Kriva je Pachamama

Kada se jednog dana ispriča priča o Covidu, povjesničari će nagađati o uzroku i samog virusa i reakciji svijeta na njega. Zasigurno ćemo spomenuti oholost igranja s prirodom u našim laboratorijima. Mnogi će povjesničari vjerojatno u velikim razmjerima naglašavati sociološke implikacije straha. I naravno, neće se moći zanemariti rastući autoritorijanizam koji je pronašao iskru da zapali svoj fitilj. Međutim, ono što vjerujem da je osnovni uzrok će najvjerojatnije ostati skriveno: Pachamama. 

Dobro ste pročitali: vjerujem da su pandemija Covida i užasan odgovor na nju izravno uzrokovani štovanjem ovog poganskog idola u Vatikanu od strane prelata, svećenika i laika. U listopadu 2019. ovaj lažni idol postavljen je u srcu Katoličke crkve, a ubrzo nakon toga na zemlji je izbio pakao.

Biskupi diljem svijeta zaključali su vrata naših crkava. Umirućima se odbijao sakrament posljednje pomasti. Katolici nisu mogli pronaći svećenike za ispovijed. Vlade su građane natjerale na karantene. Djeca su svaki dan satima bila nasilno maskirana. Necijepljene su tretirali kao gubavce. Vlasnici malih poduzeća izgubili su  sredstva za život potezom guvernerovog pera. Bi li se to dogodilo da se Pachamama držala daleko od Rima? Mislim da ne. 

Opravdanja za incident s Pachamamom su slaba. Rekli su nam da je to zapravo Blažena Djevica Marija, navodna "Gospa od Amazone". Tada su nam rekli da je to zapravo Pachamama, ali da je se nije štovalo kao idola. Bio je to samo čin inkulturacije. To je možda zavaralo nekolicinu naivnih katolika, ali Bogu se nije za rugati.

Ali modernim sofisticiranim ljudima okrivljavanje Pachamame za korona krizu zvuči kao besmislica. Uostalom, ljudi s magisterijem teologije ne bi trebali razmišljati ovako. Trebali bismo razumjeti da je Bog pun ljubavi i da svijet ne funkcionira na tako pojednostavljen način. Sada imamo znanstveno razumijevanje svijeta i znamo da nekoliko ljudi koji se okupljaju oko malog drvenog predmeta ne mogu utjecati na ostatak svijeta, zar ne? 

Stari Židovi bi se rugali našem skepticizmu. Čak i površno čitanje Starog zavjeta pokazuje da su drevni Izraelci (ili barem sveti autori Biblije) vidjeli izravnu vezu između nevjernosti (osobito idolopoklonstva) i svjetovnih problema. I obrnuto, kada su Izraelci bili vjerni, uslijedio je zemaljski prosperitet. 

Ovo nije evanđelje blagostanja. Ako se puno molite, nećete nekim čudom zaraditi milijun dolara, a ako lažete na poslu, nećete iznenada oboljeti od raka. Ali Izraelci su vjerovali da ako ga Božji narod odbaci na dramatičan i jasan način kao što je idolopoklonstvo, On bi im vrlo lako mogao uskratiti svoju zaštitu.

Kako ne bismo provodili svoj unutarnji marcionizam i pomislili da će takva vjerovanja biti odbačena s Kristovim dolaskom, sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima da je one koji su "slavu besmrtnog Boga pretvorili u obličje običnog smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova,” Bog “predao” njihovoj nečistoći i grijehu. Točnije, sveti Pavao kaže da se “otkriva gnjev Božji s Neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u  nepravdi” (usp. Rimljanima 1,18-32). Gnjev Božji nije nestao nakon uskrsnuća. 

Mnogi katolici danas se opiru povezivanju grijeha sa strašnim događajima osim ako nisu izravno povezani, kao kad muškarac ubija svoju ženu. Naposljetku, Krist je jasno dao do znanja da to što je netko rođen s tjelesnim nedostatkom, kao što je sljepoća, nije posljedica njegovih grijeha ili grijeha jednog od njegovih roditelja:  "Ni on ne sagriješi, ni roditelji njegovi, nego da se objave djela Božja na njemu." (Ivan 9,2-3). Drugim riječima, Bog nije kaznio čovjeka sljepoćom jer su on ili njegovi roditelji učinili nešto loše. 

Međutim, ljudi često krivo tumače Kristove riječi da znače da naši grijesi ne mogu uzrokovati da se dogode nepovezane loše stvari. Ovo nije ono što riječi našeg Gospodina znače. On jasno daje do znanja da iako su prirodne mane dio ovog palog svijeta, naši specifični grijesi nisu uzrok specifičnih prirodnih nedostataka kao što su sljepoća ili gluhoća. Ali to ne znači da loši događaji nisu povezani s našim smrtnim grijesima. 

Danas mnogi od nas Boga doživljavaju kao prepopustljivog oca, onog koji okreče glavu na naše grijehe. Međutim, ovo nije Bog Biblije. Da, pravi Bog je uvijek spreman oprostiti naše prijestupe – kada mu dođemo – ali On ne sprječava negativne posljedice naših postupaka. Otac razmetnog sina dopustio je svom sinu da se valja sa svinjama kako bi mogao prepoznati svoje grijehe.

Dakle, kakva je veza između naših smrtnih grijeha i zla koje se događa u svijetu? Kao što je sv. Pavao aludirao, Bog može, i često to čini, uskratiti svoju zaštitu kada ga odbacimo. I jedna stvar koju Sveto pismo jasno objašnjava je da je idolopoklonstvo najgori način da odbacite Boga. Prva Božja zapovijed da postoji samo jedan pravi Bog je prva s razlogom, jer je najvažnija. Idolopoklonstvo je krajnje odbacivanje Boga, a kao što sam već rekao, Boga se ne ismijava. 

Možda Bog ne bi dopustio da virus korone pobjegne iz laboratorija u Wuhanu. Možda bi dopustio državnim čelnicima da prepoznaju i podrže tretmane za Covid koji su umjesto toga zatajeni. Možda bi Bog dopustio crkvenim vođama da bolje razumiju duhovnu devastaciju koju bi prouzročio kukavičkim odgovor i dao im hrabrost. Možda, možda, možda.

Bog uskraćuje svoju zaštitu ne iz zlobnog bijesa, već iz osjećaja milosrđa. Kada postanemo toliko arogantni i neposlušni da se igramo s idolopoklonstvom na našim najsvetijim mjestima, treba nas poniziti. Moramo vidjeti kakav je svijet kada slijedimo lažne bogove, a ne pravog Boga. A on je ovakav: bol, očaj, patnja i duhovna pustoš. Vjerske vođe koji nas napuštaju i političke vođe koji nas mrze. To je prirodna posljedica idolopoklonstva. 

Stavljanje zla učinjenog u ime korone u posljednje dvije godine pred noge Pachamame ne opravdava one koji su to zlo počinili. Ljudi su još uvijek odgovorni za svoje grijehe i imaju slobodnu volju da biraju dobro umjesto zla. Ali milosti potrebne za sprječavanje zla u velikim razmjerima možda su nam uskraćene kako bismo se ponizili i prepoznali svoju očajničku potrebu za Bogom.

Dakle, što možemo učiniti? Kako se možemo izvući iz ovog nereda koji smo stvorili? Davanjem zadovoljštine. Katolici moraju platiti odštetu za grijehe idolopoklonstva, posebno za štovanje Pachamame. To moraju činiti pojedini katolici, laici i svećenstvo. Ali prije svega, naši biskupi — i naš Papa — moraju platiti ovu odštetu. Moliti za oproštenje zbog ruganja Bogu. Zamoli ga za milost. Molitva, pokora, kostrijet i pepeo: ovo je put naprijed za grešni, idolopoklonički narod.

Tada će možda Bog dopustiti da se Covid ludilo jednom završi, potpuno za sva vremena. 

Izvor

Gospa Fatimska je upozorila da će Rusija biti oruđe kazne i da će mnogi narodi biti uništeni

Gospa Fatimska upozorila je da će Rusija, ako se njezini zahtjevi ne poslušaju,“širiti svoje zablude po cijelom svijetu, uzrokujući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će imati mnogo za trpjeti, razni narodi će biti uništeni.” 

Međutim, u svom beskrajnom milosrđu, Bog nam je ponudio način da izbjegnemo ovu strašnu kaznu.

Posvetom Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu nećemo samo izbjeći predviđene kazne, nego ćemo dobiti neprocjenjivi dar mira u cijelom svijetu za cijelo čovječanstvo.

Važno je posebno istaknuti dvije Gospine riječi: nacije i uništenje. Nebo je odabralo te riječi s beskrajnom mudrošću.

Gospa nije rekla da će "države" biti uništene, te se stoga nije odnosila na civilne vlade ili suverenitet.

Riječ "nacije" odnosi se na narode. Na primjer, kada su 1795. Njemačka, Francuska, Rusija i Austro-Ugarska preplavile Poljsku i podijelile je među sobom, poljska država je uništena, ali poljska nacija nije uništena; ostao je poljski narod. 1919. ponovno je uspostavljena poljska država.

Očito, poljski narod nije bio uništen. Dakle, kada Gospa izjavljuje da će nacije biti uništene, ona misli na nacije ljudi, a ne na fizičke države obilježene granicama.

Isto tako, riječ "uništen" vrlo je značajna. Dolazi od latinske riječi "nihil", što znači "ništa". Doslovno, uništiti znači "pretvoren u ništa".

Da je Gospa htjela reći da će doći do gotovo potpunog, ali ne sasvim potpunog uništenja naroda, izabrala bi drugu riječ, kao što je „razorena“.

Dakle, koliko god to bilo uznemirujuće za zamisliti, moramo zaključiti da će cijeli narodi biti izbrisani ako prvo ne dobijemo posvećenje Rusije. Do sada se nije dogodilo najstrašnije Gospino upozorenje i proročanstvo, “razni narodi će biti uništeni”. Međutim, svijet se svakodnevno približava svom ispunjenju, kao što je objašnjeno u nastavku.

KRETANJE PREMA UNIŠTENJU

Istrebljenje golemog mnoštva ljudi ne samo da je moguće, već se događalo uznemirujućom učestalošću od 1917. godine.

Za petama Francuske revolucije Robespierre je javno izjavio svoju želju za istrebljenjem oko deset milijuna Francuza pomoću njegove vladavine terora, tj. otprilike trećine francuskog stanovništva. Bio je zaustavljen prije nego što je postigao cilj, ali drugi nisu.

Lenjin je izjavio da bi bio spreman ubiti 75% svjetske populacije ako bi to značilo da će ono što je preostalo biti komunističko. Staljin se hvalio: “Ako ubiješ pet ljudi, to je ubojstvo; ako ubiješ pet milijuna, to je politički pokret." Dvojica muškaraca zajedno su ubili najmanje 60 milijuna, a možda čak 110 milijuna tijekom njihove vladavine na čelu Rusije i Sovjetskog Saveza. Tijekom 1920-ih i 1930-ih pod Staljinom je samo u Ukrajini umrlo od gladi oko dvadeset milijuna ljudi. Mao je ubio desetke milijuna u Kini tijekom svoje vladavine. Polovica stanovništva Kambodže – otprilike tri milijuna ljudi – ubijeno je 1970-ih. Popis se nastavlja: Ruanda, Etiopija, Balkan, Libanon 1980-ih, itd. Međutim, najveći moderni pokolj je rat vođen protiv nerođenih. Abortus je bio nezakonit posvuda u svijetu kada se Gospa ukazala u Cova da Irii 1917. Ipak, od 1970. godine, oko 800 milijuna djece je “legalno” ubijeno u utrobi svojih majki, a brojke rastu svake godine.

Sadašnja populacija svijeta iznosi oko sedam milijardi ljudi. Tko bi želio uništiti veliki broj ovih sedam milijardi? Slijedi jedan primjer: postoji spomenik u Georgia koji prikazuje stajalište nekih moćnih i bogatih ljudi, posebno ekološkog pokreta Georgia Guidestones. Visok je preko 19 stopa (17.2 metra) na vrhu brda pored autoceste 72, oko sedam milja (11.2 kliometra) sjeverno od Elbertona, Georgia. Na njemu je napisano deset principa za ekološki pokret i "novo doba razuma" za koje tvrdi da dolazi.

Prvi princip glasi: “Održavati čovječanstvo ispod 500 000 000 u trajnoj ravnoteži s prirodom.” Budući da na svijetu živi sedam milijardi ljudi, ovaj spomenik u biti poziva na istrebljenje više od 90 posto svjetske populacije. Prema ovom principu, svaki bi pojedinac imao samo manje od deset posto šanse za preživljavanje.

Naravno, možemo biti sigurni da oni ljudi koji su postavili ovu strukturu ili podržavaju njezina načela, neće se dobrovoljno prijaviti za istrebljenje. Kršćani, posebice, mogu biti sigurni da će biti na meti. Četvrto načelo spomenika je “vladati strašću, vjerom, tradicijom i svim stvarima umjerenim razumom”.

Prema ovom načelu, ako katolik iznese svoju vjeru u javnu domenu, kao što je dužan učiniti po savjesti, vrlo vjerojatno bi se moglo prosuditi da svoju “vjeru” nije podvrgnuo “umjerenom razumu”.

ŠTO JE S BUDUĆNOŠĆU?

U svom intervjuu s ocem Fuentesom, sestra Lucija je izjavila, “mnogo puta je Presveta Djevica rekla mojim rođacima, kao i meni meni, da će mnogi narodi nestati s lica zemlje, da će Rusija biti oruđe kazne koje je odabralo Nebo da kazni cijeli svijet ako prethodno ne zadobijemo obraćenje te jadne nacije...”

Rezultati pape i biskupa koji nisu uspjeli posvetiti Rusiju utjecali su na sve nas; i dok se to ne učini, nastavit ćemo doživljavati Božju kaznu. Samo Posvećenje Rusije može spriječiti uništenje i kazne koje nas tek čekaju. Stoga su u pitanju naši životi i životi naših prijatelja i članova obitelji.

Uistinu, naša sudbina i sudbina svijeta ovisi o posveti Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Izvor

Gospa Fatimska: "Kada će dovoljno ljudi moliti Krunicu svaki dan... razdoblje mira bit će dano svijetu."

Stoga, budimo poslušni našoj nebeskoj Majci i Kraljici, molimo svetu Krunicu - svaki dan, sami ili sa svojom obitelji, uključite se u Hrvatsku Vojsku Krunice: 

Telegram:  https://t.me/joinchat/kz7pJVeWi6w3YzEy

eMail:         zivi.psaltir@gmail.com 

Odaberite dan u mjesecu i koja otajstva molite - Radosna, Žalosna ili Slavna i počnite moliti taj dan u svakom mjesecu od sada na dalje ta otajstva - sami ili sa svojom obitelji. 

Nakane Vojske Krunice su:

1. Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti... 2 Sol 2:3)

2. Posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (kako je tražila Gospa Fatimska) i posveta Hrvatske Bezgrješnom Srcu Marijinu od naših biskupa 

3. Sveta svećenička i redovnička zvanja i njihova ustrajnost do kraja

4. Uspostava društvenog kraljevstva Isusa Krista (ili  vladavina Isusa Krista u društvu). Papa Pio X.:“Obnoviti sve u Kristu.“

5. Očuvanje od zabluda današnjeg vremena (kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2:10-12)).

6. Zaštita i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga osobito rađanje i zaštita nerođene djece 

7. Zadovoljština za grijehe, predanje Božjoj svetoj volji i ... (vaše nakane)

Zatim, molimo svetu Krunicu javno - pronađite svoj grad na popisu gradova u inicijativi HRVATSKA MOLI KRUNICU ili na telegramu: https://t.me/HrvatskaMoliKrunicu koja je dio svjetske inicijative Public Rosary. Ako vašeg mjesta nema na popisu organizirajte svoju grupu. Dovoljno je da nađete jednog prijatelja, poznanika ili brata ili sestru u Kristu i Mariji. 

Matej 18,20 - "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Zašto moliti javno? 

Pozivamo u ovim turbulentnim vremenima na javnu molitvu Krunice gdje želimo s posebnim žarom od našega blagoslovljenog Spasitelja i Njegove presvete Majke isprositi smilovanje za našu domovinu i za cijelu svetu Crkvu!

Već mjesecima i godinama se način upravljanja u Crkvi i politici radikalizira do nepodnošljivih granica i sve više pretvara u samovolju. Vlade europskih zemalja, pa tako i hrvatska, silom udaraju na savjesti svojih građana i na njihova temeljna prava i slobode. I to ne obazirući se na druga mišljenja znanstvenika i medicinskih stručnjaka. Ako je vlast u stanju ljudima oduzimati posao, a time i uvjete za egzistenciju, zbog stvari koje se protive njihovoj savjesti, tada se za budućnost zemlje trebamo pribojavati onoga najgorega.

Gdje su istina, sloboda i pravo izloženi najtežim opasnostima, treba pružiti otpor, pa i po cijenu osobnih nepogodnosti. Treba upotrijebiti sva legitimna naravna i nadnaravna sredstva da bismo se suprotstavili tiraniji. Budući da se pri sadašnjim sukobima u konačnici radi o apokaliptičkoj borbi između svjetla i tame, treba najveću važnost dati primjeni nadnaravnog, duhovnog oružja.

Zato pozivamo na veliku molitvenu akciju molitve Krunice na javnim mjestima diljem naših gradova! Sama Majka Božja poziva nas u Fatimi na to. Po svojoj odabranoj glasnici, sestri Luciji, daje nam utješno obećanje da ćemo s Krunicom biti u stanju riješiti sve probleme:

„U ovim posljednjim vremenima u kojima živimo Presveta Djevica dala je molitvi Krunice novu snagu. Stoga ne postoji nijedan problem, koliko god težak bio, bilo u svjetovnom ili još više u duhovnom području, a da ga se po molitvi Krunice ne bi moglo riješiti. Po svetoj Krunici ćemo se moći spasiti, posvetiti, tješiti našega Gospodina i postići spasenje puno duša.“ 

i 

„Nakon euharistijske liturgije je Krunica najprikladnija molitva da bismo očuvali vjeru i da bismo se sjedinili s Bogom. Ona je najmoćnije oružje s kojim ćemo se moći obraniti.“

Molimo da bismo našu domovinu koja prolazi jednu od najtežih kriza od svoje neovisnosti, preporučili Majci Božjoj i isprosili njezinu pomoć za sve stanovnike.

Nakane i inicijative Hrvatska moli Krunicu su iste kao i Hrvatske Vojske Krunice: 

Zašto te nakane?

1. 2. Solunjanima 2,3 - "Da vas nitko ne prevari ni na koji način..." Nema puno dobrih pastira. "Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju." (Luka 10,2) Na njihovom mjestu su najamnici koji šire svoje laži, ne služe Gospodinu već vladarima ovoga svijeta. Stoga, da nas ne zavaraju takvi i slični...

2. Zašto je Gospa Fatimska bila toliko zabrinuta za Rusiju?

3. Jer su nam svećenici potrebni da bi nas vodili u Nebo, ukazivali nam na uzak put i da bi nas jačali duhovnom hranom. 

4. Jer bez toga nema mira ni blagostanja u ni jednoj zemlji.

5. Jeremija 8,5 -Zašto je taj narod, zašto je Jerusalem otpao za svagda? Zašto se drže čvrsto zablude, neće da se obrate?

Mainstream mediji i takozvani stručnjaci šire laži i iako su mnogo puta uhvaćeni u laži i nerazumnim i nelogičnim ponašanjima i izjavama, ljudi opet njih slušaju umjesto Gospodina.

Dobro je netko mudro rekao: "Ljudima je lakše prihvatiti jednostavnu laž, nego kompliciranu istinu."

6. Zato što se broj ubijene djece u majčinim utrobama (gdje bi trebala biti najsigurnija i najzaštićenija) kreče oko 73 milijuna godišnje i jedan je od najčešćih razloga smrti u svijetu. Ubojstvo nevinih je jedan od četiri grijeha koji vape u Nebo za osvetom. Ove mjere u svijetu su direktna kazna za taj užasan zločin. Tamo gdje su mjere najgore tamo je dopušteno ubiti dijete do 5 minuta prije poroda. I zato što su obitelji, posebno gdje se prakticira vjera, pod najvećim udarom. Majke i očevi prisiljeni su raditi cijele dane, a djecu odgajaju ustanove koje im pune um raznim ideologijama i perverzijama te TV i internet sa svojim opasnostima i nemoralom. A obitelj je osnovna stanica društva i ako se ona uništi i razboli cijelo društvo umire.

7. Naši grijesi su brojni i strašni... narodi moraju na ovome svijetu zadovoljiti za svoje javne grijehe i zato treba činiti javnu zadovoljštinu za njih! Budući da naši putovi nisu Božji putovi, trebamo se naučiti predati u Božju volju pa i kada je teško jer znamo da je Bog apsolutno dobar i uvijek čini ono što je najbolje za nas, a ako dopušta nešto što je zlo to je zato što On iz toga može izvesti veće dobro! Jedino i najveće zlo na ovome svijetu je grijeh stoga se samo njega trebamo plašiti! Strah Božji je jedan od darova Duha Svetoga!

Luka 12,4-5 - "Kažem vam, prijatelji moji: Ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a dalje ne mogu ništa učiniti. Pokazat ću vam, koga da se bojite: Bojte se onoga, koji nakon smrti ima moć baciti u pakao. Da, kažem vam: Njega se bojte!" 

Hebrejima 10,31 - "Strašno je upasti u ruke Boga živoga." 

Mudre izreke 1,7 - "Strah je Gospodnji najviša spoznaja; samo luđaci preziru mudrost i stegu." 

Dok ne shvatimo tko Bog je i ne usavršimo pobožan strah od Njega, mi nemamo prave mudrosti. Prava mudrost dolazi samo iz shvaćanja tko Bog je i da je On svet i pravedan. Strah Božji je temelj našeg koračanja Njegovim putovima, našeg služenja Njemu i  da ga ljubimo na ispravan način.

Jeremija 8, 5-15 - Zašto je taj narod, zašto je Jerusalem otpao za svagda? Zašto se drže čvrsto zablude, neće da se obrate? Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za zloću svoju, da kaže: 'Što sam skrivio?' Svi trče od toga tako brzo kao konj, kad nagne u boj. I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena povratka svojega. A narod moj ne zna pravnoga reda Gospodnjega." Kako možete reći: "Mudri smo, imamo zakon Gospodnji!" Jest, dobro, ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka književnika. Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su riječ Gospodnju. Što im još preostade od mudrosti? "Zato dajem žene njihove strancima, njive njihove drugim posjednicima, jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju. Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako Mir, mir, a mira nema. Morali bi se stidjeti, što su činili gad, ali se ne stide, ne znaju se više zarumeniti. Zato će popadati, kad pada sve, i srušiti se, kad ih kaznim", veli Gospod. "Hoću li kod njih držati berbu", veli Gospod, "nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu, i lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima, koji dolaze na njih." Što sjedimo tiho? Skupite se, poći ćemo u tvrde gradove, i tamo ćemo propasti, jer Gospod, Bog naš, hoće naše uništenje. Otrovnu vodu daje nam da pijemo, jer smo griješili proti Gospodu. Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah!

Preporučam pročitati i ovaj tekst:

Što učiniti kad nam prijeti porobljavanje od nadmoćnijeg neprijatelja?

Gdje su nestali svi katolici

Gdje su nestala katolička djeca?

U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

„Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

„Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“

„Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.

Dosta je takvih besmislica. Naravno da je Nebo mjesto, a autoriteti to moraju reći, jasno i glasno. Kakvo je to nadnaravno mjesto nadilazi našu maštu, ali to ne znači da nije stvarno. Ono je iznad naravnoga, neiskvarivo i njegovo postojanje traje vječno.

Mislim, dajte molim vas, ako Nebo nije mjesto, gdje je onda naš Gospodin? Što On gleda svojim divnim očima i što dodiruje svojim ranjenim rukama? A gdje je Gospa, Bezgrješno Začeće, koja je uznesena tijelom i dušom na Nebo?

Oni ne lebde na nekoj eteričnoj izmaglici. Ovdje govorimo o fizičkoj prisutnosti. Jednoga dana, kada ćemo gledati našega Kralja i Kraljicu kako slavno kraljuju na Nebu, vidjet ćemo njihova prava lica i čuti njihove prave glasove.

Poricanje suštinske stvarnosti Neba slama jednu doktrinu za drugom. Ako Nebo nije mjesto, što je s uskrsnućem tijela? Zar ne bismo trebali dobiti nazad svoja tijela na Sudnji dan? Svoju krv i kosti? Svoje prste? To je ono što Crkva naučava. U to vjerujemo. Ali gdje onda ta slavna tijela idu?

Ah, znači ni to nije sigurno.

Utjelovljenje, uzašašće, drugi dolazak stavljaju se u pitanje. Ostaje nam neko ezoterično lupetanje o sljedećem životu. Govore nam da moramo imati vjere da se život nastavlja nakon smrti, samo ne znaju kako. Možda je to duhovna besmrtnost, neopterećena tijelom. Tko zna?

A gdje su časne?

Drugi zid, odnosno druga blokada za otvorenu raspravu o spasenju je problem grijeha i njegovih posljedica. Krist je umro za naše grijehe. Svi ponavljaju tu formulu, no razumiju li njeno značenje? Shvaća li itko zašto je Krist umro za naše grijehe?

Da bi nas spasio od pakla. Zato. To je spasenje. Spasiti nas od prokletstva. Ako nismo spašeni, onda smo prokleti. To je tako jednostavno.

Bojim se da se ljudi više ne boje pakla. Oni odbacuju cijelu tu ideju. To je jednostavno apsurdno i smiješno za moderni um; on to ne može prihvatiti. Vatra i tama i smrad sumpora – tko u to više vjeruje?

Ali pakao postoji. On je stvaran. I on je vječan.

Zamislite najgoru moguću bol, najgori jad, najgore žaljenje koje ste ikada iskusili. Ponovno proživite bol, ogorčenost, najgoru usamljenost koja razdire dušu koju ste ikada osjetili. To je samo tračak onoga što je pakao, a grijeh ljude tamo predaje.

Pa opet, mi ne smijemo pričati o grijehu. Ne smijemo osuđivati. A da ne govorimo o zapovijedima. Kao da grijeh ne postoji. Pomislili bi da su svi svećenici postali Rogersovi humanistički psiholozi. Prakticirajući bezuvjetno pozitivan stav, negativnost se rasplinja, a divan cvijet raste iz dubine savršenog ljudskoga srca, nešto poput moderne verzije Rousseauovog plemenitog divljaka. Nema na njemu mrlje istočnog grijeha. Sve je divno i krasno.

A koji je rezultat poricanja zla? Rezultat je propast.

Razmislite o svim stvarima koje danas ljudi prihvaćaju. Stvari koje smo običavali nazivati smrtnim grijesima – smrtnima, jer bi nas oni ubili. Crkva nas je prije upozoravala na njih, tako da ne bismo bili izgubljeni, ali sada je uglavnom muk.

Jedna od najvećih tih stvari je umjetna kontracepcija. Nikada neću zaboraviti što se dogodilo u nedjelju nakon što je objavljena Humanae vitae. Enciklika je bila na naslovnici mjesnih novina. Dugačak tekst citirao je čitavo mnoštvo teologa koji su izjavljivali s prividnim autoritetom da taj nauk nije nezabludiv. Ljudi sami mogu odlučiti o tome. Oni su, napokon, odgovorni odrasli ljudi.

Zanimljivo, mislila sam dok sam išla na Misu, očekujući čuti pravi nauk Crkve. Ali svećenik nije čak niti spomenuo encikliku, kao ni sljedeći tjedan... Kasnije smo naučili da su encikliku čak i biskupi odbacili, a Rim nije ništa poduzeo. Neslaganje se nastavilo. Nitko o tome nije pričao. Planiranje obitelji bilo je, napokon, privatna stvar. Što su svećenici u celibatu znali o braku – komentirali su ljudi.

Tako su se ljudi činili ispravni u svojim očima. Nije bilo posljedica. Svih tih godina nisam nikada čula svećenika da kaže da žena ne može primiti Pričest ako uzima kontracepcijsku pilulu ili čula svećenika da govori o zlu sterilizacije, smrtnom udarcu tijelu, poznatom unakažavanju tijela.

Gdje su katoličke škole?

Nerado govore o nastranosti homoseksualnosti, pa čak i usprkos svim skandalima. Ne govore o preljubu ili bludu ili lakomosti ili krađi. O laganju? Ni riječi.

Rijetko pričaju o ljepoti Neba, o patnji u čistilištu ili gorućim mukama pakla. Zamislite to. Nitko ne spominje da nećemo svi završiti na istome mjestu. Nema upozorenja. Pretpostavljam da onda nema razloga za brigu.

Jesu li svi spašeni? Zar nitko nije izgubljen?

Nadrinaučnik opet progovara: „Isus je tako milosrdan“, govori dok maše rukom.

„On ne bi podnio poslati nekoga u pakao.“

„Ali zar ne moraš ništa napraviti da bi došao u Nebo?“, pita nedužni učenik. „Ne moraš li biti vrijedan Neba?“

Nadrinaučnik okreće svojim očima.

Dječak je uporan. „Ali moraš biti kršten, zar ne? Moraš biti katolik.“

Ubacuje se drugi učenik. „Budući da je Crkva Kristovo otajstveno tijelo, zar nas sakramenti ne mijenjaju? Ne čine li nas oni vrijednima Neba?“

Nadrinaučnik podiže svoju bradu. Njegove sive oči gledaju u daljinu, kao da vidi izvan učionice, gleda nešto što drugi ne mogu vidjeti. Duboko udiše kroz nos.

„Ne smijemo unositi podjele“, govori, a zatim dugo govori o novom razumijevanju, o mogućnosti univerzalnog spasenja. Napokon, postoji nesavladivo neznanje i čitava ideja o nesvjesnom kršćaninu. A zatim su tu ta iskustva ljudi blizu smrti koja ukazuju na ugodan život poslije za sve. On zaključuje da stoga nema smisla o tome govoriti.

Ali ja kažem da moramo o tome govoriti.

Zašto Učiteljstvo ne raščisti maglu? Zašto svećenici i biskupi jednostavno ne kažu: izvan Katoličke crkve nema spasenja. Plaše li se? Plaše li se uvrijediti nevjernike? Ili još gore, jesu li izgubili vjeru?

Bez obzira na razlog, nauk je istinit.

Dopustite mi da vam kažem što je taj nauk za mene značio kada sam bila samo malena djevojčica. On nije bio ništa manje do pozivnice s Neba.

A gdje je katolički identitet?

Ja nisam rođena u katoličkoj obitelji iako to nisam posve razumjela. Napokon, znala sam Nicejsko vjerovanje iz srca i poslušno ga recitirala u Kristovoj episkopalnoj crkvi, ponosno svjedočeći svoju vjeru u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Nisam zasigurno bila protestant. Ali bili su potrebni moji katolički prijatelji iz četvrtog razreda da me čvrsto postave na put spasenja.

Običavali smo stajati u krugu za vrijeme odmora u Southwestern School, nadajući se da nas učiteljica neće primijetiti i natjerati da se igramo graničara ili neku drugu dosadnu igru. Morali smo raspravljati o važnim stvarima. Bilo nas je petero – Dolores, Mary Kay, Anne, Barbara, i ja.

Ponekad je bilo zaista hladno. Sa snijegom na cipelama, zbile bi se na hrpu, stiščući svoje kapute i drščući kao lude. Ali ja bih to jedva primijetila. Te djevojčice govorile su mi najčudesnije stvari. Stvari koje nikada prije nisam čula. Stvari o drugome svijetu. Mogla sam neprestano slušati o tome. Koristile su neobične riječi poput čistilišta, limba i oprosta. Istinski su vjerovale u pakao. Govorile su da je đavao stvaran.

Moje su prijateljice znale svakakve stvari o Nebu. To je bilo predivno. Kao da su dijelile neko tajno znanje. U njihovim glavama nije bilo mjesta sumnji u to je li Nebo mjesto, a govorile su o njemu kao da su bile tamo. Vikala sam da želim znati više.

Gledale su jedna drugu, vrtile svojim glavama, a zatim me tužno pogledale.

„Ali ti ne možeš ići na Nebo“, rekle su.

„Zašto ne?“

„Zato što nisi katolkinja.“

„A što trebam napraviti da bih bila katolkinja?“

„Moraš ići na vjeronauk i učiti katekizam.“

Te su se riječi urezale u moje srce poput strijele. Iako nisam mogla 'ići na vjeronauk' do fakulteta, ja sam tada u sebi odlučila - bit ću katolkinja. Prava, ne samo ona koja govori Nicejsko vjerovanje u vapnom obojenoj episkopalnoj crkvi, pitajući kako mogu vjerovati u jednu svetu katoličku Crkvu i ne biti u njoj.

Te devetogodišnjakinje su posjedovale Istinu i nisu oklijevale podijeliti je sa mnom. Rekle su mi što je nužno za spasenje jer sam bila njihova prijateljica. Nisu razvodnjavale nauk. Nisam trebala znati o iznimkama. Samo sam trebala biti katolkinja.

Molim vas, poštedite me nijansi. One postoje, ja to razumijem. Na Nebu su neki ljudi za koje ne bi pomislili da će biti tamo. To je dobro. Nemam pojma o tome kako Gospodin spašava u posljednjem trenutku ljude koji nisu ušli u Crkvu dok su bili živi. Ne pretvaram se da znam kako milost sagori nevjeru u njihovim umovima prije negoli njihove duše napuste ovaj svijet, ali ja to niti ne trebam znati. To je Božje djelo.

Sve što znam je da svaki čovjek na ovome planetu treba biti spašen od pakla. Gospodin je umro da bi osigurao mjesto za nas u Nebu. On je utemeljio Crkvu, jedinu pravu Crkvu koja je nužna za spasenje duša.

Ako to nije tako, onda je sve što radimo gubitak vremena. Zašto bi se tako teško trebali boriti? Zašto bi se tako čvrsto trebali držati Tradicije? Zašto bi se borili protiv poplave nemorala i očaja koji gutaju svijet? Zašto je to važno? U čemu je poanta? Ako postoji spasenje izvan Katoličke Crkve, onda mi ništa ne trebamo činiti. Samo uskočite nazad u more neznanja.

Što se mene tiče, ja ću radije biti poput svojih starih prijatelja, tih hrabrih djevojčica koje su mi prve rekle što trebam učiniti da bi spasila svoju dušu.

Susan Potts

Izvor

Prestanite liječiti naše zdravlje

Prošlog tjedna je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država potvrdio neustavan savezni zakon koji prepušta ono malo utjecaja koji su konzervativci ostavili u zdravstvenoj industriji ljevičarskim totalitaristima. Presuda dopušta saveznoj vladi da prisili zdravstvene djelatnike da se odreknu slobode savjesti, tjelesne autonomije i podvrgnu se primanju cjepiva protiv COVID – a 19. Ovaj potez, iako jadan, nije u suprotnosti sa usmjerenjem medicine i farmacije tijekom posljednjih pedeset godina i stoga ne bi trebao biti iznenađujući. Na neki način, katastrofalna pogreška Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država može pomoći da se u fokus stavi hitna potreba da se odvojimo od proždrljive zdravstvene industrije.

Činjenica je da bez Krista u srcu zdravstvene industrije svaka vrsta zločina ne samo moguća, već i vjerojatna. Moderna medicina može, naravno, biti veliko dobro kada se ispravno koristi. Ali ovisnost o industriji koja više ne služi Gospodinu može samo dovesti do smanjenja zdravlja. Crkva je s pravom hvaljena zbog svoje povijesne uloge u etičkoj medicini i zdravstvenoj skrbi.

Međutim, tijekom posljednjih pedeset godina Crkva je uglavnom šutjela, čak i kada su bolnice nazvane po raznim svecima počele propisivati kontracepcijske i abortivne lijekove, idući tako daleko da čak obavljaju pobačaje. Nadalje, Petrova barka izaziva lakovjernost nedavnim izjavama Kongregacije za nauk vjere i nejasnim papinim razmišljanjima. Vjernici se pozivaju da vjeruju istim tijelima javnog zdravstva koja zagovaraju seciranje djece za znanost i koja profitira od opasnih i eksperimentalnih proizvoda. Militantna Crkva je uvjetovana prihvatiti manje – mnogo manje – od životvorne vizije ozdravljenja.

Prava zdravstvena kriza je epidemija kroničnih bolesti, u kojoj obično ignoriramo naša tijela i očekujemo da lijekovi – koji su često jednaki štetni i iscjeljujući – pruže ozdravljenje. Proširena upozorenja o nuspojavama u sveprisutnim farmaceutskim reklamama niti ne dolaze u našu svijest. To je uredu jer se brinu o nama. Nitko ne bi svjesno eksperimentirao s nama radi zarade. Neki od vas imaju pretjeranu vjeru!

Tijekom posljednje dvije godine, mnogi od nas su bili prisiljeni promatrati kako su naši voljeni bili maltretirani u ime javnog zdravlja. Čini se da su gospodari skloni podvrgavati ljude eksperimentalnim i toksičnim lijekovima, dok njihovi šamani kažnjavaju svakoga tko bi doveo u pitanje „znanost“ koju su personificirali. Njihovi „protokoli o pandemiji“ istaknuli su i ubrzali moralni pad industrije, kojoj je, čini se, malo stalo da li ljudi žive ili umiru… ili da li im se daje dostojanstvo koje zaslužuju. Bez sumnje, u sustavu ima dobrih ljudi (hvala onim istinskim herojima koji pobjeđuju u malim bitkama liječeći svoje pacijente s vještinom i velikom ljubavlju!). Pa ipak, veći rat se gubi na svim institucionalnim frontama.

Lijek je u tome da naša djela (pojedinačno i kao društvo) moraju postati ispravno uređena prema Kristovoj volji poštujući načela supsidijarnosti i naravnog zakona. To zahtijeva skromnu budnost nad najsitnijim elementima naših života, sve do samog našeg DNK. Upravo to shvaćanje upravljanja– duboko ukorijenjenog u zahvalnost za Božje darove – trebalo bi nas natjerati da odbacimo našu ovisnost o farmaceutskoj industriji i odvojimo se od njezinih gorko slatkih plodova gdje god je to moguće.

Kada biste otkrili da vaš susjed secira žive bebe u svome podrumu, ustuknuli biste od užasa i zatim pozvali policiju. No, naše velike farmaceutske kompanije upravo to rade desetljećima. Zašto onda povjeravamo svoja tijela i svoju djecu takvim neprijateljima Boga?

Udaljena suradnja! To je suradnja na daljinu, neki inzistiraju. Možda. Priznajmo da smo barem pomalo moralno krivi za brutalnu smrt bebe Johanne (HEK-293) time što smo imali koristi (skoro četrdeset osam godina kasnije) od njenog brutalnog ubojstva i trajnog nepoštivanja njezinih umjetno održavanih posmrtnih ostataka (što ironično nazivaju „ovjekovječenim“). Što onda s ostalim dokumentiranim ubojstvima – beba pobačenih u ime napretka i znanosti? A što je s njihovim neprirodno očuvanim tijelima, čije se stanice uzgajaju i neprestano reproduciraju radi takozvane „znanosti”?

Naša obveza da se suprotstavimo ovoj grozoti trebala bi proizaći ne samo iz urođene želje da se klonimo zla, već iz duboke ljubavi kojom želimo svjedočiti istinu. U pismu zakonodavcima iz 2019. godine o utjecaju DNK fetalnih stanica u cjepivima, dr. Theresa Deisher, znanstvenica i osnivačica farmaceutskog instituta Sound Choice napisala je:

„Svatko tko kaže da je fetalna stanica DNK koja kontaminira naša cjepiva bezopasna ili ne zna ništa o imunitetu i receptorima ili ne govori istinu“.

Ovo je signal za one koji inzistiraju da dobro zdravlje ovisi o izumima zlih ljudi. Za svaku priču o životu spašenom medicinskom intervencijom, postoji još jedna priča o neopravdanoj smrti. Znanstveni eksperiment na konzumentima koji koriste laboratorijski razvijene molekule dosegao je točku gdje je težak povratak. Više nismo zdrave zajednice koje podržavaju bolesne; mi smo kronični bolesnici koji živimo od lijekova i ovisnosti da bismo „preživjeli”. Posežući za sljedećim čudesnim lijekom, razočarani smo otkrivši da patnja (i smrt) ostaju neizbježni. Ponekad, na našu žalost, čak otkrijemo da su naše vlastite loše navike i naša lukava medicinska rješenja neposredni uzrok te patnje.

Nedavno sam pronašla požutjeli, dvadeset godina star novinski članak u kojem se navodi „čudesna“ terapija embrionalnim matičnim stanicama. Jedan znanstvenik je odgovorio na pro – life prigovore rekavši kako „imamo moralnu obvezu koristiti ovu terapiju”. Sada znamo da je taj napor bio potpuni neuspjeh. Ali velike farmaceutske kompanije ne traže ni dopuštenje ni oprost. Tragično je da glasovi naših pastira gotovo jednako odjekuju kao i oni bezbožnih znanstvenika ovoga doba.

Najveći potencijal za ozdravljenje javlja se kada svoje ponašanje uskladimo s Božjim nacrtom što je središnja tema moje knjige „The Sunshine Principle“. Iz čisto biološke perspektive, lijekovi stvoreni u laboratoriju (od kojih gotovo svi mogu naštetiti) trebali bi biti kranja mjera. A to što nam liječnici rijetko – ili nikada – ne nude ne-farmakološku opciju, velika je pogreška jer je većina kroničnih bolesti povezana s načinom života. Dok sam slušala podcast prije nekoliko godina, čula sam liječnika kako komentira zašto nije preporučio promjenu načina života većem broju ljudi. Primijetio je da „u većini slučajeva to bude beskorisno. Pacijenti dolaze k meni po pilulu. Čak i ako im jamčim da će ih promjena njihovog načina života izliječiti, oni će potražili drugog liječnika koji će im dati lijek koji će riješiti njihove probleme”.

Idealna katolička zdravstvena skrb je integrirana, pri čemu se većina njege odvija kod kuće, s onim dijelom profesionalne skrbi koja je uistinu neophodna i upravlja se na najnižoj mogućoj razini. To je suprotno našem trenutnom smjeru putovanja, koji se refleksno okreće naprednim medicinskim intervencijama na prvi znak bolesti ili nelagode. Odvajanje od farmaceutske kulture je poput pretvaranja rijeke Cuyahoge u privlačno mjesto za vožnju kajakom i ribolov. Potreban je pravi rad na discipliniranju ponašanja, a ne prihvaćanju visoke razine toksičnosti. Na kraju, ravnoteža se može uspostaviti tako da tehnologija može služiti Božjem nacrtu umjesto makinacijama Njegovih neprijatelja. Treba ponovno staviti naglasak na načelo supsidijarnosti, a ne na stvaranje nekog novog obveznog federalnog programa (ili zakona) za rješavanje lokalnih, regionalnih ili državnih izazova.

Isus je upitao uzetog kod kupališta: „Želiš li ozdraviti?”; pitanje se čini dovoljno jednostavnim, a mi smo skloni vjerovati da bi naš vlastiti odgovor bio glasno „Da!“. Međutim, tako često zamišljamo čuda bez vjerovanje, lijek bez svete poslušnosti. Želimo biti dobro, a da ne odustajemo od ničega; biti jaki, a da ostanemo sjediti; živjeti dobro dok konzumiramo otrovnu hranu i dok koristimo kozmetička pomagala i proizvode za kućanstvo; da rastemo u mudrosti dok dopuštamo da naš intelekt bude pretvoren u septičku jamu zbog otrovnih medija. A onda, kada primijetimo izdajničke znakove bolesti koji neizbježno slijede, tražimo lijek u eksperimentalnom, otrovnom eliksiru koji je izmislila eksploatatorska industrija.

Općenito govoreći, možemo održati dobro zdravlje i spriječiti većinu bolesti, ne kroz široku distribuciju farmaceutskih proizvoda, već pijenjem čiste vode, razvijanjem dobre higijene, poboljšanjem prehrane, održavanjem čistih životnih i radnih uvjeta, smanjenjem izloženosti toksičnosti i većoj izloženosti suncu i svježem zraku. Tragedija je da su nas, čak i usred našeg bogatstva i napretka, naši niži apetiti naveli da zanemarimo Hipokratov savjet: „Neka hrana bude Tvoj lijek, a lijek neka bude Tvoja hrana”. S druge strane, isto tako je nevjerojatno uzbudljivo da obnova Božjeg prekrasnog dizajna ostaje na dohvat ruke.

Što se tiče trenutnih cjepiva (ili, još prikladnije, trenutne genske terapije koja se maskira u cjepivo), važno je napomenuti da ona nemaju terapeutsku vrijednost. Nemaju moć liječiti oštećene stanice, niti ubiti patogena, a ne mogu niti štiti od virusa. Znanost je „razvijajuća i eksperimentalna“, što su eufemizmi za nedosljedna, inherentno rizične lijekove koji mogu izazvati bolest, pa čak i smrt. Dr. Robert Malone, izumitelj tehnologije mRNA cjepiva, rekao je ovo o svome iskustvu s cjepivima kao znanstvenik i primatelj cjepiva:

„Čak i dobro informirani griješe. Prilično često. Biologija je složen, oštar i nemilosrdan učitelj, a mudar student uvijek pazi da prepozna svoje duboko neznanje u suočavanju s tom temeljnom složenošću“.

Ove činjenice otvaraju mnoga pitanja. Treba li se mijenjati Božji plan za imunološki sustav? Koje su kratkoročne i dugoročne, kako fiziološke, tako i duhovne posljedice takvog eksperimentiranja? Nedavna izvanredna (i kontroverzna) odluka Kongregacije za nauk vjere da dopusti upotrebu neetičkih cjepiva protiv virusa ne izuzima katolike od obveze postavljanja ovih pitanja ili traženja alternativnih opcija. Izjava Kongregacije za nauk vjere ne oslobađa katolike od odgovornosti da istinski promišljaju i težini zločina koji je temelj ove nove znanosti.

Od medicine smo napravili idola. Brigu o našim tijelima dali smo lopovima i ubojicama koji ubijaju djecu radi zarade. Okrenuli smo leđa Bogu i Njegovom naumu, dajući sebi i svojoj djeci tjelesne bolesti obožavajući bogove zadovoljstva i utjehe. Pokajmo se!

Bit kršćanskog svjedočanstva je osvijetliti dobrotu i nadu u Božji naum, Njegovu providnost i obećanje. Naša želja za sigurnošću i dobrim zdravljem zasigurno postaje idol kada je koristimo da dopustimo zlo ili da opravdamo zlostavljanje vlastitog tijela kroz neispitane lijekove (cjepiva).

Onima od vas koji kažu: „Ja ću patiti i umrijeti ako ne budem uzimao svoje lijekove”, odgovaram da će sigurno patiti i umrijeti s njima! Ne predlažem da ne uzimate lijekove. Umjesto toga, potičem drugačiju perspektivu života (onu vječnu) – i, pritom, preispitivanje nužnosti i položaja farmaceutskih proizvoda u našim životima. Imajmo hrabrost proroka, koji su revnošću i ljubavlju otkrili istinu svijetu. Neka naše obnovljeno zdravlje uma, tijela i duše kroz obnovu preko savršenog Božjeg nauma daju slavu Bogu, kako sada, tako i zauvijek.

Melody Lyons

Izvor