razlikovnu podjelu između funkcija dvaju spolova? Zar to ne svjedoči neporecivo kako cijelo čovječanstvo prepoznaje jednu istinu i zakon iznad ljudskoga?
Da zaključimo, kad god žene počnu nositi mušku odjeću, to se smatra čimbenikom dugoročnog razaranja ljudskog poretka.

IV. Logična posljedica svega do sad predstavljenog je da bi svatko na položaju autoriteta trebao osjećati uzbunu u istinskom i pravom značenju te riječi, oštre i odlučne uzbune.
Šaljemo ozbiljno upozorenje župnicima, svim svećenicima općenito i posebno ispovjednicima, članovima svih udruga, svim redovnicima i redovnicama, posebno sestrama koje podučavaju.
Pozivamo ih da budu jasno svjesni problema tako da mogu djelovati. Ta svijest je veoma važna. Ona će uputiti na prikladnu akciju kad to bude potrebno. Međutim, nemojmo dopustiti da nas savjetuju da se predamo pred nekom navodno neizbježnom promjenom, kao da smo suočeni s prirodnom evolucijom čovječanstva i sl. Ljudi dolaze i odlaze, jer je Bog ostavio dovoljno prostora za vrludanje njihove slobodne volje, ali temeljne crte prirode i ništa manje temeljne crte vječnoga zakona nikad se nisu promijenile, ne mijenjaju se i nikad se neće promijeniti.

Postoje granice preko kojih ljudi mogu zalutati, ali ako to učine rezultat je smrt. Postoje granice kojima se prazno filozofsko fantaziranje može rugati i ne uzimati ih za ozbiljno, ali te granice stvaraju savez čvrstih činjenica i naravi da kazne svakoga tko ih prekorači. A povijest je već dovoljno pokazala, sa zastrašujućim dokazima iz života i smrti naroda, da je odgovor svima koji krše osnovne crte "čovječanstva" uvijek, prije ili kasnije, katastrofa.
Od Hegelove dijalektike nadalje u ušima su nam odzvanjale čiste bajke, i samim time što su ih slušali toliko često, mnogi ljudi su se na njih priviknuli, barem pasivno. Međutim, istina je da narav i istina, kao i zakon koji je u oboma utkan, idu svojim nepokolebljivim putem, i kidaju na komadiće nesretnike koji bez ikakva temelja vjeruju u radikalne i dalekosežne promjene u samoj strukturi čovjeka.
Posljedice takvog kršenja nisu novi koncept čovjeka nego neredi, štetne nestabilnosti svake vrste, zastrašujuća suhoća ljudske duše, bolno povećanje broja ljudskih izopćenika, odavno otjeranih daleko od ljudskih pogleda i misli da prožive svoje propadanje u dosadi, tuzi i odbačenosti. Usporedno s uništavanjem vječnih pravila idu uništene obitelji, životi skončani prije svoga vremena, hladna ognjišta i domovi, starci odbačeni, mladež svojevoljno izopačena, te - na samom dnu - duše u očaju koje oduzimaju sebi život. Sav taj ljudski razdor svjedoči o činjenici da Božji red pred ničim ne uzmiče, niti dopušta da ga se prilagođava, na bilo koji način, bunovnim snovima takozvanih filozofa.

V. Rekli smo da svi kojima je ova obavijest upućena trebaju imati ozbiljan osjećaj uzbune oko ovog problema. Prema tome, trebaju znati što moraju reći, počevši s malim djevojčicama na majčinu koljenu. Znaju da će morati, bez pretjerivanja ili pretvaranja u fanatike, strogo ograničiti koliko će tolerirati žensko oblačenje u mušku odjeću, kao općenito pravilo. Znaju da nikad ne smiju biti toliko slabi da šute pred tim običajem koji čini da klizi i propada moralno stanje svih ustanova. Svećenici znaju da stajalište koje moraju zauzeti u ispovjedaonicama, bez da žensko oblačenje u mušku odjeću drže automatski teškim grijehom, mora biti oštro i odlučno. Svi trebaju razmisliti o potrebi za ujedinjenim djelovanjem, pojačanim sa svake strane suradnjom svih ljudi dobre volje i rasvijetljenog uma, tako da se stvori prava brana protiv poplave. Oni od vas koji su u bilo kojem smislu odgovorni za duše razumiju koliko je korisno imati saveznike u ovoj obrambenoj borbi - ljude umjetnosti, medija i zanata. Položaj koji zauzmu dizajnerske modne kuće, njihovi nadareni dizajneri i industrija odjeće od ključne je važnosti za ovo cijelo pitanje. Kad se spoje umjetnički smisao, rafiniranost i dobar ukus, mogu se naći prikladna i dostojanstvena rješenja za odjeću koju će žene nositi kad moraju koristiti motor ili baviti se ovakvom ili onakvom aktivnosti ili poslom. Ono što je važno je da sačuvaju čednost, zajedno s tim vjekovnim osjećajem ženstvenosti, ženstvenosti koju će više nego bilo što drugo djeca nastavljati povezivati s licem svoje majke.
Mi ne niječemo da moderni život postavlja teškoće i stvara zahtjeve koji su našim djedovima i bakama bili nepoznati, ali tvrdimo da postoje vrijednosti koje treba zaštititi više nego prolazna iskustva, i da za svaku inteligentnu osobu uvijek postoji dovoljno zdrave pameti i dobrog ukusa da se nađu prihvatljiva i dostojanstvena rješenja za probleme kako dolaze.
Iz bratske ljubavi borimo se protiv izravnavanja čovječanstva, protiv napada na one razlike na kojima leži komplementarnost muškarca i žene. Kada vidimo ženu u hlačama, ne bismo trebali misliti na nju toliko koliko na cijelo čovječanstvo, kakvo će biti kad se žene trajno maskuliniziraju. Nitko nije na dobitku ako pomaže stvaranju budućeg vremena nejasnoće, dvosmislenosti, nesavršenosti i, jednom rječju, strahotâ.
Ovo Naše pismo nije upućeno javnosti, nego onima koji su odgovorni za duše, za obrazovanje, za katoličke udruge. Neka vrše svoju dužnost i neka ne budu stražari koji su uhvaćeni na spavanju dok se zlo uvlačilo.


Genova, 12. lipnja 1960.

+ Giuseppe kardinal Siri nadbiskup đenoveški

Duhovno oružje: 3 Zdravo Marijo za čistoću

“Istina, mi živimo u tijelu, ali se ne borimo po tijelu. Naše borbeno oružje nije tjelesno. Naprotiv, ono je izvanredno jako za rušenje utvrda u službi Bogu." (2. Kor. 10:3-4)  Sv.Pavao

Svaki se dan suočavamo s različitim napastima na grijeh. Te napasti uzimaju različite oblike. Neki od nas bore se s eksplozivnim temperamentom, drugi sa sebičnošću, treći s pornografijom, a neki s pohlepom i materijalizmom. S Božjom milošću, mi moramo nadvladati te grijehe i pogubiti ih. Sama moć volje ipak nije dovoljna.
U duhovnom boju, mi trebamo duhovno oružje, tako da danas započinjem seriju o nadnaravnim instrumentima koje možemo koristiti u borbi protiv grijeha i za rast u svetosti. Ta su nam oružja predali veliki sveci katoličke vjere; ona su prokušana i njihova efikasnost dokazana na polju duhovne borbe.

3 Zdravo Marije
Budući da je danas blagdan Marije Djevice Kraljice, mislio sam da bi bilo prikladno diskutirati o pobožnosti koja zaziva kraljicu neba za pomoć – o praksi izgovaranja tri Zdravo Marije svakoga jutra i prije spavanja.

Tu jednostavnu no ipak vrlo moćnu pobožnost poticali su mnogi veliki sveci, uključujući sv. Ante Padovanski, sv. Leonard Portumauricijski i sv. Alfonz Liguori.
Bit pobožnosti je moliti našu Gospu za milosti da vodimo svete živote svaki dan. Svaka Zdravo Marijo moli se na čast jedne Osobe Presvetog Trojstva i moli se za određenu milost.
U ukazanju sv. Matildi, Blažena Majka opisuje pobožnost na ovakav način:
U prvoj Zdravo Marijo, vi ćete me moliti za krepost najviše moći koju mi je Bog Otac dao da vas osnažim u svim vašim borbama i da vas branim od moći zlobnog neprijatelja.
U drugoj Zdravo Marijo, vi me preklinjete, po divnoj mudrosti koju sam primila od svoga Sina, da dopustim istini da rasvijetli vaše duše i da iz nje istjera tamu neznanja i zablude.
U trećoj Zdravo Marijo, vi me molite da po gorućoj vatri ljubavi kojom me je Duh Sveti ražario, da vam dam takvu žarku ljubav koja će vam pomoći da nadvladate strah i smrtnu borbu.

Ta pobožnost osobito je moćno oružje u boju protiv grijeha požude. Sv. Alfonz, jedan od velikih zagovornika ove pobožnosti, preporučavao je dodati na kraju sljedeću molitvu: “Po tvojem čistom i Bezgrješnom začeću, o Marijo, učini moje tijelo čistim i moju dušu svetom.“ Možete moliti i na ovaj način: “Majko, čuvaj me danas od smrtnog grijeha.“

Bez obzira koliko bili zaposleni, mi možemo naći vremena za ovu jednostavnu, brzu i moćnu pobožnost. Ona je izvrstan komad duhovnog oklopa i ako je prakticirate vjerno, vi ćete rasti u svetosti i naći ćete snagu u vašim borbama protiv grijeha.

Cleophas

Izvor

Poseban oblik nečednosti koji je karakterističan za naše vrijeme

Kao što postoji katolički standard odijevanja za žene tako postoji i za muškarce, jer upravo isti principi vrijede i za jedne i za druge.

Čednost je moralna krepost i dio kreposti umjerenosti po kojoj osoba unosi umjerenost u svoja vanjska i unutarnja ponašanja (koliko se može vidjeti određenim vanjskim znakovima), da bi ih držala pod kontrolom iz pravih razloga (ST, IIa IIae P. 160, A. 2). Sv. Toma Akvinski nabraja četiri vrste čednosti u uobičajenim stvarima, koje su obvezujuće za svakoga:
• prva je kretanje uma prema nekoj izvrsnosti, ublaženo poniznošću
• druga je žudnja za stvarima koje se odnose na znanje, ublaženo marljivošću koja se protivi znatiželji
• treća se tiče tjelesnih kretnji i čina (uključujući i riječi), koje zahtijevaju da se čine dolično i časno, bez obzira je li čin ozbiljan ili igra
• četvrto se tiče vanjskog izgleda, na primjer odjeće i sl.
Ako su sva četiri aspekta jednako važna, nema sumnje da se zadnja dva, koja nemaju posebno ime, uglavnom podrazumijevaju pod pojmom čednost. Štoviše, čednost se najviše odnosi na zadnji, zbog neurednosti pale ljudske naravi, koju se tako lako može svladati neurednom privlačnošću zadnjeg aspekta nečednosti.

Jasno je da muškarci imaju podjednaku dužnost kao i žene izbjegavati provokativne riječi i ne odijevati se u odjeću koja bi isticala njihovu osobnost ili njihovo tijelo, kojom bi se pravili važni, vodeći u samodopadnost i uobraženost. Poput žena, njima je stoga zabranjeno izlagati svoja tijela u javnosti na nedoličan način, ili izazivati neurednu privlačnost suprotnog spola. Muškarci uvijek moraju nositi majicu kad vježbaju, a kratke hlače ne bi trebali nositi u javnosti, već ih smiju koristiti samo za sport, a ni tada one ne smiju biti prekratke ili preuske. Isto tako, muškarci se trebaju čedno odijevati za nedjeljnu Misu - u košulju, kravatu, hlače, u ono što simbolizira osjećaj odgovornosti, vodeći svoju obitelj urednom samodisciplinom čednog odijevanja te vršeći svoju dužnost u istinskom bogoslužju.

Međutim, postoje dvije važne razlike u primjenjivanju tih principa na muškarce, u usporedbi sa ženama, koje su razlog zašto se crkveni dokumenti o toj temi uglavnom odnose na čednost kod žena. Prva je ta da je priroda žene sklonija napasti taštine i da se pravi važna svojim tijelom, a druga da muškarčeva priroda čini da je on u većoj napasti kada je tome izložen. Zbog toga, najozbiljnije i najopasnije povrede čednosti, one koja spada pod četvrti princip i strogo gledano, uglavnom protiv čistoće, čine žene.

Iz tog razloga Crkva je bila puno stroža oko ženske odjeće, što vidimo i iz sljedećeg citata iz dekreta Svete Kongregacije Vijeća 18. siječnja 1930.:
Njegova Svetost, Pio XI., nikad nije prestao utvrđivati pisanom riječju i govorom ono pravilo sv. Pavla: "Da se žene pristojno oblače, da se kite stidom i čednošću... kako i dolikuje ženama kojima je zvanje pobožnost.“ 
I u mnogim prilikama isti je vrhovni poglavar korio i oštro osudio nečednost u odijevanju koja je danas svugdje u modi; čak i među katoličkim ženama i djevojkama; praksa koja ozbiljno šteti krunidbenoj kreposti i diki žene, a još više jer na nesreću vodi ne samo njihovom vremenitom gubitku, već, što je gore, njihovoj vječnoj propasti i propasti drugih duša.
Zato nije čudo da su se biskupi i drugi mjesni ordinariji, kao što i priliči Kristovim službenicima, u svojim poštovanim biskupijama jednoglasno odupirali svakom načinu takve razuzdane i besramne mode i čineći to, radosno su i hrabro podnijeli ismijavanja i ruganja koja su ponekad pakosni ljudi usmjerili protiv njih...

Postoji i drugi razlog zašto je čednost odjeće posebno važna za žene. Radi se o tome da postoji poseban oblik nečednosti koji je karakterističan za naše vrijeme, a to je nečednost žene koja nosi mušku odjeću, ponajprije hlače i kratke hlače. On potkopava žensko psihološko sagledavanje same sebe, i njezine različitosti od muškarca, što ju zauzvrat čini manje ženstvenom, nagriza prirodno uvažavanje između muškaraca i žena, odnos postaje preintiman i na kraju degradira na razinu senzualnosti. Radi se o takvom obliku nečednosti koja je na kraju najdestruktivnija za ljudske odnose i krepost čistoće.
Ako, stoga, postoji određeni standard čednosti za muškarce, moramo uvijek imati na umu da je bitka za ženinu čednost i važnija i teža za dobiti.
Pravi muškarci će, ipak, podučavati i voditi svojim primjerom. Ako imaju problema s inzistiranjem na čednosti kod svoje žene ili kćeri, oni će se sjetiti prakticirati upravo četiri vrste čednosti koje smo gore naveli, i njihove opomene donositi će plod.
O. Peter R. Scott
Izvor

Što ne valja s javnim školama?

Kardinal Paul Cullen

Njegova ekscelencija, kardinal Paul Cullen, nadbiskup Dublina i Irske nadbiskupije, 22. veljače 1869. godine predočio je dokaze Kraljevskoj komisiji za ispitivanje kvalitete osnovnog obrazovanja Irske. O kardinalu Cullenu, nadbiskupu Dublina u katoličkoj enciklopediji piše sljedeće:
Stanje katoličke crkve u Irskoj 1878. godine, u usporedbi s onim 1850., pruža obilne dokaze o plodnoj revnosti kardinala Cullena i blagotvornim učincima postignutim za vrijeme njegovog episkopata. Tih dvadeset godina označilo je dugo razdoblje pobjedničkog napretka u svim stvarima povezanima s vjerom, disciplinom, obrazovanjem i milosrđem. Elokventni otac dominikanac Thomas N. Burke napisao je 1878.: "Vodeći duh animiranja, ohrabrivanja i usmjeravanja divnog djela irske katoličke crkve zadnjih dvadeset i osam godina bio je Paul, kardinal Cullen, događaje čijeg će upravljanja povijest upamtiti kao, moguće, najdivnije i najslavnije razdoblje u cijeloj crkvenoj povijesti Irske. Rezultat njegovog truda bila je predivna obnova katoličkih štovanja i pobožnosti koje su u naše vrijeme obnovile drevnu slavu svetosti zemlje koja se nekoć nazivala „Otok svetaca“. Niti jedna kršćanska crkva nije u isto vrijeme postigla značajnije religiozne rezultate u bogatstvu i obilnosti plodova istinske katoličke pobožnosti. Njegovi ostaci počivaju ispod apside crkve povezane s dijecezanskom bogoslovijom u Clonliffeu.

U kardinalovo svjedočanstvo Komisiji bila je uključena velika količina dokaza koji pokazuju štetu u praksi „miješanih“ ili „zajedničkih“ škola. Te škole miješaju učenike različitih religija, ili ne podučavaju nikakav vjeronauk učenicima, ili ih podučavaju samo općenite kršćanske principe koje katolicizam dijeli s većinom protestantskih sekti. Daleko od toga da je to neka neobična stvar danas, takve škole su sada posve standardne u Sjedinjenim Državama i na Zapadu i tipično su prihvaćene bez previše pitanja od naših modernih katoličkih autoriteta. Zbog toga je vrlo zanimljivo vidjeti istinski katoličku reakciju na taj koncept krajem 19. stoljeća. Kardinal Cullen sakupio je brojna pisma katoličkih biskupa iz cijelog svijeta da svjedoče o utjecaju tih škola i na stanovništvo i na vjernike. Uključio sam dolje neka od pisama kardinala Cullena koje je on predočio Komisiji. Među njima se nalaze pisma biskupa iz Belgije, nadbiskupa New Yorka i napokon, pismo Njegove Svetosti samog Pape Pija IX. Uživajte.
Chris Jackson

Kardinal Cullen: “U Belgiji prevladava jednaka sloboda obrazovanja kao i u Prusiji i Austriji. Odnedavno, učinjeni su neki pokušaji da se ustanove miješane škole, ali njima se suprotstavljaju biskupi i kler. Oni nisu u jednoglasju s općenitim ugođajem u zemlji – koja je katolička, i podržavaju vjersko obrazovanje kao što i mi imamo u Irskoj. U ruci imam pismo biskupa iz Liegea, napisanog prošlog rujna, u vezi miješanih škola koje neke naivne gospođe namjeravaju ustanoviti u Liegeu.

One su ih htjele ustanoviti pretežno po principima našeg Nacionalnog sistema, odnosno, da se ne podučava ništa o religiji osim nekih općenitih kršćanskih principa. Biskup pokazuje da je takav pokušaj u sukobu s naukom Katoličke crkve i osjećajem katolika u Belgiji. Njegova pisma sadrže dobra zapažanja, koja će možda biti zanimljivo pročitati. On govori tim gospođama:

"Pothvat koji ste isplanirali, procijenjen prema vašem vlastitom programu, ne može biti pomiren s ispovijedanjem katoličke vjere; on bi vas stavio u otvorenu opoziciju s Božjom Crkvom, za koju kažete da jeste, i da namjeravate ostati, član. Ne smijete se zavaravati u vezi tih činjenica – kao otac kojemu je povjerena briga za njegovu obitelj, kao pastir odgovoran za duše Njegovog stada, ja vas upozoravam da ne idete tim krivim i pogubnim putem, na koji ste prisiljeni utjecajima u koje imate povjerenja, a ne bi trebali..

Bolje preispitajte što vaš program predlaže. Vi se obvezujete podučavati u vašoj školi, ili uzrokujete da će na vašu odgovornost tamo biti podučavana prava vjera i krivovjerje pa čak i nevjernost – vi se vežete da ćete staviti istinu i zabludu u posve jednaki položaj; vi obećavate dobrodošlicu, u vašoj školi s jednakom naklonošću, svemu onome što je Bog, Gospodar Istine, otkrio i zapovjedio nam da vjerujemo, i svemu onome što je Duh laži stavio na mjesto Božanske riječi i institucija; vi želite, kako Sveto pismo kaže, služiti dvama gospodarima, između kojih postoji nepomirljiva suprotnost, i u vašim školama slaviti u isto vrijeme Krista i Beliala! Ali Isus Krist nikada neće tolerirati tu podijeljenu odanost; vi znate kojim riječima On to odbacuje i osuđuje!

Je li moguće da ste odlučili zatvoriti vrata vaše škole vjerskom utjecaju, koji je sama duša obrazovanja; isključiti iz proučavanja povijesti tragove djela Božje Providnosti u svijetu, bez čega povijest postaje jalova i puki suhoparan katalog imena, datuma i podataka, umjesto da bude izvor korisnih, praktičnih lekcija; reći niti jednu riječ o veličanstvenoj i dobrotvornoj ulozi koju je Božja Crkva igrala u svijetu zadnjih devetnaest stoljeća; povući literaturu tog vjerskog duha koji je inspirirao tolika umjetnička i literarna remek-djela; lišiti moralni zakon podrške koji bi imao u doktrinarnoj poduci, i oslabiti osjećaj dužnosti, oslobađajući savjest od sankcija koje vjera otkriva i koje jedino mogu efikasno zauzdati ljudske strasti?

Je li moguće da biste se vi, zaboravljajući što dugujete vašoj majci, Katoličkoj crkvi – pa ipak puni ljubavi prema protestantima i židovima, i nevjernicima, suzdržali od stavljanja raspela, svetog lika Spasitelja kojemu žena duguje svu svoju sreću kćeri, supruge i majke; i da biste oklijevali postaviti pred vaše učenike čednu i nježnu sliku Marije, Majke Božje, vazda Djevice, uzora ženske kreposti u svakoj dobi, u svakom društvenom položaju, u svim uvjetima života, u vaše školske prostorije?
Zar biste lišili vaše učenike tihog, ali prodornog utjecaja koji bi ih, proizlazeći iz ta dva izvora, podučio tu dvostruku lekciju koja obuhvaća dužnosti svake žene, duh pobožnosti i nevidljivog žrtvovanja sebe? Zar biste im zatvorili knjigu iz koje mogu saznati o prijanjanju uz svoju dužnost, snazi u svojim borbama, podnošenju svojih tjelesnih boli i najplemenitijoj ideji dostojanstva njihovog bića i neprocjenjivoj vrijednosti njihovih duša?

Budući da ste mi rekle da jeste i da želite ostati katolkinje, objasnio sam vam kako bi bilo nezakonito izravno potpomagati naučavanje nauka u suprotnosti s katoličkom vjerom. Da biste izbjegle taj težak grijeh, tako težak u očima Boga i Njegove Crkve, vi se sada utječete planu, koji je zaista čudan za katolike. Budući da ne možete podučavati krivovjerje i nevjernost, a da ne prekršite Božje zakone, vi odbijate podučavati katoličku vjeru. To je osveta koju ćete učiniti zbog Božje zabrane protiv pogodovanja zabludi. Vi najavljujete da će se vaši učitelji pažljivo suzdržavati od svake vjerske rasprave. Koje je pravo značenje koje se skriva pod domišljatom neodređenosti te fraze? Ona znači da ćete zabraniti učiteljima da koriste vjerski utjecaj u izobrazbi svojih učenika; ona znači da je religija, posebno katolička, izbačena iz vaše škole, kao što je i astronomija isključena iz njih. Ja priznajem da vaš program izjavljuje da će učitelji pažljivo podučavati svoje učenike da cijene svoje moralne i vjerske obaveze. Ali znate li da za katolika ne postoji vjerska obveza koja ne ovisi o dogmi kao svom uzroku i svom cilju? Zar niste primijetili da je čista fantazija misliti da možemo učiniti vjerske obveze cijenjenima, osim ako nismo objasnili njihovo porijeklo, prirodu, uvjete, nužnost i sankcije, odnosno ako nismo ušli u područje teologije i išli do samog srca katoličkog nauka? Isto se može reći i za dobru moralnu obvezu. Na čemu će počivati poštivanje moralne obveze? Koju ćete joj dati podršku, ako pozitivan doktrinarni nauk više neće biti njihov temelj i osnova? Bez pozitivne sankcije i naučavanja, kako ćete osnažiti za dobro slabost ljudskog srca? Koju utjehu, koju nadu ćete ponuditi pokajniku?"

Ovo pismo biskupa iz Liegea, osim što tako dobro objašnjava argumente koji se bore protiv mješovitog obrazovanja, pokazuju osjećaje klera i Belgijanaca na tu temu...

Dozvolite mi da se sada referiram na obrazovni sustav Sjedinjenih Država, koji je vrlo sličan našem u Irskoj; oni zovu svoje škole „zajedničke škole“; u Nizozemskoj ih zovu „neutralne škole“; mi ih ovdje zovemo „mješovitima“, ali sve su one pretežno iste...

Budući da je sustav zajedničkog školovanja već vrlo razvijen u New Yorku, ocjena uzvišenog nadbiskupa te velike metropole, preuzvišenog dr. M'Closkyja, mora se poslušati s velikom pažnjom:

"New York, 3. siječnja 1869.

"Uzoriti, imam čast potvrditi primitak cijenjene usluge koju je tražila Vaša Eminencija 12. prošlog mjeseca, u kojoj me tražite da vas obavijestim o rezultatima našeg sustava javnih škola u našem gradu, iz kojih je isključena vjerska poduka, ili koja se odvija na 'miješanim principima'.
Ja mogu odgovoriti da se do sada, što se tiče naše katoličke djece, djelovanje naših javnih škola dokazalo i dokazuje se kao vrlo štetno za njihovu vjeru i moral. Tako je snažno to uvjerenje utisnuto u umove i pastora i roditelja da se čine veliki napori, čak i velike žrtve, i nastavljaju se činiti, da bi se ustanovile i podržale katoličke župne škole.

(...)
Što se tiče nekatolika, mnogi među njima koji su obazrivi i ozbiljno razmišljaju, vide i prepoznaju zla do kojih neizbježno vodi zajedničko školsko obrazovanje. Oni vide da u nedostatku bilo kakvog vjerskog naučavanja slabi utjecaj koju bilo koja vjeroispovijest ili neka određena denominacija ima na mlade umove i da tako odrastajući u ravnodušnosti prema vjeri svojih roditelja, postaju ravnodušni prema svim religijama, i ako nastave nositi ime kršćana, to će biti samo toliko dugo dok to ime ostane popularno u zemlji, ali će ga odmah odbaciti čim se susretnu s prijekorom ili poniženjem.

Ja sam duboko i bolno uvjeren da naše zajedničke škole, kako su sada organizirane i vođene, postepeno narušavaju kršćanstvo u ovoj vrlo povlaštenoj zemlji. 
(...)
Iskreno se nadam da će se Vaša Eminencija i uvaženi kolege uspješno oduprijeti svim pokušajima da Vam se nametne naš američki sustav javnih škola i želim vam dug život i sreću,

J. M'Closky“

U posljednjem ću se citatu pozvati na najviši autoritet Katoličke Crkve, papu Pija IX., vrhovnog poglavara Crkve, Kristovog vikara na Zemlji. Papa Pio IX. bio je konzultiran po tom važnom pitanju, kojeg se dotakao godine 1864. u pismu nadbiskupu Friburga u Njemačkoj, koji je u to vrijeme branio prava religije nad školstvom protiv agresije badenske vlade. Navest ću sljedeće odlomke o mješovitom obrazovanju iz tog važnog pisma:

„Ali, ako taj odvratan sustav obrazovanja, toliko udaljen od katoličke vjere i crkvenog autoriteta, postane izvor zla, i za pojedinca i za društvo, kada se koristi za više obrazovanje i u školama koje pohađaju više klase, tko ne vidi da će taj isti sustav dati povod još većem zlu, ako bude uveden u osnovno školstvo? Jer upravo u tim školama, prije svega, treba djecu pažljivo podučavati od tih nježnih godina o otajstvima i propisima naše svete religije, i da budu marljivo odgojeni za pobožnost, dobar moral, religiju i civilizaciju. Ali u tim istim školama, vjerska poduka mora imati vodeće mjesto u svemu što se tiče obrazovanja i poduke, da što god djeca osim toga nauče izgleda isključivo kao pomoć tome.

Mladi su, zbog toga, izloženi najvećim opasnostima, kad god u njihovim školama obrazovanje nije usko povezano s vjerskom podukom. Zbog toga su, budući da su osnovne škole ustanovljene poglavito zato da ljudima daju vjersku poduku i vode ih prema pobožnosti i kršćanskom moralu, na sebe privukle, u većoj mjeru nego druge obrazovne institucije, svu brigu, zauzimanje i budnost Crkve. Planovi za oduzimanje osnovnih škola kontroli Crkve i napori koji se poduzimaju da se oni provedu, očito su inspirirani duhom neprijateljstva prema njoj i željom za gašenje božanskog svjetla naše svete vjere među ljudima. Crkva koja je ustanovila te škole, uvijek se prema njima odnosila s najvećom brigom i interesom, i gledala na njih kao na glavni cilj svog crkvenog autoriteta i vlasti i tko god bi ih njoj oduzeo, nanio bi ozbiljnu štetu i njoj i tim školama. Oni koji se pretvaraju da se Crkva treba odreći ili obustaviti svoju kontrolu i svoje spasonosne djelatnosti nad osnovnim školama, u stvarnosti ju traži da bude neposlušna zapovijedima svoga božanskog Autora, i da ne izvrši poslanje koje je primila od Boga da vodi sve ljude spasenju; i u kojoj god zemlji bi taj poguban plan oduzimanja škola od Crkvenog autoriteta bio poduzet i izvršen, i tako mladi izloženi opasnosti od gubitka svoje vjere, tamo Crkva po dužnosti mora učiniti što god je moguće i iskoristiti sva sredstva da im osigura potrebnu kršćansku naobrazbu i poduku, ali još više, obvezna je upozoriti vjernike i izjaviti da nitko po savjesti ne može pohađati takve škole jer su neprijateljske Katoličkoj Crkvi.“

Izvor

Pripada li spolni odgoj uopće u školu?

Ovih dana po internetu kruži mail – Izbacite konačno ovakav „spolni odgoj“ iz hrvatskih škola.

Iako je „ovakav“ spolni odgoj koji nam je nametnut zaista perverzan i neprimjeren, ovaj članak bavit će se razlozima zašto zapravo spolni odgoj uopće ne pripada u školu. U tome će nam pomoći članak Randy Engel, jedne od vodećih istražnih novinarki, koja je šezdesetih godina razvila snažan interes za pro - life probleme uključujući kontrolu populacije, abortus i eugeniku. Godine 1989. objavila je knjigu Seksualni odgoj —

Posljednja pošast,u kojoj dokazuje zašto je razredni spolni odgoj uvijek pogrešan i uvijek štetan, kako  on uništava čednost, budi strasti, promovira seksualne aktivnosti i potiče prihvaćanje seksualnih grijeha. U njoj pokazuje i od kuda takav odgoj potječe, tko ga promovira i kako on prodire svuda i prožima sve. Daje i stav Crkve prema njemu – odnosno pokazuje da  je spolni odgoj pravo i dužnost isključivo roditelja, koje oni mogu delegirati drugima, ali im se nikada ne smije preoteti.

Randy Engel: 

Sveta Majka Crkva nije nikad niti jednu takvu „poduku“ smatrala „potrebnom“ osim prirodne pouke koju daju roditelji svojoj djeci o seksualnim pitanjima kada ulaze u zrelu dob žene ili muškarca. I više od toga, „seksualni odgoj“ u razredima za djecu i mlade izričito je zabranio papa Pio XI. u svojoj enciklici o kršćanskom obrazovanju Divini Illius Magistri objavljenoj1. prosinca 1929., gdje pronalazimo prvu zabranu Katoličke Crkve formalnog seksualnog odgoja u otvorenom razrednom okruženju, odnosno zabranu te akademske novotarije koju su uveli određeni liberali u katoličke obrazovne krugove na početku 20.stoljeća. 

Kao što Pio XI. kaže: 

"Druga vrlo ozbiljna opasnost je naturalizam koji danas okupira polje obrazovanja u tim najdelikatnijim stvarima čistoće i morala. Previše česta je pogreška onih koji s opasnom sigurnošću i pod ružnim nazivom propagiraju takozvani spolni odgoj (u Americi SexEd - sexual education), pogrešno zamišljajući da mogu naoružati mlade protiv opasnosti senzualnosti jedino uz pomoć samih prirodnih sredstava, poput drskog upoznavanja i predostrožnih instrukcija za sve bez iznimke, čak u javnosti; i još gore, izlažući ih od ranih godina prilikama da bi ih navikli, tako barem govore, kao da ih žele učiniti bezosjećajnima pred takvim opasnostima.

Takve osobe ozbiljno griješe jer odbijaju prepoznati urođenu slabost ljudske prirode, zakon o kojem govori apostol, i bore se protiv zakona uma i također ignoriraju iskustvo činjenica iz kojih je jasno da su, pogotovo kod mladih ljudi, zle prakse posljedica ne toliko nepoznavanja koliko slabosti volje koja je izložena opasnim situacijama i koja je bez podrške sredstava milosti... općenito govoreći, za vrijeme djetinjstva dovoljno je korisititi ta sredstva koja proizvode dvostruki efekt otvaranja vrata kreposti čistoće i zatvaranja vrata prema porocima.“

Divini Illius Magistri,  osobito kada Pio XI. citira uvide rimskog pisca iz 16. stoljeća, kardinala Silvia Antonianija, o kršćanskom obrazovanju djece, zagovara princip da odgovornost prenošenja intimnih informacija o seksualnim činjenicama pripada primarno roditeljima koji imaju i milost staleža i intimno poznaju svoju djecu.

Kako smo mogli i očekivati, tadašnji modernisti nisu bili utišani izravnim suprotstavljanjem pape Pija XI. otvorenoj seksualnoj poduci  katoličke djece. Tako da je dvije godine kasnije Sveta Stolica bila prisiljena ponovno javno izdati zabranu:

Pitanje: Može li metoda takozvanog „seksualnog odgoja“ ili čak „seksualne inicijacije“ biti odobrena? Odgovor: NE – Sveta Stolica poziva se ponovno na Divini Illius Magistri dodajući: „Nikakvo odobrenje ne može biti dano zagovarateljima ove nove metode, koju su nedavno prihvatili čak i neki katolički autori i objavili u javnosti tiskana djela.“

Godine 1929. kada je Divini Illius napisana, bila je vrlo značajna. Početak 20.  stoljeća donio je sa sobom jačanje organizacija koje su bile usmjerene protiv života, protiv braka i protiv obitelji koje su predstavljali eugeničari, neomaltuzijanci, sangeriti, darvinisti, socijalni anarhisti i cijeli asortiman ostalih „seksulanih reformatora“.

Od 8. do 14. rujna 1929., članovi Kongresa svjetske lige o seksualnoj reformi susreli su se u Londonu da promoviraju onanizam, kontrolu rađanja, masturbaciju, kontrolu populacije, sterilizaciju, umjetnu oplodnju, razvod i feminizam; dekriminalizaciju homoseksualnosti, abortusa, pornografije i prostitucije; i najvažnije instrukcije o „seksualnoj higijeni“ i „seksualnom odgoju“ za mlade. „Seksualni reformatori“ su te programe gledali kao najvažnije sredstvo za ostvarivanje svojeg plana. Dvostruki udar groma Pija XI. – njegova enciklika o kršćanskom obrazovanju koja je zabranila javnu seksualnu poduku u školama, koju je godinu dana kasnije pratila njegova poznata enciklika o obrani kršćanskog braka, Casti Connubii – riješio je problem barem za katolike. Također, 1930. pao je i protestantski moral pod Rezolucijom 15 prihvaćenoj na anglikanskoj Lambeth konferenciji koja je odobrila upotrebu kontracepcije za teške slučajeve.

Papa Pio XII. dva puta je podržao zabranu svog prethodnika za programe seksualne inicijacije. Jednom, 18.rujna 1951., u obraćanju francuskim očevima obitelji u kojem je osudio nesreću programa seksualne inicijacije koji pretjerano naglašavaju bit i doseg seksualnog elementa u životu. I drugi put, 13.travnja 1953., u obraćanju na kongresu psihoterapije i religije u kojem je podsjetio svoju akademsku publiku da “ta pravila [o seksualnoj poduci] nisu ukinuta, niti izričito niti via facti (naglasak nadodan).”

Nacionalni koncil o katoličkoj skrbi 17.studenog 1950., izdao je službenu izjavu pod naslovom: „Dijete: građanin dva svijeta“ u ime SVIH američkih biskupa u kojoj je hijerarhija podsjetila roditelje o njihovoj posebnoj nadležnosti i dužnosti u vezi pružanja seksualne poduke svojoj djeci. Poglavlje je završilo svečanim upozorenjem: „Snažno protestiramo protiv uvođenja seksualne poduke u škole.“

Zapamtite taj datum. To je zadnji puta da ćete vidjeti zajedničku podršku američkih biskupa enciklici Divini Illius Magistri. Osamnaest godina kasnije, u svom pastoralu, Ljudski život u naše doba, američki biskupi učinili su seksualnu poduku „ozbiljnom dužnošću“ i pozvali su na „sistematsko“ omogućavanje razredne seksualne poduke u dijecezanskim kurikulumima zbog „novih okolnosti moderne kulture i komunikacija“. U stvari, jedina istinska promjena bila je rušenje i kolaps kolektivne hijerarhijske kralježnice.

Priopćavanje seksualnog znanja, i izravno i neizravno, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na prikladan način propitujućem djetetu i starijem adolescentu je pravo i dužnost roditelja. Roditelji su po prirodi slobodni od požude kada se bave svojom djecom u seksualnoj sferi. Po milosti njihovog zvanja oni imaju ispravno određenje i znanje da zaštite svoju djecu od opasnosti preranog buđenja seksualnog interesa. I po svojem primjeru čiste ljubavi i osjećaju za čednost i pristojnost, dobri i sveti roditelji osnažuju unutarnji osjećaj za čednost i čistoću u svojoj djeci. Nadalje, formacija u čednosti i intimnosti su dragocjene u razvijanju dječje sposobnosti da razabire što je normalno nasuprot nenormalnom ponašanju i interakciji između njega i starije djece i odraslih.

Porijeklo „seksualnog obrazovanja“ protivno životu

Nema nikakve tajne oko dijaboličnog porijekla „seksualnog obrazovanja“, kao što sam gore spomenula.

U mojoj prvoj knjizi, Seksualni odgoj – posljednja pošast koju sam napisala 1989. na vrhuncu „prolife“ rata protiv programa seksualne inicijacije u katoličkim i javnim školama, opisala sam korijene tog pokreta koji su protiv života, njegovo vodstvo koji je protiv života, njegove ciljeve koji su protiv života i njegovu metodologiju protiv života i dokumentirala sam izvitoperen i varljiv put po kojem je „seksualno obrazovanje“ došlo u župne škole nakon Drugog vatikanskog koncila.

Također nema nikakve tajne niti oko toga  za koju je svrhu „seksualni odgoj“ projektiran.

Prema dr. Richardu Dayu, bivšem Nacionalnom zdravstvenom direktoru „Planned Parenthooda“- za svjetsku populaciju, glavna svrha „seksualnog odgoja“ je da se zainteresira djecu za seks u ranoj dobi i da povežu seks s potrebom za kontracepcijom što ranije u životu, čak i prije nego postanu seksualno aktivni. U govoru iz 1969. s dana „Novog Svjetskog Sistema (poretka)“ inzistira se da seks mora biti odvojen od reprodukcije i reprodukcija od seksa.

Nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a 22. siječnja 1973., dr. Alana Guttmachera, drugog službenika „Planned Parenthooda“, izvjestitelj Washington Star News-a  upitao je kako bi Roe  protiv Wadea mogao biti osiguran, jednom zauvijek.  Guttmacher je na to odgovorio s dvije riječi: “seksualnim odgojem.”
Osiguravanje „prava na abortus“ samo je jedno od mnogih „prava“ koje je „seksualni odgoj“ osiguravao, a radi se o sljedećim pravima:

• “pravo“ na „kontracepciju“
• “pravo“ na sterilizaciju sebe i retardiranih osoba
• “pravo“ na preljub, na pokusni brak te na razvod
• “pravo“ na eugeničarsko rasplođivanje, odnosno umjetnu oplodnju i surogat majčinstvo
• “pravo“ na samoubojstvo i eutanaziju, odnosno da ubiješ sebe i druge koji su bolesni
• “pravo“ na infanticid, odnosno da ubiješ mentalno i fizički hendikepirane bebe
• “pravo“  na slobodan pristup pornografiji
• “pravo“ na sve vrste seksualnog izražavanja, uključujući masturbaciju, sodomiju, incest, bestijalnost i sadomazohizam
• “pravo“ na pederastiju i pedofiliju tako da se djeca i mladi mogu uključiti u “kreativnu“ seksualnost
• “pravo“ na komercijalni seks, odnosno žensku i mušku prostituciju, kao i heteroseksualnu, homoseksualnu, transspolnu i surogat seks terapiju i rekonstrukcijsku operaciju
• “pravo“ države da uvede programe kontrole stanovništva, i dobrovoljne i obavezne

„Seksualni odgoj“ nije o Bogu niti o prirodnom zakonu. - On je o seksualnoj idolatriji.

On nije o kreposti. - On je o poroku.

On nije o moralu. - On je o nemoralu.

On nije o čistoći i čednosti. - On je o ljudožderstvu nevinosti i čistoće.

On nije o plodnosti. - On je o sterilnosti.

On nije o ljubavi. - On je o postizanju genitalne stimulacije i otpuštanja.

On nije o poštovanju i časti. - On je o nepoštivanju i nevjernosti.

On nije o obiteljskom životu, već o uništenju obitelji i umanjivanju roditeljskog autoriteta.

Ukratko, „seksualni odgoj“ usmjeren je protiv obrazovanja, protiv djeteta i protiv obitelji. To je oblik seksualnog uvjetovanja i „rekonstrukcijske psihoterapije“ stvoren za deformiranje savjesti mladih i pretvaranje mladih ljudi u seksualne robote i polimorfne pervertite. To je legalizirani oblik zavođenja djece i njihovog zlostavljanja.

Je li onda ikakvo čudo da su postkoncilski pape i većina američkih biskupa pokazali takav strašan nedostatak brige za žrtve seksualnog zlostavljanja od strane klera?

Zašto bi katolički roditelji trebali biti iznenađeni? Američki su biskupi dozvolili da stotine milijuna katoličke školske djece bude mentalno i duhovno silovano pod krinkom „obrazovanja obiteljskog života“ već više od pola stoljeća.

Nakon trinaest godina razredne seksualne poduke, koja uništava inicijalno kašnjenje kod mladih u razvoju, zaustavlja normalni seksualni razvoj kod adolescenata i razgrađuje seksualne zapreke i osjećaje gađenja za seksualne perverzije uključujući masturbaciju, homoseksualnost i pornografiju kojima su djeca i mladi sistematski izloženi, katolički školarci su tako oštećeni da bez čuda milosti ne mogu biti sposobni voditi zaista svete katoličke živote kao odrasli, bilo da su samci, oženjeni ili zaređeni.

U gotovo svim kulturama, taj period čekanja, pritajenosti, odnosno razdoblje između pete i šeste godine i početka puberteta  smatra se idealnim razdobljem za učenje. Sedma se godina već dugo vremena smatra godinom razuma i diskrecije kada je dijete spremno postati primatelj sakramenata pokore i svete pričesti. Učitelji religijske kateheze davno su prepoznali da je to vrijeme kada je dijete najotvorenije vjerskoj poduci i formaciji i stvarima koje se tiču Boga i Njegove božanske oblasti anđela i svetaca.

Aseksualna priroda djeteta za vrijeme tog razdoblja čekanja pušta djetetovu snagu u smjeru ispunjavanja njegove prirođene znatiželje i instinkta za znanjem daleko od seksualnog područja. On doživljava i uživa u „privrženoj ljubavi“ koju mu daju njegovi roditelji, bake, djedovi i braća i sestre – što će kasnije premjestiti prema Bogu ako izabere redovnički život u celibatu ili život samca, ili će to dijeliti sa svojim supružnikom ako prihvati bračni poziv. 

Za neokaljano dijete, njegove prve asocijacije sa seksualnim stvarima ispravno su povezane uz brak, obitelj i bebe.

Svaki napad na to razdoblje čekanja i pritajenosti napad je na samo djetinjstvo i predstavlja jedan zao čin.

Razvoj i spolno sazrijevanje ljudskog roda kompleksan je proces. Na početku puberteta, sekundarne spolne karakteristike i fizički naboj mlade osobe potiče hipotalamus koji potiče izlučivanje hormona koje proizvodi pituitarna žlijezda – estrogen i druge hormone za djevojke i testosteron za dječake. U skladu s time, proizvodnja melatonina, hormona kojeg proizvodi žlijezda epifiza, koji sprječava seksualni razvoj kod male djece značajno je umanjena u to vrijeme.

Za vrijeme adolescencije, ljudski mozak proći će glavnu rekonstrukciju svojih sinapsi ili neuronskih međuveza u čeonom režnju koji usmjerava razvoj kognitivnih vještina koje doprinose stvaranju zvukova i prikladnom i moralnom ponašanju. Do početka puberteta, te međuveze koje su formirane u djetinjstvu ostaju stabilne. Sada će proći značajno preoblikovanje koje uključuje ozbiljno podrezivanje postojećih neuronskih međuveza što se zove “odšumljavanje”, proces koji će se nastaviti do sredine dvadesetih kada se kognitivne i emocionalne operacije stabiliziraju. Dok ne dođu do tog stanja zrelosti, tinejđeri nemaju dobre sposobnosti„izvršnih funkcija“ mozga koje kontroliraju mogućnost razumijevanja dalekosežnih posljedica nekog čina na njih same, na prijatelje, obitelj i društvo.

Već se odavno zna da će se upotreba droga i alkohola u tom kritičnom periodu odšumljavanja mozga i reorganizacije kod adolescenata umiješati u taj razvojni proces i dovesti do oslabljenog razmišljanja, donošenja odluka, prosudbi i emocionalnih reakcija. Ali tek od prošlog stoljeća razvitkom skeniranja mozga i tehnologija mapiranja počinjemo razumijevati kako se normalan psihoseksualni  razvoj i seksualno sazrijevanje u adolescentu koji raste mijenja izlaganjem javnoj seksualnoj poduci i drugim oblicima prerane seksualne stimulacije i zavođenja.

Sredinom sedamdesetih, vodeći psihijatar s Manhattana dr. Walter Bruschi, obraćenik na katoličku vjeru i protivnik razredne seksualne poduke, upozorio je na štetne fiziološke posljedice javne seksualne poduke, u svim oblicima, na djecu i na adolescente:

S današnjim znanjem biologije i znanjem o ljudskom živčanom sustavu koji se brine o biološkom impulsu, mi sa sigurnošću možemo izjaviti da što se više stimuliraju seksualne funkcije, to će se one više htjeti izraziti. Također smo naučili da se ta seksualna stimulacija akumulira unutar središnjeg živčanog sustava i da kada se nakupi određena količina ona mora biti ispražnjena. Zbog toga, što je manja izloženost seksualnim informacijama – bilo kroz knjige, razgovor o seksu, izloženost seksu, ili bilo kojem drugom ponašanju i činu koji stimulira taj seksualni nagon, to bolje. Ukratko – što manje seksualne poduke, to je manje seksualne stimulacije – to je bolje.

Bitno je da roditelji shvate da te fiziološke stvarnosti prouzrokovane eksplicitnom razrednom podukom utječu na SVU djecu koja su izložena tim programima na duboko dalekosežan i negativan način. 

Nadalje, ta šteta nastaje kod djeteta bez obzira na određeni seksualni sadržaj programa koji se koristi.

Gubitak seksualne nevinosti ostavlja neizbrisivi trag i na tijelu i na duši čak i onda kada je dijete premlado da razumije prirodu i posljedice zločina koji je počinjen protiv njegove osobe u razredu s barem (u dječjem umu) prešutnim odobravanjem njegovih roditelja koji ga trebaju štititi od takvih nesreća.

Niti malo dijete niti adolescent nisu sposobni shvatiti da su podvrgnuti preinaci ponašanja i tehnikama „objašnjavanja vrijednosti“ u razredu – tehnikama koje su usmjerene prema zadobivanju njihove suglasnosti da postanu „seksualno aktivni“, odnosno da se upuštaju u seksualne čine sa samim sobom (masturbaciju) i drugima, iako odluka za seksualne odnose mora izgledati spontana i usmjerena prema sebi.

Kako „seksualno obrazovanje“ potiče „usamljeni porok“ i potkopava brak

Jedna od oznaka rane „katoličke“ seksualne kateheze sedamdesetih (u SAD – u) bilo je ohrabrivanje tog poroka, s nekim tekstovima koji idu tako daleko da objašnjavanju tehnike samozlostavljanja za dječake i djevojčice, i ulogu pornografije u potpomaganju seksualnog otpuštanja.

Masturbacija, poput drugih oblika seksualnih zastranjivanja, naučeno je, a ne naslijeđeno ponašanje. Ono je krajnje narcisoidno, ono je okretanje prema unutra, prema sebi i okretanje leđa Bogu. Krivnja i i gađenje koje je normalno povezano s tim porokom prirođena je reakcija na kršenje prirodnog zakona, osobito kada taj čin uključuje seksualno nastrane fantazije.

Redovito, navika samozlostavljanja nastavlja se u odrasloj dobi i u braku s tragičnim posljedicama za oba supružnika. Osobe s tom navikom nisu dobar materijal za brak. Većina žena ne može se natjecati sa „photoshopiranom“ porno duplericom, niti pomaže iskrenoj bračnoj ljubavi ako muž  vidi svoju ženu kao objekt za ostvarivanje njegovih orgazmičkih, često i sadističkih i nastranih ponašanja naučenih u djetinjstvu ili adolescenciji.

Što se toga tiče, očev je zadatak podučiti svoje mlade sinove o kreposti čistoće i samokontrole, prvenstveno tako što će sami biti primjer seksualne samokontrole i zatim, uzdizanjem ljubavi prema Bogu iznad ljubavi prema samom sebi i promicanjem pomoći molitve i pokore u teškoj bitci svladavanja svojih vlastitih seksualnih strasti.

Ovih dana, i majke moraju biti podjednako oprezne u toj delikatnoj stvari budući da popularni tinejđerski i glamour časopisi promoviraju masturbaciju kao nešto posve normalno za mlade djevojke i žene.

Opasnosti preranog seksualnog zavođenja

Priroda nije namijenila djeci i adolescentima da ulaze u seksualne aktivnosti i veze koje su rezervirane za odrasle unutar bračne veze. To je pravilo potvrđeno činjenicom da fizički razvoj adolescenta u prijelaznom razdoblju od djetinjstva u odraslu dob nije podjednako praćen psihičkim i emocionalnim rastom i stabilnošću koji karakteriziraju zrelu ženu oko dvadesete i zrelog muškarca u njegovim ranim do srednjim dvadesetima.

Iz toga proizlazi da je u najboljem interesu adolescenta da njegove mlade snage budu usmjerene daleko od seksualne sfere i usmjerene prema akademskoj izvrsnosti i/ili usavršavanju vještina i umjetničkim/sportskim ostvarenjima kao i prema aktivnom sudjelovanju u obiteljskim poduzećima i razvoju duhovnog života.

U prošlim vremenima, i Crkva i država doprinosile su podršci tog važnog razvojnog zadatka  tako što su podržavale nerazrješivost (heteroseksualnog) braka i integritet i autoritet obitelji; tako što su provodile zakone koji su branile i/ili obeshrabrivale porok (uključujući i homoseksualnost) i promovirale krepost; tako što su branile proizvodnju i distribuciju pornografije i seksualno eksplicitne programe u javnim medijima; tako što su žestoko provodile zakone o suglasnosti uz koje su bile stroge kazne za silovanje muških ili ženskih maloljetnika; tako što su podržavale prava i dužnosti roditelja da usmjeravaju obrazovanje svoje djece, uključujući poduku o seksualnim stvarima kako njihova djeca rastu u dobi i razumijevanju.

Za kraj, jedino kroz otkrivanje ili ponovno otkrivanje duhovnog života – života ispunjenog ljubavlju prema Kristu, života molitve i pokore, života čistoće i podložnosti Božjim zakonima – može se svijet vratiti zdravom razumu i svetosti u pripremi za svijet koji će doći.

Izvor