U prethodnom eseju uvela sam jedan pristup odijevanju koji zovem školom normalnosti. Sada ću još ostražiti probleme s tom školom misli kojoj pripadaju mnogi katolici danas. Radi sažetosti, fokusirat ću se na žensko odijevanje. Međutim, vjerujem da moja zapažanja i analiza mogu biti korisni za oba spola.
Što je škola normalnosti?
Škola normalnosti promovira „normalne“ i „aktualne“ oblike odijevanja na temelju toga da 1) oni mogu biti važni i privlačni i 2) da će oni pomoći integrirati njihove nositelje u suvremeno društvo na veću slavu Božju. Njezini pristaše su obično konzervativni katolici koji, s jedne strane, razumiju duboko značenje odijevanja, ali koji se, s druge strane, drže mišljenja da mogu biti „moderni“i „integrirani“ umjesto „staromodni, stidljivi ili jednostavno čudni“ poput nekih od njihove katoličke braće. Odjeveni u hudice i traperice, izlizane hlače ili slatke ljetne haljine s naramenicama, oni sebe vide kao tajne agente koji stručno šire vjeru po fakultetima, uredima i kafićima.
Potpuno relevantni i zapaljuju vatru po svijetu... ili barem tako misle
Njihov se pristup, kažu, ne razlikuje puno od onog svetaca kroz povijest koji su prigrlili tadašnje oblike odijevanja i spasili duše usput.
Luj IX. je izgledao kao srednjovjekovni kralj, Margaret Clitherow poput Elizabetanske kućanice, Terezija (prije karmela) poput kćeri male buržoazije iz Belle Époque, itd., itd. Svi su oni postali sveci, ističu učenici Škole normalnosti pa i mi možemo učiniti isto.
Problemi ispod površine
Na površini ta se škola čini vrlo razumnom. Međutim, ispod njezine privlačne fasade, ona skriva neke znatne probleme.
Kao prvo, škola normalnosti nije povijesno iskrena. Ona implicitno drži da je, što se tiče odijevanja, jedno povijesno razdolje u biti isto kao i drugo. Škola spremno priznaje da su se naši preci odijevali drugačije, ali ne žele ni aludirati na to da su se naši preci odijevali bolje. Pristaše te škole ne priznaju da ne postojimo u istom povjesnom kontinuumu kao većina svetaca koje drže za svoje uzore.
Pa opet, čak i sekularni kritičari priznaju da se dogodio ogroman kulturološki prekid za vrijeme Prvog svjetskog rata. Taj prekid je imao razoran utjecaj na sve umjetnosti. Kao što je to opisao Reed Johnson u članku Los Angeles Times-a, za vrijeme i poslije Prvog svj. Rata rascvjetani viktorijanski jezik je odnio vjetar i zamijenio ga je prozaičan žilavi i prosti stil. U likovnoj umjetnosti nadrealisti i ekspresionisti su osmislili klimave i nasjeckane perspektive i vizije razlomljenih ljudskih tijela kao iz neke noćne more i razorenih društava koje vuku prema moralnom kaosu...
Cinizam prema vladajućim klasama i ogorčenje zbog ratnih pokretača i profitera dovelo je do potražnje za umjetničkim oblicima koji su bili iskreni i direktni, a manje isprepleteni retorikom i eufemizmima.[1]
S tim cinizmom došao je duboki prezir za sve što se smatralo romantičnim, sentimentalnim, neozbiljnim; praktičnost je postala Bog.
Odjeća i industrijalizacija
Primijenjene umjetnosti poput odijevanja više se uopće nisu prepoznavale pod umjetnost, s naglaskom na ratnu praktičnost koja je ugušila svaku estetsku vrijednost. Hannah Stamler piše, "u kratkom razdoblju od četiri godine, ženska moda je postala od lepršave funkcionalna", što ukazuje na iznenadnost promjene i prevladavajuće predrasude koje često imaju sekularisti - poglavito to da je ukrašena, a manje "praktična" odjeća neozbiljna (ili čak, kako mnogi tvrde, sputavajuća) i traži radikalnu promjenu.[2]
Dakle, neki mogu ukazati na određene krojačke uspjehe nakon svjetskih ratova, npr. sjajne kostime Hollywoodskog zlatnog doba ili svakodnevnu eleganciju bijelih rukavica i šešira širokog oboga, ali tu se ne radi toliko o revitalizaciji odijevanja koliko o čeznutljivim odjecima boljih dana. Drastične promjene u odijevanju koje je izbljuvala seksualna revolucija u šezdesetima bile su samrtni hropac onoga što je počela puno prije.[3]
U svojoj Estetici, katolički filozof Dietrich von Hildebrand upravo stavlja trenutak prekida malo prije velikog rata:
Do početka devetnaestog stoljeća i pobjede mašina, kultura još nije bila udavljena civilizacijom... praktični život kao cjelina posjedovao je organski karakter i bio je stoga ujedinjen s posebnom poezijom života. Zbog toga je cijeli život bio prožet kulturom. Ali kako je praktični život ljudskog bića bio lišen svog organskog karaktera i postao ustrojen i stoga depersonaliziran, tako je i poezija praktičnog života bila izgubljena. [4]
Za ilustraciju, možete se sjetiti Tolkienovog idiličnog okruga, nastanjenog ljudima koji "nisu razumijeli niti voljeli mašineriju kompliciraniju od kovačkog mijeha, vodenog mlina ili tkalačkog stana vs. Paklenog grada Isengarda metala i kotačića koji kontrolira Sarumanov um." [5]
S tim na umu, ne trebamo li zastati prije negoli prigrlimo oblike civilizacije koja je ugušila kulturu? Možemo li, poput Škole normalnosti, zažmiriti na povjesne činjenice i praviti se kao da umijeće odijevanja koje je prošetalo po avenijama vremena nije oštećeno postindustrijskim ideologijama?
Da li bi sveci koji su bili prije nas, oni koji su rušili stabla druida i prekretali poganske oltari zaista preporučali taj pristup? Škola normalnosti nikada ne prepoznaje ta pitanja, a još se manje njima bavi.
Katolički pogled na ljepotu
Sljedeći problem sa školom normalnosti je neuspjeh da se prepozna ljepotu kao objektivnu i ključnu komponentu u umijeću odijevanja. S mnoštvom pretjeranih i otrcanih fraza uvjerava žene da su lijepe iznutra i van, da samo moraju otkriti svoj "osobni stil" da žive kao integrirane, autentične katoličke žene. Mogle bismo pretražiti svu silu objava na blogovima i prelistati mnoštvo stranica nedavno objavljenih knjiga i opet ostati nesigurni oko toga što zapravo čini lijepu odjeću.
Naravno, žene su lijepe. Svi ljudi, pa čak i oni naizgled neugledni, imaju ljepotu zbog svog ontološkog dostojanstva i, ako su kreposni, po svojoj svetosti. Ali unatoč tome, domena ljepote koja se precizno tiče umijeća odijevanja je nešto posve drugo.[6]
Ontološka i duhovna ljepota ne garantiraju vidljivu ljepotu. Osoba s lijepom dušom može imati prosto lice i nositi odvratnu odjeću. Međutim, zasigurno je prikladno i ispravno da djeca Božja nastoje nositi vidljivo lijepu odjeću ne samo kao znak poštovanja prema svojim vlastitim vidljivim tijelima (bila ona nezgrapna ili ne), već i kao način da bez riječi govore o skladu i budu u skladu sa svojim nevidljivim ljepotama. To je, po svojoj prilici, dužnost katoličkih pisaca koji se bave temom odijevanja da usmjere svoje čitatelje na lijepo odijevanje i daju im upute utemeljene na estetskim principima i pravom filozofskom shvaćanju ljepote. Na nesreću, škola normalnosti ne posjeduje takve principe niti shvaćanje.
Škola normalnosti bi slavila sportski "osobni stil" ove djevojčice
Naši predci i ljepota
Vraćajući se ponovno povijesnim činjenicama voljela bih istaknuti nevjerojatnu intuiciju koja je vodila naše pretke (pretežno siromašne i nepismene) da proizvedu zaista prekrasnu robu. Bez pretjeranih razgovora o estetici (zasigurno bez skoro ikakvih u čitavom srednjovjekovnom periodu), nekako su uspjeli proizvesti prekrasna umjetnička djela na svim poljima, ne samo u odijevanju. Od šarmantne seljačke odore do začuđujućih postignuća renesansnih tkanina, izgleda da je sam zrak koji su udisali davao snagu za sve veće umijeće u odijevanju. Uz sve njihove ratove, gladi, pošasti i oskudice, vodeća sila je tiho uzdizala njihovu odijeću na način koji mi, u ovom razdoblju udobnosti, praktičnosti i masovne proizvodnje jedva da možemo shvatiti.
Djevojka u odjeći za krizmu u molitvi – Charles Joshua Chaplin, 1860 Slika poljske seljanke – Aleksander Augustynowicz, 1916 Talijanska čipka - ručni rad Srednjovjekovna misnica
Za nas danas, odijevanje nije umjetnost koja raste organski iz doma i malih gradova kršćanstva. Radije, ono juriša na nas s tornjeva bezimenih oligarha. Izgleda kao da nemamo izbora nego prihvatiti bezoblične, "rodno neutralne" krojeve, šlampave na gužvanje otporne tkanine, neukusne uzorke i senzualnu prijanjajuću ležernu odjeću. Možemo vidjeti tu odjeću u punom svjetlu ne samo na svakom aerodromu, sportskom kompleksu ili na benzinskoj pumpi, već i u većini restorana, škola i crkava. A to je posve novi fenomen, gdje se najbogatiji često pojavljuju najružnije obućeni. To je kao neka masovna estetska perverzija.
Jednolična, dosadna odjeća za jednog od najbogatijih ljudi na svijetu.
Mogla je obući štogod njezin novac može kupiti - a ona je odabrala ovo.
Ali kako smo bića stvorena na sliku i priliku Božju, trebamo težiti da odražavamo posve lijepog Boga. Muškarci i žene nanizani u ružnu odjeću (čak i s najboljim namjerama) stvaraju iluziju, prepreku istini o tome tko mi jesmo. To ne može, a da ne našteti našim vlastitim dušama i osujeti evangelizaciju.
Zašto tako malo katolika cijeni ljepotu odijevanja?
Svatko bi trebao zastati i zapitati se zašto se, ako je ljepota odijevanja tako poželjna i njezin nedostatak tako vrijedan žaljenja, više katolika ne osvijesti o nedostacima suvremene odjeće.
Zaista, izgleda da čak i najpobožniji katolici ne mare zbog nedostatka ljepote u njihovom odijevanju i ne čeznu za ikakvim popravkom.
Hildebrand komentira tu začuđujuću atrofiju estetske osjetljivosti.
Ljudi su se navikli na eliminaciju poezije svijeta, na mehanizaciju života, na odbacivanje ljepote, ali to ne umanjuje stvaran utjecaj koji to uništenje šarma jednog organskog, istinski ljudskog života ima na ljudsku sreću.[7]
S obzirom na prisutnost odjeće – napokon, svaki muškarac, žena i dijete se moraju svaki dan odijenuti – nije li vrlo vjerojatno da ružnoća naše odjeće doprinosi uvelike slabostima naše sadašnjice? Neuspjeh Škole normalnosti da prizna nedostatak ljepote u suvremenoj odjeći i prividna nesvjesnost o tom propustu samo dokazuje kako je strašna postala situacija.
Odjeća koja nije vrijedna niti ove lijepe djevojke niti lijepe scene.
Moderna ljepota, ne modernistička ljepota
Ali zasigurno je, netko bi mogao ubaciti, najveća privlačnost škole normalnosti među dobronamjernim katolicima ne toliko želja da se uklope, a još manje želja da odustanu od ljepote, već radije želja da se jednostavno pomire s okolnostima u koje nas je Bog stavio. Napokon, rođeni smo u ovom razdoblju i moramo nešto nositi.
Naravno, to su valjani razlozi. Problem se javlja kada se želja za mirom pretvori u pasivno prihvaćanje i slijepu promociju modernizma i relevantnosti kao da su oni, sami po sebi, dobri. Kao da se u području estetike naše razdoblje ne razliku značajno od prethodnih razdoblja. Kao da nemamo neodloživu dužnost da se borimo protiv destruktivnog duha našeg vremena koji bi htio učiniti svijet još odvratnijim.[8] Sveci koje držimo za uzore su se držali dobroga, istinitoga i lijepoga.
Zasigurno moramo podnositi suvremenu odjeću u većoj ili manjoj mjeri, ali moramo prepoznati da se radi o „toleriranju“, a ne „prihvaćanju“ i da se u tome pozicioniramo da iskoristimo svaku priliku da popravimo tu situaciju. Ne radi se o taštini ili snobizmu ako vidimo da se ne odijevamo onako kako bismo trebali i ako se potrudimo bolje odijevati kada je to moguće. Ako ne priznamo da smo krenuli krivim putem, nikad se nećemo okrenuti i pokušati naći pravi put.[9]
Dok možda nećemo vidjeti ljepotu u srednjovjekovnom odijevanju na dvoru ili šarmu tradicionalnih nošnji ili čak u relativno zauzdanoj edvardijanskoj eleganciji obnovljenog za vrijeme naših života, svejedno možemo sijati sjemenke obnove za iduće generacije. To ne znači da ćemo posebno izabrati jedan "savršeni" način iz povijesti i pokušati ga rekreirati. U raspravi o arhitekturi koja se može jednako dobro primijeniti na umijeće odijevanja, Hildebrand piše:
Zaista je važno reći da arhitekt ne treba oponašati u novom stilu ranija razdoblja. Ali u isto vrijeme moramo izričito naglasiti da istinski umjetnik uopće ne treba obraćati pažnju na zeitgeist. On treba kreirati zgradu u kojoj će općeniti umjetnički zahtjevi biti ispunjeni. On može koristiti razne motive, uključujući i one iz ranijih razdoblja, ali oni se mogu ubacivati u posebne ideje određene zgrade.[10]
Što se tiče odijevanja, ne trebamo od sebe raditi povjesne imitatore, ali sigurno je da moramo učiti od naših predaka. Možemo i trebamo težiti kvaliteti pred kvantitetom, prigliti veću formalnost i dati prednost elegantnom ukrašavanju i dekoraciji ispred praktičnosti.[11]
Kako obnoviti ljepotu odjeće
Moramo se sjetiti da je odijevanje umjetnost i da se istinska umjetnost razvija organski. [12] A to, umjesto da nas zaplaši, nam zapravo treba donijeti mir – i strpljenje. Kako zapravo živimo na neki način u kulturološkom epicentru potresa, naš glavni zadatak je ukloniti krhotine (tj. riješiti se ružne odjeće) i kultivirati zemlju za budući rast. Kultivacija uključuje potpuno ponovno procjenjivanje našeg načina života. Prvo se trebamo pitati kako se klanjamo i kako štujemo Boga. Je li liturgija kojoj prisustvujemo izvor ljepote koji nas približava Bogu i otkriva Njegovo veličanstvo? Je li ona nešto što može, sa svojih uzvišenih visina, utjecati na svaki aspekt naših života? Ili je horizontalna ravnina u kojoj ne možemo vidjeti ništa osim sebe i jednolično sivilo našeg vlastitog progona?
I ponalazimo li vrijeme za dokolicu u kojoj bismo mogli prigrliti svoju od Boga danu kreativnost, tu kvalitetu po kojoj se razlikujemo od drugih stvorenja i čini nas tako nevjerojatno bliskim Njemu? Ili ispunjavamo svoje vrijeme jeftinom razonodom poput televizije i društvenih mreža? Ako ne znamo kako napraviti jednostavnu čestitku za prijatelja ili složiti cvijeće u malu vazu, vjerojatno nikada nećemo naučiti kako zadovoljiti "općenite umjetničke zahtjeve" umijeća odijevanja.
Iznad svega moramo biti spremni na žrtvu. Posao obnove je svakodnevni križ i odricanje od lagodnosti, udobnosti i utjehe da ćemo imati "normalan" život. Pa opet on će donijeti novo obilje: naš Bog je velikodušan i On neće prezrijeti naše napore. Kao što umjetnica vjerske tematike Gwyneth Thomson-Briggs kaže:
Svaki put kad sam pristala podignuti križ ljepote i nositi ga, žrtva je uvećala moju ljubav i donijela veliku radost. [13]
Molimo da sada i uvijek možemo podići svoje križeve ljepote i slijediti našeg Gospodina, izvor svake ljubavi i radosti.
[1] Reed Johnson, “Art forever changed by World War I,” Los Angeles Times (21. srpanj 2012.).
[2] Hannah Stamler, “In Pictures: How World War I Changed Women’s Fashion,” Frieze, (19. studeni 2019).
[3] Linda Przybyszewski, The Lost Art of Dress (New York, New York: Basic Books, 2014) 191-192.
[4] Dietrich von Hildebrand, Aesthetics, prevod. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. II, 52.
[5] J.R.R. Tolkien, Gospodar prstenova (Boston: Houghton Mifflin Company, 1994), 1, 462.
[6] Dietrich von Hildebrand Aesthetics, trans. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. I, 75-101.
[7] Ibid., 4.
[8] Ibid., vol. II, 65-66. Ovdje Hildebrand naglašava hitan obrazovni i arhitektonski zadatak, a može se lako vidjeti kako se iste ideje mogu primijeniti na odijevanje.
“Arhitektura nije samo izražaj živog kulturnog svijeta. Ona je također izniman obrazovni zadatak današnjice radi oslobađanja zeitgesita od njegove jalove depoetizacije i mehanizacije... Zbog toga je zadatak suvremen arhitekture dosta različit od onog onih razdoblja u kojima se poezija života još razvijala bez ometanja i u kojima je bogati kulturni svijet ispunjavao svoj unutrašnji prostor. Današnja arhitektura mora se boti protiv zeitgeista, ne preko oponašanja starijih stilova, već preko neograničene upotrebe velikih arhitektonskih ideja prošlosti da bi se stvorilo nešto novo što je hranjeno umjetničkim nadahnućima arhitekta, a ne zeitgeistom.”
[9] C.S. Lewis, Mere Christianity (Internetska arhiva, 2014).
[10] Hildebrand, op. cit., vol. II, 65.
[11] Detaljan popis svih mogućih načina za obnovu ljepote u umijeću odijevanja je izvan domašaja ovog eseja, ali nadam se o tome pisati kasnije.
[12] Ibid., 8-9.
[13] Vlč. Michael Rennier citira Gwyneth Thompson-Briggs, “Počinjući danas, evo kako učiniti svoj život ljepšim.“ Aleteia (20. veljače 2022).
