Uvodna riječ urednika: Ovaj članak je napisala dugogodišnja kolumnistica Remnanta, sad već pokojna Solange Hertz. Premda je članak prvi puta objavljen u srpnju 1972., nema dvojbe, uzimajući u obzir propadanje katoličkih škola (i kasniju eksploziju školovanja djece kod kuće – u Americi) te općenito napade na kršćanski obiteljski život, ovaj je članak danas aktualniji no ikada. Zapravo, on pruža neke od najboljih argumenata sve do današnjih dana u korist katoličke kontrarevolucije uz pomoć cjelovite obnove katoličkoga kršćanskoga života (uključujući školovanje kod kuće). No, ne držite nas za riječ. Nastavite čitati i upoznajte jednu od najvećih katoličkih spisateljica vizionarki u protekloj polovici stoljeća, Solange Hertz. MJM
"Svaki roditelj koji je u iskušenju pomisliti kako je njegov dom njegova zamisao, da u njemu može raditi što ga je volja, vodi kuću ropstva."
- Solange Hertz -
Prije mnogo godina, suočavajući se otvoreno s neupućenim potomstvom i neizbježnom činjenicom kako ga netko mora poučiti o istinama vjere, počela sam tragati za sredstvima. Među mojim mladenačkim ludostima bila je i učiteljska diploma koja me navela na pomisao kako će mi u najmanju ruku biti potrebna školska ploča.
Na sreću, čula sam kako se mogu naći prave ploče u jednoj razrušenoj školi udaljenoj samo 50-ak kilometara. Bogu hvala! Bio je to, vjerovali ili ne, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, tako da sam njoj nespretno pripisivala ovu nevjerojatnu sreću. Smatrala sam kako bi pribaviti tu stvar bilo najprikladnije hodočašće u njezinu čast. Tako smo se otisnuli.
Brzo ću prijeći na stvar, kao što je, mislim, učinila i naša Gospa: kad smo se vratili kući s tim čudom, pažljivo spakiranom u prtljažniku našega automobila, ploča je bila puknuta. Bila je toliko raspuknuta da niti jedan njezin dio nije bio upotrebljiv. Nismo otišli po drugu. Na prvi užasnut pogled na raspuknutu ploču, dobili smo jasnu poruku, bez riječi, ali djelotvornu. Niti jedna prostorija u našoj kući nikad nije pretvorena u učionicu. Nismo se usudili.
Prenošenje vjere živo i zdravo s roditelja na dijete izgleda da u mnogočemu ovisi o onome što ne činite. Poput Deset Božjih zapovjedi, pokazalo se da je većina naredbi neka zabrana. ''Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji te je izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemaj drugih bogova uz mene!“
Svaki roditelj koji je u iskušenju pomisliti kako je njegov dom njegova zamisao, da u njemu može raditi što ga je volja, vodi kuću ropstva. On ništa ne zna o religiji i ne može poučavati čak niti vjeronauk u župi. Prije stvaranja Njegove Crkve, Bog ju je zasijao u naravnome obliku u ljudskoj obitelji. Svaka na svoj način slijedi isti božanski obrazac korišten od samoga početka u Rajskome vrtu i svaka podliježe božanskim zakonima koji se ne mogu prekršiti, a da se ne podlegne smrtnoj kazni.
Kršćanski je dom nadalje stanica mističnoga tijela Kristova, čitava crkva u minijaturi, mala crkvica (ecclesiola), kao što je to divno opisao sv. Ivan Zlatousti. Po svojoj samoj naravi ona je dionicom obećanja Kristova većoj Crkvi (Ecclesii). Što god svijet rekao, dom ostaje zauvijek. Utemeljen na istoj stijeni kao i Crkva i vrata paklena neće ga nadvladati sve dok ostaje u savezu s Petrom. I poput nje (Crkve) učit će svoju djecu te kroz njih cijeli svijet.
Kao istinsko općinstvo svetih, naš dom ima puno više članova od onih neposredno vidljivih. Generacije njegovih pokojnih rođaka možda ovise o molitvi u tom domu i dobrim djelima kako bi bio ubrzan njihov ulazak u život vječni gdje će uživati u blaženom gledanju. Zauzvrat, premda oni više nisu u stanju stjecati zasluge za sebe, ovi preci mogu i nude djelotvornu pokorničku molitvu za svoje potomke na zemlji u ''vojujućoj crkvi''. Jednom roditelj, uvijek roditelj, ne samo u ''trpećoj crkvi'', nego i u ''pobjedničkoj crkvi''. Naši preci zagovaraju svoje obitelji pred Božjim prijestoljem s našim svecima zaštitnicima, a da ne govorimo o anđelima čuvarima koje Bog dodjeljuje članovima svoje Crkve na zemlji. Svima njima je u interesu da naša djeca prime dobru poduku!
Kao u Crkvi, članovi svake obitelji zadani su i unaprijed predodređeni. Njih je stvorio i odabrao Bog, ne čovjek, da zauzmu odgovarajuće mjesto u ovoj konkretnoj obitelji, a ne u onoj, s ovom braćom i sestrama, a ne onima i s tih dvoje dodijeljenih roditelja. Nitko nema ni najmanju kontrolu nad članovima svoje obitelji, pa tako ni roditelji, koji se moraju upoznati sa svojom djecom kao što bi se morali upoznali sa svakim drugim kojeg susretnu u životu.
Postoje kućna pravila kojih se moramo pridržavati, a ni njih nismo postavili mi sami. Nama je zapovjeđeno da poštujemo oca i majku kao Božje zastupnike na zemlji i da primimo svako dijete kao što bi primili Sina Božjeg. Moramo, nadalje, svi ljubiti jedni druge kao što je On ljubio nas. Presveto Srce Isusovo nam je reklo kako On želi vladati kao nevidljiva, ali stvarna glava svakoga kućanstva. Pri svakom programu za podučavanje vjere kod kuće moraju se imati na umu ove činjenice.
Budući da je obitelj božanski stvoren organizam koji postoji u svoj pravičnosti, poštivajući svoje vlastite unutarnje zakone, ona ne može biti podložna organizacijama koji služe drugim bogovima bez da izazove srdžbu svojega Stvoritelja. Svaki pokušaj umjetnoga manipuliranja njezinih članova zakonodavstvom, kontrolom rađanja, genetikom, eutanazijom, indoktrinacijom ili drugim ljudskim inženjeringom je nastojanje da se istisne Boga kao Stvoritelja i Gospodara doma. To je osuđeno na konačni neuspjeh uništavanjem društva koje podupire takve prakse.
Mogli bi plakati kako je dom dopustio da ga se napadne i da njime diktiraju samo-proglašeni stručnjaci. Majke uskraćene za stručnu pomoć, uz koju bi mogle njegovati svoje bolesne kod kuće, krotko dopuštaju da ih se otjera iz bolničkih soba gdje su otpravljeni njihovi najbliži i najdraži. Škole doslovce prisilno odvajaju djecu od njihovih roditelja, postavljajući se kao despoti koji određuju čak i vrijeme koje oni mogu provoditi zajedno, osim što nameću obrazovni kurikulum koji niti na jedan način roditelji ne mogu nadzirati. Privatna industrija—i neke vladine vanjske agencije— bez ikakvih pitanja pretpostavljaju da su time što su zaposlile supruga i oca automatski dobile pravo na izvannastavne usluge njegove supruge i djece, čak i na to da im diktiraju njihove društvene kontakte.
U svakome slučaju organizacija koja je izvorno proistekla iz obiteljskog doma i bila zamišljena da odgovora na njegove potrebe i provođenje apostolata u svijetu, okrenula se zapravo protiv njega i priprema se istisnuti ga u potpunosti u provođenju vlastitih besmislica. Generacije očeva bile su poticane da daju prednost svojim karijerama pred obiteljskim dužnostima, prebacujući većinu roditeljskih odgovornosti na svoje supruge. Sad im se čak i one pridružuju u neprijateljskim redovima, napuhujući svjetsku radnu snagu dok su njihove novorođene bebe prepuštene milosti i nemilosti dječjih jaslica i vrtića i eksperimentalnim društvenim projektima. To što crkva daje podršku mnogim takvim izopaćenostima samo govori o dubini poremećaja.
Grijesi protiv blagih nadahnuća Božje milosti daleko su iza nas. Grijesi protiv Deset Božjih zapovjedi hvataju korijenje u koraku. Sve što preostaje da se čaša prelije su grijesi protiv same naravi, koji se sada čine u ime znanosti i napretka. Kada odbijamo prihvatiti čak i način na koji smo stvoreni, proglašavamo konačni 'non serviam' (neću služiti) protiv našega Stvoritelja.
S ovakvim stanjem stvari, prenošenje naše Vjere postaje uglavnom stvar ponovnog uspostavljanja onoga što je očigledno. Takvo nešto se može učiniti samo u domu jer je on jedino preostalo mjesto gdje se to očigledno još uvijek može vidjeti i prepoznati golim okom.
Posljednji crkveni koncil nas je pozvao da ponovno uspostavimo naše prijašnje stanje radikalnim povratkom na karizme utemeljitelja, i stoga počnimo s majkom, pravom personifikacijom našega doma. Cijela obitelj započinje u njoj. Majke nisu zamišljene samo da donose život, nego i da ga hrane i održavaju kada on napusti njezinu utrobu. “Blagoslovljena utroba koja te je nosila i prsa koja su te dojila” je izrečeno u nadahnuću pohvale same Majke Crkve. Poput svih velikih istina, ono slavi ono što je očigledno.
Uvažavajući različite stupnjeve, to se odnosi jednako na majku najponiznije male crkvice, koja je poput njezina glavnog uzora - Majke Crkve, istovremeno i majka i učiteljica. Prvo doktrinalno mlijeko mora poteći iz nje, upravo iz njezina bića, kao što to ide iz Crkve. Teško da je slučajnost kako propast podučavanja kod kuće ide istom dinamikom kao i nestajanje dojenja. I jedno i drugo su simptomi istoga neodgovornog majčinstva, ukorjenjenog u poricanju naravi. Čak i životinje znaju kako trebaju hraniti i učiti svoju mladunčad, ali budući da pripravljene formule i plastične bočice nadomještaju majčina prsa, tako se očekuje kako će učionice i audiovizualna pomagala nadomjestiti živo podučavanje u obiteljskom domu.
Ne postoji ništa toliko intimno kao što je prenošenje kršćanske vjere. To se može učiniti samo s osobe na osobu, u ozračju nadnaravne ljubavi. Gdje toga nedostaje ono se izrodi u to da je potrebno prenijeti strašno puno informacija — te u podučavanje religije. Srećom, svjetovnim školama nije važno podučavanje o katoličkoj vjeri; no uz raspad crkvenih škola, katolički će roditelji biti prisiljeni podučavati sami ili promatrati kako svijet odgaja njihovu djecu kao pogane. Oni koji preuzmu na sebe tu zadaću ubrzo shvate, kao što su to već mnogi shvatili, da ne samo da su oni sposobni to činiti, već da su i doista posebno naravno i milošću obdareni za nju.
Ne znam zašto je tomu tako, no gotovo svi govore s visoka s roditeljima, poglavito majkama. Kao djevojke, one su mogle napredovati do pozicije izvršnih direktorica na Aveniji Madison ili znalaca Sanskrita, no samo im probajte dopustiti da se skrase kako bi se posvetile isključivo sebi i svojim obiteljima, odmah se pretpostavlja kako one o tome ne znaju ništa i da žive u izolaciji. Ovo je vrlo čudno, s obzirom da kućanica odgaja sve vrste profesionalaca u svijetu, postavlja temelje za svaku znanost, i brusi zanate na samome početku. Biti u izolaciji i izvan dodira sa svijetom ne znači biti izvan dodira sa stvarnošću. Upravo suprotno! Nazivati kućanice neukima ne može im naštetiti, osim ako one same u to ne povjeruju.
“Ovo je mjesto stvorio Bog, neprocjenjivu misteriju; tome nema prigovora”, proizlazi iz drevne Mise za posvećenje crkve. Odvažno, primjenjujući to na ovu malu crkvicu u obitelji, mi možemo nastaviti: “O Bože, iz živog i odabranog kamenja pripravio si vječno mjesto za svoje Veličanstvo. Čuj molitve ljudi koji te zazivaju!”
Bog čuje roditelje. Ako se vjera ne može poučavati kod kuće, to onda nije katolicizam i nigdje se ne može podučavati. Tamo je sve počelo. Nije to učinio Bog ili Njegova Crkva nego pedagoški birokrati, oni su to zakomplicirali—ili učinili neshvatljivim, koliko to predmet može biti—da se njime mogu baviti samo trenirani stručnjaci.
Ti isti samoproglašeni stručnjaci koji su pomogli uništiti župnu katehezu i župne škole sada upiru svoj pogled na naše dnevne boravke. Katehetski kongresi su već otkrili sasvim novi apostolat u “Poduci religije kod kuće”. Unaprijed snimljene lekcije pripremljene su za neupućene roditelje da bi ih se podijelilo njihovoj djeci, na samo jedva implicitnoj premisi da su moderne majke (i očevi) nekompetentni učitelji svoje djece. Uskoro će cijeli niz vrpci, snimaka, filmskih isječaka i ostalih audio-vizualnih alata zatrpati svaku sobu u obiteljskom domu.
Nije bit u tome da dom ne treba imati korist od tehnologije. Bilo bi korisno prenijeti gomilu školskih materijala u ognjište putem televizije, tonskih zapisa i mikrofilmova, i tako utjecati na značajnu reintegraciju obiteljskog života. Vjera, međutim, nije školski predmet, i nikada se neće moći uspješno podučavati kao takav. Poput spolnog odgoja, vrlo je specifičan i već je nanesena velika šteta što su takav sadržaj zgurali u svjetovne kalupe oni koji bi trebali znati bolje. Vidljivi su žalosni plodovi ovakvog pristupa.
Vanjske usluge mogu u stvari biti od velike pomoći u podučavanju religije kod kuće; no prije svega, roditelji trebaju ortodoksnu doktrinu koja cilja izravno na njih. Oni to imaju pravo zahtijevati od postavljenih učitelja Crkve, da kao roditelji u obiteljskom domu potpuno sudjeluju u pastoralnom uredu pod Učiteljstvom, da budu učitelji djece o kojoj skrbe, jer su u toj su maloj crkvici jednako kao i u velikoj kongregaciji upravljačka i učiteljska moć nerazdvojivo povezane. Njih ne smiju dijeliti neki pedagozi koji su iskusili obiteljski život u domu samo kao djeca, a nikad kao roditelji koji su zaduženi za njega.
Ništa se ne može unijeti u kuću što već tamo ne postoji, barem potencijalno. Svaka uspješna pedagoška tehnika prvo je preuzeta iz obiteljskog doma i izvještačeno prilagođena učionici, a nikad obrnuto. Genijalna Maria Montessori upravo je to učinila, čineći nastavu u učionici tečnijom i manje izvještačenom. Ona je bila nadahnuta povratkom korijenima.
Svaki obiteljski dom može nadmašiti Montessori ako to želi. Tamo se u naravnome stanju nalaze svi elementi najbolje učionice, koji su uz veliki trud tijekom vremena prenešeni iz obiteljskog doma. Što je suvremeno miješano školovanje, primjerice, nego nespretno približavanje ozračja obiteljskog doma gdje oba spola žive i uče zajedno? No, škole beznadno daleko zaostaju. Kod kuće, još uvijek je moguće obraćati se različitim dobnim skupinama u isto vrijeme i dopuštati im da se obraćaju jedan drugome kao što je Bog namijenio. Nije li ta praksa bolja od zatvaranja 30 ili više djece iste dobi u jednu prostoriju kako bi ih se nečemu naučilo?
Pogledajmo kamo nas je doveo racionalizam. Suvremena škola je umjetno okruženje kakvo ne postoji nigdje u prirodi i koje ne priprema učenike ni za što drugo nego izvještačenost. Ona ih priprema, primjerice, za predgrađe, gdje su ljudi iste razine primanja zbijeni zajedno, ili za ostale oblike totalitarnog regrutiranja poput koncentracijskog logora. Ona ih zapravo ne priprema za stvarni život.
U naravnoj rastućoj Božjoj zajednici, obrisi Crkve uvijek se mogu razlučivati. Sve dobne skupine oba spola se druže i svaki pojedinac pokazuje specifičan dar u odnosu na one druge. Različite razine razvoja su evidentne, bez segregacije na temelju inteligencije, veličine i težine, prihoda i ostalih despotskih normi. Postoji, drugim riječima, istinsko jedinstvo utemeljeno na istinskim različitostima, poput Trojedinog Boga na čiju smo sliku i priliku stvoreni. Upravo stoga što je obiteljski dom tako konstruiran, svaki je jedinstven.
U takvome ozračju “metode” znače malo, jer ono što vrijedi u jednom obiteljskom domu biti će sasvim strano duhu drugoga. Roditelji moraju prepoznati mnoštvo nepotrebnih pedagoških dodataka i svoju povlasticu da mogu bez njih. U početku je teško riješiti se otvrdnulih predrasuda koje su sami stekli u svom izvještačenom školovanju. Oni koji si dozvoljavaju da ih se traži po njihovim obiteljskim domovima da bi podučavali djecu drugih ljudi u učionicama sigurno će proći gore. Koliko nas je malo upoznalo radost proučavanja Svetoga pisma kod kuće, gdje sudjeluju različite dobne skupine, gdje maleni dijele uvide sa još mlađima i gdje nas oni koji najmanje govore mogu sve najviše zapanjiti!
Sama kuća predstavlja dom kao 'magistru'. Samo njegovo ustrojenje ilustrira misterij milosrđa. Sveti prikazi i slike na zidu otkrivaju vidljivu malu crkvicu, kuću Božju, svetu i predivnu. Euharistija je u sjeni svakoga objeda, nedjeljno pečenje kao žrtva koja prikazuje i večeru i žrtvu. Kako može dijete koje podučavaju kod kuće pogledati meso žrtvovano na njegovu tanjuru i vjerovati kako je misa samo gozba? Križ ugrađen u same temelje obiteljskoga dom, krovnih i prozorskih okvira... najmlađemu članu obitelji može se pokazati pomoću tisuću rekvizita da je cijeli svijet oko njega osmišljen po obrisima Kalvarije.
Kako je zapravo moguće ne podučavati apostolsku vjeru kod kuće? To što mnogi od nas nisu za to sposobni, zasigurno nije zbog pomanjkanja nastavnih pomagala. Može li biti da pokušavamo podučavati neku drugačiju vjeru? Onu koja nije ukorijenjena u naravi, nego u disciplinama korumpiranoga svijeta? Tamo gdje postoji toliko mnogo bogova, podučavanje o vjeri obavezno postaje vrlo nepraktično i preteško!
Religijsko podučavanje djece izvan kuće suvremena je pojava nužna jedino zbog uspona racionalizma i znanstvenosti, urušavanja naravnih zajednica, a na kraju, no ne i najmanje važno, protestanske pobune. Kako bi roditelji preuzeli svoju pravu ulogu u današnjem rasulu struktura, moraju učiniti samo jedno, zaista: moraju obnoviti svoj obiteljski dom kao istinsko središte kontemplacije u svijetu. Takav je bio obiteljski dom na samome početku kad je Bog hodao u smiraj dana, a gdje je On hodao, sve potrebno dolazilo s Njim.
Ništa manje od duboke unutarnje obnove ne može ponovno postaviti roditelje kao učitelje. Kateheza je, napokon, način kontemplacije, ili njezino sredstvo. Nemojte previše komplicirati. Prije nego što pođete u kupovinu literature i audio - vizualnih zapisa, pozovite u pomoć obiteljske anđele čuvare čija je dužnost prosvijetliti one koji su im povjereni. Svece zaštitnike, pretke, ... roditelji i djeca, oni im se moraju pridružiti u onome što je istinski crkvena obiteljska stvar. Koliko god mi bili obrazovani, nikad ne možemo zaobići Gospodinovu izreku da “usne lako govore kad im diktira srce.” Svako se drvo poznaje po svojim plodovima.
Božja kuća je, reče nam On, kuća molitve za sve narode. Ona je zamišljena da proizvodi i hrani život Boga Samoga, poput kuće u Nazaretu, i kao što Crkva dalje nastavlja činiti. Uz progresivno zanemarivanje bogoslužja, molitva i pedagogija su nažalost otišle različitim putevima. Oni se moraju ponovno ujediniti kako u domu tako i u Crkvi, jer je njihov cilj isti. Patrijarh Job držao je kako je dobro prikazati žrtvu za svakog od svoje djece, govoreći: “Možda su sagriješila djeca moja i Boga uvrijedila u svojemu srcu.” On je dobro razumio koji su temelji roditeljstva.
Imamo božansko obećanje kako će nas Duh istine naučiti cijelu istinu, ali ako grijesi obitelji nisu oprošteni i okajani, kako možemo očekivati božanskoga Učitelja da podučava u njezinim njedrima? Jer On je jedini vjerski učitelj.
