ponedjeljak, 9. svibnja 2022.

Je li dopušteno održavati vezu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?

Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred izopčenih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: 

„Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) 

Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa: 

„Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da kada ne bi postojao istinski katolik koji žarko želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i kada ne bi postojao prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na nečiju dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: 

,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). 

Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: 

,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). 

Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: 

,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX


srijeda, 4. svibnja 2022.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann


četvrtak, 7. travnja 2022.

Kako razgovarati sa svojom djecom o intimnim stvarima III.


Drugi dio

Moralni sadržaj spolnog odgoja

Čistoća - principi I. i II.

Katolici koji su odgojeni u vjeri te prakticiraju svoju vjeru u obitelji već jako puno znaju o etici i moralu. Oni znaju što je ispravno ili pogrešno te uvjete pod kojima je nešto ispravno ili pogrešno. Na primjer, katolici znaju da je krađa grijeh. Znaju da je ovisno o vrijednosti i količini ukradene stvari te bogatstvu ili siromaštvu okradene osobe taj grijeh težak ili lak. Oni također znaju da ukrasti hranu ako netko umire od gladi uopće nije grijeh. Praktični katolici znaju obvezatnost svete Mise nedjeljom i nemrsa petkom, a i da postoje okolnosti zbog kojih na to nismo obavezni. Tako je to i s mnogim drugim stvarima. No, veliki broj katolika vrlo je zbunjen oko principa seksualnog morala i izvan i u braku. Nažalost mnoge sve to niti ne zanima. Ali jako je bitno da svi katolici nauče te principe i barem njihovu općenitu primjenu na životne situacije s kojima se susreću. To vas neće učiniti moralnim teologom jer će još uvijek biti puno slučajeva oko kojih ćete se morati posavjetovati s iskusnim duhovnikom. Djeca te principe moraju postepeno naučiti i s vremenom se samostalno suočavati s teškoćama, odnosno procjenjivati situacije i donositi odluke na vlastitu odgovornost. 

U nastojanju da se što vjernije držimo Božjih zapovijedi može se javiti skrupuloznost. 

Što je to skrupuloznost? Neki misle da je ona znak kreposti ili pak pod skrupuloznost trpaju pravu krepost posvećivanja pažnje oslobađanju od lakih grijeha pa čak i malih namjernih pogrešaka. No, to nije tako. Skrupuloznost je stanje u kojem se osoba uznemiruje zbog grijeha kad uopće ne postoji krivnja, ili kad više nije sposobna razlučiti što je ozbiljan, a što laki grijeh, i što uopće nije grijeh. To zaista nije krepost. Na polju čistoće, pažnja koja se posvećuje lakom grijehu i prilikama za grijeh je zdravi znak kreposti. Ali ako osoba misli da su male pogreške ozbiljne, ako ne može razlučiti koji je čin smrtni, a koji laki grijeh, ili uopće nije, ako stalno brine oko toga da li je počinila grijeh ili nije; ako se stalno vraća na jednu te istu stvar i nikad ne donese neki zaključak, ili ako odluči da je dotični čin smrtni grijeh samo da "bude sigurna" - onda je to skrupuloznost. Takva skrupuloznost (osim u nekim rijetkim slučajevima kada to Bog dopušta kao kušnju) je nezdrava i čini štetu duhovnom životu. Bog ne zahtijeva apsolutnu sigurnost u našim djelima. On jedino traži da mi posvetimo razumnu brigu oko pitanja morala kao i u drugim važnim stvarima. Ako mi djelujemo prema razumnoj procjeni, ako ispovijedamo svoje grijehe najbolje i najiskrenije što možemo, onda smo mi ispunili Njegov zakon. Skrupuloznost zahtijeva iskusnog ispovjednika koji će u pokorniku proizvesti sposobnost (barem na kraju) donošenja odluka oko nekog čina i to bez zabrinutosti i krajnje neodlučnosti. To je jedan od razloga zašto je važno znati ove principe jer će oni omogućiti lakše donošenje odluka.


Kada ih djeca trebaju naučiti? 

Djeca trebaju naučiti glavne principe čednosti u ranom djetinjstvu, između 6 i 10 godina. Do vremena kada im postane privlačan spolni užitak već trebaju znati sve principe i primjenjivati ih na uobičajene opasnosti s kojima se susreću u mladosti.

 

Općeniti uvjeti za teški grijeh

Osoba čini težak, ili smrtni grijeh ako ona:

1. Krši moralni zakon u ozbiljnim stvarima.

2. Čini to svjesno i namjerno.

3. Izabire taj čin s punim i potpunim pristankom svoje volje.

Zato, ako osoba ne shvaća ozbiljnost onoga što radi, ako nije slobodna ili ako zapravo ne pristaje svojevoljno na to, onda je taj čin laki grijeh. Na primjer, Ivan koji s tri godine dira svoje genitalije, uopće ne čini grijeh jer ne zna da je takvo ponašanje pogrešno. Paula, koja s deset godina slučajno otkrije samozadovoljavanje, vjerojatno uopće ne čini grijeh prvi puta kada to napravi. Ali oba djeteta treba ispraviti i podučiti. Ivana treba lagano opomenuti na isti način kao kad  stavlja palac u usta. No, netko ozbiljno treba popričati s Paulom i reći joj da je počinila nešto što je grješno iako ona to nije znala i nije zbog toga ovaj puta kriva. Takva opomena je potrebna jer se navika te vrste lako formira i onda će biti potrebna teška borba da je se nadvlada. 


Užitak i ugoda

Užitak je nešto što počiva u tijelu. On je tu, velikim dijelom, bez naše želje. Na primjer, parfem nam fino miriše htjeli mi to ili ne. Baršun je ugodan na koži htjeli mi to ili ne. U tim slučajevima, mi se obično možemo udaljiti od izvora užitka ako to želimo. No, to nije uvijek slučaj sa spolnim užitkom. Ponekad on dođe bez naše želje i volje. Ali važno je da se ne smije zanijeti njime, da ga se ne smije htjeti, željeti, uzrokovati, odobravati, ili namjerno iskusiti izvan braka. To je vrlo važno. Ponekad se spolni užitak, pogotovo kod muškaraca, pojavi bez nekog jasnog uzroka. Grijeh leži u svojevoljnom pristanku ili namjernom uživanju, ne nužno u samom iskustvu tjelesnog užitka. 


Moralni principi za neoženjene
1. Namjerno izazvati čak i najmanji spolni užitak, sam ili s nekim drugim, ili prepustiti mu se svojevoljno ako je slučajno izazvan, je uvijek smrtni grijeh. Odnosno drugim riječima, smrtni je grijeh tražiti, uzrokovati ili svojevoljno doživjeti spolni užitak, bio takav užitak potpun ili nepotpun.

Primijetite da taj princip vrijedi za sve grijehe nečistoće, bilo da je učinjen sam ili s drugom osobom bilo kojeg spola. To stavlja odgovornost na pojedinca. Čim se pojavi osjećaj nečiste ugode ili užitka, za kojeg se ne smije zamijeniti neki drugi tjelesni osjećaj, osoba treba odbiti svoj pristanak. To je najbolje učiniti izgovaranjem molitve.

Za neoženjene je i nepotpuni i potpuni užitak smrtni grijeh ako volja to odobrava, iako je potpuni ozbiljniji nego nepotpuni i svaki treba ispovjediti kao zasebni grijeh. Spolni užitak treba razlikovati od drugih tjelesnih osjećaja koji nisu sami grješni. Uzbuđenje zbog prve ozbiljne simpatije u adolescenciji, žestoke emocije koje se u nama javljaju kod vožnje vlakom "smrti" u zabavnom parku, osjećaj zadovoljstva koji zaljubljeni osjećaju kad su u zajedničkom društvu, osjećaj srama kad si uhvaćen u nečem sramotnom pa se zacrveniš u licu, to nisu spolni osjećaji. To je važno primijetiti jer spolni osjećaji često dolaze s nekim od ovih gore navedenih i  to treba razlučiti. Neki osjećaju snažan strah kad vide slike eksplicitnog sadržaja pa to zamijene sa spolnim užitkom. Vrlo je važno to razdvojiti da ne bi osoba postala seksualno uzbuđena čim joj se javi koji drugi od ovih osjećaja. 

To sve treba postepeno otkrivati djetetu. Prvo će biti dovoljno reći: "To je prosto, to se ne smije raditi/ gledati/ govoriti." Poslije se može reći: "Namjerno uživati u spolnom užitku je ozbiljan grijeh." Ako moraju znati što je spolni užitak recite im da je to užitak/ ugoda koji/a dolazi iz spolnih organa. 

Primjeri: 
1. Dječak koji vozi bicikl slučajno postane seksualno uzbuđen. On odbije taj užitak i odmah siđe s bicikla i malo prošeta dok ga to ne prođe. On nije sagriješio budući da nije svojom voljom pristao na užitak koji se spontano javio. (Da je još u sebi izgovorio molitvu, bio bi posve siguran. Ne može se moliti i smrtno griješiti u isto vrijeme.)
2. Djevojka mašta o romantičnoj ljubavi da bi u sebi pobudila laganu seksualnu napetost. Ona griješi smrtno jer je namjerno uzrokovala užitak. Ako počne maštati bez takve namjere, i svejedno postane uzbuđena i odmah to odbije, prestane sanjariti onda ona nije sagriješila iako je bila u iskušenju.
3. Djevojka i mladić na spoju traže seksualni užitak koji mogu dostići bez da "idu do kraja". Oni oboje smrtno griješe, iako možda jedan od njih nije uopće osjetio neki užitak. Njihova namjera je bila loša. Ako je bilo tko od njih imao potpuni užitak to se zasebno treba ispovjediti.
4. Mladić se probudi po noći iz "erotskog sna" koji je popraćen izbacivanjem sjemena. On se odmah pomoli, okrene i nastavi spavati. On nije sagriješio. Ako on na to pristane dok je potpuno budan, onda on ozbiljno griješi. Ali ako je napola u snu, iako naizgled daje pristanak, čak i stimulira to svojim pokretima, njegov grijeh je lak. Iako je ozbiljna stvar, budući da su njegov pristanak i svjesnost bili polovični i nepotpuni.
Taj princip ne treba djetetu prikazati u baš svim njegovim primjenama. No, princip treba upamtiti, a onda će primjena doći prema potrebi. Kod dječaka će vjerojatno trebati dati neke primjere do prve noćne polucije, a kod djevojaka do prve menstruacije. 
Toj poduci uvijek dodajte da je spolni užitak posvećen i normalan u braku i da su kušnje, sklonost maštanju, i spontano spolno uzbuđenje uobičajene kod sazrijevanja. Oni su znak približavanja zrelosti. Neka im bude jasno da svi mladi ljudi to prolaze. 

2. Želje i misli: Namjerno željeti ili htjeti zabranjeni spolni užitak je smrtni grijeh iako nema nikakvog trenutnog tjelesnog užitka. Misliti sa svjesnim odobravanjem ili mentalnim zadovoljstvom o bilo kakvoj vrsti nečistoće je smrtni grijeh iako ne dolazi do ikakvog tjelesnog užitka. Ili jednostavnije: Željeti izvršiti nečisto djelo ili misliti o ikome kako grješi bludno s odobravanjem je smrtni grijeh. 
To naš Gospodin jasno kaže (Mt 5:28): "A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub." Grijeh "loših" ili nečistih misli sastoji se u svjesnom uživanju zamišljajući ili maštajući o grješnim činima, bilo da su ti čini njihovi vlastiti ili od nekog drugog. Da bi misao bila strogo nečista mora se raditi o namjernom zamišljanju nekoga kako uživa u zabranjenom spolnom užitku, tako da volja sigurno odobrava to ponašanje sa svojim zabranjenim elementom. Većina misli i želja više ima prirodu napasti nego grijeha: jer bez obzira koliko dugo živa slika mašte traje, ona nije grješna dok se na nju svjesno ne pristane. Naravno, postoji prirodna sklonost takvim mislima. Kada se javi neka nečista ideja ili želja skoro uvijek će je popratiti vrlo privlačan poriv prema njoj. Napokon, spolni užitak je prirodno dobar u sebi, i vrlo je privlačan. Taj prvi impuls nije grješan. Samo kad netko svojom voljom da odobrenje, ta želja ili misao postaju grješni. 
Primjeri: 
1. Mladić namjerno želi griješiti s djevojkom, iako to ne čini iz straha zbog posljedica u društvu. On smrtno griješi.
2. Djevojka s odobravanjem mašta o nasladi spolnog užitka s muškarcem. Ona ne ide tako daleko da to želi i postići, niti ništa ne poduzima da uzrokuje osobni užitak. Svejedno smrtno griješi.
3. Mladić saznaje o užicima bračnog života. Želi ih jednog dana iskusiti u braku. On ne griješi s takvim mislima jer što on želi u braku je legitimno iako su njegove misli nečedne. Kada takve misli postaju grješne objasnit ćemo kasnije. 

Ako vas zanima cijela skripta o spolnom odgoju djece i mladih javite porukom na naš mail pa ćemo vam je poslati.

Prema knjizi vlč. Henrya Sattlera "Patents, children and the facts of life"

petak, 11. ožujka 2022.

Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu



Venite Adoremus (Dođite, poklonimo se): Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu

Napomena urednika: Nadbiskup Carlo Maria Viganò uputio je svoj najuzbudljiviji poziv do sada za potpunu obnovu tradicionalnog rimskog obreda. On dijeli svoje osobno iskustvo liturgijske revolucije. Prenosi davno zaboravljena sjećanja na mladost u kojoj ga je odgajao stari obrednik. Ipak, na početku njegovog svećeništva revolucionari su ga zamijenili onim što on naziva "krivotvorenim ritualom". Prenosi da ga je potreba da se skrije - zbog prijetnji njegovom životu nakon njegova zviždačkog svjedočanstva o bivšem kardinalu Theodoru McCarricku - navela da otkrije staru misu. On pripovijeda o velikoj preobrazbi koju je ovo otkriće izvršilo u njegovoj svećeničkoj duši.

Bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama priznaje da "tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica" ne vidi Staru misu onakvu kakva ona jest: "čedni zanos ljubavi prema svojoj voljenoj... radost da se izgubi u njezinim očima." No govori drugim klericima koji "s minimalnim unutarnjim životom pristupaju drevnoj misi, bez obzira na to jesu li ju ikada prije poznavali ili otkrili po prvi put" i priznaje da su takvi svećenici "duboko dirnuti sabranim veličanstvom obreda", koji papa Franjo pokušava iskorijeniti. Ovim klericima dobre volje upućuje sljedeće lijepo objašnjenje intrinzične moći starog rimskog obreda:

"Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na dublji način: osoba je doslovno uznesena na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog suda, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, štovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara govoreći: „Volim te.” svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njoj govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi."

Nasuprot tome, on opisuje rituale stvorene pod Pavlom VI:

"Ako pogledam stol versus populum (prema puku), vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, čujem modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili Presveti Sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevani pod svodovima crkve trebali bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između katoličke mise i njezine koncilske krivotvorine."

Zatim postavlja izazov svojim kolegama biskupima i svećenicima: "Želio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo." On ih potiče da uđu u drevni obred, ne iz pukih estetskih ili legalističkih razloga (jer nije ukinut), nego "radije sa strahopoštovanjem s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da svatko od nas, nakon što siđe s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način se iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad Svetinjama." Priznaje veliku patnju i progon dobrih svećenika koji već postoje i nagovještava da shvaća da ih strah od još većeg progona može odvratiti od prave mise. Međutim, podsjeća ih da je "sveta tridentska misa jedino sidro spasenja katoličkog svećenstva". On pita takve dobre svećenike koji se boje odmazde od nadređenih: "Želite li ugoditi Bogu ili onome koji vas udaljava od Njega?" Potiče ih da "otkriju što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični 'predsjedatelji skupštine', nego kao 'sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih' (1 Kor 4,1)."

Završava ohrabrujući biskupe i svećenike da "[uzmu] Misal, zatraže pomoć od prijatelja svećenika i popnu se na goru Preobraženja". Uvjerava ih da kad se jednom popnu na Svetu goru više se neće htjeti vratiti.

Hvala Vam, nadbiskupe Viganò, što ste još jednom bili pravi pastir, ovaj put kolegama biskupima i svećenicima. Hvala Vam što ste ih doveli natrag "ad altare Dei". — Brian M. McCall, glavni urednik


DILECTA MEA (Voljeni moji)

Vi koji si dopuštate zabraniti svetu apostolsku misu, jeste li je ikada slavili? Vi koji ste s visine svoje liturgijske katedre razdragani "starom misom", jeste li ikada meditirali na njezinim molitvama, obredima i drevnim i svetim gestama? Pitao sam se to mnogo puta u proteklih nekoliko godina: jer sam i sam, iako sam poznavao ovu misu od malih nogu; iako sam ju naučio služiti i odgovarati služitelju još kao mali, dok sam još nosio dječačke hlačice, skoro sam ju zaboravio i izgubio. Introibo ad altare Dei (Pristupit ću k Božjem žrtveniku). Klečeći zimi na ledenim stubama oltara, prije polaska u školu. Znojeći se u vrućim ljetnim danima pod svojim mistrantskim ruhom. Zaboravio sam tu misu, iako je to bila misa moga svećeničkog ređenja 24. ožujka 1968: doba u kojem su se već mogli uočiti znakovi revolucije koja će ubrzo nakon toga Crkvi oduzeti njezino najdragocjenije blago, nametnuvši krivotvoreni ritual umjesto njega.

Pa, ta misa koju je koncilska reforma ukinula i zabranila u mojim prvim godinama svećeništva ostala je kao daleka uspomena, poput osmijeha voljene osobe, pogleda nestalog rođaka, zvuka nedjelje sa svojim crkvenim zvonima, njenim prijateljskim glasovima. Ali to je bilo nešto što je imalo veze s nostalgijom, mladošću, entuzijazmom doba u kojem su crkvena opredjeljenja tek dolazila, u kojem su svi željeli vjerovati da se svijet može oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata i opasnosti od komunizma s obnovljenim duhovnim zamahom. Željeli smo misliti da bi ekonomsko blagostanje nekako moglo biti popraćeno moralnim i vjerskim preporodom naše nacije [Italije]. Unatoč revoluciji 1968., okupaciji, terorizmu, Crvenim brigadama i krizi Bliskog istoka. Tako se, usred tisuću crkvenih i diplomatskih obveza, u mom sjećanju iskristaliziralo sjećanje na nešto što je zapravo ostalo nerazrješeno, što je desetljećima "trenutno" bilo po strani. Nešto što je strpljivo čekalo, s popustljivošću koju samo Bog koristi prema nama.

Moja odluka da prokažem skandale američkih prelata i Rimske kurije bila je prigoda koja me je navela da razmislim, pod drugim svjetlom, ne samo svoju ulogu nadbiskupa i apostolskog nuncija, nego i dušu tog svećeništva koje prvo služi u Vatikanu, a zatim u Sjedinjenim Državama, na neki je način ostala nepotpuna: više zbog u vezi toga da sam ja svećenik nego zbog službe. A ono što do tada još nisam shvatio postalo mi je jasno zbog jedne naizgled neočekivane okolnosti, kada se činilo da je moja osobna sigurnost ugrožena i da sam, protiv svoje volje, morao živjeti gotovo u skrovitosti, daleko od palača kurije. Tada me ta blagoslovljena segregacija, koju danas smatram svojevrsnim samostanskim izborom, dovela do ponovnog otkrivanja Svete Tridentske Mise. Dobro se sjećam dana kada sam umjesto misnice odjenuo tradicionalno ruho s ambrozijanskim humeralnim velom i manipulom. Sjećam se straha koji sam osjećao izgovarajući, nakon gotovo pedeset godina, one molitve Misala koje su ponovno izlazile iz mojih usta kao da sam ih malo prije izgovorio. Confitemini Domino, quoniam bonus, umjesto psalma Judica me, Deus rimskog obreda. Munda cor meum ac labia mea. Te riječi više nisu bile riječi ministranta ili mladog sjemeništarca, nego riječi služitelja, mene koji sam još jednom, usudio bih se reći, prvi put služio Misu pred Presvetim Trojstvom. Jer iako je istina da je svećenik osoba koja živi bitno za druge – za Boga i za bližnjega – jednako je točno da ako nema svijest o vlastitom identitetu i nije njegovao vlastitu svetost, da je njegov apostolat sterilan kao cimbal koji zveči.

Znam dobro da ta razmišljanja mogu ostaviti ravnodušnima one koji nikada nisu imali milost slaviti misu svih vremena, ili čak izazvati superiornost. Ali isto se događa, zamišljam, za one koji se nikada nisu zaljubili i koji ne razumiju entuzijazam i čedan izraz voljenog prema svojoj voljenoj, ili za one koji ne poznaju radost izgubiti se u njezinim očima. Tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica na vidnom mjestu, gleda misu svetog Pija V. očima entomologa (znanost koja proučava kukce), proučavajući baš kao što prirodoslovac promatra vene lista ili krila leptira. Doista, ponekad se pitam ne rade li to sterilnošću patologa koji skalpelom reže živo tijelo. Ali ako svećenik s minimalnim unutarnjim životom pristupi drevnoj misi, bez obzira na to je li ju ikada prije poznavao ili je otkriva po prvi put, duboko je dirnut sabranim veličanstvom obreda, kao da je zakoračio izvan vremena i ušao u vječnost Božju.

Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na unutarnji način: doslovno je uznesen na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog sud, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, poštovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara reći: "Volim te" svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njemu govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi. Služitelj se ne obraća okupljenima s brigom da bude razumljiv, ljubazan ili ažuran; nego se obraća Bogu: a pred Bogom postoji samo osjećaj beskrajne zahvalnosti za privilegiju da sa sobom mogu ponijeti molitve kršćanskog naroda, radosti i tuge tolikih duša, grijehe i nedostatke onih koje mole oprost i milosrđe, zahvalnost za primljene milosti i glas za naše drage pokojnike. Čovjek je sam, a istovremeno se osjeća intimno sjedinjen s beskrajnim mnoštvom duša koje križa vrijeme i prostor.

Kad slavim apostolsku misu, razmišljam o tome kako se na tom istom oltaru, posvećenom relikvijama mučenika, nalazi toliko svetaca i tisuće svećenika, koristeći iste riječi koje ja govorim, ponavljajući iste geste, čineći iste naklone i ista poklecanja, noseći isto ruho. Ali prije svega primanje svete pričesti istim Tijelom i Krvlju našega Gospodina, kojemu smo svi pridruženi u prinošenju svete žrtve. Kada slavim misu svih vremena, shvaćam na najuzvišeniji i najpotpuniji način istinski značaj onoga što nas uči nauk. Djelovanje in persona Christi nije mehaničko ponavljanje formule, već svijest da moja usta izgovaraju iste riječi koje je Spasitelj izgovorio nad kruhom i vinom u Cenakulu; da dok uzdižem Hostiju i kalež k Ocu, ponavljam žrtvu koju je Krist učinio od sebe na križu; da primajući svetu pričest konzumiram žrtvovanu Žrtvu i hranim se samim Bogom, a ne sudjelujem u zabavi. I cijela Crkva je sa mnom: Crkva Pobjednička koja se udostojila sjediniti se s mojom molitvom, Crkva Trpeća koja čeka kako bi skratila boravak duša u Čistilištu i Crkva Vojujuća koja se jača u svakodnevnoj duhovnoj borbi. Ali ako su, kao što ispovijedamo s vjerom, naša usta doista Kristova usta, ako su naše riječi u Posveti doista Kristove, ako su ruke kojima se dotičemo Hostije i Kaleža Kristove ruke, kakvo poštovanje bi trebali imati za naše tijelo, održavajući ga čistim i neoskvrnjenim? Koji je bolji poticaj da ostanemo u milosti Božjoj? Mundamini, qui fertis vasa Domini. I uz riječi Misala: Aufer a nobis, quæsumus, Domine, iniquitates nostras: ut ad sancta sanctorum puris mereamur mentibus introire..

Teolog će mi reći da je to uobičajena doktrina, i da je misa upravo to, bez obzira na obred; ja to ne poričem, racionalno. No, dok je slavlje Tridentske Mise stalni podsjetnik na neprekinuti kontinuitet djela Otkupljenja puna svetaca i blaženika, isto se, čini mi se, ne događa s reformiranim obredom. Ako pogledam stol versus populum, vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, vidim modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili presveti sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevano pod svodovima crkve trebalo bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između Katoličke Mise i njezine koncilske krivotvorine. Da i ne govorimo o jeziku: prvi koji su ukinuli latinski bili su krivovjernici, u ime da se narodu da bolje razumijevanje obreda; narod kojeg su obmanjivali, osporavajući otkrivenu Istinu i šireći zabludu. Sve je profano u Novus Ordu. Sve je trenutno, sve slučajno, sve je slućajno, moguće i promjenjivo. Ne postoji ništa od vječnog, jer je vječnost nepromjenjiva, kao što je i vjera nepromjenjiva. Kao što je Bog nepromjenjiv.

Postoji još jedan aspekt tradicionalne svete mise koji želim istaknuti, a koji nas spaja sa svecima i mučenicima iz prošlosti. Od vremena katakombi pa sve do najnovijih progona, gdje god svećenik slavi svetu žrtvu, pa makar i na tavanu ili u podrumu, u šumi ili u štali, ili čak u kombiju, on je tajanstveno u zajedništvu s tim mnoštvom herojskih svjedoka vjere, a pogled Presvetog Trojstva počiva na tom improviziranom oltaru; pred njim se sve anđeoske vojske klanjaju; sve duše u Čistilištu gledaju prema njemu. I u ovome, posebno u ovome, svatko od nas razumije kako Tradicija stvara neraskidivu vezu između stoljeća, ne samo u ljubomornom čuvanju tog blaga, nego i u suočavanju s kušnjama koje ono nosi, čak do smrti. U prisutnosti ove misli, oholost sadašnjeg tiranina, s njegovim suludim dekretima, trebala bi nas ojačati u vjernosti Kristu i učiniti da se osjećamo sastavnim dijelom Crkve svih vremena, jer ne možemo osvojiti palmu pobjede ako nismo spremni boriti se s bonum certamen.

Volio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo: želio bih da pristupe k svetoj Tridentskoj Misi ne zato da bi bili zadovoljni čipkom albe ili vezom misnice, ili zbog pukog racionalnog uvjerenja o njezinom kanonskom legitimitetu ili o činjenici da nikada nije ukinuta; nego prije strahom poštovanja s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da se svatko od nas, sišavši s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad svetinjama. Tek tamo, na tom mističnom Sinaju, možemo razumjeti samu bit našeg svećeništva, a to je davanje sebe Bogu, prije svega; prinos svega sebe zajedno s Kristom-Žrtvom, na veću slavu Božju i spasenje duša; duhovna žrtva koja snagu i energičnost crpi iz mise; samoodricanje kako bi se napravio put za Velikog svećenika; znak istinske poniznosti, u uništenju vlastite volje i prepuštanju volji Očevoj, slijedeći Gospodinov primjer; gesta autentičnog 'zajedništva' sa svecima, u dijeljenju istog ispovijedanja vjere i istog obreda. I želio bih da to “iskustvo” imaju ne samo oni koji su desetljećima slavili Novus Ordo, nego prije svega mladi svećenici i oni koji svoju službu obavljaju u prvoj crti bojišnice: misa svetog Pija V. je za nesalomljive duhom, za velikodušne i junačke duše, za srca koja gore od ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Znam dobro da se današnji život svećenika sastoji od tisuću kušnji, stresa, osjećaja da su sami u borbi protiv svijeta, u nezainteresiranosti i progonu poglavara, od polaganog trošenja koje odvlači pažnju od sabranosti, od unutarnjeg života i od duhovnog rasta. I dobro znam da taj osjećaj da si pod opsadom, da se nađeš kao mornar koji je sam i mora upravljati brodom kroz oluju, nije povlastica tradicionalista ili progresivnih, već zajednička sudbina svih onih koji prinijeli su svoje živote Gospodinu i Crkvi, svaki sa svojim bijedom, s ekonomskim problemima, nesporazumima s biskupom, kritikama svoje subraće, kao i zahtjevima vjernika. I oni sati samoće, u kojima kao da nestaju Božja prisutnost i društvo Djevice Marije, baš kao u mračnoj noći svetog Ivana od Križa. Quare me repulisti? Et quare tristis incedo, dum affligit me inimicus? Kada demon podmuklo vijuga između interneta i televizije, quærens quem devoret, iskorištavajući naš umor izdajom. U tim slučajevima, s kojima se svi suočavamo baš kao što je to učinio naš Gospodin u Getsemaniju, Sotona želi udariti naše svećeništvo, predstavljajući se uvjerljivo poput Salome pred Herodom, tražeći od nas dar Krstiteljeve glave. Ab homine iniquo, et doloso erue me. U kušnji smo svi isti: jer pobjeda koju neprijatelj želi izvojevati nije samo nad jadnim dušama krštenih, nego nad Kristom svećenikom, čije Pomazanje nosimo.

Zbog toga je danas, više nego ikad, sveta Tridentska Misa jedino sidro spasenja katoličkog svećeništva, jer se u njoj svećenik iznova rađa, svaki dan, u to povlašteno vrijeme prisnog jedinstva s Presvetim Trojstvom, i iz njega on crpi neophodne milosti kako ne bi pao u grijeh, kako bi napredovao putem svetosti i ponovno otkrio zdravu ravnotežu s kojom se onda suočava sa svojom službom. Tko god vjeruje da se sve to može likvidirati kao puko ceremonijalno ili estetsko pitanje, nije shvatio ništa o vlastitom svećeničkom zvanju. Jer sveta misa "svih vremena" — a to je uistinu tako, baš kao što joj se uvijek protivio Protivnik — nije uslužna ljubavnica koja se svakome nudi, nego ljubomorna i čedna Zaručnica, ljubomorna kao i Gospodin.

Želiš li ugoditi Bogu ili onome tko te drži podalje od Njega? Pitanje, u svom korijenu, uvijek je ovo: izbor između blagog Kristova jarma i protivnikovih lanaca ropstva. Odgovor će vam se činiti jasan u trenutku u kojem i vi, diveći se ovom golemom blagu koje je skriveno od vas, otkrijete što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični "predsjedatelji skupštine", nego kao “sluge Kristovi i upravitelji tajna Božjih". (1 Kor 4,1)

Uzmite Misal, zatražite pomoć od prijatelja svećenika i popnite se na planinu preobraženja: Emitte lucem tuam et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua. Poput Petra, Jakova i Ivana, uskliknut ćete: Domine, bonum est nos hic esse – "Gospodine, dobro je da smo ovdje" (Mt 17,4). Ili, uz riječi psalmista koje služitelj ponavlja na prinošenju: Domine, dilexi decorem domus tuæ, et locum habitationis gloriæ tuæ.

Kad to jednom otkrijete, nitko vam neće moći oduzeti ono po čemu vas Gospodin više ne naziva slugama, nego prijateljima (Iv 15,15). Nitko vas nikada neće moći uvjeriti da ga se odreknete, prisiljavajući vas da budete zadovoljni njegovim krivotvorenjem koje su rodili buntovni umovi. Eratis enim aliquando tenebræ: nunc enim lux u Dominu. Ut filii lucis ambulate. "Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite!" (Ef 5,8). Propter quod dicit: Surge qui dormis, et exsurge a mortuis, et illuminabit te Christus. "Zato se kaže: 'Ustani, koji spavaš, i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!'" (Ef 5,14).

+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup




ponedjeljak, 28. veljače 2022.

Kriva je Pachamama



Kada se jednog dana ispriča priča o Covidu, povjesničari će nagađati o uzroku i samog virusa i reakciji svijeta na njega. Zasigurno ćemo spomenuti oholost igranja s prirodom u našim laboratorijima. Mnogi će povjesničari vjerojatno u velikim razmjerima naglašavati sociološke implikacije straha. I naravno, neće se moći zanemariti rastući autoritorijanizam koji je pronašao iskru da zapali svoj fitilj. Međutim, ono što vjerujem da je osnovni uzrok će najvjerojatnije ostati skriveno: Pachamama. 

Dobro ste pročitali: vjerujem da su pandemija Covida i užasan odgovor na nju izravno uzrokovani štovanjem ovog poganskog idola u Vatikanu od strane prelata, svećenika i laika. U listopadu 2019. ovaj lažni idol postavljen je u srcu Katoličke crkve, a ubrzo nakon toga na zemlji je izbio pakao.

Biskupi diljem svijeta zaključali su vrata naših crkava. Umirućima se odbijao sakrament posljednje pomasti. Katolici nisu mogli pronaći svećenike za ispovijed. Vlade su građane natjerale na karantene. Djeca su svaki dan satima bila nasilno maskirana. Necijepljene su tretirali kao gubavce. Vlasnici malih poduzeća izgubili su  sredstva za život potezom guvernerovog pera. Bi li se to dogodilo da se Pachamama držala daleko od Rima? Mislim da ne. 

Opravdanja za incident s Pachamamom su slaba. Rekli su nam da je to zapravo Blažena Djevica Marija, navodna "Gospa od Amazone". Tada su nam rekli da je to zapravo Pachamama, ali da je se nije štovalo kao idola. Bio je to samo čin inkulturacije. To je možda zavaralo nekolicinu naivnih katolika, ali Bogu se nije za rugati.

Ali modernim sofisticiranim ljudima okrivljavanje Pachamame za korona krizu zvuči kao besmislica. Uostalom, ljudi s magisterijem teologije ne bi trebali razmišljati ovako. Trebali bismo razumjeti da je Bog pun ljubavi i da svijet ne funkcionira na tako pojednostavljen način. Sada imamo znanstveno razumijevanje svijeta i znamo da nekoliko ljudi koji se okupljaju oko malog drvenog predmeta ne mogu utjecati na ostatak svijeta, zar ne? 

Stari Židovi bi se rugali našem skepticizmu. Čak i površno čitanje Starog zavjeta pokazuje da su drevni Izraelci (ili barem sveti autori Biblije) vidjeli izravnu vezu između nevjernosti (osobito idolopoklonstva) i svjetovnih problema. I obrnuto, kada su Izraelci bili vjerni, uslijedio je zemaljski prosperitet. 

Ovo nije evanđelje blagostanja. Ako se puno molite, nećete nekim čudom zaraditi milijun dolara, a ako lažete na poslu, nećete iznenada oboljeti od raka. Ali Izraelci su vjerovali da ako ga Božji narod odbaci na dramatičan i jasan način kao što je idolopoklonstvo, On bi im vrlo lako mogao uskratiti svoju zaštitu.

Kako ne bismo provodili svoj unutarnji marcionizam i pomislili da će takva vjerovanja biti odbačena s Kristovim dolaskom, sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima da je one koji su "slavu besmrtnog Boga pretvorili u obličje običnog smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova,” Bog “predao” njihovoj nečistoći i grijehu. Točnije, sveti Pavao kaže da se “otkriva gnjev Božji s Neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u  nepravdi” (usp. Rimljanima 1,18-32). Gnjev Božji nije nestao nakon uskrsnuća. 

Mnogi katolici danas se opiru povezivanju grijeha sa strašnim događajima osim ako nisu izravno povezani, kao kad muškarac ubija svoju ženu. Naposljetku, Krist je jasno dao do znanja da to što je netko rođen s tjelesnim nedostatkom, kao što je sljepoća, nije posljedica njegovih grijeha ili grijeha jednog od njegovih roditelja:  "Ni on ne sagriješi, ni roditelji njegovi, nego da se objave djela Božja na njemu." (Ivan 9,2-3). Drugim riječima, Bog nije kaznio čovjeka sljepoćom jer su on ili njegovi roditelji učinili nešto loše. 

Međutim, ljudi često krivo tumače Kristove riječi da znače da naši grijesi ne mogu uzrokovati da se dogode nepovezane loše stvari. Ovo nije ono što riječi našeg Gospodina znače. On jasno daje do znanja da iako su prirodne mane dio ovog palog svijeta, naši specifični grijesi nisu uzrok specifičnih prirodnih nedostataka kao što su sljepoća ili gluhoća. Ali to ne znači da loši događaji nisu povezani s našim smrtnim grijesima. 

Danas mnogi od nas Boga doživljavaju kao prepopustljivog oca, onog koji okreče glavu na naše grijehe. Međutim, ovo nije Bog Biblije. Da, pravi Bog je uvijek spreman oprostiti naše prijestupe – kada mu dođemo – ali On ne sprječava negativne posljedice naših postupaka. Otac razmetnog sina dopustio je svom sinu da se valja sa svinjama kako bi mogao prepoznati svoje grijehe.

Dakle, kakva je veza između naših smrtnih grijeha i zla koje se događa u svijetu? Kao što je sv. Pavao aludirao, Bog može, i često to čini, uskratiti svoju zaštitu kada ga odbacimo. I jedna stvar koju Sveto pismo jasno objašnjava je da je idolopoklonstvo najgori način da odbacite Boga. Prva Božja zapovijed da postoji samo jedan pravi Bog je prva s razlogom, jer je najvažnija. Idolopoklonstvo je krajnje odbacivanje Boga, a kao što sam već rekao, Boga se ne ismijava. 

Možda Bog ne bi dopustio da virus korone pobjegne iz laboratorija u Wuhanu. Možda bi dopustio državnim čelnicima da prepoznaju i podrže tretmane za Covid koji su umjesto toga zatajeni. Možda bi Bog dopustio crkvenim vođama da bolje razumiju duhovnu devastaciju koju bi prouzročio kukavičkim odgovor i dao im hrabrost. Možda, možda, možda.

Bog uskraćuje svoju zaštitu ne iz zlobnog bijesa, već iz osjećaja milosrđa. Kada postanemo toliko arogantni i neposlušni da se igramo s idolopoklonstvom na našim najsvetijim mjestima, treba nas poniziti. Moramo vidjeti kakav je svijet kada slijedimo lažne bogove, a ne pravog Boga. A on je ovakav: bol, očaj, patnja i duhovna pustoš. Vjerske vođe koji nas napuštaju i političke vođe koji nas mrze. To je prirodna posljedica idolopoklonstva. 

Stavljanje zla učinjenog u ime korone u posljednje dvije godine pred noge Pachamame ne opravdava one koji su to zlo počinili. Ljudi su još uvijek odgovorni za svoje grijehe i imaju slobodnu volju da biraju dobro umjesto zla. Ali milosti potrebne za sprječavanje zla u velikim razmjerima možda su nam uskraćene kako bismo se ponizili i prepoznali svoju očajničku potrebu za Bogom.

Dakle, što možemo učiniti? Kako se možemo izvući iz ovog nereda koji smo stvorili? Davanjem zadovoljštine. Katolici moraju platiti odštetu za grijehe idolopoklonstva, posebno za štovanje Pachamame. To moraju činiti pojedini katolici, laici i svećenstvo. Ali prije svega, naši biskupi — i naš Papa — moraju platiti ovu odštetu. Moliti za oproštenje zbog ruganja Bogu. Zamoli ga za milost. Molitva, pokora, kostrijet i pepeo: ovo je put naprijed za grešni, idolopoklonički narod.

Tada će možda Bog dopustiti da se Covid ludilo jednom završi, potpuno za sva vremena. 

petak, 25. veljače 2022.

Gospa Fatimska je upozorila da će Rusija biti oruđe kazne i da će mnogi narodi biti uništeni




Gospa Fatimska upozorila je da će Rusija, ako se njezini zahtjevi ne poslušaju,“širiti svoje zablude po cijelom svijetu, uzrokujući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će imati mnogo za trpjeti, razni narodi će biti uništeni.” 

Međutim, u svom beskrajnom milosrđu, Bog nam je ponudio način da izbjegnemo ovu strašnu kaznu.

Posvetom Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu nećemo samo izbjeći predviđene kazne, nego ćemo dobiti neprocjenjivi dar mira u cijelom svijetu za cijelo čovječanstvo.

Važno je posebno istaknuti dvije Gospine riječi: nacije i uništenje. Nebo je odabralo te riječi s beskrajnom mudrošću.

Gospa nije rekla da će "države" biti uništene, te se stoga nije odnosila na civilne vlade ili suverenitet.

Riječ "nacije" odnosi se na narode. Na primjer, kada su 1795. Njemačka, Francuska, Rusija i Austro-Ugarska preplavile Poljsku i podijelile je među sobom, poljska država je uništena, ali poljska nacija nije uništena; ostao je poljski narod. 1919. ponovno je uspostavljena poljska država.

Očito, poljski narod nije bio uništen. Dakle, kada Gospa izjavljuje da će nacije biti uništene, ona misli na nacije ljudi, a ne na fizičke države obilježene granicama.

Isto tako, riječ "uništen" vrlo je značajna. Dolazi od latinske riječi "nihil", što znači "ništa". Doslovno, uništiti znači "pretvoren u ništa".

Da je Gospa htjela reći da će doći do gotovo potpunog, ali ne sasvim potpunog uništenja naroda, izabrala bi drugu riječ, kao što je „razorena“.

Dakle, koliko god to bilo uznemirujuće za zamisliti, moramo zaključiti da će cijeli narodi biti izbrisani ako prvo ne dobijemo posvećenje Rusije. Do sada se nije dogodilo najstrašnije Gospino upozorenje i proročanstvo, “razni narodi će biti uništeni”. Međutim, svijet se svakodnevno približava svom ispunjenju, kao što je objašnjeno u nastavku.


KRETANJE PREMA UNIŠTENJU

Istrebljenje golemog mnoštva ljudi ne samo da je moguće, već se događalo uznemirujućom učestalošću od 1917. godine.

Za petama Francuske revolucije Robespierre je javno izjavio svoju želju za istrebljenjem oko deset milijuna Francuza pomoću njegove vladavine terora, tj. otprilike trećine francuskog stanovništva. Bio je zaustavljen prije nego što je postigao cilj, ali drugi nisu.

Lenjin je izjavio da bi bio spreman ubiti 75% svjetske populacije ako bi to značilo da će ono što je preostalo biti komunističko. Staljin se hvalio: “Ako ubiješ pet ljudi, to je ubojstvo; ako ubiješ pet milijuna, to je politički pokret." Dvojica muškaraca zajedno su ubili najmanje 60 milijuna, a možda čak 110 milijuna tijekom njihove vladavine na čelu Rusije i Sovjetskog Saveza. Tijekom 1920-ih i 1930-ih pod Staljinom je samo u Ukrajini umrlo od gladi oko dvadeset milijuna ljudi. Mao je ubio desetke milijuna u Kini tijekom svoje vladavine. Polovica stanovništva Kambodže – otprilike tri milijuna ljudi – ubijeno je 1970-ih. Popis se nastavlja: Ruanda, Etiopija, Balkan, Libanon 1980-ih, itd. Međutim, najveći moderni pokolj je rat vođen protiv nerođenih. Abortus je bio nezakonit posvuda u svijetu kada se Gospa ukazala u Cova da Irii 1917. Ipak, od 1970. godine, oko 800 milijuna djece je “legalno” ubijeno u utrobi svojih majki, a brojke rastu svake godine.

Sadašnja populacija svijeta iznosi oko sedam milijardi ljudi. Tko bi želio uništiti veliki broj ovih sedam milijardi? Slijedi jedan primjer: postoji spomenik u Georgia koji prikazuje stajalište nekih moćnih i bogatih ljudi, posebno ekološkog pokreta Georgia Guidestones. Visok je preko 19 stopa (17.2 metra) na vrhu brda pored autoceste 72, oko sedam milja (11.2 kliometra) sjeverno od Elbertona, Georgia. Na njemu je napisano deset principa za ekološki pokret i "novo doba razuma" za koje tvrdi da dolazi.

Prvi princip glasi: “Održavati čovječanstvo ispod 500 000 000 u trajnoj ravnoteži s prirodom.” Budući da na svijetu živi sedam milijardi ljudi, ovaj spomenik u biti poziva na istrebljenje više od 90 posto svjetske populacije. Prema ovom principu, svaki bi pojedinac imao samo manje od deset posto šanse za preživljavanje.

Naravno, možemo biti sigurni da oni ljudi koji su postavili ovu strukturu ili podržavaju njezina načela, neće se dobrovoljno prijaviti za istrebljenje. Kršćani, posebice, mogu biti sigurni da će biti na meti. Četvrto načelo spomenika je “vladati strašću, vjerom, tradicijom i svim stvarima umjerenim razumom”.

Prema ovom načelu, ako katolik iznese svoju vjeru u javnu domenu, kao što je dužan učiniti po savjesti, vrlo vjerojatno bi se moglo prosuditi da svoju “vjeru” nije podvrgnuo “umjerenom razumu”.

ŠTO JE S BUDUĆNOŠĆU?

U svom intervjuu s ocem Fuentesom, sestra Lucija je izjavila, “mnogo puta je Presveta Djevica rekla mojim rođacima, kao i meni meni, da će mnogi narodi nestati s lica zemlje, da će Rusija biti oruđe kazne koje je odabralo Nebo da kazni cijeli svijet ako prethodno ne zadobijemo obraćenje te jadne nacije...”

Rezultati pape i biskupa koji nisu uspjeli posvetiti Rusiju utjecali su na sve nas; i dok se to ne učini, nastavit ćemo doživljavati Božju kaznu. Samo Posvećenje Rusije može spriječiti uništenje i kazne koje nas tek čekaju. Stoga su u pitanju naši životi i životi naših prijatelja i članova obitelji.

Uistinu, naša sudbina i sudbina svijeta ovisi o posveti Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Izvor

ponedjeljak, 14. veljače 2022.

Gospa Fatimska: "Kada će dovoljno ljudi moliti Krunicu svaki dan... razdoblje mira bit će dano svijetu."



Stoga, budimo poslušni našoj nebeskoj Majci i Kraljici, molimo svetu Krunicu - svaki dan, sami ili sa svojom obitelji, uključite se u Hrvatsku Vojsku Krunice: 

Telegram:  https://t.me/joinchat/kz7pJVeWi6w3YzEy

eMail:         zivi.psaltir@gmail.com 

Odaberite dan u mjesecu i koja otajstva molite - Radosna, Žalosna ili Slavna i počnite moliti taj dan u svakom mjesecu od sada na dalje ta otajstva - sami ili sa svojom obitelji. 

Nakane Vojske Krunice su:

1. Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti... 2 Sol 2:3)

2. Posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (kako je tražila Gospa Fatimska) i posveta Hrvatske Bezgrješnom Srcu Marijinu od naših biskupa 

3. Sveta svećenička i redovnička zvanja i njihova ustrajnost do kraja

4. Uspostava društvenog kraljevstva Isusa Krista (ili  vladavina Isusa Krista u društvu). Papa Pio X.:“Obnoviti sve u Kristu.“

5. Očuvanje od zabluda današnjeg vremena (kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2:10-12)).

6. Zaštita i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga osobito rađanje i zaštita nerođene djece 

7. Zadovoljština za grijehe, predanje Božjoj svetoj volji i ... (vaše nakane)

Zatim, molimo svetu Krunicu javno - pronađite svoj grad na popisu gradova u inicijativi HRVATSKA MOLI KRUNICU ili na telegramu: https://t.me/HrvatskaMoliKrunicu koja je dio svjetske inicijative Public Rosary. Ako vašeg mjesta nema na popisu organizirajte svoju grupu. Dovoljno je da nađete jednog prijatelja, poznanika ili brata ili sestru u Kristu i Mariji. 
Matej 18,20 - "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Zašto moliti javno? 

Pozivamo u ovim turbulentnim vremenima na javnu molitvu Krunice gdje želimo s posebnim žarom od našega blagoslovljenog Spasitelja i Njegove presvete Majke isprositi smilovanje za našu domovinu i za cijelu svetu Crkvu!

Već mjesecima i godinama se način upravljanja u Crkvi i politici radikalizira do nepodnošljivih granica i sve više pretvara u samovolju. Vlade europskih zemalja, pa tako i hrvatska, silom udaraju na savjesti svojih građana i na njihova temeljna prava i slobode. I to ne obazirući se na druga mišljenja znanstvenika i medicinskih stručnjaka. Ako je vlast u stanju ljudima oduzimati posao, a time i uvjete za egzistenciju, zbog stvari koje se protive njihovoj savjesti, tada se za budućnost zemlje trebamo pribojavati onoga najgorega.

Gdje su istina, sloboda i pravo izloženi najtežim opasnostima, treba pružiti otpor, pa i po cijenu osobnih nepogodnosti. Treba upotrijebiti sva legitimna naravna i nadnaravna sredstva da bismo se suprotstavili tiraniji. Budući da se pri sadašnjim sukobima u konačnici radi o apokaliptičkoj borbi između svjetla i tame, treba najveću važnost dati primjeni nadnaravnog, duhovnog oružja.

Zato pozivamo na veliku molitvenu akciju molitve Krunice na javnim mjestima diljem naših gradova! Sama Majka Božja poziva nas u Fatimi na to. Po svojoj odabranoj glasnici, sestri Luciji, daje nam utješno obećanje da ćemo s Krunicom biti u stanju riješiti sve probleme:

„U ovim posljednjim vremenima u kojima živimo Presveta Djevica dala je molitvi Krunice novu snagu. Stoga ne postoji nijedan problem, koliko god težak bio, bilo u svjetovnom ili još više u duhovnom području, a da ga se po molitvi Krunice ne bi moglo riješiti. Po svetoj Krunici ćemo se moći spasiti, posvetiti, tješiti našega Gospodina i postići spasenje puno duša.“ 

„Nakon euharistijske liturgije je Krunica najprikladnija molitva da bismo očuvali vjeru i da bismo se sjedinili s Bogom. Ona je najmoćnije oružje s kojim ćemo se moći obraniti.“

Molimo da bismo našu domovinu koja prolazi jednu od najtežih kriza od svoje neovisnosti, preporučili Majci Božjoj i isprosili njezinu pomoć za sve stanovnike.

Nakane i inicijative Hrvatska moli Krunicu su iste kao i Hrvatske Vojske Krunice: 

Zašto te nakane?

1. 2. Solunjanima 2,3 - "Da vas nitko ne prevari ni na koji način..." Nema puno dobrih pastira. "Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju." (Luka 10,2) Na njihovom mjestu su najamnici koji šire svoje laži, ne služe Gospodinu već vladarima ovoga svijeta. Stoga, da nas ne zavaraju takvi i slični...

2. Zašto je Gospa Fatimska bila toliko zabrinuta za Rusiju?

3. Jer su nam svećenici potrebni da bi nas vodili u Nebo, ukazivali nam na uzak put i da bi nas jačali duhovnom hranom. 

4. Jer bez toga nema mira ni blagostanja u ni jednoj zemlji.

5. Jeremija 8,5 -Zašto je taj narod, zašto je Jerusalem otpao za svagda? Zašto se drže čvrsto zablude, neće da se obrate?

Mainstream mediji i takozvani stručnjaci šire laži i iako su mnogo puta uhvaćeni u laži i nerazumnim i nelogičnim ponašanjima i izjavama, ljudi opet njih slušaju umjesto Gospodina.

Dobro je netko mudro rekao: "Ljudima je lakše prihvatiti jednostavnu laž, nego kompliciranu istinu."

6. Zato što se broj ubijene djece u majčinim utrobama (gdje bi trebala biti najsigurnija i najzaštićenija) kreče oko 73 milijuna godišnje i jedan je od najčešćih razloga smrti u svijetu. Ubojstvo nevinih je jedan od četiri grijeha koji vape u Nebo za osvetom. Ove mjere u svijetu su direktna kazna za taj užasan zločin. Tamo gdje su mjere najgore tamo je dopušteno ubiti dijete do 5 minuta prije poroda. I zato što su obitelji, posebno gdje se prakticira vjera, pod najvećim udarom. Majke i očevi prisiljeni su raditi cijele dane, a djecu odgajaju ustanove koje im pune um raznim ideologijama i perverzijama te TV i internet sa svojim opasnostima i nemoralom. A obitelj je osnovna stanica društva i ako se ona uništi i razboli cijelo društvo umire.

7. Naši grijesi su brojni i strašni... narodi moraju na ovome svijetu zadovoljiti za svoje javne grijehe i zato treba činiti javnu zadovoljštinu za njih! Budući da naši putovi nisu Božji putovi, trebamo se naučiti predati u Božju volju pa i kada je teško jer znamo da je Bog apsolutno dobar i uvijek čini ono što je najbolje za nas, a ako dopušta nešto što je zlo to je zato što On iz toga može izvesti veće dobro! Jedino i najveće zlo na ovome svijetu je grijeh stoga se samo njega trebamo plašiti! Strah Božji je jedan od darova Duha Svetoga!

Luka 12,4-5 - "Kažem vam, prijatelji moji: Ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a dalje ne mogu ništa učiniti. Pokazat ću vam, koga da se bojite: Bojte se onoga, koji nakon smrti ima moć baciti u pakao. Da, kažem vam: Njega se bojte!" 

Hebrejima 10,31 - "Strašno je upasti u ruke Boga živoga." 

Mudre izreke 1,7 - "Strah je Gospodnji najviša spoznaja; samo luđaci preziru mudrost i stegu." 

Dok ne shvatimo tko Bog je i ne usavršimo pobožan strah od Njega, mi nemamo prave mudrosti. Prava mudrost dolazi samo iz shvaćanja tko Bog je i da je On svet i pravedan. Strah Božji je temelj našeg koračanja Njegovim putovima, našeg služenja Njemu i  da ga ljubimo na ispravan način.

Jeremija 8, 5-15 - Zašto je taj narod, zašto je Jerusalem otpao za svagda? Zašto se drže čvrsto zablude, neće da se obrate? Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za zloću svoju, da kaže: 'Što sam skrivio?' Svi trče od toga tako brzo kao konj, kad nagne u boj. I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena povratka svojega. A narod moj ne zna pravnoga reda Gospodnjega." Kako možete reći: "Mudri smo, imamo zakon Gospodnji!" Jest, dobro, ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka književnika. Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su riječ Gospodnju. Što im još preostade od mudrosti? "Zato dajem žene njihove strancima, njive njihove drugim posjednicima, jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju. Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako Mir, mir, a mira nema. Morali bi se stidjeti, što su činili gad, ali se ne stide, ne znaju se više zarumeniti. Zato će popadati, kad pada sve, i srušiti se, kad ih kaznim", veli Gospod. "Hoću li kod njih držati berbu", veli Gospod, "nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu, i lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima, koji dolaze na njih." Što sjedimo tiho? Skupite se, poći ćemo u tvrde gradove, i tamo ćemo propasti, jer Gospod, Bog naš, hoće naše uništenje. Otrovnu vodu daje nam da pijemo, jer smo griješili proti Gospodu. Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah!

Preporučam pročitati i ovaj tekst:

Što učiniti kad nam prijeti porobljavanje od nadmoćnijeg neprijatelja?


utorak, 8. veljače 2022.

Gdje su nestali svi katolici

Gdje su nestala katolička djeca?


U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

„Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

„Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“

„Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.

Dosta je takvih besmislica. Naravno da je Nebo mjesto, a autoriteti to moraju reći, jasno i glasno. Kakvo je to nadnaravno mjesto nadilazi našu maštu, ali to ne znači da nije stvarno. Ono je iznad naravnoga, neiskvarivo i njegovo postojanje traje vječno.

Mislim, dajte molim vas, ako Nebo nije mjesto, gdje je onda naš Gospodin? Što On gleda svojim divnim očima i što dodiruje svojim ranjenim rukama? A gdje je Gospa, Bezgrješno Začeće, koja je uznesena tijelom i dušom na Nebo?

Oni ne lebde na nekoj eteričnoj izmaglici. Ovdje govorimo o fizičkoj prisutnosti. Jednoga dana, kada ćemo gledati našega Kralja i Kraljicu kako slavno kraljuju na Nebu, vidjet ćemo njihova prava lica i čuti njihove prave glasove.

Poricanje suštinske stvarnosti Neba slama jednu doktrinu za drugom. Ako Nebo nije mjesto, što je s uskrsnućem tijela? Zar ne bismo trebali dobiti nazad svoja tijela na Sudnji dan? Svoju krv i kosti? Svoje prste? To je ono što Crkva naučava. U to vjerujemo. Ali gdje onda ta slavna tijela idu?

Ah, znači ni to nije sigurno.

Utjelovljenje, uzašašće, drugi dolazak stavljaju se u pitanje. Ostaje nam neko ezoterično lupetanje o sljedećem životu. Govore nam da moramo imati vjere da se život nastavlja nakon smrti, samo ne znaju kako. Možda je to duhovna besmrtnost, neopterećena tijelom. Tko zna?

A gdje su časne?


Drugi zid, odnosno druga blokada za otvorenu raspravu o spasenju je problem grijeha i njegovih posljedica. Krist je umro za naše grijehe. Svi ponavljaju tu formulu, no razumiju li njeno značenje? Shvaća li itko zašto je Krist umro za naše grijehe?

Da bi nas spasio od pakla. Zato. To je spasenje. Spasiti nas od prokletstva. Ako nismo spašeni, onda smo prokleti. To je tako jednostavno.

Bojim se da se ljudi više ne boje pakla. Oni odbacuju cijelu tu ideju. To je jednostavno apsurdno i smiješno za moderni um; on to ne može prihvatiti. Vatra i tama i smrad sumpora – tko u to više vjeruje?

Ali pakao postoji. On je stvaran. I on je vječan.

Zamislite najgoru moguću bol, najgori jad, najgore žaljenje koje ste ikada iskusili. Ponovno proživite bol, ogorčenost, najgoru usamljenost koja razdire dušu koju ste ikada osjetili. To je samo tračak onoga što je pakao, a grijeh ljude tamo predaje.

Pa opet, mi ne smijemo pričati o grijehu. Ne smijemo osuđivati. A da ne govorimo o zapovijedima. Kao da grijeh ne postoji. Pomislili bi da su svi svećenici postali Rogersovi humanistički psiholozi. Prakticirajući bezuvjetno pozitivan stav, negativnost se rasplinja, a divan cvijet raste iz dubine savršenog ljudskoga srca, nešto poput moderne verzije Rousseauovog plemenitog divljaka. Nema na njemu mrlje istočnog grijeha. Sve je divno i krasno.

A koji je rezultat poricanja zla? Rezultat je propast.

Razmislite o svim stvarima koje danas ljudi prihvaćaju. Stvari koje smo običavali nazivati smrtnim grijesima – smrtnima, jer bi nas oni ubili. Crkva nas je prije upozoravala na njih, tako da ne bismo bili izgubljeni, ali sada je uglavnom muk.

Jedna od najvećih tih stvari je umjetna kontracepcija. Nikada neću zaboraviti što se dogodilo u nedjelju nakon što je objavljena Humanae vitae. Enciklika je bila na naslovnici mjesnih novina. Dugačak tekst citirao je čitavo mnoštvo teologa koji su izjavljivali s prividnim autoritetom da taj nauk nije nezabludiv. Ljudi sami mogu odlučiti o tome. Oni su, napokon, odgovorni odrasli ljudi.

Zanimljivo, mislila sam dok sam išla na Misu, očekujući čuti pravi nauk Crkve. Ali svećenik nije čak niti spomenuo encikliku, kao ni sljedeći tjedan... Kasnije smo naučili da su encikliku čak i biskupi odbacili, a Rim nije ništa poduzeo. Neslaganje se nastavilo. Nitko o tome nije pričao. Planiranje obitelji bilo je, napokon, privatna stvar. Što su svećenici u celibatu znali o braku – komentirali su ljudi.

Tako su se ljudi činili ispravni u svojim očima. Nije bilo posljedica. Svih tih godina nisam nikada čula svećenika da kaže da žena ne može primiti Pričest ako uzima kontracepcijsku pilulu ili čula svećenika da govori o zlu sterilizacije, smrtnom udarcu tijelu, poznatom unakažavanju tijela.

Gdje su katoličke škole?


Nerado govore o nastranosti homoseksualnosti, pa čak i usprkos svim skandalima. Ne govore o preljubu ili bludu ili lakomosti ili krađi. O laganju? Ni riječi.

Rijetko pričaju o ljepoti Neba, o patnji u čistilištu ili gorućim mukama pakla. Zamislite to. Nitko ne spominje da nećemo svi završiti na istome mjestu. Nema upozorenja. Pretpostavljam da onda nema razloga za brigu.

Jesu li svi spašeni? Zar nitko nije izgubljen?

Nadrinaučnik opet progovara: „Isus je tako milosrdan“, govori dok maše rukom.

„On ne bi podnio poslati nekoga u pakao.“

„Ali zar ne moraš ništa napraviti da bi došao u Nebo?“, pita nedužni učenik. „Ne moraš li biti vrijedan Neba?“

Nadrinaučnik okreće svojim očima.

Dječak je uporan. „Ali moraš biti kršten, zar ne? Moraš biti katolik.“

Ubacuje se drugi učenik. „Budući da je Crkva Kristovo otajstveno tijelo, zar nas sakramenti ne mijenjaju? Ne čine li nas oni vrijednima Neba?“

Nadrinaučnik podiže svoju bradu. Njegove sive oči gledaju u daljinu, kao da vidi izvan učionice, gleda nešto što drugi ne mogu vidjeti. Duboko udiše kroz nos.

„Ne smijemo unositi podjele“, govori, a zatim dugo govori o novom razumijevanju, o mogućnosti univerzalnog spasenja. Napokon, postoji nesavladivo neznanje i čitava ideja o nesvjesnom kršćaninu. A zatim su tu ta iskustva ljudi blizu smrti koja ukazuju na ugodan život poslije za sve. On zaključuje da stoga nema smisla o tome govoriti.

Ali ja kažem da moramo o tome govoriti.

Zašto Učiteljstvo ne raščisti maglu? Zašto svećenici i biskupi jednostavno ne kažu: izvan Katoličke crkve nema spasenja. Plaše li se? Plaše li se uvrijediti nevjernike? Ili još gore, jesu li izgubili vjeru?

Bez obzira na razlog, nauk je istinit.

Dopustite mi da vam kažem što je taj nauk za mene značio kada sam bila samo malena djevojčica. On nije bio ništa manje do pozivnice s Neba.

A gdje je katolički identitet?


Ja nisam rođena u katoličkoj obitelji iako to nisam posve razumjela. Napokon, znala sam Nicejsko vjerovanje iz srca i poslušno ga recitirala u Kristovoj episkopalnoj crkvi, ponosno svjedočeći svoju vjeru u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Nisam zasigurno bila protestant. Ali bili su potrebni moji katolički prijatelji iz četvrtog razreda da me čvrsto postave na put spasenja.

Običavali smo stajati u krugu za vrijeme odmora u Southwestern School, nadajući se da nas učiteljica neće primijetiti i natjerati da se igramo graničara ili neku drugu dosadnu igru. Morali smo raspravljati o važnim stvarima. Bilo nas je petero – Dolores, Mary Kay, Anne, Barbara, i ja.

Ponekad je bilo zaista hladno. Sa snijegom na cipelama, zbile bi se na hrpu, stiščući svoje kapute i drščući kao lude. Ali ja bih to jedva primijetila. Te djevojčice govorile su mi najčudesnije stvari. Stvari koje nikada prije nisam čula. Stvari o drugome svijetu. Mogla sam neprestano slušati o tome. Koristile su neobične riječi poput čistilišta, limba i oprosta. Istinski su vjerovale u pakao. Govorile su da je đavao stvaran.

Moje su prijateljice znale svakakve stvari o Nebu. To je bilo predivno. Kao da su dijelile neko tajno znanje. U njihovim glavama nije bilo mjesta sumnji u to je li Nebo mjesto, a govorile su o njemu kao da su bile tamo. Vikala sam da želim znati više.

Gledale su jedna drugu, vrtile svojim glavama, a zatim me tužno pogledale.

„Ali ti ne možeš ići na Nebo“, rekle su.

„Zašto ne?“

„Zato što nisi katolkinja.“

„A što trebam napraviti da bih bila katolkinja?“

„Moraš ići na vjeronauk i učiti katekizam.“

Te su se riječi urezale u moje srce poput strijele. Iako nisam mogla 'ići na vjeronauk' do fakulteta, ja sam tada u sebi odlučila - bit ću katolkinja. Prava, ne samo ona koja govori Nicejsko vjerovanje u vapnom obojenoj episkopalnoj crkvi, pitajući kako mogu vjerovati u jednu svetu katoličku Crkvu i ne biti u njoj.

Te devetogodišnjakinje su posjedovale Istinu i nisu oklijevale podijeliti je sa mnom. Rekle su mi što je nužno za spasenje jer sam bila njihova prijateljica. Nisu razvodnjavale nauk. Nisam trebala znati o iznimkama. Samo sam trebala biti katolkinja.

Molim vas, poštedite me nijansi. One postoje, ja to razumijem. Na Nebu su neki ljudi za koje ne bi pomislili da će biti tamo. To je dobro. Nemam pojma o tome kako Gospodin spašava u posljednjem trenutku ljude koji nisu ušli u Crkvu dok su bili živi. Ne pretvaram se da znam kako milost sagori nevjeru u njihovim umovima prije negoli njihove duše napuste ovaj svijet, ali ja to niti ne trebam znati. To je Božje djelo.

Sve što znam je da svaki čovjek na ovome planetu treba biti spašen od pakla. Gospodin je umro da bi osigurao mjesto za nas u Nebu. On je utemeljio Crkvu, jedinu pravu Crkvu koja je nužna za spasenje duša.

Ako to nije tako, onda je sve što radimo gubitak vremena. Zašto bi se tako teško trebali boriti? Zašto bi se tako čvrsto trebali držati Tradicije? Zašto bi se borili protiv poplave nemorala i očaja koji gutaju svijet? Zašto je to važno? U čemu je poanta? Ako postoji spasenje izvan Katoličke Crkve, onda mi ništa ne trebamo činiti. Samo uskočite nazad u more neznanja.

Što se mene tiče, ja ću radije biti poput svojih starih prijatelja, tih hrabrih djevojčica koje su mi prve rekle što trebam učiniti da bi spasila svoju dušu.

Susan Potts

Izvor