Ljubav i cjepiva III.

Otac Ambrose Astor - 5. SIJEČANJ 2022.

Prethodni nastavci - Savjest i cjepiva I. i Razboritost i cjepiva II. 

Ustanovivši da i savjest i razboritost zabranjuju primanje COVID-19 cjepiva, o. Ambrose objašnjava, naročito svećenicima, zašto primanje cjepiva nije „čin ljubavi“.

Ako postoji jedan pridjev kojim se uobičajeno osjećanje poistovjećuje s dobrim kršćaninom, to je bez sumnje “ljubav”. Dobar kršćanin, nasljedujući Krista, nastoji ljubiti sve, a osobito one u potrebi. Međutim, ovaj objektivni pojam dobročinstva, osobito u sadašnjoj klimi, lako se izobličuje u subjektivni pojam utemeljen na emocijama i osjećajima. Tijekom posljednje dvije godine pod krinkom lažnog milosrđa promoviran je niz stavova koji su u suprotnosti s osnovnim medicinskim principima i ljudskim pravima – od nošenja maski, do zatvaranja zdravih, izolacije bolesnika kod kuće dok ne propadnu, i napuštanje starijih ljudi kako bi ih 'zaštitili' – lista 'stvari koje treba raditi' postaje sve duža. U novije vrijeme 'stvar ljubavi' je cijepiti se - razlog je da time štitimo živote drugih.

Jedan broj prelata je iskoristio ovaj plemeniti kršćanski osjećaj tako što su zanemarili moralne i medicinske činjenice. Ako doista volimo svojega bližnjega, kažu nam, moramo odustati od svojih preferencija, prihvatiti nedostatke i primiti cjepivo. Time ćemo pokazati da doista marimo za druge jer ćemo ih tako zaštititi od smrtonosnog virusa. Neki od tih prelata čak koriste izraz da je "moralna obveza" primiti cjepivo. Nasuprot tome, odbijanje cijepljenja bi bio dokaz sebičnosti i sebeljublja, čime se drugi izlažu riziku. Što da o tome svemu mislimo? Naizgled, ako čovjek prihvati sadašnji narativ, čini se da ima smisla.

Međutim, sv. Pavao nam govori da nije dopušteno činiti zlo kako bi iz toga izašlo neko dobro (Rim 3:8). To je vrlo važan koncept s golemim posljedicama za pitanje kojim se bavimo. U prvom članku ove serije o Savjesti i cjepivima, saznali smo da su sva cjepiva koja su danas dostupna razvijena iz staničnih linija dobivenih obdukcijom i ubojstvom ljudskog fetusa. Zaključak je bio da, iako bi se to moglo opravdati u određenim krajnjim situacijama, a Kongregacija za nauk vjere je to nazvalo udaljenom, materijalnom suradnjom, ozbiljni uvjeti za to obično ne postoje i stoga čovjek ne može primiti ta cjepiva u dobroj volji.

U drugom članku serije Razboritost i cjepiva, razmatrali smo određeni broj drugih medicinskih pitanja kao što su zapanjujući izostanak učinkovitosti i sigurnosti tih cjepiva – što se u stvarnosti treba nazvati genskim terapijama – i također njihov potencijal omogućavanja i širenja bolesti, kao i trajnog mijenjanja ljudskog imunološkog sustava (i drugih dijelova ljudskog genoma) na genetičkoj razini. Također smo razmatrali etička pitanja vezana uz grubo nepoštivanje Prirodnog zakona i Nurenbergovog kodeksa i socijalna pitanja vezana uz stvaranje dvorednog sustava "medicinskog aparthejda", što priziva u sjećanje usporedbe s mračnim razdobljima u povijesti... Zaključak je bio da je iznimno nerazborito riskirati i pristati na cijepljenje.

Sada se moramo pozabaviti pitanjem vrline milosrđa, koje se, da bi bilo autentično, mora temeljiti na objektivnoj istini. Sv. Maximilian Kolbe, koji je umro kao žrtva nacističke ideologije, koja je počela metodama kontrole vrlo sličnima ovima koje se provode danas, napisao je: "Nitko na svijetu ne može promijeniti Istinu. Ono što možemo i trebamo učiniti je tražiti istinu i služiti joj kad je nađemo. Stvarni sukob je unutrašnji sukob. Iznad okupacijskih vojski i krvoprolića u koncentracijskim logorima, postoje dva nepomirljiva neprijatelja u dubini svake duše: dobro i zlo, grijeh i ljubav. Koja je korist od pobjeda na bojnom polju ako smo mi sami poraženi u najdubljim slojevima svoje duše? Imajući to na pameti, hajdemo razmotriti pitanje kraljice vrlina, a to je ljubav.

Pitanje: Prvo, što je ljubav i postoji li red kojega se treba držati u praksi?

Odgovor: Kao urođena vrlina, ljubav nas navodi da ljubimo Boga iznad svega na isti način na koji On ljubi Sebe i ljubiti sve što Bog ljubi na isti način na koji On ljubi. Boga je prvi kojega valja ljubiti i Njegove zapovijedi uvijek moraju imati prednost pred svim drugim, koliko god to bilo neodložno: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed." (Mt 22:37-38). Počinjenje grijeha protiv Boga nikada se ne može tolerirati, ni u kojim okolnostima, jer grijeh je uvrijeda Boga i stoga znači da Ga ne ljubimo. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže Gospodin svojim apostolima (Iv 14:15). Drugo, čovjek mora ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, što implicira da ljubav za sebe prethodi ljubavi prema bližnjemu. Druga zapovijed je toj jednaka: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22:39) Ljubiti bližnjega je ljubiti ga kako ga Bog ljubi i željeti mu ono što je doista dobro za njega, tj. ono što ga čini krjeposnim čovjekom i pomaže mu spasiti svoju dušu.

Dvije važne posljedice slijede iz ovoga. Prva je da činiti išta grješnoga za bližnjega ne može biti pravo očitovanje ljubavi. Druga je da nije važno kako se ja osjećam nego su važne stvari koje su doista korisne za mojega bližnjega. Budući da subjektivni osjećaji mogu lako utjecati na ljubav, važno je pozorno paziti na objektivni poredak dobra da bi se odredilo je li neko djelo doista djelo ljubavi. Na primjer, katolički roditelji čije kršteno dijete namjerava sklopiti civilni brak izvan Crkve mogli bi podržati tu odluku svojega djeteta i prisustvovati ceremoniji kako bi zadržali "mir u kući". Objektivno milosrđe, međutim, zahtijeva da ti roditelji kažu djetetu da ne mogu sudjelovati u ceremoniji zbog moralnog zakona. To bi, naravno, uzrokovalo emotivne probleme i za dijete i za roditelje, ali, govoreći objektivno, roditelji bi to učinili iz ljubavi jer njihovo ponašanje stavlja duhovnu dobrobit djeteta na prvo mjesto i tako sije sjeme obraćenja i spasenja.

Poredak u milosrđu je uvijek: Prvo Bog, spasenje vlastite duše, spasenje duše bližnjega i na kraju moja tjelesna dobrobit i tjelesna dobrobit bližnjega. Budući da su potrebe duše najvažnje, trebali bi biti spremni žrtvovati tjelesnu dobrobit za duhovne dobrobiti, i kad se radi o nama i o bližnjemu. Baš je to razlog zašto nikada ne smijemo učiniti ništa što bi navelo bližnjega na grijeh jer ako istinski nekoga ljubimo, pobrinut ćemo se da mu pomognemo postići nadnaravni cilj za koji su prirodna sredstva nedostatna. Govoriti duši s taktom i u pravo vrijeme znači ljubti tu osobu u istini. Istina je ta koja vodi do slobode, i mi bismo željeli dijeliti istinsku slobodu i ljubav prema Bogu s ljudima koje ljubimo. Drugim riječima, čovjek ne može nekoga autentično ljubiti i u isto vrijeme odobravati ono što je objektivno pogrešno.

Naš život na ovome svijetu je kratak, tek nekoliko godina. Naša duša je vječna, bilo da je sretna u vječnosti s Bogom na Nebu ili vječno nesretna u paklu. Nema mjesta razmatranjima o tjelesnom zdravlju koje imaju ikakvog utjecaja na spasenje duše. Kršenje Božjih zapovijedi bi bio dokaz nepromišljene ljubavi koja stavlja prolazno preživljavanje i udobnost ispred vječnog spasenja.

P: Zašto primanje cjepiva oskvrnjuju ljubav?

O:  Ako uzmemo u obzir sve više medicinskih dokaza i saznanje o moralnim pitanjima vezanim uz fetalne stanice, primanje cjepiva i ohrabrivanje drugih da to učine je daleko od čina ljubavi, jasno i objektivno krši najtemeljnije načelo milosrđa. Krši ljubav prema Bogu koji je rekao: Ne ubij. Krši ljubav prema djetetu čiji organi su omogućili postojanje cjepiva. Krši ljubav prema vlastitoj duši tako što čini grijeh protiv savjesti i protiv vlastitoga tijela. Krši prava drugih da nas vide u dobrom svjetlu, a ne da ih sablažnjavamo.

P:U članku o Savjesti, istraživali ste činjenicu da su cjepiva napravljena i/ili testirana na stanicama pobačene djece. Ono kako to ja razumijem, jest da se radi o udaljenoj, materijalnoj suradnji. Niste li u nesuglasju sa Svetom Stolicom?

O: Cilj ovog članka nije suprotstaviti se Svetoj Stolici, koja je vrhovni autoritet o tom pitanju, nego ponukati na promišljanje kako bi se pokazalo da upute koje smo do sada dobili predstavljaju samo djelomični uvid u problem. Zbrka nastaje zbog nedostatnog razmatranja što, u moralnoj teologiji, nazivamo "moralnim ciljem" nekog djelovanja, a to je ovdje primanje cjepiva. Ne radi se toliko o tim prvotnim pobačajima, niti o istraživanjima koja su provedena na mrtvim fetusima, niti o marketingu tako nastalih proizvoda. Sva ta djela su krajnje ozbiljna i moramo uložiti sav napor kako bismo raskrinkali veličinu zlog pogona u koji smo uključeni. Zato je strahota tih djela naglašena u prvom članku. Previše se ljudi, čak i neki svećenici i biskupi, toliko naviknulo na pobačaj da je potrebno potaknuti njihove savjesti.

Stvarni problem sa strogo moralno gledišta leži baš u činjenici da koliko god je prvotni pobačaj udaljen ili koliko davno ili daleko su provedena laboratorijska istraživanja ili farmaceutski marketing, postoji neposredna veza između primatelja cjepiva i mrtvog djeteta, a ta je veza u rezidualnim komponentama staničnih linija koje pripadaju tom djetetu i koje primatelj iskorištava za svoje tijelo zahvaljujući cjepivu.

Drugim riječima, moralni cilj uzimanja cjepiva kako bi se zaštitilo vlastito zdravlje (to je dobar cilj sam po sebi) poništava činjenica da je cjepivo izravno nastalo iz zlostavljanja nedužne osobe i uključuje nešto od te osobe. To je problem na koji Sveta Stolica tek treba dati odgovor. U svojoj objavi od 20. prosinca 2020., referira se na "formalnu suradnju s pobačajem iz kojih su korištene stanice u proizvodnji cjepiva"; Ne uzima u obzir specifičan problem otete tvari koju cjepivo na neki način predstavlja i za koju mora postojati neka naknada.

Naravno, mogli bismo se prisjetiti primjera iz priručnika moralne teologije koji se bave udaljenom materijalnom suradnjom. Međutim, možemo raspravljati o tome da oni nisu primjenjivi iz jednostavnog razloga što je ovo potpuno novi problem koji zahtijeva novi odgovor. Nikada prije nismo bili u situaciji da možemo od djeteta ukrasti takve vitalne elemente da se oni, zbog svoje učinkovitosti, koriste (navodno) za opskrbu milijardi ljudi za borbu protiv virusa i to kroz desetljeća. Nikada prije nije bilo moguće iskorištavati ljudsko biće na taj način. Institucijalno ropstvo je daleko iza nas. Čak je i kanibalizam manje ozbiljan jer kad se konzumira ljudsko meso, ono posluži kao hrana, ali na kratko. Mi ovdje imamo ljudske ostatke koji se sada, nakon zloupotrebe u laboratoriju, koriste – suprotno volji njihovog vlasnika – da neograničeno služe životu nekog drugog. To je srž ovog pitanja.

Također je važno razmotriti da je primanje ovakvih cjepiva genske terapije kršenje ljubavi prema drugim fetusima koji će biti ubijeni zbog industrije cjepiva koja se promiče zbog sadašnjih cjepiva. To je istraženo detaljnije u prvom članku. Nije pretpostavka nego stvarnost dokazana studijama u suvremenim medicinskim časopisima koje dokazuju da su lijekovi kao molnupiravir testirani na mišjim plućima i traži se testiranje budućih cjepiva protiv COVID-19 na istim miševima s nakalemljenim ljudskim fetalnim organima (koji umiru zbog obdukcije i metode uzimanja organa). Drugim riječima, već i sama činjenica da se sada dostupna cjepiva proizvode i/ili testiraju pomoću fetalnih stanica povećava potražnju za još više cjepiva i lijekova te vrste. Dakle, uzimanje cjepiva nije samo grijeh protiv prvobitno pobačenog djeteta, nego ugrožava i drugu djecu koja će umrijeti, ponuđeni kao žrtve Molohu, krvožednom Kanaanskom bogu kojemu su žrtvovana djeca.

Zlo korištenja matičnih stanica pobačene djece je mnogo ozbiljnije i dalekosežnije u svojim implikacijama nego što to mnogi žele priznati. Iako svaka osoba koja prima cjepivo nije aktivni sudionik u njima, ipak je teško misliti da su potpuno bez krivice, budući da se zapravo okorištavaju time. Za svećenike je ovo naročito važno pitanje. Koliko grijeha se počini u proizvodnji i marketingu tih cjepiva? Hajdemo ih pobrojiti:

Prošli grijesi: Prvobitni pobačaji, obdukcija ljudskih bića, uskraćivanje prirodnog i natprirodnog života (dijete ne može biti kršteno, što mu uskraćuje vječni život i gledanje Boga), mučenje, krađa i uzurpacija ukradenih organa, manipulacija dijelovima tijela, oskvrnuće djeteta. Sadašnji grijesi: suradnja u industrijalizaciji ljudskoga tijela, uključujući marketing farmaceutskih proizvoda.  Budući grijesi koji će biti počinjeni zbog rastuće industrije; poticanje začaranog kruga stvaranja novih linija fetalnih stanica kao i uzimanje fetalnih organa za kalemljenje na laboratorijske miševe (miševi za ljudski imunološki sustav), čime se potiču novi, nebrojeni pobačaji. To bi moglo doći do razine (ako se to već nije dogodilo) stvaranja embrija u laboratorijima samo kako bi ih se moglo iskorištavati.

P: Dobro, dakle uzimanje cjepiva je protiv savjesti, razboritosti i ljubavi. No mnogi ljudi se cijepe kako bi mogli nastaviti uzdržavati druge. Ne mislite li da time pokazuju uzvišeni stupanj ljubavi?

O: Najvažnije je u ovoj situaciji, naročito za svećenike i liječnike, biti svjestan objektivne istine nasuprot subjektivnih osjećaja. Subjektivno bi netko mogao osjećati da se radi o ljubavi kad se pristaje na cijepljenje da bi osoba mogla nastaviti raditi i uzdržavati druge. Govoreći objektivno, takvo djelovanje se ne uklapa u ono što je potrebno za vrlinu ljubavi. Bila bi to pogrešna ljubav, jer prava ljubav zahtijeva da budemo poslušni Božjem vrhovnom zakonu (u ovom slučaju petoj zapovijedi) i da nas vodi razboritost kako smo pokazali u drugom članku. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže naš Gospodin (Iv 14:15).

Kad spominjemo Božje zapovijedi, neki bi mogli suditi Bogu, kao da su Njegove zapovijedi proizvoljne. U stvarnosti, zapovijedi nisu proizvoljne. One su u skladu s našom naravi koja je stvorena na sliku Božju i stoga je recept za sreću. Zato je sv. Toma mogao napisati: "Grijeh nije ništa drugo nego zastranjenje od onoga što je u skladu s našom naravi"; To je sjajno sažeto u Katekizmu katoličke Crkve (#2059): "Deset riječi (Deset zapovijedi) ... pripadaju Božjoj objavi sebe i svoje slave. Dar zapovijedi je dar Boga samoga i Njegova sveta volja. Obznanjujući svoju volju, Bog se objavljuje svojim ljudima."

P: A što je s načelom dvostrukog efekta koji dopušta nešto što može imati i dobar i loš učinak?

O: Po načelu dvostrukog efekta, prva odredba je da aktivnost koja se provodi bude, sama po sebi, dobra ili bar neutralna. Kako smo pokazali, pribjegavanje okaljanim cjepivima je samo po sebi loše i stoga to načelo nije ovdje primjenjivo. Čovjek nikada ne smije činiti nešto što je nesumnjivo loše kako bi iz toga proizašlo neko dobro. Na primjer, svećenik ne smije dati svetu pričest javnom grješniku koji je milijunaš kako bi osigurao donaciju za gradnju škole.

P: Zasigurno je svećenik koji odbija cjepivo samoživ i osjetljiv na vlastito zdravlje, naročito ako to znači da ne će moći izravno ispunjavati svoje obveze?

O: To bi moglo biti točno kad ne bi bilo etičkih prigovora cjepivu i kad bi se od cjepiva mogle očekivati samo manje loše posljedice. Međutim, govoreći objektivno, to nije slučaj kad znamo podrijetlo cjepiva i stvarnu opasnost cjepiva za zdravlje, čak i za život.

Svećeniku se ne može zamjerati što odbija tretman čijih zlih aspekata je svjestan i čije posljedice, poput bolesti i smrti, su dobro poznate. To ne znači da je osjetljiv na svoje zdravlje nego da je razborit i da ima ispravan odnos prema sebi i drugima, jer ako bi se nešto loše dogodilo svećeniku zbog cjepiva i drugi bi trpjeli zbog toga. Osim toga, radilo bi se o iskušavanju Boga kad bi se očekivalo da nas zaštiti ako se podvrgnemo cijepljenju za koje znamo da je štetno za naše zdravlje.

Do sada određeni broj svjećenika nije bio svjestan izopačenosti onoga što se sada događa. Međutim, uz sve više štete koja se čini ljudima cjepivima i rastućoj tiraniji, čini se da više nije moguće ignorirati ono što se stvarno događa. Ako je svećenik neupućen, to može biti zato što je toliko zaposlen da o tome uopće nije razmišljao. Ali ako je to zato što to uopće ne želi zbog socijalnih posljedica i hijerarhije, tada je to ozbiljan problem.

P: Ne bi li svećenik koji je svjestan fizičkih opasnosti cjepiva trebao položiti svoj život za svoje vjernike poput vojnog kapelana u ratu i ipak se cijepiti nadajući se da će još neko vrijeme moći služiti vjernicima i potrebama njihovih duša?

O: Svećenik mora katkada riskirati za svoje vjernike i čak mora biti spreman izložiti opasnosti svoje tjelesno zdravlje za duše koje su mu povjerene. Na primjer, ako župni svećenik uđe u kuću jednog od svojih župljana zahvaćenu požarom, njegova je dužnost riskirati svoj život kako bi podijelio sakramente onima koji su zaglavljeni unutra, pretpostavljajući da postoje izgledi za uspjeh. Ako to načelo primijenimo ovdje, činilo bi se da ako bi svećenik izgubio svoju službu zbog necijepljenja i tako ostavio mnoge duše bez sakramenata, on bi trebao riskirati cijepljenje nadajući da mu ne će naškoditi bilo kratkoročno ili dugoročno. Čak bi se mogao i prisjetiti Gospodinovih riječi: "... ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi" (Mk 16:18).

Međutim, ova usporedba nije priklada iz dva razloga. U prvom redu, ostaje izvorno objektivno zlo cjepiva, i, kao što smo vidjeli, čovjek nikada ne smije činiti zlo da bi dobio neko dobro. U drugom redu, u scenariju s kućom u plamenu ne postoji drugi način da vjernici dobiju sakramente; to nije isto kao dijeljenje sakramenata u župi. Glavni razlog za to je da postoje drugi načini u svećeničkoj službi. Pretpostavimo da biskup ukloni svećenika iz njegove župe ili ga čak suspendira iz službe jer se odbija cijepiti i nema nikoga tko ga može zamijeniti. Ta odluka, koja je suprotna i prirodnom i Božanskom zakonu, je nepravedna i stoga je neučinkovita. Najviši zakon u Crkvi je spasenje duša i sve drugo blijedi u usporedbi s time. Kanonske odluke koje su u suprotnosti s prirodnim i Božanskim zakon su ništavne. Stoga takav svećenik može i mora nastaviti služiti potrebama vjernika čak i ako to mora biti u njihovim domovima i bez odobrenja biskupa.

Usporedba s ratnim scenarijom gdje svećenik riskira svoj život da bi podijelio sakramente umirućim vojnicima na bojnom polju također nije valjana jer kapelan stavlja duhovne potrebe ljudi iznad svog tjelesnog zdravlja bez uključivanja u nezakonite radnje. Štoviše, vojnik ili vojni kapelan ne moraju nužno riskirati svoje živote cijelo vrijeme. Postoji vrijeme za sve i način za sve. Čak se i vojnici kamufliraju i skrivaju kako bi izbjegli izravnu opasnost.

Svećenik bi mogao smatrati da djeluje junački ako riskira svoj život kako bi spasio živote i duše drugih i doista bi mogao činiti nešto časno. On bi, međutim, činio nešto objektivno krivo i to bi moglo ugroziti njegovo spasenje u vječnosti. Nadalje, svećenik mora razmotriti i činjenicu da pristajući na cijepljenje pasivno savjetuje drugima da učine isto.

P: Niste li rekli da je duhovna dobrobit važnija od tjelesne? Po toj logici, ne bi li svećenik trebao pristati na cijepljenje bar da udijeli posljednju pomast i sakramente?

O: To je vrlo teška odluka za svećenike. Velika je nepravda kad svećenik ne može doći u dom umirovljenika ili bolnicu jer nije cijepljen, i to uzrokuje duboku bol u srcu dobrog svećenika. Ne čudi da mnogi svećenici rješavaju to pitanje tako da pretrpe nepravdu i cijepe se. Ponavljam, kad bi to bilo pitanje malog rizika ili neugodnosti, odluka bi bila lagana. Međutim, ponovno se suočavamo s dva problema.

Prvi je da svećenik ne smije učiniti ništa što je objektivno krivo (kao što je cjepivo dobiveno od pobačene djece) kako bi učinio djelo milosrđa. To je lažno milosrđe. Nadalje, s gledišta medicine i razbora, sve više dokaza i sve veći broj liječnika i znanstvenika koji zahtijevaju trenutačni prekid s nizovima cijepljenja dokazuje da se ovdje ne bavimo nevažnim neugodnostima. Mnogi su umrli i mnogi drugi su se ozbiljno razboljeli. Dugoročne posljedice još uvijek nisu poznate. U tom kontekstu nitko ne bi smio vjerovati našim političarima i farmaceutskim kompanijama, a svećenik i manje od ostalih. Dugoročno, a ne kratkoročno trebamo sagledavati važnost prisutnosti svećenika.

P: Dakle, vi kažete da oni samo trebaju ne činiti ništa i dopustiti vjernicima da umiru bez sakramenata? Nije li to nemilosrdno?

Odgovor. Dobar svećenik ne će nikada "ne činiti ništa" kad je neki čovjek u potrebi. Ako svećenik ima vjere, događat će se čuda, vrata će se otvarati. Čak i ako se to ne dogodi, još uvijek ima puno toga što on može učiniti. On bi, prije svega, trebao upozoriti svoje župljane da mu ne će biti dopušten ulazak u bolnicu ili dom umirovljenika. To će župljane potaknuti da u svako doba budu dobro pripremljeni. Ako netko mora biti hospitaliziran, treba im reći da pozovu svećenika prije dolaska hitne pomoći tako da mogu primiti sakramente prije odlaska u bolnicu. Kad se radi o domovima umirovljenika, tu trebaju biti lukavi. Mnogi štićenici mogu izaći iz doma na nekoliko sati i za to vrijeme obitelj može organizirati posjet svećenika. Tužno je da moramo pribjegavati takvim taktikama, ali to se ne razlikuje od vremena kad su svećenici morali djelovati u podzemlju ili su se morali prerušavati kao laici u raznim razdobljima povijesti Crkve.

To vodi do sljedeće važne činjenice. Bog od nas nikada ne traži nemoguće. Katkada se nađemo u situaciji u kojoj ne postoji idealno rješenje. U tim slučajevima moramo izabrati stazu koja je objektivno dobra i prepustiti se Božjoj providnosti. On će nas blagosloviti i pobrinuti se za sve ostalo, jer tada mi doista djelujemo iz ljubavi.

P: Neki biskupi su uveli obvezno cijepljenje za svoje svećenike. Ne pokazuju li oni time ljubav prema svojim ljudima jer tako sprječavaju da svećenici ne zaraze laike?

Odgovor. Punina svećeništva je dana biskupima da vode duše do Neba, a ne da diktiraju osobna stajališta o medicinskim pitanjima. Biskupi nemaju nikakva prava nametati obvezno cijepljenje. Čak i kad bi cjepiva bila sigurna, učinkovita i kad bi zaustavljala širenje zaraze (što se ne događa), to bi i tada bilo krivo. Oni koji su tako odlučili djeluju kao da je Crkva korporacija. Oni podlažu Svetu katoličku Crkvu prisili, čime Kristova Crkva postaje lutak na koncu države. Oni dopuštaju da Zaručnica Kristova bude zlostavljanja od stane kvazi-svemoguće birokracije. Nažalost, to je nečuveni zločin za koji će jednog dana morati odgovarati.

Takvi biskupi djeluju suprotno prirodnom zakonu jer svaka osoba koja vlada svojim intelektualnim sposobnostima ima neotuđivo pravo, unutar ograničenja moralnog zakona, donositi vlastite medicinske odluke. Ni jedan ljudski autoritet, uključujući i vrhovni vjerski autoritet, nema pravo uzurpirati to pravo. Tako djeluju protiv pozitivnog ljudskog zakona, naročito protiv Nurembergovog kodeksa (1947) koji određuje da je za eksperimentiranje s ljudima apsolutno nužan "dobrovoljni pristanak pojedinca. To znači da osoba uključena u to mora imati zakonsku sposobnost za davanje pristanka; treba biti u takvom položaju da može slobodno odlučivati, bez uplitanja bilo kojeg elementa prisile, prijevare, obmane, prinude, prekoračenja ili koje druge forme ograničenja ili prisile; i treba imati dovoljno saznanja i shvaćanja elemenata stvari na koju pristaje kako bi se tako omogućila informirana odluka." Naposlijetku, oni tako djeluju protiv Zakona Crkve, jer zloupotrebljavaju duhovnu moć nametanja medicinskih procedura svojim svećenicima. To je užasan oblik klerikalizma. Takva zloporaba je usporediva s nečuvenim zločinima kao što je pedofilija i jednoga dana bi mogla biti tako okvalificirana i kažnjena.

P: Što ako je svećenik pod pritiskom da se cijepi i smatra da time daje dobar primjer drugima?

Odgovor. Svećenik u toj situaciji mora moliti za vrlinu razboritosti i obilje darova savjeta i hrabrosti. Moguće je da takav svećenik ima veliko srce i želi pokazati ljubav primajući cjepivo, no vrlina razboritosti natkriljuje čak i vrlinu ljubavi. Ako, nadajmo se, nakon dobrog promišljanja, svećenik dođe do zaključka da uzimanje cjepiva nije ni razborito ni milosrdno, tada je njegova dužnost da ostane čvrst, što god se dogodilo i najviše vjeruje intervenciji Božanske providnosti.

Ako se ipak odluči na cijepljenje, on bi, nažalost, time sablaznio duše koje bi svjedočile popuštanju pritisku i uzimanju tvari čije štetnosti bi morao biti svjestan i, što je još gore, da se radi o obliku suradnje s najozbiljnijom vrstom zlostavljanja djece. Sablazan, navođenje druge osobe na grijeh, je jedan od najozbiljnijih grijeha protiv ljubavi. Zato je naš Gospodin rekao: "A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora" (Mt 18:6). On također riskira uskraćivanje sakramenata vjernicima u slučaju da mu cjepivo ozbiljno naudi. Od kakve je koristi mrtav ili onesposobljen svećenik?

On bi naškodio onima koji misle da je siguran, a nije. To je jedan od najevidentnijih problema sa sadašnjim narativom. Obvezno cijepljenje se provodi s punim znanjem da nema sigurnosti zaštite cjepivom. Zašto zaštićeni traže od nezaštićenih da imaju istu razinu zaštite koja je uzrokovala da se zaštićeni boje nezaštićenih? Drugim riječima, cijepljeni su pravi izvor opasnosti od zaraze (čak i izvor agresivnijih varijanti) jer misle da su zaštićeni, a nisu, i time postaju skloniji zarazi i širenju virusa. Taj apsurd dolazi do nevjerojatnih razina kad imamo vlade koje slave "otvaranje granica cijepljenima", a u isto vrijeme upozoravaju da će to povećati broj "slučajeva" i tada zatvaraju mjesta koje su rezervirana samo za cijepljenje zbog "izbijanja Covida"! Necijepljeni su, s druge strane, često oprezniji i, štoviše, kad su dobro informirani, uzimaju vitamine i minerale kako bi poboljšali svoj imunološki sustav protiv virusa.

Konačno, takav svećenik bi također štetio i biskupima i političarima koji promiču cijepljenje i koji će zbog toga odgovarati Bogu. Čin milosrđa je oduprijeti se biskupu, svećeniku ili političaru koji ohrabruje cijepljenje jer kad dođe dan svođenja računa, teško je zamisliti kako će izbjeći odgovornost. Suđenje u Nurembergu je ozbiljan podsjetnik da će zločini biti oštro kažnjeni – već na ovome svijetu – i da će se kazna odnositi i na one koji su imali ovlasti a nisu učinili ništa da se suprotstave tim zločinima.

P: Što je s cijepljenjem djece, naročito ako se obveza cijepljenja proširi na školstvo? Nije li mogućnost obrazovanja važan dio ljubavi tako da dijete može biti koristan član društva?

O: Ista objektivna načela kako smo ih prije naveli trebaju biti primjenjiva i na djecu. No, to nije sve. Dr Robert Malone, tvorac mRNA cjepiva genske tehnologije je dao roditeljima uznemirujuće upozorenje i izvrstan sažetak medicinskih opasnosti eksperimentalne genske terapije zbog promjena koje ta terapija uzrokuje u imunološkom sustavu: "Prije nego date injekciju djetetu, a to je neopoziva odluka, želim vas informirati o znanstvenim činjenicama o ovom genskom cjepivu koje se temelji na mRNA tehnologiji cjepiva koje sam ja kreirao. Roditelji moraju razumjeti tri stvari. Prva je da će virusni gen biti ubrizgan u djetetove stanice. Taj gen tjera djetetovo tijelo na proizvodnju otrovnih spike proteina. Ti proteini često uzrokuju trajno oštećenje u djetetovim vitalnim organima, uključujući mozak i nervni sustav, srce i krvne žile, uključujući i mogućnost stvaranja ugrušaka, njihov reproduktivni sustav, a cjepivo može pokrenuti temeljite promjene u njihovom imunološkom sustavu. Najalarmantnija stvar s tim u svezi je da kad se ta oštećenja dogode, ona su nepopravljiva. Mogu se liječiti lezije unutar mozga. Mogu se popraviti ožiljci na srčanom tkivu. Ne može se popraviti genetički resetiran imunološki sustav i to cjepivo može uzrokovati reproduktivnu štetu koja može imati utjecaja na buduće naraštaje u vašoj obitelji. Druga stvar koju morate znati je da je ovo nova tehnologija koja nije bila adekvatno testirana. Treba nam bar 5 godina testiranja/istraživanja prije nego možemo doista znati s kakvim rizicima se suočavamo. Štete i rizici novih lijekova često se otkrivaju puno godina nakon početka korištenja. Pitajte se želite li da vaše vlastito dijete bude dio najradikalnijeg medicinskog eksperimenta u ljudskoj povijesti. I na kraju: laž su razlozi koje navode za potrebu cijepljenja djece. Vaše dijete ne predstavlja opasnost za svoje roditelje ili njihove bake i djedove. Zapravo je obrnuto. Njihov imunitet, nakon preboljelog COVIDA je vrlo važan za sprječavanje bolesti u vašoj obitelji, ako ne i u cijelome svijetu. Ukratko, ne postoje dobrobiti za vaše dijete ili vašu obitelj od cjepiva zbog malenog rizika ako imamo na pameti poznate rizike od cjepiva s kojima bi vi i vaša djeca morali živjeti do kraja života. Analiza rizika i dobrobiti to pokazuje."

Dr. Maloneove napomene nas navode da se pitamo nije li manipulacija genetičkim nasljeđem čak i ozbiljniji zločin od krađe i zloupotrebe ljudskih stanica. Kad uzmemo u obzir nepopravljive promjene koje će cjepivo uzrokovati kod sljedećih naraštaja, čini se da je baš tako.

P: Sad shvaćam o čemu pričate i da narativ koji nam se nameće nije istinit. Međutim, s polarizirajućom prirodom ove teme i nametanja obveze cijepljenja od strane vlade, ne griješe li protiv ljubavi takozvani "istinoljubivi" ljudi poput vas jer siju sukobe, nesklad, razdor i čak ohrabruju pobunu? Ne bismo li trebali nastojati govoriti isto?

O: Milosrđa ne može biti bez istine. Ako se vaša briga za druge temelji na lažima, tada to nije ljubav, već zabludjela filantropija. U svakom razdoblju ljudske povijesti, hrabre duše su se morale suprotstaviti zabludama i lažima, baš iz ljubavi za svoje bližnje. Nikada nije zabavno biti čovjek koji kvari raspoloženje ili čovjek koji mora upozoravati na slona u sobi ili reći da je car gol. Ali oni koji su dovoljno hrabri da to učine su oni koji doista ljube.

Kada je sv. Katarina Sijenska pošla u Avignon kako bi molila papu da se vrati u Italiju, trebalo joj je mnogo hrabrosti, ali je ona to učinila zbog ljubavi. Ljubila je Krista i ljubila je sv. Oca, kojega je zvala "slatki Krist na zemlji". Iz ljubavi je otišla tako daleko da je raskolničke kardinale nazvala "utjelovljenim đavlima". Takav jezik podsjeća na sv. Ivana Krstitelja koji je farizeje nazvao "zmijskim porodom" (Lk 3:7) ili naš Gospodin koji ih je nazvao okrečenim grobovima (Mt 23:27).

Štoviše, nikada u povijesti se istinska reforma nije provela bez plivanja protiv struje. Jedna od najgorih politika katoličke Crkve u zadnjih nekoliko desetljeća je bila neopiranje zlu i pretvaranje da će se stvari posložiti ako bude prema svima "pristojna". Nigdje ne piše da je Krist bio "pristojan". Bio je zapravo prilično grub s onima s kojima je trebao biti grub, kao s farizejima, jer ih je ljubio i želio je da se obrate. To smo izgubili. Naši prelati i svećenici se boje reći išta što će uzrujati ljude. No, to nikako nije kršćanski. Pravi kršćanin želi istinsko dobro ljudima, a ono što je istinski dobro je, u prvom redu, eliminiranje zla. Trebamo ponovno pročitati što je Pavao VI. napisao u Humane Vitae:"Najvažniji oblik milosrđa prema dušama sastoji se u tome da ni na koji način ne umanjimo Kristovo učenje o spasenju duša."

U situaciji poput ove u kojoj smo sada, svatko tko ima ikakav oblik moralnog autoriteta i koji vidi zlo u sadašnjem narativu ima dužnost progovoriti. Nečinjenje vodi u sigurnu pobjedu sila zla. Postoje nebrojeni primjeri u povijesti. Papa sv. Felix III. je utvrdio: "Ne suprotstavljati se zabludi znači odobravati je; ne braniti istinu znači potiskivati je, i, doista, propustiti smesti zle ljude – kad je to moguće – nije manji grijeh od ohrabrivanja zlih ljudi."

Naravno, za to nam je potrebna hrabrost i ako je imamo dovoljno, možemo utjecati na to da se stvari mijenjaju. Ronald Reagan je jednom rekao: "Zlo je nemoćno ako su dobri bez straha."

P: Znači li to da se moramo više baviti aktivizmom u suprotstavljanju sadašnjem narativu?

O: Aktivizam ne mora nužno značiti ulične prosvjede. Svi imamo dužnost moliti i činiti pokoru, govoriti istinu, suprotstavljati se zlu, nikada ne surađivati sa zlom i grijehom.

Nekima je, međutim, ta nužnost veća. Jasno je da svećenici i liječnici u tom pogledu moraju preuzeti vodeću ulogu. Svećenici mogu biti jako opterećeni svojim redovnim svećeničkim dužnostima, ali to ne smanjuje, nego povećava, njihovu obvezu da osvježe ono što su naučili u sjemeništu i da ostanu u tijeku s trenutnim događanjima. Moralna teologija ne postoji u vakumu. Ona ima praktične primjene i posljedice. Svećenik se ne može prepustiti neznanju nego to mora prevladati marljivim proučavanjem. Članci o savjesti i razboritosti su naveli mnogo referenci na ugledne izvore, baš zato da omoguće zaposlenom svećeniku da brzo nađe ispravne odgovore i još se detaljnije informira o nekom pitanju. Svećenik ne smije zanemariti trenutačne probleme jer mora biti vođa vjernicima koji od njega traže savjet. To je veliki izazov, naročito kad su pod pritiskom svojih nadređenih, ali je neprihvatljivo glumiti noja i ciljati na slijepo nadajući se da nitko ne će stradati. Od svećenika će se tražiti polaganje računa, i prije nego mislimo.

I liječnici, kako bi bili u stanju istinito informirati svoje pacijente, imaju dužnost puno istraživati i proučavati temu prave prirode virusa i profilaksu i mjere, održive etičke tretmane, kao i proučavati pitanje cjepiva općenito. Mnogi pacijenti su skloni slijepo slijediti savjete svojih liječnika, što samo povećava odgovornost liječnika. Liječnici ne će moći reći, "Ne znam" ili "Samo sam slijedio naredbe i upute". Liječnikova dužnost je znati. Ako ne može pomoći, najmanje je da ne čini štetu i da pacijenta pošalje onome tko može pomoći. Sada su liječnici pod povećalom i riskiraju svoju karijeru ako idu protiv narativa. Međutim, na kraju, njihova utjeha će biti da su iskreno ljubili svoje pacijente i da su učinili pravu stvar, čak i ako je to bilo na njihovu privremenu štetu. "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje"(Iv 15:13).

U govoru o Zadnjim vremenima, sâm naš Gospodin nas upozorava da budući da će se razmahati bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti (Mt 24:12). Čini se da je to vrijeme došlo. Mnogi naši izbori da činimo djela "iz ljubavi" su zaprljani samoljubljem, kako je sv. Pavao upozorio svog učenika Timoteja: "Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi ... ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga" (2 Tm 3: 1-4). U tom kontekstu, i svećenici i laici mogu biti navedeni na stranputicu, biti ulovljeni načinima ovoga svijeta i ne prepoznati svoje obveze i ispunjavati ih. Svi smo mi dobri u izgovaranju da bi izbjegli teške odluke.

Zamolimo Gospodina, preko Majke pravedne ljubavi (Knjiga Sirahova 24:24), za milost da istinujemo u ljubavi (Efežanima 4:15). Iako je kasno, nikad nije kasno za ljubav. Ljubav nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (1 Kor 13:5-7).

Izvor

Razboritost i cjepiva II.

26. STUDENOGA 2021. O. Ambrozije Astor

Razboritost je majka svih ostalih kreposti. Svima nam je potrebna, ali nikome više od svećenika, liječnika i političara, posebno kada su u pitanju moralna pitanja vezana uz 'cjepiva' protiv COVID-19.

Otac Ambrozije objašnjava.

Sve važne odluke u životu trebaju biti vođene razboritošću. Uz pomoću nje odlučujemo o smjeru djelovanja u skladu s našom racionalnom prirodom. Bez toga možemo napraviti neke vrlo velike, čak i fatalne pogreške. To je tako u pitanjima koja se tiču ​​našeg staleža u životu, naše karijere, naše obitelji, a također i našeg zdravlja. Trenutno se postavlja vrlo ozbiljno pitanje da li se cijepiti ili ne.

P. Zar razboritost ne zahtijeva da učinimo ono što naša vlada kaže da je ispravna stvar?

O. Opći narativ koji su stvorile naše vlade, zahvaljujući svemoćnim medijima, ide otprilike ovako: 

1) SARS-CoV-2 je virus koji uzrokuje vrlo prenosivu smrtonosnu bolest poznatu kao COVID-19 koja je stvorila stanje pandemije u cijelom svijetu i već je ubila milijune ljudi.

2) Cijepljenje je jedini način sprječavanja širenja virusa i zaštite svih nas.

3) Ako nam je stalo do spašavanja života, imamo moralnu obvezu primiti eksperimentalna 'cjepiva' za koja nas naše vlade uvjeravaju da su sigurna i učinkovita.

4) Svatko tko odbije ili promijeni ove premise smatra se opasnim za društvo i podliježe kaznenom progonu.

P. Je li ta priča potkrijepljena činjenicama?

Prvi članak u ovoj seriji "Savjest i cjepiva" istražuje dokaze koji osporavaju tri ključne točke gore spomenute koje potiču na cijepljenje, poglavito srednju globalnu stopu smrtnosti od infekcije (IFR) od 0,05% i nedostatak učinkovitosti ili sigurnosti trenutnog 'cjepiva'.

Četvrta točka, međutim, ostaje najviše zabrinjavajući aspekt 'pandemije' s njezinom cenzurom rasprave, čak i onom koja dolazi od najkvalificiranijih u relevantnoj znanosti, i brzim utišavanjem bilo kakvih neslaganja ili oporbe. O tome svjedoči stalna 'provjera činjenica' na web preglednicima/društvenim medijima, uklanjanje članaka iz medicinskih časopisa te uništavanje ugleda i 'otkazivanje' istaknutih medicinskih glasova koji su kritičari narativa o cjepivu protiv COVID-19.

Ova cenzura bez presedana navela je tisuće liječnika da hitno formiraju globalne mreže koje dovode u pitanje etiku i znanost iza 'cijepljenja' i osuđuju farmaceutski utjecaj na politiku, medicinsku profesiju i dobru zdravstvenu skrb. Oni također prozivaju suzbijanje vrlo sigurnih i učinkovitih tretmana u zapadnim zemljama. Te su mreže jednoglasno proglasile da 'takva politika zapravo može predstavljati zločin protiv čovječnosti'.

Posebni aspekti cjepiva genske terapije koji su od značaja za stručnjake visoke razine u području virologije, imunologije i razvoja cjepiva su njihova sposobnost da omogućavaju:

1) širenje bolesti vrlo virulentnim mutantnim varijantama koje uzrokuju porast slučajeva i vjerojatno dovode do ADE (Antibody Dependent Enhancement), što su pokazale sve prošle studije na životinjama s 'cjepivima' protiv koronavirusa.

2) opću imunosupresiju što dovodi do porasta autoimunih bolesti i karcinoma;

3) povećanje poremećaja krvožilnog sustava (srčani udari, moždani udari, ugrušci) uzrokovanih biološki aktivnim šiljastim proteinom koji se nalazi u sluznici krvnih žila uzrokujući mikro-ugruške (oštećenje endotela). To je vidljivo s naglim porastom slučajeva miokarditisa i perikarditisa u mladih odraslih osoba. U starijih osoba može se manifestirati kao srčani udar, moždani udar ili čak zatajenje bubrega i/ili srca (uzrokovano nakupljanjem proteina).

4) pretvaranje virusa u oružje za ostvarenje uvjerljivih skrivenih namjera.

Pojam prikrivenih namjera bit će obrađen u budućem članku. Za sada se ograničimo na istraživanje razboritosti i njezinih sastavnih dijelova u odnosu na medicinske aspekte cijepljenja s nepoznatim potencijalom.

P. Koja je vrlina razboritosti i njezina relevantnost za ovu situaciju?

O. Razboritost je glavna vrlina po kojoj razlučujemo koje stvari treba učiniti, a koje izbjegavati. Tri različita, ali komplementarna akta čine razborito djelo:

1) Savjetovanje i promišljanje;

2) Donošenje odluke;

3) Djelovanje prema toj odluci.

Kada znamo da nešto treba učiniti, razboritost nam također pomaže razlučiti kako i kada to učiniti. U fazi promišljanja, kreposti razboritosti pomaže ono što nazivamo njezinim 'sastavnim dijelovima', a to su dobre navike koje omogućuju kreposti da iskoristi svoj puni potencijal. Sastavni dijelovi razboritosti su: pamćenje, dalekovidnost, oprez, pronicljivost, razumijevanje, oštroumnost, poslušnost, razum. Pogledajmo ih jedan po jedan. To će nam pomoći da donesemo razumnu odluku o cijepljenju.

Pamćenje (Memoria) donosi u naš um prikladne stvari koje se odnose na radnju koju moramo izvršiti i njezine okolnosti. Iskustvo prošlosti nam omogućuje da s dovoljnom vjerojatnošću prosudimo što sada trebamo učiniti, pa je stoga dobro pamćenje najmoćnija pomoć vrlini razboritosti. Ljudi s mnogo iskustva obično su razboritiji, jer su vidjeli i čuli mnogo toga.

Kako bi se medicinski tretman smatrao razboritim, potrebno ga je testirati tijekom duljeg vremenskog razdoblja kako bi se osigurala njegova sigurnost i učinkovitost. To omogućuje sjećanju da duboko kopa u to iskustvo i donese prosudbe koje će pomoći učiniti pravu stvar. Praktična vježba pamćenja bila bi prisjetiti se zloglasnog skandala s talidomidom iz 1950-ih i ranih 1960-ih, poznatog medicinskim stručnjacima.

Talidomid je bio lijek koji je na brzinu uveden nakon nepotpunih opažanja. Smatralo se da je sigurno za sve, uključujući trudnice, iako nisu provedene studije o potonjem, niti su postojali dugoročni podaci o utjecaju na ljudima. Lijek je u početku bio na tržištu u Njemačkoj pod trgovačkim imenom Contergan, a zatim je dopušten u 46 zemalja pod različitim trgovačkim nazivima. Tek je nakon pet godina i 10.000 oboljelih beba (od kojih je polovica umrla, a ostale su rođene s teškim invaliditetom) konačno uspostavljena veza između urođenih mana i uzimanja talidomida. Konačno, lijek je povučen iz distribucije.

Ova teška pogreška prouzročila je globalni skandal koji je prisilio i vladu i medicinska tijela da promijene načine testiranja, odobravanja i stavljanja lijekova na tržište te je dovela do mnogih strategija kontrole lijekova koje su na snazi ​​do danas.

Sustav žute karte (za štetne posljedice) uspostavljen je u Ujedinjenom Kraljevstvu i svaki lijek koji se stavlja na tržište trudnicama morao je pružiti čvrste dokaze o njegovoj sigurnosti tijekom trudnoće. Farmakologinja FDA, Frances Oldham Kelsey, nagrađena je predsjedničkom nagradom u SAD-u za blokiranje prodaje talidomida u toj zemlji – učinila je to nakon što je čula za nekoliko slučajeva teških nuspojava.

Sedamdeset godina kasnije, u daleko širim razmjerima, nakon izvješća o 18.500 smrtnih slučajeva u SAD-u, 13.000 smrtnih slučajeva u Ujedinjenom Kraljevstvu i 27 zemalja Europske unije i s kombiniranih 3 milijuna štetnih učinaka u UK, EU i SAD-u, tijekom razdoblja od samo 11 mjeseci – još uvijek imamo 'hitnu upotrebu', pa čak i obvezu 'cjepiva' za gensku terapiju koja se prodaje za sprječavanje COVID-19, koja su još uvijek dio aktivnog kliničkog ispitivanja koje ne treba završiti još tri godine, bez dokazivih podataka o sigurnosti za opću populaciju, a kamoli za djecu i trudnice. Vrijedi napomenuti da su gore navedene brojke iznimno konzervativne procjene, budući da je na polju kontrole lijekova dobro poznato da se samo 1-10% nuspojava (uključujući smrt) prijavljuje zbog zamornog procesa uključenog za obitelji i liječnike.

Nadalje, imamo aktivnu cenzuru i uništavanje ugleda mnogih eminentnih profesionalaca na svim kontinentima koji ističu zabrinutost zbog sigurnosti i koji pozivaju na trenutni prekid uvođenja cjepiva. Jedna takva stručnjakinja, dr. Tess Lawrie, osnivačica grupe BIRD (British Ivermectin Recommendation Development) u Velikoj Britaniji i bivša konzultantica pri WHO-u, zaključuje u pismu britanskom odboru za lijekove: 

'Potrebna je hitna neovisna stručna procjena i rasprava radi procjene da li nova cjepiva mogu uzrokovati mutacije gena među primateljima, kao što sugerira pojava obično iznimno rijetkih genetskih poremećaja. MHRA (Regulatorna agencija za lijekove i zdravstvene proizvode) sada ima više nego dovoljno dokaza u sustavu žute karte da proglasi 'cjepiva' protiv COVID-19 nesigurnima za upotrebu kod ljudi. Trebalo bi se pripremiti za povećanje humanitarnih napora kako bi se pomoglo onima koji su oštećeni "cjepivom" protiv COVID-19 te za predviđanje i ublažavanje srednjoročnih i dugoročnih učinaka.

Dalekovidnost (Providentia) je sposobnost vizualizacije budućih ishoda radnji temeljenih na prošlom iskustvu: čovjek ne može biti oprezan za budućnost osim ako nije učio iz prošlosti. Tako možemo vidjeti kako je predviđanje povezano s pamćenjem.

Svatko tko je vjestan skandala s talidomidom ne može ne vidjeti paralelne opasnosti i rizike – u ovom slučaju u mnogo većim razmjerima – neobuzdane uporabe eksperimentalnih lijekova, posebice genskih terapija. Spoznaja o tome što se tada dogodilo pomaže nam zacrtati smjer kojim bismo izbjegli slične ili još ozbiljnije nesreće u budućnosti. Nažalost, već zabilježeni broj umrlih i ozlijeđenih dokazuje da je malo dalekovidnosti kod onih koji umjesto nas donose odluke. Čak i ako većina cijepljenih nema trenutne štetne učinke, moramo postaviti pitanje kakve ćemo moguće i nepoznate ishode imati u budućnosti primjenom neprovjerene genetske tehnologije na sve dobne skupine, uključujući trudnice i djecu tijekom njihovih neurološki i hormonski osjetljivih godina razvoja.

Na primjer, kada uzmemo u obzir da žene i mlade i starije doživljavaju teško menstrualno krvarenje nakon cijepljenja, nije čudno zašto znanstvenici i liječnici upozoravaju na epigenetske reproduktivne učinke koji se možda neće manifestirati odmah ili u prvoj generaciji. U pravnom prigovoru Europskoj agenciji za lijekove, dr. Michael Yeadon, bivši glavni znanstvenik Pfizera, upozorava: 'Cjepivo s mRNA pokreće tijelo da proizvodi antitijela protiv šiljastog proteina SARS-CoV-2, a proteini šiljaka zauzvrat sadrže sincitin- homologni protein koji je neophodan za stvaranje posteljice. Ako imunološki sustav žene počne reagirati na sincitin-1, postoji mogućnost da bi mogla postati neplodna. To je pitanje koje niti jedna studija cjepiva ne razmatra posebno. Masovno cijepljenje žena u reproduktivnoj dobi protiv COVID-19 moglo bi potencijalno imati razornu posljedicu izazivanja masovne neplodnosti ako cjepivo pokrene imunološku reakciju protiv sincitina-1.'

Nadalje, razumijevanje epigenetike – utjecaja vanjskih čimbenika na ekspresiju naših gena – kritično je i trenutno nedostaje. Mogućnost da ubrizgana mRNA (koja ima upute za stvaranje šiljastih proteina) putem enzimatskog procesa može prodrijeti u jezgru stanica gdje se nalazi DNA i u konačnici se umetnuti u DNa, ne može se definitivno isključiti. Već postoje dokazi da se upravo taj proces, koji istraživači nisu očekivali, događa s šiljastim proteinom. Što to znači, jednostavnim jezikom, ako se ovo umetanje dogodi u jajnoj stanici i spermi, postoji stvarni potencijal da će ova cjepiva promijeniti ljudski genom, zauvijek.

Oprez (Cautio) koristi prošlo znanje kako bi izbjegao smetnje i zla u budućnosti. Oprezna osoba vrlo je pažljiva kako ne bi došlo do vanjskih smetnji koje bi pokvarile ili ometale čin kreposti, na primjer, uzrokujući neželjenu štetu bilo koje vrste. To je dio razboritosti koji je posebno važan za liječnike. Imajući u svojim rukama živote ljudi, moraju biti vrlo oprezni u sredstvima koja predlažu za liječenje ili prevenciju bolesti. Nije dovoljno poduzeti radnju koja bi možda mogla djelovati. Doista, prvo načelo u medicini glasi: Primum non nocere – prije svega, ne čini štetu. Oprez pomaže upravo u tome. To bi također moglo uključivati ​​odustajanje od onoga što se smatralo sigurnim smjerom djelovanja kada postane očito da nije. U našoj sadašnjoj situaciji, oprez nas podsjeća na očiti nedostatak znanstvene metode uključene u razvoj sadašnjih 'cjepiva', ili na kvazi-religijski žar uključen u njihovo promicanje; oba bi trebala aktivirati zvona za uzbunu. U sljedećem citatu, dr. Robert Malone, suizumitelj tehnologije mRNA, industrijski znanstvenik, liječnik i klinički imunolog s velikim iskustvom u državnim i farmaceutskim regulatornim tijelima na visokoj razini, opisuje kako je oprez upadljivo izostao:

'Svjetske regulatorne agencije dopustile su Pfizeru da nastavi s pokusima na ljudima, a zatim EUA (Emergency Use Authorization) sa skupom podataka koji su uvelike nepotpuni i koji nisu zadovoljili ni minimalne standarde onoga što je inače potrebno za sigurnosnu toksikologiju i genotoksičnost i ispitivanje reproduktivne toksičnosti. Čini se da im je bilo dopušteno spojiti informacije koje su dobili od drugih RNA i drugih cjepiva umjesto da rade nove studije. Dopušteno im je da nastave na temelju neadekvatnih informacija. To je duboko demoralizirajuće i do srži korumpirano. Ne mogu to drugačije objasniti. Norme koje sam učio godinama svog profesionalnog života... i sada nijedno od pravila nije važno. Bioetička pravila, potpuno su zanemarili. Ova pravila sežu do Nürnberških suđenja. Ono što vidim jako me uznemiruje. Sada sam došao do točke gdje je moje stajalište da FDA i CDC u biti djeluju izvan bilo kakvog sudskog ograničenja. Nije ih briga koja su njihova standardna pravila. Radit će što god žele. Čini se da je mnogo toga vođeno osobnim uvjerenjima dr. Faucija. I zbog zakona koji je donesen na početku izbijanja – ne znam mogu li se smatrati odgovornim – budući da su sada možda ti sudovi već bivši.'

Zabrinutost dr. Malonea u vezi s Pfizerom posebno je ponovio dr. Michael Yeadon kao i trenutni istraživači Pfizera koji su nedavno otkrili 'ozbiljan nedostatak integriteta podataka bez presedana' u ispitivanjima. Pfizer je glavno cjepivo izbora za one mlađe od 50 godina i odobreno je i uvedeno za upotrebu kod djece od pet godina. Osim toga, postoji još jedan, još važniji razlog, koji nam zabranjuje odbacivanje ozbiljnih dokaza protiv 'cijepljenja', a to je da se potpuna lista sastojaka ne objavljuje. To je dijelom zbog eksperimentalnosti lijekova, ali i zbog patenta. Ovo je bez presedana u povijesti medicine – primjena lijeka čiji sastojci nisu u potpunosti poznati čak ni liječnicima i medicinskim sestrama koje ih daju, što onda naravno briše pojam informiranog pristanka.

Pronicljivost (Circumspectio) usko je povezana s oprezom. Radi se o dispoziciji da se prate okolnosti koje okružuju situaciju koja se razmatra. To je sposobnost da se osvrnemo oko sebe, da ne budemo pretjerano zaokupljeni samo vlastitim istraživanjima i nalazima, već da budemo pozorni i na tuđa, na aktualne događaje, na dokazive  činjenice. Određeni način djelovanja mogao bi biti dobar sam po sebi, ali ne u ovim konkretnim okolnostima. Određena informacija mogla bi biti u suprotnosti s mojim istraživanjem, ali moram to uzeti u obzir, jer sam možda pogriješio. Pronicljivost povezuje točke i obvezuje nas da postavimo neka teža pitanja: Zašto se sumnjivi kemijski imunitet koji je kratak – traje samo do 200 dana, a onda čak i postaje negativan s mogućnošću pseudo-AIDS sindroma – preferira nad prirodnim imunitetom koji je daleko bolji? Zašto su farmaceutske tvrtke oslobođene svake odgovornosti? Zašto je toliko medicinskih stručnjaka spremno izgubiti posao i sredstva za život, ili čak umrijeti za svoj cilj, umjesto da se cijepe? Zašto medicinski časopisi cenzuriraju i povlače studije koje pokazuju štetu od 'cjepiva'? Čemu žurba da se svi na svijetu cijepe eksperimentalnim 'cjepivima' protiv bolesti sa stopom preživljavanja od 99,95%? Zašto se djeca, koja nisu u opasnosti, prisiljavaju na cijepljenje? Zašto se trudnice, koje su uvijek bile isključene iz takvih pokusa, potiču na bockanje? Zašto imamo mlade, elitne sportaše koji iznenada umiru nedugo nakon što su primili 'cjepivo'?Što se ovdje događa?

Kada se osvrnemo na posljednje prisilno eksperimentiranje na ljudima u partnerstvu s izmanipuliranim društvenim poretkom u zapadnoj zemlji – razdoblje u Njemačkoj pod kontrolom nacista – trebali bismo biti skloniji pronicljivosti. Iako su mnogi brzi u tome da odbace takve usporedbe kao 'teorije zavjere', to stvarno ne možemo prebrzo otpisati kao teoriju kada postoje brojni znakovi upozorenja da je to puno više činjenica nego teorija. Kampanje straha, segregacija i dvoslojno društvo utemeljeno na 'zdravstvenim' osobinama, izgradnja karantenskih kampova, demoniziranje  onih koji prigovaraju, posebno stručnjaka, kao 'antivaxera', te u mnogim zemljama uskraćivanje zdravstvene skrbi određenim skupinama ( u ovom slučaju necijepljenima), svi imaju svoj ekvivalent u tom mračnom razdoblju povijesti. Kako je dr. Vladimir Zelenko, tvorac vrlo uspješnog hidroksiklorokin protokola za COVID-19, izjavio: 

'Kada je počela padati kiša, Noah više nije bio teoretičar'. 

Nadalje, postoji zabluda da je program koji su provodili nacisti bio izolirani delirij luđaka rođenog u Austriji. Zapravo, ljudski eksperimenti i eugenika su usavršeni u Sjedinjenim Državama (osobito u Kaliforniji) s Rockefellerovim institutom koji je financirao mnoge od ranih programa eugenike koji su potom usvojeni i provedeni u nacističkoj Njemačkoj.

Razumijevanje (Intellectus) je sposobnost shvaćanja praktičnih principa i prirode različitih situacija – to je ono što nazivamo zdravim razumom. Iskustvena je činjenica da ljudi koji imaju diplome nisu nužno obdareni ovakvom vrstom razumijevanja. Možda su sposobni recitirati činjenice naučene iz knjiga, ali kada je riječ o razumijevanju osnova određene situacije, lako se mogu zavarati i ne vidjeti šumu od drveća, pogotovo kada ih strast njihovih vlastitih teorija lako može zaslijepiti. Često je sve što je potrebno da se vidi kroz lažnu propagandu zdrav razum. Jedna praktična točka koju razumijevanje brzo rješava jest korištenje dokazano sigurnih i učinkovitih tretmana protiv COVID-19, kao što su ivermektin, hidroksiklorokin, vitamin C, D, cink, kvercetin itd. Zašto je nastala ova žurba za 'cjepivima' korištenjem pobačenih fetalnih stanica kada praktični rezultati koje su dokumentirali brojni liječnici pokazuju da postoje učinkoviti i jeftini tretmani? U svemu tome nedostaje zdrav razum.

Oštroumnost (Solertia) je ono što bismo nazvali brzinom u prepoznavanju sredstava za postizanje cilja. Neki ljudi su po prirodi oštroumni; brzo pronađu pravi odgovor ili način djelovanja u danoj situaciji. Drugi preuzimaju naviku nakon puno praktičnih vježbi, pokušaja i pogrešaka. Prikupljajući podudarne informacije, pronicljiva osoba ne bi propustila shvatiti da kampanja cijepljenja snažno sugerira da se 'pandemija' otima u druge svrhe osim zdravlja. Nakon čitanja 'Lockstep scenarija' u dokumentima konvencije Zaklade Rockefeller iz 2010. – iste Rockefellerove fondacije koja je bila primarni financijer eugeničkog pokreta u Njemačkoj i SAD-u – pod nazivom Scenariji za budućnost tehnologije i međunarodnog razvoja, koji izriče sa savršenom preciznošću događaje u posljednjih 20 mjeseci, uključujući provedbu biometrijskih propusnica – oštroumna osoba bi se s pravom upitala: je li ovaj scenarij planiran kao sredstvo za neki drugi cilj?

Poslušnost (Docilitas) je sposobnost primanja savjeta od drugih i dopuštanja da vas vodi njihova bolja prosudba. Ova unutarnja sklonost brzini u učenju najnužnija je za stjecanje vrline razboritosti, a razlog je taj što se razboritost odnosi na postupke u određenim situacijama koje su toliko raznolike da su gotovo beskonačne, tako da ih nitko ne može znati sve. S druge strane, nedostatak sposobnosti slušanja znak je nepromišljenosti. Tko bi mogao poreći da danas vidimo zapanjujući nedostatak poslušnosti kada vlade, mediji i zdravstveni birokrati zanemaruju i cenzuriraju molbe pionirskih znanstvenika i liječnika, posebno stručnjaka za liječenje COVID-19 ili znanstvenika/virologa/imunologa čija specijalnost leži u području nove genske tehnologije i razvoja cjepiva, koji riskiraju svoju egzistenciju i reputaciju kako bi nas svakodnevno upozoravali na broj ozljeda i smrtnih slučajeva, te na omogućavanje virulentnije bolesti?

Konačno, razum (Ratio) se ovdje odnosi na sposobnost razmišljanja o praktičnim stvarima, ponekad u dubinu, i primjene univerzalnih praktičnih principa kako bi se došlo do prosudbe o danoj situaciji. Dubinsko promišljanje otvara mnoga neodgovorena pitanja: je li racionalno nastaviti tlačiti svjetsku populaciju, ignorirajući dokazane medicinske i dugotrajne principe pripravnosti za pandemiju u korist novih i neznanstvenih ideja kao što su nošenje maski, socijalno distanciranje i zatvaranje zdravih? Najcjepljenije su nacije koje i dalje imaju eskalirajuće slučajeve i smrtne slučajeve od COVID-19. Pa opet, zemlje u razvoju i zemlje Trećeg svijeta sa stopama cijepljenja od čak 5%, ali s otvorenom dostupnosti ivermektina i hidroksiklorokina, smanjile su broj slučajeva na samo 100.

Kako možemo, bez ozbiljnog nedostatka razboritosti, nastaviti gurati 'cjepiva' kad znamo ove rezultate? To su pitanja koja razborita osoba mora postaviti. Niti je opcija odgovoriti da nam naše vlade nikako ne bi htjele nauditi. Brojne su vlade učinile upravo to tijekom prošlog stoljeća. Moramo nastaviti postavljati teška pitanja, bez obzira na osobni rizik za sebe. Budućnost čovječanstva može ovisiti o tome da mi imamo hrabrosti za to. Ljudska bića su univerzalno obdarena intrinzičnim pravom na život i slobodu. Nisu zamorci. Kad čovjek više nema pravo glasa o tome što se radi s njegovim tijelom, on je po definiciji rob. A kada se sloboda oduzme, rijetko se vraća na miran način.

P. Kakav zaključak možemo izvući iz svega ovoga?

O. Ako sažmemo ono što znamo iz osnovne kreposti razboritosti, možemo istaknuti sljedeće: Budući da su ta 'cjepiva' stavljena na tržište nakon samo površnih ispitivanja, nema dostupnog sjećanja na koje bismo se mogli osvrnuti. Predviđanje nije moguće osim uz odgovarajuće dugoročne podatke o sigurnosti i toksičnosti. Ishitreni marketing označava ozbiljan nedostatak opreza, a opresivni mandati postavljaju pitanje skrivenih namjera. Praktični zdrav razum (razum i razumijevanje) jasno daje do znanja da je propisivanje eksperimentalnih lijekova teška pogreška. Cijeli proces, u kombinaciji sa suzbijanjem vrlo učinkovitih mogućnosti liječenja koje onda dopuštaju korištenje 'cjepiva' pod 'hitnim korištenjem', otkriva zastrašujući nedostatak poslušnosti prema brojnim briljantnim članovima medicinske struke koji govore o opasnostima 'cjepiva'. I pronicljivost i opreznost govore nam da u ovom slučaju  nije posvećena dužna pažnja, a nagovještavaju i mračniji plan u igri.

U svjetlu gore navedenog može se sa sigurnošću zaključiti da je primanje bilo kojeg od trenutno dostupnih 'cjepiva' protiv COVID-19 nerazumna odluka.

P. Je li ova nerazboritost ozbiljan grijeh?

O. Svaka razumna odrasla osoba dužna je prikupljati informacije i donositi ispravne odluke koje utječu na njezin život i život drugih. Postoji nekoliko načina kako se može pogriješiti zbog nedostatka razboritosti:

1) djelujući prenagljeno, bez odvajanja vremena za razmatranje situacije i postavljanje pravih pitanja;

2) prenagljenim djelovanjem i s previše povjerenja u vlastitu viziju;

3) zbog nepromišljenosti, kada vas nije briga da uložite trud radi donošenja informirane odluke;

4) nedosljednošću, ne provesti u djelo ono što se smatra ispravnim putem. 

Ove radnje protiv razboritosti su, u principu, laki grijesi, ali ako dovedu do teške štete nama ili drugima, mogli bi biti smrtni grijesi. Na primjer, ako netko jasno uvidi da bi posljedice mogle biti ozbiljne, pa ipak donese ishitrenu odluku samo da se toga riješi, počinio bi smrtni grijeh, jer bi prihvatio ono što jasno vidi kao moguće teške posljedice. Poput bezobzirnog vozača koji pretječe kad je loša vidljivost, oni svojom teškom nerazboritošću prihvaćaju stvarnu mogućnost smrti. Ili, čovjek koji igra ruski rulet: čak i ako je u pištolju ćorak, počinio je smrtni grijeh jer je uzeo život u svoje ruke zbog nepromišljenosti ili pritiska vršnjaka.

P. Ali što je s našim sredstvima za život? Ne bi li bilo razboritije primiti ubod, nadati se da nećemo biti oštećeni i nastaviti skrbiti za svoje obitelji?

O. Mandati o cijepljenju predstavljaju pravi problem savjesti za one čiji život ovisi o profesiji, posebno za one s velikim obiteljima. Odluka će biti teška i mora se voditi razboritošću. Uzimajući u obzir:

1) zaključak prvog članka  u ovoj seriji, koji je pokazao da je prihvaćanje ovih 'cjepiva' u većini slučajeva teško grješno zbog povezanosti 'cjepiva' s pobačenim fetusimaa i nedostatka ozbiljnih razloga koji bi opravdali materijalnu suradnju u tome zlu;

2) vrlo stvarnu opasnost od smrti, ozbiljnih ozljeda ili potpune ovisnosti o budućim dodatnim dozama čiji učinci mogu biti ništa drugo nego katastrofalni;

3) visok rizik od raznih imunoloških pojava (kao što je ADE) ili čak pseudo-AIDS sindroma, prema mnogim ozbiljnim virolozima i liječnicima; 

čini se da je čak i za održavanje egzistencije krajnje nerazborito primiti ubod.

Doista, od kakve je koristi svojoj obitelji mrtav ili nesposobni otac? Čini se da je rizik nerazmjeran. Iako je s vremena na vrijeme svakako dopušteno poduzeti riskantan postupak samo zato što ćemo u suprotnom umrijeti (poput kirurga koji će pokušati ekstremni zahvat kada je u pitanju život ili smrt), čini se da to ovdje nije slučaj. Postoje i drugi načini za zadovoljavanje osnovnih potreba, iako bi nas kvaliteta života mogla navesti da mislimo da ne možemo živjeti bez tisuću raznih proizvoda i usluga. Zasigurno nije opravdano uzeti ubod samo da bi zadržali dodatni auto ili kuću, plaćeni godišnji odmor ili društveni i profesionalni prestiž...

Čini se da razborit način djelovanja radije planira budućnost kako bi se prehranili drugim sredstvima ili u drugoj profesiji. To može uključivati ​​preseljenje na drugo mjesto, na selo, gdje je moguće de facto uzgajati i loviti hranu. Ova se taktika dosljedno primjenjivala u vremenima nadolazećeg progona sve do Makabejaca. To je još preporučljivije danas kada život ovisi o vrlo krhkoj opskrbi hranom koja se uvozi odnekud. Razboriti roditelji zapitat će se kakav bi bio veliki grad kada bi, primjerice, nedostatak goriva onemogućio kamionima da dođu do trgovina. Zamislite jedan tjedan bez tisuća kamiona koji dostavljaju hranu? Glad širokih razmjera danas je vrlo ozbiljna mogućnost, a jedini ljudi koji bi preživjeli su oni koji žive na zemlji.

Ozbiljnost situacije zahtijeva duh velikodušnosti i požrtvovnosti za koje je svaka kršćanska duša dužna moliti i raditi. Što je još važnije, bogobojazna osoba potpuno će se pouzdati u Gospodina i Njegovu Presvetu Majku. Kad netko odluči poslušati glas savjesti i oduprijeti se pritisku, Gospodin proviđa. "Pogledajte prošla pokoljenja i vidite: je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda? Je li ikad ostavljen tko ga se ustrajno bojao? Je li ikad prezren koji ga je u pomoć zvao?" (Knjiga Sirahova 2,11)

Izvor

Nastavlja se...

Savjest i cjepiva I.

 

Rasprava o etičkim pitanjima po pitanju cjepiva traje već neko vrijeme. Ovo je kontroverzna tema jer cjepiva protiv COVID-19 koriste matične stanice pobačenih beba. Otac Ambrozije odgovara na glavna pitanja o ovoj važnoj temi.

P. Je li istina da se ta cjepiva stvaraju pomoću organa pobačene dojenčadi?

O. Kad smo prije mnogo godina slušali o eksperimentima nad ljudskim embrijima i fetusima, većina nije vjerovala. Neki i danas još uvijek ne vjeruju. Teško je zamisliti izopačenost ljudskog srca koja opravdava korištenje organa dojenčadi - čak i ako je namjera pomoći drugima.

To je instrumentaliziranje te osobu, pretvaranje je u predmet koji će drugi koristiti i onda odbaciti kao prljavu krpu. Ovo je teška povreda za svakoga, ali grijeh se pogoršava i povećava težinu kada je ta osoba nevina i bez mogućnosti obrane. Čak i da se to dogodilo samo jednom, bio bi to zločin najtežih razmjera. Čak i da smo upotrijebili tijelo samo jednog djeteta koje je spontano pobačeno, bila bi to teška nepravda.

 Eugenički pokret koji je krenuo 1920-ih nadzirao je prisilnu institucionalizaciju i sterilizaciju 'maloumnih’ te, učinio medicinske eksperimente na ljudima 'prihvatljivim’. Nakon toga, sve do 1970-ih, vađenje organa na živim fetusima gestacijske dobi od 3- 4 mjeseci nije bila rijetkost.

 Da bismo shvatili težinu uporabe pobačenih fetalnih stanica u medicinskom području, potrebno je sagledati cjelokupnu sliku i korake potrebne za postizanje 'uspješnog' ishoda. Ideja da je razvoj stanica došao od jednog ženskog dojenčeta 1973. godine u potpuno izoliranom incidentu je pogrešna.

Trenutačno dostupna cjepiva protiv COVID-19 koriste fetalne matične stanice (roditeljske stanice koje se mogu nastaviti razmnožavati) u njihovoj proizvodnji (koristeći ih kao spremnik za uzgoj virusa) i/ili u svom testiranju (cjepiva se zatim testiraju na tim stanicama). Većina fetalnih matičnih stanica je stanične linije HEK-293. HEK je skraćenica za ljudski embrionalni bubreg. Broj 293 označava broj pokusa potrebnih prije uspješne izolacije stanične linije.

Radna knjižica znanstvenika za HEK-293 nije javna pa nije potvrđen pravi broj korištenih fetusa. Smatra se da je broj blizu 100 u usporedbi sa sličnim staničnim linijama. Na primjer, postojali su deseci fetusa koji su korišteni u ekstrakciji stanične linije označene brojem -38 (WI-38)  i 9 fetusa prije razvoja stanične linije označene brojem -2,3.

Još jedna zabluda je da se organi spašavaju nakon pobačaja. Iako je to samo po sebi gnusan zločin, uzimanje organa za medicinska istraživanja još je više učinjeno s predumišljajem. Slijedi izvadak iz publikacije u medicinskom časopisu iz 2015. u vezi s razvojem nove fetalne stanične linije: “Fetalni materijal je osigurao Odjel za porodništvo i ginekologiju bolnice Yunnan, uz zakonske i etičke sporazume donatora. Prije istraživanja izradili smo stroge i sveobuhvatne kriterije uključivanja kako bismo jamčili visokokvalitetni stanični soj: 1) gestacijska dob 2 do 4 mjeseca; 2) indukcija porođaja metodom vodene vrećice; 3) zanimanje roditelja ne bi trebala uključivati ​​kontakt s kemikalijama i zračenjem; 4) oba roditelja su dobrog zdravlja bez neoplastičnih i genetskih bolesti, te bez povijesti transplantacije ljudskog tkiva ili organa u obiteljima praćenim unazad 3 generacije; i 5) nema zaraznih bolesti. Tkiva iz svježe pobačenih fetusa odmah su poslana u laboratorij za pripremu stanica.” 

Jednostavnim jezikom: nekoliko dojenčadi gestacijske dobi od 2-4 mjeseca pregledano je, odabrano na temelju njihovog spola, rase i čiste medicinske povijesti. Odabire se datum pobačaja, inducira trudove, vade se organi dok je dijete živo (označeno riječju svježe), a zatim se transportira. Metode ostaju gotovo nepromijenjene u odnosu na opise iz 1952. Uzrok smrti je vađenje organa vivisekcijom.

U sveučilišnoj prijavi za financiranje od 2,3 milijuna dolara za berbu fetusa u 2016., opisana je metoda koja se koristi za jamčenje 'svježine' bubrega fetusa. “Za dobivanje tkiva koristit će se inducirani porod. Na našim uzorcima bilježimo toplo vrijeme ishemije i poduzimamo korake da ga svedemo na minimum kako bismo osigurali najkvalitetnije biološke uzorke. Dobivamo povratne informacije od naših korisnika i koristimo te povratne informacije kako bismo prilagodili naše procese prikupljanja od slučaja do slučaja kako bismo maksimalno povećali potrebe istražitelja.” 

Pojam 'vrijeme tople ishemije' odnosi se na vrijeme u kojem organ ostaje na tjelesnoj temperaturi nakon što mu je prekinuta opskrba krvlju. Jednostavnim jezikom, ovo se odnosi na fetus koji se isporučuje živ, a organi su izvađeni bez anestezije dok srce kuca i krv kruži. Ovaj dio je ključan za osiguranje vitalnosti organa.

Na bilo kojem sudu, zločin koji bi koristio takve metode bi se nazvao unaprijed smišljenim masovnim ubojstvom i mučenjem. Vapi u Nebo za osvetom. Toliko je ozbiljan da ga nijedan razlog ne može opravdati. Do sada je za nadati se da će se svi oni koji nose ime krščanin s time složiti. To je jasno kršenje pete zapovijedi, ne ubij.

Štoviše, crkveno učenje je dosljedno i sustavno osuđivalo pobačaj, u svim njegovim oblicima - bilo terapeutski ili znanstveno. Papa Pio XII, u svom poznatom obraćanju primaljama, nije ostavio nikakvu sumnju u to pitanje: „Život nevine osobe je nepovrediv, a svaki izravan pokušaj ili agresija na njega predstavlja kršenje jednog od temeljnih zakona bez kojeg je nemoće zaštititi ljudsko društvo.. ... Nikad ne zaboravite ovo: iznad svakog ljudskog zakona i iznad svake 'indikacije' izdiže se besprijekoran Božji zakon.”

P. To je nemoralno. Ali beba je ionako trebala biti pobačena. Kad jednom umre, zar ne možemo koristiti to tijelo?

Postoji samo jedna moralna stvar koju treba učiniti sa svim tim ostacima tijela, a to je pokopati ih dostojanstveno i časno kao tijelo besmrtne duše. Svaka upotreba ovih ostataka, iz bilo kojeg razloga, predstavlja teško kršenje moralnog zakona. Na tim ostacima nije dopušteno izvoditi bilo kakav eksperiment, čak ni pod izlikom spašavanja drugih života. Za Boga je strašno uvredljivo dopustiti izvođenje bilo kakvog takvog pokusa jer je takav grijeh usporediv s kanibalizmom, što je korištenje ljudskog tijela u svrhu prehrane drugog ljudskog tijela.

Papa Ivan Pavao II. jasno je rekao da je eksperimentiranje na ljudskim bićima pogrešno: „Nikakve okolnosti, nikakva svrha, ni bilo koji zakon ne mogu učiniti dopuštenim djelo koje je suštinski nedopušteno, budući da je u suprotnosti s Božjim Zakonom koji je upisan u svako ljudsko srce, spoznat samim razumom i naviješten od Crkve. Ovu procjenu moralnosti pobačaja treba primijeniti i na nedavne oblike intervencije na ljudskim embrijima koje, iako se provode u svrhe koje su same po sebi legitimne, neizbježno uključuju ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjem na embrijima, koje postaje sve rašireniji u području biomedicinskih istraživanja i zakonski je dopušteno u nekim zemljama... Korištenje ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao i jedno rođeno dijete, baš kao i svaka osoba. Ova moralna osuda također se odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno 'proizvedene' u tu svrhu in vitro oplodnjom - bilo da se koriste kao 'biološki materijal' ili kao opskrbljivači organa ili tkiva za transplantaciju u liječenju određenih bolesti. Ubijanje nevinih ljudskih stvorenja, čak i ako se provodi radi pomoći drugima, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin.”

P. Ali nije li situacija drugačija s lijekovima i cjepivima koji su već proizvedeni od tih matičnih stanica, nakon čina? 

Sveta Stolica se u više navrata pozabavila ovim pitanjem. Godine 2005. Papinska akademija za život izdala je “Moralno razmišljanje o cjepivima pripremljenim od stanica dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa”. 2008. godine Kongregacija za nauk vjere očitovala se po tom pitanju u dokumentu Dignitas Personae. Papinska akademija za život ponovno se vratila na tu temu 2017. Konačno, u prosincu 2020., Kongregacija za nauk vjere još jednom se bavila tim pitanjem u “Napomeni o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19” (u daljnjem tekstu jednostavno “Napomena”). Budući da je ova bilješka najrelevantnija za našu temu, zadovoljit ćemo se ispitivanjem njezina učenja.

Polazeći od načela da takvo djelovanje ne bi bilo sudjelovanje u grijehu pobačaja, već samo pasivan, materijalni i udaljeni oblik suradnje, bilješka daje općenito povoljan odgovor na pitanje, odnosno da se može koristiti takva cjepiva. Kongregacija smatra da je takva suradnja dopuštena, pod određenim uvjetima. Ova posljednja točka uvjetnog odobrenja vrlo je važna i kao što ćemo vidjeti uglavnom je zanemarena, ako ne i potpuno zanemarena.

P. Koji su uvjeti potrebni da bi uporaba cjepiva protiv COVID-19 (i drugih proizvoda zaraženih pobačajem) bila moralno dopuštena?

O. Pažljivo čitanje bilješke otkriva ne manje od sedam uvjeta za zakonitu upotrebu cjepiva protiv COVID-19:

1) mora postojati ozbiljna opasnost koja zahtijeva pribjegavanje cjepivima;

2) ne smije postojati drugo učinkovito sredstvo za borbu protiv virusa;

3) ne smiju biti dostupna etička cjepiva;

4) cjepiva moraju biti sigurna;

5) cjepiva moraju biti učinkovita;

6) mora se izraziti protivljenje postupku kojim je cjepivo omogućeno;

7) mora biti dobrovoljno.

Pogledajmo jesu li svi ovi uvjeti ispunjeni. Dok to činimo, moramo imati na umu da isti uvjeti vrijede za sve lijekove ili hranu koja je napravljena ili testirana na fetalnim stanicama. Ako netko ima saznanja o korištenju pobačajem okaljanih proizvoda, postoji moralna obveza suzdržati se od njihove upotrebe pod istim uvjetima. Ako bilo koji od ovih uvjeta izostane, tada je pribjegavanje tim cjepivima (ili proizvodima) nedopušteno.

Uvjet 1 – Ozbiljna opasnost – Težina COVID-19 precijenjena je na svim kontinentima, a zatvaranja su bila pretjerane, štetna i s malo znanstvene osnove. Prvi strahovi i represivne mjere mnogima su dali dojam da imamo posla s pravom pandemijom s potencijalom da zbriše cijelo čovječanstvo. To je bio glavni čimbenik u odluci Svete Stolice da dopusti korištenje cjepiva. Situacija nije i nikada bila tako ozbiljna kao što se predstavlja,  s dosljednom srednjom stopom smrtnosti od infekcije (IFR) od 0,05% u općoj populaciji u svijetu.

Uvjet 2 – nedostatak alternativa – postoje mnogi vrlo učinkoviti protokoli liječenja protiv COVID-19, potkrijepljeni čvrstim podacima, koje su objavili vodeći profesori, liječnici i znanstvenici diljem svijeta. Da ovi tretmani nisu suzbijeni, gotovo uopće ne bi bilo smrtnih slučajeva od virusa, što dokazuje država u Indiji od 20 milijuna ljudi koja ima stopu cijepljenja od 5% i ukupno (u vrijeme pisanja izvornog članka) 100 dnevnih slučajeva, u usporedbi sa zemljama prvog svijeta kao što je Izrael sa stopom cijepljenja od 85% i procijenjenim dnevnim brojem od 5000 slučajeva i 30 smrtnih slučajeva (u vrijeme pisanja izvornog članka).

Medicinski stručnjaci na globalnoj razini osuđuju suzbijanje vrlo učinkovitih tretmana u zapadnim zemljama kao kršenje ljudskih prava i ističu da je pokretačka snaga mandata cjepiva profit farmaceutskih tvrtki. 

Uvjet 3 – Nedostatak etičkih cjepiva – Razvija se niz etički proizvedenih cjepiva. Nažalost, gotovo sve vlade su favorizirale razvoj onih koje koriste fetalne stanične linije. Čini se da ovdje postoje neki veliki financijski interesi. Još jednom, slijedite novac, i naći ćete krivce. Također se moramo zapitati je li bolest koja ima srednju globalnu stopu preživljavanja od 99,95% uopće zahtijeva cjepivo, osobito kada većina dokaza ukazuje na izvrsne rezultate liječenja postojećim lijekovima.

Uvjet 4 - Sigurnost - Do sada su cjepiva bila očito nesigurna s nesrazmjernim rizikom od smrti. Samo u SAD-u od početka cijepljenja zabilježeno je više od 17.000 prijavljenih smrtnih slučajeva i 1 milijun nuspojava. U Australiji je broj smrtnih slučajeva u 2021. u 10 mjeseci koji se pripisuju cjepivima veći od smrtnih slučajeva od COVID-19. Uvođenje cjepiva među mladim odraslim osobama osobito se odnosi na perikarditis/miokarditis (upala srca koja može dovesti do zatajenja srca i doživotne ovisnosti o lijekovima ili smrti) s incidencijom od gotovo 50 slučajeva dnevno u Australiji. 

Uvjet 5 – Učinkovitost cjepiva – U ovoj fazi nemoguće je konkretno utvrditi učinkovitost cjepiva s obzirom da cijepljenja ostaju u potpunosti eksperimentalna i predstavljaju aktivno kliničko ispitivanje. Međutim, nedavna studija u 68 zemalja zaključuje da sadašnje cijepljenje nije učinkovito u smanjenju slučajeva COVID-19 i da je potrebno preispitati mjere javnog zdravlja. 

Uvjet 6 – Javno protivljenje – Žalosna je činjenica da se gotovo nikad ne čuje da se takav glas diže, posebno od Svete Stolice i Biskupskih konferencija. S obzirom na veličinu zločina uključenog u vađenje i iskorištavanje organa od dojenčadi, čak i da su svi ostali uvjeti bili ispunjeni, imamo pravo očekivati ​​od naših biskupa ujedinjen, dosljedan i snažan zahtjev da se etičke alternative odmah stave na raspolaganje i da se stane na kraj trgovini ljudskim životima. Papinska je akademija za život, u spomenutom dokumentu iz 2005., o dužnosti otpora čak i kada se dođe do zaključka da je suradnja dopuštena, potvrdila: „Liječnici i očevi obitelji dužni su se okrenuti alternativnim cjepivima (ako postoje ), vršeći pritisak na političke vlasti i zdravstvene sustave kako bi ostala cjepiva bez moralnih problema postala dostupna. Trebali bi pribjeći, ako je potrebno, primjeni prigovora savjesti u pogledu uporabe cjepiva proizvedenih putem staničnih linija abortiranog ljudskog fetalnog podrijetla. Jednako tako, trebali bi se svim sredstvima (pismeno, putem raznih udruga, masovnih medija i sl.) suprotstaviti cjepivima koja još nemaju moralno prihvatljive alternative, stvarajući pritisak da se pripremaju alternativna cjepiva koja nisu povezana s pobačajem ljudskog fetusa i zahtijevati rigoroznu zakonsku kontrolu proizvođača farmaceutske industrije... U svakom slučaju, ostaje moralna dužnost nastaviti se boriti i koristiti sva zakonita sredstva kako bi se farmaceutskoj industriji koja se ponaša beskrupulozno i ​​neetično zagorčala život.”

Neki su također tvrdili, i po mom mišljenju prilično uvjerljivo, da je dopuštenje Svete Stolice za korištenje ovih cjepiva zapravo povećalo potražnju diljem svijeta za dodatnim eksperimentiranjem na fetalnom tkivu i time potaknulo tekuću industrijalizaciju ljudskih ostataka.

Taj je zahtjev dokazivo vidljiv u medicinskim časopisima koji zagovaraju korištenje novih cjepiva protiv COVID-19 ne samo na staničnoj liniji HEK-293 već i na "humaniziranim miševima" i "miševima samo s plućima". Ovaj izraz se odnosi na laboratorijske miševe na koje su ucijepljeni organi uzeti od fetusa u dobi od 2-5 mjeseci (prema gore opisanoj metodi ekstrakcije). Ovi 'humanizirani miševi' već su opsežno financirani, a službeni dokumenti navode da su bebe, neke stare do 6 mjeseci, kupljene za 12.000 dolara po kutiji. Većina kupnji odnosila se na netaknute timuse i jetre za ucijepljivanje ovim miševima i isporučivane „svježe; na mokrom ledu.” 

Kad zamislimo kakav je učinak mogao imati snažno “ne” Svete Stolice i biskupa, navedeni smo da postavimo neka vrlo zabrinjavajuća pitanja o tome tko je zapravo stajao iza ove odluke i zašto je naša hijerarhija bila tako kukavički kriva.



Uvjet 7 – Bez mandata ili prisile – drakonske mjere za izdavanje cjepiva koja su još uvijek u kliničkom ispitivanju od strane vlada u cijelom svijetu izravno su u suprotnosti s međunarodnim sporazumima i doista s najosnovnijim načelima prirodnog zakona. Nažalost, čini se da su mnogi liječnici sami ostavili po strani najosnovnije načelo da svojim pacijentima jamče pravo na informirani pristanak. Međutim, tisuće liječnika protestiraju zbog toga i javno prozivaju aktualne događaje u medicinskom području kao “zločine protiv čovječnosti”. Ovi se glasovi kategorički cenzuriraju.

Na ovu temu, Nürnberški kodeks propisuje da je za eksperimentiranje na ljudima „dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta apsolutno potreban. To znači da uključena osoba treba imati pravnu sposobnost za davanje pristanka; treba biti stavljen u poziciju tako da može ostvariti slobodnu moć izbora, bez intervencije bilo kojeg elementa sile, prijevare, prisile, prekoračenja ili drugog skrivenog oblika prinude ili prisile; i trebao bi imati dovoljno znanja i razumijevanja elemenata o predmetu kako bi mu omogućio da donese razumnu i prosvijetljenu odluku”. Svaka prisila da se primi cjepivo koje nije u potpunosti testirano krši ovaj kodeks. To je nešto što bi svi zdravstveni djelatnici trebali vrlo pažljivo razmotriti, jer je tijekom suđenja u Nürnbergu jasno stavljeno na znanje da nitko ne smije predati odluku savjesti bilo kojem nadređenom. Kada je ljudski život u pitanju, svaka osoba ima ozbiljnu obvezu da sama sazna činjenice i da se u svakom trenutku pokorava Zakonu prirode. Bojimo se da su mnogi naši današnji čelnici, kako u državi tako i u Crkvi, krivi za suučesništvo koje bi moglo biti osuđeno u ne tako dalekoj budućnosti. Povijest nikada ne zaboravlja niti oprašta ovakvu vrstu zločina.

S obzirom na sve ovo, sa sigurnošću možemo zaključiti da nisu ispunjeni uvjeti koje je Kongregacija postavila u svojoj bilješci, nije dopušteno primati trenutno dostupna cjepiva protiv COVID-19.


P. Ali, pozicija Svete Stolice je neosporna, zar ne?

Načelo materijalne, pasivne, daljinske suradnje dobro je poznato u moralnoj teologiji i podliježe ispitivanju. Ono što je vrlo diskutabilno jest primjenjuje li se u ovom slučaju ili ne. Takav je često slučaj u moralnoj teologiji, jer moralni sudovi nemaju strogost matematike. Svakako možemo tvrditi, ne dovodeći u pitanje prerogative Svete Stolice, da se ne primjenjuje ispravno načelo. Dva su glavna razloga za to. Prvi je iznimna težina materije: apsolutna nepovredivost ljudskog života i nužna, čak i udaljena, povezanost s teško nemoralnim korištenjem drugog čovjeka za stvaranje cjepiva. Drugo su okolnosti. Dajući svoj blagoslov korištenju cjepiva u određenim slučajevima, ono je otvorilo vrata proliferaciji fetalnih pokusa. Najmanje što se može reći jest da je takva napomena bila ozbiljno nepromišljena.

P. Znači li to da su oni koji su primili cjepivo počinili smrtni grijeh?

Svatko tko je primio cjepivo koje je bilo moguće zahvaljujući zlostavljanju nedužnog djeteta, uvijek će u svom tijelu biti obilježeno zlostavljanjem tog dojenčeta, bez obzira na njegove namjere. S obzirom na to, čak i ako je samo po sebi krajnje nemoralno pribjegavanje takvim cjepivima, zbog društvenog pritiska i poticaja hijerarhije, čini se da je u većini slučajeva moralna krivnja za prosječnog laika umanjena, ako ne potpuno uklonjena.

Uz to, oni koji su primili cjepivo trebali bi ispitati svoju savjest i zapitati se što su točno znali u tom trenutku. Ako nisu znali ništa o etičkim pitanjima, je li to bilo zbog nedostatka truda da saznaju? Nismo uvijek bez krivnje kod neznanja; pogotovo oni koji imaju dužnost znati (svećenici, liječnici, državni službenici, suci...), oni su uvijek odgovorni. Oni koji su već primili jednu ili više doza moraju se suzdržati od primanja bilo kakvih “boostera”.



P. Dakle, moramo ostati pri svojoj savjesti i odbiti, čak i ako naši poglavari, svećenici ili liječnici potiču da se cijepimo?


O dužnosti pokoravanja savjesti je dosta rečeno u Crkvenoj tradiciji. Sveti John Henry Newman bio jedan od poznatijih branitelja priziva na savjest: 'Savjest', piše on, 'nije sebičnost, niti želja da se bude dosljedan samom sebi; nego je poruka od Njega, koji u naravnom  svijetu govori iza vela, kroz milost, i poučava nas i vlada nad nama preko svojih predstavnika. Savjest je izvorni Kristov namjesnik, prorok koji obavještava, vladar koji vlada, svećenik koji blagoslivlja  i anatemizira, i čak da vječno svećenstvo u cijeloj Crkvi nestane, u njoj bi ostalo svećeničko načelo i imalo bi težinu’. Razlog tome je, kako kaže sv. Bonaventura jest da je 'savjest kao Božji navjestitelj i glasnik; ne zapovijeda u svoje ime, već zapovijeda kao da dolazi od Božje vlasti, poput glasnika koji objavljuje kraljev proglas. To je razlog zašto naša savjest ima obvezujuću snagu’. Ova je točka od toliko velike važnosti da smatram svojom dužnošću potaknuti sve, a posebno biskupe, svećenike, političare i liječnike, da budu svjesni da su ne samo u smrtnoj duhovnoj opasnosti ako koriste bilo kakvu vrstu moralnog uvjeravanja prema ljudima da prime takva cjepiva, jer pritom ne samo da su izloženi strašnom riziku od smrtnog ozljeđivanja svoje savjesti, nego i zloupotrebe onih čija bi prava trebali braniti. Skandalozno je da je danas vrlo malo pastira koji su preuzeli javnu obranu prava savjesti u ovoj stvari i ja ih danas pozivam da to učine.


Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni (KKC 1790).

 Završna riječ subraći svećenicima i moralnim teolozima:

U dane Pavla VI. i Ivana Pavla II. mnogi u našim redovima su odbacili njihova učenja o pobačaju i kontracepciji u ime lažnog pojma autonomije savjesti. Danas, neki od njih nam govore, ne možemo u ime savjesti odbijati cjepiva, da moramo 'prigrliti viziju pape Franje'. Ne bismo trebali biti iznenađeni što mnogi katolici ne žele imati ništa s takvom retorikom, i da umjesto toga biraju slijediti svoj razum, svoju savjest i svoj sensus fidei. Mnogi se katolici osjećaju izdani kad vide da su toliki od klera pristali uz agendu koja aktivno promiče industrijalizaciju ljudskog tijela kroz skrnavljenje i ubojstva nevinih – bilo putem izravnog suučesništva, namjerne sljepoće ili kukavne šutnje.


Neka hrabri biskupi Kazahstana imaju posljednju riječ:

'Više nego ikad trebamo duh ispovjednika i mučenika koji izbjegavaju i najmanju sumnju suradnje sa zlom u ovom dobu. Neki crkvenjaci u naše vrijeme uvjeravaju vjernike da je primanje COVID-19 cjepiva dobivenih iz staničnih linija pobačenog djeteta moralno dopušteno ako nema alternative. Oni opravdavaju svoju tvrdnju na temelju „materijalne i udaljene suradnje” sa zlom. Takve su afirmacije izrazito antipastoralne i kontraproduktivne, pogotovo kada pogledamo sve apokaliptičniji karakter industrije pobačaja i nehumanih biomedicinskih istraživanja, te embrionalnih tehnologija. Sada više nego ikad, katolici kategorički ne smiju poticati i promicati grijeh pobačaja, čak ni u najmanju ruku, putem prihvaćanje ovih cjepiva. Stoga, kao nasljednici apostola i pastira odgovornih za vječno spasenje duša, smatramo da je nemoguće šutjeti i održavati dvosmislen stav u vezi s našom dužnošću da se odupremo “Sa maksimalnom odlučnošću” (papa Ivan Pavao II.) protiv “užasnog zločina” (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes,

51)’….

Izvor


Nastavlja se…