utorak, 29. studenoga 2016.

Čednost sv. Bege


Sv. Bega, prekrasna irska princeza imala je mnoge kraljevske udvarače, ali ona se radije željela posvetiti Bogu u redovničkom životu.

Jednoga dana pred nju je stao tajanstveni stranac koji kao da je znao sve njezine misli; rekao joj je da se čvrsto drži svojeg zavjeta i dao joj je narukvicu u koju je bio ugraviran križ kao zalog od Boga. Ali njezin otac - neumoljiv i dominantan - dogovorio je s norveškim princom da dođe i oženi se njome.

Norvežani su stigli i toga dana, nakon buntovničkog slavlja i bučne pijanke, svi su pijani pozaspali. Užasnuta pred onim što je čeka i slijedeći nadahnuće od Boga, Bega se išuljala pokraj pijanih ratnika, otišla do obale i ukrcala se na brod koji je upravo plovio prema Britaniji.

On ju je doveo do Copelandske šume, na obali Cumberlanda gdje je potom godinama živjela sama kao pustinjakinja u spilji u blizini Kirkbya. Priča se da su joj galebovi i vukovi donosili hranu.

Ali jednoga dana na obalu su stigli gusari i još jednom joj je čednost savjetovala bijeg. Bega je bježala preko brda i stigla do sv. Aidana, koji je tada pomagao sv. Oswaldu u obraćenju Northumbrije. Postala je prva redovnica na sjeveru i ustanovila samostan u Hartlepoolu, kojega je kasnije predala na upravljanje sv. Hildi. Tada se povukla u Tadcaster te je do kraja svoga života živjela kao pustinjakinja.

subota, 26. studenoga 2016.

Sv. Franjo Saleški 2. - Kako se čuva nevinost




Budi spremna i odmah se odvrati od svega, što te može navesti, da se naslađuješ nečistoćom, jer se ova opačina potkrade neopazice, a isprvice malena silno napreduje. Lakše joj je uteći nego je izliječiti.

Ljudska su tjelesa poput čaša. Kad ih nosiš, ne smije lupati jedna o drugu, jer se porazbijaše. Naliče voću, koje može biti i zrelo i zdravo, ali se odmah pokaže ljaga, dotakne li se jedno drugoga. Ni najsvježija voda u posudi ne očuva svježine, ako se je dotakne kopnena životinja. Ne daj, Filotea, da te se itko dotiče nepristojno iz šale ili iz ljubavi. Premda se na sreću može očuvati čistoća i uz ovakove čine, više lakoumne nego zlobne, ipak će svježina i cvijet čistoće trpjeti i malaksati. A tko se dade  nepristojno pipati, upropastio je čistoću.

Čistoća zavisi od srca, iz koga potječe, ali se proteže na tijelo kao na svoju tvar. Stoga se gubi svim vanjskim tjelesnim sjetilima te mislima i požudama srca. Nečistoća je, kad se gledaju, slušaju, govore, mirišu, dotiču nepristojne stvari, pa se srce tim zabavlja i naslađuje. Sv. Pavao kaže naprosto: "Neka se bludnost i ne spominje među vama." Pčele neće ni da se dotaknu strvine, dapače izbjegavaju i strahovito mrze smrdež, što potječe od strvine. Svetoj Zaručnici u Pjesmi nad pjesmama s ruku kaplje mira, tekućina, koja čuva od gnjiloće. Usta su joj povezana rumenom vrpcom, znakom stidljivih riječi. Oči su joj golubinje, zbog njihove čistoće; u ušima su joj zlatne naušnice, znak nevinosti. Nos joj je poput libanonskog cedra, koji se ne može pokvariti. Tako mora biti pobožna duša: nevinih, čistih i poštenih ruku, usta, ušiju, očiju i čitava tijela.

Stari otac Ivan Kasijan kaže, da je veliki sv. Vasilij sam o sebi jednom izjavio: "Ne poznam žene, a ipak nisam nevin." Pa zbilja se čistoća može izgubiti na toliko načina, koliko je vrsti nečistoće i bludnosti, koje već po svojoj veličini čistoću slabe, ranjavaju, ili sasvim umaraju. Ima nečednih, nestašnih i sjetilnih razgovora i strasti, što zapravo ne vrijeđaju čistoće, a ipak je slabe, otrome i otmu joj lijepi sjaj. Ima drugih razgovora, koji nisu samo nečedni nego i opaki, nisu samo nestašni, već nepošteni, ne samo sjetilni, nego bludni. Njima se čistoća teško oštećuje i ranjava. Rekoh barem, jer je mogu i umoriti, kad ludosti i razbludne misli navedu tijelo na razbludnu nasladu. Dapače, čistoća pogine tada nedostojnije, sramotnije i nesretnije nego u bludu, pače u rodoskrvnju i u preljubu. Ove su posljednje besramnosti samo grijesi, a druge su, kako veli Tertulijan u djelu "O stidljivosti", nakaze opačina i grijeha. Kasijan ne misli, a ni ja, da je sv. Vasilij mislio na taku razuzdanost, tužeći se, da nije nevin. Mislim, da je govorio samo o zločestim i razbludnim mislima, koje mu, dašto, nisu okaljale tijela, ali jesu srce, a plemenite duše drže najviše do čistoće srca.

Ne druži se nipošto s razvratnicima, osobito, ako su po običaju bestidni. Kad se jarci dotaknu jezikom slatkog badema, pretvore ga u gorak. Tako ni ove smrdljive duše i kužna srca neće ni s kim bilo koga spola progovoriti, da mu ne naude stidu. Kao znaju da im je otrov u očima, pače i u dahu. Druži se radije s dobrim i kreposnim ljudima. Razmišljaj i čitaj često svete stvari, jer je "riječ Božja čista", pa čini čistima sve, koji se njom naslađuju. David je poredi s draguljem topazom, koji gasi žar požude.

Budi uvijek uz raspetoga Isusa, bilo "duhovno" razmatrajući, bilo zbiljski, pričešćujući se. Vele, da postanu čisti i stidljivi oni, što leže na travi prozvanoj nevino janje. Ako bude i tvoje srce počivalo na Gospodu našem, koji je pravi nevini i neokaljani Jaganjac, vidjet ćeš, da će ti se naskoro duša i srce očistiti od svih mrlja i pohota.
 
Filotea str. 245.-249.

srijeda, 23. studenoga 2016.

TRAŽE SE VITEZOVI! - Deset zapovijedi viteštva

Zlatno doba viteštva počelo je s križarskim pohodima za oslobođenje svetih mjesta u Palestini od muslimanske dominacije i za obranu hodočasnika na putu za Svetu zemlju. Léon Gautier u svojoj knjizi Viteštvo (La Chevalerie, prvo izdanje 1883.) sažeo je “drevni kodeks viteštva” srednjeg vijeka u ono što je on nazivao “deset zapovijedi viteštva.”[1]



I. Vjerovat ćeš sve što Crkva naučava i pridržavat ćeš se svih Njezinih smjernica.

II. Branit ćeš Crkvu.

III. Poštivat ćeš sve slabije i predstavljat ćeš njihovog branitelja.

IV.  Voljet ćeš zemlju u kojoj si rođen.

V. Nećeš ustuknuti pred svojim neprijateljem.

VI. Suprotstavljat ćeš se nevjernicima bez prekida i bez milosti.

VII. Skrupulozno ćeš izvršavati svoje feudalne dužnosti, ako nisu u suprotnosti s Božjim zakonima.

VIII. Nikada nećeš lagati i ostat ćeš vjeran svojem obećanju.

IX. Bit ćeš velikodušan i davat ćeš bogate darove svima.

X. Bit ćeš svugdje i uvijek pobornik pravde i kreposti protiv nepravde i zla.



Izvor

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Sv. Ljudevit, kralj o prikladnom odijevanju


Čitamo u Joinvilleovom Životu sv. Ljudevita kako je na Bijelu nedjelju svetački kralj Francuske slavio blagdan sa svojim vitezovima u Corbeilu. Razvila se rasprava između Joinvilla, kraljevog upravitelja i nekih drugih vitezova na temu pristojnosti određene vrste odjeće: 


“Jedne Bijele nedjelje svetački kralj bio je u Corbeilu, gdje su se okupili svi vitezovi. Sišao je nakon večere na dvorište ispred kapelice i stajao na vratima razgovarajući s bretanjskim grofom, kada je gospodar Robert de Sorbon došavši tražeći mene, uhvatio rub mog ogrtača te me  odveo kralju. 

Tada sam rekao gospodaru Robertu: ‘Dobri moj gospodine, što vi želite od mene?’ 
Odgovorio je: ‘Želim te upitati, kada bi kralj sjedio u ovom dvorištu, a ti bi otišao i sjeo na klupu, na mjesto koje je više od njegovog, zar ne bi trebao biti ozbiljno okrivljen što si to učinio?“ Rekao sam mu da bi trebao. ‘Onda,’ rekao je, ‘ti sigurno zaslužuješ prijekor jer si bogatije odjeven od kralja, budući da nosiš ogrtač od fine zelene tkanine s krznenim obrubom, a on ne nosi nešto takvo.“

‘Gospodaru Roberte,’ odgovorio sam mu, ‘Ja, ako mi dozvolite da kažem, ne činim ništa krivo time što nosim zelenu tkaninu i krzno jer sam naslijedio pravo na takvu odjeću od svojeg oca i majke. Ali vas, s druge strane, treba okriviti, jer su vaša oba roditelja bili pučani, vi ste napustili njihov stil odijevanja i sada nosite finije vunene tkanine od samog kralja.’ Zatim sam uhvatio rub njegovog ogrtača i onoga koji je nosio kralj i rekao gospodaru Robertu, ‘Pogledajte govorim li istinu ili ne.’


U tom trenutku u spor se umiješao kralj, zajedno sa svoja dva sina, uzimajući prvo jednu stranu, zatim drugu, u raspravi o  tome što se pristoji u odijevanju, pogotovo kod ljudi s autoritetom i visokim položajem, a kada je nešto previše. 

Kralj je na kraju stao na stranu Joinvillea, priznajući da je u redu za čovjeka nekog položaja odijevati se prema njegovom zvanju i da zaista nije prikladno odijevati se niže od svog staleža zbog lažnog osjećaja poniznosti. 


On zaključuje ovim savjetom: ’Kao što upravitelj [Joinville] ispravno kaže, vi se trebate dobro odijevati i to na način koji odgovara vašoj situaciji, tako da vas vaše žene još više vole i da vas vaši ljudi još više poštuju. Jer, kao što je jedan mudar filozof rekao, naša odjeća i naš zaštitni oklop trebaju biti takve vrste da stariji ljudi s iskustvom ne mogu reći da smo previše potrošili na njih, niti da mladi neiskusni ljudi mogu reći da smo potrošili premalo.’



Sv. Ljudevit zagovara umjerenost u odijevanju, ne trošeći niti previše novaca na odjeću koja je razmetljiva niti premalo tako se izgleda oskudno. Ali primijetite da tu umjerenost za sv. Ljudevita određuje stalež u životu. Uvijek se odijevajte umjereno, ali „na način koji odgovara vašem staležu.“ Prinčevi ili prelati ili osobe od autoriteta nisu umjereni ako odbace odjeću i ogrtače koje označavaju taj autoritet. Čovjek se mora odijevati prema svom položaju, “tako da vas vaše žene još više vole i vaši ljudi još više poštuju.” Dublji smisao toga je da se umanjuje poštovanje prema osobi ako se ona ne odijeva prema svom položaju. 



Da, umjerenost uvijek treba vježbati, i prema pouci sv. Ljudevita umjerenost izgleda različito za one na različitim položajima u životu. Puko pretvaranje da nismo na nekom položaju prihvaćajući način odijevanja onih s nižeg položaja nije poniznost. 


Izvor

petak, 18. studenoga 2016.

"Đavao želi zbuniti djecu u vezi spola" - napisao je pokojni egzorcist Gabriele Amorth


Demonske smetnje koje muče pojedince, pod nazivom dijabolične opsesije, “mogu voditi u zbunjenost oko nečijeg spola“, “posebno kod mladih“, napisao je najpoznatiji svjetski egzorcist u svojoj novoj knjizi o Sotoninim taktikama. 

Otac Gabriele Amorth, koji je služio kao glavni egzorcist u Rimu, ustanovio Međunarodno udruženje egzorcista i  izvršio desetke tisuća egzorcizama za vrijeme svog života, umro je u 91. godini prošloga mjeseca. U svojoj zadnjoj knjizi, Egzorcist objašnjava demonsko: Sotonine maske i njegova vojska palih anđela, Amorth piše da neuredne ideje o spolu, pogotovo kod djece, mogu biti znak đavolskog tlačenja. 

Amorth je upozorio da mnoge od đavolskih “uobičajenih“ kušnji prolaze kao “moderne ideje“, ali zapravo služe zato da “poremete principe vjere“. U to su uključeni pobačaji, istospolni “brakovi“, eutanazija, razvod i zajednički život izvan bračne zajednice, napisao je Amorth.

“Gubitak osjećaja za grijeh koji karakterizira naše doba pomaže Sotoni da djeluje gotovo neometano i, navodeći čovjeka na grijeh, uzima ga sve dalje od ljubavi Božje“, napisao je Amorth. 

Nagovještaji poput “svi to rade” primijenjeni na težak grijeh “oslabljuju savjest muškaraca i žena i vodi ih zatvaranju njihovih srca, sebičnosti, neopraštanju i tome da sve čine za novac, moć i seks.“ 

Ali “sve što zavodi i porobljava duše vodi u njihovu smrt, što je Sotonin cilj“, objasnio je Amorth. Iako su Sotonina obećanja o novcu, užitku i moći naizgled privlačna, ona dolaze sa strašnom cijenom i ne dozvoljavaju onome tko ih odabere nikakav mir, napisao je pokojni egzorcist. 

Principi potpune osobne slobode, obećanja o neobvezanosti ikome i negiranje svake istine koja dolazi izravno od Boga naizgled su “zavodljivi”, ali konačno nikoga ne ispunjavaju, posebno ne mlade ljude. Te ideje “obmanjuju” ljude “da počnu razmišljati da je život neki prekrasan praznik“ gdje “je sve dopušteno i gdje tvoj ‘ja’ ne prepoznaje ikakve granice što se tiče užitka ili zabave.” To je zato što Sotona želi udaljiti ljude od Boga. 

Drugi načini kojima Sotona širi zarazu i napada modernu kulturu su određeni tipovi glazbe, koji izazivaju “nasilje, samoubojstvo, seksualne nastranosti i destruktivno djelovanje protiv države, civilnog reda i Božje crkve“, kao i igre poput Ouija ploče. 

Prema Amorthu, “danas su obitelji najčešći cilj uobičajenog Sotoninog djelovanja“. Da bi to suzbili, on predlaže svim bračnim parovima da mole zajedno i da prošire tu naviku molitve i na svoju djecu. 

Iako je čitanje knjige Egzorcist objašnjava demonsko bilo vrlo uznemirujuće, Amorth u njoj podsjeća čitatelja na Božju pobjedu nad Sotonom i na razne načine kako rasti u svetosti i boriti se protiv zla koje nam pruža Sveta Majka Crkva u sakramentima, sakramentalima i molitvi. Bog nas tako jako voli i želi nas zaštititi. 

Amorthova knjiga poziv je na autentičnu ljubav prema bližnjemu i sebi i priručnik koji svakome može pomoći da prigrli Božju zaštitu i prepozna Sotonine laži. 

Otac Amorth preporuča sljedeću molitvu:

Molitva za oslobođenje (odobrena za laike)

Moj Gospodine, Ti si Svemoguć, Ti si Bog, Ti si Otac. 
Mi Te molimo po zagovoru i pomoći arkanđela Mihaela, Rafaela i Gabriela za oslobođenje naše braće i sestara koje je Zli porobio. Svi sveci nebeski, pritecite nam u pomoć. 

Od tjeskobe, tuge i opsesija, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od mržnje, bluda i zavisti, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od misli ljubomore, bijesa i smrti, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od svake misli o samoubojstvu i pobačaju, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od svakog oblika grješne seksualnosti, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od svake podjele u našoj obitelji i svakog štetnog prijateljstva, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Od svake vrste čarolije, pakosti, vračanja i svakog oblika okultnog, molimo Te, Gospodine, oslobodi nas!

Gospodine, Ti si rekao: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem“, podaj da, po zagovoru Djevice Marije, budemo oslobođeni od svake zle čarolije i da se uvijek radujemo Tvojemu miru, u ime Krista, našeg Gospodina. Amen. 

Izvor

srijeda, 16. studenoga 2016.

Odjeća kao znak vjere




Polarizacija mode

Kada hodamo niz glavnu ulicu bilo kojeg grada ove zemlje, ne možemo propustiti primijetiti polarizaciju odjevnih stilova. Moda ili ubrzano ide prema sofisticiranoj golotinji ili prema bojažljivom pridržavanju radikalnog islama. Zapadnom modom uvjerljivo upravlja želja za uništavanjem kreposti. To je dio raširene masonske kulturne revolucije koja bijesni još od šezdesetih. Muslimanska moda je reakcija na zapadnu modu, ali i njom kao da upravlja želja za religioznim i političkim sukobom.

Katolička moda

A što je s katolicima? Gdje mi stojimo u odnosu na taj polarizirajući raspon mode? Da bismo odgovorili na to pitanje, jedna stvar mora biti jasna. Gdje mi stojimo treba biti određeno principima prirodnog zakona koje onda Crkva primjenjuje i naučava. Crkva nas uči da je čednost krepost. To je navika koju treba steći da bismo se svidjeli Bogu. Čednost kod muškaraca i žena može biti definirana kao pristojno sustezanje oko bilo kojeg čina koji bi kod sebe ili drugih potaknuo na požudu. Čednost treba biti ne samo u odijevanju, već i u riječima i djelima. 




Znakovi vjere

Ono što nosimo treba stoga biti određeno krepošću čednosti; ali također i milosrđem, razboritošću, pobožnošću i poslušnošću. Ono što nosimo treba biti obzirno prema drugima, praktično (nositi odijelo kod kopanja u vrtu nije praktično), u skladu s običaju, staležom u životu i poštivanjem mjesta te slijedeći pravila (školske uniforme u školi). 

Crkvena moda 

Pogotovo nedjeljom, radi se o čednosti, uviđavnosti, praktičnosti, običaju i pravilu Crkve da se potrudimo biti posebno pristojno odjeveni kada idemo u crkvu. Mi trebamo nositi svoju najbolju odjeću. Kada se klanjamo Bogu u crkvi trebamo pokazati vanjskim znakom naše odjeće naše unutarnje određenje poštovanja. Naša odjeća je znak naše vjere. Upravo kao što svećenik koji je nemaran u načinu kako služi Misu ometa vjernike, tako i vjernici koji su neprikladno odjeveni u crkvi ometaju svećenika. Traperice i sportske majice na nedjeljnoj Misi, na primjer, nisu znak vjere; one su neprikladne. 

Svakodnevna moda

Vjera nije samo za nedjelju. Svi katolici trebaju prakticirati kreposti čednosti, milosrđa, razboritosti i poslušnosti u načinu kako se odijevaju gdje god da jesu. Čednost je, međutim, posebno važna, jer je to područje gdje sotona napada najžešće. Ako ste ikada plivali u moru, možda ste bili uznemireni kada ste otkrili da vas je nakon svega nekoliko minuta nepažnje struja povukla trideset metara od plaže. Tako je i s onima koji žive u svijetu; njih prelako odnesu struje mode, a da ne primijete – ne prema nošenju ustrašenog nikaba ili burke, već prema nečednosti. Ako katolici trebaju biti negdje u rasponu mode, onda trebamo biti tamo gdje smo najistaknutiji znak jedine prave vjere.


p. Robert Brucciani

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

Novi totalitarizam pod maskom seksualne slobode - progon Gabriele Kuby

Poznata katolička autorica, sociologinja i braniteljica nerođenog života Gabriele Kuby podnijela je tužbu protiv berlinskog kazališta "Schaubühne" i Falka Richtera, autora i redatelja predstave “Strah”, pod optužbom ubojstva lika koji je predstavljao nju samu.

U svojoj predstavi, Falk Richter namjerio se na pet žena koje potpomažu prirodnu obitelj u Njemačkoj. One se prikazuju punim imenima i velikim fotografijama. Za Richtera, one su „zombiji“ koji su ustali iz svojih grobova, u koje su pokopani 1945. Richter ih želi vratiti pod zemlju, a to je najbolje učiniti tako da ih se „ustrijeli u glavu“. Jedan od tih „zombija“ je Gabriele Kuby. 


Predstava “Strah“ izvodi se od listopada 2015. Čak su i ljevičarske novine dale negativne kritike. Cilj predstave je osloboditi Njemačku od grupa predvodnika konzervativnog mišljenja. Uvod u predstavu prikazuje pet žena kao „zombije koje su se vratile iz prošlosti da obnove vokabular i retoriku koja nas vraća u vrijeme nacionalsocijalizma...“ U predstavi su ti zombiji“ prikazani kao predmeti “mržnje“ i na njihovu smrt se gleda kao na jedino rješenje za ta “prastara“ uvjerenja. Glumci kopaju oči s njihovih fotografija. Među te zombije ubrojeni su i oni “kršćanski fundamentalisti koji šire mržnju, zabrinuti građani i roditelji koji se boje alternativnih modela obitelji i prihvaćanja seksualne različitosti.“

Gđi Kuby se u predstavi zamjera jer navodno “širi mržnju”. Da bi to istaknuo, autor manipulira citatima i stavlja u njezina usta riječi koje nikada nije izgovorila u podršku totalitarne države. U stvarnosti, gđa. Kuby neprestano upozorava na novi totalitarizam. 

Ona nastavlja sa sudskom tužbom protiv Richtera i kazališta Schaubühne pod optužbom za ubojstvo lika koji ju predstavlja, kršenje osobnih prava, manipuliranje citatima i simboličkog nasilja. “Mobiliziranje protiv ‘desnog krila’ u Njemačkoj smatra se politički korektnim. Ako želite nekoga označiti kao nepoželjnog, samo ga trebate nazvati desnim radikalom, ili još i gore, nacistom ili antisemitom – i to djeluje, čak i ako je to čista kleveta kao u mom slučaju“, rekla je gđa. Kuby.

Njezin odvjetnik, Steinhöfel, rekao je u izjavi novinarima: 
“Ne mogu zamisliti da će sudovi doći do zaključka da simboličko unakažavanje političkih neprijatelja i korištenje lažnih i izmanipuliranih citata treba zaštititi kao 'slobodu umjetnosti'.”

Gđa Kuby je objasnila: “Falk Richter svojom predstavom ‘Strah’ upravo pokazaje totalitaristički duh na kojeg uvijek upozoravam. Ja nastavljam s ovom tužbom jer je ugrožena sloboda govora, temeljno demokratsko pravo. Demokracija uspijeva zbog slobodnog otvorenog govora. Taj govor ne smijemo žrtvovati zbog političke korektnosti. Tko god ne pristane na to, bit će označen, zlostavljan i kažnjen javnim huškačkim kampanjama. Mi to ne smijemo dopustiti.”

Gđa. Kuby pozvala je Falk Richtera na javnu raspravu, ali je Richter, koji se žali da "zombiji" bježe od otvorenih rasprava, odbio. 

Vrlo važno djelo Gabriele Kuby “Svjetska seksualna revolucija — uništenje slobode u ime slobode“ kod nas je izdala naklada Benedikta.

Jan Bentz


petak, 11. studenoga 2016.

Sv. Franjo Saleški 1. - O potrebi nevinosti


Nevinost je ljiljan među krepostima. Ljude gotovo izjednačuje s anđelima. Ništa nije lijepo, ako nije čisto, a ljudska je čistoća nevinost. Nevinost se zove i poštenje, a poznavanje se zove čast. Zove se i neporočnost, a protivna joj je pokvarenost. Ukratko, njena je posebna slava, da je lijepa i čista krepost duše i tijela. 

Nikada ni na kakav način nije dopušteno, da ugađamo tijelu besramnim nasladama. Dopušteno je samo u zakonitoj ženidbi, jer njena svetost može pravedno naknaditi gubitak, što ga uzrokuje takova naslada. A i u ženidbi treba imati poštenu nakanu, da ostane čista i poštena volja, ako se već u nasladi potkrade što nepristojno.

Čisto je srce poput biserne školjke, u koju ne može ni kap vode osim s neba. Ni u srce ne smije naslada osim ženidbene, koja je određena s neba. Izvan ženidbe se ne smije ni misliti nečisto hotimice i promišljeno.

Prvi je stupanj ove kreposti, Filotea, da nikada ne pripustiš zabranjene i nedopuštene naslade, a takove su sve naslade izvan ženidbe, a i u samoj ženidbi, kad se protive pravilima ženidbe. Na drugom se mjestu kloni, koliko je moguće, nekorisnih i suvišnih naslada, pa bile inače slobodne i dopuštene. Treće, ne priljubljuj se ni složenim i naređenim užicima i nasladama. Ako se i moraju uživati nužne naslade, što idu za svrhom, zbog koje je naređena ženidba, ipak se ne smiješ uz njih priljubiti srcem i dušom.

Uostalom ova je krepost svakome i te kako potrebna. Udovcima je potrebna junačka nevinost, da preziru sadašnje i buduće naslade, ali i da se usprotive mašti, koja veze u duši nedopuštene naslade, što su ih već u ženidbi uživali. Zato su udovci i osjetljiviji za nečistu muku. Stoga se sv. Augustin divi čistoći svoga dragog Alipija, koji se posve otresao i prezreo putene naslade, što ih je u mladosti češće okusio. Pa zbilja, dok je voće cijelo, može se sačuvati u slami, u pijesku i u svome lišću. Načeto se gotovo ne može sačuvati, osim ako se zasladi medom i sladorom. Tako se i nepovrijeđena i neokaljana nevinost može čuvati na više načina, ali kad se jednom povrijedi, očuvat je može samo uzvišena pobožnost, koja je, rekoh, često med i slador duševni.

Djevicama je potrebna vanredno bezazlena i nježna nevinost, da potjeraju iz srca sve nepristojne misli i od srca prezru svaku nečistu nasladu, jer takve naslade ne dolikuju ljudima, nego magarcima i svinjama. Neka dakle ove čiste duše nikad ne podvoume, da je čistoća kud i kamo bolja od svega, što se s njom kosi. Veliki sv. Jerolim veli, da nečastivi silom zavodi djevice na želju, da okuse razblude, pa im ih prikazuje beskrajno ugodnijima i slađima nego jesu. To ih često jako uznemiri, veli dalje taj sv. otac, jer drže slađim ono, čega ne poznaju. 

Kad mali leptir opazi plamen, liječe oko njega, da vidi je li sladak, kao što je lijep. Ta ga želja goni, te okusi i odmah pogine. Tako se i mladež da zanijeti, precjenjujući krivo i ludo užitak razbludnih plamena, pa se nakon mnogo nepristojnih misli konačno zaleti u nj i pogiba. Mnogo je luđa u tom od leptira. Leptiri imaju povod, te im se čini, da je vatra i ugodna, kad je lijepa; a mladež zna, da je posve ružna stvar, što je traži, pa ipak uvelike cijeni ludu i živinsku nasladu.

Što je do oženjenih, stalno je (premda je svjetini to teško vjerovati), da im je čistoća veoma potrebna; jer se od njih ne traži, da se posve okane putenih naslada, samo da ne prevršuju mjere. Držim, da je teža zapovijed: "Srdite se, a ne griješite", nego: "Ne srdite se uopće." Mnogo se lakše ukloniti srdžbi, nego je obuzdavati. Tako je lakše posve se uzdržavati od putenost, nego ih umjereno uživati. Istina, sveta bračna sloboda može osebujno ugasiti oganj požude. Ali zbog slabosti oni, što uživaju, lako od dopuštena pređu u razuzdanost, od uporabe u zlouporabu. Kao što se nađe mnogo bogataša, koji ne kradu iz potrebe, već iz lakomosti, tako i mnogi bračni drugovi prevršuju zbog puke neumjerenost i pohote onim, što je dopušteno. Njihova je požuda kao divlji oganj, koji se ne ustavlja, nego se vije i pali! Vazda je pogibeljno upotrebljavati žestoke ljekarije. Jer ako ih ispiješ više nego treba, ili ako nisu dobro pripravljene, jako će ti nauditi. Ženidba je blagoslovljena i naređena zbog toga, da bude ljekarija protiv požude, pa je zbilja prijeki lijek, ali je i žestok, a zato je i vrlo pogibeljan, ako se ne upotrebljava oprezno.

Dodajem, da muž i žena moraju često rastavljeno živjeti bilo radi različitih poslova, bilo radi bolesti: prvo, da se posve uzdržavaju, kad su rastavljeni; drugo, da umjereno uživaju, kad su zajedno.

Zbilja, sv. Katarina sijenska vidje među prokletnicima mnogo duša u teškim mukama, jer oskvrnuše svetost ženidbe. "Ne stoga", kaže svetica,"jer bi to bio tako strašan grijeh, ta ubistva su i psovke strahovitiji grijesi, nego stoga, što onih, koji griješe, ne boli duša, pa dugo ustraju u grijehu." 

Eto vidiš, da je čistoća svima potrebna. "Nastojte o miru sa svima, veli apostol, i o svetosti, bez koje nitko ne dođe k Bogu." No pod svetošću razumije nevinost, kako već primjetiše sv. Jerolim i sv. Ivan Zlatousti. Neće zaista, Filotea, nitko gledati Boga bez nevinosti, nitko neće stanovati u njegovu svetom šatoru, ne bude li čista srca."


I sam Spasitelj veli: "Psi će i besramnici biti protjerani", a "Blaženi čista srca, jer će Boga gledati."

Filotea - str. 239.-245.

utorak, 8. studenoga 2016.

Zamagljeni teleskop



Kada astronomi žele promatrati zvjezdano nebo, oni ne postave svoje teleskope u sobu ispunjenu dimom, prašinom i izmaglicom, već odlaze van na čisti zrak, u ono vrijeme kada je atmosfera savršeno čista.

Razlog je očigledan. Oni tako djeluju da mogu vidjeti zvijezde jasnije i izrazitije, i da leće njihovih instrumenata mogu biti slobodne od dima i vlage. Isti argument možemo primijeniti na vjeru; ona je teleskop pomoću kojeg mi možemo vidjeti nebeske i nadnaravne stvari koje samo oko razuma nije sposobno primijetiti. Ali taj nadnaravni teleskop mora biti čist i bistar i ne smije mu se dozvoliti da se zamuti. Kako se on zamuti; kako se nevjera uvlači u glavu i srce? To je pitanje. A sada poslušajte odgovor:

Tko skreće u nevjeru? Onaj koji provodi svoju mladost u molitvi i učenju, a zatim kao Božji svećenik daje primjer svijetu čistog i neokaljanog života? Djevice posvećene Bogu koje se posvećuju osami samostana da bi razmatrale vječne istine? Hrabri mladići koji sve čine da štite svoju krepost čistoće i koji su pažljivi da očiste svoje savjesti čestim primanjem sakramenata? Zasigurno ne! Oni mogu jasno vidjeti; leće njihovih teleskopa nisu zamućene. 

Tko skreće u nevjeru? Oni čija su srca puna dima grijeha, maglice zlih strasti; oni koji su neskloni svetim istinama vjere i koji preziru njezine opomene i ukore zbog grješnih života koje vode. Bilo bi divno da takve osobe mogu jasno vidjeti kao oni koji, slobodni od zlih strasti, slijede istinu.

Da, poroci, zlo, razuzdane, samovoljne strasti su ti koji lišavaju ljude njihove vjere. Tko je taj koji, na primjer, ismijava ispovijed i pričest, ili prezire i grdi crkvene zapovijedi? To je čovjek koji nalazi teškim ispovijedati sramotne čini koje stalno isponova počinja. Tko je taj koji počinje sumnjati u vječnu kaznu? To je čovjek koji je ovisan o poroku, koji drhti na pomisao o paklu i svim srcem želi da takvo mjesto ne postoji. Griješno zadovoljenje strasti je to što proizvodi krivovjerja, a porok je taj koji ih održava na životu.

Postoji jedan određeni porok koji postepeno oslabljuje i uništava mentalne sposobnosti čovjeka. Čovjek obdaren najvećim darovima može postati slab u intelektu i pamćenju, i ako se to dogodi u vezi svjetovnih stvari, porok o kojem govorim napada sve češće i neizbježno nadnaravne darove duše.  „Tjelesni čovjek“, kaže sv. Pavao, „ne prima što je od Duha Božjega.“ (2 Kor 2:14) Stoga sv. Jeronim, naučitelj Crkve kaže: „Teško je naći krivovjernika koji je čist.“ 

Ako otvorimo stranice crkvene povijesti, naći ćemo da je ta istina potvrđena na najupadljiviji način. Ilustrirat ćemo to jednim primjerom. Sveti Franjo Saleški, veliki biskup Ženeve, obratio je 70,000 protestanata. Njegova revnost za duše navela ga je da se obrati učenom kalvinistu, vođi te sekte u gradu Ženevi. On je u to vrijeme bio sedamdeset godina star; njegova ćelava glava i snježnobijela brada ukazivale su na razdoblje života koje se bliži vratima vječnosti. Sveti biskup mu je razložio, na najuvjerljiviji način, istine katoličke vjere, po kojoj jedino možemo biti spašeni. Beza – to je bilo ime starog učenjaka – Beza se proglasio svladanim i priznao je da nema više ništa za izjaviti!

Je li se Beza obratio? Ne! Taj starac nalikovao je na brdo Etnu, koje, iako pokriveno snijegom, izbacuje vatru – jer on je bio rob požude. Uzdahnuo je nad svojom slabošću i ukazujući na predmet svoje nedopuštene ljubavi, rekao: „Vidite, upravo zbog toga ostajem kalvinist i ne mogu prihvatiti pravu vjeru.“ To je bio njegov konačni odgovor i umro je kao krivovjernik.

Stoga se mi ne možemo čuditi kada danas postoje toliki kršćani čija se vjera ohladila, ili koji su je posve izgubili, a među tim brojem mogu se naći – taj prizor ispunja me tugom i boli – mnogi mladići koji su krenuli u život neiskvareni i puni vjere. Mi sada vidimo mnoge od njih kako povlađuju svojim strastima i kako su postali robovi poroka.

Zato te, moj dragi mladi prijatelju, bližeći se zaključku ovih instrukcija vezanih uz vjeru, ja preklinjem svime što ti je drago i sveto, da bdiješ i moliš, da ne bi izgubio vjeru! Uvijek budi na oprezu da ti se ne zamagli nebeski teleskop kroz grijeh i poroke! 

Ozbiljno razmišljaj o tome kako je dobro živjeti kao katolik i kako je dobro umrijeti kao katolik. Niti jedan katolik nije se odrekao svoje vjere na samrti; ali mnogi su se nevjernici i krivovjernici vratili u okrilje Crkve kada su vidjeli da im se približava smrt. Dobro je za njih ako barem to učine! Ali ti ostani vjeran svojoj katoličkoj vjeri u mislima, riječi i djelu, do svog posljednjeg daha.

„A pravednik moj živjet će od vjere“, kaže sv. Pavao (Heb 10:38). 

Nikad ne popuštaj zbog ljudskih obzira; budi neustrašiv u ispovijedanju svoje vjere; teži poučavanju drugih živeći prema svojoj vjeri. Život vjere daje snagu, utjehu i mir duši usred životnih nedaća; to je najbolje osiguranje za dobru smrt i blaženu vječnost. 

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 46. - 49.

nedjelja, 6. studenoga 2016.

Lažni štovatelji i lažne pobožnosti vs. prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici


Važno je znati izabrati pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici, jer danas više nego ikada ima lažnih pobožnosti prema njoj, koje je lako uzeti za istinite. Đavao, kao novčani krivotvoritelj te vješt i iskusan varalica, već je izvarao i upropastio mnoge duše lažnom pobožnošću prema Presvetoj Djevici i uvijek se služi svojim đavolskim iskustvom da upropasti još mnoge druge, zabavljajući ih i uspavljujući ih u grijehu pod izlikom koje slabo izmoljene molitve i koje izvanjske pobožnosti koju im nadahnjuje.

Kao što novčani krivotvoritelj redovito krivotvori samo zlato i srebro, a sasvim rijetko druge kovine, jer mu se to ne isplati, tako i opaki duh ne krivotvori toliko druge pobožnosti koliko one koje se odnose na Isusa i Mariju, naime pobožnosti prema Svetoj Pričesti i prema Presvetoj Djevici, jer su one prema drugim pobožnostima što je zlato i srebro među kovinama. 

Od vrlo velike je važnosti upoznati, na prvom mjestu lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, da ih izbjegavamo i da pravu prigrlimo; zatim koja je od tolikih raznih pobožnih vježbi prave pobožnosti prema svetoj Djevici najsavršenija, njoj najdraža, kojom Boga najviše slavimo, a sebe najlakše posvećujemo pa da tu odaberemo.

Ja nalazim sedam vrsta lažnih štovatelja i lažnih pobožnosti prema Presvetoj Djevici. To su: 

1. Štovatelji kritičari - Oni su redovito oholi mudraci, jaki i umišljeni duhovi, koji imaju u dnu duše nešto pobožnosti prema Presvetoj Djevici, ali koji protresaju gotovo sve pobožne vježbe prema njoj, što ih priprosti puk obavlja bezazleno i sveto na čast ove dobre Majke, jer im nisu po ćudi. Oni dovode u sumnju sva čudesa i događaje što ih donose vjerodostojni svjedoci, ili su izvađeni iz redovničkih ljetopisa, a potvrđuju milosrđe i moć Presvete Djevice. Mrsko im je vidjeti jednostavan i ponizan puk gdje kleči i moli se Bogu pred oltarom ili slikom Presvete Djevice, a katkada i na uglu ulice; dapače ih okrivljavaju i zbog idolopoklonstva, kao da bi se oni klanjali drvu ili kamenu.

2. Bojažljivi štovatelji - To su oni koji se boje da će osramotiti Sina časteći Majku; da ne bi uzvisujući Mariju ponizili Isusa. Oni ne mogu trpjeti da se Presvetoj Djevici daju predostojne hvale, koje su joj davali sveti Oci. Teškom mukom podnose da više svijeta kleči pred kojim Marijinim oltarom nego pred Presvetim Sakramentom, kao da se te dvije pobožnosti ne daju spojiti i kao da se oni koji se mole Presvetoj Djevici ne mole i Isusu Kristu preko nje! Oni ne daju govoriti o njoj tako često, niti da joj se tko tako često obraća. Evo nekoliko njihovih običnih krilatica: "Čemu tolike krunice, tolike bratovštine i tolike izvanjske pobožnosti na čast Gospinu? Ima u tom puno neznanja! To će reći ruglu izvrgavati našu svetu vjeru. Radije nam govorite o Isusovim štovateljima (često spominju Isusa, ali – govorim usput – na njegovo ime ne skidaju kape): treba se utjecati Isusu; On je naš jedini posrednik. Njega treba propovijedati: to je ozbiljna pobožnost." To što oni govore u neku je ruku i istinito. Ali kako te izreke primjenjuju na pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici da je zapriječe, njihovo je govorenje stvar veoma pogibeljna, dapače je to lukava đavolska zamka, koja se skriva kao za veće dobro. Jer nikada bolje ne štujemo Isusa Krista nego kada koliko više možemo štujemo Presvetu Djevicu, jer nju častimo samo zato da savršenije častimo Isusa Krista i jer se njoj obraćamo kao putu koji nas vodi k našem cilju – koji je Isus Krist.

3. Izvanjski štovatelji - To su one osobe koje stavljaju svoju pobožnost prema Presvetoj Djevici u izvanjska djela. Jer nemaju unutarnjeg duha, prija im samo vanjština pobožnosti. Oni će izmoliti silu krunica, ali na brzinu; slušat će mnogo svetih Misa, ali bez pažnje; ići će u procesije, ali bez ikakve pobožnosti; ući će u sve bratovštine, ali neće popraviti svoga života, niti će opirati svojim strastima niti će nasljedovati kreposti ove Presvete Djevice. Njima se u pobožnosti dopada samo njezina osjetna strana, a ne mili im se njezina zbiljnost. Zato ako ne osjećaju osjetne ugodnosti u svojim vježbama, misle da ne rade više ništa, pa se zbune te ih potpuno zapuštaju ili ih obavljaju kad im padne na pamet. Svijet je pun takvih izvanjskih pobožnjaka. Oni su najstroži kritičari osoba odanih molitvi, osoba koje, dakako, ne preziru izvanjsku čednost, tu stalnu pratilicu prave pobožnosti, ali najviše nastoje oko unutarnjosti, jer nju smatraju bitnom.

4. Preuzetni štovatelji  - Oni su grešnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv. Ružarija ili Škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni u to ne vjeruju. Odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi;  dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k tomu da su pobožni prema Presvetoj Djevici; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine sedam Oče naša i sedam Zdravo Marija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin časoslov, poste, itd.
Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina? Da Marija smatra za se zakonom milosrdno spašavati tu vrstu ljudi, to bi ona odabrala grijeh i pomagala bi razapinjanje i vrijeđanje svoga Sina; ali tko bi se usudio i pomisliti na to? Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, iako to je poželjno; ali – pazite dobro što kažem – treba nam barem: prvo, imati čvrstu odluku da ćemo izbjegavati barem svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd.

5. Nepostojani štovatelji - To su oni koji su pobožni Presvetoj Djevici na mahove i po ćudljivosti; sad su gorljivi, a sad su mlaki; čas su spremni poduzeti sve na njezinu službu, a malo kasnije nisu više oni isti. Isprva će se dati na sve Gospine pobožnosti i upisati se u njezine bratovštine, a zatim već ne vrše pravila tih bratovština. Mijenjaju se kao mjesec, pa ih s pravom Marija meće pod noge, zajedno s njime, jer su prevrtljivi i nedostojni ubrojiti se u sluge ove vjerne Djevice, u kojima su vjernost i postojanost kao urođene. Mjesto da se pretrpavaju tolikim molitvama i pobožnim vježbama, bolje bi im bilo odabrati ih manje pa ih vršiti s ljubavlju i vjerno, usprkos svijetu, đavlu i tijelu.

6. Licemjerni štovatelji - To su oni koji skrivaju svoje grijehe i svoje zle navike pod plašt ove vjerne Djevice, da ih ljudi drže za ono što nisu.

7. Sebični štovatelji - To su oni koji se utječu Presvetoj Djevici samo da dobiju koju parnicu, da izbjegnu kojoj pogibelji ili da ozdrave od bolesti ili radi koje druge slične potrebe. Bez toga bi zaboravili i na nju. 


Pošto smo razotkrili i osudili lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, treba nam sada u malo riječi objasniti pravu, koja je : 

1. Unutarnja, to jest ona koja proizlazi iz duše i srca i potječe od cijene kojom cijenimo Presvetu Djevicu, od uzvišenog poimanja njezine veličine i od naše ljubavi prema njoj.

2. Nježna pobožnost, to jest puna pouzdanja u Presvetu Djevicu, kao što je dijete puno pouzdanja u svoju dobru majku. Takva nas pobožnost navodi utjecati se njoj u svim našim potrebama, tjelesnim i duševnim, s velikom jednostavnošću, pouzdanjem i nježnošću; njoj se obraćati za pomoć kao svojoj dobroj Majci u svako doba, na svakom mjestu i u svemu, u našim sumnjama, da nam ih riješi; u našim stranputicama, da nas privede na pravi put; u našim napastima, da nas podupre; u našim slabostima, da nas ojača; u našim posrtajima, da nas pridigne; u našem malodušju, da nas ohrabri; u našim skrupulama, da nas od njih oslobodi; u našim križevima, mukama i protivštinama našeg života, da nas utješi. 

3. Sveta, to jest da navodi dušu da bježi od grijeha i da nasljeduje Njezine kreposti, osobito njezinu duboku poniznost, njezinu živu vjeru, njezin slijepi posluh, njezinu neprestanu molitvu, njezino posvemašnje mrtvljenje, njezinu božansku čistoću, njezinu žarku ljubav, njezinu junačku strpljivost, njezinu anđeosku blagost i njezinu uzvišenu mudrost.

4. Postojana, to jest da utvrđuje dušu u dobru, navodi je da lako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i strastima tjelesnim i đavolskim napastima.

5. Nesebična, to jest ona nadahnjuje pobožnu dušu da nimalo ne traži sebe nego samo Boga u njegovoj Presvetoj Majci. Pravi Marijin štovatelj ne služi ovoj uzvišenoj Kraljici iz pohlepe za dobitkom i koristi, niti radi svoga dobra ni vremenitog ni vječnog, ni tjelesnog ni duhovnog, nego samo zato jer Ona zaslužuje da se služi njoj i samo Bogu u njoj. Ne ljubi Mariju zato jer mu dijeli milosti ili jer se nada od nje dobru, nego jer je dostojna ljubavi. Stoga je ljubi i služi joj jednako vjerno u svojoj dosadi i suši, kao i u svojoj osjetnoj slasti i gorljivosti. Ljube je jednako na Kalvariji kao i na svadbi u Kani.

(Sv. Ljudevit Montfortski – „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“)

srijeda, 2. studenoga 2016.

Kardinal Burke odbija 'zajedničko pričešćivanje' i prije Papina priznanja Lutheru u Švedskoj

"Nepromjenjiv je nauk" Katoličke Crkve da samo oni koji vjeruju da je Isus Krist uistinu nazočan u posvećenomu kruhu i vinu mogu primiti sv. pričest, izjavio je kardinal Raymond Burke. Vatikanski je kardinal rekao da Pavao jasno kaže da ako osoba koja prima a ne priznaje tijelo Kristovo tijelo, on "blaguje svoju osudu".   

"To je svetogrđe. To ubrajamo u najozbiljnije grijehe ", rekao je.   



Kardinal je uzvratio na pitanje o zajedničkomu pričešćivanju s drugim kršćanskim vjerama, koje mu je postavio John-Henry Westen, iz LifeSiteNewsa, za vrijeme predstavljanje hrvatske inačice knjige knjige o euharistiji u Zagrebu, u Hrvatskoj.   

"Nitko ne može primiti sv. euharistiju, samo ako smatra da hostiju koju prima, premda izgleda kao kruh, ima okus kruha i miriše na kruh, je pravo Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja vjeruje u ovo može primiti presveti sakrament, može primiti sv. pričest," kaže on.   

Burkeove izjave dolaze nekoliko dana prije odlaska pape Franje u Lund, u Švedskoj, na 500. obljetnicu, kada je Martin Luther čavlima prikačio svojih 95 tvrdnji na vrata crkve dvorca u Wittenbergu, 31. listopada 1517. godine. Luteranski i katolički biskupi ponadali su se da će Papa, makar u početku, dopustiti zajedničko pričešćivanje luteranima koji su u braku s katolicima. 

Papa je pokazao otvorenost prema luteranima za primanje pričesti s katolicima, govoreći jednoj luteranskoj protestantici, prošle godine, da "ide naprijed" vođena svojom savješću. Također, prošle godine, luteranski pastor iz Rima ustrajao je na tomu da papa "otvori vrata" pričešćivanju  katolika i luterana, nakon što je posjetio luteransku zajednicu i izjavivši da ove dvije vjere "trebaju ići zajedno."   
Ali, kardinal Robert Sarah, glavni vatikanski obredničar, odgovorio je, nakon nekoliko dana, da "zajedničko pričešćivanje nije dopušteno između katolika i nekatolika", dodajući da "da se mora priznati katolička vjera. Nekatolik ne može primiti pričest. To je vrlo, vrlo jasno. To nije pitanje  savjesti. "   

Burke je nazvao "veoma zamršenim" bilo koga upućivati da bi na predstojećoj proslavi, u čast Martin Luthera, trebala biti "prigoda nekakvoga 'euharistijskog gostoprimstva' ili zajedničkoga pričešćivanja."   

"To nije moguće. Da, to je nepromjenjivo ", rekao je on.   

"Ili je sveta hostija Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Kristovo, ili nije. Ako nije, onda to je najteži grijeh ponuditi svetu hostiju nekomu tko u nju ne vjeruje", zaključio je.       

Cijela izjava kardinala Burkea  za  LifeSiteNews: 

Preuzvišeni! ima li nešto o svetoj euharistiji što zabranjuje zajedničko pričešćivanje s drugim kršćanskim sljedbama? Sljedeći tjedan ima, a veći i sada, da se neki od luteranskih poglavara nadaju primanju pričesti i mogućnosti zajedničkoga pričešćivanja među različitim kršćanskim vjerama. Ima li nešto o svetoj euharistiji što zabranjuje, ako postoji takva zabrana, je li taj nauk nepromjenjiv? 

Kardinal Raymond Burke: Što je sa svetom euharistijom (koja zabranjuje zajedničko pričešćivanje među vjerama)? Sveta euharistija je prava tijelom, krvlju, dušom i božanstvom Kristovim, nakon što svećenik izgovori posvetu,  posuđujući osobno svoj glas Kristu, koji je onaj koji djeluje na svetoj misi, kada kruh i vino mijenjaju svoju bit u tijelo i krv gospodina našega Isusa Krista.   

I tako, nitko ne može pristupiti svetoj euharistiji, osim ako smatra da je hostija koju prima, premda izgleda kao kruh, ima okus kruha i miriše na kruh, pravo je Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja vjeruje u ovo može pristupiti presvetomu sakramentu, može primiti svetu pričest.

Sv. Pavao objašnjava ovo, u 11. poglavlju svoje prve poslanice Korinćanima, kada su se događale zlouporabe u euharistijskomu slavlju u ranoj Crkvi. On je veoma otvoreno rekao da osoba koja prima svetu pričest, bez priznavanja Kristova tijela, blaguje svoju osudu. To je svetogrđe. To je jedan od najtežih grijeha.   

Stoga ne pozivamo one koji ne vjeruju u zbiljnu nazočnost primajući svetu pričest, prije svega iz poštovanja prema gospodinu našem Isusu Kristu, i zbog poštovanja prema zbiljnoj euharistiji, ali i zbog poštovanja tih osoba, jer pozvati ih da prime nešto u što oni ne vjeruju je krajnji znak nepoštovanja našega Gospodina, što čini veliku štetu dušama onih koji se pozivaju.   

To je jednostavno tako. Na primjer, uzmite klasično luteransko vjerovanje: Postoji ta zamisao o svetoj pričesti kao svojevrsnoj ćudorednoj nazočnosti našega Gospodina u bogoslužnomu slavlju. Ali, kada bogoslužje završi, ti kruhovi koji se koriste - i ja namjerno koristim naziv 'kruhovi', jer oni nisu Kristovo tijelo – jednostavno se vrate u ladicu za neki drugi put.   

Za nas, čim su hostije stave na žrtvenik i budu posvećene, one se pretvaraju (transupstanciraju) u tijelo i krv Kristovu, pohranjuju se u svetohranište, za bolesne i umiruće, izlažu se na klanjanju i za možebitnu pričest vjernika. Prema ovim hostijama nikada se ne možemo ophoditi na neki drugi način, budući su one zbiljna nazočnost Gospodina našega Isusa Krista u našoj sredini.   

Mislim da je veoma teško reći da će proslava, koja će se održati u čast Martinu Lutheru, biti prigoda za neku vrstu 'euharistijskog gostoprimstva“ ili zajedničkoga pričešćivanja. To nije moguće. Da, to je nepromjenjivo.   

Ili je sveta hostija tijelo, krv, duša i božanstvo Kristovo, ili nije. A ako je tako, najozbiljniji je grijeh ponuditi svetu hostiju nekomu tko u nju ne vjeruje.  

Pete Baklinski i John-Henry Westen, Lifesitenews

Izvor