ponedjeljak, 28. studenoga 2022.

Umijeće odijevanja



Umijeće odijevanja: dvije škole misli

Kada se radi o umijeću odijevanja, postoje dvije škole misli među pobožnim katolicima. Jedna opisuje čednost kao najvažniju stvar, a druga normalnost. Na nesreću, obje potpuno promašuju cilj.

Dok škola čednosti podučava važne lekcije o čuvanju čistoće, ona ne uspjeva postići umjetnički uspjeh jer jedva da prepoznaje odjeću uopće kao umjetnost. To je kao instruktor slikanja koji nikada ne ode dalje od uvodne lekcije o opasnostima terpentina. Za studente ove škole, odjeća postaje poput neke moralne znanosti, puna litmus testova koji uključuju duljinu od dva prsta, mahanje rukama, sagibanje i opipavanje tkanine. Oni ne uče ništa o estetici i vjeruju da su uspješni ako slijede upute Vatikana. [1] 

Ali nije li nas Dostojevski oduševio tvrdnjom da će ljepota izbaviti svijet? Kako bi to bilo smiješno da je rekao da bi samo čednost to mogla učiniti![2]

Škola normalnosti se uzdigla djelomično kao negativna reakcija na školu čednosti i djelomično kao uobražen pokušaj da se "pokvari" pogane.[3] 

Studenti ove škole smatraju se superiornima nad svojom nazadnom braćom zaglavljenom u platnene vreće čednosti.

Oni nose uske traperice i vjeruju za sebe da su puno bolji evangelizatori jer su "normalni" i "mjerodavni". Studenti normalnosti prezirno odguruju čednost kao stanje uma i dok tvrde da promoviraju ljepotu, toliko relativistički o njoj promišljaju, da njihova odjeća nikad nije više od prašine u vjetru zeitgeista. Bilo bi im bolje da se osvrnu na alarmantno upozorenje Dietrich von Hildebrand:

"Taj zeitgeist samog industrijaliziranog svijeta je laž. On se protivi istinskom, pravom, valjanom ritmu ljudskog života, ritmu koji je neodvojivo povezan s objektivnom biti poezije ljudskog života. Moramo se boriti protiv tog zeitgeista i spasiti čovjeka od tog prokletstva."[4]

U naše vrijeme, koje se razmeće nevjerojatnim nizanjem tehnološke sterilnosti i jednolične aljkavosti, tretiranje normalnosti kao najvišeg cilja daleko od toga da će izbaviti čovjeka, samo će osnažiti prokletstvo. Ono spriječava obnovu ljepote i ranjava ljudsko dostojanstvo na načine koje su preduboke za shvatiti. Za razliku od škole čednosti, koja posjeduje neke korisne pouke ako se izdvoje od zabluda skrupuloznosti i tretiraju samo kao preduvjet za umjeće odijevanja, škola normalnosti ne nudi zapravo ništa vrijednog, a puno toga štetnog. 

Kako se, stoga, trebamo odijevati? Budući da je odijevanje zaista umijeće i da je tema umjetnosti ljepota, javlja se logično rješenje: moramo se kao prvo i najvažnije upisati u školu naših predaka, školu ljepote. To ne znači da moramo načiniti točne kopije povijesnih odijela, već da ako želimo obnoviti ljepotu odijevanja, da moramo proučavati one koji su to činili prije nas i koji su to činili nevjerojatno dobro. U onome što je njima predano prirodno kao jezik kojim su govorili, mi trebamo, kao slabašni pacijenti koji se oporavljaju od udara, započeti polagan i težak rad na rehabilitaciji. Katolički umjetnici, filozofi, povjesničari i pisci moraju postaviti teška pitanja bez uzmicanja pred prividnim argumentima o "stanju uma" i "kulturoloških normi". Što zapravo čini ljepotu odijela? Koji su načini odijevanja bolji za čovjekovo spasenje? I što mora učiniti da bi se pokrenuo? 

Usprkos veličini izazova, nada i dalje prevladava. Napokon, dva stupa trijade koja mora podržati umijeće odijevanja već su na mjestu: s Crkvenim naukom o identitetu ljudske osobe, razlikama i komplementarnosti spolova, dobrom obiteljskom životu, radu, dokolici i konačnoj svrsi svakog ljudskog života, vidimo da stup istine već čvrsto stoji. 

Nadalje, Crkveni jasni nauk o potrebi za čednosti, skromnosti i bratskom ljubavi, formira stup dobrote. I sad nedostaje samo treći stup, stup ljepote i zato se ova prva dva urušavaju. Ali to ne treba biti tako. Mi katolici, sinovi i kćeri najljepše kulturne baštine koju je svijet ikada proizveo, ne trebamo se zadovoljiti da se odijevamo na ružan, osiromašen način. Vrijeme je da započnemo obnovu koja je već dugo potrebna i iako ovisimo o vodstvu umjetnika i intelektualaca s dobrim ukusom, mi svi, budući da se svaki dan vježbamo u umijeću odijevanja, snosimo veliku odgovornost. I ako nam je taj zadatak pretežak, moramo se prisjetiti da je Krist obećao da će nas odijevati bolje nego ljiljane u polju samo ako ga nastavimo tražiti. 

[1] Takozvane „Vatikanske upute“ ili „Vatikanska mjerila“ sastoje se od nekoliko vrlo jasnih Vatikanskih dokumenata izdanih između 1920. i 1960. godine. Bilo da se netko s njima slaže, u potpunosti ili ne, o njima treba ozbiljno promisliti. Mogu se naći na raznim mjestima, a ovdje je dobra kompilacija na engleskom. 

[2] Tema ljepote i njezine moći se provlaći kroz cijelu knjigu Dostojevskog „Idiot“. 

[3] Zabluda proizlazi iz pogrešne pretpostavke da su pogani zapravo imali nešto što se moglo pokvariti. Netko može ukazati na to kako nam je suvremena moda dala sintetička vlakna, rastezljive tkanine i, ukratko, sva čuda kojima se plastika može razmetati, ali treba shvatiti da je to tehnološki, ne umjetnički razvitak i da je sve to, u velikoj večini slučajeva, zapravo vrlo ružno. Tako, iz praktičnih razloga, te tehnologije možda imaju neku vrijednost, ali zabluda je misliti da su one doprinos postmoderne umijeću odijevanja, kada su, skoro u pravilu, njegovo uništenje. 

[4] Dietrich von Hildebrand, Estetika, trans. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. II, 65.

[5] Ibid., 47.

[6] Formulu o trijadi dugujem dr. Peteru Kwasniewskom koji me upoznao s njom kroz osobnu korespondenciju.  

subota, 26. studenoga 2022.

"Nasljeduj Mariju" - Alexandre Joseph de Rouville (4)


 Poglavlje IV.

O brizi koju trebamo posvetiti uvećanju posvetne milosti i kreposti

Učenik: Ti si primila, o, sveta Djevice, puninu milosti od prvog trenutka svog začeća. No ipak nisi bila zadovoljna uživati u miru tako dragocjen blagoslov, Ti si posvećivala najveću brigu da to uvećavaš cijeli svoj život .

A milost, koja uvijek daje novi napredak duši koja iskreno teži savršenstvu, svakodnevno obogaćuje sve više i više. Ti si bila dobro obrađeno polje, u kojem i najmanje sjeme daje stostruki plod.

Iako si rođena u svetosti, svetost Ti nije bila urođena. Ali Ti si je učinila takvom svojom neprestanom pažnjom i brigom.

Marija je raširila svoje grane kao palma i njene su grane divne i ljupke (Knjiga Sirahova).

Marija: Sine moj, ako želiš uvećati milost koja te čini prijateljem i djetetom Božjim, hramom Duha Svetoga i bratom i subaštinikom Isusa Krista, bježi od svijeta, ljubi molitvu, često primaj sakramente i prakticiraj sve kreposti primjerene tvom životnom staležu.

Najbolji način za povećati trajnu i posvetnu milost je neprestana vjernost u osluškivanju nadahnuća djelatne milosti.

Slušaj glas koji ti govori u nutrini i neka te vode njegova nadahnuća.

Što smo pažljiviji na taj glas to postajemo poučeniji u znanosti svetaca. Proporcionalno tome koliko napredujemo, ona nas uči da još više napredujemo.

Mnogi ljudi, nakon što su neko vrijeme hodali putem prakticiranja kreposti, daju si oduška, zadovoljni s onim što su učinili. Ali milost nikada ne kaže dosta je.

Drugi misle da je dovoljno da se ne prepuštaju pokvarenosti. To nije dovoljno. Onaj koji je dobar, treba se svaki dan truditi postati još bolji.

Koliki će kršćani biti iznenađeni na dan suda, vidjeći sebe natovarenim mnogim dugovima prema pravdi Božjoj, jer nisu dobro iskoristili sredstva koja su imali na raspolaganju da postanu veliki sveci?

U prakticiranju kreposti, ako se ne trudiš napredovati, nazadovat ćeš. Ako ne dobivaš, gubit ćeš.

Kada si postavljamo granice u službi Božjoj, On nam tako odgovara u svom podijeljivanju blagoslova.

Ali što manje s Njim kalkuliraš, to će On biti velikodušniji i darežljiviji s tobom, čak i u ovom životu.

Što se tiče bogatstava ovoga svijeta, koliko god malo posjeduješ, uvijek će ti biti dosta. Ali što se tiče bogatstva milosti, nikada ne možeš imati previše.

Sluga koji zanemaruje unaprijediti dobrobit svog gospodara, bit će kažnjen.

Probudi se, stoga, moj sine, iz svog sna. On može postati letargičan i smrtan. Požuri se nadoknaditi vrijeme koje si izgubio.

Nemoj govoriti da si zadovoljan ako zadobiješ posljednje mjesto u domu nebeskog Oca. Govoriti na takav način znači izložiti se da budeš isključen.

Učenik: O, Ti moćna i revna zagovornice kršćana! O, Marijo, pomozi mi posvetiti svoj život koji mi je dao Svemogući Bog, samo pod uvjetom da ga ljubim i da mu služim. Pomozi mi zaslužiti slavu Neba, koju ću postići jedino uz pomoć milosti i prakticiranje dobrih djela. Ja sam savršeno svjestan da će moja nagrada uvijek biti proporcionalna mojoj revnosti i vjernosti.


petak, 25. studenoga 2022.

Recenzija knjige "Sveta Krunica"



RECENZIJA

Knjiga autorice Sanje Pešorde, nije još jedna knjiga u nizu onih koje govore o Svetoj Krunici.

Knjiga ove autorice, svojevrsni je priručnik koji obrađuje mnoge teme te ulazi u samu esenciju Gospine Krunice. 

Knjiga doista čovjek "tjera" da se zamisli i da nauči što Sveta Krunica jeste.

Onima koji tek ulaze u svijet molitve - ova knjiga pomoći će da shvate što je molitva. 

Onima koji već mole - još više će obogatiti molitveni život. 

Čitajući ovu knjigu, dolazi se do zaključka kako Gospina krunica, nije više samo pusto i sebično nabrajanje želja i pozdrava, nego zaista prije svega melodija i ključ za nježno Srce naše Gospe. 

Što pobožnije naše srce pjeva ovu molitvu - Gospin časoslov, to je milja Srcu naše Gospe. 

Ave Maria!


Autor: Bonifacije

ponedjeljak, 14. studenoga 2022.

Dr. Antun Bauer: Krematorij ili pokapanje

 Krematorij ili pokapanje?


1. Nekoliko prigovora

Poznata je stvar, da masonerija danas propagira krematorije kao znak svoje reakcije protiv kršćanskih dogmi i propisa. I u tome mu idu na ruku one sekte, koje su kao i ona zadojene krajnjom mržnjom protiv Rimokatoličke Crkve. U tome hoće da prednjači starokatolička sekta, koju je stvorila ljudska strast i ona je i uzdržava. Ona se gotovo u svemu prilagođava čovječjim slabostima i loži i time nosi na sebi biljeg čovječjeg izuma i podrijetla; ona je čovječje djelo, te, ako želi da se održi, u svemu mora da ide za racionalizmom, modom, političkim strujama. I evo netko od predstavnika ove sekte ustade nedavno u jednom zagrebačkom listu, pa zagovara spaljivanje mrtvaca. Čujmo njegove razloga. Ti su po njemu ovi: 

1. statistika nam pokazuje, da pokret za spaljivanje sve više raste iza rata; 

2. u samoj prijestolnici konzervativne Austrije u Beču, gdje odlučuju kršćanski socijali, osnovan je moderni krematorij;

3. rimska je Kongregacija dva puta mijenjala i ublažavala svoje odluke o spaljivanju (15. XII. 1886. i 27. VII. 1892.);

4. židovstvo, od kojega je kršćanska Crkva preuzela običaja, u kome imade duboke simbolike, razvila je lijepe uporabe (Gebräuche). Kasnije, i to crkvenim ukazom od 12. IX. 1912. vrhovne izraelske crkvene oblasti u Würtembergu, potpuno je izmijenilo svoje prijašnje stajalište te dozvolilo rabinima prisustvovati kod spaljivanja. Ono se stavilo na opravdano stajalište: da način pogreba ne spada u područje vjere, nego da je to običaj, koji je podvrgnut promjenama prema prilikama; 

5. dr. A. Harnack, protestantski bogoslov, izjavio je o tome ovako: "Sigurno je, da kršćanska vjera ne zabranjuje spaljivanje mrtvaca. Isto je tako zajamčeno, da je od početka bio crkveni običaj pokapati mrtvace, i da su se iz ovoga običaja, u kome imade duboke simbolike, razvile lijepe uporabe (Gebräuche), koje su predstavljale neko zajedništvo među kršćanima. Ali običaji i uporabe promjenjivi su i ne smiju se pod svaku cijenu čuvati. I najdublja simbolika gubi svoju vrijednost, ako više ne odgovara osjećaju. K tome, ne smije se nikome oduzeti pravo da glede svojeg mrtvog tijela čini odredbe, koje hoće - osim skandaloznih. Odatle slijedi, da država mora bezuvjetno dozvoliti spaljivanje, jer i kriminalno-pravni razlozi ne mogu biti odlučujući. Što se pak tiče Crkve, to ona može s obzirom na stari običaj prigovarati koliko hoće, ali je sigurno da se ogrješuje o duh Kristov i o svoju dužnost, ako kod spaljivanja uskraćuje crkvenu utjehu. Pogrebne svečanosti vrijede za one, koji ostaju (rođaci, prijatelji itd.), a u koliko se odnose na pokojnika nisu nikakav sakrament, nego molitva. A Crkva nije zato tu, da sudi, a najmanje o sukobu pokojnika sa crkvenim običajima". Danas je kod protestanata spaljivanje najobičniji način pogreba;

6.  Katolička Crkva preuzela je mnoge poganske običaje, a među njima baš i ovaj: pokapanje mrtvaca. Ali je ona tim običajima dala kršćansku formu, pa bi to isto mogla učiniti i sa spaljivanjem. I onako imade u katoličkoj liturgiji obreda "blagoslov vatre" i lijepih molitava nad istom. Istina je, da je Krist bio položen u grob - kako je to bio običaj kod Židova - "da se ispuni Pismo", ali ne zato, da u grobu istrune, nego da svojom moći iz groba ustane, kao pobjednik nad životom i smrću. Stoga ovo pitanje spada samo u područje crkvenog, a nipošto u područje pozitivnog božanskog prava. Što se pak tiče vjere u uskrsnuće, to se upepeljenjem (spaljivanjem) isto ni malo ne dira. Uskrsnuće, u koje vjeruju kršćani, ne može se nikakvim razlozima uma apsolutno dokazati - ono je članak vjere i spada u sferu svemogućnosti Božje; 

7. odurno je i grozno pomisliti na to, kako izgledaju za nekoliko dana mrtva tjelesa milih nam pokojnika, koja su se morala položiti u blato i vodu na većini naših grobišta spram lijepog i čistog upepeljenja u jednom modernom krematoriju;

8. još je jedan, vrlo važan razlog, koji govori za upepeljenje; a to je mogućnost ponovnog oživljenja u grobu. Nema ništa groznije ni mučnije, nego li biti živ pokopan. Takovih slučajeva bilo je - kako se to naknadno ustanovilo - veoma mnogo. Mi znamo, da je tzv. "pregled mrtvaca" veoma manjkav, osobito na selima. Često se "konstantira" smrt iz daljine, a da se mrtvaca i ne vidi, a kamoli "pregleda" ili čak opipa. Mnogi domari sile, da se mrtvoga čim prije riješe. Razni procesi zadnjeg doba sve nam to potvrđuju. Godine 1923. izišla je brošura poznatog publicista Baltazara Brandta pod naslovom:  "Scheintod begraben". U toj zanimljivoj brošuri, punoj statističkih podataka, veli pisac među ostalim ovo: "Dijagnoza smrti u svojoj današnjoj formi sprječava tek najveća zla. Veću i jaču sigurnost ona ne pruža uvijek. Jedno je sigurno: ako se ne može utvrditi da li je netko uistinu mrtav ili nije, to se barem ne smije dopustiti mogućnost, da čovjek opet oživi u času, kad ga se više ne može spasiti  već ga se mora pustiti da zaglavi u najtežim mukama. Ova pak mogućnost postoji samo kod pokapanja. Kod spaljivanja nema te mogućnosti. U jednom žaru do 1000 stupnjeva ugrijanog zraka nema oživljavanja, nema smrtne borbe. Sve strahote, koje se mogu desiti u grobu - ono samrtno hroptanje, koje satima traje u agoniji i mukama - isključeno je. Pred dahom ovog žara u krematoriju gasi se u sekundi svaki život, da se niti zamisliti ne može što se događa. I baš ovo strelovito, bez boli uništenje života vatrom, bilo je jedan od poglavitih razloga, da su sve kulturnije države posegnule za gradnjom domova za upepeljenje"; - Na koncu taj "starokatolik" zove u pomoć svoju zaštitnicu, državnu vlast ovako: "Danas nisu više ženidba, porod, smrt i pogreb isključivi poslovi Crkve, nego kod istih imade i države svoje, i to veliko pravo: a za državu moraju biti mjerodavni razlozi blagostanja i kulturnog napretka."


2. Kardinal Faulhaber o pokopu i spaljivanju


Kršćansko je groblje (Friedhof) predvorje mira (Vorhof des Friedens). Tako mirno leže u dugim redovima jedan pokraj drugog, prijatelj i neprijatelj, siromah i bogataš. No, sad se eto netko popeo na zid mirnog groblja i hoće da ometa taj mir. Spaljivači su lešina sa svojim krematorijima unijeli razdor između kršćanskog i poganskog shvaćanja i tu su zapalili svoje peći i donijeli nemir i na otok mrtvaca i na zadnji otok mira. 

U 40 je obranbenih zakona (can. 1203-1242) Crkva posvetila svoj pijetet i brigu groblju, čovječjem truplu, pokopu, da tako grob i pokapanje posveti i počašću zaokruži... Crkva posvećuje mjesto, gdje mrtvi počivaju, kako posvećuje crkvenu zgradu. Sveto je tlo u groblju, kako je to i tlo hrama. Ta zapravo morala bi svaka župa imati svoje groblje, kako ima i svoj hram. Zajedničko groblje s drugim konfesijama jest miraz novijeg doba i nešto polutanskoga, kako su to i simultani hramovi. U mnogim su katoličkim selima hram i groblje većinom skupa. Tu se vrstaju grobovi oko groba mučenika u oltaru, tu pada zraka vječnog svijetla iz hrama na groblje, tu zvoni zvonce za Pretvorbe i mrtvima kroz prozor na groblju, a vjernici pri prolazu škrope grobove blagoslovljenom vodom. Isti zločini opogane groblja i hramove: ubojstvo ili krvava prepirka, psovka i nečisto djelo. I biskup kod svoje natpastirske vizitacije mora pogledat, da li je groblje ograđeno i u dobrom stanju. 

Crkveni je to propis, a u nekim je zemljama i običaj, da se mrtvo tijelo nosi iz kuće tuge najprije u župnu crkvu, da tako rekući posljednji put pohodi Svetootajstvo i onda ga tek nose na groblje. Župnik mora one, koji su u miru s Crkvom umrli, pratiti i predati zemlji, a siromahe bez nagrade. Župnik mora voditi i evidenciju preminulih.

Crkva smatra čas pokapanja časom posvećenja. Stoga Ona i zabranjuje i ne trpi na groblju anticrkvenih zastava i znakova. Crkva je u svoje vrijeme grobare posebnom posvetom uvodila u njihovu službu. Ovo je tijelo bilo nekoć hram Božji. Sada je ruševina. No, svetište ostaje i kao ruševina nešto časno. U očima je Crkve pokapanje mrtvaca djelo milosrđa. Ona vidi iza tijela dušu, koja je otišla k Bogu - iza smrtne ukočenosti buduće uskrsnuće k novom životu. "Sije se u raspadljivosti, ustaje u neraspadljivosti. Sije se tijelo tjelesno, ustaje tijelo duhovno" (1, 15, 42, 44). I mi moramo imati prema mrtvome tijelu, ne djetinjski strah, nego crkveno poštivanje, pa barem pozdraviti svaki sprovod. Pastir u rimskoj Kampaniji nije nikada išao u škole, ali gle!, pred mrtvačkim kolima skida on svoj šešir. Kršćanska uljudnost pozdravlja mrtvaca. 

Majčina je ljubav Crkve okitila pokop svoje djece sa značajnim molitvama i obredima. Ona blagoslivlje mrtvo tijelo u kući tuge i tu moli neumrli mrtvački psalam "De profundis": "Iz dubine vapijem k Tebi, Gospodine! Gospodine, usliši glas moj. U Tebe je milosrđe i obilato otkupljenje". Zatim svećenik škropi mrtvaca blagoslovljenom vodom i okadi tamjanom, te moli: "Molimo Te, o Gospodine, daj duši svog sluge odrješenje, da, umrijevši svijetu, Tebi živi, i što je sagriješila u slabosti tijela, Ti to poništi u svojoj blagosti svog beskonačnog milosrđa. Po Kristu našem Gospodinu. Gospodine, daj mu pokoj vječni"! Na putu se do groba moli ili pjeva: "Pomiluj me, Gospodine" (Miserere) u svečanom mrtvačkom koralu vjekova. Onda slijedi molitva: "Dođite u pomoć, vi, o sveci Božji! Dođite u susret, o Anđeli Gospodnji i primite njegovu dušu! Privedite je pred lice Svevišnjega"! Ovim je molitvama Crkva najavila pokojnike Anđelima i svecima nebeskim. U daljnjoj molitvi razgovara se Crkva s preminulom dušom, te joj podaje preporučno pismo za put u vječnost: "U Nebo neka te odvedu Anđeli! Kod dolaska neka te dočekaju mučenici i isprate te u sveti grad"! Vjernici ne dolaze kao tuđinci u onaj grad, oni dolaze kao "sugrađani svetaca". Na grobu se blagoslivlja svaki pojedini grob. "O Bože, udostoj se, te postavi jednog od Tvojih svetih Anđela čuvarom ovog groba"! Zatim blagoslovljena voda, okađenje i molitve, koje tumače smisao ovih obreda: "Neka nebeskom rosom i nebeskim mirisom utješi dušu tvoju Bog Otac i Sin i Duh Sveti"! Zatim Benedictus, najljepši himan iz Evanđelja, koji naviješta otkupljenje iza duge žalosti i prosvjetljenje onih, koji sjede u tami i u smrtnoj sjeni i upućuje njihove noge na put mira. K tome antifona: "Ja sam uskrsnuće i život", pa još jedan "Gospodine, pomiluj" i Očenaš i Pomolimo se. 

Kao što majka na večer polaže svoje dijete na počinak i na čelu ga križa blagoslovljenom vodom, tako polaže i Crkva svoju djecu u mir groba. Tu ne trebamo nadgrobnih govora. Ti su govori zapravo nešto nekršćansko. Grob je mjesto, gdje se Boga moli, a ne drže se govori. Molitve su i obredi Crkve najutješljiviji nadgrobni govori. Vjera uspoređuje i čas na grobu sa sijanjem i žetvom prema Ps. 125, koji veli: "Koji sa suzama siju, žet će u veselju. Odoše plačući i sijahu sjeme. Sada pak dolaze s pjesmom noseći snopove". Vjera uspoređuje blijedo mrtvo tijelo i dušu, koja je otišla k Bogu, tamu groblja i svjetlost vječne domovine, crnu koprenu žalosnih ljudi i svijetla odijela Božjih Anđela, žalosni naš oproštaj i veseli ponovni susret, mrtvački miris zemlje i ugodni miomiris Nebesa, smrtnu sjenu groba i mir Raja. To je duboki smisao i sveta posveta crkvenog pokopa. 

Drukčije je, sasvim drukčije kod necrkvenog spaljivanja lešina. Sasvim je drukčije, kada se okrenemo od groba k gorećim pećima. Tu nema blagoslovljenog groblja. Tu nema sijanja buduće žetve. Tu nema riječi o Anđelima i Nebu. Tu je vatra bez svjetlosti. Tu je smrt kao upitni znak bez odgovora, kao zagonetka bez rješenja. Tu je riječ psalma: "Plamen proždire grješnike". Tu nema molitve: "Gospodine, podaj im vječni mir", nema Benedictus, nema De profundis. Tu bismo morali slušati kidanje mišićja na lešini radi djelovanja vrućine od tisuću stupnjeva, gledati gibanje muskula na usnama i očima, te trzanje ruku kao zakasnjeli De profundis (Iz dubina) iz dna vatrene peći.

Čudnovato! Vazda su se pioniri spaljivanja pridružili kojoj revoluciji i pograbili novim žarom zublju u ruke, da nanovo zagriju duhove za svoju paklenu mašinu. Tako je bilo u doba francuske revolucije 1797., tako u doba zbrke duhova g. 1848., tako i sada u doba revolucije g. 1918. Kada je bio u Rimu vatikanski sabor, održali su masoni u Napulju svoj kongres kao izraziti protest protiv vatikanskog zbora. Od tada je mržnja protiv Crkve još jače uspirena, babilonska je peć još 7 puta jače ugrijana (Dan 3, 19). Od tada su osnovana udruženja za spaljivanje i podignuti su krematoriji po velikim gradovima. Crkveni neprijatelji trube u zadnje doba o "prednostima spaljivanja", da tako odstrane i zadnji kršćanski biljeg u javnom životu i odvrate duhove od vjere u prekogrobni život i uskrsnuće tijela. 

Tri puta je Crkva svečano podigla glas protiv spaljivanja. G. 1886. je Crkva posebnim dekretom zabranila, da katolici budu članovi koga udruženja za spaljivanje ili da ma u kojem obliku odrede spaljenje. G. 1918. je izišlo novo kanonsko pravo Crkve i u njem kanon 1203. zabranjuje spaljenje s napomenom: "Takovo određenje u oporuci ili kako drukčije ne veže u savjesti; jer obećanje, da ćemo učiniti nešto nepravo, npr. sudjelovati kod ubojstva, ne može nas vezati u savjesti". 19. lipnja g. 1926. je izišao novi dekret i upravljen je biskupima svega svijeta, neka podignu svoj glas protiv sve rastućeg "barbarskog običaja" spaljivanja, jer i neprijatelji kršćanskog imena sve to jače šire i pospješuju "tako grešno" spaljivanje tobože u ime napretka i javnog zdravlja. 

Ovoj je zabrani Crkva podala i posebnu znamenitost: nijedan svećenik ne smije biti nazočan kod spaljivanja, pa niti kao član rodbine pokojnika. Nijedan svećenik ne smije biti u kući blagosloviti mrtvaca, koji će biti spaljen, pa niti mu inače iskazati časti crkvenog pokopa. Nijedan svećenik ne smije dopustiti, da se žare s pepelom položi na posvećeno mjesto. Ako će mrtvo tijelo biti spaljeno po naredbi "koga drugoga", onda smije svećenik blagosloviti ga u kući, ali ga ni u tom slučaju ne smije pratiti prema krematoriju. Ako tko sam još za života odredi da ga se spali, pa bio on visokog ili niskog položaja, kapitalist ili proletarij, smatra ga se jednako kao one, koji su od vjere otpali ili su prešli u koju krivovjersku sektu, kao da je javni mason i da je umro u crkvenom izopćenju, kao da je samoubojica, kao da je u dvoboju zaglavio i drugi javni grješnik. Gornja zabrana veže pod teški grijeh (dekret lipnja 1926.), pa se takvima uskraćuju sakramenti umirućih, jer su pored sve pouke ustrajali u neposluhu protiv ove crkvene zapovijedi. Tu ništa ne pomaže uvjeravanje, da je tkogod bio ipak religiozan ili čak "dobar katolik."

Na sreću znamo iz Evanđelja, kako je Krist, vječna istina, odlučio o toj stvari. "Zaista, zaista vam kažem: ako pšenično zrno padnuvši na zemlju ne istrune, ostaje samo; ako li istrune, donosi obilan rod" (Iv 12, 24). Pšenično se zrno ne baca u vatrenu peč da se spali, nego se polaže u zemlju kao sjeme buduće žetve. Krist je govorio i o drugim vrstama pogreba: zavodniku valja staviti na vrat kamen mlinski i baciti ga u dubinu morsku. Bogati je rasipnik pokopan u krematorij Pakla. Za Kristove sljedbenike ostaje priča o zrnu pšeničnom, ostaje u vječnoj vrijednosti vrijednosti zapovijed o pokapanju u zemlju. I tijelo je Isusovo bilo pokopano u vrtu Nikodemovu. Apostolsko vjerovanje "Raspet, umro i pokopan bi" jest vjeroispovijest o pokapanju i neprimanju

 spaljivanja. Otkada je Gospodin ležao u grobu, posvećen je grob svakog kršćanina. Kada dakle naša Crkva diže svoj glas protiv toga, te se naša groblja raskršćane, onda je taj glas Crkva glas Kristov. Na Kristovu grobu moraju si sve kršćanske ispovijesti vjere pružiti ruku i tako zajednički nastupiti protiv nekršćanskog spaljivanja. 

Glas je Crkve glas kršćanske predaje, u Starom su Zavjetu ovdje ili ondje propali roditelji bacali svoju djecu u goruću peć kumira Moloha. Katkada bi lešine rodoskvrnitelja spalili, da tako zastraše ljude pred rodoskvrnjenjem. Isto tako i lešine u doba kuge i rata. No, općenito Stari se Zavjet držao riječi Božje: "I u prah ćeš se vratiti, odakle si i uzet". 

Kada je kršćanstvo izišlo iz granica obećane zemlje i prešlo u poganski svijet, ono je ondje našlo običaj spaljivanja i pokapanja. No doskora je vrijedilo pravilo: Pokopanje je kršćansko, spaljivanje mrtvaca je pogansko. Ne, kao da bi uskrsnuće od mrtvih stojalo do pokapanja! Koji je sve iz ničega stvorio, taj će i one uskrisiti, koji su za progona kršćana spaljeni kao zublja živa ili za požara ili u krematorijima novih pogana. Crkve je jednakom ozbiljnošću odstranila ružan običaj spaljivanja, kako je u svojim misijama suzbijala ropstvo. Danas socijalizam kortešuje za spaljivanje, taj poganski običaj; jednako neopravdano možemo poraditi neka bi se opet uvelo ropstvo, također poganski običaj. 

Spaljivanje je dakle nazadak i nitko ga ne smije širiti u ime napretka. Spaljivanje je novo golo poganstvo. Možda si toga nije svjestan pojedini član udruženja za spaljivanje. Neistinite grozne priče o crvima u grobu i o opkopanim prividnim mrtvacima možda su u kome probudile odvratnost protiv pokapanja i preokrenule njegov ukus, koji je blizu fiksnoj ideji. Pokret za spaljivanje u svojoj cjelini ostaje dakle poganska ljaga na našoj kulturi. 

Glas je Crkve glas zdrave naravi. Stari su narodi balzamiranjem tražili da zaustave raspadanje tijela. Takav naravni pietet osjeća kao divljaštvo ono spaljivanje, koje hoće da naravno raspadanje pospješi u vatri. Čovječja lešina je razvalina, koju je proizvela neizbježiva smrt. Spaljivanje znači ovdje razvalinu još jednom razvaliti, a to čine samovoljno pokojnikovi prijatelji. I kod onih starih naroda, gdje je spaljivanje bilo ušlo u običaj, očuvalo se naravno osjećanje pojedinih ljudi svoje pravo da se dadu u zemlju pokopati. Kod Rimljana je spaljivanje bilo postalo modom u doba, kada je narod bio u dekadenci. I ipak ni tada rimsko pravo nije to tražilo zakonom za sve ljude. Glas se naravi borio protiv izopačenju naravi. Naravno čuvstvo sluša s užasom: u Indiji i danas spale živu udovicu s lešinom njezina muža. Tu glas Crkve ustaje protiv toga. 

Zadnji i najdublji uzrok spaljenja jest mržnja na Crkvu, koja veli na Čistu srijedu: "Spomeni se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti"! Nemojte mi navoditi svoje "estetske" razloge! Raspadanje je u ognju barem jednako odvratno kao u zemlji. Smrt je i raspadanje došlo u svijet po grijehu. Tu grozu nećemo predobit pred svjetlošću vatre, ali ćemo je predobit u svjetlosti Spasiteljeve riječi o pšeničnom zrnu, koje se polaže u zemlju i tu istrune, da uskrsne onda kao nova pšenica. Mirnim poštovanjem stojimo pred zasijanom oranicom, a tako i pred grobnim humkom, pod kojim klija pšenično zrno za uskrsnuće. Što je ljepše: položiti kao nakit u svoj vrt žaru s pepelom spaljene majke ili obratno s cvijećem svog vrta okititi grob pokojne majke?

Ne dajte se ni zastrašiti djetinjim strašilom, da su groblja tobože štetna po zdravlje! Činovnici naših groblja, pa i čuvari lešina dostignu jednaku starost kao i ljudi, koji stanuju daleko od groblja. I pogibelj, da vas žive spale, jednako je tako velika i jednako je tako malena kao i pogibelj, da će vas žive zakopati. Tu je smrtna muka u jednom kao i u drugom slučaju ista. No, eto će netko kazati: "Velika groblja oduzimaju gospodarstveno mnogo polja, koje bi se moglo upotrijebiti za sijanje pšenice ili krumpira; radije polje za zelje nego li za mrtvace"! Tome ću odgovoriti: stidi se, što tako govoriš o pokojnicima! Ta onda je i to krađa narodne imovine, ako se stotine tisuća upotrijebi u podizanju krematorija. 

Teški je grijeh i to ostaje, ako tko pored zabrane stupi u udruženje spaljivanja ili ako u njemu ostane. Kršćanskom oku nije vatra u tim krematorijima sveta vatra. Kršćani se pokapaju kao "usjev, koji Bog sije, da dozrije na dan žetve". Dobro je, ako se brinemo za čas smrti i za sprovod, pa smijemo da stupimo u takova pogrebna društva i pogrebna osiguranja, koja načelo odbacuju spaljivanje. Ili crkveni pokop ili pogansko spaljenje! Ili kršćanstvo ili poganstvo! Svaki je kršćanski grob posvećen, otkada je Gospodin u grobu ležao!


3. Hrvatski episkopat protiv krematorija


Katolički Episkopat ove države, u potpunom suglasju sa naukom i odredbama Sv. Crkve slaže se sa stanovištem Preč. Bačke Administrature, te najodlučnije osuđuje taj pothvat neprijatelja Katoličke Crkve, jer: 

1. razlozi navedeni u korist gradnje krematorija nisu nikako opravdani i temeljiti;

2. spaljivanje lešina jest poganska institucija, koju sada bezbošci i slobodni zidari hoće da uvedu, da se tako ruši vjera roda ljudskoga u život preko groba; 

3. Katolička Crkva spaljivanje ljudskih lešina izrijekom i strogo osuđuje i kažnjava.


I. Razlozi za spaljivanje lešina nisu opravdani

Ovi su razlozi već tisuću puta znanstveno opovrgnuti, pa se ipak svaki put nanovo stereotipno iznose, a da se ne mogu dokazati. 

Zdravstveni razlog imao bi po izjavama krematista (pristaša spaljivanja lešina) sastojati u tome, da su groblja pogibeljna za zdravlje okolice. No, bezbroj vještaka, kao npr. Reihard u Dresdenu, Negeli u Münchenu, Mantegazza u Italiji, Bouchardet u Francuskoj, Admiral u Nizozemskoj i Holland u Engleskoj, dapače i sami krematisti, kao Barginski u Berlinu i Gorini u Lodi-u, potvrdili su, da od dobro uređenog groblja ne prijeti nikakva pogibao za okolicu ni pogledom na vodu ni pogledom na mijazme u zraku, jer je zemlja najbolje dezinfekcijsko sredstvo.

Ekonomski razlozi sastoje se u tome, što se spaljivanjem lešina u groblju oduzima zemlji njoj potrebno đubre, uslijed čega malo po malo opada kakvoća zemlje i njezina produktivna snaga; zatim što je površina groblja neproduktivna, te bi se ista mogla mnogo bolje iskoristiti. 

No dandanas, pri ogromnim količinama umjetnog gnojiva, što se po cijelom svijetu proizvodi (fosfati, amonijak itd.), govoriti o opadanju gospodarstva, jer da se zemlji ne dovodi gnojivo ljudskih lešina, je pravi nonsens, pogotovo ako se uvaži, da laganim raspadanjem lešina u groblju ipak nakon 10 do 20 godina svi kemijski dijelovi mrtvih tjelesa stupaju opet u opće kolanje prirode. Što se pak tiče tobože neproduktivne površine groblja, to je ista tako neznatna, da se uopće ne može uvažiti kao faktor pauperizacije. U Italiji npr. pri površini države (prije rata) od 296.305 kvadratnih km iznosi površina svih groblja samo 20 kvadratnih km, u Belgiji samo 8 kvadratnih km. Naprotiv su izdali samo u Italiji do g. 1900. za gradnju krematorija ogromnu svotu od 140 milijuna lica, koju svotu treba ukamatiti i amortizirati. Pošto je ovaj izdatak potpuno suvišan, to isti zaista škodi narodnoj ekonomiji i blagostanju države. 

Psihološki (odnosno kako se gore veli: fiziološki) razlog imao bi sastojati se u tome, što je odvratno pomisliti na to, kako se tjelesa naših milih pokojnika pomoću crvi u gnojivu raspadaju, dok je spaljivanjem lešine proces kroz jedan ili dva sata potpuno dovršen. 

Na ovo treba odgovoriti, da se samo slaba i bolesna mašta može baviti time, da sebi predoči proces raspada mrtvih tjelesa; zatim da raspad u grobu puno više odgovara prirodnim zakonima, što ih opažamo u cijeloj prirodi, nego prisilni proces u vatri.

Ovdje spada također od krematista slavljena sigurnost od svake pogibli, da se pokopa čovjek, koji je samo prividno mrtav. Ali da se spriječi ta pogibao, dostatno je da se uvede obligatorno pregledavanje lešina prije pogreba. A za lešine namijenjene spaljivanju, Ministarstvo Zdravlja traži ne samo to, nego i da se svaka takva lešina prethodno sudsko-liječnički secira, i to potpunim pravom; dok kod normalnog sahranjivanja lešina mogu vještaci i nakon mnogo godina ustanoviti tragove sile ili otrova, koji su prouzročili smrt, to je ovo nakon kremacije potpuno isključeno. 

Preostaje estetski razlog, tj. tvrdnja, da više odgovara ljepoti ljudskog tijela, ako se spali, nego ako se pokopa, i da se pepeo milih pokojnika može na utjehu rođaka sačuvati u urnama te sahraniti u kući ili u vrtu kao dragocjenu uspomenu. 

Nije od potrebe da se ovi djetinjasti navodi pobijaju i da se dokazuje, kako je pristojnije za uzvišenost i značaj ljudskog tijela, koje će jednoć uskrsnuti, da se sahrani u blagoslovljenoj zemlji uz svečane crkvene obrede, i kako dobro uređeno groblje baš diže i oplemenjuje žalosne duše pokojnikovih rođaka.

Uostalom, sve da bi gornji razlozi i bili opravdani, a dokazali smo da nisu, to ipak dozvola fakultativnog spaljivanja lešina ne bi imala smisla, jer ne bi se mogli polučiti tobožnji uspjesi, dok pretežiti dio svih naroda i dandanas u državama, koje su dozvolile kremaciju, drži se jednako svojih svetih vjerskih običaja. 

Primjeri zapadnih država nisu nikako za nas mjerodavni. Ima kod njih štošta, što bi se moglo uvesti kod nas sa mnogo većom koristi, dok bi bilo štetno i pogibeljno, da slijedimo njihov primjer u instituciji, koja

II. potječe od poganstva, i nalazi svoje najvjernije pristaše i širitelje među bezbošcima i slobodnim zidarima.

To bezdvojbeno dokazuje povijest običaja spaljivanja ljudskih lešina. Kako najstarije prapovijesne iskopine, tako i Sveto Pismo Staroga Zavjeta dokazuju, da je u pokopavanju lešina bio prvi i opći način pogreba mrtvaca. Sveto Pismo (Stari Zavjet) poznaje spaljivanje lešina samo kao pooštrene smrtne kazne, što dokazuje njegovu odvratnost za židovski narod. Samo u vremenima kuge ili drugih općih katastrofa dopušta je stari zakon (kao i dandanas Katolička Crkva) iznimno spaljivanje lešina. 

I Kinezi, kod kojih je tako razvijen kult mrtvaca, nisu upotrebljavali i ne upotrebljavaju ni danas spaljivanje lešina. Isto tako ni muslimani. 

Grci i Rimljani upotrebljavali su ga doduše, ali paralelno sa ukopavanjem lešina. Jedino stari Germani bili su odani spaljivanju lešina, tako da je Karlo Veliki, da ovoj zloporabi učini kraj, morao izreći smrtnu kaznu protiv onih Germana, koji bi se usudili spaljivati lešine svojih pokojnika. 

Kad se kršćanstvo pobjedonosno raširilo po cijeloj Europi, upotrijebilo je ono kao jedini način sahranjivanja mrtvih tjelesa kršćana samo ukopavanje u posvećenoj zemlji (Katakombe u Rimu), u grobljima za to posebno određenim i blagoslovljenim. 

Ovome svetom običaju imade bijela rasa da zahvali tolike umjetnine. Uz to ožalošćeni rođaci pokojnika naučili su se od prvih dana kršćanstva da traže i nalaze u tim posvećenim mjestima utjehu i poticaj za razmatranje života onkraj groba. Ovaj je sveti običaj kao i svi crkveni obredi, koji ga prate, najbolji dokaz za nepokolebljivu vjeru kršćana u budući život nakon smrti.

I baš stoga, jer je na kršćanskim grobljima usko i nerazdruživo spojena vrhunaravna istina o besmrtnosti duše i života preko groba prema zaslugama prije smrti, nastoje bezvjerci i slobodni zidari da uvedu spaljivanje lešina, da time oduzmu kršćanima ovo važno sredstvo, koje ih često opominje na posljednje stvari. 

Do g. 1869. nije bilo u Europi uopće govora o praktičnom provođenju spaljivanja lešina. Sveti Otac Papa Pijo IX. sazvao je za 8. prosinca te godine (1869.) sveopći crkveni sabor u Rim, a istoga dana i sata sastala se, kao ustuk tome, internacionalna skupština slobodnih zidara u Napulju, koja je - usput rečeno - nakon nekoliko dana od oblasti raspuštena. 

Na toj skupštini slobodnih zidara pročitano je od predsjednika i odobreno od cijele skupštine slijedeće očitovanje: "U stvarima filozofije vjere držeći, da je ideja jednoga jedinoga Boga izvor i potpora svakom despotizmu i nepravednosti; nadalje da je katolička vjera najsavršenija personifikacija te ideje, i da skup njezinih dogmi odgovara nijekanju samoga društva: to slobodni zidari preuzimaju obvezu, da će sa svim sredstvima, što im stoje na raspolaganju, ne isključivši ni revolucionarnu silu, raditi oko što skorijeg uništenja katolicizma". 

Kao jedno od najpodesnijih sredstava imala je tomu da posluži laicizacija groblja i promjena istih u krematorije. 

I zaista, kršćansko groblje sa svojim posvećenim grobovima, sa svojim crkvenim svečanostima, sa blagoslovima i molitvama, sa svojim grobnim spomenicima punim dirljive simbolike naše vjere, našega ufanja i naše ljubavi, moralo je biti tim neprijateljima kršćanstva trn u oku.

I odmah su se vidjeli plodovi ovoga masonskog očitovanja po cijeloj zapadnoj Europi. U svim gradovima nastala su preko noći društva za uvođenje spaljivanja lešina, za gradnju krematorija. Za tu ideju zagrijale su se sve liberalne i masonske novine, kao i vlade istoga kova, tako da je u zapadnim državama doskora dozvoljena gradnja krematorija i spaljivanje lešina. 

Ali europski narodi, ma koje vjere i narodnosti, nisu se ipak dali zavesti od širitelja toga poganskog pokreta za spaljivanje lešina. Vidimo to iz okolnosti, da od tisuću lešina prosječno jedva se jedna spaljuje, dok se ostale (999) ukopavaju po dotičnim vjerskim obredima. 

Iz ove činjenica proizlazi bezdvojbe, da je pokret krematista umjetno i proti volji i želji pučanstva uveden od neznatne manjine, koja pri tom ne traži kulturni razvitak ili napredak, nego ovim kao i drugim sredstvima nastoji, da kod svih naroda uguši sve ono, što je u vezi sa kršćanskom vjerom i kršćanskim moralom. Naročito s razloga, što taj pokret ima očitu i javno izraženu protuvjersku tendenciju.

III. Katolička Crkva zabranjuje i kažnjava spaljivanje ljudskih tjelesa

Sveta Kongregacija Svetog Oficija dekretom od 19. svibnja 1886. osudila je taj pokret time, što je zabranila upis u društva za širenje kremacije, kao i odredbe, da se nakon smrti vlastita lešina spali. Istodobno je izrekla, da, ako se takva društva utemeljena od slobodnih zidara, svaki, koji se u njih upiše, potpada pod crkvene kazne određene za društva slobodnih zidara.

Ujedno se navodi u dekretu, kako ga je Sveti Otac Papa odobrio i odredio, da se isti priopći svim Ordinarijima s nalogom, da se na zgodan način pouče vjernici o gadnoj zlorabi spaljivanja lešina i da svim silama odvraćaju svoje vjernike od te zlorabe. U uvodu dekreta veli se, kako ljudi vrlo dvojbene vjere kao i slobodni zidari nastoje svim silama, da se uvede taj poganski običaj spaljivanja lešina te da u tu svrhu osnivaju takova društva.

Ovaj je dekret nadopunjen dekretima iste Kongregacije od 15. XII. 1886. i od 27. VII. 1892. Novi crkveni zakonik, proglašen g. 1917. osuđuje također spaljivanje lešina. Kanon 1203. veli u § 1.: "Tjelesa mrtvih vjernika valja pokopati, dok je njihovo spaljivanje zabranjeno"; a u 2. §-u: "Ako je tko prethodno odredio spaljivanje svojega tijela nakon smrti, nije dopušteno, da se ta njegova posljednja volja ispuni, ako je ova odredba dodana kakovu ugovoru, kojoj oporuci ili kakvom drugom spisu, onda se smatra kao da nije dodana." 

Kanon 1240. određuje, da se uskrati crkveni pogreb onima, koji su odredili spaljenje svojega tijela nakon smrti, ako nisu prije smrti dali kakvih znakova pokajanja (§ 1. br. 5).

Kanonom 2359. određuju se posebne crkvene kazne za one, koji bi se usudili narediti ili silom polučiti, da se crkveno pokopaju oni, koji su odredili spaljenje svojega mrtvog tijela, kao i za one, koji su tjelesa takovih ljudi svojevoljno crkveno pokopali.

Napokon je u gore spomenutom odgovoru Apostolske Administrature u Subotici od 30. VII. t.g. br. 1578. naveden sadržaj okružnice Sv. Kongregacije Sv. Oficija od 19. VI. t.g., kojom Sv. Crkva ozbiljno i odrješito opominje Ordinarije i svećenike na zabranu crkvenog sudjelovanja kod spaljivanja lešina, odnosno kod crkvenog pogreba onih osoba, koje su takvo spaljivanje bile odredile, pa se nalaže, da se vjernici pouče o pakosti i zlobi toga poganskog i protuvjerskog pokreta, koji, kako orkužnica izrijekom ističe potiče od neprijatelja smrti i od nade u buduće uskrsnuće, pa da se time utare put materijalizmu.

Kad dakle nijedan od razloga navedenih od onih lica, koji proti kršćanskim običajima i vjerskim obredima hoće da sagrade krematorij najprije u Subotici, pa zatim po svoj prilici i u drugim mjestima naše države - nije opravdan, nego je naprotiv dokazano, da je spaljivanje lešina poganski običaj, koji bi se imao uvesti od neznatne manjine in odium fidei: to Katolički Episkopat ove države najodlučnije osuđuje takav nemoralni i protuvjerski pothvat i očekuje od državnih vlasti, da neće tomu prijedlogu udovoljiti, nego da će braniti vjeru i svete običaje ne samo katoličkog dijela pučanstva, nego i svih drugih vjeroispovijesti, jer sve suglasno osuđuju ovaj barbarski običaj, kako ga sama Crkva naziva.

        Dano iz biskupskih konferencija,

        u Zagrebu, dne 12. listopada 1926.

                                    Dr. Antun Bauer, v.r.

                                Nadbiskup, predsjednik bisk. konferencija


4. Odgovori na prigovore

ad. 1. - Statistika ne pokazuje povećeg uspjeha u širenju krematorija za rata. Barem ne prema gg. 1885.-1900. Jedino novine i časopisi, koji su u rukama masonske lože ili pod njezinim utjecajem, pokazuju da je u tom pravcu loža sve sile uložila, kako bi se ta ideja o spaljivanju opet sada počela širiti, da po mogućnosti zahvati i kršćanske gradove. 

ad. 2. - U Beču istina postoji krematorij. No taj nije podignut na poticaj kršćanskih socijala. I onda su postojali takovi zakoni, ta ga oni nisu mogli zapriječiti. Za to su djelo odgovorni socijalni demokrati i njihovi pokrovitelji, liberalci svih struja. 

ad. 3. - Rimska Kongregacija nije mijenjala svoje odluke, nego ih opet naglasila, opetovala i upotpunila. 

ad. 4. - Židovstvo kao takovo nije ni danas odustalo od pokapanja. Ako je jedna mala općina, kakova je u Würtenbergu, pristala na spaljivanje, to ne znači da je uz to pristalo svo židovstvo. Dvije-tri laste ne prave proljeća. Uz to pisac o židovstvu sudi kriterijem Rimokatoličke Crkve. Jedino kod nas postoji strogo jedinstvo u upravi i nauci. Kod nas je nemoguće da koja župa ili biskupija u javnosti nastupi protiv jedinstvenosti, a da tome ne prigovori biskup ili Papa, te pozove na red takove prijestupke. Kod Židova toga nema; oni nisu na sve svijetu jedno, jedna organizacija čvrsto povezana. Nitko nije od katolika ikada tvrdio, da je pitanje o pokapanju objava, jer je to stvar crkvene discipline. Ali ni disciplinu ne smije nitko po svojoj volji kršiti. 

ad. 5. - A. Harnack je vrstan poznavatelj grčko-kršćanske književnosti prvih pet vjekova. No, iz toga ne slijedi, da je on i vrstan teolog. Kako će naša Crkva pokapati svoje mrtvace, ne treba da stoga ide u školu jednog protestanta, kako je A. Harnack. On može da govori svojoj crkvi, ako će ga slušati. No, sumnjamo i u to, da li on ima pravo te i svojoj crkvi prigovori, jer on malo što vjeruje na osnovu svog racionalizma. Harnack neopravdano traži od svoje crkve, da ne smije uskratiti crkvenu utjehu pri spaljivanju. Ta to je jedino sredstvo, kojim crkva kaže neposlušnim sinovima: "Vi mene niste slušali za života, nego ste protiv moje zabrane odredili, neka vas iza smrti spale, pa sada ne mogu i neću ni ja da vam sudjelujem kod spaljivanja." Krivo veli Harnack, da pogrebne svečanosti vrijede "isključivo" za one, koji iza pokojnih ostaju na zemlji. To nije istina. Ta u tim svečanostima, poglaviti udio imaju molitve, pa one su uglavnom namijenjene pokojnicima. I svaka crkva ima pravo, da uskrati svoje molitve i sudjelovanje u njima kod onih, koji su je prezreli i dali se spaliti pored njezinih zabrana. Konačno nije istina, da je danas kod protestanata spaljivanje najobičniji način pogreba. Obratno je istina.

ad. 6. - Pisac je kazao, da je Katolička Crkva uzela od židovstva običaj pokapanja, a sada eto veli, da je ona to uzela od pogana. Ta Židovi nisu pogani. Crkva bi, apsolutno govoreći, mogla i spaljivanju dati kršćansku formu. No, kada ona toga ne čini, ne vode je hirovi, nego znameniti razlozi i pametna tradicija, koje smo vidjeli gore u glasu naših biskupa i kardinala Faulhabera. I Crkva znade, da se pri spaljivanju ne gube atomi ljudskog tijela i da Bog može uskrisiti i spaljena tjelesa, ali iz toga ne slijedi da bi ona stoga morala prigrliti i spaljivanje. Tko bi to htio tvrditi, taj bi očito griješio "per excessum." 

ad. 7. - Ako se kod prividne smrti sada slabo pregleda prije ukapanja, to isto može da bude i kod spaljivanja. Razlika je ta, da kod ukapanja može da oživi čovjek, a kod spaljenja toga nema. No, tu je kriva pretpostavka, da čovjek može sebe ubiti ili dati se ubiti. To ne smije nitko izravno, jer nitko nema nad sobom te vlasti, pa takav bi griješio protiv naravnog zakona, koji također potječe od Boga. Stoga je zabranjeno i narediti u oporuci, da nam srce probodu iza naše smrti. Toga nitko ne smije učiniti s navedenog razloga. Stoga se ne može navesti to u prilog spaljenja, što ovo isključuje mogućnost da bi netko kasnije oživio. Radije moramo naglasiti, da su takve države dužne ne dopustiti pokop dotle, dokle nije sigurna i zajamčena smrt. Uostalom je rijedak slučaj, da je netko u zemlji oživio. A nema zakona ili običaja, koji neće biti nekojim osobama na štetu ili neugodan. Ima slučajeva, u kojima su nekoje osobe upale u ponor ili slučajno među visoke gudure. Ti spašeni, pripovijedaju kasnije, da su u ponoru ili gudurama sasvim drukčije sudili o svom životu ili vječnosti, nego li su radili za ugodnog života. Valja naime i slučajeve, u kojima netko u grobu uistinu oživi, promatrati u duhu vjere, gdje su se eto ljudi i tim tobožnjim očajnim slučajevima znali dobro okoristiti u prilog svoje sretne vječnosti. Na ovo će se dakako nasmijati ljudi bezvjerci. No, što ćemo im tu reći? Naši se putevi tu razilaze, pa i naši sudovi. Kod bezvjeraca najviše važi, ako nema boli i ako se smrt izvrši u tren. A vječnost? A duša? I bol i nezgoda može da bude na spas duše i odluči za sretnu vječnost. Konačno, nije istina, da su sve kulturnije države segnule za gradnjom domova za upepeljenje. To je samo želja masonstva. 

ad. 9. - Država ne smije nikada za volju nekolicine masona ili liberalaca povrijediti savjest većine svojih podanika. Niti je istina, da spaljivanje unosi blagostanje i kulturni napredak. To su fraze, kojima masonstvo i njihovi prijatelji prikrivaju svoje prozirne tendencije. Oni hoće, da ruše sve što je katoličko, pa i katoličke običaje i obrede. Hoće da nas u svemu vrate k poganstvu. To neće postići, gdje su katolici svjesni. 


Izvor: "Obnovljeni Život: časopis za filozofiju i religijske znanosti", Vol. 9, No. 4, 1928.