Veliki Sveti Mihaele, Kneže vojske nebeske, moli za nas!

Danas, 29. rujna, svetkovina je svetog Mihaela, Arkanđela! Koliko nam je potrebna njegova pomoć u borbi protiv đavla u današnje vrijeme....u svim velikim stvarima koje muče ovaj svijet, ali i na male svakodnevne načine na koje se on pokušava uvući. Sveti Mihaele, Arkanđele, moli za nas!

Prva činjenica koju saznajemo o ovom velikom Princu je da je u moćnoj borbi koja se odvijala na Nebu, kada su loši anđeli odustali od svoje odanosti Bogu, Mihael je oglasio svoj ratni poklič: “Tko je kao Bog,” i odmah, zajedno s dobrim anđelima, otjerao je sotonu i njegove legije s Neba i bacio ih u dubine pakla.

Zatim, čujemo njegove pohvale od ne manjeg autoriteta nego njegovog brata Anđela, svetog Gabrijela, koji govoreći proroku Danielu, kaže: “Mihael, koji je tvoj princ,” “Mihael, koji je veliki Princ stvoren za djecu vašeg naroda," i opet, "Mihael, koji je jedan od prvih među knezovima."

Sveti Toma o njemu kaže: "Mihael je dah Otkupiteljevog duha koji će se na kraju svijeta boriti protiv Antikrista i uništiti ga, kao što je to učinio s Luciferom na početku."

Sveti Mihovil bio je zaštitnik i branitelj izabranog Božjeg naroda. Došao je s Izraelcima iz Egipta i pratio ih kroz pustinju. On je bio taj koji im je od Boga dao Deset zapovijedi i tijekom tisuća godina koje su protekle prije Kristova dolaska bio je njihov prvak i branitelj.

Iako ga se izričito spominje samo nekoliko puta, ipak zahvaljujući njegovoj službi kao njihovog imenovanog prijatelja i branitelja, znamo da nikada nije napustio Božji narod, već je uzeo važnu ulogu u svemu što ga se ticalo.

Sada je branitelj Katoličke Crkve i svih vjernika, koje brani od stalnih nasrtaja đavla.

Zazivaju ga u bolesti, a posebno u času smrti, kada je njegova "svemoćna" pomoć toliko potrebna, jer tada sotona vrši svoj posljednji i najžešći napad na kršćansku dušu, želeći umijećem i lukavošću, sa strahovima i očajem odvući ju dolje u pakao.

U molitvama koje svećenik i puk izgovaraju nakon Mise, posebna je i lijepa molitva svetom Mihaelu koja ga moli za pomoć Crkvi. Ona glasi ovako:

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovijedi Bog; ponizno molimo; i Ti, Vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša , božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.

Trebala bi nam biti sveta dužnost da se gorljivo pridružimo ovoj važnoj molitvi.

U jutarnjim i večernjim molitvama zazivamo sv. Mihaela kad izgovaramo Confiteor, ali to trebamo činiti s više predanosti i pouzdanja. Mnogi uopće ne razmišljaju o tome što govore.

Sveti Mihael se u mnogim zemljama časti od najranijih vremena.

Car Konstantin, zahvalan za pobjede nad svojim neprijateljima, koje je pripisivao zaštiti svetog Mihaela, sagradio je u blizini Carigrada veličanstvenu crkvu u čast Arkanđela koju je nazvao Mihaelion.

Postala je mjesto hodočašća, a u njoj su po Arkanđelovom zagovoru ozdravili mnogi bolesnici i nemoćnici.

Konstantinovi nasljednici podigli su svetom Mihaelu ne manje od petnaest crkava u samom Carigradu.

U Rimu su također građene crkve i posvećene svetom Mihaelu još 494. godine. Arkanđeo se ukazao biskupu Siponta, na Monte Garganu, u Napuljskom kraljevstvu, gdje mu je posvećena lijepa crkva. Ovo je postalo mjesto velike pobožnosti i privuklo je mnoge hodočasnike.

U Francuskoj se pojavio na Mont St. Michel (hrv. Planina sv.Mihaela), gdje i danas postoji poznato svetište posvećeno Arkanđelu.

U Egiptu su kršćani, svoju rijeku Nil, koja ih je prehranjivala, posvetili svetom Mihaelu. Svakog dvanestog u mjesecu održavali su posebnu proslavu u njegovu čast, a ta se svetkovina s izrazitom svečanošću održavala u mjesecu lipnju, kada rijeka počne rasti.

Kad se Njemačka preobratila, kult poganskog boga Wodena zamijenjen je čašćenjem svetog Mihaela, a kao rezultat toga u planinskim predjelima te zemlje mogu se vidjeti brojne kapelice posvećene Arkanđelu.

U Engleskoj se blagdan sv.Mihaela slavio s velikim veseljem, a omiljeno jelo tog dana bila je pečena guska. Sada je uglavnom poznat kao pravni termin, dan koji obilježava ono što se u zakonu naziva „Michaelmas”.

Sveti Mihael ukazivao se u različita vremena onima koji su trebali i zazivali njegovu pomoć.

Najistaknutiji primjer bio je kada je pomogao svetoj Ivani Orleanskoj u izvanrednoj misiji koju joj je dao Bog da pomogne francuskom kralju da obnovi mir i napredak svom kraljevstvu i protjera svoje neprijatelje s njegovih obala.

SVETI MIHAEL NA SMRTNOM ČASU

Čitamo u „The Book of Similitudes” (eng.) , Svetoga Anzelma da je redovnik ovog samostana, na samrti, bio strašno napadnut od đavla, koji ga je isprva korio zbog grijeha koje je počinio prije krštenja, jer redovnik je primio ovaj sakrament već u poodmaklim godinama. Jadnik nije znao što odgovoriti i bio je jako zabrinut sve dok mu sveti Mihael, koji mu je pritekao u pomoć, nije odgovorio da su mu u tom sakramentu oprošteni svi grijesi koje je počinio prije krštenja. Zli duh je potom istaknuo nekoliko njegovih grijeha počinjenih nakon krštenja. Arkanđeo je odgovorio da su oni bili oprani u općoj ispovijedi koju je obavio prije redovničkih zavjeta i da se umirući čovjek treba pouzdati u božansko milosrđe. Sotona mu je konačno predstavio mnoge uvrede i nemare u njegovom životu učinjene nakon redovničkih zavjeta. Kako dobri redovnik nije rekao ništa u obranu, sveti Mihael je izjavio da su mu svi grijesi oprošteni, jer ih je ispovjedio i zadovoljio za njih dobrim djelima, osobito poslušnošću, i da ako je nešto ostalo, to je iskupljeno njegovom strpljivošću u patnjama bolesničke postelje. Na te riječi đavao je zbunjeno otišao, a dobri redovnik s pouzdanom nadom krotko je predao dušu Bogu. Svi moramo umrijeti i svi moramo biti spremni na žestoke napade đavla u ovom strašnom času. Stoga bi se svaki kršćanin trebao pobrinuti da ima pomoć sv. Mihaela na smrtnom času. To možemo učiniti tako da smo tijekom života posvećeni velikom Arkanđelu.

DJECA KOJU JE SV. MIHAEL VRATIO U ŽIVOT

Kralj Dakije, Mulhoares bio je teško bolestan i patio je još više jer nije imao nasljednika na prijestolju. Sva su mu djeca umrla. Savjetovali su ga da se obrati svetom Mihaelu.

Kralj je poslušao ovaj mudri savjet i neko vrijeme nakon što je njegova žena rodila blizance. Jao, čekala ga je nova kušnja. I ova su djeca umrla!

Pun žive vjere, kralj naredi da se tijela djece odnesu u crkvu i stave pred oltar svetog Mihaela, a on i njegov narod zamoliše velikog Arkanđela da im pritekne u pomoć.

Gle, pojavio se sveti Mihael i progovorio kralju: “Ja sam Mihael, koga ste zazvali ti i tvoj narod, i iznio sam tvoju molbu Bogu koji je voljan vratiti život tvojoj djeci. Gledajte ih žive, a ja i drugi anđeli ćemo ih čuvati. Bog želi i tebe izliječiti, ali moraš zahvaliti Anđelu koji je Princ tvog kraljevstva. Da ga možeš voljeti, sada ću ti ga pokazati.” Tada se pojavi prekrasni Anđeo, odjeven u kraljevske haljine, sa zlatnom krunom na glavi. Blagoslovio je kralja, koji je odmah ozdravio.

KAKO ČASTITI SV. MIHAELA?

1. Čestim ponavljanjem ove kratke molitve: “Slavni sveti Mihaele, Kneže nebeskoga dvora, moli za nas sada i na času naše smrti.”

2. Zazivajući njegovu pomoć u bolesti.

3. Ako nam je teško svladati neku napast ili ispraviti kakvu pogrešku, pomolimo se svetom Mihaelu, koji će nam sigurno pomoći nadvladati najžešću napast — i najokorjeliju.

4. Imajući malu sličicu svetog Mihaela u svom molitveniku, govoreći svaki put kad je vidimo: "Slavni sveti Mihaele, volim te."

Izvor

Umijeće odijevanja - što nas časne mogu naučiti

Jednog sunčanog travanjskog dana moje prve godine koledža, čeznula sam odjenuti bijelu haljinu od štikanog pamučnog voala na nastavu. Pokušala sam skupiti hrabrosti, ali na kraju jednostavno nisam uspjela. Što me spriječilo?

Samo vojska nijemih djevojaka s bejzbol kapama i majicama, tajicama, visokim bijelim čarapama i mokasinkama. Mislila sam kako izgledaju smiješno, kao da su sve ronile po kontejnerima i kutijama donirane odjeće, ali ipak, nisam mogla podnijeti da izgledam znatno drugačije od njih. Sama ljupkost moje haljine previše bi me izolirala. Zasigurno, to je znak velikog unakaženja ljudske naravi i rezultat pada koji nam daje utjehu u ružnoći sve dok je ona sveprisutna i nelagodu u ljepoti sve dok je ona pak rijetka; jer ne bi li trebalo biti obrnuto?

Većina žena želi se ljepše odijevati, ali ih odbija mogućnost da se će se isticati u masi. Zaplet se zaoštrava za pobožne katoličke žene. Čitale su svece koji su preporučali krajnju jednostavnost u odijevanju i pitaju se znači li jednostavnost u njihovo vrijeme usklađenost s imperativom "sportskog i opuštenog looka".[1]

Ali što je jednostavnost? I je li postmoderno odijevanje doista jednostavno? Jednostavnost, kako je opisuje Webster, znači biti "nekompliciran", "bez prijevare" i "izravan u izražavanju." [2] Ovo odgovara raspravi Tome Akvinskog o božanskoj jednostavnosti Boga i naglašava odnos jednostavnosti prema poštenju i istini.[3] Odijevati se jednostavno znači odijevati se pošteno, odnosno izraziti istinu svojim vidljivim i vanjskim izgledom.

Pripijene majice kratkih rukava, hlače za jogu i traperice privlače toliko pozornosti na određene dijelove ženskog tijela da odvlače pažnju od njezine vlastite osobnosti (koja se izražava na njezinom licu) i poriču prisutnost njezine besmrtne duše. S druge strane, labave vrećaste verzije spomenutog toliko snažno govore o aljkavosti, utilitarnosti i ropstvu udobnosti da proturječe uređenoj ljepoti ljudskog tijela i vječnoj sudbini duše. Ukratko, bilo da se radi o pripijenoj ili širokoj odjeći, izazovnoj ili udobnoj, većina današnjih načina odijevanja niječe istinu o tome tko su i što su ljudska bića i stoga im nedostaje jednostavnosti.

Da bi žena govorila istinu kroz svoju odjeću, mora se odijevati ženstveno, uredno i graciozno. U tome otkriva istinsku jednostavnost i slijedi redove svetica koje su prošle prije nje. Međutim, dok je većina svetaca uživala u kulturnoj klimi sigurnih običaja koji su promicali ljepotu koja odgovara svakoj klasi i statusu života, moderne žene nalaze se u društvenoj anarhiji koja uvijek promiče samo ružnoću. Žene sada moraju opet otkriti, ponovno sastaviti i iznova stvoriti ono što se u prethodnim generacijama predavalo s majke na kćer kao nešto razumljivo samo po sebi.

Budući da je trenutačno vrlo malo žena voljnih posvetiti se ovom zadatku, one koje to rade neizbježno će se istaknuti. Ne radi se o tome da će njihova odjeća biti neprirodna ili neobična - naprotiv, bit će puno prirodnija i izrazitije ljudska od bilo čega što se danas može vidjeti u mainstreamu. Unatoč tome, svraćat će na sebe pozornost zbog svoje nevjerojatne rijetkosti. Prije pada kršćanstva, nitko se ne bi okretao za vunenom kružnom suknjom ili zastao oduševljeno radi slamnatog šešira. Sada se nositeljici takvih artikala obraćaju stranci puni divljenja. I upravo zbog toga dobronamjerne žene zastanu. Ne žele privlačiti pozornost, biti slavne osobe u parku i trgovini. Moraju li napustiti ljepotu istinske jednostavnosti u ime samozatajnosti?

Pomalo iznenađujuće, odgovor se može pronaći u kratkom razmatranju o časnim sestrama i redovnicama. U novijim vjerskim kućama u kojima prevladava ljubav prema Tradiciji, mogu se naći primjeri par excellence mladih žena koje traže svetost kroz samozatajnost; one su sve samo ne tašte. Pa ipak, u tim istim naredbama nalazi se zapanjujući fenomen: pomna briga i znatno vrijeme uloženi su u dizajn, proizvodnju i održavanje određenog materijalnog predmeta - habita, tog nepogrešivog znaka religioznosti koji zna zaustaviti promet i privući pozornost gdje god je prisutan. Te sestre obično odluče nabavljati vlastite materijale (znam jedan red koji koristi visokokvalitetnu mješavinu vune koja se obično koristi za policijske uniforme!). Zatim šiju svoje habite ručno ili jednostavnim šivaćim strojevima. Ovi samostani uvijek imaju dugačke popise predmeta koje je potrebno izraditi ili popraviti, a prije investiture kada nove novakinje primaju habit, šivaonice vrve od aktivnosti.

Moglo bi se postaviti pitanje ne bi li sestrama bilo jednostavnije i jeftinije kupiti nekakve gotove svjetovne odore. Ili još bolje, zašto se ne bi stopili s društvom i samo nosili hlače i sportske majice kao i svi ostali? Ne bi li to bilo najsamozatajnije od svega? Treba samo pogledati katastrofe koje su zadesile vjerske kuće nakon Drugog vatikanskog koncila da bi se vidjelo da su takvi pogrešno usmjereni eksperimenti već bili isprobani i da su, bez iznimke, neslavno propali.

A propali su iz tri razloga. Prvo, odlučiti se za praktičnost i nešto "jeftino" zapravo ne znači prigrliti siromaštvo, već štedljivost. Drugo, masovno tržište rijetko proizvodi nešto s prekrasnom i bezvremenskom kvalitetom koju bi svaki vjerski habit trebao posjedovati. I konačno, sestre koje su zbog te navike odustale od šivanja izgubile su duboko njegujući aspekt svog života, nešto što im je pomoglo da prigrle svoj zavjet siromaštva, naime, priliku da usmjere tu ultraženstvenu sklonost da jednostavne stvari čine lijepima. Kao što to kaže majka Mary Francis u svom klasiku „A Right to be Merry“:

"Ne bojimo stvari u crno tamo gdje bismo ih mogli obojati u bijelo. Oko domaćeg ognjišta sadimo rascvjetane tamarise jer nema razloga da se pražnjenje smeća ne obavi lijepo i graciozno. Šivamo naše noćne bluze s preciznošću i pažnjom koju bi drugi mogli rezervirati za svilu i saten. Da nam se siromaštvo nameće, sve bi možda bilo dovoljno dobro. Ali mi smo to odabrale, mi smo to prihvatile. I mislimo ga obući u ljepotu."[4]

U srednjem vijeku, habiti časnih sestara nalikovale su odjeći siromašnih udovica ili udanih žena iz nižeg staleža i time su predstavljale priliku da se živi još skrovitije. Ali sada, sama starina njihove odjeće čini da se briljantno ističu u kontrastu s izgledom postmodernizma. Uočavajući ovaj fenomen u svom povijesnom djelu, The Culture of Clothing, Daniel Roche piše:

"I muška i ženska crkvena odjeća čini muzej drevnih običaja; habit Kćeri milosrđa, kongregacije iz sedamnaestog stoljeća, još uvijek je, u dvadesetom stoljeću, bio ženska haljina iz vremena mladog Luja XIV; redovničke haljine vraćaju nas još dalje u prošlost."[5]

I tako, umjesto da se stope s mnoštvom, današnje redovnice i časne sestre ističu se poput bisera koje je plima ostavila za sobom. Ne oklijevaju prigrliti one odjevne predmete - naime, tuniku do poda, dugi veo i kraljevski zborski ogrtač - koji doista pjevaju riječ ljepote; one sve to prihvaćaju kao najsigurniji način da izraze svoj status zaručnice samoga Krista.

Pokušavaju li pridobiti divljenje i pohvale? Daleko od toga. Ali skromni sloj društva u koji su se nekoć uklapale, otpao je od jednostavne ljepote srednjeg vijeka u otvoreni kaos i ružnoću. Dok bi, u svojoj poniznosti, redovnice možda poželjele da ne izazivaju toliko divljenja, one shvaćaju da se ne mogu s društvom spustiti u lažnu jednostavnost. One razumiju da u jednom od onih čudnih paradoksa Božanske Providnosti, sadašnje tužno stanje odijevanja dovodi do toga da se najčednijii, najskromniji i jednostavni ističu poput svjetlucavog dragog kamenja; i one to prihvaćaju kao što prihvaćaju sve dijelove tajanstvene Božje volje koja zbacuje moćne s njihovih prijestolja i uzdiže ponižene (Luka 1:52).

Poput redovnica, katoličke žene u svijetu moraju dati prednost istini i ljepoti nad normalnošću. Moraju tražiti odjeću koja govori o tome tko su, naime, kćeri Krista Kralja, tipovi same Crkve i, udane ili ne, duhovne majke besmrtnih duša.[6] Dok njihov položaj u svijetu zahtijeva da se oblače na način koji ne izgleda potpuno odvojeno od svijeta (samo redovnice imaju tu veliku slobodu), one se, s druge strane, mogu legitimno ukrašavati na načine koji nisu dopušteni ženama rezerviranima samo za Krista. Na primjer, mogu imati veću raznolikost odjeće, izražavati radost kroz svečane boje i ukrase, i naglašavati lijepe linije svojih tijela skromnim, ali laskavim krojem. Lijepo odjevene, dobit će pozornost (bilo divljenje ili prijezir), ali to ih ne mora uznemiravati, samo ako to, poput svojih sestara u Kristu, prihvate kao otajstveni dio božanske providnosti koja djeluje u današnje vrijeme. 

Anna Kalinowska

[1] Važni dijelovi svetaca o odijevanju: Sv. Pavao (1 Timothy 2:9), Sv. Toma Akvinski (Summa Theologica, IIa-IIae, q. 169, a. 1. Čednost kod vanjskod odijevanja),i sv.Franjo Saleški (Filotea,3.dio -  poglavlje 25).

[2] “Simplicity,” Merriam-Webster, 9 September 2022, https://www.merriam-webster.com/dictionary/simplicity

[3] Toma Akvinski, Summa Theologica, trans. Fr. Laurence Shapcote, OP (Green Bay: Aquinas Institute, Inc. 2012 – 2018), Ia, q. 3, a. 1.

[4] Mother Mary Francis P.C.C, A Right to Be Merry. (Providence, Rhode Island: Cluny Media, 2021) 44.

[5] Daniel Roche, The Culture of Clothing, trans. Jean Birrell (Cambridge: Cambridge University Press, 1996) 74.

[6] Alice von Hildebrand, “Spiritual Motherhood,” Plough. May 8, 2022. Originally published May 5, 2015. https://www.plough.com/en/topics/life/parenting/spiritual-motherhood

Trebamo li opet uvesti pratnju za mlade parove?

Vlč. Daniel A. Lord, 1950-e

“Što pokušavate, oče? Ponovno ustanoviti ideju o pratiocima?“ upitala je Sue.

„A joj,“ promrmljao je Dick, „ja to ne bih mogao podnijeti. Da moram odvesti djevojku van dok nas prati tetka usidjelica.“

„Ovo nije Španjolska sedamnaestog stoljeća.“

„A možete onda ponovno uvesti i mačeve i lepršave plašteve.“

Iskreni i gromki smijeh velečasnog omekšao je napetost.

„Mislim da me poznajete dovoljno,“ rekao je, „da možete biti sigurni da vam ništa ne pokušavam nametnuti – pratioce, guvernante, mačeve, plašteve – ikome od vas. Ali spreman sam kladiti se s vama, iako vjerojatno neću dovoljno dugo poživjeti da pokupim svoju okladu. Vjerujem da biste voljeli sve to uvesti kada ćeš ti, Sue biti majka, a ti, Dick otac.“

Kada postanete roditelji

Pogledali su ga, napola u sumnji, napola slažući se s njim.

„Vidite, sjetit ćete se kušnji s kojima ste se borili dok vas nisu nadgledali. Sjetit ćete se opasnosti na koje ste sami nailazili. Prisjetit ćete se kako su vaši kolege, momci i djevojke iz dobrih domova s uzornim obiteljskim običajima, samo malo podivljali kada im se dalo slobode i kada nije bilo ničega što će ih štititi do njihove časti i zdravog razuma. 

Kao rezultat svog tog prisjećanja – ili sam pogriješio u procjeni i izgubit ću svoju okladu – odlučit ćete ne dopustiti svojim voljenim sinovima i kćerima da riskiraju kao što su vaši kolege riskirali.

Tu je vrlo moderan mladić koji misli da je sasvim u redu ostati bez goriva na vrhu mračnog brda. Za nekoliko godina on se ženi. Mnogo godina kasnije njegova šarmantna kći zrela je za udaju. Mladić je dolazi pokupiti u autu. U što se hoćete kladiti da će tata nekoliko puta razmisliti prije negoli dopusti kćeri da ode samo tako s tim mladićem – sama?

Tu je i vrlo moderna djevojka koja trpi jer je gnjave grubi mladići koji ne mogu držati svoje ruke tamo gdje one pripadaju. Kasnije se uda i ima prekrasnog mladića za sina. Dolazi dan kada mladić poželi odvesti djevojku na piknik – samu.

Vjerujem da će i ta mama dobro razmisliti prije negoli kaže: „Odlično, sunce moje.“

Povjerenje, ali ---

„Nisam nikad organizirao nešto za mlade – zabave, konferencije, izlaske, hodočašća – a da im nisam pružio vrlo pažljivu pratnju. To je zato jer se sjećam kušnji mladosti. I to je zato jer volim mlade.

Mogu iskreno reći da ta pratnja koju sam im osigurao nije nikad bila nametljiva ili naporna. Znam da ta pratnja nije nikada umanjila dopuštenu zabavu.

Činjenica je da volim mlade, vas mlade ljude, previše da bih uvećao vaše probleme u životu stavljajući vas u situacije gdje bi moglo biti kušnji i gdje bi udovoljavanje tim kušnjama bilo prejednostavno.

A iako smo, uglavnom, za ozbiljno uzimali vašu riječ i imali povjerenja u vas, pitam se koliko ćete vjerovati svojoj djeci, budući da znate ono što znate o općenitoj povjerljivosti vaših kolega. 

Ni Dick ni Sue nisu odgovarali. Dick se namjerno koncentrirao na veliki komad čokoladne torte koji je zahtijevao njegovu nepodijeljenu pažnju. Sue je vrijedno miješala šalicu čokolade u kojoj se šećer davno otopio i s toga nije trebao pomoć.

Vaša dana riječ

„Hoćete reći da je ipak rješenje u pratiocima?“ upitala je Sue.

„Kako ćete i sami doći do tog zaključka kasnije, da. Iako nemojte me pogrešno shvatiti. Ja tu ne zamišljam sablasnu ženu s pokrivenom glavom i pogledom od kojeg bi se i mlijeko ukiselilo.

Ali to nije vaše pitanje. Ja manje razmišljam o pratiocima i guvernantama, a više o vama.

Vi mladi ste nam dali obećanja. Jeste li ih održali? Bili ste ponositi. A je li bilo razloga? Mi smo ispunili svoj dio dogovora.

Mi smo rekli: „U redu, može vam se vjerovati, svima vama. Možemo računati na vas momci da ćete štititi djevojke. Možemo vjerovati da vi djevojke imate postavljene visoke ideale za momke s kojima izlazite. Ukinut ćemo pratitelje.“

Mi smo učinili svoj dio. I sad?

Pa da sam ja mladić, smatrao bih se vezanim tim dogovorom. Ako je rat i džentlmen časnik koji je zatvorenik da svoju riječ da neće pokušati pobjeći i uklone mu čuvare, on bi smatrao to kaljanjem svoje časti da pokuša pobjeći.

Svaka časna osoba koja je dio nekog dogovora sebi šteti ako ne drži svoj dio nagodbe.

Na vama je ostalo

„Dakle, prihvatili smo ono što ste rekli, rekli smo vam da imamo povjerenja u vas i mi smo se opustili gledajući kako ćete birati dobro. Ne trebate li se stidjeti ako iznevjerite naše povjerenje? I ne biste li vi smatrali da je mladić ili djevojka koji su se iznevjerili pravi izdajice mladih?

Nije mi drago razmišljati kako je dražestan i lijepi lik pratiteljice nestao s naših zabava i domijenaka. Nadajmo se da ćete imati dovoljno zdravog razuma da će vam biti drago kad će neka starija osoba biti spremna biti s vama kada se dobro provodite.

Ali čini mi se da je u tim nenadgledanim prilikama koje čine većinu vašeg društvenog života danas sve na vašim ramenima.

Rekli ste da su mladići kavaliri. Onda neka čine dobro.

Rekli ste da su djevojke dobre i pristojne i čiste i znaju se brinuti za sebe. Divno. Ali nemojte samo ostati kod riječi, dokažite to.

Rekli ste s velikim naglaskom mladenačke iskrenosti da vi ne trebate nikoga da vas nadgleda, da možete ostati i biti dobri sami. To je veliko obećanje. Bolje vam je da činite sve da to i dokažete da niste lažovi i najgori oblik onih koji sami sebe zavaravaju.

Nas nećete zavarati

„Vidite, dok vam mi starci poprilično vjerujemo, nismo slijepci. Kada mislite da nas varate, činjenica je da varate sebe.

Mladić koji kaže: 'Ne trebam čuvara,' a zapravo misli, 'Ne želim da me netko gnjavi i da moram paziti na pratioca', ne zavarava nas. Mi znamo zašto on ne voli pratioce. A i vi znate zašto.

Djevojka koja kaže: 'Pratiteljice su zastarjele – mi djevojke se znamo brinuti o sebi' – možda govori istinu. Mi bismo voljeli da je tako.

Ako je ono što ona stvarno misli: 'Pratiteljice su gnjavaža – skočile bismo u kipuću vodu da jedna od njih vidi što radimo,' neće nam dugo trebati da shvatimo što se događa. Ona će samo zavaravati sebe.

Ali rezultat je taj da će mnogi pristojni mladići i čiste djevojke koje vjerojatno ne trebaju pratioce da ih nadgledaju trpjeti zbog protuha koje koriste otsutstvo pratioca da prođu nekažnjeno zbog zločina.

Čitava masa mladih mora trpjeti glas lažljivaca i kršitelja dogovora koji su iskoristili ukidanje pratioca kao ukidanje zakona jednostavne pristojnosti i ljudske sigurnosti.

Kada vi dolazite na red

„Jednog dana kada ćeš ti, Sue, biti majka i ti, Dick, otac, a vaša djeca krenu u mrak, slijedit ćete ih s patnjom u srcu i vapajima njihovim anđelima čuvarima.

Ako se pratioci opet ne vrate u modu, imat ćete puno brige. Dio toga će biti za izravnanje računa s vašom majkom i ocem, koji brinu o vama iz svoje duboke ljubavi prema vama.“

A ovo je moje mišljenje o pratiocima. Prije nego mi neki skoče za vrat, ja shvaćam da oni više nisu u modi i da nisu za svakoga. Također, nekada okolnosti to ne dopuštaju. Naš najstariji sin je radio u samostanu kada je sreo svoju buduću ženu. Njihovo hodanje se odvijalo daleko od nas. Ponekad nisu mogli naći pratioca i morali su bez njega.

Zadnjih godina vidjela sam da mnogi ljudi govore na facebooku kako to može biti štetno. Sve što ja mogu reći o tome da dobro da njihove komentare nisam pročitala prije negoli sam to isprobala!

Ja mislim da nadgledanje mora biti učinjeno s pravim stavom. Ljubaznost, radost i duh ljubavi puno znači. Ne vidjeti grijeh na svakom koraku... ali, sve skupa, da svi znaju da se to konačno radi za dobrobit para.

I mogu reći da je to uvijek odlično funkcioniralo za našu obitelj (iako je ponekad bilo nezgodno za obje strane).

*Komentar – upravo sada imam jedan par koji hoda – Hannah i Benedict. Voljela bih da imam njihovu sliku, ali to je relativno friško, a Hannah je baš u Lourdesu.

Hodanje je dragocjeno i neizvjesno vrijeme. 

Ima jedna stvar kod nas kod kuće od koje smo imali velike koristi. Znam da svaki dom ima svoju dinamiku. Ali mi smo to započeli kad je naše prvo dijete započelo udvaranje i primijetili smo da je vrlo korisno. Zove se „pratnja“.

Znam da to djeluje zastarjelo, ali nas nije briga. Testirali smo taj pristup i nakon što smo poženili sedmero djece, znamo koje su koristi.

I naša djeca u braku će to potvrditi i cijeniti, pogotovo gledajući u natrag, taj trud da su morali sa sobom povesti mlađeg brata ili sestru. To ih je čuvalo od napasti i pomoglo da se usredotoče na važne stvari ... poput upoznavanja jedan drugoga.

Nemojte nas krivo shvatiti. Oni su imali vremena razgovarati i upoznati se. Ali to je često bilo u našem domu dok su ostali iz obitelji bili zaokupljeni drugim stvarima. Par bi sjedio na ljuljački na terasi ili na kauču i razgovarao. Nismo ih nadgledali svaki trenutak.

Također su koristili telefon, razgovarali i tako se upoznavali.

I da, ponekad može to postati velika gnjavaža. A onda kažem paru da je to gnjavaža i pratnji, stoga je to obostrano i ne žalite se! Ali općenito, pratnja se prihvaća i nitko ne mrmlja! Zapravo, vrlo su zahvalni i znaju da u to svi ulažu trud da se osigura čistoća i ljepota njihovog hodanja.

A kada jednog dana išetaju iz crkve, držeći se za ruke bez malog djeteta koje ih prati, oni su vrlo radostan par!

Izvor