Biskup Athanasius Schneider - Molitva da Sveti Otac posveti Rusiju

 

O Bezgrješno Srce Marijino, Ti si sveta Majka Božja i naša nježna Majka.

Pogledaj na pogibelj u kojoj Crkva i cijelo čovječanstvo žive radi širenja materijalizma i progona Crkve.

Ti si u Fatimi upozorila na te zablude dok si govorila o zabludama Rusije.

Ti si posrednica svih milosti. Moli Svog božanskog Sina da podari tu posebnu milost za Papu: da on posveti Rusiju Tvom Bezgrješnom Srcu tako da se Rusija obrati, da razdoblje mira bude dano svijetu i da Tvoje Bezgrješno Srce pobijedi, po autentičnoj obnovi Crkve u sjaju čistoće katoličke vjere, svetosti božanskog bogoštovlja i svetosti kršćanskog života.

O Kraljice sv. krunice i naša slatko Majko, svrni svoje milostive oči na nas i dobrostivo poslušaj ovu našu molitvu punu povjerenja. 

Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije Sv. Marije u Astani

Ruralno rješenje - suvremeni katolički glasovi o "povratku na zemlju" - uvod 2. dio

Uvod 1. dio

Taj poziv na zemlju nije ograničen samo na katolike koji su prožeti revnošću na tu temu. Zemlja, selo, njihova privlačnost, njihova centralnost za čovjekovo postojanje je tako elementarna, tako ukorijenjena, da bismo mogli malo i pretjerati (na ispravnoj strani argumenata) tvrdeći da je skoro genetski ukodirana u ljudska bića -da on nalazi svoje zagovornike čak i izvan vidljivih granica Svete Crkve. Tako, H.J.Massingham, anglikanski autor i teoretičar, piše vrlo rječito u "The Tree of Life": "Kada bi mjesto Kristova odrastanja bilo mitološko, izvještaj o Njegovoj misiji bio bi neobjašnjiv. Njegova putovanja su bila posve putovanja jednog seljaka, njegove asocijacije tako očito seoske, njegovi sljedbenici tako jasno pridošli iz malih tržišnih gradića i seoca, a Njegove vlastite konkretne i slikovite metode izražavanju u osnovi preobražen seoski način izražavanja da bi, da nije zaista rođen u jaslicama i da Ga nisu posjetili tamo pastiri, to bilo potrebno izmisliti. Svoj dug rodnoj grudi je daleko jasnije opisao nego što je to učinio Shakespeare na čijim je djelima žig seoske Engleske neizmjerno oštrije i nezaboravnije otisnut nego kod njegovih suvremenika. Shakespeare je zapravo proveo svoje najbolje godine u glavnom gradu; Krist nikada nije u takvom gradu živio osim što je sezonski u njega zalazio da bi označio apoteozu svojeg djelovanja na Zemlji." 

Povijesna je činjenica da je Engleska prva zemlja Europe koja je započela proces uništavanja seljaka i da je natjerala muškarce, žene i djecu u gradove. To je činila zlobna i fanatična manjina zbog  dubinske mržnje prema katoličanstvu i izričito radi duboke mržnje prema svojim seljacima. To je bio jedan od glavnih plodova tzv. protestantske reformacije koja je, kako je napredovala, imala sve manje i manje veze s teološkim i vjerskim argumentima, a sve više i više sa stvaranjem društva gdje bogati i okrutni mogu prosperirati na račun običnog čovjeka. "The Statute of Frauds" i "Enclosure" pokret su "olakšali" Crkvu većeg dijela njezine zemlje i omogućili raširenu "legalnu" zapljenu imovine seljaka. Naravno, rezultat toga je da Engleska nema živo seosko stanovništvo već više od četiri stoljeća. Ako je ikada ijedna zemlja bila odsječena od normalne životne rutine na selu onda je to Engleska. Pa opet možemo naći u istraživanju koje je nedavno u Engleskoj provela velika agencija za ankete da je više od polovice ispitanika izjavilo da bi se rado vratili na selo kad bi imali te mogućnosti. Četiri stoljeća bijega u gradove, četiri stoljeća ispiranja mozgova ljudima da je grad  mjesto "gdje je sve dostupno", četiri stoljeća "uvjeravanja" ljudi da je poljoprivreda za "glupe" ljude i nešto što treba gledati s visoka pa opet bi se više od 50% Engleza vratilo na zemlju da je moguće.

Istraživanja nam ne kažu zašto bi toliki bili spremni ići težim putem na selo, ali možemo riskirati i inteligentno pogađati. Kao prvo to je sigurno zbog okoliša. Htjeli to političari priznati ili ne, činjenica je da je sada grad dom za bezbrojne scene urbane bijede. Jako raširen kriminal, kultura droge koja se širi svakodnevno i okoliš gdje su prometne gužve, zagađeni zrak i beskrajna buka pravilo; mladenačka delikvencija koja je prestala biti samo dosada i koja gura granice nihilizma sve dalje unazad; gubitak svakog osjećaja za duh zajednice radi mnoštva raznih stranih kultura, jezika i religija zguranih u nebodere i zgrade i ogromne bezdušne stambene četvrti; beskrajno  putovanje na posao i nazad, u školu i iz škole, koje nateže živce do krajnjih granica i uzdiže razine stresa iznad svake mjere; mnoštvo društvenih, ekonomskih i psiholoških problema tako kompleksnih i tako povezanih koje će samo vlada talentiranih, dapače iznimnih ljudi s pravom moći i autoritetom možda moći riješiti.

To je postalo očito za promatrače s bilo kojom vrstom osjetljivosti da će sadašnje usmjerenje suvremenog društva završiti katastrofom. Stresovi i napetosti su više nego što ljudski sklop može podnijeti, posebno kada je on lišen bilo kakvog pravog kontakta s Bogom.

Ljudi mogu neko vrijeme podnositi ratove, vojne ili psihološke, kad su u intimnom i bliskom kontaktu s Bogom, ali kad je to rat bez kraja i bez Božje prisutnosti, apsolutno je neizbježno da će se čovjek slomiti pod takvom napetošću. A što vrijedi za jednog čovjeka vrijedi još i više za društvo.

Gdje god pogledamo vidimo svakakve pokušaje da se vrati u "normalno stanje". Skitanje po prirodi, vrtlarenje, uzgajanje bilja, izleti na selo, u prirodu, studij umjetnosti i učenje zanata i tako dalje. Očigledno je da postoji pokret, neka težnja, iako ne određena, struja koja vrluda, u ovom pa onom smjeru, pa konačno u pravom smjeru. Ljudi znaju da postoje problemi i traže rješenja. Iz razloga jer u većini slučajeva ne posjeduju katoličku vjeru ili su u potpunom neznanju o izjavama Crkve, oni ne djeluju na katolički način. Ali uspon raznih pokreta, sekta pa čak i čudnih religija svjedoči o žeđi koja postoji u našem svijetu za Istinom. Pa opet je jednako istinito da su modernistički "katolici" previše zastarjeli u svom shvaćanju i metodologiji da bi prepoznali tu činjenicu i djelovali primjereno. Sve više i više ljudi prepoznaje, barem podsvjesno, da relativizam (što je zapravo modernizam u svojoj suštini) nije rješenje. Čovjek će umrijeti za apsolutnu istinu; on neće preći niti cestu za relativnu istinu. Želja za bijegom od društvene otuđenosti, društvene ovisnosti, birokratskog uplitanja, konzumerizma, slijepe ulice grubog materijalizma, ništavnosti seksa, droge i rock"n"rolla, beskrajna jurnjava amo-tamo u potrazi za... čime? To je sve jasno inteligentnom oku. ali ako ljudi traže duhovnu obnovu, žele biti samodostatni, traže put koji daje nadu, zašto se toliko malo ljudi zapravo vraća na zemlju? Ako se oko 50% Engleza među urbanom populacijom želi vratiti na zemlju, zašto to ne učine?

Odgovori su mnogi i razni, a ovaj uvod niti ne može pokriti pa čak ni najosnovnije ideje, ali u konačnici je temeljno pitanje psihološke i duhovne prirode.

Svi smo se navikli slušati "stručnjake". Oni su ti koji uglavnom usmjeravaju pokrete našeg oronulog društva kroz ekskluzivne intervjue u "kvalitetnim" novinama, pojavljujući se na "ozbiljnim" dokumentarcima ili posebnim TV prilozima, stojeći rame uz rame s pokretačima društva iz moćnih elita. Pa opet u mnogim tim slučajevima, zapravo u većini, njihova je stručnost vrlo upitna i u sadržaju i u relevantnosti. Oni mogu raspravljati o tome je li farmaceutski proizvod A efikasniji od farmaceutskog proizvoda B, ali oni nikada neće vidjeti mogućnost da su možda i A i B nepotrebni i neprihvatljivi. Mogu raspravljati o tome je li monetarizam ili trošenje deficita bolja financijska politika, a da nikada ne vide da niti jedna nema smisla u svijetu stvarne, nasuprot virtualne, ekonomije. Kako takvi stručnjaci čine kulisu našeg društva, nije čudo da mnogi ljudi kupe ideje od te "bijele buke" rasprava koje prolaze kao intelektualne debate. Stručnjaci nam govore da ne trebamo više ljudi na zemlji već manje. Stručnjaci nam kažu da je surova samodostatnost sada zastarjela budući da svi živimo u "globalnom selu". Eksperti nam govore da dok god potrošnja raste da je kredit dostupan i ako ljudi mogu kupovati sedam dana u tjednu, danju i noću, da je onda društvo zdravo. Takvi argumenti i varijacije na temu su, podsvjesno, uvjerili mnoge koji priželjkuju drugačiji način života, da oni žele "vratiti vrijeme unatrag", da su "izvan dodira" s modernim svijetom, da su, jednom riječju, jednostavno blesavi.

...Činjenica je da se ljudi boje. Boje se što će o njima misliti obitelj i susjedi. Boje se da je taj pothvat previše za njih. Boje se neuspjeha. Boje se da nemaju talente i vještine koji su potrebni. Boje se da će završiti bez lipe u krajnjem siromaštvu. Boje se ... svega što nedovoljno aktivan ili previše aktivan um može smisliti.

Pa opet takvi ljudi kao da nikad ne pokušaju izravnati daj dug s računa straha s drugim računom straha koji bi poništio onaj prvi. Ne boje li se kriminala na gradskim ulicama? Ne boje li se za svoje mentalno i fizičko zdravlje u okolišu koji je sve toksičniji? Ne boje li se za sigurnost svoje djece? Ne boje li se za svoju imovinu zbog sve prisutnije pljačke? Ne boje li se obavijesti iz firme u kojoj piše da su višak?

Kada to pogledamo u tom svjetlu, može se odmah vidjeti da živimo u klimi straha. Jedina razlika između straha od preseljenja na selo i straha od života u gradu je ta da nam selo nudi mogućnost da dostignemo pravu kvalitetu života i da to predamo budućim generacijama dok je život u gradu, u većini slučajeva, zaista slijepa ulica. Strahovi stoga nisu ravnopravni; strah radi povratka na zemlju je očito manji strah i to onaj koji je podcrtan nadom. Ali budući da strah ostaje glavna prepreka povratku na zemlju, nameće se rješenje da se mora smoći moralna hrabrost, hrabrost koju je teže posjedovati od puke tjelesne hrabrosti. Stoga samo preostaje da pogledamo stvarnosti u lice, izračunamo šanse (jer će se situacija u svakoj obitelji razlikovati), a zatim imati povjerenja u providnost svemogućeg Boga.

Jednom kad se nadvlada taj moralni nedostatak sve drugo će sjesti na mjesto. Brige oko posla i dohotka će se pretvoriti u svijest o tome kako postoje slični poslovi i na selu pa čak da je moguće pokrenuti i neko poduzetništvo; da bi preseljenje moglo biti savršena prilika da se izbjegne štakorska utrka od devet do pet. Strahovi o nedostatku prijatelja i kontakata u blizini nestat će jer ljudi na selu trebaju jedni druge, auti se kvare, snijeg zatrpa putove, itd., a veze uvijek dođu nakon nekog vremena. Zabrinutost oko toga kako ćete "uspjeti" kao poljoprivrednik stavit ćete u kontekst pretpostavke da svatko mora biti poljoprivrednik. Postoji mnogo alternativa, može se kupiti veći komad zemlje i dati u zakup ili kupiti manji komad i raditi na njemu samo pola radnog vremena, a drugu polovicu u nekoj konobi ili u mjesnim poduzećima, radeći keramiku, pišući knjige, farbajući kuće, itd. Preseljenje na selo može se prilagoditi svakoj osobi i svakoj situaciji. Strah zbog nedostatka potrebnih vještina da bi se živjelo na zemlji može se lako ublažiti pohađajući tečajeve na lokalnom učilištu o onome što je potrebno: o stolariji, elektrici, vodoinstalacijama, hortikulturi, itd. ili koristeći prednosti koje se nude u raznim volonterskim udrugama koje nude vikend tečajeve o raznim stvarima, od vrtlarstva do pčelarstva, koje prodaju mnoštvo knjiga o sličnim temama i iz kojih se može dobiti savjet, vodstvo i poduka o svim aspektima koje uključuje povratak na zemlju. S tim jednostavnim činjenicama na umu postaje jasno da se oni koji se osjećaju osamljeno tako osjećaju jer se nisu ni potruditi saznati gdje sve mogu u blizini naći pomoć i koliko postoji raznih mogućnosti za uspješan povratak na zemlju.

Osim toga, jesu li mnoge prepreke koje zatrpavaju cestu koja vraća na zemlju imalo opasnije od onih na cesti koja vodi u obožavanje Mamona, na cesti koja iscrpljuje tijelo, umrtvljuje um i konačno ubija dušu?

Stoga je ova knjiga samo jedan uvod u ideju o povratku na zemlju. Pročitati je ne uključuje nikakve obaveze, ali bi moglo dovesti do svjesnosti o mogućnostima iznad snova pa čak i holivudskih fantazija. Ona neće odgovoriti na sva pitanja, ali će pružiti osnovicu na tu temu i barem ćete dobiti neki osjećaj o svemu tome. Ona vam neće reći što trebate točno učiniti ili zašto, već će otkriti što su drugi učinili i zašto i kako ih se može oponašati dok se sve prilagođava određenim okolnostima i potrebama. Prije svega knjiga daje uvjerljive razloge zašto je život na selu najbolji način življenja za svakoga tko želi živjeti autentično i cjelovito katoličanstvo. Nitko nije sam tko živi u prisutnosti svemogućeg Boga. Svatko tko iskreno ljubi našeg blaženog Spasitelja sigurno bi htio slijediti Njegovo pravilo u svom životu. Svatko tko je iskren u svojoj vjeri ne može si priuštiti da ne pročita ovu knjigu, da ne promisli o njoj, produbi proučavanje ove teme i onda odluči može li ili ne "uzeti svoj križ i slijediti Njega". Za one kojima se ne sviđa tamo gdje jesu i ono što rade nudim sljedeće: provjerite okolnosti svoje situacije. Moglo bi biti teško. Možda će zahtjevati žrtvu i samoodricanje, ali to je zahtjev za sve što je važno u životu. Odabir će možda biti težak, naporan, ali zahvaljujući vašoj od Boga danoj slobodnoj volji, izbor je vaš.

 "The Rural Solution", Modern Catholic Voices on Going "Back to the Land", str. 12. -20.

Ruralno rješenje - suvremeni katolički glasovi o "povratku na zemlju" - uvod 1.dio

 

Kada čujete da se neki ljudi "vraćaju na zemlju", kakve vam slike padaju na um?

Možda neke o hipiju: zgužvanom, dugokosom propalitetu koji puši hašiš i koji se povlači u komunu na selo gdje je stil života korištenje ilegalnih supstanci i negraničeno bludničenje, a koji obično financira vladina milostinja u obliku socijalne pomoći koja se uzima od nevoljnih, ali radišnih poreznih obveznika.

Ili možda o "preperu": o prerevnom domoljubu koji se seli na selo sa svojom obitelji - kućnim ljubimcima i svom imovinom - na seosko imanje u divljinu gdje se asfaltna cesta smatra "zagađenjem civilizacije", gdje je najbliži susjed kilometrima daleko i gdje zabarikaridirana obitelj čeka tjeskobno na "crvenu zoru" - dolazak komunističkih hordi.

Ili čovjek koji je do nedavno bio nešto"važno" na burzi ili u nekoj konzultantskoj tvrtci, ali koji, iz čista mira, prodaje svoju ekstravagantnu gradsku rezidenciju i seli u prostrano ladanje. Kako je on trezven tip čovjeka, bio je važan u održavanju te štakorske utrke u modernom društvu, ali sada se odlučio povući - nakon što je zaradio svoju "zalihu" neumornim izrabljivanjem drugih te sada živi svoje dane u idiličnom blaženstvu.

Postoji naravno još mnogo slika koje nam padaju na um kada se radi o temi povratka na zemlju, ali kakva god ta slika bila, ona prikazuje nekog iznimnog, ekcentričnog, probitačnog ili jednostavno ludog. Pa opet ne bi trebala biti niti jedna od njih jer je povratak na zemlju, prije svega, poziv običnom pristojnom građanu da potraži duševno zdravlje i spasenje. To što to ne izgleda kao poziv na nešto obično, već vrlo neobično, je zapravo pokazatelj i osuda vremena - vremena koja su intelektualno bolesna, kulturno dekadentna i duhovno na samrti. Nije potrebno biti profesor povijesti na visokom sveučilištu da bi znali da je stanje gdje većina ljudi živi na zemlji, živi od zemlje bilo generalno stanje čovječanstva stoljećima. Ne radi se o nečemu što je bilo istinito u drevnom svijetu ili samo u srednjem vijeku, već nešto što je bilo slučaj i sa skoro svim europskim zemljama sve do krvave i uzaludne katastrofe poznate kao prvi svjetski rat. Seljak i zemljoradnik bili su standard u svim velikim civilizacijama, a njihov doprinos životu u svim njegovim aspektima nadopunjavala je manja, ali važna klasa ljudi koji su se bavili zanatima. Oni su bili u međusobno zadovoljavajućem i simbiotskom odnosu: rukavica koja krasi ruku, pjesma koja govori o počelu, pjesma koja je rođena iz ljubavi.

Tako da je to zaista znak vremena da se povratak na zemlju, povratak  na normalno, povratak u pravi dom čovječanstva, smatra neobičnim pa čak i "čudnim" za urbanog čovjeka. Da nekatolici smatraju povratak na zemlju "čudnim" je dovoljno loše, dovoljan razlog za plakanje, ali da i katolici tako misle je zaista skandalozno, pa čak možda i bogohulno jer to jasno pokazuje veliko nerazumijevanje jednog aspekta života svete obitelji. Mnogi katolici se više ne sjećaju da je Kristov život prepun simbolike, a jedno području na kojem je pogotovo izgubljeno značenje simbolike u naše vrijeme je izbor Njegovog rodnog mjesta. Zar vas nije ganula iznimna činjenica da se Krist nije rodio u velikom gradu Jeruzalemu ili glavnom gradu drevnog svijeta Rimu? To su bila mjesta duhovne i političke moći pa opet Krist je rođen u Betlehemu i odrastao je u Nazaretu. Niti jedan nije megapolis pa čak niti grad. Oba su skromna, obična, ponizna mjestašca. Ona su bila prebivališta jednostavnih seljaka i zanatlija; ne prinčeva i predsjednika industrija. Čak bi i slabašna promišljanja otkrila da je Kristova poduka bila jasna i jednostavna: "Odabrao sam seljake i zanatlije i selo jer je to volja Oca moga." Zašto? Jer život na zemlji, život seljaka i zanatlija, znači dodir s prirodom, a autora prirode se tako može shvatiti izravno, svakodnevno, pa čak i, moglo bi se reći, instinktivno. Umjetničko djelo - kreacija i umjetnik - Bog su povezani tako da čak i bedak može vidjeti istinu, ali u gradu je Umjetničko djelo deformirano ili uništeno, a Umjetnik je skriven ili uklonjen iz uma milijuna muškaraca i žena.

Taj smještaj na zemlji, na selu i njegova središnjost za civilizaciju i katoličanstvo nije stvar samo privatnog mišljenja. To je izraz mišljenja Crkve. Vlč. Vincent McNabb, O.P. je npr. napisao u svojoj knjizi "Crkva i zemlja" sljedeće: "Ako postoji jedna misao koja je važnija od drugih za  koju su nas iskustvo i promišljanje natjerale da priznamo, protivno našim predrasudama pa čak i našoj volji, je ta da postoji malo nade za spasenje civilizacije ili vjere osim povratkom intelektualaca na zemlju!"

U zajedničkom pastoralnom pismu hijerarhije Quebeca izdanom u studenom 1937.godine pod naslovom "O ruralnom problemu", njihova gospodstva su jasno izjavila sljedeće:

"Usuđujemo li se stoga potvrditi da je seoski život normalno stanje za mase? U stoljeću poput ovog našeg, sa svim njegovim zahtjevima, kad su zemljoradnici u većini zemalja iščupani iz zemlje i gurnuti u gradove, nedobrodošao je savjet, čini se, da se bodri tolike nove stanovnike grada da se vrate na zemlju pa čak i da se potiče one koji se još uvijek tamo nalaze da ostanu tamo. Spremni smo priznati stoga da se seoski život ne smije gledati u okvirima izolacije i poteškoća koji su tako dugo pritiskali naše poljoprivrednike, koji, poput nas ostalih imaju pravo profitirati od znanstvenog napretka i inovacija. No ipak, unatoč razvoju mehaničke proizvodnje, osnovna industrija uvijek mora ostati stjecanje od zemlje svagdašnji kruh naše ljudskosti."

Izjava je bogata i u sadržaju i viziji. Ona kategorički kaže da je život na zemlji standard i da je tako jer bez takvog života nema svagdašnjeg kruha; odnosno da se zemlja ne obrađuje mi bismo umrli od gladi. Ona ukazuje na lažnu prirodu gradskog života sa njegovim neonskim svjetlima i "pogodnostima". Ona razjašnjava da istinski napredak u znanosti i tehnologiji, dok je primjereno podređen zdravom, agrarnom poretku, mora biti korišten za dobrobit poljoprivrednika da bi njegov zadatak bio uvelike olakšan i poboljšan, tako uništavajući od medija proizvedene laži da se sveta Crkva suprotstavlja istinskom napretku i da upravo demonstrira za ratare svoju majčinsku ljubav. Za jednu instituciju koja je navodno "staromodna" i "izvan dodira sa svijetom" Crkva je neobično u skladu s interesima i simpatijama čovječanstva!

E sad, moglo bi se raspravljati, tendenciozno, da je povratak na zemlju nešto rezervirano za određenu vrstu katolika; da je to legitiman poziv, ali za jedan manji dio. Ali je li to stvarno tako? 

Sigurno je da će to u ovom razdoblju ogromne društvene dekadencije biti misionari "opsjednuti" vizijom, po svom pozivu, koji će predvoditi povratak na zemlju i duševnom zdravlju, ali to svejedno ostaje poziv odaslan većini katolika , a ne samo nekolicini entuzijasta. Zašto? Jer život na zemlji daje vjeri korijene u bogatoj i plodnoj zemlji, dok je život u gradu za vjeru sterilan i konačno destruktivan za Katoličku Crkvu. To se vidi ne samo u smanjenju broja vjernika po gradskim župama, već i u smanjenom broju rođenih katolika. Na to je elokventno ukazao vlč. McNabb i to je potvrdio rad amerikanaca na "National Catholic Rural Life Conference". Nitko to ne može opovrgnuti osim sofista koji se igraju statistikama na štetu stvarnosti. Također postoje rasprave, poprilično izopačene, da bi povratak na zemlju bio znak povlačenja, ako ne upravo i poraz, i da bi to bilo isto kao i zanemarivanje apostolskih dužnosti prema nekatoličkim stanovnicima grada. Tu vrstu argumenata mogu koristiti samo oni koji imaju površno shvaćanje općenito katoličkog društvenog nauka, a posebno povratka na zemlju. Taj argument ignorira više važnih točaka koje radikalno utječu na takvu raspravu. Kao prvo, "napredovanje" prema gradu nije bio nusprodukt slobodne volje već legalne prevare i progona. Budući da je to tako, položaj u gradu nije po svojoj prirodi uopće katolički; tako da napuštanje tog položaja ne uključuje nikakav gubitak za katolika i za katoličanstvo. Neizravno to je čak i dobitak jer dopušta katolicima da se pozicioniraju, doslovno i figurativno, na svoj prirodni teren! Osim toga, što je možda i važnije,  povlačenje nije poraz! Bilo je mnogo situacija u povijesti kada je čitavom mnoštvu ljudi prijetilo uništenje od nadmoćnijih sila, koje se odlučilo povući i regrupirati, te im je ta odluka onda omogućila ne samo da prežive već i da u konačnici pobjede. Povratak na zemlju bi bio znak razboritosti i inteligencije jer bi pokazao da su katolici napokon shvatili što se događa: svijet nas mrzi jer posjedujemo Istinu i oni neće odustati dok svi ne nestanemo. Ako se stoga moramo povući, da bismo se pripremili za protunapad, neka tako i bude! Konačno, jednostavna je činjenica da je najuvjerljiviji apostolat živjeti potpunim katoličkim životom na zemlji. Kaže se da djela govore glasnije od riječi i ako je to tako onda je odabir cjelovitog, prirodnog i katoličkog načina života ekvivalentno propovijedanju radosne vijesti s krovova zgrada!

... nastavlja se

"The Rural Solution", Modern Catholic Voices on Going "Back to the Land", str. 7.-12.