nedjelja, 21. kolovoza 2022.

Da, Krunica je moćno oružje protiv zla - Ona je rješenje, ne problem



Gdje god se bori protiv neprijatelja Crkve, Krunica je u samom centru borbe. Crkva nije nikada skrivala Krunicu i vojničko slikovno prikazivanje toga što znači biti kršćanin u neprijateljskom svijetu.

Gospodin Panneton si je mogao prištedjeti mnogo muke i vremena da je samo malo istražio Krunicu izvan konspiratornih stranica koje je trolao da bi sastavio svoje dramatično blebetanje.

Katolici nikad nisu skrivali činjenicu da je Krunica oružje u borbi protiv sila zla. Već sedam stoljeća Krunica je moćno oružje protiv svijeta, tijela i đavla. Sadašnje razdoblje nije iznimka tom pravilu. Zapravo, ona je sad potrebna više nego ikada.

Sv. Dominik je prvi promovirao Krunicu kao sredstvo borbe protiv albigenskog krivovjerja u trinaestom stoljeću. Papa Pio V. je 1571. pozvao sve kršćane da mole Krunicu za pobjedu nad muslimanskom flotom kod Lepanta. Dan katoličke pobjede sedmog listopada kasnije je proglašen blagdanom Svete Krunice.

Kada se Blažena Majka ukazala maloj djeci pastirima u Fatimi, Portugalu 1917. Ona je tražila da svi svakodnevno mole Krunicu da bi završilo ratovanje u Europi. Mnogi pripisuju povlačenje sovjetske vojske iz Austrije 1955.nakon 2. svjetskog rata masovnim javnim okupljanjima radi molitve Krunice  koje je po čitavoj zemlji organizirao pater Petrus Pavlicek.

Gdje god se bori protiv neprijatelja Crkve, Krunica je u samom centru borbe.. Crkva nije nikada skrivala Krunicu i vojničko slikovno prikazivanje što znači biti kršćanin u neprijateljskom svijetu. Nema ništa pogrešno u usvajanju tog slikovnog prikaza u modernim vremenima i ratovanju. Nije bez razloga blaženi papa Pio IX. rekao: "Dajte mi vojsku koja moli Krunicu i ja ću osvojiti svijet." 

S dokumentiranim iskustvima uspjeha, Krunica je pravo i efikasno oružje protiv stvarnih neprijatelja Crkve. Ona izaziva užas u srcima onih koji progone Crkvu, uključujući i one koji su uključeni u trenutni kulturni rat.

Tako napadi gospodina Pannetona na Krunicu jedino mogu biti objašnjeni jer je on vidi kao prijetnju sadašnjoj bezbožnoj kulturi. On ne može propustiti primijetiti da se Krunica javlja svugdje na prvim linijama kulturnog ratovanja. Njezina nevjerojatna moć je zatvorila klinike za pobačaje, otkazala nastupe transnestita po čitaonicama i naljutila sotonističke aktiviste. Njegov napad ne cilja samo na krajnje desničare već na vjerne katolike koji na javnim trgovima mole Krunicu i koji uspijevaju biti poslušni Marijinom zahtjevu u Fatimi. I to ga užasava.

Zabrinutost gospodina Pannetona zbog Krunice ima tri znakovita nedostatka. On ne razumije narav Krunice kao molitve koja sjedinjuje osobu s Blaženom Majkom. Tako on stvara svetogrdnu priču da se zrna krunice kao amajlija isprepliću u ekstremističke resice. 

Krunica, po svojoj naravi, povezuje vjernike katolike s našom Gospom, koja je sva čista, sva dobra i nesposobna za grijeh. Ništa u vezi naše Gospe ne može biti protivno zajedničkom dobru. Oni koji mole Krunice će se zauvijek truditi da ne učine ništa protivno Božjem zakonu. Sugerirati da su oni odani Krunicu potencijalni krajnje desni teroristi je uvreda svim onima koji ljube Krunicu i mole ju.

Njegov drugi problem je njegova želja da izolira Krunicu da je učini bezopasnom. Dok osuđuje konzervativce što od Krunice rade oružje, on želi sve to getoizirati. On drži da je Krunica prihvatljiva dok god se moli unutar crkava i dalje od gradskih trgova. Krunica mora biti reducirana na utješnu dekicu koja podupire slabe duše koje muči tjeskoba. Ona mora ostati u rukama onih koje on smatra "svetima" i stoga mora ostati nedjelotvorna. Mješavina katoličkog aktivizma i Krunice ne smije biti dopuštena. 

Konačno, vizija Krunice gospodina Pannetona želi ograničiti njezinu upotrebu na nejasna i dvosmislena zla. Oni odani Krunici moraju držati svoju borbu subjektivnom i unutarnjom. Ciljati na folklornog "Sotonu" koji postoji samo u mašti nervoznih katolika, a ne na pravi svijet.

Onog trenutka kada je zlo identificirano kao sotonistička crna misa na Harvardu ili u gradskoj vijećnici u Oklahomi, LGBTQ+ agenda ili "reproduktivna prava", pisac oglašava uzbunu. Krunica tada pogoduje opasnim "homofobnim" stajalištima. Ona tada predstavlja "militarizam koji također uzdiže ratnički mentalitet i ideje o muževnosti i muškoj snazi."

Zabludjeli kanadski pisac pokazuje svoje prave ekstremističke boje braneći sva ljevičarska stajališta. A kada druga strana kaže da prestanemo koristiti Krunicu to je siguran znak da ona ima ogroman utjecaj na "vrhovništva i vlasti" koji vladaju modernim svijetom (Efežanima 6,12). Vrijeme je da pojačamo napad.

A Krunica je najmoćnije oružje. Katolici je trebaju koristiti ponosno, javno i gorljivo.

John Horvat II 

nedjelja, 3. srpnja 2022.

O "obredu sv. Petra" - slavnom Rimskom obredu (najljepšoj stvari s ove strane neba)

 


UVOD

Apostoli su sastavili pedeset četiri obreda Mise, u skladu s jezikom i običajima zemalja koje su evangelizirali. U ovom će tekstu riječ biti samo o Rimskom obredu Mise.

Zašto smo izabrali Rimski obred, ako je on samo jedan među mnogima? Je li to zato što se služi na latinskom? Ne, zapravo, izvorni jezik na kojemu je bio zapisan je bio siro-kaldejski, kojeg je sastavio sv. Petar u Antiohiji. To je bio jezik koji su upotrebljavali u Kristovo vrijeme ljudi u Judeji. Radi se o božanskoj Providnosti koja je odabrala latinski, koji će uskoro prestati biti „narječje“ kao jezik Crkve. Taj „mrtvi jezik“ za Crkvu je trebao biti znak Njezinog jedinstva u „Njezinoj Liturgiji“ i štititi značenje „Njezinih dogmi“ (jer značenje riječi na bilo kojem narječju teži promjeni kroz vrijeme – a u mrtvom jeziku se značenje riječi nikada ne mijenja).

Važnost latinskog rimskog obreda je u tome da je to obred oko 94% svih katolika. Bio je to latinski rimski obred koji je sv. Pavao širio u svojim misijskim putovanjima, obred koji je sv. Franjo Ksaverski širio po Aziji, obred kojeg su konkvistadori širili po Južnoj Americi uz pomoć Gospe Guadalupske. Bio je to latinski rimski obred koji je prvi služen na obalama Amerike, na Floridi, na mjestu koje se sad zove St. Augustin, puno prije nego su stigli prvi doseljenici. Očito, Gospodin se ''ukrcao na liturgijsku lađu'' sv. Petra; upravo je latinski rimski obred Bog izabrao za evangelizaciju širom svijeta.

Prije nego nastavim, dopustite mi da definiram riječi Tradicija i običaj koje se učestalo koriste u ovom dokumentu.

Webster definira Tradiciju kao: “Prenošenje vjerovanja i običaja, ustanovljeni uzorak djelovanja (poput vjerske prakse).“

Webster definira običaj kao: “Davno ustanovljena praksa koja se smatra nepisanim zakonom. Uporaba i praksa zajednička mnogima.“

Također i kanon 27 (novi Zakonik) objašnjava da je običaj najbolji tumač zakona.

Tako da kada pogledamo liturgijski zakon prema kanonskoj tradiciji, u smislu ispravnog razumijevanja zakona, on se mora razumjeti u skladu s tradicijom koja je ustanovila liturgijske običaje. Kao što je drevni crkveni otac, sv. Ivan Zlatousti rekao: „Radi li se o tradiciji? Ne pitaj više ništa.“

TRADICIJA PRVE MISE

Komentari u ovom poglavlju utemeljeni su na knjizi: “Kako je Krist služio prvu Misu“ oca Jamesa L. Meaghera, D.D. Njega je papa Lav XIII. Nazvao 'doctor divinis'. Bio je predsjednik Kršćanskog novinarskog udruženja izdavačke kuće u New Yorku koja je knjigu izdala 1906. godine.  Knjiga (440 stranica – kompletno s referencama i detaljnim indeksom) je trenutno dostupna u Tan Books and Publishers.

Autor ide u detalje da bi pokazao kako je posebno rimski obred Mise načinjen prema uzoru na Liturgiju tradicionalnog židovskog blagdana Pashe. Skoro svaki detalj Mise ima svoj uzorak u Pashalnoj liturgiji. Od procesija, molitva u podnožju oltara (isti psalmi su citirani), Confiteor, čak i sam Kanon su neobično slični. On ističe da je sam Bog dao detaljne upute Mojsiju i Aronu kako treba obavljati blagdan Pashe.

Bog je također dao detaljni opis liturgijske odjeće do upadljivih sitnica, naveo je materijal, boju, oblik i ukrase odore koja se nosi na javnom bogoštovlju i zabranio da ih se nosi u neko drugo vrijeme. Crkva danas rabi istu vrstu liturgijskih odora napravljenih od lana, i iste liturgijske boje, crvenu, bijelu, zelenu i ljubičastu. Crkva je samo dodala crnu boju da bi izrazila žalost. Da bi ilustrirao božansku brigu u vezi odora ističe da ih se spominje 167 puta u Starom zavjetu i 59 puta u Novom zavjetu.

Pogledajmo sada neke značajne citate da bismo ilustrirali sličnost između Pashalne liturgije i one rimskog obreda kako ju je pjevao Krist na prvoj Misi.

- “Službe u sinagogi nisu pjevali samo rabin i njegovi svećenici, već su i ljudi sudjelovali u zbornom pjevanju. Veliki izraelski prorok Izaija prorekao je noć kada će Gospodin Mesija doći i pjevati pashalnu službu. Bezbrojni dokazi navode nas da vjerujemo da je Posljednja večera bila pontifikalna Misa koju je pjevao Gospodin, njegovi apostoli i ljudi koji su sudjelovali u zbornom pjevanju.“

- “Krist je stoga svećenik po redu Melkisedekovu kada je prinio kruh i vino na Posljednjoj večeri, i svećenik po redu Aronovu kada je donio pashalno janje u hram da bude žrtvovano.“

- “Pashalna liturgija, sačinjena od molitava, psalama, pjesama, himni, uputa, rubrika, itd., bila je temelj na kojem su apostoli, apostolski muževi i veliki sveci formirali 54 različite liturgije Mise. Najpoznatija, rimski obred, koju je ustanovio Petar u vječnom gradu i koja uz neznatne promjene stiže do nas pod imenom latinska ili rimska Misa.“ 

Jedna od zanimljivosti koju autor ističe je da je prema židovskoj tradiciji cenacolo, gdje je Krist izabrao služiti prvu Misu, izgrađen iznad grobnica Melkisedeka (svećenika i kralja) i Davida (proroka i kralja). Cenacolo je kasnije postao katedrala sv. Jakova, prvog biskupa Jeruzalema. Mjesto gdje je sv. Jakov služio svoju prvu Misu, istim riječima kao sto je to Isus činio.

Kao zaključak ovog poglavlja treba biti očito da Krist nije proizveo novu liturgiju na Posljednjoj večeri. Točnije, On je usavršio pashalnu liturgiju, koja je bila božanskog porijekla, pravim „žrtvenim jaganjcem“. Tako je ispunio ono što je Ivan Krstitelj, govoreći o Isusu, predskazao:  "Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta."

SAŽETAK LITURGIJSKE POVIJESTI PRIJE II. VATIKANSKOG SABORA

- Sv. Pavao kaže: „Predadoh vam ponajprije što i primih.“ On potom objašnjava što je to što je primio. Ono što on opisuje je sveta Misa. Da je Gospodin, prije negoli je trpio, uzeo kruh govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas. Ovo je čaša Novoga Zavjeta u mojoj krvi“, itd. Stoga kada sv. Pavao kaže “stojte i držite predaje“ i “predadoh vam ponajprije što primih“, on se posebno poziva na liturgiju svete Mise. 

- Papa Inocent I. (402. – 417.) u pismu biskupu Gubbia, u vezi liturgijskih pitanja, kaže: „Tko ne zna ili ne priznaje da ono što je Petar, apostolski prvak, predao rimskoj Crkvi i što se i danas čuva, treba biti sačuvano i da ništa od onoga čemu nedostaje autoriteta ili što naizgled uzima kao primjer nešto iz drugih izvora ne smije biti dodano ili uvedeno?“

- Papa Vigilije (538. – 555.) u pismu metropolitu Brage govori sljedeće: “Stoga smo uredili prije spomenuti tekst kanonske molitve koju smo, po Božjoj dobroti, primili od apostolske tradicije.“

- Oko 600 godina pape su polagali „krunidbenu prisegu“, zavjetujući se: „Neću mijenjati ništa od primljene tradicije, i stoga, ni u što, što sam našao da su prije mene očuvali moji Bogu ugodni prethodnici, neću zadirati da bih preinačio ili dopustiti u tome ikakvu inovaciju.“ (1. odl.). Prisega je zazivala božansku kaznu: „ako bih pokušao djelovati u bilo čemu u suprotnosti s time ili ako dopustim da nešto takvo bude izvršeno, Ti mi nećeš biti milosrdan na strašan dan božanske pravde“ (5. odl.). „Krunidbena prisega“ počela je s papom sv. Agatonom (678. - 681.) i polagala se sve do pape sv. Celestina (1292. - 1294.). Papa Bonifacije VIII., nasljednik sv. Celestina V. nije potpisao prisegu niti ju je poslao vladajućim monarsima zbog političkog pritiska, a ne zato što se nije slagao s prisegom.

- Na koncilu u Firenzi (koji je završio 1445.) papa Eugen IV. (1431. - 1447.) imenovao je kardinala Torquemadu službenim koncilskim teologom, koji je podržao načelo da običaj određuje liturgiju. Kardinal Torquemada objašnjava, citirajući raspravu pape Inocenta III. o običajima, da ako papa pokuša promijeniti crkvene liturgijske ceremonije, da bi time počinio raskolnički čin.

- Postoje dva crkvena vrlo ugledna teologa - Kajetan (koji je umro 1534.) i Suarez (umro 1617.). Oba su smatrala da bi papa bio raskolnik ako on, kao što je njegova dužnost, ne bi bio u potpunom zajedništvu s tijelom Crkve kao, na primjer, da ekskomunicira čitavu Crkvu, ili da promijeni sve liturgijske obrede Crkve koje je utvrdila apostolska tradicija.

- Tridentski sabor (1545. - 63.): 7. zasjedanje, kanon 13.  Izjavljuje, „Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i prokušani obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka bude kažnjen anatemom.“

- Sinoda u Pistoji 1786., predlaže pojednostavljenje liturgije, da se svagdje počnu upotrebljavati narječja i glasno izgovarati kanon Mise. Papa Pio VI. osuđuje te prijedloge i proglašava Sinodu nevažećom.

KRITIKA NOVUS ORDO MISE

- Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi “Duh liturgije“ ističe da je nova liturgija, Novus Ordo, prekid s tradicijom. On kaže da je na ,,mjesto izrasle liturgije imamo skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski rast, životni proces rasta i razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga s fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka.“ Kardinal također izjavljuje: „Nakon II. Vatikanskog sabora stekao se dojam da je papi moguće sve u pitanjima liturgije, napose kad se radi prema nalogu nekog ekumenskog sabora. I konačno, ideja da je liturgija kao veličina već zadana, da nije otvorena za kojekakve improvizacije, uvelike se izgubila u općenitoj javnoj svijesti na Zapadu.“ U tom smislu kardinal kaže: „Prvi vatikanski sabor zapravo nikako nije definirao niti je htio definirati papu kao apsolutnog monarha, nego naprotiv kao jamca poslušnosti objavljenoj Riječi. Njegova je punomoć  povezana uz predaju vjere – to vrijedi upravo na području liturgije. Liturgiju ne ''stvaraju'' i ne ''prave'' mjerodavni uredi ili nadležne vlasti. I sam papa može biti jedino ponizni sluga njezinog pravilnog razvoja i njezine trajne cjelovitosti, integriteta i identiteta.“

- Kardinal Stickler, stručnjak u liturgijskom vijeću na Drugom vatikanskom saboru, komentirao je sljedeće: “…postoje određene stvari koje su toliko prijeko potrebne životu Crkve da čak ni papa nema pravo raspolagati nad njim i sugerira da liturgija treba biti smatrana jednom od tih ključnih stvari.“ I „danas stojimo pred razvalinama dvotisućljetne tradicije, i ...bojim se da je, kao rezultat bezbrojnih reformi, tradicija na takav način oštećena da bi je moglo biti teško obnoviti.“ (Latin Mass Magazine, broj: zima 1999.)

- Sljedeći komentari u ovom poglavlju utemeljeni su na knjizi “Liturgijska reforma: njezini problemi i pozadina“ msgr. Klausa Gambera. Kardinal Ratzinger opisuje Gambera kao “jedinog učenjaka koji, među cijelom vojskom pseudo–liturgičara, doista predstavlja liturgijsko promišljanje središta Crkve“. Kardinal Ratzinger također je napisao predgovor francuskom izdanju ove knjige i napominje da bi msgr. Gamber koji je umro 1989., bio zbunjen anti–intelektualnim stajalištem današnjih neokatolika... I time se radikalna novotarija prilagođava tradiciji dok god crkveni autoriteti tako kažu, unatoč svim dokazima za suprotno i usprkos svim zahtjevima same logike.“ U svojoj knjizi msgr. Klaus Gamber ističe:

- “Zasigurno nije uloga Svete Stolice uvoditi crkvene reforme. Dužnost Pape je... čuvati tradiciju Crkve – njezinu dogmatsku, moralnu i liturgijsku tradiciju.“ To je ključna točka: „Papina primarna dužnost je sačuvati ono što mu je predano, a ne uvoditi novotarije ili odbaciti ono što je drevno i uvaženo.“

- “Nema sumnje da je nova Misa predstavljala jasan i tragičan prekid s tradicijom. On je primijetio da dok se liturgija postepeno i neprimjetno razvijala kroz vrijeme, da nikada nije bilo pravog prekida s crkvenom tradicijom, kao što se sada dogodilo i to na tako zastrašujući način, gdje se preispituje gotovo sve što Crkva predstavlja. Mi samo možemo moliti i nadati se da će se rimska Crkva vratiti tradiciji i još jednom dopustiti služenje tradicionalne rimske Mise.”

- “Budući da ne postoji nijedan dokument koji posebno dodjeljuje Apostolskoj Stolici autoritet da mijenja, a još manje da ukine tradicionalni liturgijski obred, i budući da se, štoviše, može prikazati kako nijedan predhodnik pape Pavla VI. nije nikada unio značajne promjene u rimsku liturgiju, tvrdnja da Sveta Stolica ima autoritet mijenjati liturgijski obred bi u najmanju ruku bila sporna.“

ZAKLJUČAK

Ovdje se nismo još dotakli „očigledne činjenice“ da liturgija Mise osigurava Crkvi dva najvažnija stupa naše svete vjere: 1.) način na koji se klanjamo Bogu (štujemo ga) i 2.) stvarnu prisutnost. Zbog toga se tradicionalno prema svetoj Misi odnosi s najvećim poštovanjem kao prema objavljenoj dogmi... Stalno lijepa, stalno ista!

Sveta liturgija Mise je i žrtva i sakrament. Sveta Misa je ‘molitva' svete Crkve! Stoga slijedi uvaženo načelo “neka pravilo molitve određuje pravilo vjerovanja.” Drugim riječima: „ono što molimo na Misi određuje ono u što vjerujemo!“ Protestantski reformatori dobro su razumjeli taj koncept kao što je Luther izjavio: „uništite Misu i uništili ste Crkvu.“

Može li biti da je zbog toga Pio XII. upozorio Crkvu na samoubojstvo zbog mijenjanja vjere u njezinoj liturgiji? Može li biti da je zbog toga sv. Pio V. kanonizirao rimski obred, u Quo Primum, i vezao rimsku Crkvu na „tradicionalni latinski rimski obred“ pod prijetnjom gnjeva Boga svemogućega, uključujući i gnjev sv. Petra i Pavla? ... Zasigurno je sv. Pio V. znao da obvezivanje rimskog obreda pod takvom prijetnjom ne bi bilo moguće ako bi sveta Misa bila samo puka disciplina podložna radikalnoj promjeni!

Razmatrajući liturgijski kaos današnjice i veliki gubitak vjere posvuda, mislite li da bismo mogli biti zahvaćeni „gnjevom Boga svemogućega“ na koji nas je sv. Pio V. upozorio?

Smatram da kada bi se sv. Pavao pojavio na liturgijskoj sceni danas, znajući samo ono što je znao prije svoje smrti; da bi odmah prepoznao apostolsku tradiciju latinskog rimskog obreda; i stoga kao zakonitog baštinika obreda sv. Petra. Pitam se bi li sv. Pavao smatrao Novus Ordo nezakonitim s obzirom da nema ni tradiciju za svog oca ni običaj za svoju majku.


Robert Higdon

ponedjeljak, 30. svibnja 2022.

Znakovi naše vjere



Znak je nešto što vodi spoznaji nečega drugoga. Naša vjera, rimokatolička vjera, puna je znakova jer veći dio stvarnosti naše vjere nedostupan je našim osjetilima. Mi ne možemo vidjeti, čuti ili dotaknuti duhovni red: našu vlastitu dušu, krepost, milost, anđele i Presveto Trojstvo; oni su iznad mogućnosti naših osjetila da ih osjete pa čak i zamisle. Čak i one stvari koje možemo osjetiti – one su najčešće odsutne osjetilima sada i ovdje: primjerice, utjelovljena Riječ, Gospa i sveci. Znakovi u liturgiji služe ne samo da promatrač postane svjestan stvarnosti koja je nedostupna osjetilima, oni služe da privuku čovjeka Bogu.

Najvažniji znakovi su sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist dok je bio s nama na zemlji. Ti znakovi, kada se podjeljuju te ih dostojno primamo, donose dar posvećujuće milosti u naše duše. Zovemo ih djelotvornim znakovima. Drugi znakovi donose milost u onoj mjeri kakva je ispravna dispozicija onih koji je primaju (npr. blagoslov). Oni se zovu sakramentali. Službene ceremonije katoličkog bogoštovlja – npr. liturgija, pune su znakova. Svaka ceremonija unutar obreda sa svojim pokretima i instrumentima predstavlja znakove. Neki su zamišljeni kao znakovi odmah od početka (npr. poklecanje), drugima je nadodano značenje (npr. pranje ruku). Liturgijski znakovi ne pripadaju isključivo kleru; ponašanje unutar ceremonija (klečanje, sjedenje, stajanje), sudjelovanje u napjevima, u procesijama su sve znakovi vjere vjernika.

Znakovi u svijetu

Znakovi naše katoličke vjere nisu ograničeni na propisane pokrete i nežive predmete, jer bi svi katolici trebali biti živi znakovi vjere koju ispovijedaju. Mi trebamo biti vidljivo različiti od onih koji nemaju vjeru. To je lako u crkvi ili u našim domovima; najteže, ali i gdje će imati najveću moć privući duše Bogu, je u svijetu. Nije lako učiniti znak križa prije jela u restoranu, nije lako služiti se krunicom u vlaku, odbiti poziv jer morate ići na Misu, izbjegavati meso petkom među svjetovnim prijateljima, pozvati gosta da se pridruži molitvi obiteljske krunice, itd. jer se svi bojimo biti odbačeni zbog toga što smo različiti. Ironično je, međutim, da što se više ističeš na taj način, da je sve manje ljudi šokirano. Iz osobnog iskustva, kada molim časoslov na podzemnoj željeznici, primjećujem da ako napravim znak križa na potajan, sramežljiv način, gledajući okolo da vidim gleda li tko, moji promatrači se također srame kada uhvate moj pogled. Dok je diskretno, ali samouvjereno pokazivanje vjere nešto što fascinira i poučava. Čak bi mogli ići tako daleko da se šepirimo svojim katoličanstvom poput Evelyn Waugh. Postoji priča da je jednog kvatrenog dana on stavio vagu na svoj stol u Ritzu u Londonu tako da može pažljivo izvagati težinu hrane tako da ne prekrši pravila posta. On je očito htio druge nasmijati, ali je ipak i davao znak svoje vjere za pamćenje.

Naša vjera, kada ju pokreće nadnaravna krepost milosrđa, čini nas živim članovima Otajstvenog Kristovog Tijela, posvojenom djecom Božjom i djecom Blažene Djevice Marije. To nam daje posve novo biće i posve novo djelovanje.

Sve što radimo – sve – može postati znak naše vjere: naša čednost, smotrenost, promišljanje, velikodušnost – sve pokazuje nešto od unutrašnjeg čovjeka koji je ujedinjen s Bogom. U svijetu gdje većina duša vjerojatno nije ujedinjena s Bogom u milosti, još je hitnije da postanemo živi znakovi vjere. Mi možemo, napokon, biti jedini znak koji će neka pojedina duša vidjeti toga dana, tjedna ili mjeseca. Ispovjedajte svoju vjeru, draga moja braćo, da duše mogu ne samo biti vođene da upoznaju našeg dragog Boga, već da ih se i potakne da Ga i one časte i ljube.

In Jesu et Maria,

p. Robert Brucciani

Izvor: Ite Missa est, rujan-listopad 2016.

ponedjeljak, 9. svibnja 2022.

Je li dopušteno održavati vezu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?

Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred izopčenih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: 

„Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) 

Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa: 

„Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da kada ne bi postojao istinski katolik koji žarko želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i kada ne bi postojao prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na nečiju dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: 

,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). 

Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: 

,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). 

Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: 

,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX


srijeda, 4. svibnja 2022.

Tko sam ja da sudim?


Već mi je zaista dosta te gluposti „tko sam ja da sudim?“. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. Ali posve je krivo sugerirati da mi ne smijemo i ne trebamo suditi ljudsko ponašanje. Nevoljnost za prosuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli uvjerenje u određivanje objektivne moralne istine na kojoj počiva zdravi sud.

Prosuđivanje je bitna sastavnica izvršavanja vlasti. Ako nemate hrabrosti suditi, onda trebate izbjegavati položaj autoriteta. Ne suditi je prokletstvo našega doba. Kada bih upozorio svoje tinejdžere da se ne druže s određenim osobama, njihov uobičajeni odgovor bio je: „O tata, ti si tako sklon osudama!” Ne suditi je napuštanje dužnosti koje je zadesilo tolike u crkvenoj hijerarhiji. Ono zamračuje poruku našeg Gospodina, sije zbunjenost među vjernicima i potkopava napore laika da se bore protiv današnjih nastranosti.

Odsutnost prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja u pogledu sablazni pederastije uzdigli su nastrano ponašanje relativno malog broja pokvarenih svećenika na međunarodni skandal koji je izložio papinstvo preziru i osakatio Crkvu za sljedećih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ uključivao je homoseksualnost i postavio ga je kardinal Dolan pred širokom javnošću.

Kardinal Dolan je rekao da nam Biblija kaže da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje novinara o objavi nogometaša Michael Sama da je homoseksualac, kardinal Dolan je odgovorio: „Ja ga nimalo ne sudim. Neka ga Bog blagoslovi. Ja ne mislim... gledajte, ista Biblija koja nam kaže, koja nas uči o kreposti čistoće i kreposti vjernosti i braka nam kaže i da ne sudimo ljude. Ja bih rekao: „bravo“.“

Tako, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude?

Razmislite o ovome: „ I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarem kući Izraelovoj. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: "Bezbožniče, moraš poginuti, a ti to ne kažeš, da odvratiš bezbožnika od zla puta njegova, taj će bezbožnik doduše poginuti za svoju krivnju, ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika, da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoju krivnju, a ti si spasio život svoj.“ (Ezekiel 33,7-9)

Nisu se ni Petar ni Pavao ustezali oko prosuđivanja drugih:

,,A Petar mu reče: "Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. Nema tebi dijela ni zajednice u ovoj stvari, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. Okani se pakosti svoje i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti pakost srca tvojega. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i uhvaćen si od zloće."“ (Dj 8,20-23)

Pavao je rekao Elimasu: „A Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha Svetoga pogledavši na njega reče: "O puni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ kvariti pravih putova Gospodnjih?"“ (Djela 13,9-10)

Evo još nekih poglavlja iz poslanica koja ilustriraju prosuđivanje:

,,A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor.” (Gal 2,11).

,,Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan! ” (Gal 6,1).

,,I ne pristajte na nerodna djela tame, nego ih radije karajte!“ (Ef 5,11)

,,A koji griješe, pokaraj ih pred svima, da i drugi imaju strah“ (Tim 5,20)

,,Svjedočanstvo je ovo istinito. Zato ih karaj strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine.” (Tit 1,13–14).

,,Ovo govori i opominji, i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! …” (Tit 2,15).

,,A ja sam i sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja, da možete jedan drugoga opominjati.” (Rim 15,14).

,,Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među neznabošcima, da naime neki ima ženu očevu. I vi ste naduti, mjesto da žalite, da se ukloni između vas, koji je učinio to djelo. Jer ja, ako i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam osudio, kao da bih bio nazočan, onoga, koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa Krista, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, da se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista.“  (1 Kor 5, 1–5).

Tako da je jasno da Biblija često ohrabruje osuđivanje ponašanja drugih ljudi. Ali oni koji preziru osuđivanje često citiraju Mateja 7, 1–2: “Ne sudite! I nećete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti“. To nije naredba protiv prosuđivanja, već upozorenje da se sud mora dati dobrog srca, bez licemjerja, arogancije, zlobe ili mržnje. Stoga: ,,Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.” (Mt 7,5). Glavna svrha osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegavaju pogubna djela i da se poprave. Strašan teret suđenja je shvaćanje da ćemo i mi biti „suđeni onako kako sudimo“. Neki citiraju događaj sa ženom uhvaćenom u preljubu koju su Isusu doveli oni koji su je htjeli kamenovati kao dokaz da ni mi ne smijemo druge suditi. Ništa nije dalje od istine. Taj primjer pokazuje Božje milosrđe i prezir prema licemjerju, ali On je osudio njezino ponašanje kako dokazuje Njegova opomena: „Idi i ne griješi više“.

Mi častimo one muškarce i žene kroz povijest koji su imali hrabrosti osuditi grješno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv njega. Usprkos cijeni, Sir Toma Moore opomenuo je kralja Henrika VIII. da ga se ne postavlja za vrhovnog poglavara engleske Crkve jer bi tako porekao papin autoritet, a također je i kralja upozorio da će biti kriv za mnogoženstvo ako oženi Anne Boleyn. Nije li i Ivan Krstitelj sudio kada je javno optužio Heroda za preljub jer je uzeo Herodijadu za ženu unatoč tome što je još uvijek bila udana za Herodovog brata Filipa? I porote svakodnevno osuđuju optuženike.

Kvaliteta prosudbe obično ovisi o informaciji koja je dostupna sucu i o nepristranosti toga suca. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Jednom kada se donese presuda, pitanje je što trebamo učiniti kada nas netko o njoj pita? Postoji nekoliko mogućnosti. Možemo ništa ne reći ili reći: „nemam komentara“ i pustiti da se prijeđe na drugu temu. Možemo ne reći ništa u javnosti, a osuditi, opomenuti ili pohvaliti u privatnosti. Možemo izreći svoj sud u primjerenom krugu. Konačno, možemo se poslužiti javnim forumom u kojemu je postavljeno pitanje da bi podučili gledatelje o tome kakvo je katoličko stajalište o tom problemu i naglasiti da ljubimo grješnika, ali da mrzimo grijeh.

Radi se o ljubavi koja nas ponekad potakne da progovorimo čak i onda kada postoji opasnost. ,,Ili ne znate, da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekoputnici, ni muželožnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9–10). Kardinal Dolan potratio je priliku da poduči ne samo grješnika, već također i zbunjene i neupoznate o tome kako je prekrasan katolički nauk. Kako je kardinal Dolan mogao dodati još i „bravo“ kao završetak svog odgovora? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili živjeti do kraja života u celibatu i samoodricanju ili se izlaže opasnosti vječne osude zbog upuštanja u seksualne grijehe.

Većina svećenika, biskupa, kardinala ili papa bili su dobri ljudi posvećeni službi Božjoj. Ali i oni su podložni zabludi, pristranosti i taštini kao i svi drugi. Servilnost je uvijek prisutna opasnost. Tzv. Petrovo načelo koje kaže da se ljude obično promiče jedan stupanj iznad njihovog stupnja kompetencije očigledno se može ponekad primjeniti na članove crkvene hijerarhije. Posljednjih godina vidjeli smo kako je zdrava prosudba često oslabljena kukavičlukom koji se prikazuje kao razboritost i predajom duhu vremena koja glumi pastoralnu brigu.

U suvremenom svijetu jako rasprostranjenih instant komunikacija u raznim vrstama medija otkrivaju se nemilosrdno nedostaci koji se događaju u javnim razgovorima i događajima. Pričljivi ljudi poput kardinala Dolana posebno su ranjivi. Transparentnost i otvorenost su dobre osobine, ali članovi crkvene hijerarhije moraju dobro znati kontrolirati što pričaju.

Stoga molimo Boga da nam da hrabrosti da donosimo zdrave prosudbe i mudrosti da te prosudbe koristimo na dobrobit naše djece. Sucima bi bilo dobro prisjetiti se Pavlovog savjeta Timoteju: ,,A ludih i praznih zapitkivanja kloni se znajući, da rađaju svađe. A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude blag prema svima, sposoban da uči, spreman da podnosi zlo, da s blagošću poučava one, koji se protive istini; ne bi li im kako Bog dao, da se pokaju i spoznaju istinu, i da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavola, koja ih je stjerala pod volju njegovu.“  (2 Tim 2, 23–26).

Ronald Mann


četvrtak, 7. travnja 2022.

Kako razgovarati sa svojom djecom o intimnim stvarima III.


Drugi dio

Moralni sadržaj spolnog odgoja

Čistoća - principi I. i II.

Katolici koji su odgojeni u vjeri te prakticiraju svoju vjeru u obitelji već jako puno znaju o etici i moralu. Oni znaju što je ispravno ili pogrešno te uvjete pod kojima je nešto ispravno ili pogrešno. Na primjer, katolici znaju da je krađa grijeh. Znaju da je ovisno o vrijednosti i količini ukradene stvari te bogatstvu ili siromaštvu okradene osobe taj grijeh težak ili lak. Oni također znaju da ukrasti hranu ako netko umire od gladi uopće nije grijeh. Praktični katolici znaju obvezatnost svete Mise nedjeljom i nemrsa petkom, a i da postoje okolnosti zbog kojih na to nismo obavezni. Tako je to i s mnogim drugim stvarima. No, veliki broj katolika vrlo je zbunjen oko principa seksualnog morala i izvan i u braku. Nažalost mnoge sve to niti ne zanima. Ali jako je bitno da svi katolici nauče te principe i barem njihovu općenitu primjenu na životne situacije s kojima se susreću. To vas neće učiniti moralnim teologom jer će još uvijek biti puno slučajeva oko kojih ćete se morati posavjetovati s iskusnim duhovnikom. Djeca te principe moraju postepeno naučiti i s vremenom se samostalno suočavati s teškoćama, odnosno procjenjivati situacije i donositi odluke na vlastitu odgovornost. 

U nastojanju da se što vjernije držimo Božjih zapovijedi može se javiti skrupuloznost. 

Što je to skrupuloznost? Neki misle da je ona znak kreposti ili pak pod skrupuloznost trpaju pravu krepost posvećivanja pažnje oslobađanju od lakih grijeha pa čak i malih namjernih pogrešaka. No, to nije tako. Skrupuloznost je stanje u kojem se osoba uznemiruje zbog grijeha kad uopće ne postoji krivnja, ili kad više nije sposobna razlučiti što je ozbiljan, a što laki grijeh, i što uopće nije grijeh. To zaista nije krepost. Na polju čistoće, pažnja koja se posvećuje lakom grijehu i prilikama za grijeh je zdravi znak kreposti. Ali ako osoba misli da su male pogreške ozbiljne, ako ne može razlučiti koji je čin smrtni, a koji laki grijeh, ili uopće nije, ako stalno brine oko toga da li je počinila grijeh ili nije; ako se stalno vraća na jednu te istu stvar i nikad ne donese neki zaključak, ili ako odluči da je dotični čin smrtni grijeh samo da "bude sigurna" - onda je to skrupuloznost. Takva skrupuloznost (osim u nekim rijetkim slučajevima kada to Bog dopušta kao kušnju) je nezdrava i čini štetu duhovnom životu. Bog ne zahtijeva apsolutnu sigurnost u našim djelima. On jedino traži da mi posvetimo razumnu brigu oko pitanja morala kao i u drugim važnim stvarima. Ako mi djelujemo prema razumnoj procjeni, ako ispovijedamo svoje grijehe najbolje i najiskrenije što možemo, onda smo mi ispunili Njegov zakon. Skrupuloznost zahtijeva iskusnog ispovjednika koji će u pokorniku proizvesti sposobnost (barem na kraju) donošenja odluka oko nekog čina i to bez zabrinutosti i krajnje neodlučnosti. To je jedan od razloga zašto je važno znati ove principe jer će oni omogućiti lakše donošenje odluka.


Kada ih djeca trebaju naučiti? 

Djeca trebaju naučiti glavne principe čednosti u ranom djetinjstvu, između 6 i 10 godina. Do vremena kada im postane privlačan spolni užitak već trebaju znati sve principe i primjenjivati ih na uobičajene opasnosti s kojima se susreću u mladosti.

 

Općeniti uvjeti za teški grijeh

Osoba čini težak, ili smrtni grijeh ako ona:

1. Krši moralni zakon u ozbiljnim stvarima.

2. Čini to svjesno i namjerno.

3. Izabire taj čin s punim i potpunim pristankom svoje volje.

Zato, ako osoba ne shvaća ozbiljnost onoga što radi, ako nije slobodna ili ako zapravo ne pristaje svojevoljno na to, onda je taj čin laki grijeh. Na primjer, Ivan koji s tri godine dira svoje genitalije, uopće ne čini grijeh jer ne zna da je takvo ponašanje pogrešno. Paula, koja s deset godina slučajno otkrije samozadovoljavanje, vjerojatno uopće ne čini grijeh prvi puta kada to napravi. Ali oba djeteta treba ispraviti i podučiti. Ivana treba lagano opomenuti na isti način kao kad  stavlja palac u usta. No, netko ozbiljno treba popričati s Paulom i reći joj da je počinila nešto što je grješno iako ona to nije znala i nije zbog toga ovaj puta kriva. Takva opomena je potrebna jer se navika te vrste lako formira i onda će biti potrebna teška borba da je se nadvlada. 


Užitak i ugoda

Užitak je nešto što počiva u tijelu. On je tu, velikim dijelom, bez naše želje. Na primjer, parfem nam fino miriše htjeli mi to ili ne. Baršun je ugodan na koži htjeli mi to ili ne. U tim slučajevima, mi se obično možemo udaljiti od izvora užitka ako to želimo. No, to nije uvijek slučaj sa spolnim užitkom. Ponekad on dođe bez naše želje i volje. Ali važno je da se ne smije zanijeti njime, da ga se ne smije htjeti, željeti, uzrokovati, odobravati, ili namjerno iskusiti izvan braka. To je vrlo važno. Ponekad se spolni užitak, pogotovo kod muškaraca, pojavi bez nekog jasnog uzroka. Grijeh leži u svojevoljnom pristanku ili namjernom uživanju, ne nužno u samom iskustvu tjelesnog užitka. 


Moralni principi za neoženjene
1. Namjerno izazvati čak i najmanji spolni užitak, sam ili s nekim drugim, ili prepustiti mu se svojevoljno ako je slučajno izazvan, je uvijek smrtni grijeh. Odnosno drugim riječima, smrtni je grijeh tražiti, uzrokovati ili svojevoljno doživjeti spolni užitak, bio takav užitak potpun ili nepotpun.

Primijetite da taj princip vrijedi za sve grijehe nečistoće, bilo da je učinjen sam ili s drugom osobom bilo kojeg spola. To stavlja odgovornost na pojedinca. Čim se pojavi osjećaj nečiste ugode ili užitka, za kojeg se ne smije zamijeniti neki drugi tjelesni osjećaj, osoba treba odbiti svoj pristanak. To je najbolje učiniti izgovaranjem molitve.

Za neoženjene je i nepotpuni i potpuni užitak smrtni grijeh ako volja to odobrava, iako je potpuni ozbiljniji nego nepotpuni i svaki treba ispovjediti kao zasebni grijeh. Spolni užitak treba razlikovati od drugih tjelesnih osjećaja koji nisu sami grješni. Uzbuđenje zbog prve ozbiljne simpatije u adolescenciji, žestoke emocije koje se u nama javljaju kod vožnje vlakom "smrti" u zabavnom parku, osjećaj zadovoljstva koji zaljubljeni osjećaju kad su u zajedničkom društvu, osjećaj srama kad si uhvaćen u nečem sramotnom pa se zacrveniš u licu, to nisu spolni osjećaji. To je važno primijetiti jer spolni osjećaji često dolaze s nekim od ovih gore navedenih i  to treba razlučiti. Neki osjećaju snažan strah kad vide slike eksplicitnog sadržaja pa to zamijene sa spolnim užitkom. Vrlo je važno to razdvojiti da ne bi osoba postala seksualno uzbuđena čim joj se javi koji drugi od ovih osjećaja. 

To sve treba postepeno otkrivati djetetu. Prvo će biti dovoljno reći: "To je prosto, to se ne smije raditi/ gledati/ govoriti." Poslije se može reći: "Namjerno uživati u spolnom užitku je ozbiljan grijeh." Ako moraju znati što je spolni užitak recite im da je to užitak/ ugoda koji/a dolazi iz spolnih organa. 

Primjeri: 
1. Dječak koji vozi bicikl slučajno postane seksualno uzbuđen. On odbije taj užitak i odmah siđe s bicikla i malo prošeta dok ga to ne prođe. On nije sagriješio budući da nije svojom voljom pristao na užitak koji se spontano javio. (Da je još u sebi izgovorio molitvu, bio bi posve siguran. Ne može se moliti i smrtno griješiti u isto vrijeme.)
2. Djevojka mašta o romantičnoj ljubavi da bi u sebi pobudila laganu seksualnu napetost. Ona griješi smrtno jer je namjerno uzrokovala užitak. Ako počne maštati bez takve namjere, i svejedno postane uzbuđena i odmah to odbije, prestane sanjariti onda ona nije sagriješila iako je bila u iskušenju.
3. Djevojka i mladić na spoju traže seksualni užitak koji mogu dostići bez da "idu do kraja". Oni oboje smrtno griješe, iako možda jedan od njih nije uopće osjetio neki užitak. Njihova namjera je bila loša. Ako je bilo tko od njih imao potpuni užitak to se zasebno treba ispovjediti.
4. Mladić se probudi po noći iz "erotskog sna" koji je popraćen izbacivanjem sjemena. On se odmah pomoli, okrene i nastavi spavati. On nije sagriješio. Ako on na to pristane dok je potpuno budan, onda on ozbiljno griješi. Ali ako je napola u snu, iako naizgled daje pristanak, čak i stimulira to svojim pokretima, njegov grijeh je lak. Iako je ozbiljna stvar, budući da su njegov pristanak i svjesnost bili polovični i nepotpuni.
Taj princip ne treba djetetu prikazati u baš svim njegovim primjenama. No, princip treba upamtiti, a onda će primjena doći prema potrebi. Kod dječaka će vjerojatno trebati dati neke primjere do prve noćne polucije, a kod djevojaka do prve menstruacije. 
Toj poduci uvijek dodajte da je spolni užitak posvećen i normalan u braku i da su kušnje, sklonost maštanju, i spontano spolno uzbuđenje uobičajene kod sazrijevanja. Oni su znak približavanja zrelosti. Neka im bude jasno da svi mladi ljudi to prolaze. 

2. Želje i misli: Namjerno željeti ili htjeti zabranjeni spolni užitak je smrtni grijeh iako nema nikakvog trenutnog tjelesnog užitka. Misliti sa svjesnim odobravanjem ili mentalnim zadovoljstvom o bilo kakvoj vrsti nečistoće je smrtni grijeh iako ne dolazi do ikakvog tjelesnog užitka. Ili jednostavnije: Željeti izvršiti nečisto djelo ili misliti o ikome kako grješi bludno s odobravanjem je smrtni grijeh. 
To naš Gospodin jasno kaže (Mt 5:28): "A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub." Grijeh "loših" ili nečistih misli sastoji se u svjesnom uživanju zamišljajući ili maštajući o grješnim činima, bilo da su ti čini njihovi vlastiti ili od nekog drugog. Da bi misao bila strogo nečista mora se raditi o namjernom zamišljanju nekoga kako uživa u zabranjenom spolnom užitku, tako da volja sigurno odobrava to ponašanje sa svojim zabranjenim elementom. Većina misli i želja više ima prirodu napasti nego grijeha: jer bez obzira koliko dugo živa slika mašte traje, ona nije grješna dok se na nju svjesno ne pristane. Naravno, postoji prirodna sklonost takvim mislima. Kada se javi neka nečista ideja ili želja skoro uvijek će je popratiti vrlo privlačan poriv prema njoj. Napokon, spolni užitak je prirodno dobar u sebi, i vrlo je privlačan. Taj prvi impuls nije grješan. Samo kad netko svojom voljom da odobrenje, ta želja ili misao postaju grješni. 
Primjeri: 
1. Mladić namjerno želi griješiti s djevojkom, iako to ne čini iz straha zbog posljedica u društvu. On smrtno griješi.
2. Djevojka s odobravanjem mašta o nasladi spolnog užitka s muškarcem. Ona ne ide tako daleko da to želi i postići, niti ništa ne poduzima da uzrokuje osobni užitak. Svejedno smrtno griješi.
3. Mladić saznaje o užicima bračnog života. Želi ih jednog dana iskusiti u braku. On ne griješi s takvim mislima jer što on želi u braku je legitimno iako su njegove misli nečedne. Kada takve misli postaju grješne objasnit ćemo kasnije. 

Ako vas zanima cijela skripta o spolnom odgoju djece i mladih javite porukom na naš mail pa ćemo vam je poslati.

Prema knjizi vlč. Henrya Sattlera "Patents, children and the facts of life"

petak, 11. ožujka 2022.

Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu



Venite Adoremus (Dođite, poklonimo se): Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu

Napomena urednika: Nadbiskup Carlo Maria Viganò uputio je svoj najuzbudljiviji poziv do sada za potpunu obnovu tradicionalnog rimskog obreda. On dijeli svoje osobno iskustvo liturgijske revolucije. Prenosi davno zaboravljena sjećanja na mladost u kojoj ga je odgajao stari obrednik. Ipak, na početku njegovog svećeništva revolucionari su ga zamijenili onim što on naziva "krivotvorenim ritualom". Prenosi da ga je potreba da se skrije - zbog prijetnji njegovom životu nakon njegova zviždačkog svjedočanstva o bivšem kardinalu Theodoru McCarricku - navela da otkrije staru misu. On pripovijeda o velikoj preobrazbi koju je ovo otkriće izvršilo u njegovoj svećeničkoj duši.

Bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama priznaje da "tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica" ne vidi Staru misu onakvu kakva ona jest: "čedni zanos ljubavi prema svojoj voljenoj... radost da se izgubi u njezinim očima." No govori drugim klericima koji "s minimalnim unutarnjim životom pristupaju drevnoj misi, bez obzira na to jesu li ju ikada prije poznavali ili otkrili po prvi put" i priznaje da su takvi svećenici "duboko dirnuti sabranim veličanstvom obreda", koji papa Franjo pokušava iskorijeniti. Ovim klericima dobre volje upućuje sljedeće lijepo objašnjenje intrinzične moći starog rimskog obreda:

"Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na dublji način: osoba je doslovno uznesena na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog suda, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, štovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara govoreći: „Volim te.” svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njoj govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi."

Nasuprot tome, on opisuje rituale stvorene pod Pavlom VI:

"Ako pogledam stol versus populum (prema puku), vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, čujem modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili Presveti Sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevani pod svodovima crkve trebali bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između katoličke mise i njezine koncilske krivotvorine."

Zatim postavlja izazov svojim kolegama biskupima i svećenicima: "Želio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo." On ih potiče da uđu u drevni obred, ne iz pukih estetskih ili legalističkih razloga (jer nije ukinut), nego "radije sa strahopoštovanjem s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da svatko od nas, nakon što siđe s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način se iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad Svetinjama." Priznaje veliku patnju i progon dobrih svećenika koji već postoje i nagovještava da shvaća da ih strah od još većeg progona može odvratiti od prave mise. Međutim, podsjeća ih da je "sveta tridentska misa jedino sidro spasenja katoličkog svećenstva". On pita takve dobre svećenike koji se boje odmazde od nadređenih: "Želite li ugoditi Bogu ili onome koji vas udaljava od Njega?" Potiče ih da "otkriju što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični 'predsjedatelji skupštine', nego kao 'sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih' (1 Kor 4,1)."

Završava ohrabrujući biskupe i svećenike da "[uzmu] Misal, zatraže pomoć od prijatelja svećenika i popnu se na goru Preobraženja". Uvjerava ih da kad se jednom popnu na Svetu goru više se neće htjeti vratiti.

Hvala Vam, nadbiskupe Viganò, što ste još jednom bili pravi pastir, ovaj put kolegama biskupima i svećenicima. Hvala Vam što ste ih doveli natrag "ad altare Dei". — Brian M. McCall, glavni urednik


DILECTA MEA (Voljeni moji)

Vi koji si dopuštate zabraniti svetu apostolsku misu, jeste li je ikada slavili? Vi koji ste s visine svoje liturgijske katedre razdragani "starom misom", jeste li ikada meditirali na njezinim molitvama, obredima i drevnim i svetim gestama? Pitao sam se to mnogo puta u proteklih nekoliko godina: jer sam i sam, iako sam poznavao ovu misu od malih nogu; iako sam ju naučio služiti i odgovarati služitelju još kao mali, dok sam još nosio dječačke hlačice, skoro sam ju zaboravio i izgubio. Introibo ad altare Dei (Pristupit ću k Božjem žrtveniku). Klečeći zimi na ledenim stubama oltara, prije polaska u školu. Znojeći se u vrućim ljetnim danima pod svojim mistrantskim ruhom. Zaboravio sam tu misu, iako je to bila misa moga svećeničkog ređenja 24. ožujka 1968: doba u kojem su se već mogli uočiti znakovi revolucije koja će ubrzo nakon toga Crkvi oduzeti njezino najdragocjenije blago, nametnuvši krivotvoreni ritual umjesto njega.

Pa, ta misa koju je koncilska reforma ukinula i zabranila u mojim prvim godinama svećeništva ostala je kao daleka uspomena, poput osmijeha voljene osobe, pogleda nestalog rođaka, zvuka nedjelje sa svojim crkvenim zvonima, njenim prijateljskim glasovima. Ali to je bilo nešto što je imalo veze s nostalgijom, mladošću, entuzijazmom doba u kojem su crkvena opredjeljenja tek dolazila, u kojem su svi željeli vjerovati da se svijet može oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata i opasnosti od komunizma s obnovljenim duhovnim zamahom. Željeli smo misliti da bi ekonomsko blagostanje nekako moglo biti popraćeno moralnim i vjerskim preporodom naše nacije [Italije]. Unatoč revoluciji 1968., okupaciji, terorizmu, Crvenim brigadama i krizi Bliskog istoka. Tako se, usred tisuću crkvenih i diplomatskih obveza, u mom sjećanju iskristaliziralo sjećanje na nešto što je zapravo ostalo nerazrješeno, što je desetljećima "trenutno" bilo po strani. Nešto što je strpljivo čekalo, s popustljivošću koju samo Bog koristi prema nama.

Moja odluka da prokažem skandale američkih prelata i Rimske kurije bila je prigoda koja me je navela da razmislim, pod drugim svjetlom, ne samo svoju ulogu nadbiskupa i apostolskog nuncija, nego i dušu tog svećeništva koje prvo služi u Vatikanu, a zatim u Sjedinjenim Državama, na neki je način ostala nepotpuna: više zbog u vezi toga da sam ja svećenik nego zbog službe. A ono što do tada još nisam shvatio postalo mi je jasno zbog jedne naizgled neočekivane okolnosti, kada se činilo da je moja osobna sigurnost ugrožena i da sam, protiv svoje volje, morao živjeti gotovo u skrovitosti, daleko od palača kurije. Tada me ta blagoslovljena segregacija, koju danas smatram svojevrsnim samostanskim izborom, dovela do ponovnog otkrivanja Svete Tridentske Mise. Dobro se sjećam dana kada sam umjesto misnice odjenuo tradicionalno ruho s ambrozijanskim humeralnim velom i manipulom. Sjećam se straha koji sam osjećao izgovarajući, nakon gotovo pedeset godina, one molitve Misala koje su ponovno izlazile iz mojih usta kao da sam ih malo prije izgovorio. Confitemini Domino, quoniam bonus, umjesto psalma Judica me, Deus rimskog obreda. Munda cor meum ac labia mea. Te riječi više nisu bile riječi ministranta ili mladog sjemeništarca, nego riječi služitelja, mene koji sam još jednom, usudio bih se reći, prvi put služio Misu pred Presvetim Trojstvom. Jer iako je istina da je svećenik osoba koja živi bitno za druge – za Boga i za bližnjega – jednako je točno da ako nema svijest o vlastitom identitetu i nije njegovao vlastitu svetost, da je njegov apostolat sterilan kao cimbal koji zveči.

Znam dobro da ta razmišljanja mogu ostaviti ravnodušnima one koji nikada nisu imali milost slaviti misu svih vremena, ili čak izazvati superiornost. Ali isto se događa, zamišljam, za one koji se nikada nisu zaljubili i koji ne razumiju entuzijazam i čedan izraz voljenog prema svojoj voljenoj, ili za one koji ne poznaju radost izgubiti se u njezinim očima. Tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica na vidnom mjestu, gleda misu svetog Pija V. očima entomologa (znanost koja proučava kukce), proučavajući baš kao što prirodoslovac promatra vene lista ili krila leptira. Doista, ponekad se pitam ne rade li to sterilnošću patologa koji skalpelom reže živo tijelo. Ali ako svećenik s minimalnim unutarnjim životom pristupi drevnoj misi, bez obzira na to je li ju ikada prije poznavao ili je otkriva po prvi put, duboko je dirnut sabranim veličanstvom obreda, kao da je zakoračio izvan vremena i ušao u vječnost Božju.

Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na unutarnji način: doslovno je uznesen na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog sud, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, poštovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara reći: "Volim te" svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njemu govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi. Služitelj se ne obraća okupljenima s brigom da bude razumljiv, ljubazan ili ažuran; nego se obraća Bogu: a pred Bogom postoji samo osjećaj beskrajne zahvalnosti za privilegiju da sa sobom mogu ponijeti molitve kršćanskog naroda, radosti i tuge tolikih duša, grijehe i nedostatke onih koje mole oprost i milosrđe, zahvalnost za primljene milosti i glas za naše drage pokojnike. Čovjek je sam, a istovremeno se osjeća intimno sjedinjen s beskrajnim mnoštvom duša koje križa vrijeme i prostor.

Kad slavim apostolsku misu, razmišljam o tome kako se na tom istom oltaru, posvećenom relikvijama mučenika, nalazi toliko svetaca i tisuće svećenika, koristeći iste riječi koje ja govorim, ponavljajući iste geste, čineći iste naklone i ista poklecanja, noseći isto ruho. Ali prije svega primanje svete pričesti istim Tijelom i Krvlju našega Gospodina, kojemu smo svi pridruženi u prinošenju svete žrtve. Kada slavim misu svih vremena, shvaćam na najuzvišeniji i najpotpuniji način istinski značaj onoga što nas uči nauk. Djelovanje in persona Christi nije mehaničko ponavljanje formule, već svijest da moja usta izgovaraju iste riječi koje je Spasitelj izgovorio nad kruhom i vinom u Cenakulu; da dok uzdižem Hostiju i kalež k Ocu, ponavljam žrtvu koju je Krist učinio od sebe na križu; da primajući svetu pričest konzumiram žrtvovanu Žrtvu i hranim se samim Bogom, a ne sudjelujem u zabavi. I cijela Crkva je sa mnom: Crkva Pobjednička koja se udostojila sjediniti se s mojom molitvom, Crkva Trpeća koja čeka kako bi skratila boravak duša u Čistilištu i Crkva Vojujuća koja se jača u svakodnevnoj duhovnoj borbi. Ali ako su, kao što ispovijedamo s vjerom, naša usta doista Kristova usta, ako su naše riječi u Posveti doista Kristove, ako su ruke kojima se dotičemo Hostije i Kaleža Kristove ruke, kakvo poštovanje bi trebali imati za naše tijelo, održavajući ga čistim i neoskvrnjenim? Koji je bolji poticaj da ostanemo u milosti Božjoj? Mundamini, qui fertis vasa Domini. I uz riječi Misala: Aufer a nobis, quæsumus, Domine, iniquitates nostras: ut ad sancta sanctorum puris mereamur mentibus introire..

Teolog će mi reći da je to uobičajena doktrina, i da je misa upravo to, bez obzira na obred; ja to ne poričem, racionalno. No, dok je slavlje Tridentske Mise stalni podsjetnik na neprekinuti kontinuitet djela Otkupljenja puna svetaca i blaženika, isto se, čini mi se, ne događa s reformiranim obredom. Ako pogledam stol versus populum, vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, vidim modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili presveti sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevano pod svodovima crkve trebalo bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između Katoličke Mise i njezine koncilske krivotvorine. Da i ne govorimo o jeziku: prvi koji su ukinuli latinski bili su krivovjernici, u ime da se narodu da bolje razumijevanje obreda; narod kojeg su obmanjivali, osporavajući otkrivenu Istinu i šireći zabludu. Sve je profano u Novus Ordu. Sve je trenutno, sve slučajno, sve je slućajno, moguće i promjenjivo. Ne postoji ništa od vječnog, jer je vječnost nepromjenjiva, kao što je i vjera nepromjenjiva. Kao što je Bog nepromjenjiv.

Postoji još jedan aspekt tradicionalne svete mise koji želim istaknuti, a koji nas spaja sa svecima i mučenicima iz prošlosti. Od vremena katakombi pa sve do najnovijih progona, gdje god svećenik slavi svetu žrtvu, pa makar i na tavanu ili u podrumu, u šumi ili u štali, ili čak u kombiju, on je tajanstveno u zajedništvu s tim mnoštvom herojskih svjedoka vjere, a pogled Presvetog Trojstva počiva na tom improviziranom oltaru; pred njim se sve anđeoske vojske klanjaju; sve duše u Čistilištu gledaju prema njemu. I u ovome, posebno u ovome, svatko od nas razumije kako Tradicija stvara neraskidivu vezu između stoljeća, ne samo u ljubomornom čuvanju tog blaga, nego i u suočavanju s kušnjama koje ono nosi, čak do smrti. U prisutnosti ove misli, oholost sadašnjeg tiranina, s njegovim suludim dekretima, trebala bi nas ojačati u vjernosti Kristu i učiniti da se osjećamo sastavnim dijelom Crkve svih vremena, jer ne možemo osvojiti palmu pobjede ako nismo spremni boriti se s bonum certamen.

Volio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo: želio bih da pristupe k svetoj Tridentskoj Misi ne zato da bi bili zadovoljni čipkom albe ili vezom misnice, ili zbog pukog racionalnog uvjerenja o njezinom kanonskom legitimitetu ili o činjenici da nikada nije ukinuta; nego prije strahom poštovanja s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da se svatko od nas, sišavši s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad svetinjama. Tek tamo, na tom mističnom Sinaju, možemo razumjeti samu bit našeg svećeništva, a to je davanje sebe Bogu, prije svega; prinos svega sebe zajedno s Kristom-Žrtvom, na veću slavu Božju i spasenje duša; duhovna žrtva koja snagu i energičnost crpi iz mise; samoodricanje kako bi se napravio put za Velikog svećenika; znak istinske poniznosti, u uništenju vlastite volje i prepuštanju volji Očevoj, slijedeći Gospodinov primjer; gesta autentičnog 'zajedništva' sa svecima, u dijeljenju istog ispovijedanja vjere i istog obreda. I želio bih da to “iskustvo” imaju ne samo oni koji su desetljećima slavili Novus Ordo, nego prije svega mladi svećenici i oni koji svoju službu obavljaju u prvoj crti bojišnice: misa svetog Pija V. je za nesalomljive duhom, za velikodušne i junačke duše, za srca koja gore od ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Znam dobro da se današnji život svećenika sastoji od tisuću kušnji, stresa, osjećaja da su sami u borbi protiv svijeta, u nezainteresiranosti i progonu poglavara, od polaganog trošenja koje odvlači pažnju od sabranosti, od unutarnjeg života i od duhovnog rasta. I dobro znam da taj osjećaj da si pod opsadom, da se nađeš kao mornar koji je sam i mora upravljati brodom kroz oluju, nije povlastica tradicionalista ili progresivnih, već zajednička sudbina svih onih koji prinijeli su svoje živote Gospodinu i Crkvi, svaki sa svojim bijedom, s ekonomskim problemima, nesporazumima s biskupom, kritikama svoje subraće, kao i zahtjevima vjernika. I oni sati samoće, u kojima kao da nestaju Božja prisutnost i društvo Djevice Marije, baš kao u mračnoj noći svetog Ivana od Križa. Quare me repulisti? Et quare tristis incedo, dum affligit me inimicus? Kada demon podmuklo vijuga između interneta i televizije, quærens quem devoret, iskorištavajući naš umor izdajom. U tim slučajevima, s kojima se svi suočavamo baš kao što je to učinio naš Gospodin u Getsemaniju, Sotona želi udariti naše svećeništvo, predstavljajući se uvjerljivo poput Salome pred Herodom, tražeći od nas dar Krstiteljeve glave. Ab homine iniquo, et doloso erue me. U kušnji smo svi isti: jer pobjeda koju neprijatelj želi izvojevati nije samo nad jadnim dušama krštenih, nego nad Kristom svećenikom, čije Pomazanje nosimo.

Zbog toga je danas, više nego ikad, sveta Tridentska Misa jedino sidro spasenja katoličkog svećeništva, jer se u njoj svećenik iznova rađa, svaki dan, u to povlašteno vrijeme prisnog jedinstva s Presvetim Trojstvom, i iz njega on crpi neophodne milosti kako ne bi pao u grijeh, kako bi napredovao putem svetosti i ponovno otkrio zdravu ravnotežu s kojom se onda suočava sa svojom službom. Tko god vjeruje da se sve to može likvidirati kao puko ceremonijalno ili estetsko pitanje, nije shvatio ništa o vlastitom svećeničkom zvanju. Jer sveta misa "svih vremena" — a to je uistinu tako, baš kao što joj se uvijek protivio Protivnik — nije uslužna ljubavnica koja se svakome nudi, nego ljubomorna i čedna Zaručnica, ljubomorna kao i Gospodin.

Želiš li ugoditi Bogu ili onome tko te drži podalje od Njega? Pitanje, u svom korijenu, uvijek je ovo: izbor između blagog Kristova jarma i protivnikovih lanaca ropstva. Odgovor će vam se činiti jasan u trenutku u kojem i vi, diveći se ovom golemom blagu koje je skriveno od vas, otkrijete što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični "predsjedatelji skupštine", nego kao “sluge Kristovi i upravitelji tajna Božjih". (1 Kor 4,1)

Uzmite Misal, zatražite pomoć od prijatelja svećenika i popnite se na planinu preobraženja: Emitte lucem tuam et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua. Poput Petra, Jakova i Ivana, uskliknut ćete: Domine, bonum est nos hic esse – "Gospodine, dobro je da smo ovdje" (Mt 17,4). Ili, uz riječi psalmista koje služitelj ponavlja na prinošenju: Domine, dilexi decorem domus tuæ, et locum habitationis gloriæ tuæ.

Kad to jednom otkrijete, nitko vam neće moći oduzeti ono po čemu vas Gospodin više ne naziva slugama, nego prijateljima (Iv 15,15). Nitko vas nikada neće moći uvjeriti da ga se odreknete, prisiljavajući vas da budete zadovoljni njegovim krivotvorenjem koje su rodili buntovni umovi. Eratis enim aliquando tenebræ: nunc enim lux u Dominu. Ut filii lucis ambulate. "Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite!" (Ef 5,8). Propter quod dicit: Surge qui dormis, et exsurge a mortuis, et illuminabit te Christus. "Zato se kaže: 'Ustani, koji spavaš, i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!'" (Ef 5,14).

+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup




ponedjeljak, 28. veljače 2022.

Kriva je Pachamama



Kada se jednog dana ispriča priča o Covidu, povjesničari će nagađati o uzroku i samog virusa i reakciji svijeta na njega. Zasigurno ćemo spomenuti oholost igranja s prirodom u našim laboratorijima. Mnogi će povjesničari vjerojatno u velikim razmjerima naglašavati sociološke implikacije straha. I naravno, neće se moći zanemariti rastući autoritorijanizam koji je pronašao iskru da zapali svoj fitilj. Međutim, ono što vjerujem da je osnovni uzrok će najvjerojatnije ostati skriveno: Pachamama. 

Dobro ste pročitali: vjerujem da su pandemija Covida i užasan odgovor na nju izravno uzrokovani štovanjem ovog poganskog idola u Vatikanu od strane prelata, svećenika i laika. U listopadu 2019. ovaj lažni idol postavljen je u srcu Katoličke crkve, a ubrzo nakon toga na zemlji je izbio pakao.

Biskupi diljem svijeta zaključali su vrata naših crkava. Umirućima se odbijao sakrament posljednje pomasti. Katolici nisu mogli pronaći svećenike za ispovijed. Vlade su građane natjerale na karantene. Djeca su svaki dan satima bila nasilno maskirana. Necijepljene su tretirali kao gubavce. Vlasnici malih poduzeća izgubili su  sredstva za život potezom guvernerovog pera. Bi li se to dogodilo da se Pachamama držala daleko od Rima? Mislim da ne. 

Opravdanja za incident s Pachamamom su slaba. Rekli su nam da je to zapravo Blažena Djevica Marija, navodna "Gospa od Amazone". Tada su nam rekli da je to zapravo Pachamama, ali da je se nije štovalo kao idola. Bio je to samo čin inkulturacije. To je možda zavaralo nekolicinu naivnih katolika, ali Bogu se nije za rugati.

Ali modernim sofisticiranim ljudima okrivljavanje Pachamame za korona krizu zvuči kao besmislica. Uostalom, ljudi s magisterijem teologije ne bi trebali razmišljati ovako. Trebali bismo razumjeti da je Bog pun ljubavi i da svijet ne funkcionira na tako pojednostavljen način. Sada imamo znanstveno razumijevanje svijeta i znamo da nekoliko ljudi koji se okupljaju oko malog drvenog predmeta ne mogu utjecati na ostatak svijeta, zar ne? 

Stari Židovi bi se rugali našem skepticizmu. Čak i površno čitanje Starog zavjeta pokazuje da su drevni Izraelci (ili barem sveti autori Biblije) vidjeli izravnu vezu između nevjernosti (osobito idolopoklonstva) i svjetovnih problema. I obrnuto, kada su Izraelci bili vjerni, uslijedio je zemaljski prosperitet. 

Ovo nije evanđelje blagostanja. Ako se puno molite, nećete nekim čudom zaraditi milijun dolara, a ako lažete na poslu, nećete iznenada oboljeti od raka. Ali Izraelci su vjerovali da ako ga Božji narod odbaci na dramatičan i jasan način kao što je idolopoklonstvo, On bi im vrlo lako mogao uskratiti svoju zaštitu.

Kako ne bismo provodili svoj unutarnji marcionizam i pomislili da će takva vjerovanja biti odbačena s Kristovim dolaskom, sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima da je one koji su "slavu besmrtnog Boga pretvorili u obličje običnog smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova,” Bog “predao” njihovoj nečistoći i grijehu. Točnije, sveti Pavao kaže da se “otkriva gnjev Božji s Neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u  nepravdi” (usp. Rimljanima 1,18-32). Gnjev Božji nije nestao nakon uskrsnuća. 

Mnogi katolici danas se opiru povezivanju grijeha sa strašnim događajima osim ako nisu izravno povezani, kao kad muškarac ubija svoju ženu. Naposljetku, Krist je jasno dao do znanja da to što je netko rođen s tjelesnim nedostatkom, kao što je sljepoća, nije posljedica njegovih grijeha ili grijeha jednog od njegovih roditelja:  "Ni on ne sagriješi, ni roditelji njegovi, nego da se objave djela Božja na njemu." (Ivan 9,2-3). Drugim riječima, Bog nije kaznio čovjeka sljepoćom jer su on ili njegovi roditelji učinili nešto loše. 

Međutim, ljudi često krivo tumače Kristove riječi da znače da naši grijesi ne mogu uzrokovati da se dogode nepovezane loše stvari. Ovo nije ono što riječi našeg Gospodina znače. On jasno daje do znanja da iako su prirodne mane dio ovog palog svijeta, naši specifični grijesi nisu uzrok specifičnih prirodnih nedostataka kao što su sljepoća ili gluhoća. Ali to ne znači da loši događaji nisu povezani s našim smrtnim grijesima. 

Danas mnogi od nas Boga doživljavaju kao prepopustljivog oca, onog koji okreče glavu na naše grijehe. Međutim, ovo nije Bog Biblije. Da, pravi Bog je uvijek spreman oprostiti naše prijestupe – kada mu dođemo – ali On ne sprječava negativne posljedice naših postupaka. Otac razmetnog sina dopustio je svom sinu da se valja sa svinjama kako bi mogao prepoznati svoje grijehe.

Dakle, kakva je veza između naših smrtnih grijeha i zla koje se događa u svijetu? Kao što je sv. Pavao aludirao, Bog može, i često to čini, uskratiti svoju zaštitu kada ga odbacimo. I jedna stvar koju Sveto pismo jasno objašnjava je da je idolopoklonstvo najgori način da odbacite Boga. Prva Božja zapovijed da postoji samo jedan pravi Bog je prva s razlogom, jer je najvažnija. Idolopoklonstvo je krajnje odbacivanje Boga, a kao što sam već rekao, Boga se ne ismijava. 

Možda Bog ne bi dopustio da virus korone pobjegne iz laboratorija u Wuhanu. Možda bi dopustio državnim čelnicima da prepoznaju i podrže tretmane za Covid koji su umjesto toga zatajeni. Možda bi Bog dopustio crkvenim vođama da bolje razumiju duhovnu devastaciju koju bi prouzročio kukavičkim odgovor i dao im hrabrost. Možda, možda, možda.

Bog uskraćuje svoju zaštitu ne iz zlobnog bijesa, već iz osjećaja milosrđa. Kada postanemo toliko arogantni i neposlušni da se igramo s idolopoklonstvom na našim najsvetijim mjestima, treba nas poniziti. Moramo vidjeti kakav je svijet kada slijedimo lažne bogove, a ne pravog Boga. A on je ovakav: bol, očaj, patnja i duhovna pustoš. Vjerske vođe koji nas napuštaju i političke vođe koji nas mrze. To je prirodna posljedica idolopoklonstva. 

Stavljanje zla učinjenog u ime korone u posljednje dvije godine pred noge Pachamame ne opravdava one koji su to zlo počinili. Ljudi su još uvijek odgovorni za svoje grijehe i imaju slobodnu volju da biraju dobro umjesto zla. Ali milosti potrebne za sprječavanje zla u velikim razmjerima možda su nam uskraćene kako bismo se ponizili i prepoznali svoju očajničku potrebu za Bogom.

Dakle, što možemo učiniti? Kako se možemo izvući iz ovog nereda koji smo stvorili? Davanjem zadovoljštine. Katolici moraju platiti odštetu za grijehe idolopoklonstva, posebno za štovanje Pachamame. To moraju činiti pojedini katolici, laici i svećenstvo. Ali prije svega, naši biskupi — i naš Papa — moraju platiti ovu odštetu. Moliti za oproštenje zbog ruganja Bogu. Zamoli ga za milost. Molitva, pokora, kostrijet i pepeo: ovo je put naprijed za grešni, idolopoklonički narod.

Tada će možda Bog dopustiti da se Covid ludilo jednom završi, potpuno za sva vremena.