Dužnosti sinova i kćeri

 

Presveto Srce Isusovo obećalo je svetoj Mariji Margareti kako će svima onima koji su se Njemu posvetili dati sve milosti potrebne u njihovom staležu. U Lurdu i u Fatimi Gospina zapovijed je glasila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako bi razjasnio ovaj ponovljeni trostruki zahtjev, Njegovo Božanstvo objavio se sestri Luciji, govoreći: „Žrtva koja se zahtjeva od svake osobe je ispunjenje dužnosti njezina staleža i poštivanje mojih zapovjedi. To je pokora koju tražim i zahtijevam.” Mnogi ne uspijevaju izvršiti ovu pokoru, jer osim onih temeljnih dužnosti koje imaju prema Bogu i Njegovoj Crkvi kako je naznačeno u Deset Zapovijedi i crkvenim propisima, ne poznaju dužnosti svojega poziva. Evo, dakle, sažetka društvenih dužnosti djece prema pouzdanim moralnim priručnicima i katekizmima, ali uglavnom iz spisa svetog Petra Juliana Eymarda (usp.Euharistijski priručnik).

"Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno.'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.'“ (Efež 6:1-3)

"Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?" (Knjiga Sirahova, 7.poglavlje)

Nakon dragog Boga, primarni dug sinovskog poštovanja dugujemo svojim roditeljima; ali na sekundaran način on uključuje braću, sestre, bake i djedove kao i daljnje rođake. Sinovsko poštovanje je krepost koja potiče čovjeka da daje svojim roditeljima i drugim članovima svoje obitelji, svakom na njegovom primjerenom mjestu, ljubav, poštovanje i pomoć koje im dugujemo. Društvena osnovna zajednica, obitelj, je područje djelovanja sinovskog poštovanja. Ta krepost, stoga, teži zaštititi naravna prava onih koji žive unutar obiteljskog kruga, da im ne naštete oni unutar ili izvan istog kruga. Iz toga slijedi da svaki laki grijeh mržnje, zlovolje ili prezira usmjeren prema onima izvan obiteljskog kruga vrlo lako postane smrtni kada je taj isti grijeh usmjeren prema svojim vlastitim roditeljima ili obitelji. Štoviše, u tim slučajevima počinjen je dvostruki grijeh, budući da je nepoštivanje dodano grijehu samog lošeg ponašanja. 

Sinovsko poštovanje nalaže čovjeku četiri dužnosti, i po naravnom i po božanskom zakonu, dužnosti prema roditeljima upravo zato što imaju roditeljsku ulogu:

- Služba ljubavi, jer su djeca blisko povezana sa svojim roditeljima najposebnijom vezom, jer nakon Boga roditelji su izvor čovjekovog postojanja i njegovi najveći dobročinitelji

- Poštovanje i naklonost koju im se duguje zbog njihovog dostojanstva i izvrsnosti kao nadređenih

- Poslušnost jer su oni božanski postavljeni vodiči svojoj djeci

- Duhovna i materijalna pomoć u vremenima kada pritišće nužda.

Dužnost ljubavi i pomoći – Djeca su vezana ljubavlju prema svojim roditeljima odmah nakon Boga. Prirodno je za čovjeka da voli svojeg oca i majku. Oni su radost njegovog života. Vjera predstavlja roditelje kršćanskoj djeci kao predstavnike moći i dobrote Božje. Tako vjera propisuje kršćanskoj djeci da ljube svoje roditelje nadnaravnom ljubavlju, odnosno ljubavlju koja nije samo unutarnja već je i vanjska. Puki izvanjski pokazatelji ljubavi bez unutarnje privrženosti srca nisu dovoljni. Osim vanjskog pokazivanja ljubavi mora postojati i unutarnji čin volje da im se želi najveće dobro, poglavito vječno spasenje. Ta autentična ljubav, stoga, mora biti prisutna u svakom trenutku. Materijalna i duhovna pomoć, s druge strane, su potrebne samo kada nužda to nalaže. Da bi bila iskrena, ta sinovska ljubav, i vanjska i unutarnja treba imati tri kvalitete. Ona mora biti s poštovanjem, podložnošću i predanošću. 

Ljubav s poštovanjem – Poštovanje je prvi dokaz sinovske privrženosti. Ljubav bez poštovanja je samo oblik sebeljublja, slična preziru. Poštovanje je vjerni čuvar ljubavi, njezina kruna časti i slave. U prisutstvu svojih roditelja, vjerno kršćansko dijete treba stoga strogo izbjegavati svako nepoštivanje ili banalni govor, koji ne bi koristio u prisutstvu onih koje on poštuje i cijeni. Dijete treba izbjegavati svaku nepristojnost ili neotesanost koju ne bi dopustio pred nekom časnom osobom. Uobičajeni primjeri uključuju da nije primjereno prekidati roditelje kada govore, pokušavati ih ispraviti, odgovarati im, prevrtati očima na njihove savjete, praviti se gluh na njihove naloge, itd. Dobri sinovi i kćeri posebno se trude častiti svoje roditelje u prisutstvu drugih. Njihova osobna čast nalaže to kao dužnost, a Bog to nalaže kao apsolutnu zapovijed: „Poštuj oca i majku!

Ljubav s podložnošću – Njegovo Veličanstvo, naš Gospodin Isus Krist, živio je skoro trideset godina poslušan svojim svetim roditeljima, Josipu i vazda Djevici Mariji. Evanđelje nam otkriva savršenost Njegove poslušnosti: „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“  (Luka 2:51). Poslušnost je bila Njegov život. Mjera djetetove ljubavi prema svojim roditeljima je direktno proporcionalna njegovoj spremnosti da ih sluša. Sebičnost, čak i žestoko inzistiranje na svojoj volji je jedno od najranijih i najsnažnijih manifestacija zlobe i požude kod djece. U skladu sa svojim godinama i sposobnostima, djeca stoga trebaju svakodnevno raditi na radosnom podvrgavanju svoje volje roditeljima u svim pravednim stvarima. Vjernost u poslušnosti je bitni temelj dobrog karaktera i rasta u svetosti. Dijete koje ne uspije postati izvrsno u podložnoj ljubavi skoro uvijek odrasta u egocentričnog, popustljivog i poročnog odraslog čovjeka. 

Ljubav s predanošću – dobro i vjerno kršćansko dijete treba učiniti obiteljski život svojim prioritetom, odmah nakon ljubavi. Predana ljubav znači naći radost i ispunjenje unutar obitelji i tražiti napredak svoje obitelji, čak i pod cijenu samožrtvovanja. Dijete s predanom ljubavlju odbacuje sve užitke koje njegovi roditelji ne odobravaju. Također treba odbaciti sva prijateljstva koja bi monopolizirala njegovo vrijeme i njegovu privrženost na trošak sinovske privrženosti. Njegova glavna prirodna sreća treba biti da živi pod roditeljskim krovom, njegov glavni prirodni užitak da obasipa nježnom ljubavlju i brigom svoje roditelje. Primjerene riječi i geste privržene ljubavi trebaju biti dio djetetovog svakodnevnog života. U trenucima patnje i nedaća, ono uvijek treba biti njihova utjeha i njihova snaga.

Djeca su obavezna pomagati svojim roditeljima kada su u potrebi. Toliko je stroga ta dužnost da bi sin ili kćer bili dužni odgoditi vjenčanje ili ulazak u redovnički ili svećenički poziv da bi došli njima u pomoć. Moguće potrebe koje se mogu pojaviti protive se katalogizaciji, u rasponu od hrane do odjeće ili posjećivanja kada su bolesni ili tješenje kada su žalosni. Nadalje, djece moraju dati duhovnu pomoć svojim roditeljima (npr. upozoravajući ih na blizu smrt ako su ozbiljno bolesni, osiguravajući im nužne sakramente, katoličku sahranu i pokop, moleći za pokoj njihovih duša nakon smrti, posebno dajući služiti Mise na tu nakanu). 

„Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha. U danima tvoje nevolje Gospod će te se sjetiti: kao što se led topi na suncu, tako će se iskopnjeti tvoji grijesi.“ (Knjiga Sirahova 3).

Sretno je vjerno dijete koje likuje služeći svojim roditeljima samo sa željom da im čini dobro, bez ikakve druge nade osim ufanja u Boga. Ono nije gubitnik što se tako ponaša jer je bogobojazna obitelj neprocjenjivo blago, čast veliko bogatstvo, a sinovska privrženost najuzvišujuća krepost.

Djeca, pak, ozbiljno griješe kada nemaju unutarnje ljubavi, kada mrze ili preziru svoje roditelje u sebi, kada se raduju njihovim nedaćama, kada tuguju radi njihovog uspjeha, i kada se nadaju smrti svojih roditelja da bi se oslobodili njihove kontrole ili uživali u nasljedstvu.

Slično tome, bilo bi ozbiljno grješno kada bi djeca radi nedostatka vanjske ljubavi pokazivali mržnju prema svojim roditeljima otkrivajući njihove nedostatke, vrijeđajući ih ozbiljno (npr. smijući im se, nazivajući ih pogrdnim imenima, oponašajući ih) ili uzrokujući im ozbiljnu žalost ili brigu (npr. družeći se sa lošim društvom, zanemarujući svoj studij, izlazeći kasno). Dijete koje pokazuje takav nedostatak poštovanja prema svojim roditeljima mora popraviti i nadoknaditi za njihovu povrijeđenu čast moleći ih oproštenje pred onima pred kojima ih je uvrijedilo. Također je težak grijeh da dijete udari ili ozlijedi svoje roditelje iz ljutnje ili nasilne namjere. Dijete nikada namjerno ne smije ozlijediti svoje roditelje fizički, emocionalno ili duhovno.

„Od hulitelja nije bolji tko prezire oca,i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku.“(Knjiga Sirahova, 3.poglavlje).

Dužnost poštovanja i časti – poštovanje prema roditeljima zahtjeva ne samo da djeca daju unutarnje priznanje svojim roditeljima od Boga dano dostojanstvo i autoritet, već također da oni pokažu taj stav u svojem ponašanju. Odbijanje razgovora s majkom ili ocem, grimase, sarkastične primjedbe, sram radi njih kada prijatelji navrate, sve su to primjeri povrede te kreposti.

Sv. Ambrozije kaže: „Koliko li je tvoja majka pretrpjela radi tebe! Kolike neprospavane noći, koliko odricanja, koliko tjeskobe je radi tebe pretrpjela! Kako je teško tvoj otac radio da bi ti pružio hranu i odjeću! A ti možeš biti nezahvalan onima koji su toliko učinili i trpjeli radi tebe?“

Dužnost poslušnosti – kada dijete zaista prigrli svoje dužnosti da ljubi, poštuje i časti svoje roditelje, on također njih sluša s poštovanjem i dužnošću. On sluša njihove zahtjeve, ima sinovski strah prema njihovom autoritetu, kao i zahvalnost radi njihove materijalne, intelektualne i moralne pomoći. 

Sv. Pavao podučava: 

„Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!“ (Kološanima 3:20), osim, naravno, ako ono što traže je protivno Bogu Ocu: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Djela 5:29). Mi dobro činimo kada se sjetimo da svako očinstvo dolazi od Boga Oca, (cf. Epfežanima 3:15), stoga je svaki autoritet podložan i podvrgnut Njegovom autoritetu.

Dužnost da se voli i poštuje svoje roditelje nikada ne prestaje. Dužnost da se pomaže roditeljima prestaje kada prestane potreba. Ali dužnost da se sluša roditeljske naredbe prestaje kada dijete postane punoljetno, počne živjeti neovisno ili kada se oženi. Pa opet, kako je primjereno da ono i dalje traži savjet svojih roditelja čak i kao odrasla osoba. Dok god sin ili kćer ostaje pod krovom svojih roditelja, oni su ipak dužni podvrgnuti se svim nalozima roditeljima, bez obzira koliko dijete ima godina ili kakvi su uvjeti. Svako dijete koje zarađuje dok živi s roditeljima treba također doprinijeti od te zarade za održavanje doma, osim ako to roditelji ne trebaju i ne traže.

Kad god roditelji čvrsto naređuju djetetu oko neke ozbiljne stvari, to je obično smrtni grijeh ako ih se ne posluša. Ozbiljne stvari se tiču onoga što može uzrokovati ozbiljnu štetu ili djetetu ili obitelji, odnosno, neposluh koji bi mogao rezultirati nemoralnošću, ozbiljnom opasnošću za spasenje ili primjetnu opasnost za vremenito dobro ili čast obitelji. Takve stvari tiču se duhovnog i fizičkog života obitelji i njezinih članova i stoga su smrtna, smrtonosna kada se krše. Odbiti prisustvovati Misi ili primati sakramente (ili odbijati moliti s obitelji), zanemarivati učenje do te mjere da to uzrokuje pad u školi, sramotiti obitelj družeći se s lošim društvom, „iskradati se“ iz kuće u kasne sate, kršiti roditeljska razborita pravila što se tiče druženja sa suprotnim spolom, to sve spada u ozbiljne grijehe protiv poslušnosti. 

Sve što je ovdje rečeno vezano za roditelje treba se isto tako primijeniti na trajne zaštitnike ili usvojitelje. Pravo roditelja na poslušnost, poštovanje i čast se dijeli sekundarno na školske upravitelje i učitelje. Roditelji implicitno predaju tim pojedincima dio svog božanski predanog autoriteta da upravljaju i usmjeravaju njihovu djecu. Posljedično, ometanje nastave, vrijeđanje i drsko ponašanje i neumjesnost prema instruktorima i starješinama, namjerno nepraćenje nastave i zloupotreba vremena za učenje, to je sve vrlo uvredljivo za sinovsku privrženost.

Dužnosti kod kuće – te dužnosti trebaju biti drage srcu kršćanskog sina ili kćeri. Bog je učinio te dužnosti prvim zakonom ljubavi prema bližnjem. Ljubav uvijek počinje kod kuće. Kako djeca ispunjavaju dužnosti kod kuće će kasnije odrediti kako će to raditi u svojim vlastitim budućim obiteljima ili redovničkim zvanjima.

Dužnosti braće i sestara – prijateljstvo među braćom i sestrama treba biti vjerno i snažno. Da bi netko bio kršćanin, to prijateljstvo treba biti utemeljeno na kreposti, posebno ljubavi.

O ljubavi – Sv. Pavao kaže da je ljubav slatka, strpljiva i dobrodušna. Slatkoća u ljubavi izbjegava sve što hrani zlobnost ili neprijateljstvo. Strpljivost u ljubavi u tišini podnosi slabosti neke dobi, s naravnim slabostima braće i sestara. Dobrodušnost u ljubavi traži dobro brata i sestre isto kao da je svoje vlastito, priskrbljuje dobro za njih s jednostavnošću i radošću. Sv. Toma kaže da je ljubav prijateljska. Ona uvijek traži ono što je najbolje za drugoga, uvijek mu želeći dobro, čak i pod cijenu neke vlastite žrtve. Ona je uvijek budna i spremna tražeći priliku da pomogne ili učiniti neko djelo ljubaznosti drugome.

O kreposti – Prijateljstvo koje je utemeljeno samo na naravnim osjećajima ili simpatiji neće dugo opstati i rijetko će učiniti dobro sinu ili kćeri jer mu nedostaje nadnaravnih motiva i ne postiže zasluge. Samo nadnaravna krepost daje prijateljstvu život i snagu. Ta krepost treba biti požrtvovna u svemu što nije pogrešno ili u onome što je samo stvar preferencije. Ona treba biti dobrodušna i uviđavna u svim komunikacijama, privržena u službi koja se daje i nezainteresirana za nagradu, čineći sve iz ljubavi, a ne interesa. Ona treba biti privržena posebno u stvarima spasenja, koristeći molitvu, žrtve i opomene i ne mirujući dok se brat ili sestra u opasnosti od propasti ne vrati Crkvi i njezinim sakramentima. 

Braća se posebno trebaju truditi štititi i čuvati krepost svojih sestara, uvijek izbjegavajući nezdravu bliskost i odnoseći se s njima s poštovanjem koje se duguje ženama, jer zasigurno će to kako se odnose sa sestrama sada na neki način utjecati kako će se odnositi prema svojim vlastitim ženama u budućnosti. 

Sestre, sa svoje strane, trebaju se truditi biti čedne i nježne, nikad si ne dopuštajući da budu nadmene ili da budu kao „dio muškog društva“. Takva treba biti krepost sinova i kćeri da bi ona bila savršena. 

Što se tiče čednosti katekizam podučava da čednost štiti intimno središte osobe. To znači da se odbija otkriti ono što treba ostati skriveno.... čednost je pristojnost. Ona nadahnjuje nečiji izbor odjeće. Ona šuti i povlači se gdje postoji očiti rizik od nezdrave znatiželje. Ona je diskretna... Čednost nadahnjuje način života koji čini mogućim oduprijeti se zavođenjima mode i pritiscima prevladavajućih ideologija.“

Papa Pio XII. jednom je rekao: „Nema ništa pogrešno ako želiš biti moderan. Ali, moda nikada ne smije biti vrhovno pravilo ponašanja. Postoji granica izvan koje moda može donijeti propast duše.“A drugom prilikom je podučavao: „čednost predviđa prijeteću opasnost, brani nam da se izlažemo rizicima, zahtjeva izbjegavanje onih prilika kojih se nerazboriti ne klone. Ne voli nečiste i slobodne razgovore, povlači se od najmanje nečednosti, pažljivo izbjegava sumnjivu bliskost s onima suprotnog spola, budući da potiče dušu da pokazuje dužno poštovanje tijelu, kao pripadniku Kristovog otajstvenog tijela i hramu Duha Svetoga. Onaj koji posjeduje blago kršćanske kreposti zazire od svakog grijeha nečistoće i hitro bježi kada je kušan njegovim zavođenjima.“ (Sacra Virginitas, no. 58).

Izbor poziva – Izbor životnog staleža je najozbiljnija i najvažnija stvar za mlade. O tom izboru ovisi sreća u ovom i sljedećem životu. Spasenje svakog čovjeka najbolje se može osigurati prihvaćajući poziv koji mu je Bog odabrao. Stoga je za mlade najvažnije pažljivo razmotriti, u prikladno vrijeme, poziv na koji ga Bog u svojoj dobroti zove, preispitujući svoju prikladnost za njega i njegove naravne sklonosti. Ali u odabiru svog poziva on mora, prije svega, uzeti svoje spasenje u obzir. Dio tog strpljivog i razboritog razlučivanja nužno će biti savjetovanje sa svojim roditeljima, kao i mudrim i iskusnim svećenikom i duhovnikom te mnogo molitve. Jednom kada je osoba shvatila Božju volju  i prigrlila svoje buduće zvanje, treba se pripremiti prakticirajući određene kreposti koje će biti potrebne da je ukrase i da je usavrše. Ako se razmišlja o profesionalnoj karijeri, onda se mlada osoba mora posvetiti tome s upornošću, raditi na njoj s usklađenošću nakane, posvetiti studij s pobožnošću i priopćavati znanost s krepošću. Ako odabere komercijalnu, industrijsku, vojnu ili neku drugu karijeru, neka shvati da će biti potrebna velika snaga karaktera da nadvlada prve poteškoće i nepokolebljivu hrabrost da se odupre opasnostima i sablaznima društva koje je često bezbožno i pokvareno. Najbolja karijera je ona koja se događa u blizini mudrog oca, dobre majke, i ako je moguće pobožne braće i sestara. Život mlade osobe uz obitelj je kao tok bujne rijeke koja nosi život i radost cijelom kraju. Ako naš Gospodin poziva sina ili kćer na uzvišeniji stalež potpune posvećenosti Kristovoj svetoj Crkvi, bilo da se radi o svećeništvu za sina ili redovništvu za sina ili kćer, roditelji se trebaju jako radovati radi tog božanskog dara. Ali dopustite pročišćenje nakana i testiranje poziva, i nemojte se začuditi ako upravo preko roditelja budete testirani u tom pogledu.

Utječite se često blaženoj Djevici Mariji. Ponavljam, nužno je konzultirati vjernog svećenika u potrazi za potvrdom i odgovaranjem na poziv sa svom poniznošću i pouzdanjem. 

Ako pak mlada osoba sagledava sveti brak kao svoj poziv i mjesto u životu i blagoslovljen je s kršćanskim roditeljima koji se brinu za njezinu dobrobit i vječno spasenje, neka se savjetuje s njima i dopusti im da ga vode svojim mudrim savjetima. A zatim neka moli žarko i Bog će je blagosloviti.

Što se tiče standarda za izbor supružnika, mlada osoba prije svega treba preferirati duhovne kvalitete prije naravnih talenata i sposobnosti, treba procijeniti karakter iznad bogatstva, statusa i imovine i treba preferirati kreposti prije prolazne ljepote. 

Međutim, ona treba također uzeti u obzir i kompatibilnost na naravnoj razini, npr. kulturu, osobnost, temperament i međusobna očekivanja. Da bi bili sretni, bračni par mora moći imati cjeloživotno poštovanje prema osobi s kojom će živjeti u stanju uzajamne i kršćanske privrženosti.

Kod hodanja važno je proučavati i slijediti pravila ponašanja i prepoznati da će emocije vrlo vjerojatno imati jaku ulogu u pronalaženju supružnika. Budući da emocije zamagljuju naš vid, vrlo je potrebno da se mladi savjetuju sa svojim roditeljima o prikladnosti određene osobe o kojoj se razmatra kao o budućem supružniku.

„Djeco, slušajte mene, oca svoga,i radite tako da se spasite. Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda. On služi roditeljima svojim kao svojim gospodarima. Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga da te od njega stigne blagoslov. Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci, a majčina kletva temelje im ruši. Ne traži časti u sramoti oca svojeg, jer ti očeva sramota nije na čast. Jer čovjeku dolazi čast od počasti oca njegova, a prezrena majka sramota je djeci.“  (Knjiga Sirahova, 3.poglavlje). Velika je nagrada često osigurana onoj djeci koja se trude ispuniti te dužnosti, a njima su zauzvrat dana zahvalna i dobra djeca.

„Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“(Matej 7:2). 

U Fatimi je anđeo opisan u viziji dijela o Trećoj tajni kako ponavlja zahtjev naše Gospe Lurdske: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako se ta pokora vrši, nebeska Kraljica je prikazana u istoj viziji kako gasi vatru Božje kazne kako dolazi na svijet! Ako sinovi i kćeri vrše pokoru u skladu s dužnostima svog staleža, sigurno će im pomoći Božja milost u svim njihovim nastojanjima i primiti će zaštitu Presvetog i Bezgrješnog Srca protiv svih opasnosti kao i pomoći našoj Gospi da ispuni obećanja iz Fatime: „Na kraju, moje će Bezgrješno Srce pobijediti.“ 

Fr. Peter Carota (blog traditional catholic priest)

Dužnosti žene i majke

Presveto Srce Isusovo obećalo je svetoj Mariji Margaret kako će svima onima koji su se Njemu posvetili dati sve milosti potrebne u njihovom staležu. U Lurdu i u Fatimi Gospina zapovijed je glasila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako bi razjasnio ovaj ponovljeni trostruki zahtjev, Njegovo Božanstvo objavio se sestri Luciji, govoreći: „Žrtva koja se zahtjeva od svake osobe je ispunjenje dužnosti njezina staleža i poštivanje mojih zapovjedi. To je pokora koju tražim i zahtjevam.” Mnogi ne uspijevaju izvršiti ovu pokoru, jer osim onih temeljnih dužnosti koje imaju prema Bogu i Njegovoj Crkvi kako je naznačeno u Deset Zapovijedi i crkvenim propisima, ne poznaju dužnosti svojega poziva. Evo, dakle, sažetka društvenih dužnosti žene i majke prema pouzdanim moralnim priručnicima i katekizmima, ali uglavnom iz spisa svetog Petra Juliana Eymarda (usp.Euharistijski priručnik).

Prije početka, međutim, molim imajte na umu da budući da je brak sveta zajednica za osnovanje obitelj i dijeljenje zajedničkog života, prirodno slijedi da se mnoge dužnosti muževa i žena preklapaju. Dakle, pomaže ako su muškarci i žene upoznati s dužnostima i jednog i drugog kako ne bi „gospodarili jedni preko drugih“ već da to bude razlog da se duboko poštuje onog drugoga, da se uveća nesebično služenje i ojača uzajamna ljubav. S tim na umu, članci u ovom serijalu također trebaju nadopunjavati jedan drugoga. Stoga, da skratim, mnoge dužnosti koje majka dijeli s ocem ovdje nisu ponovljene. 

„Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje.

Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati.

Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg.

Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim.

Ona je kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj.

Još za noći ona ustaje, hrani svoje ukućane i određuje posao sluškinjama svojim.

Opazi li polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd.

Opasuje snagom bedra svoja i živo miče rukama.

Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka.

Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.

Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.

Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine.

Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom.

Muž joj je slavan na Vratima, gdje sjedi sa starješinama zemaljskim.

Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu.

Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem.

Svoja usta mudro otvara i pobožan joj je nauk na jeziku.

Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice.

Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju, i muž njezin hvali je:

Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ."

Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.

Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina!“ (Mudre izreke 31)

Dužnosti prema svojoj obitelji. – Bog je stvorio od obitelj središte kršćanskih dužnosti, svetište Njegovih milosti i plodno tlo svake kreposti. Udana žena, stoga, teži svojem savršenstvu prvenstveno i najprije u svojoj obitelji časteći svoj poziv i izvršavajući svoje dužnosti supruge i majke. 

Ona treba cijeniti svoj životni stalež. U praksi to znači da voli svoj poziv, obitelj, dom. Ona treba voljeti svoj poziv kao onaj koji je Bog, u svojoj ljubeznoj providnosti, odabrao za nju ispred svih drugih.

Svaki cvijet je lijep kada je savršen. A Bog poklanja više pažnje nečijoj ljubavi nego uzvišenosti staleža. Nikad nećemo podbaciti u ugađanju Njemu dok go mu služimo vjerno s ljubavlju. Na ljudskoj i naravnoj razini ona treba stoga biti uvjerena da je služenje njezinoj obitelji daleko važnije, daleko izazovnije, i daleko više ispunjavajuće nego ikakav drugi posao ili profesionalna karijera. Majka će više promijeniti svijet na bolje odgajajući svetu djecu nego što će moći postići izvan obitelji. Njezino duhovno štivo i razmatranje treba biti usmjereno tome da si učini tu istinu stvarnom.

Ona treba ljubiti svog muža – Vjerna kršćanska žena treba ljubiti svog muža prije svih drugih kao predstavnika, poslanika Božjeg autoriteta. Ona ga treba okružiti poštovanjem i pomoći mu privrženošću i pouzdanjem, ostajući mu vjerna na svaki način što krepost zahtjeva. Žena koja ima strah Božji ne koristi bračni čin u svrhu požude i senzualnosti, (cf. Tobias 6:16-17 vulgate), već se drži onih ograničenja koja su razumna i ozbiljna, ali da nikad namjerno ne ometa prokreaciju. Razuman i ozbiljan poziv na bračnu dužnost čini se s jasnom, umjerenom i trijeznom voljom, ne prečesto i ako nema neke prepreke radi tjelesnog zdravlja.Takav poziv obvezuje drugu stranu, u pravdi, da da svoj dug, kao što sv. Pavao kaže: „Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed.“ (1. Korinćanima 7:3)

Kako se svaki blagoslov postiže od Boga svetom molitvom, vjernički bračni par treba povremeno uzdržavati se od bračnog duga da bi se posvetili molitvi. To vjersko uzdržavanje posebno se preporuča za vrijeme svečanog korizmenog posta i kao način da se pripremi za svetu Pričest.

Papa Pio XI. naučava: „Taj vanjski izraz ljubavi u domu zahtjeva ne samo uzajamu pomoć već treba ići i dalje, mora imati kao svoju primarnu svrhu da si muž i žena uzajamno pomažu svakoga dana u formaciji i usavršavanju u unutarnjem životu, tako da svojim partnerstvom u životu mogu napredovati sve više i više u kreposti i iznad svega da mogu rasti u istinskoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, o čemu zaista „ovisi sav zakon i proroci“. 

Kućno društvo je stoga utvrđeno tom vezom ljubavi, da može procvjetati u tom „redu ljubavi“, kako ga naziva sv. Augustin. Taj red uključuje i prvenstvo muža u odnosu na ženu i djecu, spremno podvrgavanje žene i njezinu poslušnost, što Apostol hvali ovim riječima:

„Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu.“(Efežanima 5)

To podvrgavanje, međutim, ne negira niti oduzima slobodu koja potpuno pripada ženi i u pogledu njezinog dostojanstva kao žene i majke i družice, niti je to čini obveznom da sluša svaki zahtjev svoga muža ako to nije u skladu sa zdravim razumom ili dostojanstvom koje zaslužuje kao žena, niti, konačno, to ne uključuje da se ženu stavlja na razinu onih osoba koje zakon naziva maloljetnicima, kojima nije običaj dati slobodu korištenja njihovih prava radi nedostatka zrelog prosuđivanja ili njihovog neznanja o ljudskim poslovima. Ali to brani pretjeranu slobodu koja ne mari za dobrobit obitelji, to brani da u tom tijelu koje je obitelj, srce bude odvojeno od glave na veliku štetu cijelog tijela i bližnje grješne prilike. Jer ako je muž glava, žena je srce i kako on ima glavno mjesto u vladanju, tako i ona može i treba tražiti za sebe glavno mjesto u ljubavi.

Ponavljam, to podvrgavanje žene mužu će se u stupnju i načinu razlikovati s obzirom na razne životne okolnosti osoba, mjesta i vremena. Zapravo, ako muž zanemaruje svoje dužnosti, na ženi je da zauzme njegovo mjesto usmjeravanja i vođenja obitelji [npr. u duhovnoj formaciji i odgoju]. Ali struktura obitelji i njezinih temeljnih zakona, utemeljenih i potvrđenih od Boga, moraju uvijek i svugdje biti održani nepromjenjeni. 

S velikom mudrošću naš predhodnik Lav XIII. ... naučava: ‘Muškarac je vladar u obitelji i glava ženi, jer ona je meso njegovog mesa i kost njegove kosti, neka bude podložna i poslušna mužu, tako da ništa ne nedostaje od časti i dostojanstva u poslušnosti koju mu daje. Neka božanska ljubav bude konstantan vodić u njihovom odnosu, i u njemu koji vlada i u njoj koja sluša, jer oboje nose sliku, sliku Krista i sliku Crkve.“ (cf.Casti Cannubii, 23-29).

Sveti Ivan Zlatousti dodaje: „Primijetite ponovno kako je Pavao opominjao muževe i žene na uzajamnost... da ljubi je stoga mužev dio, a da se predaje ženin dio. Ako, stoga, svaki doprinosti svoj dio, sve stoji čvrsto. Kada je voljena, i žena postaje ljubazna; a iz njene podložnosti, i muž se uči popustiti.“

Ona treba voljeti svoj dom – Da bi bila sretna u svom domu, majka treba gledati na njega kao na drugi Nazaret; ona treba uživati u njemu i ljubiti samoću i povučenost koje joj on pruža, držeći svjetovne sablazni daleko i štiteći je od njegovih opasnosti. Ona ga treba pretvoriti u čenakolo molitve i milosti. Radi sigurnosti svih, bez ikakve pretpostavke , internetske veze treba zaštititi i koristiti s ograničenjima i razboritošću.

Jedna od njezinih primarnih briga treba biti utemeljenje dobro uređenog doma, da dodijeli svakome zadatke, da inzistira na urednosti i čistoći i kršćanskim manirima svoje djece međusobno, čineći od sebe dušu i središte svega. Njezin dom će tada biti kao kuća Božja i ona će tamo uživati u miru i sreći kreposti. 

Da bi ispunila te dužnosti do savršenosti, izbjegla zablude današnjeg vremena, vjerna žena i majka treba moliti svakodnevno za ljubav prema svom mužu i djeci pa čak i svom domu, jer ljubav je strpljiva, ljubezna i podnosi sve i jedino će po molitvi moći dostići takvu ljubav.

O našim vremenima, papa Pio XI. naučava: „Komunizam posebno karakterizira to odbacivanje svih veza koje vežu ženu za obitelj i dom, a njezina se emancipacija proglašava njegovim najosnovnijim principom. Ona se odvlači od obitelji i brige o djeci, da bi je se gurnulo u javni život i kolektivnu proizvodnju pod istim uvjetima kao muškarca. Briga o domu i djeci stoga se prenosi na kolektiv.“ (Divini Redemptoris, no.11).

Ona treba služiti svojoj obitelji – Jednom kada je ona prožeta dubokim poštovanjem i ljubavlju za svoj stalež, majka treba osjećati snažan impuls da služi svojoj obitelji. Služba žene daje njezinim voljenima oblik njezinog života, supstancu i središte njezinih kreposti, pravilo pobožnosti koje je Bog postavio za njezino posvećenje. 

Služenje obitelj postaje obris njezinog života kada se ona preda njegovim zadacima. Život majke je život potpune ovisnosti. Prihvačajući taj životni stalež, ona žrtvuje Bogu svoju slobodu i volju. Njezin život postaje neprekidni čin samoodricanja i blagoslovljena je ona kada zna kako učiniti to samoodricanje zaslužno po primjeru Njegovog Veličanstva, Isusa Krista, Njegove blažene Majke i svetaca, koji su prakticirali poslušnost do savršenosti, bez slave, bez uvjeta, bez kraja. 

Majka odgaja i njeguje svoju djecu. Ona je neposredni skrbnik o njihovom kruhu svagdašnjem, prvi liječnik njihovih rana i slatka utjeha koja donosi sućut i utjehu koje ublažuju njihovu žalost i poteškoće tako da ona dolaze k njoj bez ustezanja u svim svojim poteškoćama i nedaćama. 

Prije rođenja roditelji, posebno majke, moraju izbjegavati sve što može biti štetno za dijete in utero.Nakon poroda majka treba dojiti svoje dijete ako može. Bez opravdanog razloga, majka bi ozbiljno sagriješila kada bi zanemarila tu dužnost. Papa Pio XII. je 26. Listopada 1941. uzeo vremena usprkos teškim ratnim vremenima da bi se susreo sa ženama talijanske katoličke akcije. Njegova primarna briga u tom razgovoru je bila razvoj karaktera i objasnio je kako on počinje na majčinim prsima. „To je razlog zašto je,“ objasnio je, „osim kada je stvarno nemoguće, poželjnije da majka hrani svoje dijete na svojim prsima. Tko može reći kakvi otajstveni utjecaji se vrše na rast tog malenog stvorenja preko majke o kojoj potpuno ovisi za svoj razvoj?“ Mnoge novije studije potvrdile su mudrost naših predaka da je majčino mlijeko najhranjivija hrana za dijete. Posebno je važna jer ojačava djetetov imunitet, pomaže razvoju mozga i ojačava vezu između djeteta i majke.

Nadalje, vjerna majka će ljubiti svoju djecu na kršćanski način, odnosno, u Isusu Kristu, koji je rekao: "Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!"(Matej 19,14)

Njegovo Veličnastvo je sam postao malo dijete da bi djetinjstvo učinio još ljupkijim i vrednijim majčinske ljubavi. Da bi bila savršena, takva majčinska ljubav je nadnaravna, nježna i velikodušna. Služba njezinoj obitelji postaje suština njezinih kreposti kada ona prepozna da je Bog providio milosti i sve što je potrebno za najveću savršenost u svakom životnom staležu. Kada dobra djela i pobožne želje ometaju dužnosti nečijeg staleža, onda nisu uredne, već radije distrakcija. Majka se mora dobro paziti od tih napasti i nikada izgubiti iz vida božanski cilj koji je Božja volja označila za nju. 

Blažena Djevica Marija nikad nije prešla ograničenja jednostavnog i skrivenog poziva koji joj je Bog namijenio. Ona se isključivo bavila svojim poniznim dužnostima supruge i majke, skrivenim naporima njezinih siromašnih uvjeta, jednostavnim i malim krepostima svakodnevnog života. U tome je ona ugađala Bogu. Blažena je majka koja zna naći u svom staležu prilike za prakticiranje svake kreposti i vježbanje božanske ljubavi; ona je otkrila kraljevstvo Božje na zemlji.

Služba njezinoj obitelji postaje središte njezinih kreposti kada ona prakticira ljubav Božju ljubeći svog bližnjeg. Služeći svojoj obitelji, ona ljubi Boga i bližnjeg i raste u toj ljubavi. Kreposti majke se lako mogu sažeti u prakticiranju blagosti i ljubavi. 

Težeći blagosti u svojim djelima i odnosima s drugima, ona postaje vidljiv i opipljiv izraz za sve, tako reći, Božje dobrote i slatkoće Njegove očinske providnosti. Uvijek smirena, poput ljubavi Božje, božanskog motiva koji je pokreće. Uvijek dobra i milostiva, poput božanske dobrote koja je uzdržava. Dajući i ne tražeći ništa zauzvrat, budući da je ispunjena s Bogom. Neprestano se odričući sebe. Uvijek mirna i nježna u nasljedovanju Presvetog Sakramenta koji je suština i središte kršćanskog života.

Služba njezinoj obitelji postaje pravilo njezine pobožnosti. Budući da se savršenstvo svetosti sastoji od savršenog posvećenja poziva, majka treba usmjeriti sve svoje duhovne dužnosti tom cilju, kao što vojnik koristi svo svoje znanje, oružje i snagu za bitku. Ona će, stoga, gledati na pobožnost kao nadnaravna sredstva posvećenja svog staleža i podvrgnuti će vanjske prakse svojim dužnostima. Radi toga će ona paziti da regulira i koordinira svoje pobožne prakse na takav način da podržavaju njezine primarne dužnosti umjesto da se s njima sukobljavaju. Ako ona zna kako ekonomično koristiti svoje vrijeme i imati red, ona će uvijek naći načina kako jačati svoju pobožnost i pobrinuti se primjereno za sve drugo.

U slučaju nužde, hitne situacije koja zahtjeva ljubav, ona će smatrati svojom dužnosti napustiti pobožne prakse radi svog bližnjeg, staviti po streni slatkoću molitve i odmora radi žrtve djela, imajući pred očima samo jednu parolu: „Bog tako želi.“

Žena treba posvećivati svoju obitelj. Ne smije biti zadovoljna samo služeći svojoj obitelji, majka se mora posvetiti i njezinom posvećenju. Tako je dio tog područja povjeren od Boga njezinoj predanoj skrbi da ona može u svakoj strpljivosti, kultivirati i učiniti da donese stostruki plod kroz velikodušnu revnost žarke ljubavi.

Božanska misija majke je ona vjere, kreposti, molitve i trpljenja. 

Misija vjere – Ona mora biti prva koja će govoriti o Bogu, dobroti Isusa Krista svojoj djeci, koja će njegovati rast sjemenke vjere koja je položena u njih milosti krštenja, nadgledati s velikom brigom njihovu nevinost i učiniti pobožnost dio njihovog najranijeg odgoja.

Majka je ta koja mora sačuvati i održati vjeru obitelji tako što će biti vrlo stroga i čuvati od svega što može sablazniti njezine članove. Vjera je najdragocjenije kršćansko blago, biser velike cijene. Preko duhovnog štiva i pobožnih razgovora, ona će pomoći da vjera njezine djece donosi plod.

Nadalje, roditelji su prvi odgojitelji svoje djece. Papa Lav XIII. jednom je pisao: „Katolički roditelji ne smiju povjeriti odgoj svoje djece školama koje nisu sigurne...“ (pismo talijanima, 8. Prosinac 1892.) Katekizam kaže da je to pravo i dužnost roditelja „osnovno i neotuđivo“ kao takvo. „Uloga roditelja u odgoju/obrazovanju je takvo da je gotovo nemoguće pružiti adekvatnu zamjenu.“

Misija kreposti – Majka mora usaditi krepost u svako svoje dijete na takav način da im je učini dopadljivom. Krepost koja ne proizlazi iznutra će brzo biti izgubljena kroz loše društvo ili napuštanje doma. Majka će prvo raditi na samoj sebi da njezina krepost bude jednostavna i laka tako da i njezina djeca mogu postati, takoreći, prirodno kreposna po njezinom primjeru. Krotka i ponizna – kao Isus i Marija, tako da može osvojiti srca svih. Snažna, odlučna pa opet nenavezana, tako da može uvijek ostati neuznemirena u kušnjama i vjerna Bogu u svojim žrtvama. Ako je muž kojeg joj je Bog dao više grješnik nego kršćanin, radi njegovog uzdizanja i njezinog posvećenja, ona će se posvetiti njegovom obraćenju strpljivo i s povjerenjem. Takva žena može naći svoje utočište i inspiraciju u sv. Moniki, sv. Riti, bl. Anni Mariji Taigi kao i bl. Elizabeti Canori Mora.

Misija molitve – kršćanska majka će najbolje posvetiti svoju obitelj molitvom. Njezina molitva stavlja krunu na ono što su započele njezine riječi i primjeri. Bog ne odbija ništa ustrajnoj molitvi majke, kao što dokazuje sv. Monika. On je stavio njezinu moć i pobjedu u molitvu. Molitva stoga treba biti uobičajena hrana njezine duše. Majka će rano naučiti svoju djecu njihove molitve. Koliko god može, ona će na sebe preuzeti dužnost da ispunjavaju svoje pobožne dužnosti svaki dan. Ona će ih posebno naučiti da imaju naviku često posjetiti Presveti Sakrament vodeći ih u crkvu od njihove najranije dobi.

Misija trpljenja – Naslov majke je plod trpljenja. Bog je to tako htio. Naslov duhovne majke se može steći jedino na Kalvariji uz bok Djevici Žalosnoj Majci.

Da bi postigla milost spasenja za svoju djecu, majka treba prihvatiti trpljenje i to da često trpi sama s Isusom i Marijom. Blažene su te patnje, doista, jer one rađaju djecu Božju i građane Neba na život milosti. Što je veća njezina patnja i što je više lišena svih naravnih utjeha, to se više ona treba radovati božanskoj ljubavi, jer je to znak da je čas pobjede blizu.

Sretna je majka koja posjeduje mudrost križa, krepost Isusa Raspetog. Sva njegova slatkoća i moć će biti njezina. Neka tada ona prakticira tu raspetu ljubav bez prestanka. Neka žarko moli za to kao najsigurniju i najuzvišeniju milost savršenstva.

Dužnosti prema bližnjem – Dužnosti vjerne majke i supruge prema bližnjem spada u tri kategorije: dužnosti prema rodbini, dužnosti prema prijateljima i dužnosti prema poznatima. 

Dužnosti prema rodbini - te dužnosti su dio njezinih kršćanskih dužnosti. One nisu uvijek lake. Ljubomora, sebičnost, duh razdora često otežavaju održavanje zajedništva u miru i ljubavi. Tako da vjerna i savjesna žena treba u svoj ljubavi i razboritosti posvetiti sebe u unapređivanju veza ljubavi među rodbinom, mireći posvađane, izglađujući povrijeđene osjećaje bez kompromitiranja istine. Ona će uvijek biti uspješna u svojom posredovanju ako traži jedino slavu Božju i duhovno dobro svojih bližnjih stavljajući po strani svoje vlastite interese i sebeljublje. Ona će uvijek biti veza ljubavi ako je ljubazna u svojim riječima prema svima i teži služiti, a ne biti služena, radije biti zanemarena nego sjati. Ta dužnost je često posebno izazovna s roditeljima i obitelji supružnika, pa opet ona na to može gledati kao na sredstvo koje joj je pružila Božanska providnost da stekne zasluge i raste u svetosti.

Dužnosti prema prijateljima – iz motiva božanske ljubavi, žena i majka ne treba, kao pravilo, imati prijatelje izvan rodbine jer je njezin princip sfere aktivnosti već određen obitelji. Ako je međutim, u tom pogledu, ona izolirana, i Bog joj je dao prijateljice s istim duhovnim ambicijama, neka ona ljubi te prijateljice kao sestre i računa na njih kao snagu i pomoć. Ali neka ona ne zaboravi da je nenavezanost sol prijateljstva. Ta rezerviranost ili nenavezanost čini kršćansku ženu uvijek čistu u njezinim privrženostima, uvijek čednu u načinu življenja. Ona stoga treba uvijek biti diskretna u vezi žalosti i poteškoća kod kuće. Jedna nerazborita riječ je dovoljna da uništi povezanost obitelji, da otvori rane samo napola zatvorene i ražari vatre razdora. Ona treba biti rezervirana u otkrivanju svojih slabosti. Čast i ljubav čine to dužnošću, a razboritost pravilom ponašanja. Prijatelji nisu uvijek diskretni.

Ako je majka, mora biti jako mudra u izboru prijatelja svoje djece. Prijateljstva su izvor i dobra i zla među mladima. 

Konačno ona treba biti rezervirana u otvaranju svog srca, osobito u trenucima žalosti i tuge. Teško je naći prijatelja koji, u takvim okolnostima, može istinski tješiti i ojačati u Bogu uznemirenu dušu. Radosna je duša koja je zadovoljna s Bogom i sve nalazi u Bogu.

Dužnosti prema poznanicima – Radi dužnosti svog staleža, žena i majka često mora imati posla sa svijetom. Te dužnosti spadaju u tri kategorije – one koje se javljaju radi pristojnosti ili dobrih običaja, radi posla i radi društvenih obveza.

1. Pristojnost – te dužnosti se posebno sastoje od primanja i uzvraćanja posjeta. Ona se tome treba spremno posvetiti kada to dužnost ili ljubav zahtijevaju. U tim prilikama, ona treba biti poznata po svom poštovanju prema istini, ljubavi i milosrđu i da je njezina motivacija uzdizanje bližnjih.Ali u interesu njezinih vjerskih dužnosti i onih njezinog staleža, ona treba što je moguće više izbjegavati beskorisne i dokone posjete, koji troše dušu, slabe pobožnost i često vrijeđaju ljubav.

2. Posao – Razboritost i jednostavnost trebaju upravljati njezinim poslovima. Treba biti razborita u izboru sredstava, koristeći sve što joj je Bog dao u smislu inteligencije, sposobnosti i istinske marljivosti da uspije u svom poslu. To je legitiman ulog u nečije talente, kako se o njima govori u Evanđelju. Ona treba biti jednostavna u svojim poslovanjima, tražeći samo pravdu, djelujući jedino prema istini i imajući pouzdanja samo u Boga za uspjeh. Život utemeljen na vjeri ne treba ništa više.

Kao što pohvale Salomona o ženi vrsnoj u Mudrim izrekama pokazuju, ženin posao kod kuće ima neizmjernu ekonomsku vrijednost iako se rijetko naplaćuje i kompenzira novčano ili pravedno prepoznaje. Svejedno, nitko ne treba omalovažavati ili ponižavati njezin posao koji ima vitalnu važnost za život njezine obitelji i ekonomsku održivost. Kreposna žena neće se brinuti o svjetovnim vrijednostima ili ljudskom obziru, pouzdajući se da će joj sam Bog naplatiti njezine napore iz ljubavi stostruko. Primijetite također da je društvo općenito bolje kada su njegovi građani odgojeni kod kuće uz majčinu brigu i ljubav. Ako ne postoji ozbiljna nužda, majka ne bi smjela raditi izvan kuće. Majka koja stavlja veliku važnost na profesionalnu karijeru i zarađivanje plaće ispred obiteljskih dužnosti stavlja svoju vlastitu dušu i dušu članova svoje obitelji u ozbiljnu opasnost. 

3. Društvene obveze -  Vjerna žena i majka je ponekad dužna sudjelovati u svjetovnim proslavama. Njezin položaj, obiteljske dužnosti, prijateljstva to zahtijevaju. U takvim prilikama koje su neukusne njezinoj pobožnosti, kreposti čednosti, ljubavi i poniznosti će biti pravilo njezinog ponašanja i njezina zaštita.

Čednost – čednost treba biti njezin glavni ukras, njezin kršćanski protest protiv taštine svijeta i njezina moćna zaštita protiv njezinih opasnosti. Katekizam naučava da čednost štiti intimno središte osobe. To znači odbiti otkriti ono što treba ostati skriveno... čednost je pristojnost. Ona nadahnjuje njezin izbor odjeće. Ona čuva tišinu ili rezerviranost kada postoji očita opasnost od nezdrave znatiželje. Ona je diskretna... Čednost nadahnjuje način života koji čini mogućim oduprijeti se zavođenju mode i pritisku prevladavajućih ideologija.

Papa Pio XII. jednom je rekao: „Nema ništa pogrešno u modernome. Ali, moda nikada ne smije biti vrhovno pravilo ponašanja. Postoji granica preko koje moda može donijeti propast duše.“ I na drugom mjestu naučavao je:“čednost predviđa prijeteću opasnost, zabranjuje nam izlagati se riziku, zahtjeva izbjegavanje onih prilika koje razboriti ne zanemaruju. Ona ne voli nečiste i slobodne razgovore, bježi od najmanje nečednosti, pažljivo izbjegava sumnjivu bliskost s osobama suprotnog spola, budući da ona navodi dušu da pokazuje dužno poštovanje prema tijelu, kao dijelu Kristovog Tijela i hramu Duha Svetoga. Onaj koji posjeduje blago kršćanske čednosti zazire od svakog grijeha nečistoće i isti tren bježi kad ga zavode njezine prevare.“ (Sacra Virginitas, no. 58).

Ljubav – Želeći najbolje drugome, kršćanska žena treba biti pažljiva da nikoga ne osramoti, učtiva u svemu što savjest dopušta i istina se ne profanira, posvećena do samih granica dužnosti.

Poniznost – u prisutstvu ljudske slave i ambicije, poniznost žene i majke treba sjati u svoj svojoj jednostavnosti. Ona treba ustuknuti u pozadinu i zaboraviti na sebe da bi se zaposlila brigom o drugima, ona treba prihvatiti mirni spokoj poniženja koje joj nanose njezina taština i sebeljublje, znajući kako naći Boga usred radosti i užitaka svijeta kao i njegovih žalosti. Kada je ona čedna, skromna, ljubazna i ponizna, ona može sudjelovati na svjetovnim proslavama bez straha od njihovih opasnosti. Ona će ispuniti svoju dužnost i ostaviti za sobom slatki miris Krista, u kojem ona živi i za kojeg djeluje.

Žene, bedem civilizacije – U sedamnaestom stoljeću, Gospa od Dobrog Uspjeha (ili Dobrog Događaja) prorekla je prečasnoj majci Marijani od Isusa da će dvadeseto stoljeće vidjeti gubitak vjere, morala i dobrih običaja. Danas vidimo da su se Njezina proročanstva ostvarila. Ono što je preostalo od kršćanske zapadne civilizacije napada se sa svake strane i sistematski uništava. Stoga se kršćanske majke trebaju prisjetiti da su u svakom društvu vjerne žene bile te koje su sačuvale standard dobrog ponašanja, običaja i morala. To su vrijednosti koje majka, više nego itko drugo, prenosi svojoj djeci. To su vrijednosti koje su žene bile sposobne potaknuti kod muškaraca i društva – jednostavno ponašajući se na dostojanstven i čedan način koji zahtjeva uzvraćanje. Tako će oporavak kršćanske civilizacije, koji je toliko očajnički potreban danas, početi i ojačati zahvaljujući kršćanskoj ženi i majci, srcu svake obitelji i doma i zemlje.

U Fatimi je anđeo opisan u viziji dijela o Trećoj tajni kako ponavlja zahtjev naše Gospe Lurdske: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako se ta pokora vrši, nebeska Kraljica je prikazana u istoj viziji kako gasi vatru Božje kazne kako dolazi na svijet! Ako činimo svoju pokoru u skladu s dužnosti svog staleža, mi ćemo sigurno imati pomoć Božje milosti u svim našim nastojanjima i primiti zaštitu Presvetog i Bezgrješnog Srca protiv svih opasnosti kao i pomoći našoj Gospi da ispuni obećanja iz Fatime: „Na kraju, moje će Bezgrješno Srce pobijediti.“ Kako radosna može biti takva dobra žena i majka kada dođe pred Božje sudačko prijestolje i može reći: „Dok sam ja bila s njima, ja sam ih čuvala u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitila ih.“(Ivan 17,12)

Fr. Peter Carota (blog traditional catholic priest)

Dužnosti muža i oca

Presveto Isusovo Srce obećalo je Svetoj Margaret Mary kako će svima onima koji su se Njemu posvetili dati sve milosti potrebne u njihovom staležu. U Lurdu i u Fatimi Gospina zapovijed je glasila: "Pokora! Pokora! Pokora!" Kako bi razjasnio ovaj ponovljeni trostruki zahtjev, Njegovo Božanstvo objavilo se sestri Luciji, govoreći: „Žrtva koja se zahtjeva od svake osobe je ispunjenje dužnosti njezina staleža i poštivanje mojih zapovjedi. To je pokora koju tražim i zahtijevam.” Mnogi ne uspijevaju izvršiti ovu pokoru, jer osim onih temeljnih dužnosti koje imaju prema Bogu i Njegovoj Crkvi kako je naznačeno u Deset Zapovijedi i crkvenim propisima, ne poznaju dužnosti svojega poziva. Ovdje donosimo sažetak muževih i očevih dužnosti prema pouzdanim priručnicima s područja ćudoređa i katekizma katoličke Crkve, uglavnom iz spisa Svetoga Peter Julian Eymarda (usp. Priručnik za sv. Euharistiju). Ističemo kako se neke teme koje se odnose na oca kao glavu obitelj (npr. pitanja dječje izobrazbe i odgoja) također odnose i na srce obitelji, odnosno na ženu i majku.

Dužnosti prema svojoj obitelji. – Prva dužnost glave obitelji je sudjelovati u posvećenju osoba koje uzdržava. Narav to traži od njega, Bog tako hoće, njegov spas ovisi o tome. Ova dužnost mu se predstavlja s tri gledišta, što odgovara naslovima muža, oca i skrbnika (bilo kao poslodavac ili zaposlenik).

Dužnosti muškarca kao muža. – Muž bi trebao poštivati svoju ženu, voljeti je i pomagati joj u njenom posvećenju. Treba je poštivati kao što Isus Krist iskazuje čast svojoj Crkvi, i to osobito u prisutnosti djece kako bi djeca naučila ljubiti i poštivati svoju majku, a time i sve žene općenito. Muškarac također ima dužnost iskazati joj čast u prisustvu stranaca i poznanika, jer kako će oni inače iskazati poštovanje prema njoj?

Muž treba voljeti svoju ženu kao svoje tijelo, kao samoga sebe. Baš kao što čovjek traži ono što će učiniti njegovo tijelo i život radosnim, tako i on treba težiti onomu što će omogućit njegovoj ženi rast u radosti i miru. Njegova ljubav i nježnost trebaju ublažiti autoritet koji mu je Bog dao kada ga je učinio glavom žene, kao što je Isus Krist glava Crkve.

Njegova ljubav treba biti nježna i čista, s Bogom kao njezinim izvorom i krajnjom svrhom, prisutna i vjerna, s ljubaznošću pružajući svojoj ženi sve što joj je potrebno za život i njezin položaj, podupirući je u nemoćima i manama s milosrđem, dijeleći njezine radosti i tuge sa suosjećanjem.

Muž treba tražiti posvećenje sa svojom ženom. On sam joj mora služiti kao posvečujuće sredstvo i prvenstvena nakana mu treba biti molitva s njom. Muž će osobito svojim dobrim primjerom i svojim krepostima i milosrđem steći poštovanje i naklonost svoje žene i na taj način dati joj podršku na pravome putu.

Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Promatrajte kako je Sveti Pavao poticao muževe i žene na uzajamnost. Ljubiti je dakle mužev dio, a popuštanje se odnosi na drugu stranu. Ako dakle svatko pridonosi svojim dijelom, sve će biti čvrsto. Zbog toga što je voljena i žena postaje puna ljubavi, i od njezine podložnosti, muž uči popuštati."

Budući da čovjek nije sastavljen samo od tijela, već i od duše i duha, muž treba raditi na uspostavljanju veze sa svojom ženom koja nije samo tjelesna nego osjećajna i duhovna. Muškarci trebaju zapamtiti kako žene trebaju  osjećajnu podršku i prijateljstvo svojega muža. Bračni savez ima svrhu ujediniti muškarca i ženu na svim razinama, uključujući i osjećajnu i duhovnu što ne treba zanemariti.

Pobožan muž ne koristi bračni čin u svrhu požude ili putenosti (usp. Tobija 6,16-17 Vulgata), nego se drži unutar granica koje su razumne i ozbiljne bez namjernog ometanja začeća. Razuman i ozbiljan muž traži bračnu dužnost s određenom, trijeznom voljom, ne previše učestalo i ne ugrožavajući tjelesno zdravlje. Takav zahtjev obvezuje drugu stranu, u pravednosti, uzvratiti dužnost, kao što Sveti Pavao kaže: "Neka svaki muž svojoj ženi pruži ono što njoj pripada, a svaka žena čini isto svojemu mužu." (1. poslanica Korinćanima 7,3). Istodobno, međutim, to treba zapamtiti kako isti apostol također opominje muževe: "Oni koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju." (1. poslanica Korinćanima 7,29), i Sveti Jeronim kaže: "Ljubav koju mudar čovjek gaji prema svojoj žena ishod je razboritosti, a ne požude. On upravlja svojim nagonom i ne teži zadovoljstvu. Nema ništa sramotnije od toga da muž voli svoju ženu kao priležnicu."

Kao što svaki blagoslov treba primiti od Boga molitvom, vjernici bi se ponekad trebali suzdržavati od bračnih dužnosti, kako bi se posvetili sebi i molitvi. Ovo vjersko suzdržavanje osobito se preporučuje u korizmenome postu.

Dužnosti muškarca kao oca. – Dužnosti oca prema djeci su velike: njegova nakana je napraviti od njih dobre i snažne kršćane, korisne građane i svece za nebo. Te su dužnosti trostruke: odgajati djecu sa  Božjim strahom, podučavati ih i pristojno naći njihovo mjesto u svijetu.

Izobrazba. – Tijelo je stvoreno za dušu, a duša za Boga koji je prosvjetljuje vjerskima istinama i uljepšava je svetošću. Majka započinje vjersku pouku, otac dopunjuje i učvršćuje u vjeri. Milost i snaga utjecaja daju dodatno moć njegovim riječima. Primjer majke upućuje djecu, onaj očev ih osvaja. Od tuda izreka Svetoga Duha: „Kakav otac, takav sin.“

Otac bi prije svega trebao nastojati dati svojoj djeci kršćansku izobrazbu kao čvrst i neophodan temelj za pošten životan stav i za uspješnu budućnost. Posebnu pozornost treba voditi o učilišnome ćudoređu, izobraznoj ustanovi kojima kani povjeriti nevinost i krhkost svoje djece. Životna nevinost i vjerska čistoća nadmašuju cijelo svjetsko bogatstvo, imaju prednost od svih počasti i znanja, osobito kad su oni izopačeni i bezbožni.

Roditeljsku izobrazbu svoje djece treba proširiti i na pitanja o čistoći. Neki ćudoredni učitelji vjeruju kako odgoj mladih u stvarima što se tiču čistoće (6 i 9. Božja Zapovijed) trebaju biti neizravni. Smatraju kako je opasno govoriti o tim stvarima mladeži i kako će ih sama šutnja – poduka o skromnosti, pobožnost i pokora uz roditeljsku budnost održati čistima, a dovoljno znanje će doći pravodobno kad Bog to providi. Drugi pak odbacuju ovu teoriju kao suprotnosti tradiciji crkve i iskustvu. Branitelji izravne izobrazbe ukazuju na zlo šutnje: loše navike se učvršćuju i prije nego se  grješnost razumije, skrupuli i bol iz neznanja potopiti će mladež kod ulaska u zrelost, lažne i pokvarene zamisli koje nećudoredni prijatelji, liječnici i odgajatelji nameću, neizbježno će zatrovati nevine umove, nadmoćan i pokvaren utjecaj današnjih masovnih medija, gubitak povjerenja u roditelje koji su odbili prenijeti važna znanja i savjete te uništavanje nevinih života od zavodnika gdje bi pravovremena riječ upozorenja spriječila propast. Dakle, postoji neznanje koje se ne može ukloniti bez izravne poduke, a ovo neznanje je štetnije, barem za dobro odgojenu djecu, nego svako zlo koje bi moglo biti uzrokovano dosljednim odgojem. Ipak, ovu poduku trebali bi provoditi isključivo roditelji.

Vježbanje tjelesne čistoće trebalo bi biti usmjereno i na volju i razum, jer znanje bez ispravne osobnosti je nemoćno protiv iskušenja. Djecu treba od početka vježbati ćudoređu. Ovo uključuje da ih se čuva što je više moguće od otrovnih izvora, učeći ih da imaju potpunu vjeru u roditelje te ih navikavati da svoje upite i poteškoće donose roditeljima. Očevi također moraju vježbati svoju djecu u njihovoj čvrstoći vježbom neprestanog obuzdavanja i suzdržavanja u borbi protiv zlih sklonosti sve dok navika kontrole ne postane prirođena.

Djeca također moraju vjerski stasati, što uključuje učenje kako moliti i razvijanje navike svakodnevne molitve, vjernost i pravilnu upotrebu sakramenata, sakramentala, pobožnosti i ostalih sredstava milosti dok se dobro ne oblikuju u pobožnosti. Ovako obučeni oni će spremnije i čvršće stati u obranu protiv svjetovnih i tjelesnih užitaka koje društvo neprestano nameče.

Što se tiče same materije, poduka bi trebala uključivati razliku između spolova, njihovo podrijetlo i dostojanstvo od Boga, početak života kod biljaka i životinja, pouku o reproduktivnim organima (vrlo  pažljivo i obazrivo učinjeno), o majčinoj i očevoj ulozi, ozbiljne razloge koji zahtijevaju poštivanje spolnog morala, poštovanje prema ženama, veliku grješnost i štetnost samozadovoljavanja, značenje puberteta kod oba spola, dobrog utjecaja na zdravlje uzdržljivosti i samokontrole kako bi se u budućnosti očuvao od pokvarenog nemorala u  svijetu i raznih društvenih perverzija.

Jasno je kako se svi ovi koncepti ne mogu prenijeti odjednom. Mladi ne bi razumjeli, a za malenu djecu bi to bila sablazan. Svako pretjerivanje i izmišljanje treba izbjegavati, ali i strogo znanstveno-tehničke upute nisu preporučljive. Jasno je kako su roditelji, a posebno majke, prirodno prikladne za ovaj osjetljiv zadatak ranih čuvara čednosti, iako kasnije njezine upute trebaju biti dopunjene i poduprijete propovijedima, vjeronaučnom podukom i savjetima koji se dobiju u ispovjedaonici.

Odgoj – Dužnost odgoja sastoji se u ispravljanju djetetovih nedostataka, u njegovoj zaštiti od sablazni(U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2282), koji govoreći o poštovanju dostojanstva osobe, ističe: »Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost: može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: ‘Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi mu bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži« (KKC 2285).), i u bdijenju nad njegovim prijateljstvima. Dijete ima puno slabosti, a njegovi poroci rastu s godinama. Glavni cilj je otkriti ih odmah na početku kako bi se umanjili, a potom uvijek treba biti oprezan težiti sprječavanju njihovog ponovnog rasta.

Kako bi bila poštena opomena djetetu treba biti smirena. Ispravak koji se provodi u ispadu ogorčenja ili zlovolje čine više štete nego koristi (ovo točka se teško može previše naglasiti!).

Korekcija treba biti razumna, odnosno proporcionalna prekršaju; ipak je bolje biti blaži nego previše strog jer je to Božji način rada s nama. Ono što je važno je pokazati mladom prijestupniku razlog za ispravljanje i kažnjavanje njegove pogreške, i zla od nje, kako bi uvježbao svoj um da mrzi i kloni se zla i da cijeni i voli dobro. Kao što svaki iskusni roditelj zna, dijete dobro sazrijeva kad ljubav prema kreposti i mržnja prema poroku dolazi iznutra.

Ispravljanje mora biti ljubazno. Roditeljska ljubav uvijek mora biti očita čak i kod najstrožeg ispravljanja, tako da može dovesti do poniznog i skrušenog povratka djeteta koje nikada ne smije izgubiti iz vida ljubav prema svome ocu, njegovu dužnost da ukori i kazni dijete za njegovo dobro.

Ispravljanje treba biti dostojanstveno. Otac je vođa. Trebao bi poštivati i poticati poštovanje prema autoritetu koje mu je Bog udijelio. Ako treba izbjegavati nepotrebnu strogost— koja slama i obeshrabruje — trebao bi još više izbjegavati slabost koja rađa prezir. Neka otac bude dostojanstven u govoru, diskretan u djelovanju (naročito na javnim mjestima), plemenit i strpljiv s nadom za poboljšanjem djeteta i darežljiv u davanju oprosta. Otac treba zaštititi svoju djecu od sablazni koju u njima budi uspavano nagnuće prema zlu; tu je očeva uvjerljiva dužnost da zaštiti svoju djecu od tih kobnih udaraca. Dječja prirodna radoznalost, neznanje, slabost i sklonost oponašanju drugih iz ljudskog obzira, sve im to čini počinjanje grijeha i stvaranje loše navike lakim. Kako se djetetov razum razvija, otac bi ga trebao razborito, ali snažno u vjeri, ljubavi i časti upozoriti protiv neizbježne sablazni koja ga čeka u svijetu: ukazujući mu na užas zla najprije općenito, zatim detaljnije prema jačini kreposti djeteta i širine opasnosti. Neka otac bude strog u zabrani loših štiva i drugih oblika medija koji ostavljaju neizbrisiv trag i sjećanje u pamćenju. Treba biti čvrst u zabrani lošeg društva gdje se ni najjača krepost ne može održati jako dugo protiv ove smrtonosne opasnosti.

Sretno je dijete koje ima čvrstu i nježnu očinsku ruku koja ga vodi kod buđenja njegovih ranih nagona i podržava u njegovim poteškoćama u sazrijevanju. Ono će vječno blagoslivljati ljubav koja ga je spasila štiteći njegovu krepost od tužne i nesretne propasti. Ta krepost vrijedi više od svih naravnih i materijalnih dobara koje bi otac ikada mogao podariti svojoj djeci.

Otac mora pažljivo paziti na prijateljstva svoje djece. Dječje srce treba prijateljstvo. Dijete koje voli svog oca i majku, kasnije braću i sestre, vodi čist i sretan život. Otac i majka moraju biti složni u svojim nastojanjima kako bi usadili svojoj djeci raspoloženje i ljubav prema obiteljskom životu. Na taj će način djeca doista biti sretna u svojoj obitelji i tražit će istu takvu sreću u budućnosti u vlastitoj obitelji (bilo kao roditelji ili kao redovnici/svećenici). Očevi se moraju čuvati svakog razdora između sebe i svoje žene koji djeca mogu uočiti.  Djeca su vješta u iskorištavanju roditeljske nesloge za vlastitu korist. Nesloga uzrokuje mnogo nemira između supružnika i djetetu omogućuje razvijanje dvoličnosti i sebičnosti. Očevi moraju biti oprezni i takvo ponašanje „posjeći u korijenu“. Nesuglasice sa svojom suprugom treba rješavati nasamo(daleko od djece). Muž i žena uvijek trebaju imati ujedinjen stav, govoreći djeci: “Tvoja majka i ja smo jedno: što ona zapovijeda, zapovijedam i ja; ako je ne poslušaš i ne poštuješ, onda ne slušaš i ne poštuješ mene.”

Opasnost počinje razvijanjem samoljublja, odnosno kad mladi žive daleko od kuće. Sve jačom sinovskom ljubavlju i stegom roditelji ih trebaju ojačati u borbi protiv lažnih prijatelja. Ako saznaju za neka opasna prijateljstva, neka djecu prvo savjetuju, zatim narede, a u krajnjem slučaju strogo zaprijete. Roditelji neka radije raskinu s djetetom nego da odobre smrtni grijeh; inače će se njihovo dijete izgubiti, a njihovo ime biti osramoćeno. Bolje je snažno udarati kad još ima nade nego čekati sramotu i propast. Prije ili kasnije sinovska ljubav će imati sretan povratak. Mnogi sveci su čuli svoje roditelje kako govore: “Radije bih da si mrtav pored mojih nogu nego da ikada počiniš smrtni grijeh.” Od njihove mladosti, otac treba učiti svoje dijete: “Nikada me ne tjeraj da biram između Boga i tebe (tj. prihvatiti tvoj grijeh), jer ja ću uvijek prije izabrati Boga.”

Usmjeriti svoju djecu u životu. – Iako nečije zvanje dolazi od Boga, ipak je dužnost roditelja ispitati i usmjeriti dijete, jer volja Božja nije uvijek jasna i sigurna. Ne smiju prosuđivati o zvanju na temelju hirovite i nestabilne mašte mladih. Roditelji trebaju proučiti njihov karakter, prirodne sklonosti, njihove umne sposobnosti, ispravnost rasuđivanja i snagu volje. Također, trebali bi se posavjetovati s mudrim, iskusnim čovjekom, moliti se, uzdati se u Boga prije nego nešto konkretno poduzmu. Ako otac osjeti kako njegov sin ima sposobnosti koje mogu voditi do neke profesionalne karijere, iz razboritosti ne bi trebao ukazati djetetu svoja opažanja na početku njegovog školovanja; trebao bi samo inzistirati na uspjehu u savladavanju obveznih predmeta. Kada dođe vrijeme za donošenje odluke, a mladić još nije pokazao pravu spremnost za neko određeno zanimanje i nije opravdao svoje namjere s ozbiljnim razlozima, otac bi tada trebao iznijeti svoja zapažanja i prijedloge. U takvom slučaju ima pravo inzistirati da mladić bar pokuša ono što predlaže. Kad bi mladića privlačilo uzvišeno zvanje svećeništva i kad bi imao za to potrebne kvalitete, otac ima, istina, pravo suditi o izboru svoga sina, ali ne i pravo da se suprotstavi sigurnim znakovima poziva. Bog ima prednost i kršćanski roditelji duguju prema svojoj savjesti i iz ljubavi prema Bogu predati ono što im je najdraže na svijetu. Zadovoljan njihovim odricanjem, Bog će im platiti stostruko za žrtvu njihovog sina koji će pripadajući Bogu biti utjeha, slava i sreća svoje obitelji. Ovo također vrijedi i za kćer od Boga pozvanoj u redovnički život. Ako su pozvani na svetu ženidbu, mudrost i razboritost roditelja mora voditi djecu, posebno u izboru njihovog supružnika. Otac bi trebao iznad svega istaći kreposti i vjeroispovijest onoga tko treba treba biti primljen u njegovu obitelj; trebao bi više voljeti krepost nego sreću. Otac ima posebnu zadaću osigurati udvaranje samo časnih i čestitih muškaraca njegovim kćerima. Iako bi mudrost roditelja trebala usmjeravati djetetov izbor supružnika, kršćanska razboritost međutim zabranjuje im da nameću svoj izbor i da proturječe na silu razumnoj i čestitoj naklonosti. Bog je Onaj koji spaja kršćanska srca i svojim blagoslovom donosi sreću u obitelji

Dužnosti kao poslodavca. – Kršćanski poslodavac treba cijeniti i vjerovati svojim zaposlenicima. Trebao bi biti pravedan i razuman u svojim naredbama, ljubazan i suosjećajan sa svojim radnicima u njihovim tugama i bolestima, imajući na umu kako su i oni stvoreni na sliku Božju. Kršćanin zaposlenik treba nastojati pružiti usluge za koje zaposlen je i plaćen. Također, dijete, iako podložno roditeljskom autoritetu, ima pravo na nagradu za dodatne usluge učinjene roditeljima. 

Dužnosti prema zajednici i društvu. – Redoslijedom koji je odredila Božja providnost, svaki čovjek ima svoje društvene obveze koje mora izvršiti, čime može proslaviti Njegovo Veličanstvo Isusa Krista u ovom svijetu. Ove dužnosti podrazumijevaju određene obveze: u vršenju poziva; u njegovim poslovnim i prijateljskim odnosima.

Dužnosti staleškog poziva. – Dužnosti su hijerarhijski određene. Nakon što ispune svoju dužnost prema Bogu i Njegovoj Crkvi, suprug i otac mora se tada usmjeriti na dužnosti koju ima prema svojoj ženi i djeci kako bi vladala određena stabilnost. Čak i ako ima vremena i sredstva za pomoć bližnjemu, trebao bi ih ipak uvijek podrediti dužnostima svoga staleža. Dužnost je stvar pravila, ostalo (npr. djela milosrđa) samo stvar preporuke. Dobro uređena ljubav prema bližnjemu počinje od vlastitog doma i prosvjetljena kršćanska revnost će se najprije usmjeriti na vlastitu obitelj.

Odnosi u poslovanju. – Svaki čovjek treba razvijati talent koji mu je Božanska Providnost povjerila i učiniti njegov rad isplativim i plodonosnim; takva je volja Božja. Ljubav prema istini i pravdi u svim poslovima moraju biti neraskidivo pravilo onoga koji služi Njegovom Veličanstvu.

Ljubav prema istini. – Bog je Istina, On ljubi i blagoslivlja samo istinu; istina je stalno i vjerno štovanje koje On zahtijeva od čovjeka u svim njegovim djelima. Istina nikad neće nanijeti čovjeku bilo kakve štete, dok će izvrtanja i poluistine biti štetne. Istina ponekad može poniziti njegov ponos, proturječiti ciljevima koje ima iz svog samoljublja i obuzdati njegove požude; ali ako Istina pobjedi u njegovom srcu, to će biti čovjekova slava. Dakle, treba se kloniti dvoličnosti i laži. Čovjek koji ima samopoštovanje mrzi takve stvari; kršćanin bi trebao bježati od njih kao od poroka koji su odvratni pred Bogom. Pobožni muž i otac usvojit će istinu kao nepromjenjivo pravilo svoga ponašanja, čak i ako bi njegov ponos ili njegovi interesi zbog toga trpjeli. Ako se istina čuva, tada je njegova čast sigurna i Bog proslavljen. U nekim prilikama razboritost može zahtijevati suzdržanost i diskreciju u govoru kako ne bi otkrio stvar koja šteti pravdi ili milosrđu, ili možda nije pravi trenutak; s druge strane, istinitost u djelovanju uvijek mora biti pravilo njegovih prosudbi i savjesti.

Ljubav prema pravdi. – Poštivati prava svih, djelovati uvijek prema pravilu pravičnosti, činiti drugima ono što smatramo da bi oni nama trebali učiniti, to je naravni i kršćanski zakon pravde. Nikada ne bismo trebali braniti uzroke laži i nepravde protiv kreposti pravednosti i istine, čak i kad bismo to platili gubitkom prijatelja i svjetovnih dobara. Nikada ne bismo trebali zaprljati svoje ruke prisvajanjem tuđe imovine ili protupravnim dobicima. Čestitost i mir duše vrijedi više od svega nepošteno stečenog bogatstva. Trebali bismo hrabro stati u obranu povrijeđene istine, nanesene nepravde i potlačene vrline. Takve su dužnosti poštenoga i pravičnoga čovjeka. Takvo je bilo pravilo ponašanja svetog čovjeka Joba, kojega je Bog nagradio obasipajući ga sa počastima i bogatstvom.

Prijateljski odnosi. – Istinski prijatelj je neprocjenjivo blago; ali mi ga moramo izabrati među tisuće i stavite ga na kušnju prije nego što mu se povjerimo. Postoji prijateljstvo časti koje nestaje kad poniženje udari: interesno prijateljstvo koje se mijenja u neprijateljstvo kad se otkriju mane prijatelja i prijateljstvo iz zadovoljstva koje zanemaruje svoje prijatelje u trenutku njihove potrebe. Otac treba biti oprezan u svom izboru i vjeran u svojoj naklonosti prema prijatelju.

Razborit u izboru. – Pravog prijatelja je teško naći; a lažni prijatelj je opasan. Muškarac katolik treba, koliko god je to moguće, odabrati prijatelje među katolicima. Uzajamni osjećaji njihovih duša i jedinstvo uma i srca u ljubavi prema Isusu Kristu, pridonijet će ugodi i svetosti toga prijateljstva. 

Vjeran u svojoj naklonosti. – Ništa nije tako osjetljivo kao prijateljevo srce. Moramo znati kako pružiti bližnjem neke dokaze povjerenja i poštovanja, kako obraniti njegov ugled kao naš vlastiti; kako učiniti neko dobro na nesebičan način i kako mu pomoći u nevolji. Ali, prije svega, moramo ga dobrohotno savjetovati u iskorjenjivanju njegovih mana jer to je pravi dokaz prijateljstva. Čovjek mora podržati svog prijatelja u kreposti; ojačati ga u opasnostima s kojima će se njegova duša suočiti; i konačno mu donijeti kršćansku pomoć u susretu sa smrću.

U Fatimi, anđeo prikazan kod ukazanja i otkrivenja Treće Tajne ponovio je zahtjev Gospe Lurdske: Pokora! Pokora! Pokora! S pozivom na pokoru, u ukazanju, nebeska Kraljica prikazana je kako gasi plamen Božjeg gnjeva koji dolazi na svijet! Ako kršćanski muževi i očevi budu činili pokoru u skladu sa svojim životnim staležom, sigurno će biti potpomognuti Božjom milošću u svim svojim nastojanjima i primiti zaštitu Presvetog i Bezgrješnog Srca Marijina protiv svih opasnosti, i na taj način pomoći Gospi u ispunjenju fatimskoga obećanja... “Na kraju, Moje Bezgrješno Srce će pobijediti.”

Fr. Peter Carota (blog traditional catholic priest)

Katolički seoski pokret

S obzirom da mnogi praktični vjernici, roditelji, bake i djedovi, a i oni mlađi u zadnje vrijeme ozbiljno promišljaju o odlasku na selo, objavljujemo jedan inspirativan tekst koji je napisao vlč. Vincent McNabb početkom 20 stoljeća s američke stranice katoličkog seoskog pokreta:

„Iz Egipta pozvah sina svojega.“ Matej 2:15.

U svakom slučaju jasno vidimo, i oko toga se većina slaže, da se za nevolje i jade koji tako nepravedno pritišću većinu radne klase mora pronaći neko prikladno rješenje ... Papa Lav XIII, Enciklika Rerum Novarum, broj 3 (1891.).

"Zakon bi stoga trebao biti sklon vlasništvu; i njegova politika bi trebala biti da se što je više moguće pripadnika skromnijih klasa prikloni tome da postanu vlasnici.

Mnogo je odličnih ishoda koji će iz toga uslijediti i prvo je da će vlasništvo zasigurno biti pravedno raspoređeno. Jer ishod civilne promjene i revolucije je bio podijeliti društvo u dvije značajno odvojene kaste. Na jednoj strani je Partija koja drži moć jer drži bogatstvo; što uključuje sav rad i trgovinu; koja za svoju korist i za svoje vlastite ciljeve manipulira svim izvorima ponude i čak je predstavljena u Vijeću države same.

Na drugoj strani postoji nemoćno mnoštvo, rascjepkano i u trpljenju i čak spremno za nerede. Ako bi se radne ljude moglo ohrabriti da očekuju udio od zemlje, posljedica će biti da će se provalija između golemog bogatstva i pukog siromaštva premostiti i klase će se približiti jedna drugoj.

Daljnja posljedica će biti veće obilje plodova zemlje. Ljudi se uvijek više trude oko onoga što im pripada; čak i zavole samu zemlju koja daje plodove kao rezultat rada njihovih ruku, ne samo hranu za jelo već obilje dobrih stvari za njih i njihove drage. Samo je po sebi razumljivo da takvo raspoloženje povećava plodove zemlje i bogatstvo zajednice.

Treća prednost proizlazi iz ovoga; ljudi bi se zadržali u zemlji u kojoj su rođeni; jer nitko ne bi zamijenio svoju zemlju za stranu zemlju ako mu vlastita osigurava sredstva za pristojan i sretan život."

Izazov ovih nadahnutih riječi Svetoga Pisma i autoritarne riječi papinske enciklike je potaknulo katolike ovih otoka da osnuju Pokret za odlazak iz gradova i povratak na selo. Sam izazov nije sam po sebi odmah doveo do sadašnjeg Pokreta. Prošlo je četrdeset godina društvenog lutanja od kada je papa Lav potrebu za rješenjem nazvao „žurnim“. 

"Kad se njegov izazov prvi put oglasio, neki su bili nemalo uznemireni s ishodom plemenitog i nadahnutog učenja Lava XIII., koje je bilo prilično novo svjetovnim ušima i gledano je sumnjičavo od strane katolika, a drugima je bilo uvrjedljivo. Razlog je taj što je ono napadalo i odbacivalo idole liberalizma, uklonilo okorjele predrasude i bilo je toliko neočekivano ispred svog vremena da su ljudi spori u srcu ismijavali studiju nove socijalne filozofije, a plahi su se plašili visokog dosega tog učenja. Nemali broj ljudi, dok su istovremeno iskazivali divljenje toj poruci svjetla, smatrali su je utopijskim idealom koji je više bio poželjan nego ostvariv u praksi." Enciklika pape Pija VI. Quadragesimo Anno, broj. 14 (1931.).

Skupina katolika, svećenika i laika koji se počinju udaljavati od gladovanja i približavati mogućnosti vlasništva su, zapravo, popustili autoritetu što je uzrokovano okolnostima izravno njima vidljivima. Konačno su bili potaknuti djelovati i reagirati, ne samo ili ne uglavnom, izazovom iz Rima već povikom neimaštine i grijeha iz Glasgowa, Birminghama i Londona. Iz uvjerenja, ako ne riječima, predvidjeli su sljedeće riječi Svetoga Oca:

"Nakon što su moderni strojevi i industrija napredovali nevjerojatnom brzinom i preuzeli mnoge novo kolonizirane zemlje, čak i drevne civilizacije dalekog istoka, broj obespravljenih radničkih masa, čiji vapaji se s ove zemlje dižu do neba je narastao do neslućenih visina. Štoviše, postoji golema vojska najamnih seoskih radnika koji su u iznimno teškoj situaciji i koji nemaju nade da će ikada imati udjela u vlasništvu zemlje. Oni će isto, ako se ne poduzmu efikasna rješenja, ostati trajno u svojoj sadašnjoj situaciji."

Hajdemo posložiti neke od glavnih motiva koji su nagnali ove katolike da, u poslušnosti Svetom Ocu u ovoj određenoj stvari, vide ne samo općenito ispravnu i poželjnu stvar koja se u kršćanstvu može napraviti, nego i najbolju i najžurniju stvar koju mogu sada poduzeti ovdje u Velikoj Britaniji.

Prvi i glavni motiv: Bogoštovlje

Poput izabranih ljudi nisu se brinuli o ostavljanju posuda s mesom Egipta, niti „meda i mlijeka“ Obećane zemlje, već o tome da ljudi mogu poći i štovati Boga. (Izlazak 6.) Htjeli su postaviti prioritete. Njihov zakon ili pravilo, poput zakona božjih ljudi, počinje ovako: Ja sam Bog, tvoj Bog koji te izveo iz zemlje egipatske i iz kuće neslobodne. Nemoj imati drugoh bogova uz mene (Izlazak 20:2-3.) Ne samo da ne će štovati ono što je krivo – poput bogatstva ovoga svijeta – nego ne će kao primarno dobro željeti ono što je sekundarno dobro. Stoga će napustiti ružnoću grada, ne zbog ljepote zemlje, nego zbog ljepote Božjeg lica; napustit će bolesni grad, ne zbog zdravlja tijela, nego zbog zdravlja duše, prekinut će sa zamršenošću gradskog života, ne zbog jednostavnog života s prirodom, nego zbog mirnog života s Bogom.

Drugi veliki motiv: Nasljedovati Krista

Štoviše, veći od Mojsija, svojom smrću na Križu, izveo ih je iz većeg zatočeništva od onoga u Egiptu, Bog kojeg štuju i kojeg će slijediti je onaj čije ime je napisano na Križu „ISUS NAZAREĆANIN“. Isus iz Nazareta, Riječ koja je postala Tijelom, nije došao među nas da bi pokazao tijelo i krv nego da bude Otkupitelj. Čovjekova moć stremljenja prema onome što zna je uvijek bila manja od moći poznavanja što najviše treba tako da ono što treba nije vodstvo, čak ni primjer koji ravnicu čini još ravnijom, nego otkupljenje koje će njegovu slabu ljudsku volju učiniti snažnijom. Ono što se mora reći o ljudskoj rasi u danima prije Kristovog dolaska, mora se reći danas. Ako možemo vjerovati dvama papama, koji su pisali o društvenim temama, čovječanstvo je tako učinkovito činilo krivo da društvena dobrobit treba biti ne samo pohranjena, nego preoblikovana. Zlo ili naopaka prošlost sada treba biti otkupljena po visokoj cijeni. Ali samo će dosezi i mjere Nazareta dati pojedincima i narodima vlasništvo i suverenitet nad vlastitim dušama. Suvremenom svijetu treba otkupljenje; otkupljenje znači povratak u Nazaret. Iz tog razloga bi nadvratnik u svakom domu i domaćinstvu kojeg gradimo na zemlji trebao imati uklesano u kamenu:

"Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan." Luka 2:51.

Treći motiv: Obiteljska ljubav

Jedan od najeksplicitnijih motiva onih koji svoju pozornost okreću prema zemlji je želja za obnavljanjem katoličke obitelji. Mnogi stariji muškarci i žene koji se sjećaju roditelja i djedova i baka znaju da je suvremeni poredak u svijetu uništio povijesnu ustanovu zvanu DOM. Mnogi mlađi muškarci i žene, također shvaćaju, intuitivno, da stanje stvari koje samoubojstvo rase čini jedinom praktičnom politikom je puko stanje kaosa – ako se to doista može nazvati stanjem.

Sjajna vizija bračne ljubavi koju je Bog usadio u srca mladih, čini se kao uzvišeno ruganje kad se usporedi sa stanjem u gradovima, u kojima osnivanje obitelji djeluje kao zločin protiv države. Zasluga naših razboritijih dana je da se među najrazboritijim bjeguncima od neposredne prigode za grijeh koji se zove „suvremeni grad“ nalaze mladi muškarci i žene čija srca trepere od samozatajnih želja za brakom i roditeljstvom. U tim ljudima koji teže prema bračnim zavjetima se odmetnuti sin okreće od bijede svinjca i društva svinja ka domu kojeg krase muž i žena, roditelj i dijete. U tom svetom mjestu ljudske ljubavi naći će se mjesta za roditelja, kasnije baku i djeda. Kako je loše organiziran svijet koji nema drugog mjesta osim „institucije“, ubožnice za mudrost starijih. Koje li škole ljudske i božanske ljubavi, i stoga i mudrosti koja izvire iz ljubavi, nalazimo u domu kojeg omogućuje seosko gospodarstvo. Suvremeni tražitelji istinske metode poučavanja će uzalud tražiti dok ne prepoznaju mudrost koju je jednom izgovorila neka žena u mnoštvu: „Nisam imala ništa do školovanja kod kuće.“ Pa ipak školovanje kod kuće koje je sada skoro nestalo u gradskom životu je toliko temeljno da je, iz još jedne fraze božjeg svećenika,“Politička ekonomija dijete domaćinske ekonomije.“ To samo govori, kad se radi o školi, da je Bog stvorio obitelj kao jedinicu i model države, i da je najveća pohvala najmoćnijoj sili nazvati vladara moći „Ocem ljudi.“

Četvrti motiv: Ljubav prema čistoći

Obiteljski život, sa svojim umijećem ljubavi, vodi do sljedećeg motiva koji navodi katoličke muškarce i žene da napuste gradski život i vrate se na zemlju. Svuda oko njih su prizori i zadah tjelesnog grijeha. Ti muškarci i žene počinju plamtjeti od srama zbog uvreda koje im se nude. Ako se radi o muškarcima, osjećaju uvredu što ih se smatra toliko senzualnim da im se čak ni hrana ili odlazak na odmor ne može ponuditi bez preporučivanje neke senzualne nagosti. Ako se radi o ženama, u dobi zbunjenosti, čak se osjećaju više uvrijeđene sugestijom da je ženin glavni interes za muškarca niti spiritualan ni intelektualan, već tjelesni. Gradski život, sa svojim svakodnevnim mnoštvom ljudi u gradskim prostorima i u prijevoznim sredstvima, ima tendenciju proizvesti senzualni poremećaj koji će samo izoliranje izliječiti ili spriječiti. Psiholozi rulje i života u suvremenim gradovima su jedva više od onoga što rulja prepoznaje, a to je da ni jedna moralna bolest nije tako zarazna i tvrdokorna kao ona koja se temelji na tjelesnom užitku popračena altruizmom roditeljstva. Prečesto je psihologija rulje proučavala samo divlje ispade ljutnje u rulji, zaboravljajući da je „Ne ubij“ temeljnija zapovijed od „Ne počini preljuba“, pa ipak oduzimanje života je, samo po sebi, toliko mentalno odbojno, a stvaranje života toliko tjelesno ugodno da kad su muškarci i žene nagurani u suvremenim gradovima, seksualna razuzdanost se širi poput društvene kuge. Kako bi izbjegli tu senzualnu kugu, katolički muškarci i žene izlaze iz napućenih gradova u seoska prostranstva gdje zaraza grijehom u njima neće biti u najpogodnijem okruženju za rast i širenje.

Peti motiv: Ljubav prema pravdi

Drugi motiv koji stoji iza katoličkih križara koji se vraćaju zemlji je ideal koji je sadržan u prvoj Otkupiteljevoj budnici: „Blagoslovljeni neka su siromašni jer njihovo je Kraljevstvo nebesko.“ Pa ipak, budnica ne pobuđuje ideal izgladnjujućeg siromaštva kojemu se jedva dopušta da daje ili čak da živi. Nasuprot, Njegovo junačko i društveno vrijedno siromaštvo je bilo siromašno, a ipak je obogatilo mnoge. Povratak radu na zemlji i njegovom blizancu – manuelnom radu, znači povratak na stabilno, unosno stanje stvari, gdje radnik živi od svojega rada i bavi se izravno stvarima načinjenim od mudrosti i ljubavi. Kad je čovjek poduzeo korake za taj povratak, ne primitivnim stvarima, već primarnim, ČOVJEK NIJE TREBAO RASIPATI NI DJELIĆ VREMENA NITI GRAM MATERIJALA. Drugim riječima, povratak radu na zemlji i manuelnom radu daje čovjeku priliku, a nesebičnom čovjeku i povod, idealnom: siromaštvo rada u proizvodnji – siromaštvo štedljivosti u konzumaciji. To su dvije vrste siromaštva povezane s dvije primarne funkcije proizvodnje i konzumacije. Siromaštvom rada čovjek teži proizvesti što je više moguće stvarnog bogatstva za razliku od simbola bogatstva. Njegov ideal je proizvesti najviše što može od najboljeg što može. Izazov sv. Pavla Efežanima, koji su voljeli raspravu, će rijetko izostaviti – „Tko je običavao krasti, neka više ne krade! Neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro, da mogne što dati potrebitome!“ Poslanica sv. Pavla Efežanima 4:28. Takav radnik će imati sve više za dati nakon što je proizveo koliko je mogao jer konzumira koliko treba. Siromaštvo rada udruženo je sa siromaštvom štednje. Radnik na zemlji ili radnik koji radi rukama koji mjeri svoja prava sa svojim dužnostima i svoje potrebe svojim željama će napustiti svijet koji ga je primio bogatiji nego kod dolaska. Kad se ovo obogaćujuće siromaštvo rada na zemlji ili manuelnog rada usporedi sa radom strojeva u gradu ovaj potonji se vidi kao temeljno rasipan glede vremena i materijala. Dakle, kad križari povratka na zemlju planiraju napustiti grad to nije samo kroz želju da štuju Boga i drže se teške zapovijedi - „Ne počini preljuba“ nego sa željom da ispune i zapovijed „Ne ukradi“.

Šesti motiv: Ljubav prema slobodi

Sljedeći motiv zbog kojeg postoji žurnost kod katoličkih križara pokreta za zemlju se može nazvati ljubavlju prema slobodi. Nekima od njih se taj motiv izražava kroz načelo: - „Dom je društvena obrana slobode, a seosko gospodarstvo je ekonomska obrana doma.“ No, sloboda nije čovjekova fizička i moralna moć da čini što želi nego da čini što treba. Poluistina i stoga krivovjerje „samoizražavanja“ nema trajnog uporišta u zemlji. Ali samo na zemlji, sa svojim laganim, izravnim pristupom snazi prirode, postoji normalna mogućnost nesebične samo-reprodukcije što je odgovor prirode „samoizražavanju“. Na zemlji, stoga, otac obitelji, koja je božanska jedinica ljudskog društva, može tražiti slobodu bez da zapadne u antisocijalnu sebičnost. Njegov zahtjev da bude slobodan od servilnih uvjeta je zahtjev da nema zapreka dobrom korištenju svoje moći da ima i podiže obitelj. Rečeno sažeto, ideal slobode se stoga prikazuje mladim muškarcima i ženama križarima pokreta za povratak na zemlju. Oni smatraju da ljudska ljubav, koja je božanski instinkt, živi samo čuvanjem obećanja ili zavjeta. Svaki dat zavjet je skovana obveza. Jer bračna ljubav s obostranim obećanjem muža i žene i obećanje, to svetije jer nije uzajamno, oca i majke prema djetetu, tvore niz obveza koje zahtijevaju potpunu slobodu od svih zapreka. I mladi koji traže slobodu da štuju Boga kroz obiteljski život se odmiču od servilnih uvjeta suvremenih gradova koje je stvorio čovjek prema slobodnim uvjetima prirode koju je stvorio Bog.

Sedmi motiv: Ljubav prema domovini

Naposljetku, muškarci i žene koji se spremaju napustiti grad i okrenuti se zemlji i selu svoje domovine čine to potaknuti ljubavlju prema svojoj domovini. Oni prepoznaju da se nijedan grad ne hrani niti odijeva sam, već ga moraju hraniti i odijevati stanovnici zemlje. Štoviše, oni idu dalje i prepoznaju da što više ljudi živi u gradu, to više ljudi mora živjeti na zemlji i obrađivati je. Stoga, država koja je tako organizirana da se broj stanovnika u gradu povećava, a broj stanovnika na zemlji smanjuje je država koja nasmrt krvari. Ali ni jedna država na svijetu nema takvu brojčanu nadmoć stanovnika grada nad stanovnicima na zemlji. Rezultat te loše raspodjele je s iznenađujućom jasnoćom postavio premijer – g. Ramsay MacDonald u nedavnoj izjavi o nacionalnoj krizi:

"Presudno je da se povjerenje svijeta u naš ugled obnovi; u suprotnom, ne ćemo biti u stanju održavati vrijednost funte i ishod toga je ono što treba pomno razmotriti. Prvo, ako dođe do pada funte mi bismo kasnili s ispunjavanjem svojih obveza prema ostatku svijeta i naš ugled bi bio uništen. To bi bilo pogubno budući da ova zemlja, više od drugih, ovisi o održavanju tog ugleda jer moramo kupovati, kao što i činimo, veliki dio svoje hrane i sirovine u inozemstvu." Obraćanje 25. kolovoza 1931.

...

Katkada se naglašava da je rad na zemlji težak. Odgovor uvijek mora biti ovaj: - „Težak ili lagan, rad na zemlji je nužan.“ Ako, stoga, narod treba žrtvu rada na zemlji za svoj život (ili, kako bi ovaj pisac rekao, prividnu žrtvu), taj posao treba organizirati, bilo dobrovoljno ili prisilno, jer se narod, poput pojedinca, ne može lišiti vlastita života. Ako propadnu napori za dobrovoljno djelovanje narod će biti prisiljen primijeniti prisilu. Flenc dico. Kažem to kroz suze. Takva prisila bi bila sramotna bilo kome, naročito ljudima ovih otoka kojima je Bog podario zemlju koja je iznimno plodna, a podneblje je najumjerenije na svijetu. Ali križari seoskog pokreta su odlučni spriječiti tu sramotu tako da dobrovoljni napor bude uspješan i da ne propadne. Ispunjeni nadom i ljubavlju koja proizlazi iz njihove vizije vjere, oni su usmjereni na napredovanje iz egipatskih sluganskih uvjeta do slobode sinova i kćeri božjih, gdje ga mogu štovati svojim rukama i srcima. Ne će zaboraviti da kad ih je Bog obvezao da ga štuju u zapovijedi „Poštuj svojega oca i svoju majku,“ On ih je obvezao da daju čast, poštovanje, poslušnost i, povremeno, samožrtvovanje zemlji koja ih je rodila i prsa zemlje koja ih je nahranila. 

"Svrši svoj posao vani i uredi svoje polje, potom kuću svoju zidaj." Izreke 24:27

Izvor