Biskup R. Williamson: Život na selu vs. život u gradu

P: Zasigno ne napadate gradove, koji su uvijek bili centri katoličke civilizacije i kulture? Poslanice sv. Pavla su sve očito upućene ranim crkvama u gradovima (Rimu, Korintu, itd.). Srednjovjekovne katedrale su sve sagrađene u gradovima.

O: Tako je. Ali industrijalizacije je, posebno motorno vozila, radikalno promijenila strukturu gradova i mentalitet stanovnika gradova. Npr. ljude koji su se družili i djecu koja su se igrala na gradskim ulicma otjerala su motorna vozila. Slično tome dok god su sela nadmašivala gradove, stanovnici grada su više-manje djelila zdrav razum seljaka (npr. ne možeš se šaliti s noći ili danom/zimom ili ljetom), ali čim je industrijalizacija omogućila da gradovi prevagnu onda se počeo gubiti zdrav razum (npr. sa strujom i centralnim grijanjem možemo promijeniti noć i zimu). Moderni gradovi i predgrađa lako unište taj osjećaj da postoji naravni red stvari. A bez te naravi gdje je milost?

P: Ali predgrađa, kao i TV samo su neutralni i mogu se koristiti za dobro ili zlo. Problem je grijeh. Napadnite grijeh, ne predgrađa.

O: Upravo da bismo napali grijeh napadamo moderna predgrađa jer njihov način življenja potiče grijeh. Njihova razmaženost i ugoda potiču putenost i senzualnost (drugo žalosno otajstvo), nedruštvenost i neovisnost u načinu življenja potiču oholost (treće žal.otajstvo). Istina, TV je u teoriji neutralna, ali ne u praksi. Kako je instalirana u (predgradskom ili modernom gradskom) domu, ona se običava ozbiljno zloupotrebljavati, pomućujući um, volju, osjećaj za stvarnost, aktivnost, čovječnost i obitelj. Slično tome predgrađa u praksi običavaju ozbiljno smesti ljudska bića. Poslušajte rock glazbenike, glasove sad već dvije otuđene generacije (1960. - 1990.). Takvo otuđenje se ne može nastaviti.

P: Ali svećenici (i biskupi dinosauri) bi trebali napadati grijeh koji je u srži problema, ne predgrađa koja očito nisu srž problema. 

O: Grijeh je zasigurno pravi problem. Ali ako se dijete žali da ga cipela žulja, je li bedasto ukazivati mu da je desnu cipelu stavio na lijevu nogu i obrnuto? Ako se katolici žale da im je jako teško živjeti katoličke živote, je li bedasto ako svećenik ukaže da nisu svjesni da ih cijeli kontekst njihovih života gura prema oholosti i putenosti?

P: Na što mislite kad kažete "kontekst koji ih gura"? Grijesi se počinjaju slobodnim izborom, ne kontekstom. 

O: Da, ali konteksti mogu stvoriti manji ili veći pritisak na slobodu izbora zato se mnogi od njih nazivaju "grješnom prigodom" koju katolik treba izbjegavati.

P: Želite li onda reći da su moderna predgrađa prilika za grijeh? Smiješno.

O: Uzmimo drugi primjer. Auto radio kao takav nije najbolji kontekst za slušanje klasične glazbe jer smo rastreseni zbog vožnje, jer smo samo pasivni slušatelji dok glazba svira, mi smo preko gumbića "traži" ili "skeniraj" gospodari velikih umjetnika i možemo ih zamijeniti kako nam dođe s mnoštvom rock radio postaja. Znači možemo slušati klasično glazbu na radiju dok se vozimo. Ali je kontekst pohađanja koncerata uživo puno bolji, gdje  nema distrakcija, niti smo pasivni slušaći, niti gospodari velikih majstora pritiskom na gumb. Slično tome možemo voditi život u asfaltiranim predgrađima, ali čitav kontekst je od čovjeka stvoren, na čovjeka fokusiran i od čovjeka kontroliran. To je kontekst koji isključuje Boga, čini da ga je teško, iako ne i nemoguće doseći. Konteksti su bitni.

P: Vi jednostavno ne volite ništa novo.

O: Puno je mudrije (mudre izreke 22,28-"Ne pomiči prastare međe koju su postavili oci tvoji.") ne voljeti ništa novoga nego ne voljeti ništa staroga, što je stanje i uvjetovanje čovjeka. Ali sve novo što će mi pomoći spasiti dušu poput novih dužnosnika u Rimu, pravih katolika, ja ću ščepati s obje ruke! Zaista obnovljenu katoličku crkvu, novi zaista kršćanski svjetski poredak, o da, molim! 

P: Ali kako vrijeme prolazi i stvari se mijenjaju. Nema svrhe naricati za "dobrim starim vremenima".

O: Ne radi se o naricanju za dobrim starim prošlim danima, već o ispravnoj procjeni naših sadašnjih dana da bismo sutra spasili što više duša. Naravno da vrijeme prolazi i da se stvari mijenjaju. Upravo zato moramo promišljati o tome koje vrijeme nas je dovelo do sadašnjeg tako da sada možemo činiti ono što će dovesti do promijene na bolje. Inače će se i dalje mijenjati na gore. Promjena je neizbježna, ali Bog od nas zahtjeva da usmjerimo tu promjenu u smjeru Njegove. volje.

P: Ali ljudi su uvijek hvalili prošla vremena kao da su bolja. Što zapravo uvjerljivo dokazuje da ona nisu ništa bila bolja.

O: Da su argumenti za kraljevanje Krista Kralja uvelike oslabili zadnjih sedamsto godina je jasno i uvjerljivo. Auto bez kočnica i dalje vozi nizbrdo, a da se ne razbije jedno određeno vrijeme, ali konačno se mora razbiti. Ostatku kršćanstva u 20. stoljeću Bog je posalo tri glavna upozorenja - 1. svjetski rat, 2. svjetski rat i II. Vatikanski. Ali čovječanstvo bez kočnica i dalje juri nizbrdo i to brže nego ikada.

P: Ali i selo je sad prepuno droge i poroka, kao i grad i predgrađa.

O: Vjerojatno nije isto, ali to je danas istinitije nego jučer, upravo stoga što su motorna vozila sa svim svojim sjajem i djelima preuzela selo.

P: Što se tiče američkog sela ili ruralnih područja srednjišnje SAD, ona su puno protestanata, farme su raštrkane na nedruštveni način i tamo se živi život na način koji je upravo sebičan. 

O: Kao što piše u Pismu iz prosinca, protestantizam je u srži problema "predgrađa" tako da napadanje simptoma predgrađa je isto što i upozorenje katolicima o tome kako ih bolest protestantizma vrlo vjerojatno napada, a da oni to niti ne shvaćaju. Biti katolik je, samo po sebi, daleko važnije od života na selu, ali, zbog okolnosti, ne živjeti na selu može navesti mnoge katolike da prestanu to biti uopće. U skladu s time, neka se svaki katolik dobro zamisli prije negoli se preseli daleko od Mise na selu i neka se još više zamisli ako se misli preseliti na selo da bi tamo napravio verziju predgrađa ili da se ponovno pridruži industrijskom, mehaniziranom, antidruštvenom načinu života.

P: Da, mi katolici nismo Amiši.

O: Po istini naše nadnaravne vjere, ne. Ali znači li to da u njihovom prirodnom načinu života nema ništa što bi nam bilo korisno imitirati? Ne nužno. Postoji "smisao u njihovoj ludosti". Živjeti na zemlji nije isto što i živjeti od zemlje.

P: Ok, ok! Pretpostavimo da se preselim na selo, dovoljno blizu Mise da mogu ići svaki dan, s dovoljno vremena da izmolim krunicu svaki dan i premalo hektara da se uvučem u industrijsko ratarstvo. Što onda? 

O: Kao prvo, neka se stanovnici predgrađa ne zavaravaju da je povratak na zemlju lak. Poljoprivreda je težak način življenja, a upravo zato je toliko ljudi dvadesetog stoljeća napustilo selo i otišlo u grad. Krave nemaju praznike, moraju se pomusti svaki dan, što uključuje i zoru u cičoj zimi. Nema kruha bez motike. U teškom životu počiva njegova spasonosna disciplina, za mlade i stare. Da su ljudi ostali na zemlji komunizam se nikada ne bi uzdigao. Tko bi sanjao o tome da ide štrajkati protiv zemlje, životinja ili vremenskih prilika? Zaključak je da biste postigli što biste htjeli postići povratkom na selo, nemojte očekivati niti pokušati rekonstruirati lak život za sebe. "U patnji je škola." Osim toga, blizina Misa bila bi najvažniji dio vašeg preseljenja na selo ne samo zbog nedjeljne obveze i apsolutne potrebe za sakramentima da bismo spasili svoju dušu već zbog katoličke potrebe za zajednicom. Kada bi katolici pobjegli iz modernih gradova i predgrađa zbog čitavog konteksta koji je štetan za vjeru, ne bi bilo smisla pobjeći u protestantski kontekst izoliranog i individualističkog seoskog života gdje ne bi bilo blizu drugih katoličkih obitelji. U ranom srednjem vijeku (500-1000 A.D.) sela, mjestašca i gradići kršćanstva su nastajali oko samostana ili crkava.

P: Ali u srednjem vijeku su oltari katoličkih crkava bili puno stabilniji nego su u današnjoj krizi u Crkvu.

O: Kako gledamo unazad kroz vrijeme možda se to tako čini, ali u to vrijeme usred ruševina Rimskog carstva i prijetnje od barbarskih invazija, oltari su možda izgledali jednako nestabilni kao i danas. U nekom trenutku Bog od nas traži da razumno riskiramo i za ostalo Njemu vjerujemo.

P: Ok, bježim iz predgrađa i selim se na selo dosta blizu grupi katolika gdje postoji sveta Misa.Što sam time pozitivno postigao?

O: Na selu je okoliš puno više stvoren od Boga, a ne stvoren od čovjeka ili umjetan. Svako stvorenje Božje govori izravno o Bogu, ako osoba ima uši da čuje. Ako se netko preselio na selo, tu promjenu ne treba uvesti naglo, iznenadno jer bi mogla postojati napast da se vrati u dobro staro predgrađe na koje je osoba navikla. S druge strane osoba treba predviđati ostavljanje i odricanje, malo po malo, sve više tih umjetnih stvari koje su ponos i utjeha stanovnika predgrađa (ili stambenih naselja)i koje ispunjavaju stranice sjajnih kataloga koje vam natrapavaju u vaše poštanske sandučiće. Život na selu treba postati jednostavniji i kako se to događa tako bi važne stvari u životu trebale ponovno doći u fokus, stvari koje trenutno skriva mnoštvo umjetnih distrakcija.

P: Ali život bez koncerata, muzeja, kulture - samo ljepote prirode? Kako dosadno!

O: Preseljenje na selo će zahtijevati svoje razdoblje prilagodbe, da bi preživjeli treba dobro promisliti zašto ste se uopće odlučili na to. Ako jeste dobro promislili o tome, onda ćete se vjerojatno dobro i prilagoditi. Npr. u gradovima, muzeji moraju stalno izmišljati nove izložbe od istih starih umjetnika ili patroniziraju moderne antiumjetnike. Na selu, nema dva potpuno ista zalska sunca i svaki je novo umjetničko djelo naslikano u pokretnom tehnokoloru, ali naravno mora osoba imati oči da bi to vidjela. Slično tome, koncertne dvorane se vrte isto oko omiljenih djela klasičnih kompozitora ili inače propadaju u jazbinu "moderne glazbe", dok je na selu svaka zora zborno pjevanje ptičica, simfonija kojom dirigira naš Stvoritelj, ali uši koncertnih dvorana treba podestiti da bi se čulo. (Na neki način su i muzeji i koncerti već zakopana stvar neke prošlosti.)

P: Ali život na selu bi bio dosadan!

O: Odrasli bi se morali prilagoditi, naravno i starija djeca, ali mlađa djeca će ući u seoski život kao patke u vodu. Većina roditelja može vidjeti koliko je to zdravije za djecu da odrastu na selu, samo ih razne okolnosti spriječavaju da vide kako bi se mogli preseliti.

P: Koja je prednost sela za djecu?

O: Svježi zrak. Sloboda da se igraju napolju. Fizički rad, koji je podoban za učenje discipline i odgovornosti. Bavljenje živim životinjama za koje djeca imaju od Boga dan afinitet i koje ih po svojoj od Boga danoj naravi mogu naučiti mnoge životne lekcije za razliku od mašina. Npr. dijete koje rođeno među kobilama i pastusima, bikovima i kravama, kokošima i pjetlovima, nikad neće povjerovati u apsurd da nema razlike između muškaraca i žena. Usuđujem li se reći da životinje bez razuma mogu naučiti djecu značajnu razliku između muškaraca i žena koji imaju razum?    

P: Ali sve su te prednosti seoskog života smještene na pukoj naravnoj razini. Milost je ta, ili ono nadnaravno, koje je važno za naše spasenje!

O: Naravno, ali milost se gradi na naravi. Milost iscijeljuje narav, ali je ne narušava. Milost djeluje protiv grijeha, ali ona surađuje s naravi. Zato mudar odgoj surađuje s milošću i naravi u tandemu. Problem sa sve raširenijim umjetnim životom u stambenim naseljima je da je narav tako poremećena i uništena da milost više nema s čim surađivati. Taj čitavi gradski kontekst polaže kameno tlo na kojem sjeme milosti nema neke šanse rasti. To je razlog zašto mnogi pobožni gradski roditelji dožive da njihovi tinejdžeri nisu zainteresirani za katoličku religiju. Milost i narav, kako se predstavljaju našim tinejdžerima, ne pašu jedno uz drugo, ne mogu se pripojiti.

"The Rural Solution", Modern Catholic voices on Going "Back to the Land"

Gostujući autor: Propast zapada kroz promjenu odijevanja

 

Uz mnoga pitanja koja se postavljaju u nekom širem kontekstu određivanja čovjeka u društvu, u civilizaciji, a napose kada se za mjerilo, kao što uvijek i treba, uzima vjera, vrlo je važno pitanje odijevanja. 

Odijevanje, izim što prvotno služi ogrtanju i zaštiti čovjekova tijela od raznih vremenskih utjecaja i što čuva njegovu čednost, predstavlja i svojevrsni medij, sredstvo čovjekova sporazumijeva s okolinom kojime drugima koje susreće šalje poruku o svome položaju u društvu ili ulozi u njemu, a upravo kako bi se adresati tih poruka znali društveno poželjno ponašati. Zapravo, ono je vrlo učinkovito sredstvo u tom smislu i kao takvo uvijek je predstavljalo predmet civilizacijskog uređivanja - poredak pravila. Po odjeći su se razlikovali stališi, klerik ili laik, plemić ili pučanin, razna zanimanja, primjerice kuhar, mornar, dimnjačar, poštar, redarstvenik itd. 

Međutim, ona glavna podjela, ona temeljna prirodna zadanost koja nije posljedica, već upravo uzrok čovjekova usustavljivanja i konvencija, koja je i pred samim Gospodinom Bogom primjenjiva, jer ju je On sam tako odredio već u početku čovjekova puta na ovoj zemlji, jest ta da je čovjek muškarac i žena. Gospodin Bog, kako čitamo u Knjizi Postanka 1,27, muško i žensko stvori ih.

U temelju gotovo svake društvene raščlambe, pa tako i u odijevanju, leži upravo ta podjela - muško i žensko. Kada susrećemo nekoga čovjeka, jasno, činimo to nesvjesno i prirodno, ali prvo utvrđujemo radi li se o muškarcu ili o ženi, a tek onda sve ostalo. Imajući u vidu ono što je kazano na početku, može se zaključiti kako je baš odijevanje prva odrednica po kojoj to raspoznajemo. Osim ako nismo neposredno blizu, radi li se o muškarcu ili ženi, raspoznat ćemo upravo po odjeći! To jest, trebali bismo. 

No, čemu tolika zauzetost za to, zašto je nužno znati razliku?

Nužno je zato što razlikovanje leži u temelju same civilizacije! Kako je i rečeno, iz podjele na muško i žensko proizlazi sav društveni poredak koji se, kako bi bio uspješan i plodonosan, mora držati naravnog i moralnog zakona koji je Gospodin Bog utkao u čovjeka stvorivši ga.

Ta od Boga dana podjela upućuje na to da svako od njih ima zadanu i nepromjenjivu narav i svrhu, a prema tome i svoju ulogu u društvu! Muškarac su i žena bitno usmjereni jedno na drugo, kao dvije različite polutke jedne cjeline, uzajamno su si potrebni kako bi od Boga primili dar života i prema njemu se dalje bitno određivali: muškarac kao otac(glava) - čuvar i usmjeritelj, a žena kao majka(srce) - odgojiteljica i utješiteljica.

Kako nam tu odijevanje pomaže?

Odijevanje koje odražava da je jedno muškarac, a drugo žena, budući da čovjek osjetilno percipira jer je prvo osjetilnošću i zadan, odgaja čovjeka od malena na tu životvornu razliku, razliku na kojoj se temelji društvo, razliku uloga bitno usmjerenih k istom cilju, cilju koji se postiže u uzajamnosti vršenja tih uloga. Odgaja ga da jedno pristoji muškarcu, a drugo ženi, ali da se te razlike međusobno ne suprotstavlju, već nadopunjuju kako bi ispunile svrhu koju im Gospodin Bog odredi.

Dakle, naša je kršćanska civilizacija u svom razvoju usustavila i odredila da su muškarcu po naravi primjerene hlače, a ženama haljine(oprave, suknje).

To je, zaključuje se, zahtjev moralnoga zakona!

No, drži li se toga zakona naše društvo? 

Vrlo očito znamo da je odgovor niječan. Znamo iz svakodnevnoga iskustva, dovoljno je proći kakvom gradskom ulicom, ali i današnjim selima,  kako bi se zamijetilo da se većina žena ne odijeva u skladu s onime što nalaže moralni zakon. Osvrnimo se malko na pozadinu uzroka te vrlo simptomatične pojave.

Napuštanje Božjega zakona kao središnje osi civilizacije, i ako je počelo ranije, svoje gorke plodove osjetno je počelo izlagati po svršetku Prvoga svjetskoga rata. Kako to obično i jest, čovjek poslije vremena u kojima masovni gubitak života nije slučaj već pravilo, počne jače osjećati svoju neznatnost i smrtnost. U to vrijeme, 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, dekadencija je već dobro zahvatila zapadna društva, od kojih su mnoga još bila katolička, i ona su kao takva, ovdje posebice u institucionalom smislu, izgubila vjeru – katoličku vjeru, koju je društvena vlast, kao od Gospodina Boga objavljenu istinu, dužna štititi i promicati. Posljedica toga dakle ne bijaše pravilno djelovanje. Nakon što je rat osvijestio smrtnost i krhkost života, prilika da se društva Zapada pokaju za svoje grijehe, i ako je Crkva na to upozoravala, da uvide da je dotada neviđeno krvoproliće zapravo kazna za grijehe, grijehe naroda i da za to valja dati zadovoljštinu Bogu, nije iskorištena. Naprotiv, svijest o smrtnosti i kratkoći trajanja života navela je čovjeka(društveno ozračje) da se u tom kratkom vremenu treba što bolje iživjeti – nauživati života i opustiti se, da se nema vremena za „zastarjele“ konvencije staroga svijeta koji je davno umro, a službeno je pokopan u Versaillesu. 

Razumljivo, takva su zastranjenja, ni manje ni više, nego Sotonin pir! Sjajna prilika koju može dobro iskoristiti da čovjeka odvuče u što dublju propast. Nažalost, Zapad mu se nije opirao… 

U slučaju žena to dobro vidimo u činjenici što je tada u tvornicama i na sličnim poslovima trebalo zamijeniti muškarce jer oni bijahu po ratištima, a kako bi se lakše obavljali ti fizički poslovi, žene su počele iz praktičnih razloga nositi radna odijela, dakle i hlače. Tu izvanrednu okolnost na koju ih je primorao rat, nakon što je završio, iskoristili su razni proroci novoga doba, borci za tzv. ljudska prava i „emancipaciju“ žena koje su sada navodno shvatile kako im muškarci više nisu potrebni, kako mogu biti „samostalne i neovisne.“ Takva manipulacija osjećajima i uzdrmanošću duševnih stanja ljudi poslijeratnih zapadnih društava posebno se je izrazila u odijevanju i modnoj industriji, a koja se opet najizrazitije pokazivala u scenskom svijetu(kazalištu i filmu). Raznorazni dekadenti posrnulih i nemoralnih života počinju se nametati kao uzori i modeli ponašanja koji donose „nove životne stilove“ koje bi moderni čovjek trebao slijediti. Kao uzori ženama, samom svojom ulogom u društvenom životu koji je bitno obilježen razvojem filma i scenske mondenosti, postavljaju se glumice, poput Marlene Dietrich ili Katherine Hepburn, dizajnerice, Coco Chanel, političarke, Eleanor Roosevelt itd. koje počinju dnevno nositi hlače, jasno, ne samo kao očitovanje stilske smjelosti, već i kao poruku, i ako hinjenih i zabludnih, ali poruku samostalnosti, neovisnosti, snage, osviještenosti, jednom riječju tzv. „emancipiranosti.“ Njihov znamen postala je upravo žena koja nosi hlače. Otvoren prkos i ostrašćeno gotovo luđačko uživanje tih dekadenata, bilo svjesno ili ne, u razaranju zapadnoga društva koji su prikazujući poželjnim nemoral i grijeh, rušili Božji poredak, videći u njemu mračne okove prošlosti koji okivaju i zauzdavaju njihovu "slobodu", živio je stalno kroz popularnu kulturu u središtu pomodarske javnosti. Ta je zaluđenost, danas opet nazočnija no ikada prije, svoju osobitu opakost očitovala u odbojnoj nakani da se prikaže kao umjetnost, tankoćutnost, naprednost i vrhunski ukus, koji, jasno prema njima, zatucani i licemjerni vjernici uma pomaračena skrupulama ne razumiju.

Jasno, samo gore i intenzivnije, to se je ponovilo i nakon Drugoga svjetskoga rata. Na društvo je sve više utjecao takav pristup – pristup oslobođenja. Oslobođenja od čega, pitamo se? Od tzv. starih pravila, konvencija i zatucanih pogleda na svijet. Jasno, to je samo eufemizam za oslobođenje od Boga! Svako novo desetljeće po svršetku toga rata donosilo je nove sablazni i sve veći otpad od onoga što je bit zapadne civilizacije. Odstupanje se od društvenih konvencija koje su se razvile na temelju naravnoga zakona, osobito 60-ih i 70-ih godina, a posebice u odijevanju, usporedno sa samoneutralizacijom Crkve, toliko raširilo da više nužno i nije povezivano s feminizmom.

Izopačeni feminizam, koji je formalizirao to sotonsko djelovanje u prošlom stoljeću, nastoji razdvojiti ženu od muškarca, to jest označiti muškarca kao zatornika, ugnjetavača i mučitelja žene. On ju je navodno ograničio samo na rađanje i odgoj djece, što uvijek banaliziraju i prikazuju nevažnim, na „služenje i robovanje muškarcu“, kako obično kažu. Muškarci zapadnoga svijeta, tobože izmislivši neka pravila koja, prema njima, nemaju nikakvu organsku, a još manje od Boga određenu osnovu, zatvorili su žene u kuće, ne dopuštaju im baviti se umnim radom, politikom, znanošću i uopće upraviteljskim zadaćama. Prema njima to nije posljedice naravne razlike uloga muža i žene, već potpuno umjetna konstelacija osmišljena s ciljem da zatomi i podloži ženu svojoj samovolji. Dakle, feminizam si je proglasio ciljem „osloboditi se“ tih uza i ženu učiniti „samostalnom i neovisnom?“ Budući da je to već u početku osuđeno na propast, jer je protiv Zakona, jedino čega su se uspjeli „osloboditi“ jest pamet i zdrav razum! Posljedica tog „oslobođenja“ ovo je posrnulo društvo u kojemu se najgore izopačenosti, od sodomije i pobačaja do zamisli da se rod dodjeljuje pri rođenju i da nema nikakve veze sa spolom pa ga se poslije može promijeniti, institucionaliziraju i štoviše, proglašavaju pravom koje treba štititi od svih koji ga navodno ugrožavaju.

Nadalje, feminizam ruši naravni poredak tako da žene navodno osvješćuje kako one mogu sve što i muškarci(kao da je smisao toga tek u nekom moći ili ne moći), da stjecanjem stručnosti kroz neku školu mogu naći posao u kojemu se mogu osobno i stručno ostvariti, biti društveno prihvaćene, a povrh svega postati „slobodne i neovisne“ od muškaraca. Dakle, žena, da bi ušla u taj svijet, mora takoreći postati muškarac – govoriti poput muškarca, ponašati se prema ljudima poput muškarca, donositi odrješite odluke i promišljati budućnost kako to čine muškarci, a najočitije, mora se i odijevati poput muškarca – obući hlače! Osim što to na nečedan način ističe žensko tijelo i raspiruje moguće pohotu, takvo stanje jasno upućuje na raspad moralnoga zakona u društvu – nestaje životvorna razlika muškarca i žene. Prema tome, on više ne skrbi za obitelj kako bi bila duševno i tjelesno zdrava, a ona više nije ta koja upravlja kućanstvom, odgaja djecu i od njih čini ljude! Također, taj izopačeni svijet, ako ikada ženi i dopušta da bude ženom, dopušta joj to opet samo kako bi razgorio grijeh i umnožio grešnu prigodu. On šalje poruku ženama, ako već tu i tamo morate biti žene, „pokažite što imate, ne skrivajte svoje tjelesne ljepote – istaknite ih!, budite zanosne i zavodne, privucite poglede svojom vanjštinom…“ Takve upute čuju se odasvud – s televizije, s radija, s reklama po tiskovinama i po neonskim plakatima… Kakvoga li užasa!? A tek duhovna pustoš koju to za sobom ostavlja!

Izbrisati razliku između mušarca i žene, što je točno sotonska dimenzija, vidi se postalo je krilatica novog svijeta. Taj je svijet u tome praktično i uspio, mušarac su i žena u društvenim ulogama, gledano pravno, ekonomski, sociološki i na svaki ini način – jednaki, svejedno je tko je muško, a tko žensko, to više ništa ne znači – svi mogu sve…

Najveća žrtva na oltaru te bezbožnosti koja hara zapadom upravo je majčinstvo. Taj pokvareni sustav kako bi ženu privukao svojim ciljevima, treba joj ocrniti i ogaditi ono što ju sprječava u tome, odvojiti ju od toga, a istinom gledano, to je zapravo ono u čemu ju ni najsposobniji, ni najškolovaniji, ni najostvareniji muškarac ne može zamijeniti – biti majkom! Od žene odvojiti majčinstvo strašan je zločin! Majčinstvo su one ljestve milosti po kojima je Bog poslao Spas svijeta i onaj zalog po kojemu ga dnevice molimo da nam se smiluje, jer i On je oćutio kako je to biti čovjekom – biti rođen od žene, od majke. A ona, koja je postavljena nad sve ljude(žena pak, a ne muškarac) i okrunjena najvećom slavom u Nebu – Blažena Djevica Marija, upravo je to zaslužila po svome majčinstvu, majčinstvu Boga! Zamislimo onda koliko zao i pokvaren, koliko protiv samoga Boga mora biti usmjeren onaj koji na majčinstvo napada! 

U umrtvljivanju ženine prirodne usmjerenosti na majčinstvo vidimo kako nekoć kršćanska društva zapada sve brže izumiru – žene ne žele biti majke jer su uvjerene da moraju živjeti za sebe i ići za karijerom, a kada se sjete da bi to možda mogle i pokušati, biološki više ne mogu, a što često opet vodi u carstvo nemorala – tzv. medicinski potpomognutu oplodnju. S druge su pak strane muškarci. Budući da su muško i žensko bitno usmjereni jedno na drugo, nemoguće je da kriza ženstvenosti postoji bez krize muškosti. Muškarci zapada zbunjeni su i neodlučni, odani također, mahnitije no ikada prije, utrci za lakom zaradom, a ne naučeni na žrtvu, dužnost i odgovornost.

Možda se ne bi reklo na prvu, ali početni simptom ovdje izloženog posrnuća upravo je promjena odijevanja, a što je samo naoko banalnost. Naviknutost društva na nepostojanje koncepcijske razlike u odijevanju danas je potpuna. Takvo društvo, kao što smo pokazali, lako je uvjeriti da razlike nema u odijevanju jer je nema ni među muškim i ženskim kao takvim. Dapače, do te mjere da će današnji čovjek, točnije žena, koja za se kaže da vjeruje u Boga i drži se Njegovih zapovijedi, ne samo nositi hlače, nego će i, ako joj se to prigovori, zauzeti prema tome vrlo obramben stav, pravdajući to, najčešće, nekim navodno praktičnim razlozima i da te stvari nisu bitne.

Zaključujući, može se reći, a što možda ne treba niti dokazivati, da je civilizacija kršćanskoga zapada na zalasku, broji svoje posljednje dane. To je odbrojavanje počelo kada se je čovjek odlučio udaljiti od Boga, takoreći zaključati ga u crkve. Od tada je prošlo neko vrijeme pa mi danas već živimo u doba u kojemu se Boga izbacuje i iz samih crkava, a iz društva je odavno izbačen kao nepoželjan. Nevolja koja u tomu leži, a koju čovjek zaluđen samim sobom ne vidi, jest ta da to vodi jednosmjerno u potpuno uništenje. Lažna slika slobode kao načela izraženog u „mogu što hoću“, kako smo pokazali, režući jednu po jednu sponu s istinom i u posvemašnjoj relativizaciji, dovela je do toga da se želi obrisati i sama životvorna i naravna podjela na muško i žensko. U prvašnjoj banalnosti pitanja odijevanja. To brisanje počelo je promjenom u odijevanju, tj. žena se, kako bi bila praktična, moderna i emancipirana, može odijevati kao muškarac, a jednom, očito, može i postati muškarac. Razumljivo, posljedice toga razornog djelovanja čine suvremeno društvo koje je, izgubivši orijentir, zapelo u kaosu nemorala i nereda u kojemu se laž naziva istinom, a istina lažju, u takvim uvjetima Sotonom nadahnuti lažni proroci lakše manipuliraju ljudima koji su dovedeni do te mjere da svoju propast u opijenosti tobože velikim dostignućima suvremenoga čovječanstva zastupaju kao svoj najveći probitak, a svoje spasenje nazivaju mračnom prošlošću!

Ima li onda uopće nade? Za društvo i civilizaciju – teško! Ali za Crkvu, kako je Krist obećao – i te kako! Stado vjernih, usprkos svakom užasu suvremenoga svijeta, pa i tomu da je više najamnika no pastira, pa i tomu da se želi izbrisati razlika između muškarca i žene – preživjet će! Jer valja zapamtiti da Gospodin svojih ne zaboravlja niti ih bez milosti ostavlja, a put prema izvoru milosti dobili smo po daru majčinstva. Znamen tog majčinstva sveta je krunica, a na nama je da postignem po njoj dana obećanja! 

Zašto neke žene uvijek nose čedne suknje ili haljine i što neki muškarci o tome misle

"Kada bih morala izdvojiti jedan događaj koji mi je najviše promijenio život, bez puno razmišljanja, to bi bio susret s tradicionalnom latinskom Misom. Život prije tog susreta bio je 'od ovoga svijeta', i istovremeno isprazan, lišen dubokog smisla, Božje blizine i istine. Istine o čovjeku, o Bogu, besmrtnoj duši i odgovornosti koju pred Bogom imamo za našu dušu i duše drugih ljudi. Kakve veze suknje imaju s tim? Na prvi pogled možda se čini da Bog nema puno veze s ljudskom modom, s osobnim izričajem pojedinca, s onim što ja svaki dan nosim. Koji god razlozi bili što žene nose hlače, i što sam ih i sama cijeli život nosila, oni su pogrešni. Bilo da je to zato što su ih svi oko nas nosili i to nam je bilo posve normalno, zato što smo slušale glas koji šapuće ženama da i one trebaju nositi hlače, baš kao i muškarci, i na lažan se način osnaživati i ostvarivati u svijetu koji ženu udaljuje od njene biti i gura u arenu gdje njen suparnik postaje muškarac kojemu ona treba dokazati da i ona može sve to, pa i još bolje. Bilo iz želje da plijeni pozornost ili da se 'dobro osjeća u svojoj koži'. Pogrešno.

Tradicionalna latinska Misa - odjednom uzvišenost, odjednom mir, odjednom sakralnost, smisao za ljepotu, mističnost, nadnaravno prije naravnog, kristocentričnost, odjednom veo, odjednom suknje. Odjednom je sve dobilo smisao. Ali kako se sad uklopiti u tu priču, ja koja stalno nosim tenisice i traperice? Iako redovno prisutna na novim misama odmalena, poimanje vjere drastično se promijenilo... Pitanja su se gomilala.. zašto je sve ovo bilo skriveno? Zašto nas nisu poučili svemu tome? Zašto svećenici ne spominju grijeh, odgovornost, posljednje stvari? Zašto sam mislila da u suknjama stalno hodaju samo 'jehovkinje' ili neke druge sektašice? Čežnja za Bogom i želja za spoznajom dala je odgovore. Bog je dao odgovore. A neki odgovori duboko su se urezali u moju svijest i nakon nekog vremena više nije bilo opravdanja za obući hlače.

'Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati našeg Gospodina.' (Gospa Fatimska)

'Koliko mladih djevojaka ne vidi ništa pogrešno u slijeđenju određenih besramnih stilova kao tolike ovce. One bi se zasigurno zasramile i zacrvenile kada bi mogle pogoditi utisak koji odaju i osjećaj koji pobuđuju u onima koji ih vide.' (Papa Pio XII.)

Možemo se pretvarati da nije tako, ali ženske hlače su itekako grešna prigoda za muškarce. Možemo ignorirati poglede i uvjeravati se da mi niti ne tražimo te poglede, ali našom odlukom da nosimo takvu odjeću možemo nekoga gurnuti u vječnu propast. Da, toliko je ozbiljno. Ne smijemo zaboraviti riječi Gospe Fatimske da 'najveći broj duša završava u paklu zbog grijeha tijela više nego zbog bilo kojeg drugog razloga'.

Sa spoznajom vlastite odgovornosti za druge duše oko mene, istovremeno se rodila i ljubav prema nošenju suknji i haljina. Osjećaj je bio ispravan i na neki način oslobađajući. S vremenom je i želja za nošenjem 'dobrih starih traperica' nestala. Na latinskoj Misi probudio se osjećaj stajanja pred Bogom. Pred Njega želim stati čiste duše, želim vršiti Njegovu svetu volju i slaviti ga u svom životu, pa tako i kroz odjeću koja će biti potvrda pred svijetom da smo Kristovi, da su naša tijela hramovi Duha Svetoga, a ne izlog u kojega je svatko pozvan gledati. Noseći isključivo čedne suknje i haljine također čuvamo duše naše braće u Kristu, misleći na njihovo posvećenje i besmrtnu dušu. Zemaljski život brzo prolazi.. i sve će ovo proći, i mode, taštine, zavodljivost svijeta i tijela. Zato nam je bolje vrijeme koje nam je dano iskoristiti kao priliku za posvećenje i pripremu za susret s Gospodinom.

Dobar poticaj za razmišljanje o ovoj temi možemo naći i u riječima svetog Ivana Zlatoustog: 'Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom (muškarčevom) srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljima, niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti.' 

S. S. 

"Već više od četiri godine nosim suknje i haljine i osjećam se preporođeno. Meke linije savršeno obuhvaćaju žensko tijelo i komplementiraju obline i krivine bez nepotrebnog isticanja ili skrivanja. Puno mi je lakše nositi udobnu, ali i elegantnu odjeću otkad nosim isključivo žensku odjeću. Nema više potezanja hlača prema gore ili majice prema dolje što nikako nije damsko ponašanje. U ženskoj odjeći osjećam se kao dama, a ne kao dječarac pa mi je tako i lakše ponašati se :sjediti i kretati se pristojno. Jedine prilike na koje nosim neku vrstu hlača, ali i tada s tunikom su fizikalna terapija i sanjkanje." T. A. 

"Ja sam osobno preko molitve Krunice dobila milost da sam samo jednom odlučno prerezala nošenje hlača i počela nositi isključivo suknje ili haljine. Iako je u to trenutku to bio nadnaravni poticaj milosti, bez previše mog 'umovanja', ipak s odmakom vremena sam shvatila da to nije samo dobro ili lijepo nego i apsolutno nužno. Bog je stvaran i Sotona je stvaran. Dobro je stvarno i zlo je stvarno, a na nama je da se odlučimo uz koje ćemo pristati. ''Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće vjerovati da tko ustane i od mrtvih'' (Lk 16,31) puno puta mi je prošla ta misao kroz glavu iz prispodobe o bogatašu i Lazaru iz Svetog Pisma, jer ako nećemo vjerovati Gospi koja je u Fatimi upozorila da će na svijet doći nečedna moda koja će JAKO (znači smrtni grijeh) vrijeđati našega Gospodina i da oni koji slijede Isusa Krista ne mogu slijediti tu modu, jer je Bog uvijek isti i nema modu, onda smo zaista izgubljeni. U ovo vrijeme u kojem Sotona gradi svoje kraljevstvo, u kojem vlada dekadencija, raspuštenost i nečistoća, apsolutno je nužno za Boga se opredijeliti potpuno, a to uključuje i čedno odijevanje. Zašto se onda natezati s hlačama, s iznimkama, s pet centimetra gore ili dolje ako je u pitanju naša besmrtna duša i zato se uvijek, bez iznimke, trebamo obući tako da u svakom trenutku možemo stati pred našega Gospodina. ''Tko je vjeran u malome, biti će i u velikome'' tako da je moja preporuka da se radikalno odlučimo za dobro, bez iznimki i odgađanja, jer još danas nam je darovano vrijeme da činimo dobro, a borimo se protiv zla." M.Š.

"Nakon što sam krenula na tradicionalnu latinsku misu i dobila milost spoznaje katoličkog nauka, shvatila sam da moja roba do tada nije u bila u skladu sa standardima čednosti. Proces nije bio lagan jer je stare loše navike teško preko noći iskorijeniti. Međutim, uz puno molitve i spoznaje fatimskog upozorenja o modi koja vrijeđa Gospodina, odlučila sam se nasljedovati Marijin standard čednosti i ići kontra struje svijeta. Svojom vanjštinom također moramo svjedočiti ono što jesmo. Uz Božju Providnost, postepeno se moja garderoba potpuno izmijenila tako da su tamo sad većinom haljine." – A.U.

"Kada sam trebala ići prvi puta na tradicionalnu Misu u Njemačkoj, nakon prve u Zagrebu .... htjela sam se pristojno obući ... jer odjedanput sam se sjetila moje pokojne bake koja me othranila i opremala na sv. Misu ...Govorila bi mi: 'Ćerko, budi pristojna. Nemoj da ljudi pokazuju prstom na tebe.' I uvijek bi bila u haljini. To su mi bile prve misli, sjećanje na moju slavoniju i na moje predivno djetinjstvo. Uz te misli sam otvorila ormar i nisam našla ništa što bih mogla obući.  Ormar je bio pun robe... i niti jedne suknje ni haljine. To je bio veliki šok za mene .... jesam plakala. I tada sam si rekla,  neće meni nitko više nešto nametati. Moj prijašnji život je bio takav da sam pratila modu. A koja je to u stvari opterećenost i nesloboda, to tek sada znam. Nisu mi više 'uzori' pjevačice i glumci. Samo gledam Majku Božju koja je toliko velika inspiracija za mene.Uz Božju milost sam se riješila tih okova i pronašla totalnu slobodu u haljini i suknji i počela se odijevati kako i doliči majci, supruzi, teti." A.S.

"Cijeli život sam nosila hlače, čak i dosta dugo nakon obraćenja. Voljela sam ih nositi jer sam se u njima osjećala privlačno i atraktivno. Međutim što sam više produbljivala svoj odnos s Gospodinom, savjest je sve više radila i sve me je više opterećivala moda po standardima ovoga svijeta u kojoj je tako normalno isticati svoje obline te ih na taj način svima pokazivati. Doista sam se ozbiljnije počela preispitivati o svojoj čednosti i čistoći koju sam do tada živjela, koliko je sve to iskreno? Duboko sam uvjerena da svaka žena koja nosi uske hlače, duboko u sebi neuredno čezne za time da bude zgodna i poželjna. To je još jedan problem i znak da naše srce nije slobodno, a to nas sprečava da rastemo i u drugim krepostima. S druge strane ako je riječ o praktičnosti, onda bi trebale zapravo nositi neke opuštenije i šire, no svi ćemo se složiti kako one ne izgledaju nimalo lijepo. Postalo mi je jasno da je takva moda zapravo nakaradna i da time ubijam svoju ljepotu i ženstvenost. Kada sam prije godinu dana odlučila promijeniti svoj način odijevanja, bacila sam svu utegnutu odjeću koju sam imala i počela nositi isključivo čedne haljine i suknje. Time je zapravo započeo i put iscjeljenja moga ranjenoga srca na području spolnosti. Tek sada se u meni  budi onaj prekrasni dio Marijine čistoće, a to je osjećaj za stidljivost. Osim što time štitimo i sebe i muški rod od prilika za grijeh, prekrasna mi je također spoznaja da čednim i pristojnim odijevanjem mnogo pomažemo braći u Kristu na njihovom putu posvećenja." Lj. S.

"Ja nosim suknje gotovo uvijek, osim kada idem u lov ili radim nešto na farmi za što su mi funkcionalnije traperice. Ali sam shvatila da se većina aktivnosti može obaviti u suknji, čak i vježbati. Nosim ih jer se osjećam ženstvenije i ispunjenije. Moj muž isto smatra da mi to više pristaje. Smatram to vanjskim znakom moje vjere i pomaže mi prisjetiti se da sam ja katolkinja." Tricia J. 

"U početku mi je bilo teško, ali s vremenom sam uspjela nositi ih ne samo nedjeljom nego i svo ostalo vrijeme. Sada je to moja ponizna žrtva našoj Gospi na čast i moj mali način pokore za mene i za duše u Čistilištu, osobito za one koji su tamo zbog grijeha tijela." Joan R. 

"Svećenik je propovijedao jedne nedjelje da bi žene trebale uvijek nositi haljine. Iako ne mogu reći da nema nijedne iznimke kada bi žena mogla obući hlače, ja sam odlučila učiniti 'brzopleti zavjet' (a la G.K. Chesterton) i baciti sve svoje hlače. Prošlo je već nekoliko godina i ne prođe ni tjedan da ne poželim navući na sebe hlače ili kratke hlačice. Ali to je mala žrtva koju prikazujem za grijehe feminizma." Katy H.  

"Prije sam nosila hlače, ali sam s oko dvanaeste godine odlučila da ću pokušati biti primjer i prikazati 'dodatnu žrtvu' da postanem više poput Marije. Smatram da je to ženstvenije, a i da je lagano raditi bilo što noseći suknju. Ja nosim suknju kao medicinska sestra dok radim CPR ili kada moram intervenirati s psihijatrijskim pacijentima, itd. Suknju do ispod koljena s tajicama ispod nosim kada idem u teretanu. Čak smatram da su suknje prozračnije od hlača, lakše za obući i skinuti, posebice s djecom. Ne moram se brinuti koga dovodim u kušnju ili što mi se vidi kada se naginjem. Neke hlače jesu čednije od ostalih, ali u svijetu u kojem je toliko nečistoće koja vrijeđa našeg Gospodina i Mariju, zašto se dodatno ne potruditi i biti to malo svijetlo? Ljudi oko mene manje psuju i tretiraju me s više poštovanja kada nosim suknju. Kada sam nosila hlače imala sam više stav 'mogu ovo sama', nešto kao kada netko vozi sportski auto i hvalisa se okolo. Svakome svoje, ali mislim da je tužno što se toliko župljanki može vidjeti u suknjama samo nedjeljom. Škola zahtjeva da se nosi suknja kada se ide po svećenika kao primjer djeci , a i da se svećenik ne dovodi u napast, da mora čuvati oči i u svojem prioratu. Muškarci mnogo griješe očima, a neke hlače, posebice tajice ne ostavljaju ništa mašti. Okej, to je to od mene...Samo moja razmišljanja i zapažanja." Angela L.

"Nosim haljine 99% vremena; ne samo na svetoj Misi. U haljinama se osjećam ženstvenije i poštovanije. Nadam se da će naša čednost biti privlačna i sekularnom svijetu." Sami Denise H. 

"Kao krupnija žena, nosim suknje, uvijek.

Suknje/haljine skrivaju mnoštvo 'grijeha'. Mislim, moj oblik tijela je...niti lijep niti mršav. Sve u svemu, osjećam se ženstveno. Uz to, suknje osiguravaju prozračnost i ugodnije mi je nego u hlačama." Mary B. 

"Nosim haljine svakodnevno. Već nekoliko godina. Prije nekoliko godina sam odlučila da ne želim da moja kćer prati modu koju nam svijet servira. (Uvijek sam je oblačila u suknje i haljine od kad je bila mala.) Znala sam da ako je želim oblačiti u suknje i haljine kada bude starija, moram postaviti primjer. Nosim hlače jedino u situaciji kada bi suknja bile manje čedan izbor: na biciklu ili konju. Svo ostalo vrijeme sam u suknji ili haljini. Ona isto tako. Čak je dobila komentare od sveučilišnih profesora da je uvijek lijepo obučena. Kada sam predavala u četvrtom razredu (u javnoj školi), nosila sam suknju na naš izlet na farmu. To nije iznenadilo moje učenike ili njihove roditelje jer sam se uvijek tako oblačila (iako sam nosila traper suknju s tenisicama). Shvatila sam da svake godine sve više i više djevojčica iz mojeg razreda nosi haljine. I dalje predajem u javnoj školi i svaki dan nosim haljine/suknje." Laura S. 

"Uvijek nosim suknje, osim za neke aktivnosti na otvorenom ljeti, poput vožnje u tematskom parku kad nosim široke hlače do koljena jer ne želim da mi se digne suknja.Također, nikada ne nosim traperice. Posjedujem nekoliko laganih trenerki koje nosim kad mi je jako hladno, ali većinu vremena stavljam neke zgodne tajice ispod suknji za toplinu.

"Jedan od razloga zašto ne nosim traperice je taj što su tako uske. Izgledalo bi smiješno nositi vrećaste hlače, da ne budu tijesne. Moram biti i dobar primjer svojim djevojkama, jer dok ja sama nikada ne bih nosila uske traperice, prečesto vidim mnoge djevojke u tradicionalnim katoličkim obiteljima kako nose odvratne uske traperice, jer i njihova mama nosi hlače!!  Ja neću započeti taj trend, jer znam kakve su djevojke. Nosila sam hlače dugo, dok nisam postala mama, ali sam željela biti dobar primjer te sam ih stoga prestala nositi." Marissa G. 

"Trudimo se biti primjer sljedećoj generaciji. Pokušavamo vratiti katoličku kulturu. Svijet ide u ponor. A sve zato što su katolici prihvatili kulturu princa ovoga svijeta." Janete C. 

"Mislim da je naš svijet danas toliko izgubio od onoga što je žena. Nošenje suknji i haljina lijep je podsjetnik na dostojanstvo žene. Doista je poučno vidjeti radosnu ženu koja je uistinu ženstvena. Na Gospu gledamo kao na naš uzor i koji postoji bolji način da je oponašamo." Laura B.

"Ja sam obraćenica. Jedne korizme sam se odrekla hlača/kratkih hlača i zaista sam bila inspirirana. Očistila sam ormar i do sljedeće korizme bio je 99% bez hlača. Prošlo je neko vrijeme da se konačno riješim traperica/kratkih hlačica koje sam čuvala 'samo za slučaj da mi zatreba'. U suknjama sam već više od 20 godina. Kroz kampiranje, planinarenje, obavljanje raznih poslova, itd. U suknji možete učiniti bilo što. Zimi koristim čarape ili debele tajice. Rijetko su potrebne neke hlačice ispod suknje. Važni su stil i prikladnost suknje, koji ovise o aktivnost. Dakle, logistiku na stranu, volim način na koji sam duhovno izrasla, način na koji se prema meni postupaju stranci, mir koji donosi takvo odijevanje i jednostavno sam se osjećala pozvana to učiniti ;). Osim toga, naš svećenik traži i od mama da nose suknje na crkvenom/školskom posjedu - to je iz poštovanja prema našem Gospodinu u njegovoj kući i svećenicima .... naravno, kao i dobar primjer za učenike. Ljudi, ovo nije teško, ovih je dana na policama toliko suknji .... nije uvijek postojao tako zgodan odabir, prije se moralo dobro pomučiti da bi se našlo nešto. ;)" Cami S. 

"Kao obraćenica bila sam toliko impresionirana čednošću žena kad smo prvi put došli u našu župu na tradicionalnu Misu. Čednost je lijepa i osvježavajuća. Kad je naš svećenik govorio o ovome prošle nedjelje, spomenuo je da kad se žene tako odijevaju to privlači ljude k Vjeri (što mogu svjedočiti!) I da također čini naše sinove muževnijima. Spomenuo je i da kada žena odijeva ženstveno, ona zapovijeda poštovanje.Volim se oblačiti kao čedna, ženstvena, katolička žena." Deidre K. 

"Prije sam uvijek nosila hlače tako da sigurno nikoga ne osuđujem zbog nošenja hlača! Ali jednom kada smo došli do tradicije, počela sam cijelo vrijeme nositi suknje.

Moje suknje postale su moje borbene zastave protiv modernizma.

Moje suknje postale su otpor protiv onih koji su me pokušavali odvratiti od moje uloge supruge i majke.

Najviše od svega, moje suknje su moj osobni podsjetnik da sam katolička žena i da bih se trebala ponašati kao takva, sa skromnošću, čistoćom, čednošću, integritetom i ženstvenošću.

Ali to su samo moji razlozi. Sigurna sam da svaka žena ima svoje razloge zašto nosi ono što nosi." Eliza L. 

Novo! (dodano 25.1.2022.) - "Sjećam se kako sam ostala zatečena kada sam prvi put na nekom blogu pročitala kako u crkvi nije primjereno da žene nose hlače te da je padre Pio bio veoma strog po pitanju odijevaju žena u crkvi. Moram priznati kako me je  takvo razmišljanje šokiralo jer nigdje prije nisam čula kako bi žene trebale nositi samo haljine i suknje. Iako sam aktivno sudjelovala unutar jedne zajednice za mlade nikad prije nisam razmišljala o odijevanju na takav način, a moram priznati, nije se o tome niti govorilo. Sasvim je bilo normalno da djevojke na takve susrete dolaze u uskim trapericama, prekratkim rukavima i slično. 

Međutim, otkako sam to pročitala osjetila sam poziv da dam priliku takvom „ženskom“ odijevanju te sam nakon nekog vremena odlučila da više neću kupiti traperice ili hlače. Nedugo nakon toga sam otkrila tradicionalnu latinsku misu na kojoj je običaj da žene dolaze samo u haljinama ili suknjama. Kako sam se oduševila za Misu, odlučila sam više pažnje posvetiti ženstvenijem načinu odijevanja. Shvatila sam koliko je današnja moda nečedna te može lako poticati na grijeh bludnosti. 

Mi žene bismo svojim odijevanjem trebale biti što sličnije Gospi koja je beskrajno lijepa u svojoj čistoći i poniznosti. Naš izgled treba poticati druge na razmišljanje o Bogu, a ne na grijeh. Ako želimo ljubiti druge onda ih ne smijemo stavljati na kušnju. Opće je poznato kako su muškarci vizualno osjetljiviji i tu im mi žene trebamo biti pomoć i poticaj na svetost. Između ostalog, čednim i ženstvenim odijevanjem mogu iskazati ljubav i poštovanje prema budućem mužu jer samo on zaslužuje otkriti moju intimu. 

Danas se puno govori o feminizmu te kako bi žene trebale biti ravnopravne s muškarcima. Mislim da se zato i potiče 'praktično' nošenje hlača i muških krojeva, miješaju se muško – ženske uloge te se sve okreće na mišljenje da 'nije ničija stvar što nosim' i 'baš me briga što će drugi misliti kako se odijevam'. Ipak, čedno i ženstveno odijevanje mi je pomoglo rasti u ženstvenosti da shvatim kako je Bog zamislio da budem žena u punini jer sam za to i stvorena." (M.M.)

"Poticaj za nošenje haljina bio je prvi izlazak s mojim danas suprugom.

Prijateljica koja ga je poznavala, rekla mi je da ni slučajno ne obučem hlače, jer je u nekom razgovoru čula da su moj suprug i njegov prijatelj razgovarali o tome kako im je uvijek ljepše, ženstvenije i draže vidjeti ženu u haljini.

Šokirala sam se kad sam shvatila da u ormaru, osim hlača, imam samo haljine koje nisu bile primjerene. Na brzinu sam uzela haljinu iz maminog ormara, pokrila ramena i taj naš prvi izlazak bio je zapravo trenutak kad sam više počela razmišljati o čednosti i ženstvenom oblačenju.

Važno je naglasiti da nisu ni sve haljine i suknje čedne. I tu sam rasla kroz neko vrijeme prilagodbe i odabira nove garderobe. Danas ne posjedujem hlače uopće, imam samo nekoliko tajica i trenirki koje nosim zimi za spavanje. U njima gotovo nikad ne izlazim iz kuće, a ako je neka nužda, to je uvijek uz neku haljinu ili dugačku tuniku koja prekrije sve što treba prekriti.

S vremenom sam naučila da čedno, ne znači nužno i ružno ili bapski. Dapače, mnogo žena u mojoj okolini, što kolegica, prijateljica i poznanica iz crkve, nose čednu odjeću, a i dalje izgledaju prekrasno. Važan je i stav srca i što cijelim svojim bićem govoriš drugome oko sebe. Čedna odjeća nije sama po sebi nešto od čega ćeš imati čisti pogled, ako ti srce, misli i namjere nisu čiste.

Ali definitivno je preduvjet da se srce, misli i namjere krenu čistiti od zmazanoće izvanjskog i svjetovnog." (P.M.)

I što neki muškarci misle o svemu tome:

"Znam da je ovo osjetljiva tema, posebno za muškarce da to komentiraju, ali evo nekoliko misli:

Ovdje moramo pogledati širu sliku. Prečesto smo uhvaćeni u svoj osobni život i kako primijeniti određene principe na sebe umjesto da težimo  uskladiti sebe s principima. 

Činjenica je da se sve što žene trebaju raditi, mogu učiniti u suknji /haljini. U današnjem je društvu fokus na tome da bi žene trebale biti sposobne učiniti sve što muškarac može, dok ironično nitko (osim nekih perverznjaka) ne tvrdi da muškarci trebaju biti u mogućnosti učiniti sve što žena može učiniti. Govorimo o smrti viteštva i pravedno žalimo nad njegovim gubitkom, ali samo viteštvo seže u tradiciju, i iako se ono i danas može prakticirati većina muškaraca ne vidi veliku svrhu toga. 

Svaka (barem polu)moralna osoba vjeruje u neku razinu skromnosti, pitanje je gdje je linija .... i ta se linija pomiče s vremenom, ili bar tako kažemo. Međutim, postoji objektivna standardna skromnost i to je ono što je ponekad teško definirati. Postoji i subjektivna razina skromnosti za svaki tjelesni tip osobe, što omogućava malo slobode u točnoj primjeni. Sada, ja se ne zalažem za nabrajanje čitave gomile mjera jer se to odnosi na ženski oblik onoga što treba pokriti i za koliko ... pravila koja su uspostavljena čak posljednjih desetljeća su MINIMALNI zahtjevi onoga što bi trebalo ili ne bi trebalo biti prihvatljivo.

Što se tiče hlača POSEBNO ... Pismo nam govori da muškarci ne bi trebali nositi žensku odjeću i obrnuto .... činjenica je da su od njihovog stvaranja hlače UVIJEK bile muški odjevni predmet i sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Čuo sam argument da na primjer možete imati "skromne" traperice .... kao odgovor rekao sam da mi pokažete par "skromnih" ženskih traperica. Nitko ih nije uspio proizvesti, jer po definiciji kroj ženskih treperica je po naravi tijesan ... ako ne, ružne su jer izgledaju kao muške traperice i suprotno su čemu nas podučavaju Pisma i Tradicije Crkve. Isto se može reći i za većinu ženskih hlača, a lepršave hlače nisu funkcionalne za potrebe za koje mnoge žene tvrde da su im potrebne hlače.

Ne mislim da su mnoge žene doista uzele u obzir da mogu preskočiti stvari koje 'zahtijevaju' hlače ... to većini zvuči apsurdno i smiješno. Ali to je realna mogućnost, iako od nekih se sigurno zahtijeva žrtva. Blagoslovljen sam što nikada ne vidim svoju suprugu niti sestre u hlačama, jer su stvorile takve navike da ili preskaču određene radnje ili smisle odgovarajuću praktičnu metodu kako da izvedu određene aktivnosti dok se odijevaju na odgovarajući način. Ponekad ispravna stvar zahtijeva žrtvu, a neki čak mogu tvrditi da nije herojska razina toga ... do točke u kojoj se jednostavno treba pretrpjeti  određenu neugodnost.

Znam da su mnoge žene umorne od slušanja primjera - 'Pa, Gospa nije nosila hlače' ... i često odgovaraju s tim da to nije bilo prikladno u tom određenom razdoblju. Ali poanta je i dalje istinita. Ispravna razina unutarnje skromnosti istječe kroz način na koji ukrašavamo svoja tijela kako bi imali primjeren nivo dekoruma i vanjsku skromnost, za što je Gospa najbolji primjer. Priroda Izvornog Grijeha nalaže da se prikrivamo na prikladan način, a jedan od razloga je sprječavanje suradnje u tuđem grijehu provociranjem muških misli prema tjelesnom. To je vrlo realna stvar koju muški spol sigurno u potpunosti razumije. Dok je muškarac izravno odgovoran za svoje misli i maštu, žene su izravno odgovorne i za to kako se predstavljaju jer su muškarci po prirodi privučeni prema ženama i zapravo je grijeh sebe neprimjereno  pokazivati. Žene su neizmjerna snaga za dobro ili za zlo u društvu ... ako želimo cijeniti važnost uloge žene u društvu moramo shvatiti da je prisustvo žene i način na koji se predstavlja ključni za izgradnju moralnog društva što potiskuje animalističko društvo .. u kojem danas nažalost živimo.

I posljednja točka, osim toga važno je ne samo razmišljati o pokrivanju muškaraca i žena, već zapravo odabrati odjeću za izgrađivanje koja podiže umove suprotnog spola prema Bogu. Baš kao što žene cijene muškarca koji je lijepo odjeven, tako i muškarci cijene i imaju velik modus poštovanja za žene koje se lijepo odijevaju ... uključujući ukusne haljine/suknje. Žene su posebno pogodne za uzdizanje uma u društvu odijevanjem i ukusom, jer mi žene gledamo prema idealima ljepote. Velika je ironija u tome što se mnogi nježnijeg spola žale na objektivizaciju itd., a onda se odijevaju na način koji ne odgovara uglednoj ženi. Dobro njegovana i dobro odjevena žena zahtijeva poštovanje, a žena koja se odijeva u top i traperice, čak i ako nekoga ne izaziva na nečistoću misli, u najboljem je slučaju samo funkcionalno ljudsko biće.

Živimo u svijetu tendencionalne revolucije. Odijevanje i odjeća postaju sve manje važni, a kada jesu važni onda se proizvode upravo da bi izazivali. Modna industrija se fokusira na razne seksualne revolucije, a mi se trebamo boriti protiv tih tendencija u naše vrijeme. To ne treba biti tako osobno kako mnogi to shvaćaju, već nešto što je važno za međusobno poštovanje između muškaraca i žena. Ako se želimo izvuči iz ove situacije onda moramo činiti žrtve da nosimo možda tu neudobnu kravatu ili tu dugu haljinu jer to utječe na okolinu. Svijet općenito želi stvarati razdor između muškaraca i žena jer to stvara savršenu oluju za Sotonu. To nije jedina stvar za koju se trebamo boriti u ovome svijetu, ali je u isto vrijeme i bolno i nužno da je izborimo." Jozef S.

"Jedna od promjena od kada smo postali katolici koji se pokušavaju držati katoličke vjere u cijelosti je bio zaokret u standardima odijevanja i čednosti. Dužnost mene kao muža je bila da sebe i svoju ženu vodim putem spasenja duše, a ako je netko prilika drugome za grijeh, onda se varamo ako mislimo da možemo nastaviti na taj način u Nebo. Dosta žena nažalost ne znaju ili ne žele znati da su muškarci predisponirani potpuno drugačije od nježnijeg spola.  Nošenjem uske i pripijene odjeće svjesno ili nesvjesno dovodi se bližnje u moguću grešnu prigodu. Nošenjem haljina i čednih suknja žene pokazuju svoje pravo dostojanstvo i želju da nasljeduju Mariju." – F.U.

"Dulje haljine i suknje na ženi znače da ona prije svega ima više od svog izgleda, jer ga ne mora pokazivati, ima dostojanstvo, ne ovisi o kvaliteti vanjske ljepote nego ima i kreposti koje upotpunjuju njezinu ženstvenost. Ono važnije, ne želi se pokazati kao objekt za požudu svima, da bi zadovoljila svoju taštinu i daje do znanja da traži više od muškarca koji bi trebao biti dostojan njezinog društva. Pa tako će i muškarac koji teži očuvanju čistoće radije pristupiti takvoj djevojci, iako muškarci jesu vizualniji i prilično sirovo doživljavaju seksualnost. Nedostupnost, čistoća, nevinost su oduvijek i svugdje većini muškaraca izrazito privlačne karakteristike kod žena, zbog kojih ih više cijene, dok one koje razotkrivaju puno uglavnom neće poštovati uopće ili barem ne na isti način. Za muškarca koji razmišlja o spasenju vlastite duše, jako je važno da sačuva stidljivost pogleda, da se hrabro suoči s napastima, a cijenit će ako mu žene u njegovoj okolini pomažu u tome." T.V. 

Novo! (Dodano 25.1.2022.) 

"Otkako upoznah Svetu tradiciju Crkve, neizostavni dio te iste tradicije bilo je odijevanje kako kod mene kao muškarca, tako i kod žena. Upoznavši tako dubinu čednog odijevanja i jezik kojim progovara takovo odijevanje, nisam mogao a da svaki put kada vidim pristojno odjevenu ženu, djevojku, ne divim se tome nježnome biću koje poput čuvarice, što zapravo i jeste, pazi na Božji hram u svome tijelu te usmjerava taj isti Božji hram prema odluci biti redovnica te tako Kristova zaručnica ili biti supruga pobožnom muškarcu te majka njihove djece.

Nažalost, živimo u vremenu „nove mode“ koja danomice uzima duše i tjelesa za vječnu propast, koja od žene radi „žive mesnice, izloge“ gdje svatko može zaći, gledati i razgledati te degradira tako ovo Božje stvorenje, Kraljevu kćer bila ona toga svjesna ili ne pod parolama feminizma.

Kako da zaustavimo taj „trend“ iseljavanja iz vječnoga života u Raju? Prije svega osobnim primjerom.

Muškarci, mladići, trebaju početi od sebe, imajući na umu nekoliko misli koje nedavno pročitah:

'Kad se dakle zreo mladić hoće ženiti, mora naročito tražiti majku svoje buduće djece. Iz njezina srca mora strujiti u malešno srdašce djeteta samo ljubav, dobrota, pobožnost, hrabrost, duševni mir, jednom riječi, sve ono što je plemenito i lijepo. Kakvo dakle želiš da bude srce tvojega čeda, takvu mu traži majku.' (Bl. Ivan Merz, Knjižica Ti i ona, poglavlje XIII., Kakvu si družicu izabrati?)

'Što je plemenitiji i većim dostojanstvom urešen zaručnik, to će jednako tako biti i zaručnica; što je plemenitiji i poznatiji sin, to će plemenitija i poznatija biti njegova majka. Tako je oduvijek bilo i uvijek će biti.' (Svakidašnje meditacije iz Spisa Sv. Lovre Brindiškog. 11. siječnja: Bogomajčinstvo, najviše dostojanstvo)

Osim ovih divnih misli, svojim primjerom, mi muškarci trebamo pokazati da neukusna odjeća koja više otkriva nego pokriva, pobuđuje u nama odbojnost te u blizini takve žene ne možemo niti biti a kamoli gledati ju u lice a da srce ne krvari gledajući pustoš i siromaštvo koje 'nova moda' ostavlja za sobom.

Mladići uključujući i mene, trebamo tražit djevojku, buduću suprugu koja će biti po Božjem srcu a onda i po našem, voljom Božjom. Trebamo tražiti onu, koja poput naziva ovoga bloga, nasljeduje Mariju u odijevanju, gestama, pobožnosti, brizi... Trebamo tražiti onu, koju ćemo zaista gledati poput dame, poput kraljice te služiti joj i voljeti je iz ljubavi a ne jer nam je bila dovoljno izazovna, razgoljena te jer je sve bilo na pladnju.

Stoga, odjeća koju žene nose itekako igra veliku ulogu hoće li ženu, muškarac promatrati s divljenjem ili požudom. Hoće li u ženi vidjeti najljepši cvijet ili korov 'nove mode'.

Neka tvoja odjeća, draga djevojko i buduća suprugo, govori tvome zaručniku: Čuvala sam svoj vrt, svoje srce za tebe. Neka tvoj zaručnik, gledajući tebe uistinu vidi i čuje riječi Psalma i Svetog Evanđelja: 'Sva lijepa korača kći kraljeva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine. S veseljem ih vode i s klicanjem, u kraljeve dvore ulaze.' 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' (E.U.)

"Iako su haljine i suknje ženski odjevni predmeti postoje i iznimke u povijesti gdje su žene nosile hlače. Primjerice, u jahanju i vožnji bicikla. U današnje vrijeme nije više potrebno da žena nosi hlače u nekim prijašnjim situacijama jer npr. postoje bicikli napravljeni za žene na kojima je moguće da žena nosi suknju ili haljinu. Danas žene nose hlače ne samo u tim iznimnim okolnostima, nego je danas nošenje hlača praktički postalo norma, a nošenje ženskih odjevnih predmeta iznimka. Ta nam činjenica pokazuje o koliko velikom problemu se radi. Taj problem svoje korijene vuče iz feminističke revolucije. Feminističkoj revoluciji bilo je za cilj postupno izbrisati granice između muškarca i žene, nastojeći učiniti ženu što sličnijom muškarcu gurajući ju u sve sfere u kojima je i muškarac. Postupak brisanja granica među spolovima je jako dugotrajan i temeljit no glavni ciljevi su mu uništenje prirodnog poretka u kojem je muškarac brinuo o materijalnim potrebama obitelji svojim radom, a žena se bavila odgojem djece i održavanjem kućanstva. Jedan od važnijih koraka u tom postupku je ulazak žene u radni odnos pomoću kojeg se umanjuje uloga muškarca i pokazuje da žena može biti 'samostalna' i skrbiti sama o sebi. To postignuće okrunilo se u činjenici da su žene preuzele muške odjevne predmete. Danas je ženama neophodno da nose muške odjevne predmete jer za uspjeh u tom svijetu od žene se traži da postane muškarac. Zato danas kad se spomene da bi žena trebala nositi haljine i suknje, a ne biti u muškoj odeći čuju se kritike poput: 'Ti bi htio da žena bude samo u kući, da nigdje ne izlazi, da kontroliraš s kim se ona smije družiti, što ona radi i da bude u potpunosti o tebi ovisna'. Ovakav neargumentirani napad čisto na spomen stava koji je zasnovan na moralnim temeljima, ne samo od strane žena, je pokazatelj da taj stav dira u temelje današnjeg modernog društva koje ni u najmanju ruku nije naklonjeno uspostavi društvenog poretka temeljenog na katoličkom moralu. Očito je da je nošenje hlača jedan od koraka uništenja ženstvenosti i ženskog dostojanstva. Čitajući komentare žena na ovom članku u par primjera uočio sam da govore kako je ovo jedna mala žrtva koje one podnose radi čednosti. Upravo takvi komentari pokazuju mi ne shvaćanje današnjeg problema tj. da su hlače samo po sebi protunaravne ženi. Istina je da su hlače ne čedne i da bude bludnost u muškarcu što je očito kad vidimo koliko se muškaraca okrene za privlačno ženom u hlačama ili u goroj verziji hlača tajicama no to je samo šlag na torti ovog problema." (I.H.-R.)

Tekst povezan s ovom temom: Poseban oblik nečednosti koji je karakterističan za naše vrijeme

Ljubav i cjepiva III.

Otac Ambrose Astor - 5. SIJEČANJ 2022.

Prethodni nastavci - Savjest i cjepiva I. i Razboritost i cjepiva II. 

Ustanovivši da i savjest i razboritost zabranjuju primanje COVID-19 cjepiva, o. Ambrose objašnjava, naročito svećenicima, zašto primanje cjepiva nije „čin ljubavi“.

Ako postoji jedan pridjev kojim se uobičajeno osjećanje poistovjećuje s dobrim kršćaninom, to je bez sumnje “ljubav”. Dobar kršćanin, nasljedujući Krista, nastoji ljubiti sve, a osobito one u potrebi. Međutim, ovaj objektivni pojam dobročinstva, osobito u sadašnjoj klimi, lako se izobličuje u subjektivni pojam utemeljen na emocijama i osjećajima. Tijekom posljednje dvije godine pod krinkom lažnog milosrđa promoviran je niz stavova koji su u suprotnosti s osnovnim medicinskim principima i ljudskim pravima – od nošenja maski, do zatvaranja zdravih, izolacije bolesnika kod kuće dok ne propadnu, i napuštanje starijih ljudi kako bi ih 'zaštitili' – lista 'stvari koje treba raditi' postaje sve duža. U novije vrijeme 'stvar ljubavi' je cijepiti se - razlog je da time štitimo živote drugih.

Jedan broj prelata je iskoristio ovaj plemeniti kršćanski osjećaj tako što su zanemarili moralne i medicinske činjenice. Ako doista volimo svojega bližnjega, kažu nam, moramo odustati od svojih preferencija, prihvatiti nedostatke i primiti cjepivo. Time ćemo pokazati da doista marimo za druge jer ćemo ih tako zaštititi od smrtonosnog virusa. Neki od tih prelata čak koriste izraz da je "moralna obveza" primiti cjepivo. Nasuprot tome, odbijanje cijepljenja bi bio dokaz sebičnosti i sebeljublja, čime se drugi izlažu riziku. Što da o tome svemu mislimo? Naizgled, ako čovjek prihvati sadašnji narativ, čini se da ima smisla.

Međutim, sv. Pavao nam govori da nije dopušteno činiti zlo kako bi iz toga izašlo neko dobro (Rim 3:8). To je vrlo važan koncept s golemim posljedicama za pitanje kojim se bavimo. U prvom članku ove serije o Savjesti i cjepivima, saznali smo da su sva cjepiva koja su danas dostupna razvijena iz staničnih linija dobivenih obdukcijom i ubojstvom ljudskog fetusa. Zaključak je bio da, iako bi se to moglo opravdati u određenim krajnjim situacijama, a Kongregacija za nauk vjere je to nazvalo udaljenom, materijalnom suradnjom, ozbiljni uvjeti za to obično ne postoje i stoga čovjek ne može primiti ta cjepiva u dobroj volji.

U drugom članku serije Razboritost i cjepiva, razmatrali smo određeni broj drugih medicinskih pitanja kao što su zapanjujući izostanak učinkovitosti i sigurnosti tih cjepiva – što se u stvarnosti treba nazvati genskim terapijama – i također njihov potencijal omogućavanja i širenja bolesti, kao i trajnog mijenjanja ljudskog imunološkog sustava (i drugih dijelova ljudskog genoma) na genetičkoj razini. Također smo razmatrali etička pitanja vezana uz grubo nepoštivanje Prirodnog zakona i Nurenbergovog kodeksa i socijalna pitanja vezana uz stvaranje dvorednog sustava "medicinskog aparthejda", što priziva u sjećanje usporedbe s mračnim razdobljima u povijesti... Zaključak je bio da je iznimno nerazborito riskirati i pristati na cijepljenje.

Sada se moramo pozabaviti pitanjem vrline milosrđa, koje se, da bi bilo autentično, mora temeljiti na objektivnoj istini. Sv. Maximilian Kolbe, koji je umro kao žrtva nacističke ideologije, koja je počela metodama kontrole vrlo sličnima ovima koje se provode danas, napisao je: "Nitko na svijetu ne može promijeniti Istinu. Ono što možemo i trebamo učiniti je tražiti istinu i služiti joj kad je nađemo. Stvarni sukob je unutrašnji sukob. Iznad okupacijskih vojski i krvoprolića u koncentracijskim logorima, postoje dva nepomirljiva neprijatelja u dubini svake duše: dobro i zlo, grijeh i ljubav. Koja je korist od pobjeda na bojnom polju ako smo mi sami poraženi u najdubljim slojevima svoje duše? Imajući to na pameti, hajdemo razmotriti pitanje kraljice vrlina, a to je ljubav.

Pitanje: Prvo, što je ljubav i postoji li red kojega se treba držati u praksi?

Odgovor: Kao urođena vrlina, ljubav nas navodi da ljubimo Boga iznad svega na isti način na koji On ljubi Sebe i ljubiti sve što Bog ljubi na isti način na koji On ljubi. Boga je prvi kojega valja ljubiti i Njegove zapovijedi uvijek moraju imati prednost pred svim drugim, koliko god to bilo neodložno: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed." (Mt 22:37-38). Počinjenje grijeha protiv Boga nikada se ne može tolerirati, ni u kojim okolnostima, jer grijeh je uvrijeda Boga i stoga znači da Ga ne ljubimo. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže Gospodin svojim apostolima (Iv 14:15). Drugo, čovjek mora ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, što implicira da ljubav za sebe prethodi ljubavi prema bližnjemu. Druga zapovijed je toj jednaka: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22:39) Ljubiti bližnjega je ljubiti ga kako ga Bog ljubi i željeti mu ono što je doista dobro za njega, tj. ono što ga čini krjeposnim čovjekom i pomaže mu spasiti svoju dušu.

Dvije važne posljedice slijede iz ovoga. Prva je da činiti išta grješnoga za bližnjega ne može biti pravo očitovanje ljubavi. Druga je da nije važno kako se ja osjećam nego su važne stvari koje su doista korisne za mojega bližnjega. Budući da subjektivni osjećaji mogu lako utjecati na ljubav, važno je pozorno paziti na objektivni poredak dobra da bi se odredilo je li neko djelo doista djelo ljubavi. Na primjer, katolički roditelji čije kršteno dijete namjerava sklopiti civilni brak izvan Crkve mogli bi podržati tu odluku svojega djeteta i prisustvovati ceremoniji kako bi zadržali "mir u kući". Objektivno milosrđe, međutim, zahtijeva da ti roditelji kažu djetetu da ne mogu sudjelovati u ceremoniji zbog moralnog zakona. To bi, naravno, uzrokovalo emotivne probleme i za dijete i za roditelje, ali, govoreći objektivno, roditelji bi to učinili iz ljubavi jer njihovo ponašanje stavlja duhovnu dobrobit djeteta na prvo mjesto i tako sije sjeme obraćenja i spasenja.

Poredak u milosrđu je uvijek: Prvo Bog, spasenje vlastite duše, spasenje duše bližnjega i na kraju moja tjelesna dobrobit i tjelesna dobrobit bližnjega. Budući da su potrebe duše najvažnje, trebali bi biti spremni žrtvovati tjelesnu dobrobit za duhovne dobrobiti, i kad se radi o nama i o bližnjemu. Baš je to razlog zašto nikada ne smijemo učiniti ništa što bi navelo bližnjega na grijeh jer ako istinski nekoga ljubimo, pobrinut ćemo se da mu pomognemo postići nadnaravni cilj za koji su prirodna sredstva nedostatna. Govoriti duši s taktom i u pravo vrijeme znači ljubti tu osobu u istini. Istina je ta koja vodi do slobode, i mi bismo željeli dijeliti istinsku slobodu i ljubav prema Bogu s ljudima koje ljubimo. Drugim riječima, čovjek ne može nekoga autentično ljubiti i u isto vrijeme odobravati ono što je objektivno pogrešno.

Naš život na ovome svijetu je kratak, tek nekoliko godina. Naša duša je vječna, bilo da je sretna u vječnosti s Bogom na Nebu ili vječno nesretna u paklu. Nema mjesta razmatranjima o tjelesnom zdravlju koje imaju ikakvog utjecaja na spasenje duše. Kršenje Božjih zapovijedi bi bio dokaz nepromišljene ljubavi koja stavlja prolazno preživljavanje i udobnost ispred vječnog spasenja.

P: Zašto primanje cjepiva oskvrnjuju ljubav?

O:  Ako uzmemo u obzir sve više medicinskih dokaza i saznanje o moralnim pitanjima vezanim uz fetalne stanice, primanje cjepiva i ohrabrivanje drugih da to učine je daleko od čina ljubavi, jasno i objektivno krši najtemeljnije načelo milosrđa. Krši ljubav prema Bogu koji je rekao: Ne ubij. Krši ljubav prema djetetu čiji organi su omogućili postojanje cjepiva. Krši ljubav prema vlastitoj duši tako što čini grijeh protiv savjesti i protiv vlastitoga tijela. Krši prava drugih da nas vide u dobrom svjetlu, a ne da ih sablažnjavamo.

P:U članku o Savjesti, istraživali ste činjenicu da su cjepiva napravljena i/ili testirana na stanicama pobačene djece. Ono kako to ja razumijem, jest da se radi o udaljenoj, materijalnoj suradnji. Niste li u nesuglasju sa Svetom Stolicom?

O: Cilj ovog članka nije suprotstaviti se Svetoj Stolici, koja je vrhovni autoritet o tom pitanju, nego ponukati na promišljanje kako bi se pokazalo da upute koje smo do sada dobili predstavljaju samo djelomični uvid u problem. Zbrka nastaje zbog nedostatnog razmatranja što, u moralnoj teologiji, nazivamo "moralnim ciljem" nekog djelovanja, a to je ovdje primanje cjepiva. Ne radi se toliko o tim prvotnim pobačajima, niti o istraživanjima koja su provedena na mrtvim fetusima, niti o marketingu tako nastalih proizvoda. Sva ta djela su krajnje ozbiljna i moramo uložiti sav napor kako bismo raskrinkali veličinu zlog pogona u koji smo uključeni. Zato je strahota tih djela naglašena u prvom članku. Previše se ljudi, čak i neki svećenici i biskupi, toliko naviknulo na pobačaj da je potrebno potaknuti njihove savjesti.

Stvarni problem sa strogo moralno gledišta leži baš u činjenici da koliko god je prvotni pobačaj udaljen ili koliko davno ili daleko su provedena laboratorijska istraživanja ili farmaceutski marketing, postoji neposredna veza između primatelja cjepiva i mrtvog djeteta, a ta je veza u rezidualnim komponentama staničnih linija koje pripadaju tom djetetu i koje primatelj iskorištava za svoje tijelo zahvaljujući cjepivu.

Drugim riječima, moralni cilj uzimanja cjepiva kako bi se zaštitilo vlastito zdravlje (to je dobar cilj sam po sebi) poništava činjenica da je cjepivo izravno nastalo iz zlostavljanja nedužne osobe i uključuje nešto od te osobe. To je problem na koji Sveta Stolica tek treba dati odgovor. U svojoj objavi od 20. prosinca 2020., referira se na "formalnu suradnju s pobačajem iz kojih su korištene stanice u proizvodnji cjepiva"; Ne uzima u obzir specifičan problem otete tvari koju cjepivo na neki način predstavlja i za koju mora postojati neka naknada.

Naravno, mogli bismo se prisjetiti primjera iz priručnika moralne teologije koji se bave udaljenom materijalnom suradnjom. Međutim, možemo raspravljati o tome da oni nisu primjenjivi iz jednostavnog razloga što je ovo potpuno novi problem koji zahtijeva novi odgovor. Nikada prije nismo bili u situaciji da možemo od djeteta ukrasti takve vitalne elemente da se oni, zbog svoje učinkovitosti, koriste (navodno) za opskrbu milijardi ljudi za borbu protiv virusa i to kroz desetljeća. Nikada prije nije bilo moguće iskorištavati ljudsko biće na taj način. Institucijalno ropstvo je daleko iza nas. Čak je i kanibalizam manje ozbiljan jer kad se konzumira ljudsko meso, ono posluži kao hrana, ali na kratko. Mi ovdje imamo ljudske ostatke koji se sada, nakon zloupotrebe u laboratoriju, koriste – suprotno volji njihovog vlasnika – da neograničeno služe životu nekog drugog. To je srž ovog pitanja.

Također je važno razmotriti da je primanje ovakvih cjepiva genske terapije kršenje ljubavi prema drugim fetusima koji će biti ubijeni zbog industrije cjepiva koja se promiče zbog sadašnjih cjepiva. To je istraženo detaljnije u prvom članku. Nije pretpostavka nego stvarnost dokazana studijama u suvremenim medicinskim časopisima koje dokazuju da su lijekovi kao molnupiravir testirani na mišjim plućima i traži se testiranje budućih cjepiva protiv COVID-19 na istim miševima s nakalemljenim ljudskim fetalnim organima (koji umiru zbog obdukcije i metode uzimanja organa). Drugim riječima, već i sama činjenica da se sada dostupna cjepiva proizvode i/ili testiraju pomoću fetalnih stanica povećava potražnju za još više cjepiva i lijekova te vrste. Dakle, uzimanje cjepiva nije samo grijeh protiv prvobitno pobačenog djeteta, nego ugrožava i drugu djecu koja će umrijeti, ponuđeni kao žrtve Molohu, krvožednom Kanaanskom bogu kojemu su žrtvovana djeca.

Zlo korištenja matičnih stanica pobačene djece je mnogo ozbiljnije i dalekosežnije u svojim implikacijama nego što to mnogi žele priznati. Iako svaka osoba koja prima cjepivo nije aktivni sudionik u njima, ipak je teško misliti da su potpuno bez krivice, budući da se zapravo okorištavaju time. Za svećenike je ovo naročito važno pitanje. Koliko grijeha se počini u proizvodnji i marketingu tih cjepiva? Hajdemo ih pobrojiti:

Prošli grijesi: Prvobitni pobačaji, obdukcija ljudskih bića, uskraćivanje prirodnog i natprirodnog života (dijete ne može biti kršteno, što mu uskraćuje vječni život i gledanje Boga), mučenje, krađa i uzurpacija ukradenih organa, manipulacija dijelovima tijela, oskvrnuće djeteta. Sadašnji grijesi: suradnja u industrijalizaciji ljudskoga tijela, uključujući marketing farmaceutskih proizvoda.  Budući grijesi koji će biti počinjeni zbog rastuće industrije; poticanje začaranog kruga stvaranja novih linija fetalnih stanica kao i uzimanje fetalnih organa za kalemljenje na laboratorijske miševe (miševi za ljudski imunološki sustav), čime se potiču novi, nebrojeni pobačaji. To bi moglo doći do razine (ako se to već nije dogodilo) stvaranja embrija u laboratorijima samo kako bi ih se moglo iskorištavati.

P: Dobro, dakle uzimanje cjepiva je protiv savjesti, razboritosti i ljubavi. No mnogi ljudi se cijepe kako bi mogli nastaviti uzdržavati druge. Ne mislite li da time pokazuju uzvišeni stupanj ljubavi?

O: Najvažnije je u ovoj situaciji, naročito za svećenike i liječnike, biti svjestan objektivne istine nasuprot subjektivnih osjećaja. Subjektivno bi netko mogao osjećati da se radi o ljubavi kad se pristaje na cijepljenje da bi osoba mogla nastaviti raditi i uzdržavati druge. Govoreći objektivno, takvo djelovanje se ne uklapa u ono što je potrebno za vrlinu ljubavi. Bila bi to pogrešna ljubav, jer prava ljubav zahtijeva da budemo poslušni Božjem vrhovnom zakonu (u ovom slučaju petoj zapovijedi) i da nas vodi razboritost kako smo pokazali u drugom članku. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže naš Gospodin (Iv 14:15).

Kad spominjemo Božje zapovijedi, neki bi mogli suditi Bogu, kao da su Njegove zapovijedi proizvoljne. U stvarnosti, zapovijedi nisu proizvoljne. One su u skladu s našom naravi koja je stvorena na sliku Božju i stoga je recept za sreću. Zato je sv. Toma mogao napisati: "Grijeh nije ništa drugo nego zastranjenje od onoga što je u skladu s našom naravi"; To je sjajno sažeto u Katekizmu katoličke Crkve (#2059): "Deset riječi (Deset zapovijedi) ... pripadaju Božjoj objavi sebe i svoje slave. Dar zapovijedi je dar Boga samoga i Njegova sveta volja. Obznanjujući svoju volju, Bog se objavljuje svojim ljudima."

P: A što je s načelom dvostrukog efekta koji dopušta nešto što može imati i dobar i loš učinak?

O: Po načelu dvostrukog efekta, prva odredba je da aktivnost koja se provodi bude, sama po sebi, dobra ili bar neutralna. Kako smo pokazali, pribjegavanje okaljanim cjepivima je samo po sebi loše i stoga to načelo nije ovdje primjenjivo. Čovjek nikada ne smije činiti nešto što je nesumnjivo loše kako bi iz toga proizašlo neko dobro. Na primjer, svećenik ne smije dati svetu pričest javnom grješniku koji je milijunaš kako bi osigurao donaciju za gradnju škole.

P: Zasigurno je svećenik koji odbija cjepivo samoživ i osjetljiv na vlastito zdravlje, naročito ako to znači da ne će moći izravno ispunjavati svoje obveze?

O: To bi moglo biti točno kad ne bi bilo etičkih prigovora cjepivu i kad bi se od cjepiva mogle očekivati samo manje loše posljedice. Međutim, govoreći objektivno, to nije slučaj kad znamo podrijetlo cjepiva i stvarnu opasnost cjepiva za zdravlje, čak i za život.

Svećeniku se ne može zamjerati što odbija tretman čijih zlih aspekata je svjestan i čije posljedice, poput bolesti i smrti, su dobro poznate. To ne znači da je osjetljiv na svoje zdravlje nego da je razborit i da ima ispravan odnos prema sebi i drugima, jer ako bi se nešto loše dogodilo svećeniku zbog cjepiva i drugi bi trpjeli zbog toga. Osim toga, radilo bi se o iskušavanju Boga kad bi se očekivalo da nas zaštiti ako se podvrgnemo cijepljenju za koje znamo da je štetno za naše zdravlje.

Do sada određeni broj svjećenika nije bio svjestan izopačenosti onoga što se sada događa. Međutim, uz sve više štete koja se čini ljudima cjepivima i rastućoj tiraniji, čini se da više nije moguće ignorirati ono što se stvarno događa. Ako je svećenik neupućen, to može biti zato što je toliko zaposlen da o tome uopće nije razmišljao. Ali ako je to zato što to uopće ne želi zbog socijalnih posljedica i hijerarhije, tada je to ozbiljan problem.

P: Ne bi li svećenik koji je svjestan fizičkih opasnosti cjepiva trebao položiti svoj život za svoje vjernike poput vojnog kapelana u ratu i ipak se cijepiti nadajući se da će još neko vrijeme moći služiti vjernicima i potrebama njihovih duša?

O: Svećenik mora katkada riskirati za svoje vjernike i čak mora biti spreman izložiti opasnosti svoje tjelesno zdravlje za duše koje su mu povjerene. Na primjer, ako župni svećenik uđe u kuću jednog od svojih župljana zahvaćenu požarom, njegova je dužnost riskirati svoj život kako bi podijelio sakramente onima koji su zaglavljeni unutra, pretpostavljajući da postoje izgledi za uspjeh. Ako to načelo primijenimo ovdje, činilo bi se da ako bi svećenik izgubio svoju službu zbog necijepljenja i tako ostavio mnoge duše bez sakramenata, on bi trebao riskirati cijepljenje nadajući da mu ne će naškoditi bilo kratkoročno ili dugoročno. Čak bi se mogao i prisjetiti Gospodinovih riječi: "... ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi" (Mk 16:18).

Međutim, ova usporedba nije priklada iz dva razloga. U prvom redu, ostaje izvorno objektivno zlo cjepiva, i, kao što smo vidjeli, čovjek nikada ne smije činiti zlo da bi dobio neko dobro. U drugom redu, u scenariju s kućom u plamenu ne postoji drugi način da vjernici dobiju sakramente; to nije isto kao dijeljenje sakramenata u župi. Glavni razlog za to je da postoje drugi načini u svećeničkoj službi. Pretpostavimo da biskup ukloni svećenika iz njegove župe ili ga čak suspendira iz službe jer se odbija cijepiti i nema nikoga tko ga može zamijeniti. Ta odluka, koja je suprotna i prirodnom i Božanskom zakonu, je nepravedna i stoga je neučinkovita. Najviši zakon u Crkvi je spasenje duša i sve drugo blijedi u usporedbi s time. Kanonske odluke koje su u suprotnosti s prirodnim i Božanskim zakon su ništavne. Stoga takav svećenik može i mora nastaviti služiti potrebama vjernika čak i ako to mora biti u njihovim domovima i bez odobrenja biskupa.

Usporedba s ratnim scenarijom gdje svećenik riskira svoj život da bi podijelio sakramente umirućim vojnicima na bojnom polju također nije valjana jer kapelan stavlja duhovne potrebe ljudi iznad svog tjelesnog zdravlja bez uključivanja u nezakonite radnje. Štoviše, vojnik ili vojni kapelan ne moraju nužno riskirati svoje živote cijelo vrijeme. Postoji vrijeme za sve i način za sve. Čak se i vojnici kamufliraju i skrivaju kako bi izbjegli izravnu opasnost.

Svećenik bi mogao smatrati da djeluje junački ako riskira svoj život kako bi spasio živote i duše drugih i doista bi mogao činiti nešto časno. On bi, međutim, činio nešto objektivno krivo i to bi moglo ugroziti njegovo spasenje u vječnosti. Nadalje, svećenik mora razmotriti i činjenicu da pristajući na cijepljenje pasivno savjetuje drugima da učine isto.

P: Niste li rekli da je duhovna dobrobit važnija od tjelesne? Po toj logici, ne bi li svećenik trebao pristati na cijepljenje bar da udijeli posljednju pomast i sakramente?

O: To je vrlo teška odluka za svećenike. Velika je nepravda kad svećenik ne može doći u dom umirovljenika ili bolnicu jer nije cijepljen, i to uzrokuje duboku bol u srcu dobrog svećenika. Ne čudi da mnogi svećenici rješavaju to pitanje tako da pretrpe nepravdu i cijepe se. Ponavljam, kad bi to bilo pitanje malog rizika ili neugodnosti, odluka bi bila lagana. Međutim, ponovno se suočavamo s dva problema.

Prvi je da svećenik ne smije učiniti ništa što je objektivno krivo (kao što je cjepivo dobiveno od pobačene djece) kako bi učinio djelo milosrđa. To je lažno milosrđe. Nadalje, s gledišta medicine i razbora, sve više dokaza i sve veći broj liječnika i znanstvenika koji zahtijevaju trenutačni prekid s nizovima cijepljenja dokazuje da se ovdje ne bavimo nevažnim neugodnostima. Mnogi su umrli i mnogi drugi su se ozbiljno razboljeli. Dugoročne posljedice još uvijek nisu poznate. U tom kontekstu nitko ne bi smio vjerovati našim političarima i farmaceutskim kompanijama, a svećenik i manje od ostalih. Dugoročno, a ne kratkoročno trebamo sagledavati važnost prisutnosti svećenika.

P: Dakle, vi kažete da oni samo trebaju ne činiti ništa i dopustiti vjernicima da umiru bez sakramenata? Nije li to nemilosrdno?

Odgovor. Dobar svećenik ne će nikada "ne činiti ništa" kad je neki čovjek u potrebi. Ako svećenik ima vjere, događat će se čuda, vrata će se otvarati. Čak i ako se to ne dogodi, još uvijek ima puno toga što on može učiniti. On bi, prije svega, trebao upozoriti svoje župljane da mu ne će biti dopušten ulazak u bolnicu ili dom umirovljenika. To će župljane potaknuti da u svako doba budu dobro pripremljeni. Ako netko mora biti hospitaliziran, treba im reći da pozovu svećenika prije dolaska hitne pomoći tako da mogu primiti sakramente prije odlaska u bolnicu. Kad se radi o domovima umirovljenika, tu trebaju biti lukavi. Mnogi štićenici mogu izaći iz doma na nekoliko sati i za to vrijeme obitelj može organizirati posjet svećenika. Tužno je da moramo pribjegavati takvim taktikama, ali to se ne razlikuje od vremena kad su svećenici morali djelovati u podzemlju ili su se morali prerušavati kao laici u raznim razdobljima povijesti Crkve.

To vodi do sljedeće važne činjenice. Bog od nas nikada ne traži nemoguće. Katkada se nađemo u situaciji u kojoj ne postoji idealno rješenje. U tim slučajevima moramo izabrati stazu koja je objektivno dobra i prepustiti se Božjoj providnosti. On će nas blagosloviti i pobrinuti se za sve ostalo, jer tada mi doista djelujemo iz ljubavi.

P: Neki biskupi su uveli obvezno cijepljenje za svoje svećenike. Ne pokazuju li oni time ljubav prema svojim ljudima jer tako sprječavaju da svećenici ne zaraze laike?

Odgovor. Punina svećeništva je dana biskupima da vode duše do Neba, a ne da diktiraju osobna stajališta o medicinskim pitanjima. Biskupi nemaju nikakva prava nametati obvezno cijepljenje. Čak i kad bi cjepiva bila sigurna, učinkovita i kad bi zaustavljala širenje zaraze (što se ne događa), to bi i tada bilo krivo. Oni koji su tako odlučili djeluju kao da je Crkva korporacija. Oni podlažu Svetu katoličku Crkvu prisili, čime Kristova Crkva postaje lutak na koncu države. Oni dopuštaju da Zaručnica Kristova bude zlostavljanja od stane kvazi-svemoguće birokracije. Nažalost, to je nečuveni zločin za koji će jednog dana morati odgovarati.

Takvi biskupi djeluju suprotno prirodnom zakonu jer svaka osoba koja vlada svojim intelektualnim sposobnostima ima neotuđivo pravo, unutar ograničenja moralnog zakona, donositi vlastite medicinske odluke. Ni jedan ljudski autoritet, uključujući i vrhovni vjerski autoritet, nema pravo uzurpirati to pravo. Tako djeluju protiv pozitivnog ljudskog zakona, naročito protiv Nurembergovog kodeksa (1947) koji određuje da je za eksperimentiranje s ljudima apsolutno nužan "dobrovoljni pristanak pojedinca. To znači da osoba uključena u to mora imati zakonsku sposobnost za davanje pristanka; treba biti u takvom položaju da može slobodno odlučivati, bez uplitanja bilo kojeg elementa prisile, prijevare, obmane, prinude, prekoračenja ili koje druge forme ograničenja ili prisile; i treba imati dovoljno saznanja i shvaćanja elemenata stvari na koju pristaje kako bi se tako omogućila informirana odluka." Naposlijetku, oni tako djeluju protiv Zakona Crkve, jer zloupotrebljavaju duhovnu moć nametanja medicinskih procedura svojim svećenicima. To je užasan oblik klerikalizma. Takva zloporaba je usporediva s nečuvenim zločinima kao što je pedofilija i jednoga dana bi mogla biti tako okvalificirana i kažnjena.

P: Što ako je svećenik pod pritiskom da se cijepi i smatra da time daje dobar primjer drugima?

Odgovor. Svećenik u toj situaciji mora moliti za vrlinu razboritosti i obilje darova savjeta i hrabrosti. Moguće je da takav svećenik ima veliko srce i želi pokazati ljubav primajući cjepivo, no vrlina razboritosti natkriljuje čak i vrlinu ljubavi. Ako, nadajmo se, nakon dobrog promišljanja, svećenik dođe do zaključka da uzimanje cjepiva nije ni razborito ni milosrdno, tada je njegova dužnost da ostane čvrst, što god se dogodilo i najviše vjeruje intervenciji Božanske providnosti.

Ako se ipak odluči na cijepljenje, on bi, nažalost, time sablaznio duše koje bi svjedočile popuštanju pritisku i uzimanju tvari čije štetnosti bi morao biti svjestan i, što je još gore, da se radi o obliku suradnje s najozbiljnijom vrstom zlostavljanja djece. Sablazan, navođenje druge osobe na grijeh, je jedan od najozbiljnijih grijeha protiv ljubavi. Zato je naš Gospodin rekao: "A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora" (Mt 18:6). On također riskira uskraćivanje sakramenata vjernicima u slučaju da mu cjepivo ozbiljno naudi. Od kakve je koristi mrtav ili onesposobljen svećenik?

On bi naškodio onima koji misle da je siguran, a nije. To je jedan od najevidentnijih problema sa sadašnjim narativom. Obvezno cijepljenje se provodi s punim znanjem da nema sigurnosti zaštite cjepivom. Zašto zaštićeni traže od nezaštićenih da imaju istu razinu zaštite koja je uzrokovala da se zaštićeni boje nezaštićenih? Drugim riječima, cijepljeni su pravi izvor opasnosti od zaraze (čak i izvor agresivnijih varijanti) jer misle da su zaštićeni, a nisu, i time postaju skloniji zarazi i širenju virusa. Taj apsurd dolazi do nevjerojatnih razina kad imamo vlade koje slave "otvaranje granica cijepljenima", a u isto vrijeme upozoravaju da će to povećati broj "slučajeva" i tada zatvaraju mjesta koje su rezervirana samo za cijepljenje zbog "izbijanja Covida"! Necijepljeni su, s druge strane, često oprezniji i, štoviše, kad su dobro informirani, uzimaju vitamine i minerale kako bi poboljšali svoj imunološki sustav protiv virusa.

Konačno, takav svećenik bi također štetio i biskupima i političarima koji promiču cijepljenje i koji će zbog toga odgovarati Bogu. Čin milosrđa je oduprijeti se biskupu, svećeniku ili političaru koji ohrabruje cijepljenje jer kad dođe dan svođenja računa, teško je zamisliti kako će izbjeći odgovornost. Suđenje u Nurembergu je ozbiljan podsjetnik da će zločini biti oštro kažnjeni – već na ovome svijetu – i da će se kazna odnositi i na one koji su imali ovlasti a nisu učinili ništa da se suprotstave tim zločinima.

P: Što je s cijepljenjem djece, naročito ako se obveza cijepljenja proširi na školstvo? Nije li mogućnost obrazovanja važan dio ljubavi tako da dijete može biti koristan član društva?

O: Ista objektivna načela kako smo ih prije naveli trebaju biti primjenjiva i na djecu. No, to nije sve. Dr Robert Malone, tvorac mRNA cjepiva genske tehnologije je dao roditeljima uznemirujuće upozorenje i izvrstan sažetak medicinskih opasnosti eksperimentalne genske terapije zbog promjena koje ta terapija uzrokuje u imunološkom sustavu: "Prije nego date injekciju djetetu, a to je neopoziva odluka, želim vas informirati o znanstvenim činjenicama o ovom genskom cjepivu koje se temelji na mRNA tehnologiji cjepiva koje sam ja kreirao. Roditelji moraju razumjeti tri stvari. Prva je da će virusni gen biti ubrizgan u djetetove stanice. Taj gen tjera djetetovo tijelo na proizvodnju otrovnih spike proteina. Ti proteini često uzrokuju trajno oštećenje u djetetovim vitalnim organima, uključujući mozak i nervni sustav, srce i krvne žile, uključujući i mogućnost stvaranja ugrušaka, njihov reproduktivni sustav, a cjepivo može pokrenuti temeljite promjene u njihovom imunološkom sustavu. Najalarmantnija stvar s tim u svezi je da kad se ta oštećenja dogode, ona su nepopravljiva. Mogu se liječiti lezije unutar mozga. Mogu se popraviti ožiljci na srčanom tkivu. Ne može se popraviti genetički resetiran imunološki sustav i to cjepivo može uzrokovati reproduktivnu štetu koja može imati utjecaja na buduće naraštaje u vašoj obitelji. Druga stvar koju morate znati je da je ovo nova tehnologija koja nije bila adekvatno testirana. Treba nam bar 5 godina testiranja/istraživanja prije nego možemo doista znati s kakvim rizicima se suočavamo. Štete i rizici novih lijekova često se otkrivaju puno godina nakon početka korištenja. Pitajte se želite li da vaše vlastito dijete bude dio najradikalnijeg medicinskog eksperimenta u ljudskoj povijesti. I na kraju: laž su razlozi koje navode za potrebu cijepljenja djece. Vaše dijete ne predstavlja opasnost za svoje roditelje ili njihove bake i djedove. Zapravo je obrnuto. Njihov imunitet, nakon preboljelog COVIDA je vrlo važan za sprječavanje bolesti u vašoj obitelji, ako ne i u cijelome svijetu. Ukratko, ne postoje dobrobiti za vaše dijete ili vašu obitelj od cjepiva zbog malenog rizika ako imamo na pameti poznate rizike od cjepiva s kojima bi vi i vaša djeca morali živjeti do kraja života. Analiza rizika i dobrobiti to pokazuje."

Dr. Maloneove napomene nas navode da se pitamo nije li manipulacija genetičkim nasljeđem čak i ozbiljniji zločin od krađe i zloupotrebe ljudskih stanica. Kad uzmemo u obzir nepopravljive promjene koje će cjepivo uzrokovati kod sljedećih naraštaja, čini se da je baš tako.

P: Sad shvaćam o čemu pričate i da narativ koji nam se nameće nije istinit. Međutim, s polarizirajućom prirodom ove teme i nametanja obveze cijepljenja od strane vlade, ne griješe li protiv ljubavi takozvani "istinoljubivi" ljudi poput vas jer siju sukobe, nesklad, razdor i čak ohrabruju pobunu? Ne bismo li trebali nastojati govoriti isto?

O: Milosrđa ne može biti bez istine. Ako se vaša briga za druge temelji na lažima, tada to nije ljubav, već zabludjela filantropija. U svakom razdoblju ljudske povijesti, hrabre duše su se morale suprotstaviti zabludama i lažima, baš iz ljubavi za svoje bližnje. Nikada nije zabavno biti čovjek koji kvari raspoloženje ili čovjek koji mora upozoravati na slona u sobi ili reći da je car gol. Ali oni koji su dovoljno hrabri da to učine su oni koji doista ljube.

Kada je sv. Katarina Sijenska pošla u Avignon kako bi molila papu da se vrati u Italiju, trebalo joj je mnogo hrabrosti, ali je ona to učinila zbog ljubavi. Ljubila je Krista i ljubila je sv. Oca, kojega je zvala "slatki Krist na zemlji". Iz ljubavi je otišla tako daleko da je raskolničke kardinale nazvala "utjelovljenim đavlima". Takav jezik podsjeća na sv. Ivana Krstitelja koji je farizeje nazvao "zmijskim porodom" (Lk 3:7) ili naš Gospodin koji ih je nazvao okrečenim grobovima (Mt 23:27).

Štoviše, nikada u povijesti se istinska reforma nije provela bez plivanja protiv struje. Jedna od najgorih politika katoličke Crkve u zadnjih nekoliko desetljeća je bila neopiranje zlu i pretvaranje da će se stvari posložiti ako bude prema svima "pristojna". Nigdje ne piše da je Krist bio "pristojan". Bio je zapravo prilično grub s onima s kojima je trebao biti grub, kao s farizejima, jer ih je ljubio i želio je da se obrate. To smo izgubili. Naši prelati i svećenici se boje reći išta što će uzrujati ljude. No, to nikako nije kršćanski. Pravi kršćanin želi istinsko dobro ljudima, a ono što je istinski dobro je, u prvom redu, eliminiranje zla. Trebamo ponovno pročitati što je Pavao VI. napisao u Humane Vitae:"Najvažniji oblik milosrđa prema dušama sastoji se u tome da ni na koji način ne umanjimo Kristovo učenje o spasenju duša."

U situaciji poput ove u kojoj smo sada, svatko tko ima ikakav oblik moralnog autoriteta i koji vidi zlo u sadašnjem narativu ima dužnost progovoriti. Nečinjenje vodi u sigurnu pobjedu sila zla. Postoje nebrojeni primjeri u povijesti. Papa sv. Felix III. je utvrdio: "Ne suprotstavljati se zabludi znači odobravati je; ne braniti istinu znači potiskivati je, i, doista, propustiti smesti zle ljude – kad je to moguće – nije manji grijeh od ohrabrivanja zlih ljudi."

Naravno, za to nam je potrebna hrabrost i ako je imamo dovoljno, možemo utjecati na to da se stvari mijenjaju. Ronald Reagan je jednom rekao: "Zlo je nemoćno ako su dobri bez straha."

P: Znači li to da se moramo više baviti aktivizmom u suprotstavljanju sadašnjem narativu?

O: Aktivizam ne mora nužno značiti ulične prosvjede. Svi imamo dužnost moliti i činiti pokoru, govoriti istinu, suprotstavljati se zlu, nikada ne surađivati sa zlom i grijehom.

Nekima je, međutim, ta nužnost veća. Jasno je da svećenici i liječnici u tom pogledu moraju preuzeti vodeću ulogu. Svećenici mogu biti jako opterećeni svojim redovnim svećeničkim dužnostima, ali to ne smanjuje, nego povećava, njihovu obvezu da osvježe ono što su naučili u sjemeništu i da ostanu u tijeku s trenutnim događanjima. Moralna teologija ne postoji u vakumu. Ona ima praktične primjene i posljedice. Svećenik se ne može prepustiti neznanju nego to mora prevladati marljivim proučavanjem. Članci o savjesti i razboritosti su naveli mnogo referenci na ugledne izvore, baš zato da omoguće zaposlenom svećeniku da brzo nađe ispravne odgovore i još se detaljnije informira o nekom pitanju. Svećenik ne smije zanemariti trenutačne probleme jer mora biti vođa vjernicima koji od njega traže savjet. To je veliki izazov, naročito kad su pod pritiskom svojih nadređenih, ali je neprihvatljivo glumiti noja i ciljati na slijepo nadajući se da nitko ne će stradati. Od svećenika će se tražiti polaganje računa, i prije nego mislimo.

I liječnici, kako bi bili u stanju istinito informirati svoje pacijente, imaju dužnost puno istraživati i proučavati temu prave prirode virusa i profilaksu i mjere, održive etičke tretmane, kao i proučavati pitanje cjepiva općenito. Mnogi pacijenti su skloni slijepo slijediti savjete svojih liječnika, što samo povećava odgovornost liječnika. Liječnici ne će moći reći, "Ne znam" ili "Samo sam slijedio naredbe i upute". Liječnikova dužnost je znati. Ako ne može pomoći, najmanje je da ne čini štetu i da pacijenta pošalje onome tko može pomoći. Sada su liječnici pod povećalom i riskiraju svoju karijeru ako idu protiv narativa. Međutim, na kraju, njihova utjeha će biti da su iskreno ljubili svoje pacijente i da su učinili pravu stvar, čak i ako je to bilo na njihovu privremenu štetu. "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje"(Iv 15:13).

U govoru o Zadnjim vremenima, sâm naš Gospodin nas upozorava da budući da će se razmahati bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti (Mt 24:12). Čini se da je to vrijeme došlo. Mnogi naši izbori da činimo djela "iz ljubavi" su zaprljani samoljubljem, kako je sv. Pavao upozorio svog učenika Timoteja: "Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi ... ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga" (2 Tm 3: 1-4). U tom kontekstu, i svećenici i laici mogu biti navedeni na stranputicu, biti ulovljeni načinima ovoga svijeta i ne prepoznati svoje obveze i ispunjavati ih. Svi smo mi dobri u izgovaranju da bi izbjegli teške odluke.

Zamolimo Gospodina, preko Majke pravedne ljubavi (Knjiga Sirahova 24:24), za milost da istinujemo u ljubavi (Efežanima 4:15). Iako je kasno, nikad nije kasno za ljubav. Ljubav nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (1 Kor 13:5-7).

Otac Ambrose je katolički svećenik i teolog. Može ga se kontaktirati na-ambroseastor@protonmail.com

Autor je vrlo zahvalan mnogim medicinskim stručnjacima, posebno dr. E., dr. T., i profesor X., na njihovoj pomoći pri pisanju, uređivanju i provjeri tehničkih medicinskih aspekata ovog članka da bi se osigurala točnost i istinitost medicinskih tvrdnji i literature koja ih podupire. 

Izvor