ponedjeljak, 9. svibnja 2022.

Je li dopušteno održavati vezu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?

Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred izopčenih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: 

„Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) 

Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa: 

„Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da kada ne bi postojao istinski katolik koji žarko želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i kada ne bi postojao prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na nečiju dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: 

,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). 

Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: 

,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). 

Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: 

,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX


srijeda, 4. svibnja 2022.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann


četvrtak, 7. travnja 2022.

Kako razgovarati sa svojom djecom o intimnim stvarima III.


Drugi dio

Moralni sadržaj spolnog odgoja

Čistoća - principi I. i II.

Katolici koji su odgojeni u vjeri te prakticiraju svoju vjeru u obitelji već jako puno znaju o etici i moralu. Oni znaju što je ispravno ili pogrešno te uvjete pod kojima je nešto ispravno ili pogrešno. Na primjer, katolici znaju da je krađa grijeh. Znaju da je ovisno o vrijednosti i količini ukradene stvari te bogatstvu ili siromaštvu okradene osobe taj grijeh težak ili lak. Oni također znaju da ukrasti hranu ako netko umire od gladi uopće nije grijeh. Praktični katolici znaju obvezatnost svete Mise nedjeljom i nemrsa petkom, a i da postoje okolnosti zbog kojih na to nismo obavezni. Tako je to i s mnogim drugim stvarima. No, veliki broj katolika vrlo je zbunjen oko principa seksualnog morala i izvan i u braku. Nažalost mnoge sve to niti ne zanima. Ali jako je bitno da svi katolici nauče te principe i barem njihovu općenitu primjenu na životne situacije s kojima se susreću. To vas neće učiniti moralnim teologom jer će još uvijek biti puno slučajeva oko kojih ćete se morati posavjetovati s iskusnim duhovnikom. Djeca te principe moraju postepeno naučiti i s vremenom se samostalno suočavati s teškoćama, odnosno procjenjivati situacije i donositi odluke na vlastitu odgovornost. 

U nastojanju da se što vjernije držimo Božjih zapovijedi može se javiti skrupuloznost. 

Što je to skrupuloznost? Neki misle da je ona znak kreposti ili pak pod skrupuloznost trpaju pravu krepost posvećivanja pažnje oslobađanju od lakih grijeha pa čak i malih namjernih pogrešaka. No, to nije tako. Skrupuloznost je stanje u kojem se osoba uznemiruje zbog grijeha kad uopće ne postoji krivnja, ili kad više nije sposobna razlučiti što je ozbiljan, a što laki grijeh, i što uopće nije grijeh. To zaista nije krepost. Na polju čistoće, pažnja koja se posvećuje lakom grijehu i prilikama za grijeh je zdravi znak kreposti. Ali ako osoba misli da su male pogreške ozbiljne, ako ne može razlučiti koji je čin smrtni, a koji laki grijeh, ili uopće nije, ako stalno brine oko toga da li je počinila grijeh ili nije; ako se stalno vraća na jednu te istu stvar i nikad ne donese neki zaključak, ili ako odluči da je dotični čin smrtni grijeh samo da "bude sigurna" - onda je to skrupuloznost. Takva skrupuloznost (osim u nekim rijetkim slučajevima kada to Bog dopušta kao kušnju) je nezdrava i čini štetu duhovnom životu. Bog ne zahtijeva apsolutnu sigurnost u našim djelima. On jedino traži da mi posvetimo razumnu brigu oko pitanja morala kao i u drugim važnim stvarima. Ako mi djelujemo prema razumnoj procjeni, ako ispovijedamo svoje grijehe najbolje i najiskrenije što možemo, onda smo mi ispunili Njegov zakon. Skrupuloznost zahtijeva iskusnog ispovjednika koji će u pokorniku proizvesti sposobnost (barem na kraju) donošenja odluka oko nekog čina i to bez zabrinutosti i krajnje neodlučnosti. To je jedan od razloga zašto je važno znati ove principe jer će oni omogućiti lakše donošenje odluka.


Kada ih djeca trebaju naučiti? 

Djeca trebaju naučiti glavne principe čednosti u ranom djetinjstvu, između 6 i 10 godina. Do vremena kada im postane privlačan spolni užitak već trebaju znati sve principe i primjenjivati ih na uobičajene opasnosti s kojima se susreću u mladosti.

 

Općeniti uvjeti za teški grijeh

Osoba čini težak, ili smrtni grijeh ako ona:

1. Krši moralni zakon u ozbiljnim stvarima.

2. Čini to svjesno i namjerno.

3. Izabire taj čin s punim i potpunim pristankom svoje volje.

Zato, ako osoba ne shvaća ozbiljnost onoga što radi, ako nije slobodna ili ako zapravo ne pristaje svojevoljno na to, onda je taj čin laki grijeh. Na primjer, Ivan koji s tri godine dira svoje genitalije, uopće ne čini grijeh jer ne zna da je takvo ponašanje pogrešno. Paula, koja s deset godina slučajno otkrije samozadovoljavanje, vjerojatno uopće ne čini grijeh prvi puta kada to napravi. Ali oba djeteta treba ispraviti i podučiti. Ivana treba lagano opomenuti na isti način kao kad  stavlja palac u usta. No, netko ozbiljno treba popričati s Paulom i reći joj da je počinila nešto što je grješno iako ona to nije znala i nije zbog toga ovaj puta kriva. Takva opomena je potrebna jer se navika te vrste lako formira i onda će biti potrebna teška borba da je se nadvlada. 


Užitak i ugoda

Užitak je nešto što počiva u tijelu. On je tu, velikim dijelom, bez naše želje. Na primjer, parfem nam fino miriše htjeli mi to ili ne. Baršun je ugodan na koži htjeli mi to ili ne. U tim slučajevima, mi se obično možemo udaljiti od izvora užitka ako to želimo. No, to nije uvijek slučaj sa spolnim užitkom. Ponekad on dođe bez naše želje i volje. Ali važno je da se ne smije zanijeti njime, da ga se ne smije htjeti, željeti, uzrokovati, odobravati, ili namjerno iskusiti izvan braka. To je vrlo važno. Ponekad se spolni užitak, pogotovo kod muškaraca, pojavi bez nekog jasnog uzroka. Grijeh leži u svojevoljnom pristanku ili namjernom uživanju, ne nužno u samom iskustvu tjelesnog užitka. 


Moralni principi za neoženjene
1. Namjerno izazvati čak i najmanji spolni užitak, sam ili s nekim drugim, ili prepustiti mu se svojevoljno ako je slučajno izazvan, je uvijek smrtni grijeh. Odnosno drugim riječima, smrtni je grijeh tražiti, uzrokovati ili svojevoljno doživjeti spolni užitak, bio takav užitak potpun ili nepotpun.

Primijetite da taj princip vrijedi za sve grijehe nečistoće, bilo da je učinjen sam ili s drugom osobom bilo kojeg spola. To stavlja odgovornost na pojedinca. Čim se pojavi osjećaj nečiste ugode ili užitka, za kojeg se ne smije zamijeniti neki drugi tjelesni osjećaj, osoba treba odbiti svoj pristanak. To je najbolje učiniti izgovaranjem molitve.

Za neoženjene je i nepotpuni i potpuni užitak smrtni grijeh ako volja to odobrava, iako je potpuni ozbiljniji nego nepotpuni i svaki treba ispovjediti kao zasebni grijeh. Spolni užitak treba razlikovati od drugih tjelesnih osjećaja koji nisu sami grješni. Uzbuđenje zbog prve ozbiljne simpatije u adolescenciji, žestoke emocije koje se u nama javljaju kod vožnje vlakom "smrti" u zabavnom parku, osjećaj zadovoljstva koji zaljubljeni osjećaju kad su u zajedničkom društvu, osjećaj srama kad si uhvaćen u nečem sramotnom pa se zacrveniš u licu, to nisu spolni osjećaji. To je važno primijetiti jer spolni osjećaji često dolaze s nekim od ovih gore navedenih i  to treba razlučiti. Neki osjećaju snažan strah kad vide slike eksplicitnog sadržaja pa to zamijene sa spolnim užitkom. Vrlo je važno to razdvojiti da ne bi osoba postala seksualno uzbuđena čim joj se javi koji drugi od ovih osjećaja. 

To sve treba postepeno otkrivati djetetu. Prvo će biti dovoljno reći: "To je prosto, to se ne smije raditi/ gledati/ govoriti." Poslije se može reći: "Namjerno uživati u spolnom užitku je ozbiljan grijeh." Ako moraju znati što je spolni užitak recite im da je to užitak/ ugoda koji/a dolazi iz spolnih organa. 

Primjeri: 
1. Dječak koji vozi bicikl slučajno postane seksualno uzbuđen. On odbije taj užitak i odmah siđe s bicikla i malo prošeta dok ga to ne prođe. On nije sagriješio budući da nije svojom voljom pristao na užitak koji se spontano javio. (Da je još u sebi izgovorio molitvu, bio bi posve siguran. Ne može se moliti i smrtno griješiti u isto vrijeme.)
2. Djevojka mašta o romantičnoj ljubavi da bi u sebi pobudila laganu seksualnu napetost. Ona griješi smrtno jer je namjerno uzrokovala užitak. Ako počne maštati bez takve namjere, i svejedno postane uzbuđena i odmah to odbije, prestane sanjariti onda ona nije sagriješila iako je bila u iskušenju.
3. Djevojka i mladić na spoju traže seksualni užitak koji mogu dostići bez da "idu do kraja". Oni oboje smrtno griješe, iako možda jedan od njih nije uopće osjetio neki užitak. Njihova namjera je bila loša. Ako je bilo tko od njih imao potpuni užitak to se zasebno treba ispovjediti.
4. Mladić se probudi po noći iz "erotskog sna" koji je popraćen izbacivanjem sjemena. On se odmah pomoli, okrene i nastavi spavati. On nije sagriješio. Ako on na to pristane dok je potpuno budan, onda on ozbiljno griješi. Ali ako je napola u snu, iako naizgled daje pristanak, čak i stimulira to svojim pokretima, njegov grijeh je lak. Iako je ozbiljna stvar, budući da su njegov pristanak i svjesnost bili polovični i nepotpuni.
Taj princip ne treba djetetu prikazati u baš svim njegovim primjenama. No, princip treba upamtiti, a onda će primjena doći prema potrebi. Kod dječaka će vjerojatno trebati dati neke primjere do prve noćne polucije, a kod djevojaka do prve menstruacije. 
Toj poduci uvijek dodajte da je spolni užitak posvećen i normalan u braku i da su kušnje, sklonost maštanju, i spontano spolno uzbuđenje uobičajene kod sazrijevanja. Oni su znak približavanja zrelosti. Neka im bude jasno da svi mladi ljudi to prolaze. 

2. Želje i misli: Namjerno željeti ili htjeti zabranjeni spolni užitak je smrtni grijeh iako nema nikakvog trenutnog tjelesnog užitka. Misliti sa svjesnim odobravanjem ili mentalnim zadovoljstvom o bilo kakvoj vrsti nečistoće je smrtni grijeh iako ne dolazi do ikakvog tjelesnog užitka. Ili jednostavnije: Željeti izvršiti nečisto djelo ili misliti o ikome kako grješi bludno s odobravanjem je smrtni grijeh. 
To naš Gospodin jasno kaže (Mt 5:28): "A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub." Grijeh "loših" ili nečistih misli sastoji se u svjesnom uživanju zamišljajući ili maštajući o grješnim činima, bilo da su ti čini njihovi vlastiti ili od nekog drugog. Da bi misao bila strogo nečista mora se raditi o namjernom zamišljanju nekoga kako uživa u zabranjenom spolnom užitku, tako da volja sigurno odobrava to ponašanje sa svojim zabranjenim elementom. Većina misli i želja više ima prirodu napasti nego grijeha: jer bez obzira koliko dugo živa slika mašte traje, ona nije grješna dok se na nju svjesno ne pristane. Naravno, postoji prirodna sklonost takvim mislima. Kada se javi neka nečista ideja ili želja skoro uvijek će je popratiti vrlo privlačan poriv prema njoj. Napokon, spolni užitak je prirodno dobar u sebi, i vrlo je privlačan. Taj prvi impuls nije grješan. Samo kad netko svojom voljom da odobrenje, ta želja ili misao postaju grješni. 
Primjeri: 
1. Mladić namjerno želi griješiti s djevojkom, iako to ne čini iz straha zbog posljedica u društvu. On smrtno griješi.
2. Djevojka s odobravanjem mašta o nasladi spolnog užitka s muškarcem. Ona ne ide tako daleko da to želi i postići, niti ništa ne poduzima da uzrokuje osobni užitak. Svejedno smrtno griješi.
3. Mladić saznaje o užicima bračnog života. Želi ih jednog dana iskusiti u braku. On ne griješi s takvim mislima jer što on želi u braku je legitimno iako su njegove misli nečedne. Kada takve misli postaju grješne objasnit ćemo kasnije. 

Ako vas zanima cijela skripta o spolnom odgoju djece i mladih javite porukom na naš mail pa ćemo vam je poslati.

Prema knjizi vlč. Henrya Sattlera "Patents, children and the facts of life"