petak, 4. rujna 2020.

Maskirati se ili ne, pitanje je sad



Na današnji dan, 14. srpnja, blagdan  sv. Kamila de Lellisa, zaštitnika bolesnih, postat će obavezno u okrugu gdje gdje živim nositi masku pokrivajući nos i usta u svim zatvorenim "javnim" prostorima uključujući i crkve i sva mjesta bogoštovlja. Već je takav zakon u Torontu, u Ottawi i kroz čitavi ogromni pojas Kanade i Sjedinjenih Država. Neki na to pristaju bez otpora, bilo u ime ljubavi ili samozaštite, ili oboje, dok se drugi tome odupiru, pitajući se želimo li maskiranu populaciju.

Ovo nije proglas za ili protiv maski, već radije neko promišljanje o toj temi da i na vas djeluje uz suradnju vaše savjesti.

Moralna strana

Hajdemo se samo na trenutak udaljiti od medicinskih argumenata i fokusirati se na to što to općenito znači nositi masku, a započet ću s estetikom, što će se možda učiniti čudnim, barem što se tiče naših briga.

Ne nositi masku jer je neprivlačno i odbojno? Pa opet, u znanosti, kada je jednadžba ili rješenje ružno, kompleksno i nezgrapno, to obično znači da je pogrešno, u skladu s Ockhamovom britvom. Istina je obično jednostavna i, možemo dodati, lijepa. Prenoseći to u moralno područje, kada čin ili praksa izgledaju estetski neprivlačno to često znači da nešto s njima nije u redu. Ali što?

Pa, kao prvo, maska skriva naš identitet kao osobe stvorene na sliku Božju. Na grčkom, riječ za "osobu" je prosopon, i ona također znači i "lice", a tu istu riječ je Crkva usvojila za "Osobe" Presvetog Trojstva.

Ona doslovno znači ono "kako zvuči" ili govori kao što Bog Otac govori svoju Riječ preko svog Sina, koji je samo "lice" Oca, Boga samoga. I mi sami govorimo svojim licima, kojima komuniciramo, razgovaramo i gradimo prijateljstva i zajednice. Stoga, trebali bismo razmisliti i promisliti prije negoli pokrijemo svoja lica.

Napokon, maskiranje se često koristi za sramotne i zločinačke svrhe. Promislite o svojoj reakciji, izvan sadašnjeg konteksta, kada bi netko ušao u vaš dom noseći masku. Ljudi skrivaju svoja lica kada žele učiniti neko zlo i skrivaju lica onih kojima žele učiniti zlo. A bez obzira što netko misli o smrtnoj kazni, je li ponekad opravdana, lica osuđenika se pokrivaju. Razlog je taj što skrivanje lica depersonalizira osobu, čini je anonimnom, na neki način manje "humanom", i stoga, barem u nekoj mjeri, slama društva i komunitarne veze među nama, čak i ako se prividno čini za neko dobro.

Osim toga, maska izaziva, produljuje i pogoršava strah. Čak i protokoli u okrugu gdje živim priznaju da maske možda nisu efikasne (više o tome kasnije), ali da će nas one podsjećati na "socijalnu distancu". Hmmm...

Posebno bismo trebali dobro razmisliti prije negoli maskiramo malu djecu - kao što protokoli u mojem okrugu zahtijevaju, svako dijete iznad dvije godine - samo mu pokušaj staviti na lice nešto dulje od dvije sekunde... čak i kada bismo to uspjeli, smijemo li izazivati takav strah u njihovim dušama i umovima u razvoju, strah od sebe samih, od drugih, društva, koji ona neće biti sposobni staviti u kontekst.

Medicinska strana

Možda, mogli bismo reći, možemo i trebamo sve to tolerirati radi "zajedničkog dobra", radi ljubavi, da bismo spriječili infekciju. Čak i ako niste bolesni, ne želite druge razboljeti! Kako bi bilo sebično ne nositi masku! Spasite živote!

Takvi principi su se čvrsto usadili u umove i srca mnogih, čineći još težim da se o tome racionalno raspravlja dok poplava emocija zamučuje vode. Ali čuvajte se suosjećanja odvojenog od zdravog razuma i budite pametni oko toga.

Mogli bismo oživiti dosadne stare argumente, da ova bolest predstavlja minimalan rizik za gotovo čitavu populaciju i da gotovo svi oni koji spadaju u rizičnu skupinu su već u bolnicama i staračkim domovima. Izostavljajući ono moralno pitanje, koliko daleko moramo ići da bismo spustili rizik na nulu? Trebamo li zabraniti vožnju autima, ili motorima, vožnju bicikala, hodanje niz ulicu, ljubljenje, imanje djeteta, planinarenje, skakanje sa stijena u vodu, ustajanje iz kreveta ujutro ili čak ostanak u krevetu? Jer sve ima neki potencijalni rizik, štetu, pa čak i moguću smrtnu posljedicu. "Ostanite sigurni" nije moto koji bi trebao upravljati našim životima. Život je prije nešto u što se uključujemo, kako kaže izreka, na vlastiti rizik.

Trebamo se prisjetiti da je to maskiranje i socijalno distanciranje propisano od male družine "medicinskog osoblja" koja savjetuje vladine aparatčike, gdje su svi naizled potpuno neupućeni u prava upisana u samo tkivo i ustav slobodnog društva. Pitamo se jesu li ikad čuli za pojam subsidijarnost. Svaki rizik za njih je previše za podnijeti, posebno ako se radi o riziku za druge. Svi pokušavaju zaštititi svoje poštovane stražnjice, svoje odvjetničke  kodekse i police osiguranja do posljednje točkice i naslova. Kao što je jedan autor, i liječnik, nedavno napisao, nova kraljica znanosti je epidemiologija, a za razliku od sada svrgnute s prijestolja teologije, ona je prilično nepouzdana kraljica.

Što se tiče principa kojim opravdavaju sve ove protokole, da moramo svesti mogućnost zaraze na minimum, na razinu bez ikakvih simptoma, zašto bi oni u ikakvo dogledno vrijeme sa njima popustili? Čak i ako razviju cjepivo, hoće li svi biti prisiljeni primiti ga i hoće li im to biti dovoljno sigurno?

Konačno i gripa (imajte na umu da su korona virusi već dugo poznati i da neće nestati) ima za posljedicu smrt stotine tisuća ljudi svake godine. Zašto bi nam ikada više dopustili da šećemo bez maski, otkrivena  lica? Želite li da se svijet pretvori u neki ogroman, odjel intenzivne njege iz kojeg je nemoguće pobjeći? Ili, možda još prikladnije, veliku koloniju gubavaca, naše braće, kolega, ljudi, čak i rodbine i prijatelja, koji se sad smatraju hodajućim virusnim vektorima, uzvikujući: "Nečist! Nečist!"

U isto vrijeme, licemjerno i ironično je da su najrevniji provoditelji socijalne distance, karantene i propisa o maskama također u pravilu žestoki podupiratelji stvarnih pošasti za naše društvo, abortusa i eutanazije... Pa opet nas oni doslovno guše sve većim restrikcijama, govoreći "ako spasimo samo jedna život", dok promiču i potpomažu ubojstvo tisuće najnevinijih i najbespomoćnijih.

...

Postoje dokazi da je prihvaćanje maske statistički neefikasno. Proučite ovu zbirku studija profesora Rancouta. Ljudi dodiruju svoje maske, kontaminiraju ih, imaju čupave brade, skidaju ih da prodišu. A većina ljudi ne nose one maske koje su kao "efikasne" prema studijama (pretežno se nose one jednokratne ili pamučne).

Govoreći o jednokratnim maskama, jeste li se zapitali gdje te maske završe? Ja sam razgovarao s inžinjerom koji radi za tvornicu automobila u južnom Ontariju s 8,000 zaposlenika gdje se svi sada moraju maskirati a mnogi potroše i 2-3 maske na dan. Čak i kod te niske procjene, oko 20,000 maski natopljenih slinom i sluzi baca se na odlagalište smeća svakodnevno, 140,000 na tjedan... preko 7 milijuna godišnje. Sve samo iz jedne tvornice. A za one gradove koji pale svoje smeće, što će ti toksični oblaci sadržavati kad dođu do gradova? Nije da sam neki obožavatelj "Laudato Si" enciklike, ali što se dogodilo s njezinom porukom da se ograniči količina otpada i zaštiti okoliš?

I zar ne bismo trebali uzeti u obzir naše svakodnevno zdravlje? Udisanje svog vlastitog ugljičnog dioksida čitav dan, posebno dok se radi, i to malo zraka što može proći filtrirano kroz slojeve plastike, tkanina, papira i/ili vlakana, ne zvuči kao recept za održavanje uravnoteženog imuniteta, pa čak ni psihološkog blagostanja....

Prekomjerne kovidske mjere, globalne karantene (čija je efikasnost u najmanju ruku nesigurna), posljedični strah od bolnica i infekcija, imale su brojne pogubne posljedice - od zlostavljanja, depresije, netretiranih bolesti, do smrti - što čini profilaktički "lijek" gorim od bolesti. Hoće li se išta promijeniti?

Crkvena strana

Ok. Pretpostavimo da moramo staviti masku u bolnicama, trgovinama hrane, službenim uredima i knjižnicama,. Ali što je s Misom i drugim oblicima bogoštovlja? Trebamo odmah razjasniti da Država nema izravan autoritet nad Crkvom. Danas je to prigušena doktrina u svijetu, pa čak i u Crkvi, ali ona je svejedno istinita i potvrđena u dokumentima od Wormskog konkordata do enciklike pape Pija IX. "Syllabus" o suvremenim zabludama pa do enciklike pape Lava XIII. Immortale Dei sve do dokumenta II. Vatikanskog Dignitatis Humanae.

Prioritet Crkve kao božanski utemeljenog nadnaravnog društva dalo je temelj za potraživanje "utočišta", imunitet od građanskog progona, koji i danas vrijedi za izbjeglice koje žive u crkvama širom zemlje (što god netko misli o tome).

"Caru carevo, a Bogu Božje" vrijedi kao istina danas kao i kada je Krist to rekao. Kao i ukor svetog Pavla da moramo slušati Boga prije nego ljude. Autoritet Države prestaje na pragu Crkve.

Crkva je "javna" institucija samo u dalekom, analogičkom smislu da svatko, u teoriji, može doći i priključiti joj se. Ali javna institucija je u strogom smislu, prema crkvenom nauku, ona kojom upravlja država i njezini zakoni, dok privatnom institucijom upravljaju njezini vlastiti članovi po njezinim vlastitim pravilima. Crkva je u tom smislu privatna, zaista, ona je najsavršenija od institucija, a njezini zakoni i nauk, božanski utemeljeni i nadahnuti bi trebali, naprotiv, nadahnuti i oblikovati propise Države, a ne obrnuto.

Stoga, što god odlučili o maskama i drugim stvarima, to je na Crkvi, našoj hijerarhiji, biskupima i svećenicima, koji će to odlučiti, a ne Država. A ne hijerarhija jer im je tako rekla Država. Biskup ne bi smio pred ljudima dodvoravati se birokratima, posebno ako je to u suprotnosti s njegovom procjenom, kao pastira Kristovog stada. Napokon, primarna uloga nasljednika apostola je osigurati naše duhovno zdravlje i dovesti nas u Nebo, a ne naše tjelesno dobro ili produljenje zemaljskog života. Kao što sam nedavno pisao, uvukla se zabluda erastianizma da Crkva treba biti podložna svemogućoj Državi i tome se treba oduprijeti.

Ako naši biskupi stvarno vjeruju da je nošenje maske prilikom klanjanja Bogu dobra ideja, onda dobro. Možda ćemo se složiti s time ili ćemo to odbijati (čitatelj može dobiti dojam da sam u ovoj drugoj grupi), ali barem možemo donijeti svoju odluku u svojim glavama i savjesti kao odgovor primjerenom autoritetu, a ne onima koji uzurpiraju autoritet izvan okvira koji im je Bog dao.

A dok se odlučujete, promišljate ove riječi svetoga Pavla (2 Korinćanima 3,18): "A mi svi, koji otkrivenim licem i gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha."

Ah da, otkrivena lica...

Zaključak: Neka bude jasno. Ne kažem da nikad ne trebamo nositi maske. Postoje slučajevi gdje su one prikladne - za operacije, npr., posjećivanje ranjivih, određena bolnička okruženja, starački domovi, situacije gdje treba koristiti razboritost i zdrav razum (sjećate li se toga?) Ali da svakoga svemoćna Država prisiljava nositi masku, semper et ubique? Pogotovo na mjestima bogoštovlja? Pogledati na more maskiranih i prigušenih župljna nije nešto čemu se veselim.

Što god netko mislio o raznim proročanstvima - Fatimi i zabludama komunizma koje se šire svijetom - ne bismo ih trebali samo tako odbaciti.

Konačno, kao što papa Pio XI. 1937. to razjašnjava u svojoj briljantnom izlaganju njegovih sofističkih zabluda u enciklici Divini Redemptoris (vrlo vrijedno za pročitati) jedan od ciljeva ateističkog komunizma je svesti nas na anonimne pojedince, rastočiti obitelj i bilu kakvu pomoćnu zajednicu i učiniti nas posve ovisnima o Državi i njezinim "stručnjacima".

To je dio naravi čitave ove stvari koja nam se čini najproblematičnija, slično tome da karantena nalikuje univerzalnom kućnom zatvoru, s malo ili nimalo prostora da ljudi sami odlučuju za sebe, u skladu s okolnostima svačije jedinstvene situacije. Ako je ovo eksperiment društvene kontrole, on je vrlo podmukao, učinjen pod krinkom dobrote, koja ironično izvlači sve najgore u ljudima - zlostavljanja su već počela, uglavnom maskirani zlostavljaju nemaskirane. Je li to pokušaj da se otkrije tko će se podčiniti i možda, još važnije, tko neće? Trebamo biti slobodni i hrabri djelovati onako kako nam se čini prikladno, težiti tome da vidimo iza dimne zavjese, zrcala i straha koje mediji proizvode i pojačavaju, prije negoli se pretvorimo od neovisnih i slobodnih ljudi s licem u porobljeno i poslušno krdo bez lica - iako se bojim da smo već otišli daleko u tom smjeru.

Ovime ne želim nikoga prozivati ili osuđivati, jer mi svi moramo sami donositi odluke za sebe u dobroj savjesti za svaku situaciju u kojoj se nađemo.

Ali želim reći da ako smo prisiljeni nositi masku onda kada znamo da ne bismo trebali i da je to samo budalasto pokazivanje "vrline" i ako se bojimo da će nas prijaviti ako ne nosimo masku ili čak ako samo spustimo masku da dođemo do zraka (što je sljedeće, propis da moramo nositi masku i u svojim autima, pa čak i domovima?) onda je zora tiranije već sa nama. Ako povežemo svoje nužne aktivnosti - posao, kupovinu u trgovini hranom, u željezati, škole - s neprestanim pristankom na takve propise poput ovih, onda idemo putem prema totalitarizmu. Kao što je de Tocquelle napisao u svojim promišljanjima o ranoj Americi, jedan od primarnih zadataka slobodnog građanstva je da se odupre nadolazećoj tiraniji - pa čak i onoj "mekoj" varijanti - jer jednom kada se odreknemo svojih prava, vrlo ih je teško vratiti.

Baš nakon što sam dovršio skicu za ovo promišljanje, slušao sam nekim poluslučajnim odabirom glazbu nakon večere, kako je to moj običaj i slučajno se pojavila žalosna balada "The Rose" na mom kompjutoru. Ovi su me stihovi pogodili: "I duša se plaši umiranja jer nikada nije naučila živjeti."

Lutati kroz život u stanju neprestanog i paralizirajućeg straha na neki duboki način znači zapravo da ne živiš. Ali nikad nije kasno okrenuti se, povratiti slobode koje su s pravom naše, ne samo da možemo izabrati kada mislimo da je "sigurno" s lakom disati i vidjeti. jedan drugoga da se smijemo. To je puno humanije i zdravije.

John Paul Meenan