petak, 14. veljače 2020.

Razumijevanje čednosti: objektivna načela i praktični uvidi



Napomena urednika CFN: Pripremajući se za sutrašnji veliki blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije prilažemo svjedočenje Stefanie Nicholas koje iskreno dijeli o svom vlastitom putu od svjetovnih do marijanskih načela odijevanja i ponašanja. Još jednom ponovimo kako su njezina iskrenost o prošlim pogreškama kao i njezina revnost prema Bogu i dušama zaista nadahnuće i dar Crkve u ovom kritičnom trenutku.

Obraćenje prema čednosti

Kada sam se u proljeće 2018. obratila na katoličku vjeru tada sam mislila kako sam u svojem odijevanju prilično čedna. Nikad nisam nosila majice koje su otkrivale moj trbuh ili s dubokim dekolteom. Nisam nosila jako kratke uske ženske hlače od trapera, tajice umjesto hlača, bikinije bez majice kratkih rukava i kratkih hlača ili suknje koje bi pokazale moje donje rublje ako bih se malo nagnula. Čim sam se obratila i počela pohađati novo obrednu Misu u župi odmah sam nedjeljom počela nositi samo haljine ili suknje, a zatim sam s vremenom isto pravilo primjenjivala za dnevnu Misu. Minimum je bio da sam nosila duge košulje ili džempere koji su pokrivali gornji dio traperica na Misi, a zatim i izvan nje, shvativši kako moje najdraže udobne uske traperice pokazuju zapravo sve.

Nekoliko mjeseci kasnije sudjelovala sam na tradicionalnoj katoličkoj konferenciji u Irskoj i shvatila kako su moje haljine i suknje u usporedbi s većinom tamošnjih žena prekratke, a moj izrez ipak puno previše otkriva. Osjetim bol poniženja kad se osvrnem na to kako sam izgledala kada sam razgovarala sa svetim redovnicama i svećenicima koji su se prema meni ponašali sa najvećom ljubaznošću i poštovanjem unatoč mojoj odjeći!

Osjetila sam kako se u mom srcu budi uvjerenje, ali ono nije bilo neka nova čežnja. Sjećam se kako sam još prije nekoliko godina dok sam živjela posve svjetovnim životom gledala fotografije i objave na blogovima žena koje su imale pravilo da nose "samo suknje". Vidjela sam ljepotu toga, htjela sam i ja poduzeti te korake, ali sam se uplašila što će ljudi misliti. Kao praktični nevjernik nisam imala razloga stvarno slijediti ovaj ludi san! Moje preobraćenje katoličku vjeru me je iznenadilo. A moje obraćenje prema čednosti? Ne tako puno.

Dubok utjecaj nošenja vela na svetoj Misi

Cijelo moje iskustvo s odijevanjem ide usporedno s putovanjem prema nošenju vela na svetoj Misi, a vjerujem kako sam kroz nošenje vela uspjela pronaći hrabrost da prijeđem ostatak puta. Zaista, često one male "nevažne" stvari koje radimo imaju najdublji utjecaj!

Trebalo mi je nekoliko mjeseci za konačnu odluku da nosim veo dok sam još sudjelovala na svetoj Misi po novom obredu. Često sam tamo bila jedina žena koja je nosila veo. Božanska Providnost je često nerazumljiva, ali čvrsto vjerujem kako je velikim dijelom razlog što mi je Bog dopustio ostati na svetoj Misi po novom obredu onoliko dugo koliko je On htio zbog toga kako bi me mogao naučiti nečem vrlo važnom: ako ja imam volju, On će providjeti hrabrost. Na kraju sam shvatila kako mi ne smeta što sam jedna od dvije žene koje nose veo. Nije mi smetalo moliti krunicu na javnoj ulici ili u avionu. Nije mi smetalo moliti prije jela u restoranu. Prestala sam se brinuti zbog mnogih stvari koje su me prije činile vrlo tjeskobnom.

Kad sam dobila Božju milost sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi znala sam kako je vrijeme učiniti ono što me zakon, koji je zapisan u mom srcu, poziva napraviti već jako dugo. Bilo je to tijekom došašća, sezone radosnog iščekivanja i moje pripreme za dolazak Gospodina i početkom siječnja u novoj godini kada sam odlučila prestati nositi hlače u javnosti i pokušati se pridržavati onoga što obično nazivamo marijanskim načelima čednosti (više ću o tome reći kasnije). To je jedna od najboljih odluka koje sam do sada donijela i želim se je držati do kraja života. To je i odluka koju rado dijelim, na svojim društvenim mrežama objavljujem fotografije sebe kao ženskog Božjeg stvorenja u koje me oblikovao, obučeno u suknje i haljine bilo po zimi ili ljeti, ženu koju teško prepoznajem kada pomislim na svoje staro ja. Ovdje obično počinju nevolje.

"Neka vaše svjetlo zasja pred ljudima"

Uobičajeno je da će, kad god netko podijeli neko iskustvo o dobru koje je Bog učinio za njih i unutar njih, nekolicina komentatora biti vrlo brza u citiranju nekog djela Evanđelja po sv. Mateju 6, 1-5 , zanemarivši pri tome isto tako citat iz Evanđelja po sv. Mateju 5,16! Te stvari objavljujem ne zbog pohvala ili zato što mislim kako sam sveta, već zato što se sjećam snažnog utjecaja na mene čak i dok sam još živjela svjetovnim načinom života, kada sam vidjela stvarne žene u čednoj odjeći. Ako osobno mogu biti takav primjer jednoj drugoj ženi, bez pada u grijeh duhovne oholosti (znam kako se moram moliti za poniznost svaki dan), to posebno vrijedi u današnjem svijetu u kojem primjeri čednosti gotovo i ne postoje.

Ovakve vrste negativnih komentara slijede uobičajenu ideju kako unutarnja raspoloživost prema čednosti ne samo što je odvojena od vanjskog dokaza te kreposti, nego je na neki način poništava! Upravo suprotno, čednost srca i ponašanja međusobno su povezani s čednošću u odijevanju. Sveti Jeronim veliki podučavatelj Sv. Pisma i Crkveni Naučitelj jednom je savjetovao mladu udovicu u pismu kako "moramo govoriti onako kako smo odjeveni ili se odijevati onako kako govorimo." Zašto trebamo jedno ispovijedati, a drugo provoditi? "Jezik govori o čistoći, ali ostatak tijela otkriva razuzdanost" (Pismo 54, broj 7).

Nedavno sam pisala o temi čednosti i njezinim mjerilima objavivši na Facebooku "[…] odabir isključivog nošenja suknji i haljina je odluka koju bi voljela da sam donijela ranije. Bila sam toliko uplašena što će ljudi misliti da sam bila zadovoljna ignoriranjem Boga pri tome uvjeravajući svoje srce  i spominjući odluku kao 'odabir koji je protivan prevladavajućoj kulturi'." Nije trebalo dugo ženi s portala Patheos Catholic da podijeli post na svojoj stranici, što je potaklo desetak negativnih komentara, a mnogi od njih su bili vrlo oštri napadi na mene osobno. Problem, koliko mogu utvrditi iz riječi komentatora, nije bio taj što sam odabrala nositi samo suknje i haljine, što sam ih fotografirala, ili što sam osobno osjećala kao da me je Bog pozvao i kako je to bilo najbolje za mene, nego što sam se usudila čak i nagovijestiti ideju kako je "moj put" iznad svih ostalih jednako valjanih puteva do čednosti koje su odabrale druge žene.

Objektivna mjerila čednosti

To isto prihvaćanje relativizma kao neke vrste dogme vidimo i u mnogim drugim područjima katoličkog života i čednost nije iznimka. Velika je većina katolika danas, svjesno ili ne, prihvatila ideju kako ne postoji objektivno mjerilo čednosti koji je moralno obvezujuća norma za muškarce i žene, čak i kada ih se poziva na više mjerilo od onoga koje je trenutno prihvaćeno. Međutim, izuzevši onu vrstu "katolika" koji misle kako su izgled i odjeća prikladni za "paradu ponosa" prihvatljivi na svetoj Misi, čak bi i oni  progresivniji među nama trebali priznali kako negdje ipak mora postojati granica pristojnosti. Drugim riječima, većina na sreću prepoznaje kako su određeni modni izbori objektivno neprihvatljivi (mada neki dokazuju suprotno), ali čini se kako ih je vrlo malo spremno postaviti pitanje: "Kako Bog želi da se odijevam?"

Sve mi je to još više razočaravajuće jer mnogi "konzervativni" katolici, oni koji bi sigurno mislili kako je nošenje kratkih hlača i kratkih top majica na svetoj Misi vrlo neprikladno, očito ne žele razmotriti ovo osnovno pitanje. Ovdje zapravo dolazi do velike rasprave. Ovakvi katolici žele da ljudi poput mene dostave vjerodostojne, obvezujuće dokumente koji dokazuju kako su "moja" mjerila čednosti ispravna, ali ne pružaju isti takav dokaz za svoje vlastite tvrdnje. Prema njihovim vlastitim pogledima o tome što se postavlja na razinu obvezujućeg crkvenog učenja, kako onda znaju da je neprihvatljivo nositi kratke hlače i majice na svetoj Misi?

Zasigurno će navesti katekizam Katoličke crkve (CCC) koji je objavio papa Ivan Pavao II (vjerovatno nesvjesni da katekizmi nisu nezabludivi) koji uključuje redak: "Skromnost štiti intimna središta osobe. To znači odbiti otkrivanje onoga što bi trebalo ostati skriveno(CCC, br. 2521)." Pa tko može reći kako kratke kratke hlače i top majica koje tehnički pokrivaju očigledna "intimne dijelove" osobe, nisu čedni? Mnogi "konzervativni" katolici s pravom su sablažnjeni kad vide popularnu katoličku obraćenicu i YouTubericu Lizzie Reezay, u obrani modne revije Victoria's Secret, na osnovu toga kako je "čednost stvar neke kulture" (tj. potpuno subjektivna stvar) međutim njihovi pogledi o čednosti se razlikuju od njezinih samo u stupnju, a ne i u vrsti. Stvarnost je kako su današnja popularna mjerila za ono što je "čedno" – (ista mjerila koje sam i ja primjenjivala) - u potpunosti utemeljeni i povezani sa današnjim sve ekstremnijim trendovima odijevanja. Drugim riječima, oni su po definiciji subjektivni i nisu vezani ni za jednu određenu normu čednosti. Gospa iz Fatime, s druge strane, jasno je dala do znanja Jacinti Marto, najmlađoj od troje djece, kako je čednost nešto objektivno i nepromjenjivo o čemu svjedoče sljedeće riječi Jacinte jednom od njezinih njegovateljica prije njezine smrti 1920. godine:

"Draga moja majko [Godinho], grijesi koji odvode većinu duša u pakao su grijesi tijela. Uvesti će se određena moda koja će jako vrijeđati našeg Gospodina. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti ovu modu. Crkva nema mode; Naš Gospodin je uvijek isti. "

Mjerodavni izvori o standardima skromnosti

Uobičajeno je kod rasprave o čednosti od onih sa suprotne strane da traže općeniti, nepogrešivi i na taj način obvezujući popis onoga što se smatra čednim, a što ne. S vremena na vrijeme nailazim na kolegice tradicionalne katoličke žene koje vjeruju kako ispunjavaju tom zahtjevu stavljajući link na dokument "Marijanska načela", dokument koji je objavio papa Pio XI, međutim to su najčešće loše dizajnirane osobne stranica koje ne izgledaju vjerodostojno i koje u nekim slučajevima dodaju svoje riječi kao riječi kardinala koji je dokument odobrio. Iako je istina kako je istina uvijek istina čak i ako je loše predstavljena, a također je istina kako su ove smjernice izvrsne, moramo biti oprezni da se ne pokušavamo pretjerano dokazivati kako ne bismo u potpunosti izgubili duhovnu stranu pravila, odnosno ispravnih katoličkih načela koja se odnose na razlikovanja čedne odjeće. Međutim, kako je navedeno, ovaj dokument je vjerovatno najspecifičniji oblik uputa koje je Crkva ikad dala po tom pitanju, tako da to nije nešto što bismo trebali odbaciti kao nedostojno naše poslušnosti prema savjesti.

Važno je napomenuti kako postoje neki elementi čednog odijevanja koji su povezani s nekim okolnostima i faktorima i da oni su koji raspravljaju s članovima marijanskog pokreta čednosti u pravu u vezi toga da Crkva nije definitivno odredila da haljina uvijek mora doprijeti do gležnja, ili da se rukavi uvijek moraju protezati do zgloba ruku, ili da je kada žene nose bilo koji oblik hlača intrinzično zlo u svim okolnostima. Na primjer, upravo dokumenti koji se rabe u korist marijanskog pokreta skromnosti, često "proturiječe" jedni drugima u pogledu stvari poput mogu li rukavi biti četvrt dužine ruku ili moraju prijeći lakat. U svjetlu ispravnih načela, ove razlike uopće ne predstavljaju proturječnost, ali u želji obrane objektivnih mjerila govore o opasnostima na način što spominju neke sitne nedostatke ili nijanse.

U izdanju "Catholic Family News" iz svibnja 2019. pisala sam o modernim problemima vezanim oko tzv. "prirodnog planiranja obitelji" ("Natural Family Planning") (naime, radi se o ideji kako ga je prihvatljivo koristiti iz bilo kojeg razloga unutar braka) i susretala sam se s vrlo sličnim prigovorima. U obje rasprave nalazimo isti očigledan nedostatak obvezujućih crkvenih naučiteljskih dokumenata koji se odnose na neke pojedinosti. U obje rasprave razlog je isti: tijekom razdoblja u kojem su se papa i biskupi još uvijek brinuli o vodstvu duša, ove važne teme koje se danas propovijedaju bile su toliko strane kršćanskim osjećajima da ih je jedva bilo potrebno spomenuti. Najblaže rečeno, nebitno je što Crkva nikad nije objavila dokument u kojem izričito osuđuje uobičajeno nošenje hlača od strane žena. Čak i ostavljajući po strani implicitni zaključak učenja u dokumentu "Marijanska načela čednosti" (spomenutog gore), čini mi se očitim kako bi u svjetlu nepromjenjivih moralnih načela, zdravog razuma i prirodnog zakon, nošenje hlača (bez možda nekog vrlo ozbiljnog razloga) bilo nezamislivo za naše prabake. Kako bismo to razumjeli u ovom zbunjujuće doba, moramo prvo pogledati razlog zašto je čednost propisana božanskom odredbom.

Razlozi za čednost

Danas je popularno izjavljivati kako je svrha čednosti u odijevanju isključivo očuvanje osobnog dostojanstva pred Bogom i unutar društva. Iako je to vrlo dobar razlog za pravilno odijevanje to nije jedini razlog. Zbog ljubavi prema bližnjemu imamo moralnu obvezu oblačiti se tako da namjerno ili zbog nemara ne damo drugima povod za grijeh. Kao što je papa Pio XII. u okružnom pismu napisanom za ženske organizacije u Italiji (citirano ovdje), " dobro naše duše važnije je od dobrobiti našeg tijela; i mi moramo dati prednost duhovnoj dobrobiti bližnjega pred našim tjelesnim ugodnostima. Ako određena haljina predstavlja tešku i neposrednu priliku za grijeh i ugrožava spas vaše duše i drugih, vaša je dužnost odustati od nje. "

Sveti Ivan Zlatousti, još jedan crkveni naučitelj iz četvrtog stoljeća (poput sv. Jeronima), propovijedao je o ozbiljnoj potrebi obuzdavanja pogleda u smislu riječi koje je naš Gospodin izgovorio u zabrani pogleda s požudom (Matej 5; 27-30). Istovremeno, iako ne oklijeva potvrditi važnost pristojnog odijevanja žena, izjavljuje "naravno, ukoliko se žena dotjera, i privlači sve poglede na sebe koje susretne na svom putu iako ne navede na grijeh prolaznika, nju prima krajnju kaznu: jer je zamiješala otrov, pripremila je otrov iako ga nije ponudila šalicu" (17. Propovijed  o evanđelju po Mateju, br. 2). Mogli bismo ukazati na mnogo sličnih citata svetaca i papa, a nevažna je činjenica kako nisu objavljeni kao službeni dekret. Redovno i opće učiteljstvo Katoličke Crkve uvijek je naučavalo kako je navođenje čovjeka na grijeh nepristojnim odijevanjem samo po sebi grešno, a u mnogim slučajevima smrtno grešno.

Iako je čednost obvezna i za muškarce i žene, prema mome iskustvu žene posebno smatraju ovaj nauk "tvrdim govorom". Muškarci često griješe protiv kreposti u čednosti u današnje doba, ali moje je iskreno mišljenje kako žene to čine češće i ozbiljnije posebno zbog bioloških razlika između muškaraca i žena u reagiranju na vizualne podražaje. U današnje vrijeme većina žena, pa čak i pobožnih kršćanskih žena, slijedi vrlo moderne ideje o tome kako je Bog stvorio muškarce i žene. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje kada općenito ispitamo povijest feminizma i zabilježimo načine na koje su promjene u ženskom odijevanju bile dio šireg ideološkog izokretanja naravnih rodnih uloga.

Rasprava o hlačama

Ovdje "pitanje hlača" pronalazi stvarni kontekst. Svatko tko se ikad usudio javno izjaviti kako hlače nisu prikladan način odijevanja kod žena (a kamoli tek izravno reći kako ih je grešno nositi!) zna kako to izaziva više bijesa nego što bi obrana Inkvizicije ikad mogla! U potpunosti se slažem s ovom trenutno kontroverznom pozicijom, ali uzimajući općenito model Marijine čednosti, često je vrlo lako iznijeti istinske argumente, ali koji i dalje propuštaju srž problema. U dokumentu iz 1960. godine pod naslovom "Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena" kardinal Giuseppe Siri s pravom je napomenuo kako neke ženske hlače prekrivaju više od nekih stilova suknji i haljina. Međutim, kardinal dalje tvrdi kako je to "jedan drugi vid pitanja žena koje nose muške hlače čini nam se najozbiljniji”.

Čitav dokument vrijedi pročitati više kao proročki, primjećujući načine na koje je ovaj navodno ravnopravni i koristan pomak u ženskom odijevanju uticao na njenu psihologiju, odnose s muškarcima i dostojanstvo u očima djece. Posebno treba spomenuti ovaj odlomak:

"Pravo rečeno, motiv koji žene tjera da nose mušku odjeću je uvijek taj da imitiraju, da se natječu s muškarcem, koji se smatra jačim, manje vezanim, više nezavisnim. Ta motivacija jasno pokazuje da je odijevanje muške odjeće vizualno pomagalo u stvaranju mentalnog stava da se 'bude kao muškarac'. Drugo, otkad su ljudi ljudi, odjeća koju osoba nosi zahtijeva, nameće i mijenja geste, stavove i ponašanje te osobe, tako da počevši od toga da se samo oblači izvana, odjeća počinje nametati posebno gledište iznutra."

U svjetlu kardinalovih riječi postavlja se jedno važno pitanje: Tko je započeo smjer nošenja hlača kod žena u kršćanskim društvima? Ne treba čuditi kako su to bile feminističke aktivistice, uključujući takva velika imena kao što su Susan B. Anthony i Cady Elizabeth Stanton, koje su se prve počele odijevati u hlače. Ove rane zagovornice nošenja hlača kod žene bile su bez ikakvih dvojbi u svom uvjerenju kako žene ne nose hlače u smislu jednostavno estetskog ukusa ili kao nešto ugodno, već kao dio svog općenitog nastojanja u stvaranju veće 'jednakosti i ravnopravnosti' u društvu.  Drugim riječima nošenjem hlača započeo je izravni napad na naravne rodne uloge. Koliko god bi se neke osobe trudile oko toga u pokušaju da dokažu kako žene koje nose hlače zapravo ne proturiječe Ponovljenom zakonu 22, 5, u smislu dubokog utjecaja koji je ova jednostavna promjena načina odijevanja imala u modernom društvu ipak se čini kako su ove riječi Svetoga Pisma jednako važne i uvjerljive danas kao i u vrijeme kada su napisane.

Zaključak - nasljedujte našu Gospu

U malo poznatom, ali izvrsnom obraćanju iz 1957., pod naslovom 'Moralni problemi u modnom dizajnu', papa Pio XII zaključio je svoje primjedbe s ovim hrabrim riječima: "Često se kaže, gotovo s pasivnim pomirenjem kako moda odražava običaje ljudi. Ali bilo bi preciznije i mnogo korisnije reći da oni izražavaju odluku i moralni smjer kojim nacija namjerava krenuti: ili će doživjeti  brodolom uništena u raskalašenosti ili će se održati na razini na koju ju je podigla religija i civilizacija."

Možda umjesto da se pitamo koliko daleko možemo ići, a da ne kršimo običaje u čednosti, bismo se trebali pitati kako se možemo odijevati na način koji jača cijelo društvo dovodeći ga na višu razinu kršćanske kreposti. Kao vjerni katolici naši uzori ponašanja ne bi smjeli biti odabrani prema  slavnim osobama svijeta koji se stalno mijenja već svecima koji su slavili Boga u svojim tijelima (1 Korinćanima 6,20) i sada su s Njim vječno u Nebo. Koji je bolji način kako svijet približiti Kristu nego staviti sebe kao slugu u ruke one koja je donijela Krista na svijet?

Blažena Djevica Marija je Mjerilo čednost i iako nam je Crkva dajući nam Gospu kao uzor dala pouzdane i potrebne smjernice nikada ne smijemo zaboraviti kako je Gospa osoba, a ne neki običan popis dužine poruba i preporučenih tkanina. Odijevala se savršenom čednošću, koja je bila odraz savršenstva unutarnje kreposti čednosti u njenoj duši. Ona sigurno nije nosila hlače niti je osjećala potrebu da nosi hlače, s obzirom na njeno ponašanje ili čak njeno unutarnje raspoloženje. Unatoč tome što je Kraljica Majka Krista Kralja u potpunoj se ljubavi i poniznosti podredila svome mužu stolaru svetom Josipu.

Moj glavni razlog u odabiru nošenja isključivo haljina i suknji je jednostavan: Ako je to bilo dovoljno dobro Majci Božjoj, čast mi je nasljedovati je.

četvrtak, 6. veljače 2020.

Spolnost i brak - prema vizijama blažene Anne Catherine Emmerich



"Nakon svog dolaska kući (iz Jeruzalema nakon što je Marija tamo začeta), Joakim i Ana su svima pričali o milosrđu Božjem s osjećajem radosti i pobožnosti. Otada su živjeli u savršenoj uzdržljivosti i u velikom strahu Božjem. U to vrijeme sam primila poduku o tome kako snažno utječe na djecu čistoća, uzdržljivost i mrtvljenje roditelja." (1.knjiga, str. 138.)

"Podučavao je žene o braku pokušavajući im utuviti u glave čednost i uzdržljivost. Prosuđivao je degeneriranost ljudi u tom mjestu i žalosno stanje djece, posljedica nezakonitih veza tako uobičajenih među njima. Govorio je o udjelu roditelja u pokvarenosti njihove djece i zaustavljanju zla pokorom, zadovoljštinom i drugim rođenjem u krštenju." (1. knjiga, str. 463)

"Na kraju svadbe, mladoženja je došao i razgovarao vrlo ponizno s Njim na samo. Rekao je kako osjeća da je sad umro svim tjelesnim željama i da, ako njegova mlada pristane, da bi prigrlio život u uzdržljivosti. I mlada je potražila Isusa na samo i izrazila mu istu želju te ih je Isus pozvao oboje k sebi. Govorio im je o braku, o tome kako je čistoća ugodna Bogu i o stostrukim plodovima duha. Spomenuo se mnogih proroka i svetaca koji su živjeli u čistoći, koji su prikazivali svoje tijelo kao žrtvu nebeskom Ocu. Tako su osvojili mnoge duše, zadobili ih kao svoju brojnu duhovnu djecu i stekli sebi brojno i sveto nasljeđe. Isus je sve to govorio u prispodobama o sjetvi i žetvi. Mladi par je položio zavjet čistoće kojim su se obvezali živjeti kao brat i sestra iduće tri godine. Zatim su kleknuli pred Isusa, a On ih je blagoslovio." (2. knjiga, str. 58)

"Isus je otišao u prenoćište koje je pripadalo poganima... Primljen je s velikom poniznošću i ljubavlju. Podučio ih je o pozivu pogana, govoreći im da je sada došao onima koje Izraelci nisu pobijedili... nikada nisam čula da govori poganima o obrezanju, ali uvijek je inzistirao na uzdržljivosti i obvezi da imaju samo jednu ženu." (2. knjiga, str. 336)

"Naučavao je uzastopce nekoliko grupa muškaraca i žena, koristeći svakakve usporedbe. Njegova tema bila je brak o kojem je govorio na vrlo lijep i duboko znakovit način. Počeo je govoreći da je u ljudskoj naravi mnogo zla pomiješano s dobrim, ali da molitvom i samoodricanjem to dvoje mora biti razdvojeno i zlo zauzdano. Onaj koji slijedi svoje nezauzdane strasti čini zlo. Naša nas djela slijede i ona će jednog dana ustati protiv svojih počinitelja. Naše tijelo je slika Stvoritelja, ali Sotona nastoji uništiti tu sliku u nama. Sve što je prekomjerno donosi sa sobom grijeh i bolest, postaje deformiranost i odvratnost. Isus je poticao svoje slušatelje na čistoću, umjerenost i molitvu. Uzdržljivost, molitva i disciplina su proizvele svece i proroke. Isus je sve to oslikao u usporedbama referirajući se na sijanje zrna, na uklanjanje kamenja i korova iz polja, na zemljište na ugaru i na blagoslov Božji na zemlju koja je pravedno stečena. Govoreći o bračnom staležu, uzeo je usporedbe od sadnje vinove loze i obrezivanju grana. Govorio je o plemenitom potomstvu, pobožnim obiteljima, unaprijeđenim vinogradima, o uzvišenim i oplemenjenim rasama. Govorio je o patrijarhu Abrahamu, o njegovoj svetosti i savezu zaključenom s Bogom obrezanjem i rekao da su njegovi potomci upali u rasulo upuštanjem u neobuzdane strasti i svojim čestim brakovima s poganima." (3. knjiga, str. 312.)

"Isus je naučavao o Padu, o kvarenju Adama i Eve, o Obećanju, o degeneriranosti muškaraca u divljake, o odvajanju manje iskvarenih, o straži postavljenoj nad brakom da se prenose kreposti i milosti s oca na sina, o posvećivanju braka držanjem božanskog zakona, umjerenosti i uzdržljivosti. Na taj način, Isus se obratio mladoj i mladoženji. Da bi oslikao bit, govorio je o određenom stablu na otoku koje može biti oplođeno čak i od stabala koja su udaljena od njega, da, čak i preko mora, te je izgovorio sljedeće riječi: 'Na isti način mogu nada, povjerenje u Boga, želja za spasenjem, poniznost i čistoća postati na neki način majka ispunjenja Obećanja.' To je navelo Isusa da se dotakne otajstva posvećenja braka, u smislu da simbolizira vezu između Utješitelja Izraela i Njegove Crkve. Nazivao je brak velikim otajstvom." (3. knjiga, str. 388. - 389.)

"Nakon što je poslušao i opomenuo grješnike pojedinačno, Isus im je naredio da mu pošalju svoje žene. Kada su došle, svakoj je posebno ispričao o pokajanju njezinog muža, potaknuo ih na iskreno oproštenje i potpun zaborav prošlosti te ih pozvao da opozovu prokletstvo koje su zazvale. Ako se, rekao im je, ne budu ponašale iskreno u toj okolnosti, krivica za ponovljeni prekršaj njihovih muževa pasti na njih. Žene su plakale i zahvaljivale i sve obećavale. Isus je odmah pomirio nekoliko tih parova taj isti dan. Tražio je da dođu pred Njega, ponovno ih preispitivao i kao što je običaj u obredu sklapanja braka, sklopio im ruke, prekrio ih maramom i blagoslovio. Žena jednog od nevjernih muževa svečano je povukla prokletstvo koje je izgovorila nad nezakonitom djecom. Majka malih jadničaka, koje su odgajali Židovi u sirotištu, bila je poganka. Stojeći pred Isusom, povrijeđena supruga, ali koja je sada oprostila, stala je prekrštenih ruku sa svojim mužem iznad glava te djece, opozvala prokletstvo te ih blagoslovila. Isus je odredio onima krivima za preljub kao pokoru davanje milostinje, držanje posta, uzdržljivost i molitvu. Onaj koji je sagriješio s pogankom bio je posve transformiran." (3. knjiga, str. 406.)

"Isus ih je upozorio na isti način protiv takvih brakova s poganima kao i na one u kojima su obje strane ravnodušne prema vjeri, koji se sklapaju radi imovine i novca, veće slobode ili zadovoljavanja strasti." (3. knjiga, str. 408.)

"Isus ih je podučavao u prispodobama, ali se sjećam ovih riječi Njegova govora: 'Oni koji kažu da su čisti, ali jedu i piju samo ono što udovoljava njihovim apetitima su poput onih koji pokušavaju ugasiti vatru suhim drvom." (3. knjiga, str. 470)

"Isus je dao još jednu poduku o braku... u braku ne bi trebalo biti pitanja o senzulnom zadovoljavanju, već samo o pokori i mrtvljenju, stalnom strahu, neprestanoj borbi protiv grijeha i grješnih želja, a ta se borba najbolje vodi molitvom i pobjedom nad samim sobom. Takve borbe protiv sebe, takve pobjede nad sobom, osiguravaju slične pobjede i djeci." (3. knjiga, str. 504.)

"Zatim je opet naučavao o braku i to vrlo opširno. Rekao je da ako oženjeni budu živjeli zajedno čedno i čisto, ako će prepoznati svoje stanje kao pokorničko stanje da će onda voditi svoju djecu putem spasenje, da njihovo stanje neće biti sredstvo odvraćanja duša od njihovog cilja, već ono koje će dati bogatu žetvu za one stanove u kući Njegova Oca." (3. knjiga, str. 506.)

"Poduka se opet okrenula braku, koji, Isus je rekao, može proizvesti čisto slatko voće samo kad se čuva samokontrolom, mrtvljenjem i umjerenošću sjedinjenima s patnjom i trudom." (3. knjiga, str. 509.)

"Rekao je da moraju biti spremni žrtvovati se za Boga i bližnjega." (3. knjiga, str. 511.)

"On je rekao: 'Ti si dopustio da tvoje srce pokreće ljepota tvoje supruge! Ali zamisli kako je važna ljepota duše, kada Bog šalje svoga Sina na zemlju da bi spasio duše žrtvujući svoje Tijelo! Tko služi tijelu, ne služi duši. Ljepota raspiruje požudu, a požuda kvari dušu. Neobuzdanost je poput puzajuće biljke koja guši i uništava pšenicu i vinovu lozu.'" (3. knjiga, str. 514. - 515.)

"Isus je još jednom govorio o dužnostima bračnog staleža... Pokušao im je utuviti u glavu držanje čednosti i čistoće, naredio im da u svim svojim djelima paze na čistoću nakane, poticao ih je na molitvu i samoodricanje i strogo zapovijedao savršenu uzdržljivost nakon začeća." (3. knjiga str. 515.-516.)

"Isus im je objasnio da oni koji uživaju na zemlji trebaju položiti račun o tome poslije i da je ovaj život život pokore." (3. knjiga, str. 540.)  

utorak, 28. siječnja 2020.

Očinstvo i kućna crkva: obnova počinje kod kuće



Dragi poštovani očevi, braćo, sestre i prijatelji u Kristu, velika mi je čast i radost biti ovdje s vama ovog vikenda na konferenciji "Catholic Identity". Kao što je Michael Matt rekao u svom pozdravnom govoru, mi stvarno trebamo jedni druge da bismo, kao što kaže sv. Pavao, "čvrsto stajali u vjeri, muževno se držali i bili jaki" (1Kor 16,13).

Započet ću zahvaljujući Michael Mattu i Ericu Frankovitchu što su me pozvali da održim govor i predstavljam "Catholic Family News" na ovom važnom događaju. Preuzeti mjesto koje je dugo držao naš dragi pokojni prijatelj i brat John Vennari je odgovornost koju shvaćam ozbiljno, "sa strahom i drhtanjem" (Fil 2,12) i nadam se da će moje riječi ovdje danas, koje posvećujem njemu u čast, barem donekle opravdati njegovo moćno nasljedstvo.

Dok sam se pripremao za ovaj govor, razmišljao sam o Johnu i sjetio sam se nečega što je on rekao Michaelu kratko prije svoje smrti (što je Michael podijelio na websitu "The Remnant"-a). John je rekao Michaelu preko telefona, dok je ležao na svom bolničkom krevetu: "Molim te, nemoj odustati. Moraš se i dalje boriti za istinu."

To su riječi pravog vojnika Krista Kralja i naše Bezgrješne Kraljice, čovjeka koji je na puno načina oživotvorio temu ovogodišnje konferencije "Obitelj i tradicija: sačuvati staru vjeru u Novom Svjetskom Poretku", štoviše čovjeka koji je posebno utjelovio temu kojom ću se ja danas baviti "Očinstvo i kućna crkva". John je znao da je vjera vrijedna borbe i razumio je bolje od većine da borba da vjeru predamo "cijelom u njezinu sadržaju" (Atanazijevo vjerovanje) počinje kod kuće, odnosno u obitelji.

Bitka s kojom se suočavamo

Sveti Pavao nam kaže jasno u svojoj poslanici Efežanima o toj bitci u kojoj se nalazimo, koja nije "protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima" (Ef 6,12), drugim riječima protiv demona i njihovih podanika. "Zbog toga", on nastavlja, "posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite." (Ef 6,13-18)
Oklop Božji: istina, pravednost, mir, vjera, spasenje, riječ Božja i molitva. To su neka od "oružja našeg ratovanja", naših borbenih oružja koja nisu tjelesna. "Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda. Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga" (2Kor 10, 4-5). Kako zadobiti takvo oružje? Od koga možemo naučiti kako rukovati njime? Na kraju ono dolazi od Boga, ali Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti i providnosti, odredio da ga duše dobivaju preko Crkve i da ga nauče koristiti u obitelji.

Ta dva društva - Crkva i obitelj - je oba utemeljio Bog i po Njegovoj želji su blisko povezana. Stoga zdravlje jednog utječe na zdravlje i vitalnost drugoga. Crkva kao nadnaravno i savršeno društvo ("savršeno" u smislu da u sebi sadrži sva sredstva za postizanje svog cilja") je po naravi superiornija od obitelji i nije, strogo govoreći, ovisna o njoj (nasuprot tome, obitelj očajnički treba Svetu Majku Crkvu, njezine sakramente i njezin nezabludiv nauk za podršku). Međutim, budući da se univerzalna Crkva sastoji od pojedinačnih obitelji, jasno je da ako je većina tih obitelji duhovno i moralno slaba, da će i Crkva (u svom ljudskom elementu) biti također oslabljena i puno manje efikasna u ispunjavanju svoje božanske misije da obraća sve narode.

Obitelj je, kao što znamo, u stanju ozbiljne krize, posebno u onim zemljama koje su nekoć tvorile kršćanski Zapad, ali su otada otpale od vjere - znate one koje su iskočile s jedne božanski sagrađene Arke (Crkve) radi propuštajućih čamaca za spasavanje vlastite izrade. Obitelj, zajedno sa svojim kamenom temeljcem braka, je napadnuta izvana pa čak i iz same unutrašnjosti Crkve! Kao što je sestra Lucija iz Fatime napisala pokojnom kardinalu Carlu Caffarri ranih osamdesetih - "Konačna bitka između Gospodina i Sotonina kraljevstva bit će oko braka i obitelji." Pa opet se moramo zapitati: Kako je obitelj - pa čak i katolička obitelj - postala tako ranjiva na napade zloga? Kako je njezina obrana bila tako radikalno iskvarena da je dopustila ulazak i slobodnu vladavinu svijetu, tijelu i đavlu? Odgovor možemo naći postavljajući ovo pitanje: Tko je zadužen za obranu obitelji? - Otac. I u obiteljskom domu i u Crkvi, očevi - bilo biološki, posvojitelji ili svećenički - su od Boga postavljeni čuvari, a prema statistikama posljednjih nekoliko desetljeća, očigledno je da postoji duboka kriza očinstva koja onesposobljava i Crkvu i obitelj.

Kriza u Crkvi - poznati uzroci

Kriza očinstva u Crkvi je otkrivena u zastrašujućim detaljima u ljeto 2018. Nakon što sam pročitao koliko sam mogao podnijeti od Izvješća Velike Porote iz Pennsylvanije, jedno od pitanja koje mi je vrištalo u glavi je bilo: Kako se moglo dogoditi da se ti ljudi toliko izopače?

Nekoliko tjedana kasnije, nakon što sam pročitao hrabro svjedočanstvo nadbiskupa Vigana o "homoseksualnoj struji" unutar hijerarhije koja ima namjeru "potkopati katolički nauk o homoseksualnosti", opet sam se upitao: Kako se ovo moglo dogoditi? Kako je crkvena hijerarhija postala toliko poplavljena sodomitima? Vjerujem da odgovor na ta pitanje ima dva dijela ili dva uzorka, ako dopuštate, strateški uzrok (smišljeni ili namjerni) i obiteljski (spontani, ne toliko namjeravani) koji su međusobno povezani.

Strateški uzrok: Infiltracija komunista

Počnimo sa strateškim uzrokom. Znamo iz svjedočanstva upućenih osoba poput Belle Dodd (1904-1969) da su redovi klera u Americi i drugdje uspješno infiltrirali komunistički agenti. John Vennari je o tome pisao u svojoj knjižici "The Revelations of the Holy Face" ovako:
"Dr. Bella V. Dodd je bila visoko rangirana komunistkinja u Sjedinjenim Državama. Ona je bila glavna odvjetnica Komunističke Partije. Naposljetku se vratila katoličkoj vjeri koju je napustila u ranije u životu. Pedesetih je godina prošlog stoljeća,  međutim, nakon svojeg obraćenja, održala mnoga predavanja o uspješnoj komunističkoj infiltraciji u vjerske institucije, osobito u Katoličku Crkvu.

Objasnila je da su tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća došle naredbe iz glavnog sjedišta da pošalju radikale u bogoslovije da bi srušile Crkvu iznutra. Komunistički agenti su počeli raditi to po čitavom svijetu. Bella Dodd je rekla da je osobno regrutirala preko tisuću mladih radikala da uđu u katoličke bogoslovije. A ona je bila samo jedna komunistkinja." (str. 40-41)

John također prepričava u svojoj knjizi nešto što je jedan njegov poznanik čuo izravno od Belle Dodd za vrijeme jednog predavanja ranih pedesetih: "U deset, petnaest godina, nećete prepoznati Katoličku Crkvu." A ona je aludirala na više načina nego što mislimo - ne samo na promjene u Misi, već na promjene u teologiji i u duši Crkve i u svećeništvu.

Kakve veze ima komunizam s homoseksualnim svećenicima? Začuđujuću poveznicu je otkrila dr. Alice von Hildebrand, koja se sprijateljila s Bellom Dodd nakon njezina obraćenja. Za vrijeme intervuja 2015. s Michaelom Vorisom iz Church Militanta, dr. Von Hildebrand je podijelila sljedeću informaciju koju je njoj i njezinom mužu, dr. Dietrichu von Hildebrandu, osobno rekla Bella Dodd 1965.: 
"Staljin je ubrzo nakon što je došao na vlast, svojim bliskim prijateljima naredio da upadnu u katoličke bogoslovije... mladićima koji nisu imali ni vjeru ni moral. Dakle... u najboljem slučaju - homoseksualcima..." A znamo također, iz knjige "The Naked Communist" W. Cleaona Skousena (bivšeg FBI specijalnog agenta) koja navodi 45 "trenutačnih ciljeva komunista" (tj. 1958. kada je knjiga prvi puta objavljena) da je jedan od komunističkih strateških ciljeva bio: "predstaviti homoseksualnost, izopaćenost i promiskuitetnost kao 'normalno, prirodno i zdravo'" (br. 26) kao sredstvo za uništavanje braka i obitelji, koji oboje smetaju komunizmu. Zanimljivo je, taj je cilj naveden odmah nakon onoga o promoviranju seksualnog nemorala: "Infiltrirajte crkve i zamijenite otkrivenu religiju sa 'socijalnom' religijom. Diskreditirajte Bibliju i naglasite potrebu za intelektualnom zrelošću kojoj nije potrebna 'religiozna štaka'" (br. 27). Tako vidimo da apostazija (gubitak vjere i otpad od nje) ide ruku pod ruku s moralnom izopaćenošću. Kvarenje morala počinje s gubitkom vjere. Ono počinje s intelektom, jer intelekt (gdje počiva vjera) upravlja voljom. Ako se intelekt iskvari, konačno će se iskvariti i volja (moć po kojoj djelujemo).

Obiteljski uzrok: Loše očinstvo u domu

S obzirom na te izvore, očigledno je kako je svećenstvo postalo zaraženo takvom "prljavštinom" kako je to nazvao kardinal Joseph Ratzinger (kasnije Benedikt XVI.) još 2005. Ali dublje i još temeljnije pitanje ostaje: Što uzrokuje homoseksualnost? Zbog čega su mladi komunisti koji su infiltrirali Crkvu, npr. razvili poremećaj istospolne privlačnosti i uopće prihvatili takav stil života? Ili kao što sam se ja zapitao nakon što sam pročitao Izvještaj Velike Porote Pennsylvanije: Kako su se ti ljudi mogli toliko pokvariti?

Da bih odgovorio na to mnogo kompleksnije pitanje - što sam prije spomenuo kao "obiteljski uzrok" krize - sada ćemo se obratiti dr. Richardu Fitzgibbonsu, poznatom katoličkom psihijatru i direktoru Instituta za bračno iscjeljenje blizu Philadephije. Predstavljajući Katoličku Medicinsku Udrugu (CMA), dr. Fitzgibbons je napisao sljedeće otvoreno pismo biskupima Sjedinjenih Država u svibnju 2002. nakon takozvane 'duge korizme' za vrijeme koje je skandal o seksualnom zlostavljanju svećenika bio razotkriven u Boston Globu: "Kao katolički psihijatar i psiholog koji je tretirao značajan broj svećenika iz raznih biskupija i redovničkih zajednica kroz dvadeset i pet godina zbog istospolne privlačnosti (homoseksualnosti ili na eng. SSA), zbog pedofilije i zbog efebofilije (homoseksualne privlačnosti prema adolescentima), vjerujemo da naša posebna ekspertiza i ona naših kolega u CMA može pomoći američkim biskupima u potrazi za stvaranjem efikasnih dugoročnih strategija za sprječavanje ponovnog javljanja problema u koje je trenutno zapletena Katolička Crkva u Americi.
Mnogi su ukazali na to da će rješavanje problema seksualnog zlostavljanja nužno uključivati suočavanje s problemima homoseksualnosti među svećenicima. Biskup Wilton D. Gregory, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, je priznao na press-konferenciji u Rimu 23. travnja postojanje sadašnje bitke da bi se osiguralo da katoličkim svećenstvom ne dominiraju homoseksualni muškarci. Kako su otkrića o zlostavljanjima postala javna tako je postalo sve jasnije da su gotovo sve žrtve muški adolescenti, a ne pretpubertetski dječaci. Problemom homoseksualnih svećenika koji zlostavljaju adolescente ili djecu treba se pozabaviti ako se žele izbjeći skandali u budućnosti. U tretiranju svećenika koji su se upuštali u pedofiliju ili efebofiliju primijetili smo da su ti muškarci gotovo bez iznimke patili od nijekanja grijeha u svojim životima. Nisu bili spremni priznati i suočiti se s dubokom emocionalnom boli koju su iskusili u djetinjstvu zbog usamljenosti, često u odnosu s ocem, zbog odbacivanja vršnjaka, nedostatka muškog samopouzdanja, slabe predodžbe o svom tijelu, tuge i ljutnje. Ta ljutnja, koja je najčešće potekla od razočaranja i povreda s vršnjacima i/ili očevima, često je bila usmjerena prema Crkvi, Svetom Ocu i drugim vjerskim autoritetima."

Zbog ključne uloge očeva u razvoju djeteta u ranom djetinjstvu, dr. Fitzgibbons pruža slično svjedočanstvo, zajedno s dvojicom kolega iz CMA pod naslovom "Homoseksualnost i nada":

"Oni koji shvaćaju istospolnu privlačnost kao poremećaj davno su prepoznali dio koji slaba identifikacija s ocem igra u razvoju te privlačnosti kod muškaraca. Irving Bieber, koji je proveo intenzivnu studiju s muškarcima s istospolnom privlačnošču u terapiji je napisao: 'Došli smo do zaključka da konstruktivan, zaštitnički, bodreći i prisan otac unaprijed isključuje mogućnost homoseksualnog sina..."

I konačno, u svojem prilogu u knjizi "Istina o homoseksualnosti: vapaj vjernika" (knjizi oca Johna Harveya, utemeljitelja udruge "Courage") dr. Fitzgibbons piše:

"Kada potreba za toplinom, fizičkom nježnošću i pohvalom od oca nije ispunjena razvija se unutarnja praznina, koja se danas često naziva 'glađu za ocem'. U pokušaju da se nadiđe ta bol neki adolescenti i mladići traže utjehu u tome da ih drži neki drugi muškarac." 

Budući da sam otac dvoje male djece, te riječi paraju moje srce. One su snažan podsjetnik o mojoj vitalnoj ulozi u njihovim životima. Kako razgovaram s njima, kako se bavim s njima, kako ih ljubim ili ih ne uspijem ljubiti čini svu razliku na svijetu. To će doslovce utjecati na njih čitav njihov život, a potencijalno i za čitavu vječnost. Očinstvo poput majčinstva vrlo je ozbiljan posao, a ako se nadamo obnovi crkvene hijerarhije u njezino zakonito stanje, uvjeren sam da obnova istinskog očinstva u domu mora igrati temeljnu ulogu jednostavno zato što današnji očevi formiraju sutrašnje svećenike i biskupe.

Obnavljanje Crkve kroz autentično očinstvo

Hajdemo nekoliko trenutaka posvetiti toj temi obnove Crkve obnavljajući istinsko očinstvo. Ranije ove godine naišao sam na knjigu po imenu "Tri oznake muževnosti" dr. G.C. Dilsavera, katoličkog psihologa koji poziva muškarce da prigrle od Boga dodijeljenu im ulogu kao glave i vođe njihove obitelji. On piše u uvodu te knjige: 
"Kršćanska obitelj je patrijarhalna hijerarhija. Tako nas uči Katolička Crkva u Svetom Pismu, u Rimskom Katekizmu, u enciklikama. Kao patrijarhalna hijerarhija ona odražava hijerarhiju Crkve. Ona također odražava hijerarhiju same božanske vlade, koja se manifestira ne samo u Božjoj vladavini nad njegovim stvorenjima, već i u odnosu Presvetog Trojstva čije apsolutno jedinstvo proizlazi iz podložnosti Sina Ocu."

Dr. Dilsaver nastavlja pitanjem zašto je "taj nauk toliko težak govor za moderne uši", navodeći hiperegalitarijanizam i feminizam kao dva glavna faktora. Zatim nudi jedan vrlo oštrouman i prigodan komentar:
"Karakteristično je za katolike laike sklone tradiciji ili koji su konzervativniji da uvijek budu u potrazi za analizom koja će objasniti što je pošlo po zlu u društvu i Crkvi. Većina objašnjenja koja nalaze, koliko god bila valjana, su u područjima nad kojima oni nemaju utjecaj niti kompetenciju, poput liturgijskih i eklezijastičkih problema. Stoga je također karakteristično za takve katolike da se osjećaju jako frustrirano. Ali postoji jedno područje za koje laici imaju potpunu kompetenciju da reformiraju i da ga učine koliko god žele katoličkim, a to područje je ključ za sve druge probleme koji ih muče. A to je obitelj. Uredi dom, a sve ostalo će slijediti." Nekoliko stranica kasnije, u 1. poglavlju postaje određeniji:

"Ako želimo da budućnost Zapada bude zdrava i cjelovita, ako se kršćanstvo još jednom treba probiti u poganski svijet, onda se kršćanska obitelj treba čudesno obnoviti jer obitelj je ta koja će stvoriti svece sutrašnjice, bili oni biskupi, svećenici, redovnici, očevi ili majke. I kršćanska obitelj je ta koja je danas na prvim linijama fronte borbe između dobra i zla; ona je izložena silnim napadima u toj borbi ('konačnoj borbi', da upotrijebim riječi naše Gospe) kao posljednja obrana protiv potpune dominacije sekularizma i poganstva... Iako su mnogi faktori doprinijeli uništenju obitelji, konačni i izravan uzrok može se naći u odbacivanju njezinog bitnog strukturalnog poretka; odnosno u odbacivanju patrijarhalne hijerarhije obitelji u ime emancipacije i egalitarijanizma. Stoga, obnova obitelji, pa i obnova crkvenog vodstva i samog kršćanstva je jedino moguća s pojavom novog kršćanskog patrijarhalnog uređenja - obitelji, zajednice i Crkve."

Obitelj je kućna crkva

Ranije ove godine (2018.) na konferenciji "Catholic Family News", održao sam govor o tome kako je obitelj ecclesia domestica ('kućna crkva'), citirajući Sveto Pismo, Rimski Katekizam i crkvene oce. Nažalost, ja nemam to danas kod sebe da mogu s vama podijeliti sve te materijale, ali da brzo sažmem glavnu misao - Katolička Crkva je Božja obitelj; katolička obitelj je stoga kućna crkva, vrsta mikrosvemira ili produžetak univerzalne Crkve.

To ne znači da obitelj nekako može zamijeniti ili biti bez Crkve (kao što sam rekao na početku, obitelj ovisi o Crkvi zbog sakramenata, zdravog nauka i općenite potpore). To znači, međutim, da je obitelj kao hijerarhijsko društvo krštenih osoba (otac, majka i djeca) pozvana odražavati hijerarhijsku strukturu i život Crkve u kući, uključujući ulogu oca kao glave i vođe.

Čovjek po Božjem srcu

Da bismo mi očevi bili "hrabri i pokazali se ljudima" kao što je kralj David opominjao svog sina Salomona, moramo prvo imati jasnu viziju kako to izgleda biti "čovjek po Božjem srce" (Djela 13,22). Na sreću, Sveto Pismo je prepuno primjera i opomena. Muškarci ih jednostavno trebaju naučiti i slijediti.

Za početak, svaki muškarac mora priznati da je Bog Otac izvor "svakog očinstva na nebu i na zemlji" i stoga, referentna točka za svo autentično očinstvo. Kako On manifestira svoje očinsko srce i karakter svojoj djeci? Kao prvo, On se pokazuje kao skrbnik pun ljubavi. "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila, u kome nema promjene ni sjene od mijene." (Jakov 1,17) Od samog početka, kada je Bog stvorio Adama i Evu, On se skrbio o svim njihovim duhovnim, emocionalnim i tjelesnim potrebama na preobilan način. Čak i kada su prekršili Njegovu zapovijed i sagriješili protiv Njega, Gospodin je obećao našim prvim roditeljima da će jednog dana poslati Otkupitelja i da će Žena satrti glavu zmiji (Post 3,15). Također nam je rečeno u Postanku da je nakon pada "Bog, čovjeku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna pa ih odjenuo" (Post 3,21), pokazujući tako da ih, usprkos njihovom prekršaju, njihov nebeski Otac još ljubi i želi brinuti o njima. Time ne želim reći da ih nije kaznio za njihov zločin. Upravo suprotno, Bog je dosudio određene vremenite kazne (Post 3,16-19) uz gubitak posvećujuće milosti da bi pomogao Adamu i Evi i ostatku čovječanstva kroz stoljeća shvatiti zlo i razarajuću narav grijeha. Bog ne kažnjava svoje dijete iz okrutnosti li nekontroliranog bijesa, već radije iz ljubavi radi popravljanja, kao što sam naš Gospodin svjedoći: "Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!" (Otkr 3,19). 

Očevi moraju oponašati strpljivost, ustrajnost i Božje milosrđe u svojem odnosu s djecom, dok u isto vrijeme koriste "šibu pouke" (Mudre izreke 22,15) ako je potrebno da bi se postigao isti brižni cilj. "A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim" (Ef 6,4). Takva disciplina i korekcija s očinskom ljubavi, znatno će doprinijeti djetetovom rastu u kreposti i svetosti.

Uz dobru disciplinu, koja je primarna očeva odgovornost, djeca također očajnički trebaju primiti blagoslov i prihvaćanje od oca. Sjetite se kada je naš Gospodin kršten, da je Bog Otac javno izjavio: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina" (Mat 3,17). Za vrijeme preobraženja prije muke našeg Gospodina rekao je istu stvar (Mat 17,1-9). Sin Božji, u svojoj svetoj čovječnosti je zasigurno bio ojačan tim potvrdnim riječima svog Oca i potaknut da ispuni svoju spasonosnu misiju. Takva je moć riječi, kao što knjiga Mudrih Izreka kaže: "Smrt i život u vlasti su jezika" (Mudre Izreke 18,21). Djeca trebaju čuti i znati da njihov otac uživa u njima, kao što "Gospodin ljubi narod svoj" (Psal 149,4). Takva potvrda koja dolazi od predstavnika Božjeg autoriteta u kući, isto će ojačati djecu i učiniti ih sigurnima u njihovom identitetu kao voljenih sinova i kćeri, konačno, Boga našeg nebeskog Oca.

S obzirom na podučavanje vjere roditelji su primarni učitelji svojoj djeci, a otac, kao božanski određeni vođa, ima posebnu odgovornost da bude "glavni kateheta" u svojoj obitelji. Sveti Ivan Zlatousti (u. 407.) koji je jedno vrijeme služio kao Patrijarh Konstantinopola i štuje se kao jedan od tri sveta hijerarha kod istočne katoličke braće opisuje kako bi  trebala izgledati obiteljska kateheza u svojoj "Drugoj propovijedi o postanku": "... kada odavde odete kući (misleći na božansku liturgiju ili svetu Misu za rimski obred), pripremi uz vaš obrok i duhovni obrok. Otac obitelji može ponoviti nešto što je ranije (na Misi) spomenuto (primijetite ulogu oca kao učitelja); tako žena može čuti, a i djeca mogu nešto naučiti, pa čak i sluge mogu biti podučeni. Ukratko, kućanstvo može postati crkva, tako da đavao može biti otjeran i da zli duh, neprijatelj našeg spasenja pobjegne; tada bi tamo pribivao radije Duh Sveti i sav mir i sklad bi okruživao ukućane." 

Sveti Augustin (u.430.), možda najpoznatiji katolički obraćenik nakon svetog Pavla, koji je dugo služio kao biskup Hippa u Sjevernoj Africi, također je naglašavao ulogu oca kao duhovnog vođu u svojoj Propovijedi br. 94 (o odabranim poukama Novog Zavjeta, ponekad se može naći kao Propovijed br. 44) sveti Augustin piše: 

"Izvršite našu službu u svojim vlastitim domovima. Biskup se zove zbog toga, jer on upravlja i nadzire, jer se on brine za i njeguje druge. Svakom čovjeku, stoga, ako je on glava svoje kuće treba pripadati služba biskupskog dostojanstva, da se brine kako njegovo kućanstvo vjeruje, da nitko od njegovih ne upadne u krivovjerje, niti žena, niti kćer, niti sin... ne zanemarujte, stoga, ni onoga najmanjega koji vam pripada. Pazite na spasenje svih u vašem kućanstvu sa svakim oprezom!"

Važnost brige o svojem vlastitom duhovnom životu

Pa, očevi, kako živimo ovu opomenu? Kao prvo, mi ne možemo dati ono što nemamo. Ako mi kao muškarci ne uzimamo za ozbiljno svoje duhovne živote, onda nemamo ništa vrijedno za dati svojim ženama i djeci.

Moramo vjerno i revno živjeti sakramentalan život Crkve. Sveta Misa mora biti sunce oko kojeg se vrti obiteljski život. Kao što je Padre Pio obićavao reći: "Bilo bi lakše zemlji opstati bez sunca negoli bez svete misne žrtve!" To je istina i za duhovni život naših obitelji.

U vezi sa svetom Misom i sakramentima, još ću spomenuti tri ključna sredstva koja svaki od nas mora koristiti:

1. svakodnevnu molitvu (posebno svetu krunicu i mentalnu molitvu/razmatranje),
2. žrtvu (posebno vjernost svojim svakodnevnim dužnostima) i
3. pravu pobožnost prema Mariji.

To su jednostavna, ali moćna sredstva koja su tako brzo posvetila tri mala pastira u Fatimi. Zatim moramo naučiti svoju djecu čitavu poruku iz Fatime i voditi ih kako da to i žive u praksi (npr. svakodnevnom molitvom krunice, davanjem zadovoljštine, pobožnosti prvih pet subota, molitvom za Svetog Oca da posveti Rusiju).

Jedan od izvora koji bi jako preporučio odraslima da im pomogne rasti u molitvi, žrtvi i pravoj pobožnosti prema Mariji je knjiga "Divine Intimacy" (objavljena originalno 1953.) oca Gabriela od svete Marije Magdalene, O.C.D., svećenika karmeličanina i poznatog duhovnika. Podnaslov knjige sve objašnjava - "Razmatranja o unutrašnjem životu za svaki dan liturgijske godine". Prijatelj mi je dao jedan primjerak prije kojih godinu i pol i zauvijek ću mu biti zahvalan. Ne mogu vam reći koliko puta mi je razmatranje na određeni dan upravo poručilo nešto važno za ono što se događalo u mom životu. Garantiram vam da nećete požaliti ako počnete koristiti tu knjigu.

Zaključak - molitva sv. Josipu

Zaključimo predavanje zazivajući svetog Josipa, slavnog poglavara svete obitelji, terora đavla i zaštitnika svete Crkve:
"
K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji (pošto smo tvoju presvetu zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć). Za ljubav, koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala, za očinsku ljubav kojom si grlio Dijete Isusa, smjerno te molimo, da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio, milostivo pogledaš, te u pomoć pritečeš našoj nevolji. Svojom moći, o brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi oče, da nas okuže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekad izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibli života, tako i sada brani Svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakog pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje, da uzmognemo po tvojem primjeru i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen."