Filozofi i mudraci tijekom stoljeća potvrdili su da glazba može imati presudan utjecaj na karakter i moralnu oblikovanje mladih i na formiranje civilizacije. U 6. je stoljeću, kršćanski filozof Anicius Boethius, napisao: "Glazba može izgraditi ili uništiti moral. Nema otvorenijeg puta duši, za njeno oblikovanje, nego kroz uši. Stoga, kada ritmovi dopiru do duše kroz slušne organe, ne možemo sumnjati da oni utječu na dušu svojim vlastitim karakterom i usklađuju je sa sobom." Boethius potvrđuje činjenicu da su drevni narodi bili svjesni utjecaja glazbe. Među njima je postojalo tako veliko poštovanje prema glazbi, odnosili su se prema njoj kao da ima nedvosmislenu moć nad dušom. Jednom je čak jedan učitelj glazbe bio prognan iz grčke države grada jer je dodao još jednu strunu na jedan njihov tradicionalan instrument. Dekret, citirajući optužbe protiv njega, navodi da je narod "bio ljut na Timothyja Miležanskog jer je izvođenjem glazbenog djela doveo do toga da su duše mladih, koje su mu povjerene u podučavanju, bile onemogućene u kreposti umjerenosti." Štoviše, on je promijenio skladbu, koja je bila umjerena u preosjećajnu.
Nedavno je američki filozof Henry David Thoreau napisao: "Glazba može biti opojna. Takvi naizgled neznatni uzroci uništili su Grčku i Rim, te će uništiti Englesku i Ameriku." Cyril Scott, ugledni skladatelj 20. stoljeća, je napisao da su stilovi glazbe samo ishod i izraz civilizacija i nacionalnih osjećaja - to jest, da je civilizacija dolazi prvo, a zatim njezina karakteristična vrsta glazbe. Međutim, ispitivanje povijesti dokazuje da je istina upravo obrnuta: promjene u glazbenom stilu uvijek su slijedile promjene u politici i moralu, a još više ... propadanje glazbe u [Egiptu i Grčkoj] bilo je popraćeno potpunim propadanjem same egipatske i grčke civilizacije.
Prethodno spomenute osobe su citirane kako bismo izrazili osjećaj ozbiljnosti ove teme. Tu se ne radi samo o našem osobnom ljudskom rastu i napretku prema svetosti, već i o samom opstanku naše civilizacije. Budući da civilni javni red ljudi ovisi o kulturi koja nastoji usavršiti privatni poredak pojedinaca, jedva da postoji neko djelotvornije sredstvo za uništenje civilizacije od degenerirane glazbe, koja neumoljivo potiče strasti dajući im slobodnu vlast, istinsku tiraniju pohlepe i putenosti. Spomenuti mislioci i prošle civilizacije općenito su smatrale da dobra glazba čovjeku otvara put prema kreposti, dok ga loša glazba potiče na poroke. Glazba, koju prihvaća neka civilizacija, duboko će odrediti njezino moralno zdravlje, a konačno njen rast ili propast.
Važno je napomenuti da filozofi ne kažu da glazba stvara krepost ili porok, već da disponira za stjecanje jednog ili drugog. Kao što jedan pisac kaže: "Glazba može samo sugerirati, ohrabriti svojim nasladama, a ne prisiliti nikoga da djeluje suprotno njihovim najboljim uvjerenjima, ali ipak mnoge sugestije mogu potkopati osjećajna i razumna uvjerenja tijekom duljeg vremenskog razdoblja." Međutim, slobodan izbor da se izložimo jednoj ili drugoj vrsti glazbe, osobito u više navrata i tijekom duljeg vremenskog razdoblja, isto tako je moralni izbor, odnosno taj je izbor ili čestit ili pokvaren.
Postavlja se pitanje: zašto glazba ima tako snažan utjecaj u disponiranju čovjeka prema kreposti ili poroku? Ukratko, glazba kao umjetnička forma jedinstvena je s obzirom na objekt koji imitira. Filozofski aksiom kaže: umjetnost oponaša prirodu. Svaki oblik ljudske umjetnosti mora uzeti iz stvorenog poretka elemente koje oponaša i tako ih urediti da izraze osjećaj ili uvjerenje koje umjetnik želi izraziti bližnjemu. Kao takvi oni utječu na čovjeka.
Što glazba oponaša? Sposobna je oponašati razne stvari iz naše stvarnosti poput zvuka olujnog vjetra, marša vojske u bitku ili grozničavu prometnu gužvu. Ali kretanje glazbenih zvukova, izraženih u različitim tipovima melodije, harmonije, ritma, boje zvuka i tonske teksture, što je najvažnije, sposobne su oponašati čovjekove vlastite unutarnje strasti ili osjećaje. Postoje određeni prirodni tjelesni pokreti koji obično prate čovjekove osjećaje radosti, ljutnje, nade, tuge, straha, očaja, ljubavi, mržnje i hrabrosti. Glazba je sposobna oponašati te iste pokrete i tako izazvati te osjećaje u duši. Na taj način, glazba je prirodni i univerzalni jezik koji se ne uči, već se odmah i prirodno osjeća. Istina je da možemo naučiti povezivati određena sjećanja i osjećaje s određenim vrstama glazbe zbog ponovljenih iskustava. No ipak, glazba, po svojoj melodiji, harmoniji, ritmu itd., izražava određene osjećaje. Nema potrebe podučavati dijete da je "to vesela glazba" ili da je "ovo tužna glazba". Čim svira vesela glazba, dijete počinje plesati. Dok se, kada se svira tužna glazba, događa drugačija reakcija.
Činjenica da glazba pojačava naše proživljavanje osjećaja vidljiva je i iz zvučnih zapisa koji prate filmove. Na primjer, zamislite da gledate napeti film strave. Znate da vampir čeka iza vrata, spreman izaći i napasti. Ali glavni junak to ne shvaća i upravo otvara vrata. Postoji određena vrsta neizvjesne glazbe koja izoštrava osjećaj opasnosti. Da redatelj odluči staviti u takvu scenu cirkusku glazbu, to bi uništilo učinak, jer gluma i pozadinska glazba ne bi odgovarala željenom utjecaju scene na naše emocije.
Istina je da i druge umjetnosti djeluju na čovjekove emocije. Uzmimo na primjer skulpturu, kao što je Michaelangelova Pietá, koji oponaša scenu Marije koja drži svog mrtvog Sina Isusa. Ona izaziva sažaljenje, suosjećanje i tugu jer prikazuje Blaženu Majku u takvom emocionalnom stanju. Stoga su oni koji imaju pobožnost prema Blaženoj Majci dirnuti, dok bezbožni mogu ostati nedirnuti. Glazba je drugačija, jer ne prikazuje druge koji doživljavaju emociju, već izravno imitira i tako stimulira emocije same. Zato se glazba može kategorizirati prema strasti koju oponaša i pobuđuje. Tu je vesela glazba, tužna glazba, neizvjesna glazba, romantična glazba, buntovna glazba, itd. Čovjek obično ne bi pomiješao romantičnu glazbu s glazbom za ratni marš, niti bi izabrao pogrebnu tužaljku kako bi proslavio pobjedu. To je zato što je čak i bez stihova koji identificiraju osjećaj, koji skladatelj želi pobuditi, osjećaj potaknut. Ova točka je od najveće važnosti. Glazba se ne sastoji u biti ni prvenstveno u tekstovima. Ima li glazba riječi ili ne, to je sporedno kod same glazbe jer ona oponaša i utječe na strasti. Ne morate razumjeti njemački jezik da biste znali da je četvrti stavak Beethovenove devete simfonije Oda radosti. Radost se osjeća, a ne promišlja.
Ali kakve sve to veze ima s disponiranjem čovjeka na kreposti ili porok? Veza između glazbe i formiranja kreposti postaje jasna kada shvatimo da se dvije glavne kreposti jakosti i umjerenosti i mnoge druge srodne kreposti prvenstveno odnose na uređivanje naših strasti ili emocija u skladu s pravom svrhom. Ove kreposti usavršavaju naše emocije tako da uživamo u onome što je uistinu dobro i izbjegavamo ono što je uistinu zlo. One povećavaju našu sposobnost da ljubimo istinski i dobro i skupljaju naše snage da se suprotstavimo i nadvladamo zlo; kreposti su uporišta čovjekovog karaktera. Govorimo o krepostima poput čistoće, trezvenosti, krotkosti, strpljenja, milosrđa, hrabrosti, poniznosti i mnogih drugih. Na suprotnoj strani nalaze se poroci pijanstva, požude, nevjere, grubosti, okrutnosti, rasizma, ljubomore i mnogih drugih ružnih zvijeri. Strasti naše duše, ljubav i mržnja, želja i odbojnost, radost i tuga, nada i strah, drskost i ljutnja i očaj bit će stvorene, bilo vrlinom, u skladu s pravim razlozima ili sirovom strašću u poroku. Da bi stekao te moralne kreposti koje uljepšavaju dušu uređujući svoje strasti, čovjek mora naviknuti svoje emocije na djelovanje u skladu s pravim razlozima. To je ono što su drevni ljudi mislili kada su rekli da dobra glazba potiče vrlinu, dok loša glazba potiče na porok.
Glazba, kao oblik umjetnosti, pokreće čovjeka da uživa u emocijama i strastima koje glazba pobuđuje. Redovito slušanje određene vrste glazbe postaje navikom u najstrožem smislu riječi: emocije se oblače takvom navikom, bilo vrlinom ili porokom, u skladu s kvalitetom glazbe koju redovito slušamo. U tom je smislu Aristotel napisao: "... emocije bilo koje vrste proizvode se melodijom i ritmom, pa se glazbom čovjek navikava osjećati prave emocije, tako glazba ima moć u oblikovanju karaktera, a razne se vrste glazbe na temelju različitih oblika mogu razlikovati po učinku na karakter, npr. djelujući u smjeru melankolije, druga u raznježenost, neka potiče na osjećaj napuštenosti, druga na samokontrolu, treća na zanos, itd.
Glazba može oponašati razumne, uredne, časne, kreposne osjećaje, I u tom slučaju glazba pomaže čovjeku da bude disponiran prema kreposnom i časnom poretku u svom životu. Međutim, glazba također može oponašati nerazumne, neuredne, nečasne i zle emocije. Stara izreka kako glazba smiruje divlju zvijer može biti istinita za staru glazbu, ali teško da vrijedi za mnoge oblike moderne glazbe, čija je svrha često upravo oslobađanje zvijeri. U Starom zavjetu, kada je kralj Šaul bio uznemiren zlim duhom, David ga je smirio sviranjem na harfi. Da je David svirao na ratnim bubnjevima ili da je zvučao kao borbeni rog za napad, teško bi bilo za očekivati da se Saul smiri i povrati k sebi takvom glazbom. Postoji li u vašem umu ikakva ozbiljna sumnja u pogledu kategorije u koju bi spadala moderna glazba s električnim instrumentima?
Mnogi ljudi misle da se dobrota ili pokvarenost glazbe može prosuditi jednostavno njezinim stihovima. Nema sumnje kako i sami tekstovi mogu biti dobri ili loši. Loši stihovi svakako uvećavaju izopačenost loše glazbe, a također potkopavaju inače dobru glazbu. Na primjer, ako skladatelj napiše vrlo ozbiljnu, lijepu himnu i u nju stavi bogohulne riječi, to bi bila velika izopačenost. Isto tako, ako je skladatelj napisao glazbu koja potiče na veliku hrabrost, a sadrži stihove koji pozivaju na uništenje određene rase ili klase ljudi, to bi očito bila zla pjesma. Iz tog razloga, ako su riječi loše, onda se glazba posebno treba izbjegavati bez obzira na to da li osoba sluša ili obraća pažnju na riječi, jer one ipak snažno utječu na ljudski um.
Ali smisao naše sadašnje rasprave je ova, kako je to Marshall McCluhan primijetio: "Medij je poruka." To jest, glazba: njezina melodija, harmonija i ritam, sve samo po sebi čovjeka disponira ili prema kreposti ili poroku poticanjem emocija. Prema tome, način na koji oni pokreću strasti trebao bi poslužiti kao temeljna osnova za prosuđivanje o tome je li koja skladba dobra ili loša.
Nesretna je pogreška misliti da se moralna izgradnja jednostavno sastoji u podučavanju djece o Deset zapovijedi. Takva poduka daje dobru i važnu intelektualnu izgradnju, ali to nije moralna izgradnja. Moralna izgradnja je oblikovanje volje i emocija, navikavajući ih da se usmjere prema ispravnom cilju. Kako možemo usmjeriti naše strasti da se radujemo u skladu s ispravnom svrhom? Glazba je jedno od najmoćnijih sredstava. To je Platon mislio kada je pisao u knjizi Država: "Glazbena obuka je moćniji instrument od bilo kojeg drugog, jer ritam i harmonija pronalaze svoj put u unutarnja mjesta duše."
Postoji veliki izbor dobre glazbe. Nijedan određeni stil ili razdoblje glazbe nema monopol na tu tvrdnju. Svaka osoba će naći neke tipove više po svom ukusu od drugih. Ipak, principi prosudbe o dobroj i lošoj glazbi se ne mogu ništa više svesti na puku stvar osobnog ukusa i sklonosti, nego što su moralne vrline stvar osobnog ukusa.
Stupanj do kojeg na svakog pojedinca utječe glazbe sigurno će varirati zbog temperamenta i karaktera. Ipak, kao što možemo ukazati na opće norme kreposnog ponašanja koje se temelje na pravilnom raspoređivanju strasti prema ispravnoj svrsi, tako možemo ukazati na opće norme za dobru glazbu na temelju toga jesu li strasti usmjerene prema pravom cilju ili ne. Jednom riječju, dobra glazba će potaknuti emocije na takav način da su te sposobnosti duše, pod vodstvom razuma, upravljene da učinkovitije slijede ono što je dobro za pojedinca i njegova susjeda. Loša glazba teži k apsolutizaciji strasti, čineći užitak ili mržnju dobrima samo po sebi, tako da pravi razlog sve više gubi vlast s rezultatom u kojem pojedinac pada kao žrtva strasti. Dakle, nije slučajno da poremećena glazba prirodno zagovara slobodoumlje, pobunu i kaos.
Kako bismo ukratko prikazali primjenu ovih načela, uzmimo prevladavajući žanr glazbe u kojem uživaju mnogi današnji mladi: rock glazba. Jedan glazbeni povjesničar koji je pokrenuo rock scenu u nacionalnom tisku od 1967. godine opisao je rock glazbu na vrlo iskren način. Od njezinog samog početka, on piše, "sve je o neredu, agresiji i seksu: fantazija ljudske prirode, jurnjava u divljačkom ritmu." Ono što je Alan Freed izvorno nazvao "Rock and Roll" 1955. godine iznjedrio je nove sljedbenike kao što su: Heavy Metal, Rap, Punk, Alternativa, Grunge, itd. Zajednički element u većini, ako ne i u svim, je teški pulsirajući i skraćeni ritam koji se pojačava elektrifikacijom instrumenata, osobito gitara. Tekstovi koji prate veći dio ove sekularne glazbe su često i moralno neprihvatljivi. No, činjenica je da takvi stihovi savršeno pristaju glazbi. Vrlo često glazba sama po sebi je opscena i bez stihova. Emocije koje potiče takva glazba teško se mogu smatrati čestitima, a još manje kršćanskima. Strasti senzualnosti, pobune, taštine, moći i nepoštivanja često su izazvane ritmovima karakterističnim za ovu vrstu glazbe.
Osim emocionalnih učinaka koje imaju izdanci rock glazbe na čovjeka, postoje i provjerljivi fiziološki učinci, kao što je povećanje adrenalina u krvotoku što glazbu čini psihički zaraznom. Ona također uzrokuje lučenje spolnih hormona kada je volumen glazbe visok, što je praktično standard, osobito na koncertima i mjestima za ples. Ove tjelesne posljedice također služe kao pokazatelji učinka koji ova glazba može imati na moralni život. Budući da se moralne kreposti umjerenosti i hrabrosti ne nalaze u čovjekovim čisto duhovnim sposobnostima intelekta i volje, nego u strastima njegove duše one se lakše poremete takvim tjelesnim promjenama.
Nasuprot tome, razmotrimo sada glazbenu antitezu rock glazbe: koralnu glazbu. Ovdje napominjemo da se emocije stimuliraju na vrlo različite načine, ne u neredu strasti, već mirno na način koji služi razumu i poštuje integritet pojedinca. Jednostavna koralna glazba koristila se za sveto bogoslužje u Crkvi, pa čak i prije Krista u židovskoj molitvi psalama. To je zbog toga ne samo zato što se tako savršeno služi za prenošenje značenja teksta; nego i zbog toga što koralno pjevanje prenosi osjećaj mira, poštovanja, čistoće i poniznosti.
Stvar nije u tome da su korali jedina dobra glazba, niti da je sva dobra glazba poput crkvenog pjevanja, osim što sva dobra glazba stimulira emocije na način koji je u skladu s razumom. Barokno razdoblje, kao i klasično ili romantično razdoblje nude mnogo dobrih komada takve glazbe, iako se mnogima čini da su previše složeni i nepristupačni. Osim toga tu je i bogatstvo tradicionalnih narodnih pjesama iz Amerike, Njemačke, Irske, Francuske, Italije, Španjolske itd. koje su stoljećima zabavljale i oduševljavale kršćanske narode. Ove, zajedno s mnogim drugim vrstama dobre glazbe samo čekaju da budu ponovno otkrivene.
Dobra glazba divno dodiruje dušu i plemenito je uzdiže; dok loša glazba kvari dušu tako duboko kao što zabluda kvari um, jer baš kao što um ne bi trebao biti porobljen neistinom, tako i duša ne bi trebala biti porobljena tiranskom strašću. Vrlo je važno shvatiti da na čovjeka ne utječu samo stihovi, već da sama glazba ulazi u najdublje dijelove duše kako bi utjecala na čovjeka još snažnije. Um najprije mora razumjeti riječi, ali osjećaju odmah shvaćaju glazbu.
Čini se velikim paradoksom da se u ovom povijesnom razdoblju koji uživa neviđenu pristupačnost glazbe, pati od nezapamćenog neznanja ili poricanja nevjerojatne moći i utjecaja koje glazba ima na moralno oblikovanje čovjeka. Međutim, zaključak se nalazi u ovome: i proizvođači loše glazbe i komercijalno carstvo koje je koristi u svoje svrhe, oboje žele manipulirati čovjekom kroz njegove strasti. Na takvu je glazbu Izrael uživao pred zlatnim teletom u pohlepi i razvratu dok je Mojsije na planini primao Deset zapovijedi, koje tako savršeno izražavaju ispravno rasuđivanje. Kad je razbio ploče Zakona u svojoj pravednoj ogorčenosti, time je pokazao ono što je Izrael radio sa svojom razvratnom glazbom pred zlatnim teletom. Incident je i povijesni i vječno istinit. Kao što kaže jedan autor: "Vjerojatno je najveća slabost modernog materijalističkog pogleda na svijet njegova nesposobnost da shvati uzroke koje se nalaze iza posljedica. Ako nigdje drugdje, ali ovdje filozofi drevne Kine, Indije, Egipta i Grčke zaslužuju naše puno poštovanje jer bi se moglo reći da su se specijalizirali za promatranje uzroka i srži stvari. Oni bi se sigurno složili s Thoreauom, da glazba može uništiti civilizaciju. Stari narodi možda još imaju nešto da nas nauče što treba učiniti za opstanak zapadne civilizacije, samo ako imamo poniznosti da učimo.
Rev. Basil Nortz, O.R.C.
