U svojoj poslanici Korinćanima, Bog kroz sv. Pavla otkriva da žena kada moli, mora imati glavu pokrivenu:
„Svaki muž, koji se moli ili prorokuje s pokrivenom glavom, sramoti glavu svoju. A svaka žena, koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju, jer je svejedno, kao da je ošišana. Jer ako se ne pokriva žena, neka se šiša: ako li je ružno ženi šišati se ili glavu brijati, neka se pokriva! Ali muž ne treba pokrivati glave, jer je slika i slava Božja, a žena je slava muževlja. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. Jer muž nije stvoren zbog žene, nego žena zbog muža. Zato žena treba da ima znak vlasti na glavi zbog anđela.“ (1. Kor 11: 4-10)
Pitanje za današnju modernu Crkvu glasi: Moraju li žene još uvijek pokrivati svoju glavu kada se mole? Najčešći odgovor moderne Crkve je: “Ne, žene više ne moraju pokrivati glavu. To je zastarjela praksa koja se temelji na kulturi prošlih vremena i Crkva je službeno ukinula zahtjev za pokrivanjem glave kod žena.” Kao što ćemo vidjeti u ovom članku, taj je odgovor očito pogrešan i ukazuje na ignoriranje nepogrešivosti i nepromjenjivosti ekleziološke tradicije Crkve. Ekleziološka, ili crkvena tradicija, nepogrešiv je i nepromjenjiv izraz pologa vjere, koji je nadahnut Duhom Svetim i brižno je čuvan od strane Crkve. Dok se sveta tradicija odnosi na nauk Crkve, crkvena tradicija odnosi se na izraz tog nauka.
Na primjer, crkvena tradicija korištenja ikona izraz je nauka Crkve o općinstvu svetih. Crkvena tradicija klečanja dok se prima Sveta Euharistija izražava nauk o stvarnoj prisutnosti. Crkvena tradicija pokrivanja glave kod žena izraz je crkvenog nauka koji kaže da se žena nalazi pod autoritetom muškarca. (1)
Upravo zato što je crkvena tradicija božanski nadahnuta i svoj oblik crpi iz pologa vjere, ona je, kao i sveta tradicija, nepogrešiva i nepromjenjiva. Dakle, Crkva nikada nije ukinula praksu pokrivanja glave, i nikada to ne bi mogla učiniti, zato što je sama ta praksa nadahnuta Duhom Svetim koji prebiva u Crkvi i nezabludivo ju vodi u učenju i izražavanju Vjere.
Braneći crkvenu tradiciju (u ovom slučaju, upotrebu svetih slika i ikona), Drugi nicejski koncil (787. g.) proglašava da “tradicija Katoličke crkve… dolazi od Duha Svetoga koji prebiva u njoj.” Nadahnuta Duhom Svetim, crkvena tradicija pridonosi njezinoj nepogrešivosti i odražava njeno savršeno poznavanje pologa vjere. Stoga Crkva brani crkvenu tradiciju od novotarija i odbacivanja, i osuđuje kao heretike sve koji takvo što čine. To što koncil nezabludivo osuđuje novotare i odbacivače crkvene tradicije kao heretike pokazuje da je vjera u čuvanje i pridržavanje crkvenih duhovnih običaja stvar same božanske vjere.
Drugi nicejski koncil također je proglasio: ,Proglašavamo da stajemo u obranu od svake novotarije, čitave pisane i svih nepisanih crkvenih tradicija koje su nam povjerene.” Koncil je osudio “sve koji se usude misliti ili naučavati bilo što drugačije, ili koji slijede opake krivovjernike u njihovom odbacivanju crkvene tradicije, ili koji smišljaju novotarije, ili koji odbacuju / preziru bilo što povjereno Crkvi (bilo da je riječ o Evanđeljima, ili znaku križa, ili bilo kojem primjeru umjetnosti ili svetih relikvija mučenika), ili koji fabriciraju izopačene i zle predrasude protiv očuvanja bilo koje zakonite tradicije Katoličke crkve…” Koncil nadalje proglašava: ,,Ako itko odbaci bilo koju pisanu ili nepisanu Tradiciju Crkve, neka je kažnjen anatemom’’.
Koristeći terminologiju tomističke metafizike, dok promjene u crkvenoj tradiciji nastaju u njenoj količini ili kvaliteti (poboljšanja onoga što već postoji), one ne mogu nastati u njenoj biti (ili identitetu). Bilo koje promjene koje narušavaju identitet crkvene tradicije (drugim riječima, tradicija ne zadržava svoju originalnu suštinu), su, prema Drugom nicejskom koncilu, novotarije koje treba osuditi. Na primjer, dodatak relikvija u praksi pobožnosti štovanja svetih slika i ikona poboljšava kvalitetu i količinu takve pobožnosti i čuva suštinu svetačkog štovanja. Takav dodatak ne bi bio smatran novotarijom. No, uklanjanje svih svetih slika i ikona (što su krivovjerni ikonoklasti pokušali učiniti i stoga ih je Drugi nicejski koncil osudio) uistinu je novotarija zato što mijenja, ili u ovom slučaju, uklanja suštinu štovanja i čini ga nepostojećim.
Dakle, novotarija u crkvenoj tradiciji (upotreba svetih slika i ikona) napad je na crkveni nauk (štovanje svetaca). Slično tome, odbacivanje crkvene tradicije pokrivanja žena napad je na crkveni nauk o autoritetu muškarca nad ženom u odnosnoj hijerarhiji između Boga, Krista, muškarca i žene. Drugi nicejski koncil anatemizira one koji promiču takve novotarije i napade na tradiciju Crkve koju je sam Duh Sveti povjerio Crkvi.
Osuda tog koncila bit će jasnija ako se prisjetimo jednog od najstarijih načela svete teologije Crkve: “legem credendi statuit lex orandi.” Ova latinska izreka znači “pravilo molitve određuje pravilo vjere” (često se navodi i kao “lex orandi, lex credendi”). Drugim riječima, način na koji se molimo određuje ono u što vjerujemo.
Kao što smo vidjeli, ako promijenimo ili potpuno uklonimo crkvenu tradiciju (tj. pokrivanje glave kod žena) koja izražava doktrinu Crkve, sam će nauk, koji je u osnovi te tradicije, nužno biti kompromitiran (tj., podređena uloga žene kao supruge i majke). To je zato što, kao što smo objasnili, crkvena tradicija izražava i prenosi sveti polog Vjere.
Stoga ne čudi da se uloga žene u životu Crkve (od podređene žene i majke do prave propovjednice i svećenice) počela mijenjati upravo tijekom razdoblja kada je napuštena tradicionalna crkvena liturgijska praksa (pokrivanje glave kod žena i njihova šutnja u crkvi) nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila (kasne 1960-e i rane 1970-e).
Ovu posljedicu uočavamo ne samo u odnosu uloge žene u Crkvi, već i, inter alia, u odnosu prema Presvetom Sakramentu, gdje vidimo da su laici, pričest na ruku, premješteno ili uklonjeno svetohranište i slične novotarije izravno potkopali vjeru većine modernih katolika u Euharistiju (što potvrđuju mnoge ankete koje otkrivaju da manjina današnjih katolika vjeruje u Stvarnu Prisutnost).
Upravo je zbog toga sv. Pavao opetovano zahtijevao da vjernici čvrsto čuvaju tradiciju koja im je predana, jer ona služi tome da kroz stoljeća predaje i zadržava Vjeru Crkve.
Drugi nicejski koncil kaže da je crkvena tradicija predana usmeno ili pismeno: ,Proglašavamo da stajemo u obranu od svake novotarije, čitave pisane i svih nepisanih crkvenih tradicija koje su nam povjerene.” ,,Ako itko odbaci bilo koju pisanu ili nepisanu Tradiciju Crkve, neka je kažnjen anatemom’’. Crkvene tradicije zabilježene su ne samo u njenim liturgijskim knjigama (sakramentarima) i spisima crkvenih otaca, već i u samom Svetom pismu. Kao što smo vidjeli, sv. Pavao u Svetom pismu eksplicitno naučava da žena mora pokriti glavu kada se moli (crkvena tradicija) što izražava nauk Crkve koji kaže da se žena nalazi pod autoritetom muškarca (sveta tradicija). Ustvari, sv. Pavao otkriva da je upotreba pokrivala za glavu već bila ustaljena praksa u njegovo vrijeme, i da “Božja Crkva” nije imala nikakav drugačiji “običaj” (1. Kor 11:16).
Također je važno primijetiti da sv. Pavao započinje svoj govor Korinćanima u vezi pokrivanja glave naglašavajući da je to učenje dio apostolske Tradicije koja dolazi od samoga Krista. Najprije piše: “Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista! A hvalim vas, braćo, što se u svemu mene spominjete i držite propise, kao što vam predadoh.” (1 Kor 11: 1-2) Riječ “propisi” (grč. paradoseis) odnosi se na učenje koje je Krist dao Svojim apostolima, i koje su oni “predali’’ nama, bilo usmeno ili pismeno kroz apostolsko naslijeđe. Paradoseis uključuje i Svetu Tradiciju pologa Vjere, i crkvene tradicije.
Običaj i teološki značaj pokrivanja glave dio je tih apostolskih paradoseisa. Nakon što sv. Pavao nalaže Korinćanima da čuvaju paradoseise, predaje im taj propis u sljedećem retku, objašnjavajući božanski otkriven poredak između Boga, Krista, muškarca i žene. Zatim sv. Pavao otkriva da pokrivanje glave kod žena izražava ovu božansku i prirodnu hijerarhiju. Kroz ovaj odlomak on ponavlja i doktrinarne i crkvene aspekte paradoseisa. Tj., sv. Pavao otkriva i Svetu Tradiciju (odnosna hijerarhija od Boga prema ženi – retci: 7-9,14) i crkvenu tradiciju (potreba za pokrivanjem glave kod žena – retci: 4-7,10,13-15), i kako je jedno izraženo i življeno u Crkvi kroz drugo. Uistinu, sv. Pavao nalazi ove božanske istine čak i u prirodi kada kaže: “Ne uči li vas i sama priroda, da je mužu sramota ako nosi dugu kosu? A ženi je ures, ako nosi dugu kosu, jer joj je kosa dana mjesto pokrivala.” (1. Kor 11:14-15)
Sv. Pavao koristi isti termin, apostolske paradoseise, i na drugim mjestima u Svetom pismu. Na primjer, u Drugoj poslanici Solunjanima sv. Pavao kaže: “Tako dakle, braćo, stojte i držite predaje, koje naučiste ili riječju ili poslanicom našom.” (2. Sol 2:15) Učenje i praksa pokrivanja glave dio je “tradicija” za koje nas sv. Pavao potiče da ih zadržimo, kako u Prvoj poslanici Korinćanima, tako i u Drugoj poslanici Solunjanima.
Ova tradicija pokrivanja glave stara 1900 godina predana nam je kroz usmene (“riječju”) i pismene (“poslanicom našom”) izvore, kako potvrđuje i Sveto pismo i Tradicija. Upravo zato što je Duh Sveti nadahnuo crkvenu tradiciju pokrivanja glave kod žena (kao što je i dao naredbu u Svetom pismu ), mi moramo “stajati i držati” tradiciju kao što sv. Pavao otkriva. Sv. Pavao također kaže u 2. Sol 3:6: “A zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se odvojite od svakoga brata, koji živi neuredno, a ne po predaji, koju primiše od nas.” Ponovno, opomene sv. Pavla Solunjanima u ime Krista otkrivaju nepromjenjivost apostolskih tradicija i apsolutnu potrebu čuvanja tih tradicija radi očuvanja Vjere. (2)
Kao i pokrivanje glave, zahtjev da žene moraju biti tiho u crkvi još je jedna crkvena tradicija koja izražava nauk o prirodi i podređenoj ulozi žene u crkvi i kod kuće. U Prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao uči: “Žene neka šute na sastancima, jer se njima ne dopušta da govore, nego da budu pokorne, kao što i zakon govori. Ako li hoće čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju, jer je loše ženi da govori na sastanku. Je li od vas izašla riječ Božja? Ili je k vama samima došla? Ako tko misli, da je prorok ili duhovan, neka zna: Što vam pišem, Gospodnja je zapovijed.” (1. Kor 14: 34-37) (3) Kao što se Crkva podređuje Kristu, svom Učitelju, tako i žena čini isto prema svome mužu. (4)
Crkva je u sva vremena shvaćala naredbu sv. Pavla o zabrani ženama da propovijedaju ili čitaju Sveto pismo u bilo kojem liturgijskom činu, ili čak da preuzmu vodeću ulogu u učenju njezine djece u Vjeri. Ali s pokrivanjem glave, koncilijarna je Crkva također napustila božanski nadahnutu crkvenu tradiciju, promovirajući upravo suprotnu praksu (žene koje naučavaju i propovijedaju u crkvi i izvan nje). Uočavamo da sv. Pavao eksplicitno kaže da je njegovo učenje o ženskoj dužnosti da bude tiho u crkvi i pokrije glavu tijekom molitve kao simbolu njene podređenosti u skladu sa “zakonom” (redak 34) i da je to “Gospodnja zapovijed” (redak 37).
Stoga, sv. Pavao pojašnjava da ove crkvene tradicije ne diktira prolazno stanje kulture ili društva, kako mnogi u modernoj Crkvi misle, nego su dio Božanskog zakona koji dolazi od samoga Boga. (5) Baš kao što se i odnosna hijerarhija između Boga, Krista, muškarca i žene ne može promijeniti, tako se niti božanski nadahnuta praksa koja ju izražava ne može promijeniti. Baš kao što Crkva mora uvijek biti podređena Kristu, tako i žena mora uvijek biti podređena svome mužu. Upravo stoga što su ove istine nepromjenjive, one moraju biti nepromjenjivo izražene u životu Crkve (što vidimo u 1900 godina starom običaju pokrivanja glave kod žena i njihove šutnje u crkvi). Zato su crkvene tradicije nadahnute, nezabludive i nepogrešive, i moraju biti sačuvane netaknute, bez bilo kakve novotarije ili odbacivanja.
Moderna je Crkva odbacila svoje crkvene tradicije i stoga prolazi kroz neviđenu krizu Vjere. Ovu je krizu prorekla Naša Gospa u Quitu i Fatimi, a priznali su ju svi pape od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila. Kriza se jasno očitava u odbacivanju suvremene žene da pokrije glavu dok vrši uloge koje su nekada bile rezervirane za muški kler (čitanje Svetog pisma, posluživanje oko oltara, podjeljivanje Svete Pričesti). Ovo izokretanje uloge žene u Crkvi bilo je upravo ono stanje na koje se žalio prorok Izaija u danima Izraelova otpada: “Deran tlači narod moj i žene njime vladaju.” (Iz 3:12)
Po zagovoru Naše Gospe, Djevice i Majke, nastavimo moliti za obnovu svih stvari u Kristu, uključujući crkvene tradicije.
Fusnote:
[1]Sv. Pavao jasnim riječima naglašava da je prekrivanje glave simbol autoriteta muškarca nad ženom. Sv. Pavao spominje prekrivanje ženske glave ne u smislu crkvenog vela, već u smislu ‘’moći’’ ili ‘’autoriteta’’ (grč. exousian). Zbog toga je veo stavljen ‘’preko’’ njene glave.
[2] Učenje sv. Pavla o pokrivanju glave kod žena u 1. Kor 11:1-16 povezano s njegovim učenjem o Svetoj Euharistiji (1. Kor 10: 16-21 i 1. Kor 11:23-30) za koje tvrdi da ga je primio od Boga (1. Kor 11:23). Zato što se oba učenja (pokrivanje glave i Euharistija) odnose na liturgiju, naglašava se da su obveza pokrivanja glave, kao i naputak u vezi Euharistije, božanske naredbe od samoga Boga koje se moraju vječno čuvati.
[3] Vidi i 1. Tim 2:11-15.
[4] Bog kroz Sveto pismo otkriva da se žene moraju podrediti autoritetu svoga muža (Ef 5:22-24; Kol 3:18; Tit 2:4-5; 1. Pt 3:1,5-6). To je bio dio Božjega plana od početka. Adamov autoritet nad Evom nije bio kazna za Evin grijeh, jer je Adam već imao autoritet nad Evom prije Istočnoga grijeha (Post 2:18), iako modernisti tvrde suprotno. Naprotiv, posljedica Istočnog grijeha bila je Evina neprirodna i izopačena želja da kontrolira Adama umjesto da mu bude podređena. Kao posljedica njezinog grijeha, Bog otkriva Evi u Post 3:16: “a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar." Slično tome, Bog je rekao Kajinu da će ga vrebati grijeh požude, ali će imati kontrolu nad njime (Post 4:7). To znači da je spolna požuda i želja za moći (npr. želja žene za autoritetom nad muškarcima u ulozi učiteljica, predavačica, laikinja službenica) griješna želja, nastala iz Istočnoga grijeha.
[5] U 1. Kor 11:10 sv. Pavao dodaje da žena treba pokriti glavu ne samo zbog muškarca, već i zbog anđela. Ova činjenica također otkriva da je obveza pokrivanja glave božanska naredba i duhovna obveza koja nadilazi kulturalne i društvene faktore. Ovo također stavlja praksu pokrivanja glave u kontekst Svete Mise, gdje anđeli svjedoče vječnoj žrtvi. (v. Heb 12:22; 1. Pt 1:12; 1. Kor 4:9).