utorak, 21. ožujka 2017.

„Samo“ majka-kućanica

Mogu smisliti puno bolje prefikse za „majku- kućanicu“ 


Jučer je jedan članak na Huffington Postu odlično ukazao na činjenicu da se mnoge žene koje su majke puno radno vrijeme često predstavljaju kao „samo majke – kućanice“. Samo. Samo. Može li se nešto više podcijeniti?

Postoje mnogi trenuci kada se riječ „samo“ prikladno koristi, ali opisivanje majčinstva nije jedan od njih. Prije nego sam ostala kod kuće sa svojom bebom, znala sam u teoriji da je posao kod kuće zahtjevan. Ali priznat ću vam nešto: kada sam to zamišljala u mojoj glavi je to više imalo sepija tonove (kao na starim fotografijama), upotpunjeno s puno vremena za odmor. Dok nismo to sami prošli – kao majke ili očevi – zapravo ne možemo znati kako se radi o zahtjevnom poslu koji traje 24 sata dnevno. 

Majka – kućanica je, za mene, moja vlastita majka – trudna 81 mjesec svojeg života s nas devetero; koja se prva budila i zadnja išla u krevet; koja je za nas željela samo da budemo radosni i ljubazni jedni prema drugima (doslovno – to je bio odgovor na pitanje što želi za svaki rođendan). 

Majka – kućanica je, za mene, jedna od mojih najbliskijih prijateljica – s petoro djece u pet godina braka (uključujući i jedan par blizanaca); koju ipak nikada nećete vidjeti da je u stresu ili da tjeskobno brine kada se skrbi o njima. A da ne govorim o tome kako uvijek ima vremena za razgovor i za dati najbolje praktične savjete! 

Majka – kućanica je, za mene, majka moje najbolje prijateljice – unatoč poteškoćama čestih selidbi dok su njezina djeca odrastala, nikad ju nisam ulovila bez osmijeha na licu ili bez tople dobrodošlice svakome tko je ušao u njezinu kuću. 

A čak i ja sama sebe ponekad zadivim, kada odjednom uspijem ponijeti bebu i sve namirnice (uglavnom zato da se ne bih morala vraćati do auta)! 

Ali zaozbiljno, to su ljudi koje morate gledati s očima punim divljenja; ljudi za koje nikada ne bih izabrala prefiks „samo“. Dok svaki posao zahtjeva naporan rad i trud, ne postoji ništa poput dežurstva sve sate u danu pa opet radosno davati još više. Na majke – kućanice se možda gleda s visoka (kao što taj članak ukazuje) jer su financijski zbrinute – ali zapravo one su te koje se brinu za sve nas. 

Tamara El-Rahi 

Izvor

subota, 18. ožujka 2017.

Roditeljski blagoslov


U kršćanskom domu

Redovnik svetog reda sv. Benedikta - s odobrenjem nadbiskupa Ullathornea

Moj dragi oče van Volckxsom,
Zahvaljujem Vam na interesantnom kratkom eseju i poduci o roditeljskom blagoslovu. To je tema o kojoj sam propovijedao čitavog svog života, a posebno kad bih išao u posjete. Da roditelji razmisle o svetosti svog položaja i sami sebe za njega posvećuju, domovi katoličkih obitelji bili bi kao kapelice.

Molim Boga da Vas blagoslovi, uzvišeni i dragi Oče,
Vaš odani sluga u Kristu,
+W.B. Ullathorne

Može li se išta u kršćanskoj obitelji usporediti s prekrasnim pogledom na djecu koja se, od najmlađeg do najstarijeg, predstavljaju s poštovanjem svake večeri pred svog oca i majku da prime blagoslov prije odlaska na počinak? Ta dirljiva ceremonija oplemenjuje obitelj i posvećuje autoritet; naravna privrženost pali iskru ljubavi prema Bogu, a domaće ognjište postaje nebeski prag! Bože daj da se ovaj pobožan običaj održi tamo gdje već postoji i da se usvoji tamo, gdje se ili kroz zanemarivanje ili zastrašujući efekt protestantske atmosfere, još do sada ne prakticira! 

Blagoslov koji se daje u ime Božje je više od dobre želje: to je također i molitva. Takvo svečano zazivanje Božjeg autoriteta, koje čini roditelj za svoju djecu, ne može podbaciti u djelotvornosti. Duh Sveti Sam kaže: „Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci.“ (Sirah 3,9) Znak križa još je bio nepoznat u vrijeme patrijarha. Još se nije dogodio dan kada je Čovjek – Bog, umirući svojom sramotnom smrću na križu, od znaka ludosti učinio onaj koji će veliki sv. Pavao i svi kršćani nakon njega slaviti. Patrijarsi davnina, kada su blagoslovljali svoju djecu, ispružili bi svoje ruke iznad njihove glave. Takvim obredom blagoslovio je Abraham Izaka, a Izak svog sina Jakoba, a Jakob svoju dvanaestoricu sinova. Pod starim zakonom, izgleda da su samo očevi imali privilegij dati svoj blagoslov djeci; ali pod novim zakonom, - i od kada su, po Mariji, žene uzdignute na uzvišeniji položaj i od kada je jedna njihovog spola „blažena među svim ženama“ (Luka 1,28)  nađena vrijednom da postane Majka Božja, pravo blagoslivljanja djece dodijeljen je i majkama. 

Povijest roditeljskog blagoslova prikazuje nam mnoge poučne primjere, za naše divljenje i nasljedovanje. Očevi i majke mučenika obično bi davali svoj blagoslov svojim sinovima i kćerima dok su ležali u tamnicama vezani lancima; a to su bili blagoslovi koji bi ih ispunjavali obnovljenom hrabrošću da i dalje trpe za Krista. U povijesti Otaca Crkve, čitamo kako je sveta Macrina svakodnevno blagoslivljala svoje unuke: jedan od njih je bilo veliki sveti Bazilije, a drugi sveti Grgur Nisenski. Nona, majka sv. Grgura Nazijnskog također je blagoslivljala svoga sina; i kao dijete ga je posvetila Isusu Kristu, stavljajući njegove ručice na Sveto Pismo.

Sv. Franjo Saleški kleknuo bi svake večeri do nogu svojih roditelja da primi njihov blagoslov: dok jednog dana nisu, nakon što je primio biskupsko posvećenje, ti kršćanski roditelji kleknuli pred svojim sinom da zauzvrat prime njegov blagoslov. Povjesničar sv. Ivane Franciske de Chantal govoreći o načinu na koji je odgajala svoju djecu piše ovako: „Ubrzo nakon večere, ta pobožna majka običavala se povući sa svojom djecom radi večernje molitve, koje je dio De Profundis za dušu pokojnog Barona, bio onaj koji se nikada nije propuštao. Nakon nekoliko trenutaka posvećenih ispitu savjesti, zajedno su na glas molili sljedeću molitvu: ‘In manus tuas commendo spiritum meum’ – U ruke Tvoje predajem duh svoj! (Luka 23,46) – zatim je svakoga blagoslovila svetom vodom i znakom križa i pokazala im kako se trebaju čedno presvući.“ 

U samostanima, kod molitve Večernje,  kada raspušta redovnike u njihove ćelije, gvardijan, koji je za svoje podložne kao pravi otac, čini znak križa nad njima, izgovarajući riječi: „Neka nas Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, blagoslovi i čuva!“ I na sličan način, ujutro kod  molitve Prvog časa: “Neka nas Gospodin blagoslovi, brani od svakoga zla i vodi u život vječni.“ 

Taj roditeljski blagoslov usađuje u srca djece veću i čišću ljubav prema njihovim roditeljima. Njihova sinovska privrženost svakodnevno raste po ovom impresivnom ritualu, u kojemu roditelji stoje pred očima svoje djece kao predstavnici Božji i kao djelitelji Njegovog božanskog blagoslova. Roditelji u biti izvršavaju čin svog autoriteta. Taj križ koji ocrtavate na čelima svoje djece, o očevi i majke, to mijenja njihovu naravnu ljubav za vas u duhovnu poslušnost i zauvijek osigurava njihovo poštovanje i ljubav prema vama. Pod utjecajem vašeg blagoslova dijete će također naučiti tretirati svoje tijelo s poštovanjem. 

Konačno, taj blagoslov nije bez svojih dobrih učinaka za one koji ga dodjeljuju, jer ih nužno čini boljim, svetijim. Kada roditelj vidi da dijete pred njim kleči, to ga podsjeća na važnu činjenicu da on, također, kao biskup svoje biskupije, ili kao svećenik svoje župe, na određeni način mora brinuti za duše, i da duguje svojoj obitelji dobar primjer žive i praktične vjere i da im mora biti uzor svih kršćanskih kreposti; jer rečeno je: „Ako jedan hodi pravedno i besprijekorno, njegovoj će djeci poslije njega biti dobro.“ (Mudre izreke 20, 7)

Neka, stoga, taj blagoslov povrati svoje časno mjesto koje je držalo u svim kršćanskim vremenima! Očevi i majke! Dijelite ga s jednostavnošću drevnih obreda i boljih dana. Nakon večernje molitve ili prije počinka neka vam djeca dođu poželjeti laku noć, na trenutak položite svoju lijevu ruku na njihove glave, a s palcem desne ruke ocrtajte znak križa na čelo govoreći u sebi ili na glas: „Neka te blagoslovi  Bog, dijete moje!“ ili „U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga“. To je „laku noć“ kršćana, dobar počinak za istaknute vjernike, koji stavlja u njihove umove cjelovite misli o vječnosti! 

Možda niste bogati; možda ne možete ostaviti veliko bogatstvo svojoj djeci; ali ono što sigurno imate za darovati je nasljeđe vašeg blagoslova; a daleko profitabilnije od bogatstva je vječno spasenje. 

Izvor

četvrtak, 16. ožujka 2017.

Jačaj svoju volju!


Na ćudorednom polju najprije oni padaju koji se mlitavo vladaju prema svojim sjetilnim željama. Osobito te upozoravam na tu okolnost. Privikni svoje tijelo da se malo suzdrži! Pokušaj se katkada odreći onoga što bi najviše godilo tvojim sjetilima, i što nije zabranjeno.

Ne stalno, samo katkada. Radi pokusa, da li se nalaze još uzde u rukama tvoje duše. Pokušaj npr. da četvrt sata ne piješ, makar ti se jezik lijepio uz nepce od žeđi kad se vratiš kući s izleta. Kad dobiješ za objed kolače koji ti se najviše mile, ostavi mali komadić; ili ako je katkada jelo zagorjelo, uzmi ga bez riječi. I kad u jedan sat izađeš iz škole i dođeš gladan kući, nemoj uznemiravati svoju majku gunđanjem da ćeš umrijeti od gladi ako baš objed nije u tom trenutku gotov. I ako donesu na stol juhu, makar kako bilo gladan, nemoj životinjskom pohlepom odmah navaliti na nju, nego prisili svoj želudac da malo pričeka. I ako izlog slastičarne makar kako mami tvoj novac iz lisnice, imaj snage katkad se oprijeti. Ako ti kod umivanja iskoči sapun iz ruke nemoj se srditi, nego ga smiješeći podigni. Ako ti se pokidaju vrpce na cipeli, kad se brzo obuvaš, nemoj udariti cipelom o zemlju, nego zafučkaj veselu pjesmu, dok ih ne svežeš. Ako ti se ispod pazuha sklizne koja školska knjiga, nemoj psovati, nego je veselo podigni i u sebi zapjevuckaj. Ako ne možeš razvezati uzice, nemoj pograbiti odmah nož, nego strpljivo nastoj bez mača razriješiti gordijski čvor.

I ako divno sjaji svibanjsko sunce, možeš li marljivo učiti, a da ne pođeš na igru, mjesto učenja? Možeš li skočiti iz kreveta, a ne zijevati i protezati se u krevetu, makar te kako mami topli pokrivač i meki jastuci? I ako ti poslije velikog izleta klecaju noge od umora, možeš li uspravnim tijelom napeto stupati? Možeš li pred izlogom, koji strahovito mami tvoju znatiželju okrenuti svoje oči od njega? Prema onom svom drugu koji ti je osobito "nesimpatičan", osobito biti ljubazan? I ako dobiješ zapovijed - makar kako joj se protivila tvoja volja - odmah, bez ijedne riječi izvršiti?

Ako ne možeš odmah naći svoje stvari, znadeš li ostati miran; ako ti se rugaju, ruganjem ne odvratiti; ako se otvore vrata, odmah ne pogledati; ako dobiješ pismo, odmah ga ne otvoriti? I ako ti netko ne da mira, možeš li na vatrenu groznicu staviti hladne obloge mirnog odgovora? I ako te neka novost peče, možeš li je samo jedan dan držati u tajni? I možeš li, ako poslije podne počneš učiti, te staviš pred sebe na stol dva- tri bombona, možeš li ih tamo i ostaviti netaknute do večeri, makar se kako vrpolji u tebi želja da ih pojedeš? I ako imaš vrlo zanimljivu knjigu, možeš li je kod najzanimljivijeg mjesta knjigu zatvoriti, i tek drugi dan nastaviti?Kod stola za vrijeme objeda, u školskoj klupi mirno sjediti, a ne vrpoljiti se? I uvijek sjediti ravno, makar si kako umoran. I tako dalje...


Kažeš: ta sve su to malenkosti. Istina, jesu. Ne znaš li, da se velike stvari sastoje iz malenkosti, i da su iz malih cigala sagrađeni i newyorški neboderi na desetke katova? Ove će male svakidašnje pobjede jačati u tebi samopouzdanje i nećeš se zastrašiti pred poteškoćama koje te čekaju u životu. Jer onaj koji je izašao kao pobjednik u najtežoj borbi: u svladavanju samoga sebe, taj će biti pobjednik i u ostalim životnim borbama. Za takvog kažemo da je "karakteran čovjek". I najmanje odricanje kojim privikavaš svoje tijelo da se pokorava tvojem boljem uvjerenju, tvojoj duši, znači skupljanje snage, koja je od neprocjenjive vrijednosti u času kad navale napasti, kad je potrebna ozbiljna odlučnost; ta su malena odricanja slična sitnim, malenim električnim iskricama, od kojih možemo u akumulatoru skupiti veliku električnu snagu.

Na ovim ćeš se malenkostima osvjedočiti da je duh ipak sposoban vladati nad materijom.

Čisto, uščuvano mladenačko doba je uzvišen visoki ideal! Ali u visine možemo doći tek postojanim napredovanjem i sitnim naporima. Pa ni Rim nisu za jedan dan sagradili, a ni značaj nije glavni zgoditak, što bi ga najednom mogao dobiti. 

Dr. Tihomir Toth, 1943. "Proljetne oluje", knjiga za mladiće - str. 168. - 170.