Katolički seoski pokret

S obzirom da mnogi praktični vjernici, roditelji, bake i djedovi, a i oni mlađi u zadnje vrijeme ozbiljno promišljaju o odlasku na selo, objavljujemo jedan inspirativan tekst koji je napisao vlč. Vincent McNabb početkom 20 stoljeća s američke stranice katoličkog seoskog pokreta:

„Iz Egipta pozvah sina svojega.“ Matej 2:15.

U svakom slučaju jasno vidimo, i oko toga se većina slaže, da se za nevolje i jade koji tako nepravedno pritišću većinu radne klase mora pronaći neko prikladno rješenje ... Papa Lav XIII, Enciklika Rerum Novarum, broj 3 (1891.).

"Zakon bi stoga trebao biti sklon vlasništvu; i njegova politika bi trebala biti da se što je više moguće pripadnika skromnijih klasa prikloni tome da postanu vlasnici.

Mnogo je odličnih ishoda koji će iz toga uslijediti i prvo je da će vlasništvo zasigurno biti pravedno raspoređeno. Jer ishod civilne promjene i revolucije je bio podijeliti društvo u dvije značajno odvojene kaste. Na jednoj strani je Partija koja drži moć jer drži bogatstvo; što uključuje sav rad i trgovinu; koja za svoju korist i za svoje vlastite ciljeve manipulira svim izvorima ponude i čak je predstavljena u Vijeću države same.

Na drugoj strani postoji nemoćno mnoštvo, rascjepkano i u trpljenju i čak spremno za nerede. Ako bi se radne ljude moglo ohrabriti da očekuju udio od zemlje, posljedica će biti da će se provalija između golemog bogatstva i pukog siromaštva premostiti i klase će se približiti jedna drugoj.

Daljnja posljedica će biti veće obilje plodova zemlje. Ljudi se uvijek više trude oko onoga što im pripada; čak i zavole samu zemlju koja daje plodove kao rezultat rada njihovih ruku, ne samo hranu za jelo već obilje dobrih stvari za njih i njihove drage. Samo je po sebi razumljivo da takvo raspoloženje povećava plodove zemlje i bogatstvo zajednice.

Treća prednost proizlazi iz ovoga; ljudi bi se zadržali u zemlji u kojoj su rođeni; jer nitko ne bi zamijenio svoju zemlju za stranu zemlju ako mu vlastita osigurava sredstva za pristojan i sretan život."

Izazov ovih nadahnutih riječi Svetoga Pisma i autoritarne riječi papinske enciklike je potaknulo katolike ovih otoka da osnuju Pokret za odlazak iz gradova i povratak na selo. Sam izazov nije sam po sebi odmah doveo do sadašnjeg Pokreta. Prošlo je četrdeset godina društvenog lutanja od kada je papa Lav potrebu za rješenjem nazvao „žurnim“. 

"Kad se njegov izazov prvi put oglasio, neki su bili nemalo uznemireni s ishodom plemenitog i nadahnutog učenja Lava XIII., koje je bilo prilično novo svjetovnim ušima i gledano je sumnjičavo od strane katolika, a drugima je bilo uvrjedljivo. Razlog je taj što je ono napadalo i odbacivalo idole liberalizma, uklonilo okorjele predrasude i bilo je toliko neočekivano ispred svog vremena da su ljudi spori u srcu ismijavali studiju nove socijalne filozofije, a plahi su se plašili visokog dosega tog učenja. Nemali broj ljudi, dok su istovremeno iskazivali divljenje toj poruci svjetla, smatrali su je utopijskim idealom koji je više bio poželjan nego ostvariv u praksi." Enciklika pape Pija VI. Quadragesimo Anno, broj. 14 (1931.).

Skupina katolika, svećenika i laika koji se počinju udaljavati od gladovanja i približavati mogućnosti vlasništva su, zapravo, popustili autoritetu što je uzrokovano okolnostima izravno njima vidljivima. Konačno su bili potaknuti djelovati i reagirati, ne samo ili ne uglavnom, izazovom iz Rima već povikom neimaštine i grijeha iz Glasgowa, Birminghama i Londona. Iz uvjerenja, ako ne riječima, predvidjeli su sljedeće riječi Svetoga Oca:

"Nakon što su moderni strojevi i industrija napredovali nevjerojatnom brzinom i preuzeli mnoge novo kolonizirane zemlje, čak i drevne civilizacije dalekog istoka, broj obespravljenih radničkih masa, čiji vapaji se s ove zemlje dižu do neba je narastao do neslućenih visina. Štoviše, postoji golema vojska najamnih seoskih radnika koji su u iznimno teškoj situaciji i koji nemaju nade da će ikada imati udjela u vlasništvu zemlje. Oni će isto, ako se ne poduzmu efikasna rješenja, ostati trajno u svojoj sadašnjoj situaciji."

Hajdemo posložiti neke od glavnih motiva koji su nagnali ove katolike da, u poslušnosti Svetom Ocu u ovoj određenoj stvari, vide ne samo općenito ispravnu i poželjnu stvar koja se u kršćanstvu može napraviti, nego i najbolju i najžurniju stvar koju mogu sada poduzeti ovdje u Velikoj Britaniji.

Prvi i glavni motiv: Bogoštovlje

Poput izabranih ljudi nisu se brinuli o ostavljanju posuda s mesom Egipta, niti „meda i mlijeka“ Obećane zemlje, već o tome da ljudi mogu poći i štovati Boga. (Izlazak 6.) Htjeli su postaviti prioritete. Njihov zakon ili pravilo, poput zakona božjih ljudi, počinje ovako: Ja sam Bog, tvoj Bog koji te izveo iz zemlje egipatske i iz kuće neslobodne. Nemoj imati drugoh bogova uz mene (Izlazak 20:2-3.) Ne samo da ne će štovati ono što je krivo – poput bogatstva ovoga svijeta – nego ne će kao primarno dobro željeti ono što je sekundarno dobro. Stoga će napustiti ružnoću grada, ne zbog ljepote zemlje, nego zbog ljepote Božjeg lica; napustit će bolesni grad, ne zbog zdravlja tijela, nego zbog zdravlja duše, prekinut će sa zamršenošću gradskog života, ne zbog jednostavnog života s prirodom, nego zbog mirnog života s Bogom.

Drugi veliki motiv: Nasljedovati Krista

Štoviše, veći od Mojsija, svojom smrću na Križu, izveo ih je iz većeg zatočeništva od onoga u Egiptu, Bog kojeg štuju i kojeg će slijediti je onaj čije ime je napisano na Križu „ISUS NAZAREĆANIN“. Isus iz Nazareta, Riječ koja je postala Tijelom, nije došao među nas da bi pokazao tijelo i krv nego da bude Otkupitelj. Čovjekova moć stremljenja prema onome što zna je uvijek bila manja od moći poznavanja što najviše treba tako da ono što treba nije vodstvo, čak ni primjer koji ravnicu čini još ravnijom, nego otkupljenje koje će njegovu slabu ljudsku volju učiniti snažnijom. Ono što se mora reći o ljudskoj rasi u danima prije Kristovog dolaska, mora se reći danas. Ako možemo vjerovati dvama papama, koji su pisali o društvenim temama, čovječanstvo je tako učinkovito činilo krivo da društvena dobrobit treba biti ne samo pohranjena, nego preoblikovana. Zlo ili naopaka prošlost sada treba biti otkupljena po visokoj cijeni. Ali samo će dosezi i mjere Nazareta dati pojedincima i narodima vlasništvo i suverenitet nad vlastitim dušama. Suvremenom svijetu treba otkupljenje; otkupljenje znači povratak u Nazaret. Iz tog razloga bi nadvratnik u svakom domu i domaćinstvu kojeg gradimo na zemlji trebao imati uklesano u kamenu:

"Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan." Luka 2:51.

Treći motiv: Obiteljska ljubav

Jedan od najeksplicitnijih motiva onih koji svoju pozornost okreću prema zemlji je želja za obnavljanjem katoličke obitelji. Mnogi stariji muškarci i žene koji se sjećaju roditelja i djedova i baka znaju da je suvremeni poredak u svijetu uništio povijesnu ustanovu zvanu DOM. Mnogi mlađi muškarci i žene, također shvaćaju, intuitivno, da stanje stvari koje samoubojstvo rase čini jedinom praktičnom politikom je puko stanje kaosa – ako se to doista može nazvati stanjem.

Sjajna vizija bračne ljubavi koju je Bog usadio u srca mladih, čini se kao uzvišeno ruganje kad se usporedi sa stanjem u gradovima, u kojima osnivanje obitelji djeluje kao zločin protiv države. Zasluga naših razboritijih dana je da se među najrazboritijim bjeguncima od neposredne prigode za grijeh koji se zove „suvremeni grad“ nalaze mladi muškarci i žene čija srca trepere od samozatajnih želja za brakom i roditeljstvom. U tim ljudima koji teže prema bračnim zavjetima se odmetnuti sin okreće od bijede svinjca i društva svinja ka domu kojeg krase muž i žena, roditelj i dijete. U tom svetom mjestu ljudske ljubavi naći će se mjesta za roditelja, kasnije baku i djeda. Kako je loše organiziran svijet koji nema drugog mjesta osim „institucije“, ubožnice za mudrost starijih. Koje li škole ljudske i božanske ljubavi, i stoga i mudrosti koja izvire iz ljubavi, nalazimo u domu kojeg omogućuje seosko gospodarstvo. Suvremeni tražitelji istinske metode poučavanja će uzalud tražiti dok ne prepoznaju mudrost koju je jednom izgovorila neka žena u mnoštvu: „Nisam imala ništa do školovanja kod kuće.“ Pa ipak školovanje kod kuće koje je sada skoro nestalo u gradskom životu je toliko temeljno da je, iz još jedne fraze božjeg svećenika,“Politička ekonomija dijete domaćinske ekonomije.“ To samo govori, kad se radi o školi, da je Bog stvorio obitelj kao jedinicu i model države, i da je najveća pohvala najmoćnijoj sili nazvati vladara moći „Ocem ljudi.“

Četvrti motiv: Ljubav prema čistoći

Obiteljski život, sa svojim umijećem ljubavi, vodi do sljedećeg motiva koji navodi katoličke muškarce i žene da napuste gradski život i vrate se na zemlju. Svuda oko njih su prizori i zadah tjelesnog grijeha. Ti muškarci i žene počinju plamtjeti od srama zbog uvreda koje im se nude. Ako se radi o muškarcima, osjećaju uvredu što ih se smatra toliko senzualnim da im se čak ni hrana ili odlazak na odmor ne može ponuditi bez preporučivanje neke senzualne nagosti. Ako se radi o ženama, u dobi zbunjenosti, čak se osjećaju više uvrijeđene sugestijom da je ženin glavni interes za muškarca niti spiritualan ni intelektualan, već tjelesni. Gradski život, sa svojim svakodnevnim mnoštvom ljudi u gradskim prostorima i u prijevoznim sredstvima, ima tendenciju proizvesti senzualni poremećaj koji će samo izoliranje izliječiti ili spriječiti. Psiholozi rulje i života u suvremenim gradovima su jedva više od onoga što rulja prepoznaje, a to je da ni jedna moralna bolest nije tako zarazna i tvrdokorna kao ona koja se temelji na tjelesnom užitku popračena altruizmom roditeljstva. Prečesto je psihologija rulje proučavala samo divlje ispade ljutnje u rulji, zaboravljajući da je „Ne ubij“ temeljnija zapovijed od „Ne počini preljuba“, pa ipak oduzimanje života je, samo po sebi, toliko mentalno odbojno, a stvaranje života toliko tjelesno ugodno da kad su muškarci i žene nagurani u suvremenim gradovima, seksualna razuzdanost se širi poput društvene kuge. Kako bi izbjegli tu senzualnu kugu, katolički muškarci i žene izlaze iz napućenih gradova u seoska prostranstva gdje zaraza grijehom u njima neće biti u najpogodnijem okruženju za rast i širenje.

Peti motiv: Ljubav prema pravdi

Drugi motiv koji stoji iza katoličkih križara koji se vraćaju zemlji je ideal koji je sadržan u prvoj Otkupiteljevoj budnici: „Blagoslovljeni neka su siromašni jer njihovo je Kraljevstvo nebesko.“ Pa ipak, budnica ne pobuđuje ideal izgladnjujućeg siromaštva kojemu se jedva dopušta da daje ili čak da živi. Nasuprot, Njegovo junačko i društveno vrijedno siromaštvo je bilo siromašno, a ipak je obogatilo mnoge. Povratak radu na zemlji i njegovom blizancu – manuelnom radu, znači povratak na stabilno, unosno stanje stvari, gdje radnik živi od svojega rada i bavi se izravno stvarima načinjenim od mudrosti i ljubavi. Kad je čovjek poduzeo korake za taj povratak, ne primitivnim stvarima, već primarnim, ČOVJEK NIJE TREBAO RASIPATI NI DJELIĆ VREMENA NITI GRAM MATERIJALA. Drugim riječima, povratak radu na zemlji i manuelnom radu daje čovjeku priliku, a nesebičnom čovjeku i povod, idealnom: siromaštvo rada u proizvodnji – siromaštvo štedljivosti u konzumaciji. To su dvije vrste siromaštva povezane s dvije primarne funkcije proizvodnje i konzumacije. Siromaštvom rada čovjek teži proizvesti što je više moguće stvarnog bogatstva za razliku od simbola bogatstva. Njegov ideal je proizvesti najviše što može od najboljeg što može. Izazov sv. Pavla Efežanima, koji su voljeli raspravu, će rijetko izostaviti – „Tko je običavao krasti, neka više ne krade! Neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro, da mogne što dati potrebitome!“ Poslanica sv. Pavla Efežanima 4:28. Takav radnik će imati sve više za dati nakon što je proizveo koliko je mogao jer konzumira koliko treba. Siromaštvo rada udruženo je sa siromaštvom štednje. Radnik na zemlji ili radnik koji radi rukama koji mjeri svoja prava sa svojim dužnostima i svoje potrebe svojim željama će napustiti svijet koji ga je primio bogatiji nego kod dolaska. Kad se ovo obogaćujuće siromaštvo rada na zemlji ili manuelnog rada usporedi sa radom strojeva u gradu ovaj potonji se vidi kao temeljno rasipan glede vremena i materijala. Dakle, kad križari povratka na zemlju planiraju napustiti grad to nije samo kroz želju da štuju Boga i drže se teške zapovijedi - „Ne počini preljuba“ nego sa željom da ispune i zapovijed „Ne ukradi“.

Šesti motiv: Ljubav prema slobodi

Sljedeći motiv zbog kojeg postoji žurnost kod katoličkih križara pokreta za zemlju se može nazvati ljubavlju prema slobodi. Nekima od njih se taj motiv izražava kroz načelo: - „Dom je društvena obrana slobode, a seosko gospodarstvo je ekonomska obrana doma.“ No, sloboda nije čovjekova fizička i moralna moć da čini što želi nego da čini što treba. Poluistina i stoga krivovjerje „samoizražavanja“ nema trajnog uporišta u zemlji. Ali samo na zemlji, sa svojim laganim, izravnim pristupom snazi prirode, postoji normalna mogućnost nesebične samo-reprodukcije što je odgovor prirode „samoizražavanju“. Na zemlji, stoga, otac obitelji, koja je božanska jedinica ljudskog društva, može tražiti slobodu bez da zapadne u antisocijalnu sebičnost. Njegov zahtjev da bude slobodan od servilnih uvjeta je zahtjev da nema zapreka dobrom korištenju svoje moći da ima i podiže obitelj. Rečeno sažeto, ideal slobode se stoga prikazuje mladim muškarcima i ženama križarima pokreta za povratak na zemlju. Oni smatraju da ljudska ljubav, koja je božanski instinkt, živi samo čuvanjem obećanja ili zavjeta. Svaki dat zavjet je skovana obveza. Jer bračna ljubav s obostranim obećanjem muža i žene i obećanje, to svetije jer nije uzajamno, oca i majke prema djetetu, tvore niz obveza koje zahtijevaju potpunu slobodu od svih zapreka. I mladi koji traže slobodu da štuju Boga kroz obiteljski život se odmiču od servilnih uvjeta suvremenih gradova koje je stvorio čovjek prema slobodnim uvjetima prirode koju je stvorio Bog.

Sedmi motiv: Ljubav prema domovini

Naposljetku, muškarci i žene koji se spremaju napustiti grad i okrenuti se zemlji i selu svoje domovine čine to potaknuti ljubavlju prema svojoj domovini. Oni prepoznaju da se nijedan grad ne hrani niti odijeva sam, već ga moraju hraniti i odijevati stanovnici zemlje. Štoviše, oni idu dalje i prepoznaju da što više ljudi živi u gradu, to više ljudi mora živjeti na zemlji i obrađivati je. Stoga, država koja je tako organizirana da se broj stanovnika u gradu povećava, a broj stanovnika na zemlji smanjuje je država koja nasmrt krvari. Ali ni jedna država na svijetu nema takvu brojčanu nadmoć stanovnika grada nad stanovnicima na zemlji. Rezultat te loše raspodjele je s iznenađujućom jasnoćom postavio premijer – g. Ramsay MacDonald u nedavnoj izjavi o nacionalnoj krizi:

"Presudno je da se povjerenje svijeta u naš ugled obnovi; u suprotnom, ne ćemo biti u stanju održavati vrijednost funte i ishod toga je ono što treba pomno razmotriti. Prvo, ako dođe do pada funte mi bismo kasnili s ispunjavanjem svojih obveza prema ostatku svijeta i naš ugled bi bio uništen. To bi bilo pogubno budući da ova zemlja, više od drugih, ovisi o održavanju tog ugleda jer moramo kupovati, kao što i činimo, veliki dio svoje hrane i sirovine u inozemstvu." Obraćanje 25. kolovoza 1931.

...

Katkada se naglašava da je rad na zemlji težak. Odgovor uvijek mora biti ovaj: - „Težak ili lagan, rad na zemlji je nužan.“ Ako, stoga, narod treba žrtvu rada na zemlji za svoj život (ili, kako bi ovaj pisac rekao, prividnu žrtvu), taj posao treba organizirati, bilo dobrovoljno ili prisilno, jer se narod, poput pojedinca, ne može lišiti vlastita života. Ako propadnu napori za dobrovoljno djelovanje narod će biti prisiljen primijeniti prisilu. Flenc dico. Kažem to kroz suze. Takva prisila bi bila sramotna bilo kome, naročito ljudima ovih otoka kojima je Bog podario zemlju koja je iznimno plodna, a podneblje je najumjerenije na svijetu. Ali križari seoskog pokreta su odlučni spriječiti tu sramotu tako da dobrovoljni napor bude uspješan i da ne propadne. Ispunjeni nadom i ljubavlju koja proizlazi iz njihove vizije vjere, oni su usmjereni na napredovanje iz egipatskih sluganskih uvjeta do slobode sinova i kćeri božjih, gdje ga mogu štovati svojim rukama i srcima. Ne će zaboraviti da kad ih je Bog obvezao da ga štuju u zapovijedi „Poštuj svojega oca i svoju majku,“ On ih je obvezao da daju čast, poštovanje, poslušnost i, povremeno, samožrtvovanje zemlji koja ih je rodila i prsa zemlje koja ih je nahranila. 

"Svrši svoj posao vani i uredi svoje polje, potom kuću svoju zidaj." Izreke 24:27

Izvor

Umijeće odijevanja - učimo od žene vrsne

Ovome eseju prethode dva nastavka - 1.dio, 2.dio

Vrijeme i trud

Mnoge žene koje imaju želju unaprijediti način kako se odijevaju obeshrabe se zbog strašnih tržišnih uvjeta. Na primjer, žena koja želi nositi dražesnu suknju dok obavlja svoje dužnosti hladnog zimskog dana pretražuje trgovine i trgovinske centre, internetske stranice i trgovine rabljenom robom. Nalazi obilje tankih poliesterskih maxi suknji s kričavim uzorcima ili nekoliko jednoličnih ravnih suknji dizajna koji nikome ne laska. Ali dražesna vunena okrugla suknja ili elegantna suknja A kroja od tvida joj potpuno izmiću. Nakon mnogih sati njezinog besplodnog lova, počinje očajavati i prisiljava se pomiriti se s još jednom sumornom zimom u trapericama i trenirci.

Situacija je manje ili više jednaka za sva godišnja doba i uvjete života. Bilo da se odijevamo za nabavke ili vjenčanje, u trenutku kada žena odluči potražiti odjeću od boljih materijala ili ljepšeg dizajna nego što se to uobičajeno nudi, ona se suočava s napadnom stvarnošću da u današnjem društvu ne postoji lak način da se dođe do takve odjeće. A s tom tmurnom mišlju ona odmahuje tužno glavom i odustaje od svog pothvata. Ona se ne osjeća opravdano da ulaže više vremena u tu stvar.

Ali ja tvrdim da je opravdano da ona uloži više vremena u tu stvar. Ona ne treba misliti kako samo slijedi svoj neozbiljan hir. Koji je god instinkt potiče da traži nešto bolje, koliko god beznadno pothvat djelovao, on je zasigurno dobar pothvat. Kako sam obrazlagala u svojim prethodnim esejima, prilagođavanje potpuno „normalnom“ odijevanju nije neutralan čin. Barem ne u današnje vrijeme. To neizbježno znači prilagođavanje ružnoći i često otvorenoj nečednosti.

Iako sve duše polažu pravo na pripadnost otajstvenom Tijelu Kristovom, žene posebno uživaju povlasticu utjelovljenja Crkve (koja je ženstvena, mistična zaručnica Kristova) i simbolike njezine same biti. Ta činjenica, umjesto da zastraši žene, treba obnoviti njihov žar i ohrabriti ih da krenu ponovno u onaj pothvat. Treba samo pogledati u Knjigu mudrih izreka o Vrsnoj ženi da bi se vidjelo kako nabavljanje dobre odjeće za sebe i svoje ukućane oduzima veliki dio njezinog vremena.

"Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim.

Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.

Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine.

Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom.

Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu."

(Mudre izreke 31:13, 19, 21, 22, 24).

... Njezina doslovna interpretacija ističe ljudsku, i to vrlo određeno žensku, brigu svetaca i može služiti da ohrabri sve žene da donesu ljepotu u svakodnevni život. Edith Stein (St. Teresa Benedicta od Križa) je napisala:

"Dio njezine [ženske] urođeno ženstvene brige za ispravan razvoj bića koji je okružuju uključuje stvaranje okruženja reda i ljepote pogodnog za njihov razvoj."

Nepotrebno je govoriti da je odijevanje temeljni dio tog okruženja, tog reda ljepote. Naravno, struktura današnjeg društva s njegovom industrijalizacijom, sistemima masovne proizvodnje i konzumerizmom sprječava značajan povratak starih zanata koje je prakticirala žena vrsna. Kako se onda poglavlje o ženi vrsnoj odnosi na žene u današnje vrijeme? U doslovnom smislu on pokazuje da čak i u današnje vrijeme, žena može i treba posvetiti vrijeme pribavljanju odjeće za sebe i svoje ukućane.

Vrijedno je istaknuti da dok god se odijevamo na svakodnevnoj bazi trebat ćemo tome posvetiti neko vrijeme, bila ta odjeća ružna ili lijepa. Pribavljanje lijepe odjeće može zahtjevati neko vrijeme u tom procesu učenja, ali i to se može svladati. Nakon malo prakse, žene mogu naći da zbog količine online kupovine koje zapravo obavljaju (s malim proizvođačima koji proizvode robu koje nema u vodećim trgovinama) da zapravo uštede na vremenu. Više ne moraju stajati u garderobama i čekati u redu na blagajnama. Mogu samo uzeti svima mjere, pogledati tablice s veličinama i kliknuti mišem za kupovinu. 

Mnoge online stranice će često imati bolju odjeću nego skupi trgovinski laci. Također i trgovine rabljenom robom mogu imati komade odjeće vrijedne nošenja iako žene moraju biti spremne provesti neko vrijeme istražujući po stalcima da bi našle to skriveno blago. Ukratko, zadatak je utjecati na pogane oko sebe, ali toliko dugo dok su ti pogani vrijedni tog truda. 

Konačno, žene koje šiju trebaju prioritizirati njegovanje te vještine i nastojati je prenijeti svojim kćerima. Na taj način one će biti naoružane sposobnošću da prekroje gotovu odjeću da bi je učinile čednijom ili ljepšom ili da načine potpuno nova i uspješna umjetnička djela. Poznajem ženu koja je šivala ljupke trudničke haljine za sebe koristeći posteljinu iz trgovine rabljenom robom i mašinu za sto dolara. Poznajem djevojku koja je pretvorila maturalnu haljinu bez leđa u čednu haljinu za bal vrijednu jedne princeze. Niti jedna nije profesionalna krojačica, ali obje su bile spremne posvetiti malo vremena i svoju od Boga danu kreativnost za umijeće odijevanja. 

Ulaganje

U katoličkim krugovima gdje je obilje prave pobožnosti i velikih obitelji, često se mogu sresti žene koje nemaju običaj platiti više od dvadeset dolara na bilo koji komad odjeće. Možda su odrastale sa starijim sestrama i nosile naslijeđenu odjeću cijelo svoje djetinjstvu i sada, podižući svoje vlastite obitelji, one nastoje uštediti svaki peni da bi mogle staviti hranu na stol. One bi možda željele da mogu naći bolje materijale i krojeve za sebe  i svoju obitelj, ali čini im se neoprostivo i nepromišljeno platiti sto dolara suknju u online butiku kada mogu kupiti jednu za pet dolara u trgovini rabljenom robom. 

Što se toga tiče, htjela bih naglasiti da iako je to već postao klišej, načelni princip „bolje kvaliteta nego kvantiteta“ ovdje se sigurno može primjeniti. Jedna lijepa suknja je sigurno bolja nego deset ružnih. Ideja da se mora svaki dan nešto drugo odijenuti nastala je u vrijeme industrijalizacije i održavaju je samo jeftine metode proizvodnje i upotreba sintetskih vlakana. 

Puno je bolje uložiti u mali broj komada odjeće koji su kvalitetniji jer oni ne samo da će pridonijeti boljem umjetničkom uspjehu već će položiti i test vremena.

Uz to, štedljive žene mogu to sagledati drugačije ako prepoznaju da žena koja traži lijepu odjeću za sebe i svoje ukućane, traži za njih duhovnu hranu jednako kao i tjelesnu zaštitu za njih od vremenskih prilika. Čovjek ne živi samo od kruha već traži i duhovnu hranu i duboki osjećaj mira koji nepogrešivo donosi ljepota u svakodnevnom životu.

Odjeća je također i moćan pedagoški alat. Kao dio materjalnog svijeta koji dolazi u stalni izravan kontakt s našim tijelima, ona ima duboku moć podučiti nas utjelovljena bića tko mi jesmo. U pismu iz 1960., koje se odnosi na odjeću, kardinal Siri je istaknuo:

"Od postanka svijeta, odjeća koju osoba nosi tako određuje i uvjetuje geste, stavove i ponašanje da ona nameće, izvana, određeno raspoloženje i duhovno stanje." 

To razmatranje ne možemo dovoljno naglasiti. Odjeća ima moć oblikovati um. Sekularni svijet koji vode zle sile sigurno to koristi u svoju korist. Na nesreću, većina današnjih katolika to još nije shvatila i počela koristiti. Umjesto robe koja govori o lažima senzualnosti, „rodne neutralnosti“ i distopijske praktičnosti, katoličke žene trebaju nositi robu koja im pomaže shvatiti sebe u očima Božjim: ljupke haljine i suknje, ne nepraktične, ali niti samo praktične! Nepotrebno je reći, neukusna, ružna i nečedna odjeća suprotstavlja se ontološkoj vrijednosti i ljepoti nositelja/nositeljice i kao da kaže: „Nisi ni vrijedan/vrijedna nečeg boljeg.“ 

Kad se radi o odgoju djece preko odjeće, djevojčica kojoj je dana skupocjena garderoba će naravno postati razmažena ako je njeni roditelji ne nauče zahvalnosti i primjerenoj skrbi o njezinoj imovini. Ali djevojčica kojoj se ne daje ništa osim ružne rabljene robe bit će zbunjena na drugi način. Ona neće razviti primjeren pogled na svoje dostojanstvo u očima Božjim. Njezina ružna odjeća otežat će joj da shvati svoju vlastitu ontološku ljepotu. Ona neće naučiti kako uspješno prakticirati umijeće odijevanje, jer, poput slikara s vodenastim bojama, njezini manjkavi materijali će ometati njezinu sposobnost da stvori nešto lijepo, ostavljujući je umornom i frustriranom. Stoga je ključno da roditelji, kao primarni odgajatelji svoje djece, i svi kršćani koji trebaju svjedočiti istinu u svijetu i djelovati, da razmisle o poruci koju njihova odjeća odašilje. 

Konačno, gledajući obiteljski krug izvana, trebamo priznati da ontološka ljepota koja zrači iz velikih katoličkih obitelji ushićuje kada su svi članovi dobro odjeveni. To je stoga jer vidljiva ljepota njihovog vanjskog izgleda stvara savršeni sklad s tonom ontološke ljepote koja pjeva iz njihovog jedinstva. U prevladavajućoj disonanci današnjeg svijeta koji promovira obiteljske razdore i ružnoću u svim mogućim domenama, oni stoje kao oaza obilja u goloj pustinji. Oni donose hranu nade svima koji ih vide jer oni odražavaju sliku trojedinog Boga. Iz tog razloga ulagati novac u bolju odjeću je zapravo čin velikodušnosti, djelo milosrđa, poput žene vrsne koja je "siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima".

Smijanje budućem danu

U svim raspravama o obnovi kršćanske kulture svatko se treba suočiti sa stvarnošću križa. Za svaku ljepotu sunčeve svjetlosti na bijeloj tkanini, trakici koja vijori na vjetru, djevojkama u pastelnim haljinama poput mnoštva cvijeća u polju, potreban je trud vrsne žene koja se "noću ustaje", a to se često može činiti kao nezahvalan zadatak. Odjeća naručena preko internete neće uvijek najbolje odgovarati, stvari će se zapraljati, zgužvati ili neće izazvati željeni učinik. Bit će razočaranja i nazadovanja i kušnji da se upitate je li taj stalan trud uopće vrijedan.  

Pa opet, čitamo da se žena vrsna "smije budućem danu". Zašto se ona smije? Što je čini pobjedonosnom? Sv. Albert Veliki objašnjava da njezin smijeh proistječe iz njezine vjere u vječnu nagradu. Stoga sve – i naporno kupovanje preko interneta, sati uz mašinu, zastrašujući zadatak glačanja platna, konstantan trud uklanjanja mrlja – može postati čin vjere za ženu koja teži slaviti Boga.

Što je zamorniji zadatak, što je nedostižniji zemaljski dobitak, to ona više može vjerovati u nebesku pobjedu i smijeh u budućim danima. Ona koja je ustrajala u svom trudu da bi uzdigla umove ljudi k Nebu poniznim sredstvima koja su joj pristupačna, ona će sama biti uzdignuta da vidi Boga, a onda se više neće mučiti, već će počivati zauvijek, odjevena u Njegovu beskonačnu ljepotu. 

Izvor

"Nasljeduj Mariju" - Alexandre Joseph de Rouville (5)

 

Poglavlje 5.

Trebamo se posvetiti Bogu od naših najnježnijih godina.

"Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni: zaboravi svoj narod i dom oca svog! Zaželi li kralj ljepotu tvoju, smjerno se pokloni njemu jer je on gospodar tvoj." (Psalmi 45, 10-11) 

Marija je rano poslušala božanski glas koji ju je zvao na povučen život. U najnježnijim godinama Ona je napustila očinski dom da bi se posvetila Bogu u Njegovom hramu.

Ništa ju nije moglo zadržati, niti nježnost Njezinih godina, slabost Njezine konstitucije niti privrženost roditelja.

Sve je što odgađa žrtvu pobožne osobe koja traži Boga i ljubi samo Njega prilika za žalost, jer odgađanje odlaže njezinu radost.

Povučena u hramu, Marija se predala, sa svakom savršenošću za koju je bila sposobna u skladu sa svojom dobi i snagom, izvršavanju poslova koji su joj bili povjereno.

"O, kćeri kneževska, kako su krasni koraci tvoji!" (Pjesma 7,1)

Tvoj primjer treba nasljedovati. Po Tebi će mnoštvo djevica biti dovedeno Kralju kraljeva koje će se posvetiti Njegovoj službi u Njegovom hramu s radošću i veseljem. 

Prinošenje njihovih srdaca, njihove mladosti, njihove slobode i čitave osobe Bogu, bit će savršena počast dana Njegovom Suverenom Veličanstvu i privući će na sebe neiscrpan izvor blagoslova za vrijeme svog smrtnog postojanja.

Oh, kako su zavedeni oni koji ne smatraju mladost prikladnim vremenom za prakticiranje kreposti.

Marija i svi sveci iskusili su kako je dobro za čovjeka da od mladosti nosi jaram Gospodinov.

Je li to odnos prema Bogu kakav On zaslužuje da sačuvamo za Njega samo jadne ostatke svog života, koji nam je On dao da bude potpuno posvećen Njegovoj službi?

Kakvu žrtvu činimo za Boga kada čekamo na posvećenje Njegovoj službi dok ne izgubimo snagu i okretnost radi svijeta?

Treba se plašiti da ćemo nositi nestrpljivo jaram Gospodinov, kada ga odlučimo ponijeti, nakon što smo se iscrpili noseći jaram ovoga svijeta.

Kažemo da ćemo se predati Bogu kada sazrijemo. Ali hoćemo li ikada dostići staru dob kojoj se rado nadamo? I ako hoćemo, hoćemo li se lako popraviti kao što mislimo?

Žalosno iskustvo nam pokazuje da ako sa starošću i dođe više znanja, rijetko to znači više mudrosti. 

"Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!'A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!'" (Matej 25, 11-12)

Sretan je čovjek koji se od svog djetinjstva priprema pojaviti se pred Suverenim Sucem, koji će od nas zahtjevati strog račun o tome kako smo iskoristili svoj život, bez obzira na dob i situaciju.

Onaj, koji se ne posveti Bogu od početka svog života, treba se bojati da ga Bog, da bi ga kaznio, ne liši preranom smrću.

O, moj Bože, kako sam dugo živio, a da Te nisam ljubio! Trebao bih biti neutješan radi takve nezahvalnosti. A ako se lako utješim, mogu li reći iskreno, da sam Te barem počeo ljubiti.

Kad bih se barem mogao vratiti u dane svojeg djetinjstva! Moje srce, moju dušu, moje misli, moju privrženost, sve što je moje ja bih posve Tebi posvetio.

Udostoj se primiti moju najveću zahvalnost radi Tvog neopisivog milosrđa jer si me sačuvao na životu dok sam Te ja neprestano vrijeđao.

Potpomognut pomoći Tvoje milosti za koju molim iz dna svoga srca, ja ću Ti služiti od sada nadalje do mog posljednjeg daha i s toliko više vjernosti koliko sam kasnije počeo djelo svog obraćenja.