Posveta djeteta Bezgrješnom Srcu Marijinu - za roditelje novorođene i male djece

Molite krunicu svaki dan

Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan.“ U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom 'Gospe od Krunice'. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

Sv. Maksimilijan Kolbe je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema Ocu nebeskom i našoj najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka,sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje mu treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

Oni osjećaju da moraju još malo trpjeti, ali da će onda stići nagrada, nagrada koja je vječna i beskrajna. Oni shvaćaju da čak vrijedi trpjeti u ovom kratkom životu da bi se izbrisali grijesi koje su počinili i da bi dokazali svoju ljubav prema Bogu. Oni shvaćaju da trpljenje pročišćava dušu kao što to vatra čini sa zlatom, jer se duša odvaja od prolaznih iluzija koje svijet naziva srećom, i uzdiže se sve više i više, neizmjerno više i više, k izvoru sve radosti, Bogu. Oni shvaćaju da duša može jedino počivati u Njemu, dok je sve ostalo daleko premalo...“

Kada molimo svetu Krunicu to je kao da Gospi priredimo srdačni doček, dopuštajući joj da uđe i da se zadrži u našim jadnim dušama. Trebamo bismo biti čisti i revni poput djevičanskog apostola, onoga kojeg je Isus ljubio, sv. Ivana Evanđelista, koji je „uzeo Mariju k sebi“. (Ivan 19, 27)

15 obećanja Blažene Djevice Marije onima koji mole krunicu

Blažena Djevica Marija, Gospa od Krunice, uputila je ova obećanja sv. Dominiku i bl. Alanu de la Rocheu

1. Svima koji budu odano molili krunicu, obećavam svoju posebnu zaštitu i obilje milosti.

2. Oni koji budu ustrajali u molitvi krunice, primit će neku osobitu milost.

3. Krunica će biti moćno oružje protiv pakla, uništit će grijehe i izgnati krivovjerja.

4. Krunica će pomoći rast kreposti i dobrih djela, donijeti obilje Božjih darova za dušu, preokrenut će ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna dobra. Na taj način te će se duše posvetiti.

5. Oni koji mi se povjere preko krunice, neće biti izgubljeni.

6. Oni koji budu pobožno molili moju krunicu, razmišljajući o otajstvima spasenja, neće biti satrveni nedaćama niti će umrijeti lošom smrću. Grešnici će se obratiti, pravedni će rasti u milosti i postati vrijedni vječnoga života.

7. Oni koji su iskreno odani molitvi moje krunice, neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez milosti.

8. Oni koji budu molili krunicu, naći će za života i na smrti svjetlost Božju, puninu njegove milosti i bit će ubrojeni među blažene.

9. Brzo ću osloboditi iz čistilišta duše odane molitvi krunice.

10. Prava djeca moje krunice uživat će veliku slavu na nebesima.

11. Ono što preko krunice tražite, dobit ćete.

12. Oni koji šire moju krunicu, dobit će preko mene pomoć  u svim svojim potrebama.

13. Svi će prijatelji krunice imati svece nebeske za svoju braću u životu i smrti.

14. Oni koji vjerno mole krunicu, moja su draga djeca, braća i sestre Isusa Krista.

15. Odanost mojoj krunici poseban je znak predodređenja.

O krunici

Da bismo izvukli najviše iz naših pet otajstva, molimo imati na umu da ona čine trećinu čitave Krunice i da trebaju biti popraćena pravom pobožnošću i razmatranjem– koje može biti vrlo jednostavno – o radosnim, žalosnim i slavnim otajstvima, jer nam ona dozivaju u um čitavi život Isusa i Marije i njihovu slavu na nebu te posežu za blagom skrivenim u toj otajstvenoj molitvi. Papa Lav XIII. u svojim enciklikama o Krunici govori kako je izgovorena molitva vanjsko „tijelo“ krunice, njezina „materijalna strana“, a da je njezin unutarnji aspekt, njezina „duša“ razmatranje o otajstvima Gospodinovog života preko Gospe.

Petnaest otajstava krunice podijeljena su u tri grupe i predstavljaju različite aspekte tri velika otajstva našega spasenja: Utjelovljenje, Otkupljenje i život vječni... 

Tako je Krunica naše Vjerovanje: ne apstraktno, već konkretno u život Isusa koji nam je došao na zemlju od Oca i koji je uzašao da bi nas vratio zajedno sa sobom Ocu. To je čitav kršćanski nauk u svom svojem sjaju i uzvišenosti, koji nam je dan da bismo ispunili njime svoj um, da bismo uživali u njemu i s njim hranili svoje duše. To čini Krunicu i pravom školom kontemplacije. Krunica se stoga smatra vrlo uzvišenim oblikom molitve koji čini čitavi nauk dostupan svima. Krunica je osim toga vrlo praktičan oblik molitve: ona nam doziva u um sav kršćanski moral i duhovnost, predstavljajući nam ih iz vrlo uzvišene točke njihovog ostvarenja u Isusu i Mariji. 

Krunica je savršeni put, prečac do Gospodinovih otajstava. Krunica je najlakše sredstvo za razmatranje o našoj vjeri, o najvažnijim otajstvima za naše spasenje.  Mi moramo otajstva krunice kopirati u našem životu. Svako je poduka kreposti – posebno kreposti poniznosti, povjerenja, strpljenja i ljubavi.

Postoje tri stupnja u našem napredovanju prema Bogu:

1. Na prvom stupnju imamo znanje o posljednjem cilju, od kojeg dolazi želja za spasenjem i radost koju ta želja stvara. Tu razinu simboliziraju radosna otajstva, koja sadrže radosne vijesti o Utjelovljenju Sina Božjega koji nam otvara put spasenja. 

2. Sljedeći stupanj je prihvaćanje sredstava – koja su često bolna za narav – da bismo bili oslobođeni od grijeha i da bismo zaslužili nebo. To je stupanj žalosnih otajstava.

3. Posljednji stupanj je počinak u posjedovanju vječnog života. To je stupanj raja o kojem nam slavna otajstva daju neki tračak nade.

Krunica je stoga i vrlo praktična jer ...:

1. ... nas uzima od naših ljudskih interesa i radosti i pomaže nam da razmišljamo o onima koja se usredotočuju na dolazak našeg Spasitelja. 

2. ... nam oduzima besmisleni strah od patnji koje tako loše podnosimo i podsjeća nas koliko je Isus trpio iz ljubavi prema nama i uči nas da ga slijedimo noseći svoj križ koji nam je božanska Providnost poslala da bi nas pročistila. 

3. ... nam konačno oduzima naše svjetovne nade i ambicije i potiče nas da razmišljamo o pravom cilju kršćanske nade: vječnom životu i milostima koje su nam nužne da bismo ga postigli.

Pokušajte moliti krunicu tako da vaše oči budu fiksirane na život Isusa koji nas uvijek zagovara, i koji djeluje na nas u skladu s otajstvima svog djetinjstva, svoje muke ili svoje slave. On nam dolazi da bi nas učinio sličnima sebi. Učvrstimo svoj pogled na Isusa koji gleda na nas. Njegov pogled nije samo ljubazan i pun razumijevanja: to je pogled Boga, pogled koji pročišćava, koji posvećuje, koji daje mir. To je pogled našeg Suca, ali još više našeg Spasitelja, našeg Prijatelja, Zaručnika naših duša. Kada Krunicu molimo na taj način, u osami i tišini, to je najplodonosniji odnos s Isusom. To je i razgovor s Marijom, koja vodi u bliskost s njezinim Sinom. 

Ali Krunica je više od molitve traženja: 

1. – ona je molitva klanjanja koju nadahnjuje razmišljanje o našeg utjelovljenom Bogu (radosna otajstva)

2. – ona je molitva zadovoljštine u sjećanju na Muku našeg Gospodina (žalosna otajstva)

3. - ona je molitva zahvale koju slavna otajstva nastavljaju prikazivati u nesmetanom ulasku među odabrane u slavi.

Izvor

Picasso je prisilio svoju ljubavnicu na pobačaj pa kroz umjetnost ovjekovječio njezin slomljeni duh

Oznaka Tate galerije ispod Picassovog portreta iz 1905. Djevojka u košulji opisuje užasan prizor -  "Ova djevojka nalik skitnici pripada Picassovim likovima s margine društva", piše u opisu slike. "Melankolično raspoloženje preneseno je gvaš tehnikom ... Njezino nježno ružičasto tijelo podsjeća na boju kože kakvu Picassov prijatelj Guillaume Apollinaire prepoznaje kod uličnih izvođača kao: 'onu purpurnu ružičastu boju na obrazima tek stasalih djevojaka na pragu umiranja'." No slika, koju likovni stručnjaci smatraju svršetkom plave faze Piccasovoga stvaralaštva, zapravo otkriva još mračniju priču.

Picasso je važna osoba u kulturnom svijetu jer se smatra jednim od najutjecajnijih umjetnika prošlog stoljeća, sa svojim radovima koji ruše granice i koji ga vode od tradicionalnoga slikarstva do kubizma i nadrealizma. Veliki dio njegovog opusa naginje pornografiji – jednom  je ustvrdio kako su seks i umjetnost zapravo jedno te isto - a Picassova neutaživa žudnja za ženama bila je legendarna. Bio je sadist i nanosio je ženama  bol - 'tek stasale djevojke na pragu umiranja' - to je bio Picassov obrazac ponašanja s brojnim ženama, ljubavnicama i ženama koje je slikao. Ponašao se prema njima kao predmetima za slikanje i zadovoljstvo – jednu je ženu tako prebio da se onesvjestila, a na licu jedne druge žene držao je goreću svijeću.

Picasso je promiskuitetno progonio žene te ih brutalno odbacivao tako učestalo da postoje mnoge tajanstvene žene koje se javljaju u njegovom stvaralačkom opusu o kojima gotovo ništa ne znamo. Jedna od tih žena je Madeleine - povjesničari umjetnosti ne znaju njeno prezime – a koju je Picasso ovjekovječio u svojoj Madeleine, ljeto 1904. te u nekoliko drugih djela. Ona je, također, vjerojatno melankolična, smrtno-ružičasta djevojka u portretu Djevojka u košulji - i kao što Picasso priznaje godinama kasnije, kad je slika ponovno iskrsnula, upravo nakon što je napravila pobačaj. Nije to htjela učiniti – Picasso ju je morao prisiliti da pobaci dijete koje su zajedno začeli. Desetljećima kasnije 1968. godine, dugo nakon što se Madeleine nečujno otisnula u povijest te o kojoj se nikad više nije čulo, Picasso je zbijao šale o tome: "Možete li zamisliti mene da imam sina koji ima 64. godine?" 

Morao si je to zamišljati u nekom trenutku. Upravo u  vrijeme kada bi Madeleine bila rodila - iako je nju Picasso u tom trenutku zamijenio drugim modelom - počeo je stvarati slike majke i djeteta, za koje mnogi nagađaju da su dokaz kako je mrtvo dijete koje nikad nije upoznao i dalje postojalo u njegovoj savjesti. Ne znamo kako je Madeleine doživjela Picassov pritisak da pobaci njegovo dijete, je li tugovala nakon što ju je odbacio i ostavio samu s bolnim sjećanjima. Čak ne znamo je li Madeleine ikada vidjela Picassovu sliku Majčinstvo koja prikazuje bebu čvrsto stisnutu uz majku, koja se pojavila u vrijeme kad bi i njihovo dijete čvrsto prianjalo uz svoju majku.

Umjetnici i pisci često pribjegavaju pobačaju kako bi otklonili svaku mogućnost smetnje svom slobodnom vremenu i obvezama, a odsutnost nestale djece često ostavlja ožiljke na stvaralaštvu onih koji su ih prisilili na odlazak. Njihova se prisutnost ponekad može osjetiti na periferijama onih radova zbog kojih su bili ubijeni da bi za njih stvorili prostora, kao dokaz žrtvovanja koje su muškarci i žene spremni učiniti radi svojih ambicija. Picasso, čiji je impozantan kulturni utjecaj radikalizirao umjetnički svijet te je postao legenda već u svoje vrijeme, bio je takav čovjek. Njegovo nasilje nad ženama dovelo je do nasilja nad najmanje jednim od vlastite djece, koja su nestala nedugo prije nego li je nestala njegova majka.

Postoji čudan post scriptum Picassovoj priči o pobačaju. Godine 1998. okupila se gomila feministkinja i aktivista pristaša pobačaja u galeriji Beverly Hills kako bi proslavili 25. obljetnicu odluke Vrhovnog suda, u predmetu Roe v. Wade,  kojom se legalizirao pobačaj u svih pedeset država. Galerija je također izložila zbirku od 35 odabranih Picassovih slika, a domaćin je bio producent i trgovac umjetninama Arne Glimcher, koji je dijelio oduševljenje s Gloriom Steinem, utemeljiteljicom feminizma i vođom najvećega Odbora političkih aktivista za pobačaje u zemlji. Picasso je katkada bio neugodan karakter, priznala je Steinem na pitanje o umjetniku. Novinar je upitao: "No kako bi se Picasso osjećao u vezi podrške reproduktivne slobode kao osnovnom ljudskom pravu?"

"Picassa je smetala nepravda", rekla je Steinem publici, koja se okupila kako bi slavila pobačaj, "i voljela bih sada misliti da bi se on sa svojim osjećajem za nepravdu uključio u ovaj pokret. Tako večeras iskazujemo dobrodošlicu Picassu, kao feministu, u našu zajednicu."

I eto, samo tako, sadist, zlostavljač žena i otac koji je nakon pobačaja stvorio karijeru na leđima odbačenih žena nakon što ih je iskoristio, posmrtno biva uvršten u redove feminističkih boraca za pobačaj.

Izvor