Čudotvorna slika Gospe od Las Lajas u Kolumbiji

Godine 1754. u Kolumbiji se dogodilo čudo koje i dalje zbunjuje geologe i druge znanstvenike. Radi se o pojavi čudesne slike Gospe od Las Lajasa.

Jeste li čuli za nju? Većina katolika izvan Kolumbije potpuno je nesvjesna njezinog postojanja. Da budem iskren, nikad prije ni sam nisam čuo za nju. Naišao sam na priču o ovoj nevjerojatnoj slici dok sam provodio istraživanje za svoju knjigu Zaštitnici sv. Krunice: Povijest i junaci duhovnog oružja.

Svi moji prijatelji znaju kako apsolutno volim predvoditi hodočašća. Zapravo nekoliko puta godišnje organiziram hodočašća u takva mjesta kao što su Rim, Lourdes, Fatima, Guadalupe, Poljska i Sveta Zemlja. Jedno mjesto na kojem nikada nisam bio na hodočašću je Kolumbija. Ali nakon što sam saznao za čudesnu sliku Gospe od Las Lajasa, hodočašće u Kolumbiju sada je na mojoj listi stvari koje bih htio učiniti. To bi moglo postati odredište i za vas. Evo zašto:

Priča počinje kako je jednog dana žena po imenu María Mueses de Quiñones šetala sa svojom gluhom i nijemom kćeri Rosom kroz vrlo opasno i kamenito područje na putu od kuće iz obližnjeg sela. Kad je izbila oluja, Maria i njezina kći zaklonile su se u stjenovitim liticama kanjona. Odjednom je mala Rosa prvi put progovorila izjavljujući da je vidjela prekrasnu ženu kako je dozive. Maria nije vidjela ni čula ženu, ali bila je zadivljena što njezina kći sada može govoriti. Nekoliko dana kasnije Rosa je nestala iz sela. Njena majka instinktivno se vratila u stjenoviti kanjon gdje je pronašla svoju djevojčicu. Nevjerojatno, kad je Marija otišla do stijena, zatekla je Rosu kako se igra s malim djetetom čija je majka stajala u blizini. Bilo je to ukazanje Djevice Marije i Djeteta Isusa! Maria i njezina kći odlučile su taj događaj čuvati u tajnosti, ali često su se vraćale na stijene kako bi molile i tražile Gospu za njezin zagovor.

Gospa od Las Lajasa

Nakon nekoliko mjeseci, mala Rosa iznenada se razboljela i umrla. Uznemirena, Marija je svoju mrtvu kćer odvela do stijena kako bi zamolila Gospu da posreduje kod Svog Sina kako bi vratila Rosu u život. Čudesno, Rosa se vratila u život! Kad se Marija vratila u selo i ljudi su vidjeli da je Rosa živa, zanimalo ih je ovo mjesto gdje je mala Rosa čudesno povratila svoj govor i ponovno oživjela.

Seljani su slijedili Mariju i Rosu do stijena kako bi sami vidjeli mjesto. Dok su bili tamo, netko je primijetio prekrasnu Gospinu sliku na stijenama. Ni Maria ni Rosa nikad prije nisu primijetile tamo tu sliku. Nitko nije znao tko ju je naslikao niti odakle potječe. Na prekrasnoj slici Gospa drži Dijete Isusa i uručuje krunicu sv. Dominiku; Dijete Isus pruža franjevački pojas sv. Franji Asiškom.

Nakon opsežnih istraga, civilne vlasti i znanstvenici utvrdili su da prizor uopće nije slika. Slika je čudesno dio same stijene!

Geolozi su uzeli uzorke sa nekoliko mjesta u stijeni i otkrili kako na površini stijene nema boje ili pigmenta. Boje tajanstvene slike su boje same stijene i protežu se nekoliko metara duboko u stijenu! Jedini dijelovi čudesne slike koje su od ljudi su krune iznad glava Isusa i Marije koje su kasnije dodali lokalni pobožni ljudi. Mjesto je već više od dva stoljeća mjesto hodočašća i pobožnosti. Crkva je 1951. odobrila pobožnost Gospi pod nazivom „Gospa od Las Lajasa“, a crkva izgrađena oko slike proglašena je manjom bazilikom.

Bazilika

Nije li ovo nevjerojatno! Cijeli katolički svijet zna za čudesnu tilmu Gospe od Guadalupea, ali jedva da itko izvan Latinske Amerike zna za nevjerojatnu - i znanstveno zbunjujuću - sliku Gospe od Las Lajasa.

Ne znam hoću li imati priliku ikada doći u Kolumbiju vidjeti ovu čudesnu sliku, ali ako se ikad nađete u Kolumbiji, svakako posjetite ovo svetište. Sama bazilika izgleda kao nešto iz filma Gospodar prstenova!

Gospo od Las Lajasa, moli za nas!

p. Donald Calloway, MIC 

Jean-Jacque Rousseau, naturalizam, grješna prigoda...

Masonski naturalizam i grešna prigoda

Opće prihvaćanje zablude koju su promicali Jean-Jacques Rousseau i drugi utjecajni slobodni zidari, koje se tiču čovjekove pretpostavljene naravne, prirođene dobrote, rezultirale su ekstremnom moralnom pokvarenošću i pustošenjem duša. U svojoj prvoj enciklici o tajnom društvu, papa Leon XIII. je napisao: 

"Slobodni zidari, ne vjerujući u one stvari koje smo naučili Božjim otkrivenjem, te negirajući da su naši prvi roditelji sagriješili, misle da slobodna volja uopće nije oslabljena i sklona zlu. Naprotiv, oni preuveličavaju snagu i izvrsnost prirode, stavljajući u nju samo načelno vladavinu pravde, dok oni ne mogu ni zamisliti da uopće postoji potreba za stalnom borbom i savršenom odlučnošću da se nadvlada napast i vladavina naših strasti." Poricanje ili zaborav našeg palog stanja dovelo je do zanemarivanja rasprave o važnom konceptu grješne prigode.

Grješna prigoda je definirana kao "bilo koja osoba, mjesto ili stvar koja po svojoj prirodi ili zbog ljudske slabosti može navesti nekoga da pogriješi, počinivši tako grijeh." Postoje određene osobe i mjesta koja su grešna prigoda za većinu ljudi uglavnom zbog prirode koju svi dijelimo kao Adamova djeca. Postoje i druge osobe, mjesta i stvari koje su grijeh samo za određene pojedince zbog razlika u dobi, spolu, naravi, vrlini itd.

Mjesto s otvorenim šankom možda mnogima nije neposredna grješna prigoda pijanstva, ali za neke će to biti. Osobni računalo ili telefon s pristupom internetu možda nisu grijeh za prosječnu stariju ženu, ali za prosječnog muškog tinejdžera to su neposredne prigode za smrtni grijeh protiv čistoće.

Naš se Gospodin spomenuo pojma grješna prigode kad je rekao:

"Ako te dakle sablažnjava oko tvoje desno, iskopaj ga i baci ga od sebe, jer je bolje za te, da propadne jedan od udova tvojih, negoli da se sve tijelo tvoje baci u pakao. I ako te sablažnjava desna tvoja ruka, odsijeci je i baci je od sebe, jer je bolje za te, da propadne jedan od udova tvojih, negoli da se sve tijelo tvoje baci u pakao." (Mt 5, 29-30)

Ono što je ključno za uzeti u obzir jest da bi valjano dobili odrješenje u sakramentu pokore, moramo imati čvrstu nakanu promjene, a ne možemo reći da imamo tu čvrstu nakanu ako nismo odlučni da izbjegavamo dobrovoljne grješne prigode koje ispovijedamo.

Dobrovoljna grješna prigoda je prigoda koju se lako može izbjeći. Nužne grješne prigode su one koje se ne mogu izbjeći bez skandala ili ozbiljnih poteškoća. Kad razlučujemo je li prigoda 'nužna' ili ne, trebali bismo se sjetiti da je naš Gospodin u gore citiranom stihu Pisma postavio prilično visok standard, rekavši da se naše 'desno oko' i 'desna ruka' moraju baciti ako nas sprječavaju života u Božanskoj milosti.

Ako je određeni grijeh koji ispovijedamo nešto za što nemamo učestalost činjenja, mjere koje smo odlučili usvojiti kako bi se izbjegle grješne prigode ne moraju biti tako drastične kao što bi bile potrebno ako bi grijeh koji ispovijedamo bio nešto što nam je postalo uobičajeno.

Jedan od najznačajnijih događaja u kršćanskom svijetu u 19. stoljeću bila je ex cathedra definicija pape Pija IX., Dogme o Bezgrešnom Začeću Gospe. Mali oficij Blažene Djevice Marije sadrži antifonu koji se odnosi na Gospinu ulogu 'zatornicom krivovjerja' [1], a vjerojatno je Marija htjela da se istina o njezinom Bezgrešnom Začeću utvrdi u određenom vremenu zato što je upravo u tom dobu masonsko krivovjerje o čovjekovoj naravnoj dobroti steklo najviše privlačnosti. Definicija Pija IX. nam svima daje prigodu za meditaciju o Gospinoj jedinstvenoj privilegiji, to jest da razmišljamo o tome kako se mi razlikujemo od nje. Marija nije imala požude ni bilo koje druge rane na duši nanesene iskonskim grijehom; a mi to imamo.

Što može biti bolje od toga da prihvatimo stvarnost? Koliko je sretan čovjek koji razmišlja o svojoj pali prirodi i ponaša se u skladu s tim, marljivo izbjegavajući nepotrebne grješne prigode? Mons. Gaume piše da "nema sumnje da kada bi ljudi pazili da izbjegnu grješne  prigode, veći dio počinjenih grijeha bio bi izbjegnut." Veliki dio počinjenih grijeha mogao bi se izbjeći kada bi samo priznali svoje slabosti i stavili ograničenja na sebe!

Bezgrešna Djevice, zatornice krivovjerja, zaštitnico kontrarevolucije, ti koja si jedina začeta bez grijeha, moli za nas koje se tebi utječemo!

1 Časoslov jutarnja - "Gaude, Maria Virgo, cunctas haereses sola interemisti in universo mundo. Raduj se, o Djevice Marijo, samo si ti uništila sva krivovjerja po čitavom svijetu." 
Izvor

Kako izmoliti čin savršenog kajanja

Kako možete stići od nesavršenog do savršenog pokajanja? Gabriella D iz Australije mi je danas postavila to pitanje na  Twitteru i želim dati odgovor jer mislim da mnogi ljudi ne razumiju ono što podrazumjevamo kad govorimo o "savršenom pokajanju".

Savršeno pokajanje je tuga i mržnja na grijeh koja proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Jedan od načina poticanja na ovakvo pokajanje u našim srcima je kroz razmatranje muke Isusa Krista i činjenje djela ljubavi prema njemu. Također možemo razmišljati o beskrajnoj ljubavi koju Bog ima za nas i izraziti tugu u našim srcima u prisustvu ove velike ljubavi koju smo uvrijedili. 

Nesavršeno kajanje je tuga i mržnja na grijeh koje proizlazi iz razmatranja ružnoće grijeha ili iz straha od pakla. Gađenje na ružnoću grijeha je danas češći osjećaj nego strah od pakla. To je zato što mi ne propovijedamo dovoljno ili ne sa dovoljno uvjerenja o četiri posljednje stvari.

Ako osoba počini grijeh nečistoće, na primjer, možda namjerno gleda opscene slike na internetu, osoba može biti zgrožena nakon toga po ružnoći svoga grijeha. Takvo kajanje nije savršeno, ali je dovoljna žalost te osobe za poći na ispovijed kako bi primila Božji oprost. To je nesavršeno kajanje; dobro je, ali svakako može biti poboljšano. 

Ako je osobi žao zato kada misle o Božjoj ljubavi koga je uvrijedila ili Kristovoj Muci kojoj je njezin grijeh pridonio, onda je osoba izvršila čin savršenog pokajanja. 

To ne znači kako se ta osoba savršeno pomolila ili kako im je pokajanje apsolutno besprijekorno i ne može biti bolje. Riječ "savršeno2 u ovom kontekstu znači da je pokajanje pogodilo pravi i ispravni cilj, a to je žalost iz ljubavi prema Bogu. Nije promašena tako da je usmjerena na strah od pakla ili gađenje nad samim sobom. 

Pa kako da se pomaknemo od nesavršenog do savršenog pokajanja? Važno je shvatiti kako je to svakodnevna mogućnost, nije nemogući san. Možemo u bilo koje vrijeme napraviti čin savršenog pokajanja umjesto čin nesavršenog kajanja. Ne tvrdim da se moguće savršeno moliti svaki dan ili imati najsavršeniju svetu tugu - to su stvari kojima mi težimo u svakodnevnom duhovnom životu. Kako bismo pokušali što je moguće jasnije objasniti, ne govorimo o "Savršenom djelu ..." (kajanja); govorimo o "Savršenom kajanju" (... kao djelu). 

Upravo ovdje, upravo sada mogu učiniti ono što Crkva naziva čin savršenog pokajanja,  usmjeravanjem svoga pokajanja ljubavi prema Bogu, a ne vlastitim osjećajima gađenja zbog grijeha ili straha od pakla. Najbolji način za većinu nas da to učinimo redovito je koristiti jedan od djela pokajanja koje su dio naše katoličke molitvene tradicije. Kao ispovjednik, potičem ljude neka učine čin pokajanja na vlastitom jeziku jer imamo veliko mnoštvo tih molitava na različitim jezicima. (Naravno, nisam ni na koji način protiv toga ako ljudi žele neka nauče i koriste čin pokajanja na latinskom.) 

Ovdje navodim čin pokajanja koji smo naučili tijekom vjeronauka za prvu Svetu Pričest prije mnogo godina; uključuje motive straha od pakla, žalost zbog Kristove Muke i tuge zbog vrijeđanja Božje dobrote.

Bože moj, žao mi je i molim oprost za sve svoje grijehe koje mrzim iznad svega, jer oni zaslužuju Tvoje strašne kazne, jer su razapeli mog dragog Spasitelja Isusa Krista, a najviše od svega, jer vrijeđaju Tvoju beskrajnu dobrotu; čvrsto odlučujem, uz pomoć Tvoje milosti, da Te nikada više neću povrijediti i da ću izbjegavati sve grešne prigode.

Ako izgovorite molitvu i nakanu iz riječi primijenite onda ste napravili čin savršenog pokajanja. 

Drugom prilikom ćemo razmotriti važnost savršenog kajanja, ako ikad budemo imali nesreću da počinimo smrtni grijeh.

Izvor

Istinsko prijateljstvo

Vrlo dobra analiza pravog prijateljstva (u braku i inače)… ..

Iz “Chastity, A Guide for Youth” oca Geralda Kellyja, S.J., 1940.-e

Iz našeg iskustva među mnogim mladim ljudima koji su čitali rukopis ove knjige neki su na početku bili skloni negodovati na naš opis prijateljstva. Njihova ideja o prijateljstvu oduvijek je bila: "Sviđa mi se i ja se njemu sviđam." Bili su nezadovoljni kada su shvatili kako takvo poimanje ne odgovara uvijek odlikama prijateljstva na kojima mi ustrajemo.

Nakon prilične rasprave s naše strane i daljnjeg razmatranja s njihove, obično bi došli  do zaključka kako smo u pravu. Važno je imati na umu da od početka govorimo o pravom prijateljstvu, a ne o pukom osjećajnom oduševljenju, slijepoj strasti ili o druženju zbog pogodnosti koje je započelo danas, proveđenju ugodnog vremena neko vrijeme, nakon čega ubrzo sve skupa odumre jer je takvo prijateljstvo preteško održavati.

Pravo prijateljstvo znatno se razlikuje od ovih stvari. Prijateljstvo možemo nazvati pravim samo ako posjeduje ove tri osobine:

1) moralno je korisno za obje strane; 

2) postoji iskreno slaganje između obje strane; 

3) njihovu obostranu ljubav obilježava duh požrtvovnosti.

Nekoliko riječi o svakoj od tih kvaliteta postaviti će čvrst temelj za prvi dio ove knjige. Zasad je dobro izostaviti bilo koju posebnu primjenu na ljubav između spolova.

Ove tri osobine određuju istinsko prijateljstvo gdje god se ono nalazi, bilo da je riječ o osobama istog ili različitog spola. Kvalitete nisu odabrane proizvoljno ili nasumično; one su ovdje navedene kao rezultat dugog i ozbiljnog proučavanja stvarnog značenja prijateljstva i u pouzdanju da će se svaki čitatelj koji promišlja složiti s nabrajanjem.

Moralno korisno

Kako bi se izrazili u negativnom smislu znači kako druženje nije istinsko prijateljstvo ako vodi grijehu, uznemiravanju savjesti, snižavanju standarda, slabljenju vjere, zanemarivanju svojih vjerskih dužnosti. Takvi štetni učinci na ćudoređe narušavaju najelementarniju ideju stvarnog prijateljstva.

Prijateljstvo je utemeljeno na međusobnom poštovanju i nemoguće je iskreno poštovati onoga koji ima poguban utjecaj na dušu. Prava ljubav traži dobro voljenoj osobi, a to dobro nikad se ne nalazi u grijehu.

Prijateljstvo treba imati pozitivan utjecaj za moralno dobro. Međusobno uvažavanje prijatelja treba biti usmjereno na jednake vrijednosti. Ono podiže; oboje donosi bliže Bogu; to je povezanost u Isusu Kristu.

Blisko druženje ima obvezu utjecati na obje strane, a samo dobar utjecaj je dostojan prijateljstva. Treba postojati uzajamna pomoć kako bi se grijeh izbjegao i uzajamno nadahnuće u kreposnom življenju.To ne znači kako u stvaranju svojih prijateljstava moramo svjesno težiti k moralnom boljitku, ali to zapravo znači da ne bismo trebali svjesno produžavati druženje koje prepoznajemo kao moralno zlo. To ne znači da oba prijatelja moraju biti jednaka u kreposti, ali to znači da obojica trebaju cijeniti kreposti i biti ih voljni vršiti i da se međusobno ne ometaju u njihovom prakticiranju. Možete imati slijepu vezanost za osobu koja vas vodi dalje od Boga, ali ne možete imati iskrenu ljubav prema takvoj osobi. "Volim te, pa idemo zajedno u pakao", jezik koji jednostavno nema smisla bilo da se izražava riječju ili djelom; dok je suprotno, "volim te pa te želim povesti sa sobom u nebo" puno smislenije.

Sloga

Ova se točka može činiti previše očitom za raspravu, jer smo navikli razmišljati o prijateljstvu u smislu zajedničkih interesa, zajedničkog ukusa, sličnih naklonosti i tako dalje. Prijatelj je onaj kojem se obratimo za suosjećanje, ohrabrenje, korisne savjete i nadahnuće; on je taj s kojim možemo dijeliti radost i tugu; on je ukratko drugo ja. Sve ove stvari podrazumijevaju vrlo posebnu vrstu sloge. Očito je ovdje potrebno podsjetiti na nekoliko točaka o prijateljskoj slozi. Na primjer, sloga je iskrena, a ne izvještačena. U tome se uvelike razlikuje od puke očaranosti.

Ako imate snažnu emocionalnu privrženost prema drugome često ćete primijetiti da vas to tjera voljeti upravo ono što on voli, raditi upravo ono što želi, razmišljati o stvarima onako kako ta osoba misli na njih, ali sve to vrijeme ako ste iskreni duboko u srcu znate kako je čitava sličnost umjetna kako to nije vaš uobičajeni način života i razmišljanja i ne može trajati.

Kako bi saznali postoji li sloga stvarnog prijateljstva mora se razlučiti postoji li između osobe i prijatelja temelj za trajni sklad. To ne znači kako oboje imaju potpuno iste prirodne simpatije i nesklonosti. Takva sličnost može biti čak i destruktivna za istinsko, trajno prijateljstvo jer previše olakšava stvari, ograničava blagotvornu razmjenu mišljenja i smanjuje poticaj na međusobnu požrtvovnost na nulu.

Idealna prijateljska sloga podrazumijeva sposobnost skladnog djelovanja s korisnim dogovorom oko važnih i temeljnih stvari i ugodnim kompromisom u manjim stvarima. Razlike u mišljenju i ukusu trebaju biti točke ugodne duhovne suradnje i međusobne komunikacije, a ne prilike za prekid prijateljstva. Normalno je kako u prijateljstvu mora postojati neki kompromis, neko uzajamno popuštanje u pogledu osobnih simpatija i neslaganja. Malo ljudi može biti blisko tijekom dugog razdoblja i uvijek imati iste želje istovremeno ili uvijek biti naravno ugodno jedno drugom. Mora postojati kompromis, uzajamno popuštanje u tako beznačajnim stvarima kao što je kako provesti večer ili ukrasiti sobu; mora postojati međusobno previđanje sitnih slabosti i uvažavanje različitih mišljenja.

Ali kompromis se mora ograničiti na nevažne stvari. Ne može ući u sferu savjesti. Ne može obuhvaćati one temeljne stvari kao što su vjera, moralno ponašanje (Božje Zapovjedi), bogoštovlje. Barem za katolike kompromis u ovim navedenim stvarima mogao bi prekršiti prvo pravilo prijateljstva. To je poteškoća koja se često s vremenom pojavljuje u miješanom braku. Nekatolik ima ponekad mišljenje o nepravednom postupanju kada se od njega traži obećanje kako će omogućiti djeci odgoj u katoličkoj vjeri. Zapravo, to je jedini način na koji bi se slučaj mogao riješiti bez nemoralnog ustupka, jer se nekatolici uglavnom slažu s načelom kako je kršćanska vjera dobra kao i neka druga, dok je bitni dio katoličke vjere kako je ona jedina prava Crkva. Katolik po svojoj savjesti ne može dopustiti odgoj djece u bilo kojoj drugoj crkvi, dok većina nekatolika može to učiniti mirne savjesti.

Što je šire područje bliskosti i sklada među prijateljima, to je bogatije i opsežnije njihovo prijateljstvo. Dva sveca u jednakim okolnostima uživaju bogatije prijateljstvo nego obični ljudi, jer je njihova sposobnost za međusobno dijeljenje mnogo dublja. Dakle, također u istim okolnostima, prijateljstvo dvaju dobrih katolika bogatije je od prijateljstva koje postoji između katolika i ne katolika iz jednostavnog razloga što prvi imaju mnogo veće područje zajedničkih interesa i puno dublju poveznicu kod međusobne naklonosti.

No, bez obzira na to što je područje njihove međusobne bliskosti, prijatelji bi trebali uvijek shvatiti da mogu i trebaju održavati svoje prijateljstvo vitalnim i obogaćivati ga neprekidnim nastojanjem u usvajanju onog što smatraju dobrim jedno kod drugoga. To nas doista dovodi do treće odlike prijateljstva.

Požrtvovnost

Nije puka poezija reći kako istinsko prijateljstvo uključuje miješanje duša. U bilo kojem postupku miješanja svaki se element odriče nečega od sebe, svoje osobnosti i tako doprinosi zajedničkom rezultatu. Prijateljstvo je rezultat odgovarajućeg sjedinjenja duša - svaki daje najbolje od sebe. U praksi, to davanje nečijeg najboljeg znači stalno žrtvovanje. Prijateljstvo ne može izdržati bez njega.

Sveti Ignacije kad govori o prijateljstvu između Boga i duše daje ova dva jednostavna znaka prijateljske ljubavi:

Prvo, pokazuje se djelima, a ne riječima.

Drugo, ako jedan prijatelj posjeduje nešto dobro, on ih želi podijeliti s drugim.

To su dobra pravila i za ljudsko prijateljstvo; oni ukazuju na kvalitetu samodarivanja koja je sol svakog prijateljstva. Kako ovo ne bi bilo previše teoretski, dobro je pogledati neke od mnogih praktičnih načina na koje samopožrtvovnost igra svoju ulogu u održavanju prijateljstva živim.

Na primjer, postoje već spomenuti kompromisi. Svaki kompromis zahtijeva određeno milostivo „popuštanje“, a spremnost na to nespojiva je s nepokolebljivom sebičnošću. Kad dugo poznajete osobu, posebno kad se blisko družite s njom, počinjete primjećivati male nedostatke koje možda u početku niste uočili; ponekad zbog promjene raspoloženja ti nedostaci počinju „ići na živce“. Ovi trenuci mogu biti pogubni za prijateljstvo ako netko odlučno ne slomi sklonost usredotočenja na njih i pretjeranog doživljanja istih. Ili opet, u umu se mogu pojaviti sumnje i ljubomora. Vjernost koja je potrebna za prijateljstvo zahtijeva da se takve stvari izgnaju.

Prijatelj bi trebao biti pribježište u vrijeme kušnje, onaj koji može suosjećati i ohrabriti, onaj koji ima volje čuti i za nevolje i za radosti. Dosta često nije teško ostvarivati dobre dužnosti prijateljstva, ali se ponekad dogodi da ste u suprotnim raspoloženjima, upravo kad prijatelju treba pomoć. Radije biste razgovarali o sebi. U tim trenucima spremnost da se veselo izvrši dužnosti prijatelja zahtijeva veliku požrtvovnost.

Opet se događa i to da su na početku prijateljstva obje strane prilično spontane u obavljanju malih ljubaznosti i učtivosti; ali bliskost prijateljstva ima sklonost prigušiti taj duh pažljivosti. Ipak, takva se pažnja u malim stvarima mora održavati i to zahtijeva stalnu samodisciplinu.

Napokon, svaki bi prijatelj trebao biti ćudoredno nadahnuće drugom; nema sumnje kako  svakodnevno nastojanje da bude dostojan drugoga, kako bi bio na pomoć drugome, postavlja stalne zahtjeve nečijem samoljublju.

Prethodni primjeri daju neke naznake o tome kako je prijateljstvo neprestano i uzajamno davanje sebe. Ova potreba za samopožrtvovnosti može se sažeti u nekoliko riječi: mora postojati strpljenje s nedostacima, odbacivanje sumnji, postojanost u službi, stvarna želja i istinski napor u međusobnom razumijevanju – zaključno rečeno, praksa zlatne sredine mora vladati s obje strane, posebno u lošem raspoloženju, nesuglasicama i nesporazumima.

Same po sebi ove su poteškoće male i proizlaze iz činjenice kako mi ljudi imamo mnogo nesavršenosti. Ali postojanost u suočavanju s njima i veselo prevladavanje sebe u njima zahtijeva visoki standard u ljubavi.

Razumna ljubav

Nakon objašnjenja triju kvaliteta prijateljstva trebalo bi biti očito da ljubav prijateljstva nije puki emocionalizam ili osjećajnost ili osjetilna privlačnost. To je racionalna ljubav, ljudska ljubav. Mi ljudska bića razlikujemo se od životinja po tome što naš um može vidjeti dobro i slobodno možemo usmjeriti svoje naklonosti prema tom dobru. U našoj ljubavi može, a i ne mora postojati puno vanjskih obilježja; naša srca mogu ili ne moraju žestoko lupati; ali bitna stvar, temeljna stvar, ljudska stvar je da se mora koristiti i glava.

Prijateljstvo je u osnovi ljubav duša. Čovjek vidi dobrotu, narav prijatelja i na toj osnovi teži zajedništvu. Možda bismo ovdje trebali dodati kako smo u govoru o prijateljstvu razmišljali o idealu. Naravno, u svakom određenom prijateljstvu kvalitete koje smo naveli prepoznaju se kao napredak, a moguće je kako su u početku prisutne vrlo nesavršeno. Međutim one bi trebali biti prisutne barem u nekom stupnju; inače se prijateljstvo teško može nazvati istinitim.

O.Gerald Kelly,S.J.

Zašto se neki brakovi raspadaju?

Raspad brakova koji su utemeljeni na "tijelu" nisu u pozornosti, nego naprotiv raspad onih koji su bili "više duhovni" (nazovimo to tako). U ovome članku ću  se osvrnuti na raspade onih brakova [tradicionalnih katolika] koji su se vjenčali svjesni što time čine i s pravom vjerskom formacijom. 

Prava ljubav nije ona koja je ugodna, već ona koja je raspeta. Svaku krizu nadilazimo kada prigrlimo Križ.  

Tomás A. Beroch 23. srpnja 2019.

Neki razlozi za raspad braka danas.

U vremenu koje mi je Bog dao da vršim svećeničku službu, vidio sam puno toga u brakovima, dobroga i lošega. Ali vidio sam supružnike koji su uništili svoje brakove i to je nešto žalosno, već time što uništenje braka nosi teške osobne i društvene posljedice. Neću u to sada ulaziti, možda nekom drugom prigodom ću to učiniti.

Jasno je da ima mnogo razloga koji se mogu smatrati uzrokom razvoda. Činjenica je da se danas većina vjenča u neznanju prvog cilja braka, i zbog toga postoje uvjerljivi razlozi za sumnju u valjanost mnogih brakova. Međutim nisam vidio da su samo loše formirani ljudi bili neuspješni u svom pozivu. Ono što me je najviše iznenadilo je bilo vidjeti neuspjeh parova koji su "poznavali 'Katekizam Sv. Pija X' i sudjelovali u tradicionalnoj Misi gotovo svakodnevno dok su bili samci". 

Na pad bolesnog stabla nitko ne obraća pozornost. Ono što je jako odjekuje je pad snažnog i velikog stabla. Raspad brakova koji su ovisili o tjelesnosti ne odjekuje kao kad se dogodi pad onih koji su bili "više duhovni" (nazovimo to tako). U ovome članku osvrnut ću se na raspade onih brakove gdje su se vjenčali svjesni o tome što time čine i s pravilnom vjerskom formacijom - a to nije većina slučajeva. Loša formacija parova je također nešto o čemu se da pričati. I mi svećenici imamo veliku odgovornost u tome, ali to će biti tema drugog članka.

Koji su razlozi - a koje sam uočavao - raspada brakova mnogih dobrih katolika? 

1) Nepoznavanje jedno drugog tijekom zaruka. Mnogi katolici misle da ako su neka djevojka ili neki mladić  redoviti na misi sv. Pija V [Tradicionalna Misa] i poznaju latinski će biti dobra supruga/suprug. To naravno nije tako. Misa i latinski pomažu, ali potrebno je promatrati je li ta osoba osoba molitve, ako je dobrotvorna, ako ta osoba poštuje tvoju zdravu slobodu (zdravu, a ne grešnu), itd. Važno je vidjeti ako je budući suprug/supruga požrtvovna osoba ili samo misli na sebe i svoju dobrobit, ako čita i ako se poučava ili pak samo gleda televiziju, ima li vlastite kriterije ili na njih utječi drugi (obitelj, prijatelj, netko treći), brani li te ili te u teškim trenucima napušta, itd. Na kraju, nema magičnih formula kako znati neku osobu. Ali nije dovoljno da se netko predstavlja s vjerskom fotografijom na facebook profilu i krunicom oko vrata. To je dobro, ali to nije dovoljno. Poznajete li osobu preko interneta, budite još oprezniji.

2) Nedostatak molitve u obitelji.  Obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno. Brak se sklapa radi zajedničkog posvećivanja. Supružnici si moraju pomagati u spasenju duša. Molitva je duhovna hrana svakog kršćanina, a ne moliti je kao ne jesti. Kada supružnici ne mole u obitelji - ne radi se samo o individualnoj molitvi, već o bračnoj - ostavljaju prostor zloduhu u  svojim životima. Krunica je jedno moćno oružje protiv neprijateljevih smicalica i moliti je u obitelji pomaže u odbijanju đavoljih napada, budući da demon ima strah od Blažene Djevice Marije. Stoga ukoliko supružnici naiđu na poteškoće, moraju preispitati svoj unutarnji život. Molite li se? I ukoliko to činite, je li to u obitelji? Nikada ne odustajte od molitve! Ako je se napusti, onda će intimni odnos s Bogom biti izgubljen.

3) Iz nedostatka molitve proizlazi nedostatak milosrđe, kao domino efekt. Kao što smo već rekli, ne moliti je kao ne jesti. Ukoliko netko ne jede tjedan dana jedva će preživjeti. Ukoliko ne moli, teško će milost Božja preživjeti u duši osobe. Iz nedostatka molitve dolaze svi drugi grijesi, a iznad svega nedostatak milosrđa. Muž počne maltretirati ženu i obratno, a uzroci njihovih sukoba su i beznačajne stvari. Problem je što su pustili demona da prebiva u njihovim životima, a đavo zna kako "ubiti svinju plastičnim nožem" jer je stručnjak za stvaranje podjela i rascjepa. Nedostatak milosrđa se očituje na više načina. Na primjer: stalno gledanje nedostataka kod drugoga i stalno opravdavanje, čak i u stvarima koje su neopravdane; prigovori na prošle stvari kad su one već trebale biti oproštene (i jednom kad se oprosti, treba oprostiti zauvijek); ali jasno, kad se ne živi milosrđe, jedno kod drugog traži sve moguće načine kako povrijediti drugu osobu i ako to ne može sadašnjim stvarima učinit će to navodno oproštenim manama; tražit će stalno da nametne svoju volju; odbacivat će sve što drugi kaže, samo zato što dolazi od nje/njega, ne primjećujući je li to što kaže ispravno ili nije, itd. Na kraju, kada se ne živi milosrđe, Krist ne vlada u toj obitelji i to je jedan ozbiljan problem.

4) Iz nedostatka milosrđa slijedi nedostatak dijaloga, također kao domino efekt. Ukoliko nema milosrđa nema ni pouzdanja u drugu osobu, a zbog toga joj ne može otvoriti dušu. Nitko ne može započeti dijalog s osobom koju ne voli, budući da nema povjerenja. Ukoliko je netko od supružnika izgubio milosrđe, također je izgubio i pouzdanje, a s tim i dijalog. Ali ako nema dijaloga među supružnicima, završit ćemo razgovarajući s drugim ljudima, i to ne će uvijek biti u istom tonu. Neki ljudi se okrenu prijateljima i ako to nisu ljudi od vjere prvo što savjetuju je "razvedite se, nemaš što raditi s tim luđakom/tom luđakinjom". U nekim slučajevima je to i obraćanje psiholozima koji ne daju ništa bolje savjete. Naslušao sam se slučajeva kada su preporučili da si nađu ljubavnika/ljubavnicu. Patetično kad pogledate. Govorim o lošim psiholozima - postoje i dobri, ali njima se ne obraćaju u većini slučajeva. 

U trenucima krize naša duša nailazi na "duhovnu turbulenciju", a loš savjet može učiniti puno štete, čak do ekstrema uništenja obitelji. Stoga je dijalog supružnika najvažniji i često je ono što najviše nedostaje. Postoje obitelji koje tijekom doručka i večere gledaju televiziju i to je mjesto gdje se postavlja zloduh. Ne razgovaraju jedno s drugim, nego s televizorom. Zbog toga ne rješavaju svoje probleme. Dijalog znači "govoriti" i "slušati".  Kada jedno govori, izražava drugome svoje želje, ideje, pritužbe, itd. Kada netko sluša tada analizira govori li druga osoba istinu ili laž, pokušava shvatiti problem bližnjeg i naći način da ga riješi, itd. Ukoliko se dijalog u obitelji skrati, većinu vremena ga zamijeni savjet zloduha i to loše završi. Nije dobar znak kad muž i žena nemaju pouzdanja jedno u drugom sve reći.

5) Pretpostavka. Postoje žene i muškarci koji, jednom kad se vjenčaju s katolikom/ katolkinjom, više se ne brinu oko svakodnevnog osvajanja te osobe smatrajući: "nema drugog izbora nego ostati sa mnom". Stoga zanemaruju detalje, kako voditi brigu o krepostima i također o stvarima koje su više suvišne, kako voditi brigu o svom tijelu. Mnogo puta su supružnici hladni jedni prema drugima. Nikad ne koriste riječi "molim te", nikad ne razmjenjuju nježnost, nikad ne govore milijim i mirnijim glasom, itd. S druge strane, mnogi supružnici ne mare za tjelovježbu i očuvanje zdravlja. Iako tijelo nije najvažnije, jasno je da nismo anđeli i često Bog koristi osjetilne utjehe kako bi nas podigao na veći duhovni nivo. Čuo sam jednu analogiju, koja iako je uglavnom analogija za ženu, može se upotrijebiti i za muškarca. Kaže se da je žena poput cvijeta koji ako ga se njeguje i zalijeva cvjeta, a u protivnom se osuši i uvene. Tako se može reći i za brak. Ne znači ako ste nekoga osvojili jedanput to ne trebate činiti ponovno. Supružnike treba osvajati svaki dan ljubavlju, slatkošću, nježnošću i svim drugim sredstvima koje imate pri ruci. Također treba brinuti o zdravlju i o tijelu, jer ono pripada supružniku. 

6) Mačizam i feminizam. Često se mnogi oženjeni katolici jasno prisjećaju riječi Sv. Pavla koji kaže: "žene pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu" (Kol 3, 12-21). Ali zaboravljaju ono što slijedi iza toga kada apostol ističe: "muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima". Iako Sv. Pavao kaže da je muž glava obitelji, također apostol kaže da brak predstavlja zajednicu između Krista (Božanski Zaručnik) i Crkve (Jaganjčeva zaručnica). Što je učinio Krist za Crkvu? Umro na Križu i žrtvovao se za nju. Ako se na to promatra kao na neku funkciju šefa koji despotski čini što hoće sa svojim podređenima, to nije kršćanski način vođenja koje muž mora provoditi nad ženom. Despot ne vlada zbog dobrobiti svojih podređenih, nego iskorištava to kako bi uživao u vlastitim hirovima.  Despot je poput crva koji siše krv svoje žrtve. Dokle god žrtva ima krvi da mu ponudi, on ostaje, ali kad završi ostavlja je mrtvu i ne mari više ni najmanje za nju. Tako vlada despot. Da bi se shvatila podložnost žene mužu, potrebno je promatrati Krista i Crkvu. Krist kaže "Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi".  Gospodin je služio Crkvi tako da je dao svoju Krv za nju. Baš tako i muž mora vladati ženom. Ne može tražiti vlastitu korist u vodstvu, već mora vladati obitelji za dobro svoje žene i svoje djece.  Muž mora zapamtiti da kao vođa u svojoj obitelji on mora biti prvi koji će se žrtvovati i prvi koji će umrijeti na križu. Kad između muža i žene postoji borba za moć, to često vodi do raspada braka, jer brak se ne sklapa za vladarske ambicije za moći, nego za bračnu ljubav koja se daje više nego što je ima.

7) Nepoznavanje ženske i muške prirode. Nerijetko žena zaboravlja da je udana za muškarca i obratno muškarac za ženu. Zaboravljamo ono što nam zdrav razum govori: muškarac nije žena i žena nije muškarac. Oba spola su komplementarna, takoreći, jedno daje drugome ono što drugome nedostaje. Ako se pretpostavlja da žena razmišlja kao i muškarac, a muškarac kao i žena, onda to znači da ne razumije apsolutno ništa o psihologiji ljudskog bića. Dati ću primjer: žena je više u detaljima, a muškarac je više u općenitim stvarima. Obično žena može vidjeti četiri nijanse crvene boje, nasuprot muškarca kojemu su sve nijanse te boje i dalje crvena boja. Također je  normalno da žena ima sklonost biti osjećajna , a muškarac je više sklon biti racionalan, zbog čega muškarac ima više sklonosti prema pravednosti, a žena sklonost prema milosrđu (to se prije svega vidi kod djece. Obično mama pokušava opravdati djecu kad počine nešto loše, a otac ih želi kazniti kako bi naučili da se to više ne smije ponoviti). Žena koja je osjetljivija obično lakše izražava svoje emocije. Dok tako nije kod muškaraca koji su ponekad rezerevirani u pokazivanju emocija. Zato je često beskorisno da žena traži od muža da joj stalno govori „volim te”. Ako ju je muž već odabrao, oženio je, pokazao ljubav svakodnevno svojim djelima i vjeran joj je, već joj pokazuje time da je voli. Činjenica je da ne govori ništa ne znači, jednostavno takva je priroda muškarca (u mnogim okolnostima) da nije sklon biti tako otvoren pokazati svoje emocije. Mnogo bračnih sukoba nastaje jer muškarac ne poznaje žensku prirodu i obratno. Očito je da se muškarac mora prilagoditi ženi i žena muškarcu. Često muž mora pokušati biti pažljiviji prema potrebama žene i žena mora razumjeti muža. U svakom slučaju da bi se to dogodilo potrebno je poznavati razlike u prirodi jednog i drugog. Očito je da postoje stvari koje se ne mogu opravdati razlikama u spolovima. Ako je netko nepristojan, nemaran, zlostavlja, itd, to nema veze s muškom i ženskom prirodom. Ali postoje aspekti koji se tiču onoga što znači biti muškarac i što je žena, i zato je bitno to prepoznati razlike među spolovima kako si supružnici ne bi stvarali pritisak na stvarima koje uopće nisu toliko bitne.

8) Nebriga o ukusima druge osobe. Ovo nije neki nevažan detalj. Kad jedno voli drugo zanima se za iste stvari. Sjećam se kako je u jednoj svećeničkoj zajednici poglavar kupio Coca Colu, znajući da jedan od svećenika ne pije druga pića osim tog. Nitko mu nije rekao da to mora učiniti. Poglavar te zajednice je promatrao što koji od njih voli i na temelju toga je obavio kupnju. To je znak da mu je bilo stalo do podređenih. Isto bi trebalo biti između muža i žene, trebali bi brinuti o ukusima koje oboje imaju, jedno prema drugom, a to su sitnice koje im pomažu u poznavanju jedno drugog i također im pomažu da se bolje vole. Kad egoizam preuzme kontrolu nad brakom, a jedno se počne brinuti samo o svojim interesima, ne mareći za drugu, to može biti uzrokom krize u braku.

9) Ovisnosti. Ovo može biti u različitim oblicima, kao što su ovisnost o alkoholu, pornografiji, drogama, itd. Ovisnost obično počinje u osobnim frustracijama. Često kad netko nije sretan životom ili u braku počinje tražiti neki izlaz. Taj izlaz obično bude neki porok koji završava u ovisnosti. U takvim slučajevima puno puta se  događa da se uništava brak jer ovisni supružnik nema želju ostaviti se poroka i čak poriče svoju bolest (to je tipično za ovisnike). Također ponekad ovisnik prizna svoju bolest i tvrdoglavo se bori da je izliječi, ali je zdrav supružnik grub prema njemu/njoj, te umjesto davanja podrške običava samo jako kritizirati padove i zastranjenja. Ni jedna ni druga stvar ne pomažu obiteljskom zajedništvu. Kad je supružnik ovisnik, treba to priznati i potražiti profesionalnu i duhovnu pomoć. U protivnom brak može biti kompletno uništen.  S druge strane supruga/suprug ovisne osobe koja želi oporavak mora shvatiti da se oporavak ne događa preko noći. Zbog toga mora imati strpljenja. Već je velika stvar u tome što ovisna osoba priznaje svoju ovisnost i nastoji je prevladati. Normalno je da ponekad pada. U tom slučaju  ono što treba gledati nisu padovi , već napor koji se ulaže u oporavak. To vrijedi više od samog pada. S molitvom, naporom i uz podršku supružnika može se krenuti naprijed.

10) Nedostatak intimnosti. Sveti Pavao jasno kaže da tijelo žene pripada mužu i da tijelo muža pripada ženi. Jasno je da seks ne može biti samo za užitak i da mora biti uređen za dobrobit potomstva. Međutim, nedostatak želje za intimnošću kod supružnika je zabrinjavajuća. Osim ako nema nekog valjanog razloga za apstinenciju, ako jedno ili oboje supružnika nemaju želje jedno za drugim to nije dobar znak. Ne željeti činiti bračni čin može biti prouzročeno nedostatkom ljubavi prema supružniku, zahlađenjem odnosa, ili može proizaći iz neke neoproštene zamjerke prema drugoj osobi. To je stvar koja se mora rješavati prisjećanjem da ako se kaže „da” zauvijek supruzi/suprugu to ne može biti predmet rasprave u bračnoj ljubavi. Može biti kriza, mogu biti problemi, ali istinita ljubav nije ona koja je ugodna nego ona koja je raspeta.

Krist je ljubio križ i bio razapet, iako je njegova bol bila snažna i naravno nije želio umrijeti. Svaka kriza se prevladava kada se prigrli križ i kad se prisjećamo da nakon muke i smrti dolaze uskrsnuće i slava. Ljubav uvijek pobjeđuje, ali samo ako je ta ljubav utemeljena na Kristu.  Izvan Krista nema istinite ljubavi, jer sve čovječje pada samo od sebe. Dok božansko ostaje zauvijek. Supružnici su pozvani ljubiti se u ljubavi Božjoj koja nije ljudska nego nadnaravna, i stoga su pozvani da svakodnevno prigrle križ.

Samo tako netko može spasiti svoju dušu i dušu supružnika, s raspetom ljubavi Kristovom.

Ne želim iscrpiti temu ovim člankom. Moglo bi se još puno toga reći i obraditi. Dotakao sam se samo onih točaka koje su mi se činile važnima na poseban način. 

Bog neka blagoslovi sve brakove i čuva ih od zla i neka ih Djevica Marija zaogrne svojim majčinskim plaštom. 

Bog vas blagoslovio!

Vlč. Tomás

Videozapis - Glavne istine vjere - 2. dio - I. Poglavlje - Naše znanje o Bogu

Zašto neke žene uvijek nose čedne suknje ili haljine i što neki muškarci o tome misle

"Kada bih morala izdvojiti jedan događaj koji mi je najviše promijenio život, bez puno razmišljanja, to bi bio susret s tradicionalnom latinskom Misom. Život prije tog susreta bio je 'od ovoga svijeta', i istovremeno isprazan, lišen dubokog smisla, Božje blizine i istine. Istine o čovjeku, o Bogu, besmrtnoj duši i odgovornosti koju pred Bogom imamo za našu dušu i duše drugih ljudi. Kakve veze suknje imaju s tim? Na prvi pogled možda se čini da Bog nema puno veze s ljudskom modom, s osobnim izričajem pojedinca, s onim što ja svaki dan nosim. Koji god razlozi bili što žene nose hlače, i što sam ih i sama cijeli život nosila, oni su pogrešni. Bilo da je to zato što su ih svi oko nas nosili i to nam je bilo posve normalno, zato što smo slušale glas koji šapuće ženama da i one trebaju nositi hlače, baš kao i muškarci, i na lažan se način osnaživati i ostvarivati u svijetu koji ženu udaljuje od njene biti i gura u arenu gdje njen suparnik postaje muškarac kojemu ona treba dokazati da i ona može sve to, pa i još bolje. Bilo iz želje da plijeni pozornost ili da se 'dobro osjeća u svojoj koži'. Pogrešno.

Tradicionalna latinska Misa - odjednom uzvišenost, odjednom mir, odjednom sakralnost, smisao za ljepotu, mističnost, nadnaravno prije naravnog, kristocentričnost, odjednom veo, odjednom suknje. Odjednom je sve dobilo smisao. Ali kako se sad uklopiti u tu priču, ja koja stalno nosim tenisice i traperice? Iako redovno prisutna na novim misama odmalena, poimanje vjere drastično se promijenilo... Pitanja su se gomilala.. zašto je sve ovo bilo skriveno? Zašto nas nisu poučili svemu tome? Zašto svećenici ne spominju grijeh, odgovornost, posljednje stvari? Zašto sam mislila da u suknjama stalno hodaju samo 'jehovkinje' ili neke druge sektašice? Čežnja za Bogom i želja za spoznajom dala je odgovore. Bog je dao odgovore. A neki odgovori duboko su se urezali u moju svijest i nakon nekog vremena više nije bilo opravdanja za obući hlače.

'Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati našeg Gospodina.' (Gospa Fatimska)

'Koliko mladih djevojaka ne vidi ništa pogrešno u slijeđenju određenih besramnih stilova kao tolike ovce. One bi se zasigurno zasramile i zacrvenile kada bi mogle pogoditi utisak koji odaju i osjećaj koji pobuđuju u onima koji ih vide.' (Papa Pio XII.)

Možemo se pretvarati da nije tako, ali ženske hlače su itekako grešna prigoda za muškarce. Možemo ignorirati poglede i uvjeravati se da mi niti ne tražimo te poglede, ali našom odlukom da nosimo takvu odjeću možemo nekoga gurnuti u vječnu propast. Da, toliko je ozbiljno. Ne smijemo zaboraviti riječi Gospe Fatimske da 'najveći broj duša završava u paklu zbog grijeha tijela više nego zbog bilo kojeg drugog razloga'.

Sa spoznajom vlastite odgovornosti za druge duše oko mene, istovremeno se rodila i ljubav prema nošenju suknji i haljina. Osjećaj je bio ispravan i na neki način oslobađajući. S vremenom je i želja za nošenjem 'dobrih starih traperica' nestala. Na latinskoj Misi probudio se osjećaj stajanja pred Bogom. Pred Njega želim stati čiste duše, želim vršiti Njegovu svetu volju i slaviti ga u svom životu, pa tako i kroz odjeću koja će biti potvrda pred svijetom da smo Kristovi, da su naša tijela hramovi Duha Svetoga, a ne izlog u kojega je svatko pozvan gledati. Noseći isključivo čedne suknje i haljine također čuvamo duše naše braće u Kristu, misleći na njihovo posvećenje i besmrtnu dušu. Zemaljski život brzo prolazi.. i sve će ovo proći, i mode, taštine, zavodljivost svijeta i tijela. Zato nam je bolje vrijeme koje nam je dano iskoristiti kao priliku za posvećenje i pripremu za susret s Gospodinom.

Dobar poticaj za razmišljanje o ovoj temi možemo naći i u riječima svetog Ivana Zlatoustog: 'Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom (muškarčevom) srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljima, niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti.' 

S. S. 

"Već više od četiri godine nosim suknje i haljine i osjećam se preporođeno. Meke linije savršeno obuhvaćaju žensko tijelo i komplementiraju obline i krivine bez nepotrebnog isticanja ili skrivanja. Puno mi je lakše nositi udobnu, ali i elegantnu odjeću otkad nosim isključivo žensku odjeću. Nema više potezanja hlača prema gore ili majice prema dolje što nikako nije damsko ponašanje. U ženskoj odjeći osjećam se kao dama, a ne kao dječarac pa mi je tako i lakše ponašati se :sjediti i kretati se pristojno. Jedine prilike na koje nosim neku vrstu hlača, ali i tada s tunikom su fizikalna terapija i sanjkanje." T. A. 

"Ja sam osobno preko molitve Krunice dobila milost da sam samo jednom odlučno prerezala nošenje hlača i počela nositi isključivo suknje ili haljine. Iako je u to trenutku to bio nadnaravni poticaj milosti, bez previše mog 'umovanja', ipak s odmakom vremena sam shvatila da to nije samo dobro ili lijepo nego i apsolutno nužno. Bog je stvaran i Sotona je stvaran. Dobro je stvarno i zlo je stvarno, a na nama je da se odlučimo uz koje ćemo pristati. ''Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće vjerovati da tko ustane i od mrtvih'' (Lk 16,31) puno puta mi je prošla ta misao kroz glavu iz prispodobe o bogatašu i Lazaru iz Svetog Pisma, jer ako nećemo vjerovati Gospi koja je u Fatimi upozorila da će na svijet doći nečedna moda koja će JAKO (znači smrtni grijeh) vrijeđati našega Gospodina i da oni koji slijede Isusa Krista ne mogu slijediti tu modu, jer je Bog uvijek isti i nema modu, onda smo zaista izgubljeni. U ovo vrijeme u kojem Sotona gradi svoje kraljevstvo, u kojem vlada dekadencija, raspuštenost i nečistoća, apsolutno je nužno za Boga se opredijeliti potpuno, a to uključuje i čedno odijevanje. Zašto se onda natezati s hlačama, s iznimkama, s pet centimetra gore ili dolje ako je u pitanju naša besmrtna duša i zato se uvijek, bez iznimke, trebamo obući tako da u svakom trenutku možemo stati pred našega Gospodina. ''Tko je vjeran u malome, biti će i u velikome'' tako da je moja preporuka da se radikalno odlučimo za dobro, bez iznimki i odgađanja, jer još danas nam je darovano vrijeme da činimo dobro, a borimo se protiv zla." M.Š.

"Nakon što sam krenula na tradicionalnu latinsku misu i dobila milost spoznaje katoličkog nauka, shvatila sam da moja roba do tada nije u bila u skladu sa standardima čednosti. Proces nije bio lagan jer je stare loše navike teško preko noći iskorijeniti. Međutim, uz puno molitve i spoznaje fatimskog upozorenja o modi koja vrijeđa Gospodina, odlučila sam se nasljedovati Marijin standard čednosti i ići kontra struje svijeta. Svojom vanjštinom također moramo svjedočiti ono što jesmo. Uz Božju Providnost, postepeno se moja garderoba potpuno izmijenila tako da su tamo sad većinom haljine." – A.U.


"Kada sam trebala ići prvi puta na tradicionalnu Misu u Njemačkoj, nakon prve u Zagrebu .... htjela sam se pristojno obući ... jer odjedanput sam se sjetila moje pokojne bake koja me othranila i opremala na sv. Misu ...Govorila bi mi: 'Ćerko, budi pristojna. Nemoj da ljudi pokazuju prstom na tebe.' I uvijek bi bila u haljini. To su mi bile prve misli, sjećanje na moju slavoniju i na moje predivno djetinjstvo. Uz te misli sam otvorila ormar i nisam našla ništa što bih mogla obući.  Ormar je bio pun robe... i niti jedne suknje ni haljine. To je bio veliki šok za mene .... jesam plakala. I tada sam si rekla,  neće meni nitko više nešto nametati. Moj prijašnji život je bio takav da sam pratila modu. A koja je to u stvari opterećenost i nesloboda, to tek sada znam. Nisu mi više 'uzori' pjevačice i glumci. Samo gledam Majku Božju koja je toliko velika inspiracija za mene.Uz Božju milost sam se riješila tih okova i pronašla totalnu slobodu u haljini i suknji i počela se odijevati kako i doliči majci, supruzi, teti." A.S.

"Cijeli život sam nosila hlače, čak i dosta dugo nakon obraćenja. Voljela sam ih nositi jer sam se u njima osjećala privlačno i atraktivno. Međutim što sam više produbljivala svoj odnos s Gospodinom, savjest je sve više radila i sve me je više opterećivala moda po standardima ovoga svijeta u kojoj je tako normalno isticati svoje obline te ih na taj način svima pokazivati. Doista sam se ozbiljnije počela preispitivati o svojoj čednosti i čistoći koju sam do tada živjela, koliko je sve to iskreno? Duboko sam uvjerena da svaka žena koja nosi uske hlače, duboko u sebi neuredno čezne za time da bude zgodna i poželjna. To je još jedan problem i znak da naše srce nije slobodno, a to nas sprečava da rastemo i u drugim krepostima. S druge strane ako je riječ o praktičnosti, onda bi trebale zapravo nositi neke opuštenije i šire, no svi ćemo se složiti kako one ne izgledaju nimalo lijepo. Postalo mi je jasno da je takva moda zapravo nakaradna i da time ubijam svoju ljepotu i ženstvenost. Kada sam prije godinu dana odlučila promijeniti svoj način odijevanja, bacila sam svu utegnutu odjeću koju sam imala i počela nositi isključivo čedne haljine i suknje. Time je zapravo započeo i put iscjeljenja moga ranjenoga srca na području spolnosti. Tek sada se u meni  budi onaj prekrasni dio Marijine čistoće, a to je osjećaj za stidljivost. Osim što time štitimo i sebe i muški rod od prilika za grijeh, prekrasna mi je također spoznaja da čednim i pristojnim odijevanjem mnogo pomažemo braći u Kristu na njihovom putu posvećenja." Lj. S.

"Ja nosim suknje gotovo uvijek, osim kada idem u lov ili radim nešto na farmi za što su mi funkcionalnije traperice. Ali sam shvatila da se većina aktivnosti može obaviti u suknji, čak i vježbati. Nosim ih jer se osjećam ženstvenije i ispunjenije. Moj muž isto smatra da mi to više pristaje. Smatram to vanjskim znakom moje vjere i pomaže mi prisjetiti se da sam ja katolkinja." Tricia J. 

"U početku mi je bilo teško, ali s vremenom sam uspjela nositi ih ne samo nedjeljom nego i svo ostalo vrijeme. Sada je to moja ponizna žrtva našoj Gospi na čast i moj mali način pokore za mene i za duše u Čistilištu, osobito za one koji su tamo zbog grijeha tijela." Joan R. 

"Svećenik je propovijedao jedne nedjelje da bi žene trebale uvijek nositi haljine. Iako ne mogu reći da nema nijedne iznimke kada bi žena mogla obući hlače, ja sam odlučila učiniti 'brzopleti zavjet' (a la G.K. Chesterton) i baciti sve svoje hlače. Prošlo je već nekoliko godina i ne prođe ni tjedan da ne poželim navući na sebe hlače ili kratke hlačice. Ali to je mala žrtva koju prikazujem za grijehe feminizma." Katy H.  

"Prije sam nosila hlače, ali sam s oko dvanaeste godine odlučila da ću pokušati biti primjer i prikazati 'dodatnu žrtvu' da postanem više poput Marije. Smatram da je to ženstvenije, a i da je lagano raditi bilo što noseći suknju. Ja nosim suknju kao medicinska sestra dok radim CPR ili kada moram intervenirati s psihijatrijskim pacijentima, itd. Suknju do ispod koljena s tajicama ispod nosim kada idem u teretanu. Čak smatram da su suknje prozračnije od hlača, lakše za obući i skinuti, posebice s djecom. Ne moram se brinuti koga dovodim u kušnju ili što mi se vidi kada se naginjem. Neke hlače jesu čednije od ostalih, ali u svijetu u kojem je toliko nečistoće koja vrijeđa našeg Gospodina i Mariju, zašto se dodatno ne potruditi i biti to malo svijetlo? Ljudi oko mene manje psuju i tretiraju me s više poštovanja kada nosim suknju. Kada sam nosila hlače imala sam više stav 'mogu ovo sama', nešto kao kada netko vozi sportski auto i hvalisa se okolo. Svakome svoje, ali mislim da je tužno što se toliko župljanki može vidjeti u suknjama samo nedjeljom. Škola zahtjeva da se nosi suknja kada se ide po svećenika kao primjer djeci , a i da se svećenik ne dovodi u napast, da mora čuvati oči i u svojem prioratu. Muškarci mnogo griješe očima, a neke hlače, posebice tajice ne ostavljaju ništa mašti. Okej, to je to od mene...Samo moja razmišljanja i zapažanja." Angela L.

"Nosim haljine 99% vremena; ne samo na svetoj Misi. U haljinama se osjećam ženstvenije i poštovanije. Nadam se da će naša čednost biti privlačna i sekularnom svijetu." Sami Denise H. 

"Kao krupnija žena, nosim suknje, uvijek.

Suknje/haljine skrivaju mnoštvo 'grijeha'. Mislim, moj oblik tijela je...niti lijep niti mršav. Sve u svemu, osjećam se ženstveno. Uz to, suknje osiguravaju prozračnost i ugodnije mi je nego u hlačama." Mary B. 

"Nosim haljine svakodnevno. Već nekoliko godina. Prije nekoliko godina sam odlučila da ne želim da moja kćer prati modu koju nam svijet servira. (Uvijek sam je oblačila u suknje i haljine od kad je bila mala.) Znala sam da ako je želim oblačiti u suknje i haljine kada bude starija, moram postaviti primjer. Nosim hlače jedino u situaciji kada bi suknja bile manje čedan izbor: na biciklu ili konju. Svo ostalo vrijeme sam u suknji ili haljini. Ona isto tako. Čak je dobila komentare od sveučilišnih profesora da je uvijek lijepo obučena. Kada sam predavala u četvrtom razredu (u javnoj školi), nosila sam suknju na naš izlet na farmu. To nije iznenadilo moje učenike ili njihove roditelje jer sam se uvijek tako oblačila (iako sam nosila traper suknju s tenisicama). Shvatila sam da svake godine sve više i više djevojčica iz mojeg razreda nosi haljine. I dalje predajem u javnoj školi i svaki dan nosim haljine/suknje." Laura S. 

"Uvijek nosim suknje, osim za neke aktivnosti na otvorenom ljeti, poput vožnje u tematskom parku kad nosim široke hlače do koljena jer ne želim da mi se digne suknja.Također, nikada ne nosim traperice. Posjedujem nekoliko laganih trenerki koje nosim kad mi je jako hladno, ali većinu vremena stavljam neke zgodne tajice ispod suknji za toplinu.

"Jedan od razloga zašto ne nosim traperice je taj što su tako uske. Izgledalo bi smiješno nositi vrećaste hlače, da ne budu tijesne. Moram biti i dobar primjer svojim djevojkama, jer dok ja sama nikada ne bih nosila uske traperice, prečesto vidim mnoge djevojke u tradicionalnim katoličkim obiteljima kako nose odvratne uske traperice, jer i njihova mama nosi hlače!!  Ja neću započeti taj trend, jer znam kakve su djevojke. Nosila sam hlače dugo, dok nisam postala mama, ali sam željela biti dobar primjer te sam ih stoga prestala nositi." Marissa G. 

"Trudimo se biti primjer sljedećoj generaciji. Pokušavamo vratiti katoličku kulturu. Svijet ide u ponor. A sve zato što su katolici prihvatili kulturu princa ovoga svijeta." Janete C. 

"Mislim da je naš svijet danas toliko izgubio od onoga što je žena. Nošenje suknji i haljina lijep je podsjetnik na dostojanstvo žene. Doista je poučno vidjeti radosnu ženu koja je uistinu ženstvena. Na Gospu gledamo kao na naš uzor i koji postoji bolji način da je oponašamo." Laura B.

"Ja sam obraćenica. Jedne korizme sam se odrekla hlača/kratkih hlača i zaista sam bila inspirirana. Očistila sam ormar i do sljedeće korizme bio je 99% bez hlača. Prošlo je neko vrijeme da se konačno riješim traperica/kratkih hlačica koje sam čuvala 'samo za slučaj da mi zatreba'. U suknjama sam već više od 20 godina. Kroz kampiranje, planinarenje, obavljanje raznih poslova, itd. U suknji možete učiniti bilo što. Zimi koristim čarape ili debele tajice. Rijetko su potrebne neke hlačice ispod suknje. Važni su stil i prikladnost suknje, koji ovise o aktivnost. Dakle, logistiku na stranu, volim način na koji sam duhovno izrasla, način na koji se prema meni postupaju stranci, mir koji donosi takvo odijevanje i jednostavno sam se osjećala pozvana to učiniti ;). Osim toga, naš svećenik traži i od mama da nose suknje na crkvenom/školskom posjedu - to je iz poštovanja prema našem Gospodinu u njegovoj kući i svećenicima .... naravno, kao i dobar primjer za učenike. Ljudi, ovo nije teško, ovih je dana na policama toliko suknji .... nije uvijek postojao tako zgodan odabir, prije se moralo dobro pomučiti da bi se našlo nešto. ;)" Cami S. 

"Kao obraćenica bila sam toliko impresionirana čednošću žena kad smo prvi put došli u našu župu na tradicionalnu Misu. Čednost je lijepa i osvježavajuća. Kad je naš svećenik govorio o ovome prošle nedjelje, spomenuo je da kad se žene tako odijevaju to privlači ljude k Vjeri (što mogu svjedočiti!) I da također čini naše sinove muževnijima. Spomenuo je i da kada žena odijeva ženstveno, ona zapovijeda poštovanje.Volim se oblačiti kao čedna, ženstvena, katolička žena." Deidre K. 

"Prije sam uvijek nosila hlače tako da sigurno nikoga ne osuđujem zbog nošenja hlača! Ali jednom kada smo došli do tradicije, počela sam cijelo vrijeme nositi suknje.

Moje suknje postale su moje borbene zastave protiv modernizma.

Moje suknje postale su otpor protiv onih koji su me pokušavali odvratiti od moje uloge supruge i majke.

Najviše od svega, moje suknje su moj osobni podsjetnik da sam katolička žena i da bih se trebala ponašati kao takva, sa skromnošću, čistoćom, čednošću, integritetom i ženstvenošću.

Ali to su samo moji razlozi. Sigurna sam da svaka žena ima svoje razloge zašto nosi ono što nosi." Eliza L. 

Novo! (dodano 25.1.2022.) - "Sjećam se kako sam ostala zatečena kada sam prvi put na nekom blogu pročitala kako u crkvi nije primjereno da žene nose hlače te da je padre Pio bio veoma strog po pitanju odijevaju žena u crkvi. Moram priznati kako me je  takvo razmišljanje šokiralo jer nigdje prije nisam čula kako bi žene trebale nositi samo haljine i suknje. Iako sam aktivno sudjelovala unutar jedne zajednice za mlade nikad prije nisam razmišljala o odijevanju na takav način, a moram priznati, nije se o tome niti govorilo. Sasvim je bilo normalno da djevojke na takve susrete dolaze u uskim trapericama, prekratkim rukavima i slično. 

Međutim, otkako sam to pročitala osjetila sam poziv da dam priliku takvom „ženskom“ odijevanju te sam nakon nekog vremena odlučila da više neću kupiti traperice ili hlače. Nedugo nakon toga sam otkrila tradicionalnu latinsku misu na kojoj je običaj da žene dolaze samo u haljinama ili suknjama. Kako sam se oduševila za Misu, odlučila sam više pažnje posvetiti ženstvenijem načinu odijevanja. Shvatila sam koliko je današnja moda nečedna te može lako poticati na grijeh bludnosti. 

Mi žene bismo svojim odijevanjem trebale biti što sličnije Gospi koja je beskrajno lijepa u svojoj čistoći i poniznosti. Naš izgled treba poticati druge na razmišljanje o Bogu, a ne na grijeh. Ako želimo ljubiti druge onda ih ne smijemo stavljati na kušnju. Opće je poznato kako su muškarci vizualno osjetljiviji i tu im mi žene trebamo biti pomoć i poticaj na svetost. Između ostalog, čednim i ženstvenim odijevanjem mogu iskazati ljubav i poštovanje prema budućem mužu jer samo on zaslužuje otkriti moju intimu. 

Danas se puno govori o feminizmu te kako bi žene trebale biti ravnopravne s muškarcima. Mislim da se zato i potiče 'praktično' nošenje hlača i muških krojeva, miješaju se muško – ženske uloge te se sve okreće na mišljenje da 'nije ničija stvar što nosim' i 'baš me briga što će drugi misliti kako se odijevam'. Ipak, čedno i ženstveno odijevanje mi je pomoglo rasti u ženstvenosti da shvatim kako je Bog zamislio da budem žena u punini jer sam za to i stvorena." (M.M.)

I što neki muškarci misle o svemu tome:

"Znam da je ovo osjetljiva tema, posebno za muškarce da to komentiraju, ali evo nekoliko misli:

Ovdje moramo pogledati širu sliku. Prečesto smo uhvaćeni u svoj osobni život i kako primijeniti određene principe na sebe umjesto da težimo  uskladiti sebe s principima. 

Činjenica je da se sve što žene trebaju raditi, mogu učiniti u suknji /haljini. U današnjem je društvu fokus na tome da bi žene trebale biti sposobne učiniti sve što muškarac može, dok ironično nitko (osim nekih perverznjaka) ne tvrdi da muškarci trebaju biti u mogućnosti učiniti sve što žena može učiniti. Govorimo o smrti viteštva i pravedno žalimo nad njegovim gubitkom, ali samo viteštvo seže u tradiciju, i iako se ono i danas može prakticirati većina muškaraca ne vidi veliku svrhu toga. 

Svaka (barem polu)moralna osoba vjeruje u neku razinu skromnosti, pitanje je gdje je linija .... i ta se linija pomiče s vremenom, ili bar tako kažemo. Međutim, postoji objektivna standardna skromnost i to je ono što je ponekad teško definirati. Postoji i subjektivna razina skromnosti za svaki tjelesni tip osobe, što omogućava malo slobode u točnoj primjeni. Sada, ja se ne zalažem za nabrajanje čitave gomile mjera jer se to odnosi na ženski oblik onoga što treba pokriti i za koliko ... pravila koja su uspostavljena čak posljednjih desetljeća su MINIMALNI zahtjevi onoga što bi trebalo ili ne bi trebalo biti prihvatljivo.

Što se tiče hlača POSEBNO ... Pismo nam govori da muškarci ne bi trebali nositi žensku odjeću i obrnuto .... činjenica je da su od njihovog stvaranja hlače UVIJEK bile muški odjevni predmet i sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Čuo sam argument da na primjer možete imati "skromne" traperice .... kao odgovor rekao sam da mi pokažete par "skromnih" ženskih traperica. Nitko ih nije uspio proizvesti, jer po definiciji kroj ženskih treperica je po naravi tijesan ... ako ne, ružne su jer izgledaju kao muške traperice i suprotno su čemu nas podučavaju Pisma i Tradicije Crkve. Isto se može reći i za većinu ženskih hlača, a lepršave hlače nisu funkcionalne za potrebe za koje mnoge žene tvrde da su im potrebne hlače.

Ne mislim da su mnoge žene doista uzele u obzir da mogu preskočiti stvari koje 'zahtijevaju' hlače ... to većini zvuči apsurdno i smiješno. Ali to je realna mogućnost, iako od nekih se sigurno zahtijeva žrtva. Blagoslovljen sam što nikada ne vidim svoju suprugu niti sestre u hlačama, jer su stvorile takve navike da ili preskaču određene radnje ili smisle odgovarajuću praktičnu metodu kako da izvedu određene aktivnosti dok se odijevaju na odgovarajući način. Ponekad ispravna stvar zahtijeva žrtvu, a neki čak mogu tvrditi da nije herojska razina toga ... do točke u kojoj se jednostavno treba pretrpjeti  određenu neugodnost.

Znam da su mnoge žene umorne od slušanja primjera - 'Pa, Gospa nije nosila hlače' ... i često odgovaraju s tim da to nije bilo prikladno u tom određenom razdoblju. Ali poanta je i dalje istinita. Ispravna razina unutarnje skromnosti istječe kroz način na koji ukrašavamo svoja tijela kako bi imali primjeren nivo dekoruma i vanjsku skromnost, za što je Gospa najbolji primjer. Priroda Izvornog Grijeha nalaže da se prikrivamo na prikladan način, a jedan od razloga je sprječavanje suradnje u tuđem grijehu provociranjem muških misli prema tjelesnom. To je vrlo realna stvar koju muški spol sigurno u potpunosti razumije. Dok je muškarac izravno odgovoran za svoje misli i maštu, žene su izravno odgovorne i za to kako se predstavljaju jer su muškarci po prirodi privučeni prema ženama i zapravo je grijeh sebe neprimjereno  pokazivati. Žene su neizmjerna snaga za dobro ili za zlo u društvu ... ako želimo cijeniti važnost uloge žene u društvu moramo shvatiti da je prisustvo žene i način na koji se predstavlja ključni za izgradnju moralnog društva što potiskuje animalističko društvo .. u kojem danas nažalost živimo.

I posljednja točka, osim toga važno je ne samo razmišljati o pokrivanju muškaraca i žena, već zapravo odabrati odjeću za izgrađivanje koja podiže umove suprotnog spola prema Bogu. Baš kao što žene cijene muškarca koji je lijepo odjeven, tako i muškarci cijene i imaju velik modus poštovanja za žene koje se lijepo odijevaju ... uključujući ukusne haljine/suknje. Žene su posebno pogodne za uzdizanje uma u društvu odijevanjem i ukusom, jer mi žene gledamo prema idealima ljepote. Velika je ironija u tome što se mnogi nježnijeg spola žale na objektivizaciju itd., a onda se odijevaju na način koji ne odgovara uglednoj ženi. Dobro njegovana i dobro odjevena žena zahtijeva poštovanje, a žena koja se odijeva u top i traperice, čak i ako nekoga ne izaziva na nečistoću misli, u najboljem je slučaju samo funkcionalno ljudsko biće.

Živimo u svijetu tendencionalne revolucije. Odijevanje i odjeća postaju sve manje važni, a kada jesu važni onda se proizvode upravo da bi izazivali. Modna industrija se fokusira na razne seksualne revolucije, a mi se trebamo boriti protiv tih tendencija u naše vrijeme. To ne treba biti tako osobno kako mnogi to shvaćaju, već nešto što je važno za međusobno poštovanje između muškaraca i žena. Ako se želimo izvuči iz ove situacije onda moramo činiti žrtve da nosimo možda tu neudobnu kravatu ili tu dugu haljinu jer to utječe na okolinu. Svijet općenito želi stvarati razdor između muškaraca i žena jer to stvara savršenu oluju za Sotonu. To nije jedina stvar za koju se trebamo boriti u ovome svijetu, ali je u isto vrijeme i bolno i nužno da je izborimo." Jozef S.

"Jedna od promjena od kada smo postali katolici koji se pokušavaju držati katoličke vjere u cijelosti je bio zaokret u standardima odijevanja i čednosti. Dužnost mene kao muža je bila da sebe i svoju ženu vodim putem spasenja duše, a ako je netko prilika drugome za grijeh, onda se varamo ako mislimo da možemo nastaviti na taj način u Nebo. Dosta žena nažalost ne znaju ili ne žele znati da su muškarci predisponirani potpuno drugačije od nježnijeg spola.  Nošenjem uske i pripijene odjeće svjesno ili nesvjesno dovodi se bližnje u moguću grešnu prigodu. Nošenjem haljina i čednih suknja žene pokazuju svoje pravo dostojanstvo i želju da nasljeduju Mariju." – F.U.

"Dulje haljine i suknje na ženi znače da ona prije svega ima više od svog izgleda, jer ga ne mora pokazivati, ima dostojanstvo, ne ovisi o kvaliteti vanjske ljepote nego ima i kreposti koje upotpunjuju njezinu ženstvenost. Ono važnije, ne želi se pokazati kao objekt za požudu svima, da bi zadovoljila svoju taštinu i daje do znanja da traži više od muškarca koji bi trebao biti dostojan njezinog društva. Pa tako će i muškarac koji teži očuvanju čistoće radije pristupiti takvoj djevojci, iako muškarci jesu vizualniji i prilično sirovo doživljavaju seksualnost. Nedostupnost, čistoća, nevinost su oduvijek i svugdje većini muškaraca izrazito privlačne karakteristike kod žena, zbog kojih ih više cijene, dok one koje razotkrivaju puno uglavnom neće poštovati uopće ili barem ne na isti način. Za muškarca koji razmišlja o spasenju vlastite duše, jako je važno da sačuva stidljivost pogleda, da se hrabro suoči s napastima, a cijenit će ako mu žene u njegovoj okolini pomažu u tome." T.V. 

Novo! (Dodano 25.1.2022.) 

"Otkako upoznah Svetu tradiciju Crkve, neizostavni dio te iste tradicije bilo je odijevanje kako kod mene kao muškarca, tako i kod žena. Upoznavši tako dubinu čednog odijevanja i jezik kojim progovara takovo odijevanje, nisam mogao a da svaki put kada vidim pristojno odjevenu ženu, djevojku, ne divim se tome nježnome biću koje poput čuvarice, što zapravo i jeste, pazi na Božji hram u svome tijelu te usmjerava taj isti Božji hram prema odluci biti redovnica te tako Kristova zaručnica ili biti supruga pobožnom muškarcu te majka njihove djece.

Nažalost, živimo u vremenu „nove mode“ koja danomice uzima duše i tjelesa za vječnu propast, koja od žene radi „žive mesnice, izloge“ gdje svatko može zaći, gledati i razgledati te degradira tako ovo Božje stvorenje, Kraljevu kćer bila ona toga svjesna ili ne pod parolama feminizma.

Kako da zaustavimo taj „trend“ iseljavanja iz vječnoga života u Raju? Prije svega osobnim primjerom.

Muškarci, mladići, trebaju početi od sebe, imajući na umu nekoliko misli koje nedavno pročitah:

'Kad se dakle zreo mladić hoće ženiti, mora naročito tražiti majku svoje buduće djece. Iz njezina srca mora strujiti u malešno srdašce djeteta samo ljubav, dobrota, pobožnost, hrabrost, duševni mir, jednom riječi, sve ono što je plemenito i lijepo. Kakvo dakle želiš da bude srce tvojega čeda, takvu mu traži majku.' (Bl. Ivan Merz, Knjižica Ti i ona, poglavlje XIII., Kakvu si družicu izabrati?)

'Što je plemenitiji i većim dostojanstvom urešen zaručnik, to će jednako tako biti i zaručnica; što je plemenitiji i poznatiji sin, to će plemenitija i poznatija biti njegova majka. Tako je oduvijek bilo i uvijek će biti.' (Svakidašnje meditacije iz Spisa Sv. Lovre Brindiškog. 11. siječnja: Bogomajčinstvo, najviše dostojanstvo)

Osim ovih divnih misli, svojim primjerom, mi muškarci trebamo pokazati da neukusna odjeća koja više otkriva nego pokriva, pobuđuje u nama odbojnost te u blizini takve žene ne možemo niti biti a kamoli gledati ju u lice a da srce ne krvari gledajući pustoš i siromaštvo koje 'nova moda' ostavlja za sobom.

Mladići uključujući i mene, trebamo tražit djevojku, buduću suprugu koja će biti po Božjem srcu a onda i po našem, voljom Božjom. Trebamo tražiti onu, koja poput naziva ovoga bloga, nasljeduje Mariju u odijevanju, gestama, pobožnosti, brizi... Trebamo tražiti onu, koju ćemo zaista gledati poput dame, poput kraljice te služiti joj i voljeti je iz ljubavi a ne jer nam je bila dovoljno izazovna, razgoljena te jer je sve bilo na pladnju.

Stoga, odjeća koju žene nose itekako igra veliku ulogu hoće li ženu, muškarac promatrati s divljenjem ili požudom. Hoće li u ženi vidjeti najljepši cvijet ili korov 'nove mode'.

Neka tvoja odjeća, draga djevojko i buduća suprugo, govori tvome zaručniku: Čuvala sam svoj vrt, svoje srce za tebe. Neka tvoj zaručnik, gledajući tebe uistinu vidi i čuje riječi Psalma i Svetog Evanđelja: 'Sva lijepa korača kći kraljeva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine. S veseljem ih vode i s klicanjem, u kraljeve dvore ulaze.' 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' (E.U.)

"Iako su haljine i suknje ženski odjevni predmeti postoje i iznimke u povijesti gdje su žene nosile hlače. Primjerice, u jahanju i vožnji bicikla. U današnje vrijeme nije više potrebno da žena nosi hlače u nekim prijašnjim situacijama jer npr. postoje bicikli napravljeni za žene na kojima je moguće da žena nosi suknju ili haljinu. Danas žene nose hlače ne samo u tim iznimnim okolnostima, nego je danas nošenje hlača praktički postalo norma, a nošenje ženskih odjevnih predmeta iznimka. Ta nam činjenica pokazuje o koliko velikom problemu se radi. Taj problem svoje korijene vuče iz feminističke revolucije. Feminističkoj revoluciji bilo je za cilj postupno izbrisati granice između muškarca i žene, nastojeći učiniti ženu što sličnijom muškarcu gurajući ju u sve sfere u kojima je i muškarac. Postupak brisanja granica među spolovima je jako dugotrajan i temeljit no glavni ciljevi su mu uništenje prirodnog poretka u kojem je muškarac brinuo o materijalnim potrebama obitelji svojim radom, a žena se bavila odgojem djece i održavanjem kućanstva. Jedan od važnijih koraka u tom postupku je ulazak žene u radni odnos pomoću kojeg se umanjuje uloga muškarca i pokazuje da žena može biti 'samostalna' i skrbiti sama o sebi. To postignuće okrunilo se u činjenici da su žene preuzele muške odjevne predmete. Danas je ženama neophodno da nose muške odjevne predmete jer za uspjeh u tom svijetu od žene se traži da postane muškarac. Zato danas kad se spomene da bi žena trebala nositi haljine i suknje, a ne biti u muškoj odeći čuju se kritike poput: 'Ti bi htio da žena bude samo u kući, da nigdje ne izlazi, da kontroliraš s kim se ona smije družiti, što ona radi i da bude u potpunosti o tebi ovisna'. Ovakav neargumentirani napad čisto na spomen stava koji je zasnovan na moralnim temeljima, ne samo od strane žena, je pokazatelj da taj stav dira u temelje današnjeg modernog društva koje ni u najmanju ruku nije naklonjeno uspostavi društvenog poretka temeljenog na katoličkom moralu. Očito je da je nošenje hlača jedan od koraka uništenja ženstvenosti i ženskog dostojanstva. Čitajući komentare žena na ovom članku u par primjera uočio sam da govore kako je ovo jedna mala žrtva koje one podnose radi čednosti. Upravo takvi komentari pokazuju mi ne shvaćanje današnjeg problema tj. da su hlače samo po sebi protunaravne ženi. Istina je da su hlače ne čedne i da bude bludnost u muškarcu što je očito kad vidimo koliko se muškaraca okrene za privlačno ženom u hlačama ili u goroj verziji hlača tajicama no to je samo šlag na torti ovog problema." (I.H.-R.)