nedjelja, 3. srpnja 2022.

O "obredu sv. Petra" - slavnom Rimskom obredu (najljepšoj stvari s ove strane neba)

 


UVOD

Apostoli su sastavili pedeset četiri obreda Mise, u skladu s jezikom i običajima zemalja koje su evangelizirali. U ovom će tekstu riječ biti samo o Rimskom obredu Mise.

Zašto smo izabrali Rimski obred, ako je on samo jedan među mnogima? Je li to zato što se služi na latinskom? Ne, zapravo, izvorni jezik na kojemu je bio zapisan je bio siro-kaldejski, kojeg je sastavio sv. Petar u Antiohiji. To je bio jezik koji su upotrebljavali u Kristovo vrijeme ljudi u Judeji. Radi se o božanskoj Providnosti koja je odabrala latinski, koji će uskoro prestati biti „narječje“ kao jezik Crkve. Taj „mrtvi jezik“ za Crkvu je trebao biti znak Njezinog jedinstva u „Njezinoj Liturgiji“ i štititi značenje „Njezinih dogmi“ (jer značenje riječi na bilo kojem narječju teži promjeni kroz vrijeme – a u mrtvom jeziku se značenje riječi nikada ne mijenja).

Važnost latinskog rimskog obreda je u tome da je to obred oko 94% svih katolika. Bio je to latinski rimski obred koji je sv. Pavao širio u svojim misijskim putovanjima, obred koji je sv. Franjo Ksaverski širio po Aziji, obred kojeg su konkvistadori širili po Južnoj Americi uz pomoć Gospe Guadalupske. Bio je to latinski rimski obred koji je prvi služen na obalama Amerike, na Floridi, na mjestu koje se sad zove St. Augustin, puno prije nego su stigli prvi doseljenici. Očito, Gospodin se ''ukrcao na liturgijsku lađu'' sv. Petra; upravo je latinski rimski obred Bog izabrao za evangelizaciju širom svijeta.

Prije nego nastavim, dopustite mi da definiram riječi Tradicija i običaj koje se učestalo koriste u ovom dokumentu.

Webster definira Tradiciju kao: “Prenošenje vjerovanja i običaja, ustanovljeni uzorak djelovanja (poput vjerske prakse).“

Webster definira običaj kao: “Davno ustanovljena praksa koja se smatra nepisanim zakonom. Uporaba i praksa zajednička mnogima.“

Također i kanon 27 (novi Zakonik) objašnjava da je običaj najbolji tumač zakona.

Tako da kada pogledamo liturgijski zakon prema kanonskoj tradiciji, u smislu ispravnog razumijevanja zakona, on se mora razumjeti u skladu s tradicijom koja je ustanovila liturgijske običaje. Kao što je drevni crkveni otac, sv. Ivan Zlatousti rekao: „Radi li se o tradiciji? Ne pitaj više ništa.“

TRADICIJA PRVE MISE

Komentari u ovom poglavlju utemeljeni su na knjizi: “Kako je Krist služio prvu Misu“ oca Jamesa L. Meaghera, D.D. Njega je papa Lav XIII. Nazvao 'doctor divinis'. Bio je predsjednik Kršćanskog novinarskog udruženja izdavačke kuće u New Yorku koja je knjigu izdala 1906. godine.  Knjiga (440 stranica – kompletno s referencama i detaljnim indeksom) je trenutno dostupna u Tan Books and Publishers.

Autor ide u detalje da bi pokazao kako je posebno rimski obred Mise načinjen prema uzoru na Liturgiju tradicionalnog židovskog blagdana Pashe. Skoro svaki detalj Mise ima svoj uzorak u Pashalnoj liturgiji. Od procesija, molitva u podnožju oltara (isti psalmi su citirani), Confiteor, čak i sam Kanon su neobično slični. On ističe da je sam Bog dao detaljne upute Mojsiju i Aronu kako treba obavljati blagdan Pashe.

Bog je također dao detaljni opis liturgijske odjeće do upadljivih sitnica, naveo je materijal, boju, oblik i ukrase odore koja se nosi na javnom bogoštovlju i zabranio da ih se nosi u neko drugo vrijeme. Crkva danas rabi istu vrstu liturgijskih odora napravljenih od lana, i iste liturgijske boje, crvenu, bijelu, zelenu i ljubičastu. Crkva je samo dodala crnu boju da bi izrazila žalost. Da bi ilustrirao božansku brigu u vezi odora ističe da ih se spominje 167 puta u Starom zavjetu i 59 puta u Novom zavjetu.

Pogledajmo sada neke značajne citate da bismo ilustrirali sličnost između Pashalne liturgije i one rimskog obreda kako ju je pjevao Krist na prvoj Misi.

- “Službe u sinagogi nisu pjevali samo rabin i njegovi svećenici, već su i ljudi sudjelovali u zbornom pjevanju. Veliki izraelski prorok Izaija prorekao je noć kada će Gospodin Mesija doći i pjevati pashalnu službu. Bezbrojni dokazi navode nas da vjerujemo da je Posljednja večera bila pontifikalna Misa koju je pjevao Gospodin, njegovi apostoli i ljudi koji su sudjelovali u zbornom pjevanju.“

- “Krist je stoga svećenik po redu Melkisedekovu kada je prinio kruh i vino na Posljednjoj večeri, i svećenik po redu Aronovu kada je donio pashalno janje u hram da bude žrtvovano.“

- “Pashalna liturgija, sačinjena od molitava, psalama, pjesama, himni, uputa, rubrika, itd., bila je temelj na kojem su apostoli, apostolski muževi i veliki sveci formirali 54 različite liturgije Mise. Najpoznatija, rimski obred, koju je ustanovio Petar u vječnom gradu i koja uz neznatne promjene stiže do nas pod imenom latinska ili rimska Misa.“ 

Jedna od zanimljivosti koju autor ističe je da je prema židovskoj tradiciji cenacolo, gdje je Krist izabrao služiti prvu Misu, izgrađen iznad grobnica Melkisedeka (svećenika i kralja) i Davida (proroka i kralja). Cenacolo je kasnije postao katedrala sv. Jakova, prvog biskupa Jeruzalema. Mjesto gdje je sv. Jakov služio svoju prvu Misu, istim riječima kao sto je to Isus činio.

Kao zaključak ovog poglavlja treba biti očito da Krist nije proizveo novu liturgiju na Posljednjoj večeri. Točnije, On je usavršio pashalnu liturgiju, koja je bila božanskog porijekla, pravim „žrtvenim jaganjcem“. Tako je ispunio ono što je Ivan Krstitelj, govoreći o Isusu, predskazao:  "Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta."

SAŽETAK LITURGIJSKE POVIJESTI PRIJE II. VATIKANSKOG SABORA

- Sv. Pavao kaže: „Predadoh vam ponajprije što i primih.“ On potom objašnjava što je to što je primio. Ono što on opisuje je sveta Misa. Da je Gospodin, prije negoli je trpio, uzeo kruh govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas. Ovo je čaša Novoga Zavjeta u mojoj krvi“, itd. Stoga kada sv. Pavao kaže “stojte i držite predaje“ i “predadoh vam ponajprije što primih“, on se posebno poziva na liturgiju svete Mise. 

- Papa Inocent I. (402. – 417.) u pismu biskupu Gubbia, u vezi liturgijskih pitanja, kaže: „Tko ne zna ili ne priznaje da ono što je Petar, apostolski prvak, predao rimskoj Crkvi i što se i danas čuva, treba biti sačuvano i da ništa od onoga čemu nedostaje autoriteta ili što naizgled uzima kao primjer nešto iz drugih izvora ne smije biti dodano ili uvedeno?“

- Papa Vigilije (538. – 555.) u pismu metropolitu Brage govori sljedeće: “Stoga smo uredili prije spomenuti tekst kanonske molitve koju smo, po Božjoj dobroti, primili od apostolske tradicije.“

- Oko 600 godina pape su polagali „krunidbenu prisegu“, zavjetujući se: „Neću mijenjati ništa od primljene tradicije, i stoga, ni u što, što sam našao da su prije mene očuvali moji Bogu ugodni prethodnici, neću zadirati da bih preinačio ili dopustiti u tome ikakvu inovaciju.“ (1. odl.). Prisega je zazivala božansku kaznu: „ako bih pokušao djelovati u bilo čemu u suprotnosti s time ili ako dopustim da nešto takvo bude izvršeno, Ti mi nećeš biti milosrdan na strašan dan božanske pravde“ (5. odl.). „Krunidbena prisega“ počela je s papom sv. Agatonom (678. - 681.) i polagala se sve do pape sv. Celestina (1292. - 1294.). Papa Bonifacije VIII., nasljednik sv. Celestina V. nije potpisao prisegu niti ju je poslao vladajućim monarsima zbog političkog pritiska, a ne zato što se nije slagao s prisegom.

- Na koncilu u Firenzi (koji je završio 1445.) papa Eugen IV. (1431. - 1447.) imenovao je kardinala Torquemadu službenim koncilskim teologom, koji je podržao načelo da običaj određuje liturgiju. Kardinal Torquemada objašnjava, citirajući raspravu pape Inocenta III. o običajima, da ako papa pokuša promijeniti crkvene liturgijske ceremonije, da bi time počinio raskolnički čin.

- Postoje dva crkvena vrlo ugledna teologa - Kajetan (koji je umro 1534.) i Suarez (umro 1617.). Oba su smatrala da bi papa bio raskolnik ako on, kao što je njegova dužnost, ne bi bio u potpunom zajedništvu s tijelom Crkve kao, na primjer, da ekskomunicira čitavu Crkvu, ili da promijeni sve liturgijske obrede Crkve koje je utvrdila apostolska tradicija.

- Tridentski sabor (1545. - 63.): 7. zasjedanje, kanon 13.  Izjavljuje, „Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i prokušani obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka bude kažnjen anatemom.“

- Sinoda u Pistoji 1786., predlaže pojednostavljenje liturgije, da se svagdje počnu upotrebljavati narječja i glasno izgovarati kanon Mise. Papa Pio VI. osuđuje te prijedloge i proglašava Sinodu nevažećom.

KRITIKA NOVUS ORDO MISE

- Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi “Duh liturgije“ ističe da je nova liturgija, Novus Ordo, prekid s tradicijom. On kaže da je na ,,mjesto izrasle liturgije imamo skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski rast, životni proces rasta i razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga s fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka.“ Kardinal također izjavljuje: „Nakon II. Vatikanskog sabora stekao se dojam da je papi moguće sve u pitanjima liturgije, napose kad se radi prema nalogu nekog ekumenskog sabora. I konačno, ideja da je liturgija kao veličina već zadana, da nije otvorena za kojekakve improvizacije, uvelike se izgubila u općenitoj javnoj svijesti na Zapadu.“ U tom smislu kardinal kaže: „Prvi vatikanski sabor zapravo nikako nije definirao niti je htio definirati papu kao apsolutnog monarha, nego naprotiv kao jamca poslušnosti objavljenoj Riječi. Njegova je punomoć  povezana uz predaju vjere – to vrijedi upravo na području liturgije. Liturgiju ne ''stvaraju'' i ne ''prave'' mjerodavni uredi ili nadležne vlasti. I sam papa može biti jedino ponizni sluga njezinog pravilnog razvoja i njezine trajne cjelovitosti, integriteta i identiteta.“

- Kardinal Stickler, stručnjak u liturgijskom vijeću na Drugom vatikanskom saboru, komentirao je sljedeće: “…postoje određene stvari koje su toliko prijeko potrebne životu Crkve da čak ni papa nema pravo raspolagati nad njim i sugerira da liturgija treba biti smatrana jednom od tih ključnih stvari.“ I „danas stojimo pred razvalinama dvotisućljetne tradicije, i ...bojim se da je, kao rezultat bezbrojnih reformi, tradicija na takav način oštećena da bi je moglo biti teško obnoviti.“ (Latin Mass Magazine, broj: zima 1999.)

- Sljedeći komentari u ovom poglavlju utemeljeni su na knjizi “Liturgijska reforma: njezini problemi i pozadina“ msgr. Klausa Gambera. Kardinal Ratzinger opisuje Gambera kao “jedinog učenjaka koji, među cijelom vojskom pseudo–liturgičara, doista predstavlja liturgijsko promišljanje središta Crkve“. Kardinal Ratzinger također je napisao predgovor francuskom izdanju ove knjige i napominje da bi msgr. Gamber koji je umro 1989., bio zbunjen anti–intelektualnim stajalištem današnjih neokatolika... I time se radikalna novotarija prilagođava tradiciji dok god crkveni autoriteti tako kažu, unatoč svim dokazima za suprotno i usprkos svim zahtjevima same logike.“ U svojoj knjizi msgr. Klaus Gamber ističe:

- “Zasigurno nije uloga Svete Stolice uvoditi crkvene reforme. Dužnost Pape je... čuvati tradiciju Crkve – njezinu dogmatsku, moralnu i liturgijsku tradiciju.“ To je ključna točka: „Papina primarna dužnost je sačuvati ono što mu je predano, a ne uvoditi novotarije ili odbaciti ono što je drevno i uvaženo.“

- “Nema sumnje da je nova Misa predstavljala jasan i tragičan prekid s tradicijom. On je primijetio da dok se liturgija postepeno i neprimjetno razvijala kroz vrijeme, da nikada nije bilo pravog prekida s crkvenom tradicijom, kao što se sada dogodilo i to na tako zastrašujući način, gdje se preispituje gotovo sve što Crkva predstavlja. Mi samo možemo moliti i nadati se da će se rimska Crkva vratiti tradiciji i još jednom dopustiti služenje tradicionalne rimske Mise.”

- “Budući da ne postoji nijedan dokument koji posebno dodjeljuje Apostolskoj Stolici autoritet da mijenja, a još manje da ukine tradicionalni liturgijski obred, i budući da se, štoviše, može prikazati kako nijedan predhodnik pape Pavla VI. nije nikada unio značajne promjene u rimsku liturgiju, tvrdnja da Sveta Stolica ima autoritet mijenjati liturgijski obred bi u najmanju ruku bila sporna.“

ZAKLJUČAK

Ovdje se nismo još dotakli „očigledne činjenice“ da liturgija Mise osigurava Crkvi dva najvažnija stupa naše svete vjere: 1.) način na koji se klanjamo Bogu (štujemo ga) i 2.) stvarnu prisutnost. Zbog toga se tradicionalno prema svetoj Misi odnosi s najvećim poštovanjem kao prema objavljenoj dogmi... Stalno lijepa, stalno ista!

Sveta liturgija Mise je i žrtva i sakrament. Sveta Misa je ‘molitva' svete Crkve! Stoga slijedi uvaženo načelo “neka pravilo molitve određuje pravilo vjerovanja.” Drugim riječima: „ono što molimo na Misi određuje ono u što vjerujemo!“ Protestantski reformatori dobro su razumjeli taj koncept kao što je Luther izjavio: „uništite Misu i uništili ste Crkvu.“

Može li biti da je zbog toga Pio XII. upozorio Crkvu na samoubojstvo zbog mijenjanja vjere u njezinoj liturgiji? Može li biti da je zbog toga sv. Pio V. kanonizirao rimski obred, u Quo Primum, i vezao rimsku Crkvu na „tradicionalni latinski rimski obred“ pod prijetnjom gnjeva Boga svemogućega, uključujući i gnjev sv. Petra i Pavla? ... Zasigurno je sv. Pio V. znao da obvezivanje rimskog obreda pod takvom prijetnjom ne bi bilo moguće ako bi sveta Misa bila samo puka disciplina podložna radikalnoj promjeni!

Razmatrajući liturgijski kaos današnjice i veliki gubitak vjere posvuda, mislite li da bismo mogli biti zahvaćeni „gnjevom Boga svemogućega“ na koji nas je sv. Pio V. upozorio?

Smatram da kada bi se sv. Pavao pojavio na liturgijskoj sceni danas, znajući samo ono što je znao prije svoje smrti; da bi odmah prepoznao apostolsku tradiciju latinskog rimskog obreda; i stoga kao zakonitog baštinika obreda sv. Petra. Pitam se bi li sv. Pavao smatrao Novus Ordo nezakonitim s obzirom da nema ni tradiciju za svog oca ni običaj za svoju majku.


Robert Higdon

ponedjeljak, 30. svibnja 2022.

Znakovi naše vjere



Znak je nešto što vodi spoznaji nečega drugoga. Naša vjera, rimokatolička vjera, puna je znakova jer veći dio stvarnosti naše vjere nedostupan je našim osjetilima. Mi ne možemo vidjeti, čuti ili dotaknuti duhovni red: našu vlastitu dušu, krepost, milost, anđele i Presveto Trojstvo; oni su iznad mogućnosti naših osjetila da ih osjete pa čak i zamisle. Čak i one stvari koje možemo osjetiti – one su najčešće odsutne osjetilima sada i ovdje: primjerice, utjelovljena Riječ, Gospa i sveci. Znakovi u liturgiji služe ne samo da promatrač postane svjestan stvarnosti koja je nedostupna osjetilima, oni služe da privuku čovjeka Bogu.

Najvažniji znakovi su sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist dok je bio s nama na zemlji. Ti znakovi, kada se podjeljuju te ih dostojno primamo, donose dar posvećujuće milosti u naše duše. Zovemo ih djelotvornim znakovima. Drugi znakovi donose milost u onoj mjeri kakva je ispravna dispozicija onih koji je primaju (npr. blagoslov). Oni se zovu sakramentali. Službene ceremonije katoličkog bogoštovlja – npr. liturgija, pune su znakova. Svaka ceremonija unutar obreda sa svojim pokretima i instrumentima predstavlja znakove. Neki su zamišljeni kao znakovi odmah od početka (npr. poklecanje), drugima je nadodano značenje (npr. pranje ruku). Liturgijski znakovi ne pripadaju isključivo kleru; ponašanje unutar ceremonija (klečanje, sjedenje, stajanje), sudjelovanje u napjevima, u procesijama su sve znakovi vjere vjernika.

Znakovi u svijetu

Znakovi naše katoličke vjere nisu ograničeni na propisane pokrete i nežive predmete, jer bi svi katolici trebali biti živi znakovi vjere koju ispovijedaju. Mi trebamo biti vidljivo različiti od onih koji nemaju vjeru. To je lako u crkvi ili u našim domovima; najteže, ali i gdje će imati najveću moć privući duše Bogu, je u svijetu. Nije lako učiniti znak križa prije jela u restoranu, nije lako služiti se krunicom u vlaku, odbiti poziv jer morate ići na Misu, izbjegavati meso petkom među svjetovnim prijateljima, pozvati gosta da se pridruži molitvi obiteljske krunice, itd. jer se svi bojimo biti odbačeni zbog toga što smo različiti. Ironično je, međutim, da što se više ističeš na taj način, da je sve manje ljudi šokirano. Iz osobnog iskustva, kada molim časoslov na podzemnoj željeznici, primjećujem da ako napravim znak križa na potajan, sramežljiv način, gledajući okolo da vidim gleda li tko, moji promatrači se također srame kada uhvate moj pogled. Dok je diskretno, ali samouvjereno pokazivanje vjere nešto što fascinira i poučava. Čak bi mogli ići tako daleko da se šepirimo svojim katoličanstvom poput Evelyn Waugh. Postoji priča da je jednog kvatrenog dana on stavio vagu na svoj stol u Ritzu u Londonu tako da može pažljivo izvagati težinu hrane tako da ne prekrši pravila posta. On je očito htio druge nasmijati, ali je ipak i davao znak svoje vjere za pamćenje.

Naša vjera, kada ju pokreće nadnaravna krepost milosrđa, čini nas živim članovima Otajstvenog Kristovog Tijela, posvojenom djecom Božjom i djecom Blažene Djevice Marije. To nam daje posve novo biće i posve novo djelovanje.

Sve što radimo – sve – može postati znak naše vjere: naša čednost, smotrenost, promišljanje, velikodušnost – sve pokazuje nešto od unutrašnjeg čovjeka koji je ujedinjen s Bogom. U svijetu gdje većina duša vjerojatno nije ujedinjena s Bogom u milosti, još je hitnije da postanemo živi znakovi vjere. Mi možemo, napokon, biti jedini znak koji će neka pojedina duša vidjeti toga dana, tjedna ili mjeseca. Ispovjedajte svoju vjeru, draga moja braćo, da duše mogu ne samo biti vođene da upoznaju našeg dragog Boga, već da ih se i potakne da Ga i one časte i ljube.

In Jesu et Maria,

p. Robert Brucciani

Izvor: Ite Missa est, rujan-listopad 2016.

ponedjeljak, 9. svibnja 2022.

Je li dopušteno održavati vezu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?

Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred izopčenih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: 

„Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) 

Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa: 

„Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da kada ne bi postojao istinski katolik koji žarko želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i kada ne bi postojao prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na nečiju dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: 

,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). 

Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: 

,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). 

Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: 

,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX