ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

To je bio sin! (otac o blaženom Ivanu Merzu)


Tako je mogao s ponosom uskliknuti Ivanov otac, kad se sjećao njegova vladanja i svega, što mu je učinio za života. Nevoljkost je očevu pobudio Ivan jedino junaštvom svog odricanja, kad ga je našao da na podu spava gunjcem zamotan, a s tvrdom knjigom pod glavom. Majci je zadao jedinu žalost boreći se za svoje zvanje i životno Božje poslanje.

Ivan se uza sve majčino protivljenje osposobio za profesora. To će mu zvanje osigurati čedan kruh i dati mu prilike, da i drugima dijeli tjelesni i duševni kruh. Gdje bi to mogao s većom korišću nego uzgajajući svećenički podmladak? Baš kad se Ivan iz Pariza vratio, trebala je nadbiskupska gimnazija u Zagrebu francuskog i njemačkog jezika. Ivan zatraži ovo mjesto i odmah ga dobije.

Tome se silno protivila - kako prije tako i sada - Ivanova majka. "Pa kakova ga budućnost čeka? - znala bi ona reći u najužem krugu. - Tako sposoban, pa da ostane samo srednjoškolski profesor! I to još bez mirovine. A mogao bi biti brzo i sveučilišni profesor. I meni bi lakše bilo, da se oženi, pa da nešto u svijetu vrijedi. Ovako se umiješao samo među mladež i taj mali svijet. Život troši u zrak... te pobožnosti - to trapljenje! ... Sve je to pretjerano i bez smisla. Čovjek treba da se na zemlji užije života..." 

Ovo slobodnjačko shvaćanje majčino, a djelomično i očevo, bila je Ivanovu srcu najteža rana. Za rata, a još više iz Pariza nastojao je - inače vrlo plemenite roditelje svoje - privesti pobožnom životu. Pisao im je o lurdskim čudesima, koja potvrđuje istinitost katoličke vjere; poticao ih na molitvu i primanje sv. sakramenata." Najsretniji dan bio bi za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani; kad bi naša obitelj postala katoličkom obitelji; jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca djeluju dokazi, pa se treba samo uvjeriti, kako je odgojen u predrasudama. A kod majke će moći djelovati ljubav prema meni." (4. kolovoza 1918.) 

Kako je odlučio, tako je i radio. Vođen milošću, priopćuje mu otac, kako osjeća težnju, da izađe iz sebe i uskog kruga osobnih briga, a Ivan ga opet upućuju i bodri: "Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim... Svaki teži, da postane u neku ruku Bogom. Ti nećeš, dragi oče, naći niti jedan filozofski sustav, koji bi ovu misao tako istaknuo i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi, da je težnja i zadaća svakog čovjeka, da postane djetetom Božjim. Ova tvoja težnja, tvoje nastojanje i tvoje nezadovoljstvo, to je nesvjesna težnja za Bogom." 

Otac se zaista opet iza više godina pričestio prigodom srebrnog pira i javio to Ivanu u Pariz. Ivan mu radostan među ostalim odgovara: "Ja sam tvrdo osvjedočen, da događaji koji su okruživali tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno, da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovjedi suvremenog obraćenika, kao dokaz za istinitost kršćanstva. To što si ti doživio, proživjeli su svi obraćenici od sv. Augustina do Bensona i Brunetierea. Nadam se, da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, koju imamo, biti u ovom životu i u vječnosti združeni u Bogu...

Sad su obojica nastojali, da i majka postane revna katolkinja. Iz ljubavi prema Ivanu počela je ona moliti krunicu, a Majka joj Božja pomogla i dalje. Teška bolest upale zglobova privezala ju je od 1924. godine uz krevet, pa joj je baš ustrajnost dragoga sina u pregaranju bila utjeha i dovela je do srdačne pobožnosti. Barem u prve petke primala je sv. Pričest, najprije za Ivanovo zdravlje i blagoslovljen rad, a po njegovoj smrti u naknadu za grijehe uobraženog svijeta. Uvijek je nosila o vratu zlatnu škapularsku medaljicu, koju joj je Ivan poklonio. 

"Svoje je roditelje, veli gđica. M. Majetić, Ivan ljubio posebnom nježnošću. O bolesti svoje majke govorio je s mnogo boli i osjećaja, i kad smo je posjećivali, bio nam je zahvalan, jer je sam bio previše opterećen poslom, što zvaničnim, što organizacijskim, te joj nije mogao posvetiti toliko vremena, koliko je on to želio. Zato mu je bilo drago, kad smo mi to učinili."

Privedavši tako roditelje kršćanskom shvaćanju života, izvršio je Ivan svoju najveću dužnost prema njima, svojim prvim i najvećim dobročiniteljima iza Gospodina Boga. Jako čuvstvo djetinje zahvalnosti, privrženosti i pijeteta uzdiglo se do muževne kreposti, koja je držala zlatnu sredinu. 

Kad je 1923. godine opazio, da mu obzir prema roditeljima smeta u zvaničnom radu, sporazumio se s njima tako, te mu sasvim prepustiše veliku sobu stana, da u njoj nesmetano moli, radi i s posjetiteljima razgovara. S roditeljima bi pak razgovarao kod obroka i još u stalan sat. Ugledajući se u Božanskog Spasitelja, bio je Ivan i u saobraćaju s roditeljima ozbiljan, no u srcu mu nije nikad prestala prema njima nježna ljubav. Znao je da će im baš time najviše koristiti, što će ih svojim počitanjem prema duhovnim vrijednostima više dignuti u vrhunaravno shvaćanje, te ih za svu vječnost učiniti sretnima. To se i zbilo. Majka je doduše neko vrijeme iza Ivanove smrti bila teško potresena, no ipak se smirila i junački podnosila njegov gubitak i svoje boli, primajući postojano sv. sakramente. Tako je i lijepom kršćanskom smrću 5. lipnja 1935. preminula. U bolesti ju je vrlo utješio posjet mladog nadbiskupa dr. Stepinca, komu je to bio prvi posjet iza posvete za nadbiskupa.

"Mudar sin - nauka očeva", riječ mudraca (Reč, 13,1), koja se u dvostrukom smislu ovdje ostvarila. Krasno to svjedoči sam Ivanov otac veleći: "Iz Ivanovih riječi nije bilo moguće ma ni izdaleka otkriti kakovu sjenku neistine, on je bio utjelovljena istina, a kao dijete utjelovljena ljubav. Način, kojim je postupao prema svojim roditeljima, nježnost, kojom je dvorio svoju bolesnu majku, sve je to bilo dirljivo. Ivan je bio naš ponos, naša radost, sve naše veselje i nada, a i u starosti nam je imao biti upor i oslon. Ali dragi Bog je odredio drugačije... Da, to vam je bilo dijete, to vam je bio sin!"
Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 68. - 71.

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Budimo poslušni Gospi Fatimskoj i svakodnevno molimo krunicu u našim obiteljima


Razmatranja o obiteljskoj krunici 


Ova majka udala se s devetnaest godina. Postala je katolkinja s trideset, nakon jedanaest godina braka. Njezin suprug obratio se na katoličanstvo dvadeset i četiri godine kasnije. Ima šestoro djece, četrnaest unuka. Jedna od kćeri je časna sestra dominikanka. 

Skoro dvadeset godina molimo obiteljsku krunicu, prvo smo molili sa svojom djecom, a sada sa svojim unucima. Ta divna praksa nije bila dio mog nasljeđa – obratila sam se s trideset godina – tako da je to bila praksa poduzeta bez uvjerenja njegovanih plodonosnim iskustvom ili promatranjem već samo iz poslušnosti prema zahtjevu Gospe Fatimske koja je tražila da obitelji mole zajedno, svakodnevno, svetu krunicu. 

Tih godina, stvarnost molitve u našoj obitelji bila je daleko od tradicionalnog, prekrasnog, spokojnog prikaza obitelji koja se okuplja da bi zajedno molila krunicu. Znate na koju sliku mislim. Otac u svom odijelu i kravati, koji kleči pred kipom naše Gospe, slikom Presvetog Srca Isusovog na polici iznad kamina, čitava obitelj pobožno sudjeluje, svaki od njih podjednako dobro odjeven i uspravan, osim bake ili majke koje sjede u stolici za ljuljanje s bebom koja mirno sjedi u krilu. Kontrast između krunice naše obitelji i te spokojne scene bio je razlog zašto sam se često pitala: „Što činim pogrešno? Gdje sam podbacila?“ 

Naše vrijeme za molitvu izgledalo je više ili manje ovako - mama viče: „Krunica! Vrijeme je za krunicu!“ Osmogodišnjak brzo bježi kod susjeda i viče: „Brzo ću se vratiti.“ Obitelj se okuplja i nestrpljivo čeka. Tinejdžer se žali: „Ja uvijek molim krunicu. Danas ne mogu jer moram izići.“ Mama, s krajnjim samosavladavanjem kaže: „Izlazak će morati pričekati! Naša nebeska Majka tražila nas je da molimo krunicu zajedno!“ Osmogodišnjak se vratio i možemo započeti s molitvom. Međutim, u različitim stupnjevima u različite dane, događaju se sljedeća ometanja - Netko zvoni na vratima. Posjetitelja zovemo da nam se pridruži ili ga se brzo otprema. Beba bljucka, ili još gore, treba ju presvući. Dvogodišnjak ima ispade i treba ga disciplinirati. Zvoni telefon. Netko zove iz daleka. Osmogodišnjak i desetogodišnjak se počinju svađati oko toga gdje će tko sjediti, pa se naguravaju jer svaki tvrdi da je mu je ovaj drugi zauzeo mjesto,  dok ih se ne razdvoji. Petnaestogodišnjaka, koji žarko želi otići igrati bejzbol te nakon njega košarku, odjednom lovi neobjašniva slabost, zbog čega se zgrbio, pa legao, na kauč. Zbog toga ga treba gurkati dok ne pobjedi tu tajanstvenu bolest da možemo nastaviti s molitvom. 

Sjećam se jednog događaja kada smo hrabro okupili oko šezdesetak gostiju (i potrebna je određena hrabrost da bi se pozvalo tinejdžera koji se igra na molitvu) u sparnom, zagušljivom dnevnom boravku radi krunice. Prozori su bili otvoreni, bebe mirne, tako da je đavao pozvao susjedovog psa da sjedne pod naš prozor i zavija dvadeset minuta! „O, pomozi, draga Majko. Molimo svetu krunicu, razmatramo o otajstvima iz života našeg Gospodina kao što si tražila? To je izgleda najbolje što sad možemo dati. Žao mi je!“ 

Sada vidim sliku vremena koje je naša obitelj provela moleći krunicu iz duge, kumulativne perspektive. Djeca su odrasla, oženila se i imaju sada svoje obitelji. Sačuvala su jedinu pravu vjeru kroz ovo burno vrijeme u Crkvi prepuno zabluda. Jedno od njih je izabralo redovnički život dominikanke. Bebe kojima je ponekad trebalo promjeniti pelene usred molitve sada su tinejdžeri i još mole krunicu. Njihova lica i dalje sjaje ljepotom čistoće i nevinosti, iako ponekad bacaju buntovnički odsjaj. Zahvaljujem našem dragom Gospodinu za milost vjere. I zahvaljujem Gospi na svetoj krunici. Kada se gledaju jedan po jedan dan, plodove obiteljske krunice nije uvijek moguće zamijetiti. Jednostavno moramo predano raditi i ustrajati uz sva životna ometanja i upadice. 

Sada, iz perspektive bake, vidim mnoge obitelji koje su uspjele u svom prakticiranju jedine prave vjere. Skoro bez iznimke, to su obitelji koje mole krunicu. Također sam primijetila i obratno. One obitelji koji su, kroz godine i generacije, sve dalje odlutale od nauka Crkve, ili su odustale ili nikad nisu niti počele moliti krunicu. Naučila sam da je kaos kod obiteljske molitve normalan. To je život i ometanja su u životu neizbježna. 

Samo radite najbolje što možete i nemojte odustati! Sjetite se da zahtjev da molimo krunicu nije proizašao od nas – već da je došao s neba od naše nebeske Majke – i da Bog blagoslivlja naše dobre nakane. Obiteljska krunica je obiteljska nužda. Usprkos zvonjavi na vratima, neslaganjima, psima i smetnjama, ujedinimo se i ostanimo ujedinjeni pod zaštitom naše Gospe kao vojska obitelji, svi moleći zajedno svetu krunicu.

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

Obećanje blagoslova


Kao mladić koji uživa u životu, gledaš budućnost koja se otkriva pred tobom odjevenu u  ružičaste tonove. Ti si žarko želiš za sebe, a tvoji roditelji i duhovni vođe za tebe, iz dubine svoga srca da sreća, veselje i blagostanje stalno okružuju tvoj put. Ali hoće li te želje biti ispunjene, hoće li sunce uspjeha stalno na tebe sjati, hoće li te blagoslov Božji pratiti na svim tvojim putevima? Koja bi to bila radost za tebe, kada bi se na sva ta pitanja moglo potvrdno odgovoriti, i kada bi ti mogli dati obećanje, garanciju u svemu tome!

A znaš li da je moguće za tebe da uživaš u tom zadovoljstvu?! Bog Sam ti je dao, u četvrtoj zapovijedi, određeno obećanje sreće i blagoslova. „Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj, da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji, koju će ti dati Gospod, Bog tvoj!“ (Ponovljeni zakon 5,16)

Bog je obećao svojom riječju jasno i odlučno da će On blagosloviti i učiniti uspješnima one koji poštuju svoje roditelje.

A postoje brojni primjeri iz povijesti koji potvrđuju da se Bog vjerno drži svoga obećanja. Sjeti se Šema i Jafeta, poslušnih sinova Noinih, koji su primili Božji blagoslov preko usana svojeg oca. Sjeti se mladog Tobije, koji je bio uzoran sin, utjeha i radost svojih starih roditelja. Kako je obilno bio blagoslovljen! Doživio je 99 godina, živeći u strahu Božjem te je imao čast vidjeti potomke svojih sinova do pete generacije.

A zatim se sjeti Josipa, koji je bio miljenik svog oca jer je bio uzoran sin – dobar i ljubazan, pun poštovanja i poslušan.

Na kako je izvanredan i značajan način Božja providnost njega zasula najobilnijim blagoslovima! Mogao je uživati u svojoj djeci i unucima, živeći do sto i deset godina starosti kada je umro mirnom i spokojnom smrću. Bio je dobar i živio je dugo na zemlji. Njegove kušnje i nedaće su također bile dar od Boga; one su bile prikriveni blagoslov. 

A ako Bog garantira Svoju zaštitu i blagoslov dobrim sinovima ovdje na zemlji, kako ih tek bogata nagrada čeka u vječnosti! Kada nakon dugog i mirnog života, ti dobri sinovi, ta poslušna djeca koja su vjerno držala četvrtu zapovijed legnu na svoju samrtnu postelju, oni mogu, dok se osvrću na svoj dug boravak na ovoj zemlji, otkriti mnoge greške i propuste pa čak i veće grijehe, ali usred tame jedna svjetla zvijezda sjaji da bi ih bodrila i utješila. A to je pomisao da su uvijek poštivali svoje roditelje i da su im uvijek bili uzrok radosti, a nikada žalosti.

A sada stoje pred Vječnim Sucem. On ih gleda milostivo, jer Njegovo svevideće oko raspoznaje u njima nešto nalik Sebi, budući da su oni bili poslušni svojim roditeljima kao što je i On bio za vrijeme svog boravka na zemlji. On ne treba dalje svjedočanstvo, ali poziva njihove roditelje da prisustvuju pobjedničkom primanju, da svjedoče nagradi koju daje njihovoj dobroj djeci pred očima čitavog svijeta.

Zatim govori toj poslušnoj djeci: „Ono što ste učinili svojim roditeljima, učinili ste Meni. Dođite, blagoslovljeni Oca Moga, dajem vam u posjed kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od početka svijeta.“ Ali tko može opisati neopisivu slavu i blagoslov tog kraljevstva! Stoga poštujte svoga oca i majku, da bi bili sudionici vječne radosti na nebu.

Sjetite se upozorenja Duha Svetoga: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova... Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova.“ (Sirah 3, 12 ; 7, 27)

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 114- 116