četvrtak, 29. rujna 2016.

Četiri faze udvaranja - o. Ripperger


Otac Ripperger u ovom predavanju govori o udvaranju kao o procesu koji počinje u određenoj točki i vodi k specifičnom cilju – braku.

On objašnjava da svaki moralan čin ima tri sastavnice:

1. Sredstvo za postizanje cilja 

2. Cilj 

3. Okolnosti koje ih okružuju

Sve te tri sastavnice moraju biti dobre da bi neki čin bio dobar. Udvaranje je sredstvo koje koristimo da bismo ostvarili cilj - brak. Kod udvaranja je primarna krepost. Važno je shvatiti da tu nije bitno uživanje u procesu i slično već utvrđivanje ima li druga osoba dovoljno kreposti da bude dobra žena/dobar muž.
Nije toliko bitna kompatibilnost. Najvažnije su kreposti, sposobnost da se živi u miru, dobro odgaja djecu, itd.

Čast je pohvala odličnosti, a ona je  u ljudskim bićima povezana s krepostima. Znači, čast dajemo onome tko je krepostan.  Primarna uloga oca i muža je štititi čast žene ili kćeri, odnosno obrana njezine kreposti. Otac i muž mora paziti da ne bi došlo do povrede šeste ili devete zapovijedi. I upravo zbog toga otac ima pravo donijeti konačnu odluku o tome hoće li se kćer udati za određenog muškarca ili ne. Otac mora utvrditi je li taj mladić častan. Mora utvrditi hoće li on zapravo pomoći njegovoj kćeri da spasi svoju dušu.

On, stoga, treba pratiti taj proces udvaranja, voditi računa da se on odvija kreposno. 
Na vjenčanju otac dovodi kćer ruku pod ruku pred oltar gdje će mlada i mladoženja razmijeniti zavjete, podiže veo  i sada mladoženja može vidjeti lice mlade što je znak da time predaje prava i odgovornost za svoju kćer. On predaje njezinu ruku mužu kojem predaje rukovodeći položaj jer sada postaje njegova odgovornost brinuti se o njezinoj časti i voditi je u nebo.

1. Prva faza udvaranja je prijateljstvo.

Danas se svašta gura pod ljubav, a ljubav je u svojoj biti kada želiš najbolje za drugu osobu. Na prvom sastanku ne možeš baš ništa znati o toj drugoj osobi i zato nema smisla pričati o ljubavi na prvi pogled. Znači u toj prvoj fazi radi se na prijateljstvu. Prijateljstvo je uzajamna platonska ljubav u kojoj ljudi ne teže romantičnoj ljubavi. Ta faza može trajati oko 3-6 mjeseci. Ona se temelji na kreposti. Razvija se prijateljstvo i pokušava utvrditi ima li određena osoba dovoljno kreposti. Tu nikako ne smije biti razmjenjivanja nježnosti niti vezanja da bi se moglo trezveno razmišljati. Određenu osobu nastoji se bolje upoznati. To prijateljstvo treba se događati u društvenim ili obiteljskim situacijama, a ne nasamo. Važno je utvrditi postoji li i privlačnost, ali tek nakon što se u fazi prijateljstva utvrdilo da osoba ima dovoljno kreposti. 
O. Ripperger spominje kako se često šali: „Ako osoba nije lijepa, a ima kreposti, možeš biti sretan. A ako je lijepa i nije kreposna, možeš biti nesretan i jadan cijeli život.“ Kao što u Bibliji piše: „Lažna je ljupkost, tašta je ljepota.“ (Mudre izreke 31:30) Problem je u tome da kada nam je netko privlačan, to utječe na našu prosudbu na način da nam se osoba čini bolja nego što ona uistinu jest. To se mora nadvladati da se mogu sagledati kreposti.
Djevojka mora razmotriti može li se mladić brinuti za obitelj i ima li dovoljno sredstava. U ovoj fazi još je dozvoljeno biti prijatelj s više potencijalnih supružnika. Prije prelaska u sljedeću fazu trebalo bi odvojiti jedno vrijeme da se upoznaju s roditeljima. Ne zaboravite da tu još ne smije biti emocionalnog vezanja.

2. Druga faza udvaranja je hodanje.

U vrijeme hodanja treba utvrditi ima li odabrana osoba dovoljno kreposti. Hodanjem započinje ekskluzivnost, na ovaj način smije se družiti samo s jednom određenom osobom, a druge osobe stavljaju se po strani. Prije početka te faze, mladić treba otići do djevojčinog oca i upitati za dopuštenje smije li ona s njim hodati. Ako otac kaže ne, onda ništa od toga. A ako kaže da, nastavlja se udvaranje. U ovoj fazi i dalje nema intimnosti i razmjenjivanja nježnosti. Sada je glavna svrha vidjeti može li se osoba odricati samog sebe zbog te druge osobe da ona dobije ono što je za nju najbolje, vidjeti može li se kontrolirati. Njih dvoje su sad češće zajedno, ali još uvijek ne nasamo. Ako moraju biti nasamo, onda to mora biti negdje u javnosti. Ova faza može trajati oko 3-6 mjeseci. Smije li biti tjelesnih razmjenjivanja nježnosti? Zbog same prirode držanja ruku, ljubljenja i nježnosti dolazi do emocionalnog vezivanja i otpuštanja hormona što može ometati trezveno razmišljanje. Nadalje, zbog toga može doći do ozbiljne povrede osjećaja i patnje ako dođe do prekida. Stoga je intimnost u toj fazi i grijeh protiv pravde. Na intimnosti i nježnosti koje su dio bračnog zagrljaja to dvoje mladih još nemaju pravo jer još nisu u braku.
Glavna krepost koju mladić treba tražiti kod djevojke je ona koja joj omogućuje da se podčini njegovom vodstvu; on treba vidjeti može li ona prihvatiti njegove odluke. Djevojka pak treba tražiti ljubav jer iz ljubavi činimo žrtve za voljenu osobu. Ona treba vidjeti je li on spreman žrtvovati se za nju, učiniti što god treba, reći sebi ne, ili je samo egoist koji ne može držati ruke daleko od nje?  U toj fazi bitna je transparentnost tako da se dobro upoznaju. 

3. Treća faza udvaranja su zaruke.

Čak  postoji i obred zaruka koji se može obaviti u Crkvi. Kada se shvati da je određena osoba ona s kojom se želi provesti život, onda ponovno treba otići njezinom ocu po dopuštenje. Ako ga otac da, onda se može djevojka zaprositi. Ako ona pristane, to još uvijek nije zeleno svjetlo za pokazivanje znakova privrženosti. Zašto? Jer taj njezin ''da'' i tvoja prošnja još uvijek nisu nikakva garancija. Ljudi i nakon takvih stvari redovito odlaze. U obredu zaruka daje se niz obećanja koja govore: „Da, ja ću se oženiti za tebe.“ Nakon toga osobe su obvezne sklopiti brak osim ako ne postoji neki ozbiljan i težak razlog. Znači, tek nakon toga dozvoljeni su vrlo umjereni znakovi privrženosti jer može započeti neki proces povezivanja radi tih obećanja pred Bogom. 
Mladić sada mora pokazivati sve veću zaštitu prema njezinoj časti, a ona mora pokazivati pokornost njegovom duhovnom vodstvu. Još uvijek se neće s njom nalaziti nasamo da ljudi ne bi ogovarali jer on mora paziti na to kako je ljudi vide. I ova faza može trajati oko 3-6 mjeseci. Sada provode puno više vremena zajedno. Počinju zajedno razvijati kreposti. Pomažu si nadvaladati neke svoje poteškoće i slabosti. Mogu li sada pokazivati znakove privrženosti? Ponavljam, samo umjereno. Samo onoliko koliko neće uzrokovati niti misli niti reakcije kod bilo kojeg zaručnika, kojima bi se prekršila šesta zapovijed. Svrha ove faze je vidjeti može li se on suzdržavati u odnosu prema njoj. Jer ako ne može i upušta se u nedozvoljene dodire onda on nema dovoljno kreposti. To se obično otkrije već u hodanju, ali može se dogoditi i sada. Važno je sada raditi na suzdržavanju tako da se i u braku znaju suzdržati. Većina brakova je teška jer se supružnici ne znaju suzdržavati u odnosu jedan prema drugome. S obzirom da sada razvijaju kreposti i ljubav, poslije im suzdržavanje neće biti teško jer više vole jedan drugoga zbog kreposti nego zbog izgleda i privlačnosti. Treba se naučiti suzdržavati i u vezi vremena koje se provodi zajedno. I tu treba biti umjerenosti. Oni moraju funkcionirati normalno i kada nisu zajedno i obavljati svoje pojedinačne dužnosti, a da se stalno ne nazivaju i slično.

4. Četvrta faza udvaranja je brak. 

Otac Ripperger se u predavanju po pitanju braka osvrnuo samo na značenje suzdržavanja u braku, da ono znači da se treba držati prirodnog zakona. 

Ovi medijski fileovi dio su pokore tako da o. Ripperger moli da učinite jedno od sljedećeg - 1. uplatite 1$ po propovijedi , 2. izmolite deseticu krunice ili 3. učinite neku žrtvu za nakane o. Rippergera. 



petak, 23. rujna 2016.

Nikad nemojte dopustiti da dobrota degenerira u slabost


Nikada ne smijemo dopustiti da dobrota degenerira u slabost. Kada smo nekog izgrdili iz opravdanog razloga, u tom trenutku moramo tu stvar pustiti i ne smijemo si dozvoliti da nas dirne do one mjere da nas muči što smo nekom uzrokovali bol ili što vidimo da netko pati i plače. Trčati za ožalošćenom osobom da bismo je utješili čini više štete nego koristi. Ostavljajući ju samu, ona je prisiljena uteći se Bogu radi sagledavanja svojih pogrešaka i poniznosti. Inače, naučena da prima utjehu nakon što je zaslužila prijekor, ona će se uvijek ponašati, u istim okolnostima, kao razmaženo dijete, udarajući nogama i plačući dok majka ne dođe obrisati njezine suze. 

Sv. Terezija od djeteta Isusa, Njezini posljednji razgovori (Washington, D.C. Institute of Carmelite Studies, 1977.)

nedjelja, 18. rujna 2016.

Budite na oprezu!


Tijekom mog dugotrajnog iskustva s liječenjem duša, susreo sam se s mnogim slučajevima ponašanja gdje mladići, koji su došli iz posve katoličkog okruženja i pobožnih obitelji, kasnije nisu mogli, pod utjecajem bezbožnog i bezočnog društva, držati se pravog puta, već su izgubili svoju vjeru, a s gubitkom vjere, oslobodili su se svih moralnih ograničenja. Ti, dragi moj prijatelju, morat ćeš ići u život; naći ćeš se u okolnostima koje su u stanju ugroziti tvoju vjeru. Koliko je važno, stoga, da si unaprijed svjestan tih opasnosti na vrijeme i da stoga budeš na oprezu. 
Protiv te opasnosti za vjeru sv. Pavao upozorio je svog učenika Timoteja, kada je napisao: „Jer će biti vrijeme, kad zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama nakupiti sebi učitelje, jer ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se k bajkama. A ti budi razborit u svemu, trpi zlo, učini djelo evanđelista, službu svoju izvrši potpuno!“ (2 Tim. 4: 3-5) Mi živimo u takvome dobu kakvo je on opisao. U današnje vrijeme postoji previše ljudi koji nalikuju onima koje apostol opisuje gore citiranim riječima; ljudima koji ne podnose ispravan nauk Isusa Krista, Sina Božjega, već omalovažavaju, bogohule, i preziru ga. Ponekad izražavaju svoje sumnje u vezi neke određene dogme; ponekad se rugaju zloupotrebama; ponekad ismijavaju vječne prakse i ceremonije Svete Crkve. Ali iznad svega, oni teže usaditi u umove neiskusne mladeži, i još više u dušu mladića koji tek ulazi u život, klicu nevjere.
Koja nesreća bi to bila, kada bi takvi ljudi uspjeli tebe učiniti nepostojanim u svojoj vjeri, ili kad bi uzrokovali da je potpuno izgubiš. Pazi se, stoga, da nikada ne slijediš lažno, prijevarno, zavodljivo svjetlo, koje nevjera često zapali da bi odvela ljude na krivi put; to je svjetlo koje zbunjuje, lažna predstava koje te vodi na kraju u vatru pakla. Stoga budi na oprezu s opasnostima za vjeru. A što su one? Ovom prilikom spomenut ću ti samo tri.
Budi na oprezu prema sumnjama u vezi vjere. Ako se takve sumnje jave, ne zadržavaj se na njima, već moli u potpunoj jednostavnosti i s poniznošću srca: „O moj Bože, ja u to... vjerujem, jer si Ti to rekao, jer Ti si vječna Istina.“ I ako te te sumnje nastave mučiti, spomeni ih s povjerenjem svom ispovjedniku ili duhovniku i dobit ćeš dobar savjet i uputu: bit će ti rečeno kako da se izvučeš iz svoje poteškoće. Ali ako ti nove sumnje u vezi stvari vjere sugeriraju nevjernici, na koje ne vidiš rješenje, odgovori jednostavno: „Ja nisam sposoban odgovoriti ti na to pitanje zadovoljavajućim odgovorom, ali u jednu stvar sam posve siguran: Bog ne može pogriješiti, niti može Crkva koju On vodi. Savjetuj se sa svećenikom; on će ti dati potrebno objašnjenje oko te sporne stvari.“ 
Drugo, izbjegavaj društvo onih koji pričaju protiv vjere i ismijavaju se našoj religiji, sakramentima i ceremonijama. Ako su to osobe u tvom vlastitom razredu s kojima možeš jednostavno govoriti, prekini naglo razgovor i kaži: „Sada je dosta, prestanite pričati takve gluposti i pričajte o nečem pametnijem.“ Inače pronađi način da skreneš temu razgovora na neku drugu, nakon što si obranio svoju vjeru na miran, ali odlučan način, najbolje što možeš. Onaj koji ima okretan jezik može, u situacijama poput ovih, potpuno zbuniti rugalicu i učiniti da ispadne potpuno budalast. Ja sam poznavao domišljatog kapucina kojemu je njegov oštar jezik redovito dobro služio.
Jednom prilikom, debeli, napuhani gospodin koji je sjedio nasuprot tom dobrom kapucinu na željezničkoj stanici pokušao ga je iznervirati rugajući se religiji. Između ostalog rekao mu je: „Velečasni, kako je moguće da pakao može postojati? Gdje bi Svemogući našao dovoljno drva da zagrije takvo mjesto?“ S jezikom spremnim kao i uvijek, otac je uzvratio: „Moj dragi gospodine, ne morate biti zabrinuti oko toga dok god Bog ima zalihu takvih balvana poput vas.“ 
Treće, budi na oprezu od nevjerničkih i antikatoličkih knjiga i djela. Budi oprezan u odabiru svojih knjiga i časopisa. Ne puštaj u glavu sve kao da moraš pročitati sve što ti dođe pod ruku. Govorit ću više u drugom odlomku o strašnom zlu koje dolazi od širenja knjiga koje su neprijateljske prema vjeri i Crkvi.
Ti se, međutim, uvijek brini da usred mnogih opasnosti i napasti koje te okružuju, svjetlo vjere koje je u tebi ne postane tama; neka ona uvijek svijetli ispred tebe i vodi te na tvom putu u Nebo!

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 36.-38.


ponedjeljak, 12. rujna 2016.

Iz poslanice kardinala Jorgea Medine Esteveza o kreposti čistoće


Cijeli niz aktualnih činjenica i okolnosti potaknuo me da se kao katehet obratim vjernicima svoje biskupije poslanicom o kreposti čistoće.
Trenutno stanje stvari čini objavljivanje ovog teksta osobito hitnim. Objavljujem ga kao biskup Valparaisa tj. kao čuvar kršćanskog morala i vjere meni povjerena stada. Tako ispunjam svoju svetu obvezu navještanja Evanđelja u zajednici sa sv. Ocem i braćom u biskupijskoj službi.
Na početku navesti ću činjenice i okolnosti koje zahtijevaju zauzimanje stava u vezi s ovom temom.

a. Okolina obilježena erotikom
Ne treba biti osobito oštrouman kako bi se spoznalo da je erotika uzela maha u našem društvu, i to osobito u urbanim sredinama.
Pornografske knjige, časopisi i video filmovi slobodno se prodaju i rasparčavaju; moralna čistoća i bračna vjernost često se izruguju u filmovima, televizijskim serijama i pjesmama; sve je više legalizirane prostitucije, ona se nudi u standardiziranim oblicima u kućama opskrbljenima koje čime, a čiji rad reguliraju tijela lokalne vlasti.
Bez imalo uzdržavanja, mnogi u javnosti pokazuju međusobnu osjećajnu nakolonost, kondomi se javno prodaju u ljekarnama i trgovačkim središtima.
Spolni odnos odvaja se od braka; bez stida se koriste naturalistički izrazi; odjeća i ponašanje ni u koliko ne pomažu čistoću. Seksualnom vladanju nedostaje moralno uporište; skandalozni oblici ponašanja društveno relevantnih osoba masovno se publiciraju; društvo tolerantno prelazi preko neprihvatljiva ponašanja.
Sve su to jasni simptomi velike moralne krize koja ne zahvača samo područje seksualnosti nego ga daleko nadilazi i mnogo je više od "kulturološke revolucije", kako se tvrdi.
(...)
To stanje možemo opisati kao negativnu kulturnu revoluciju u čijim je korijenima moralna kriza.
Htio bih dodati karakterističnu činjenicu: riječ "čistoća" gotovo je potpuno nestala iz suvremenog rječnika. Više se ne govori o kreposti čistoće, a moj je dojam da se ta tema malo kad izričito obrađuje u propovijedima.

b. Nedostatak poštovanja prema čistoći u kršćanskim krugovima
Ovo nije mjesto na kojem ćemo iscrpno obrađivati sva relevantna istraživanja vezana uz ovu temu, ali sa sigurnošću možemo ustvrditi kako među ljudima koji sebe zovu katolicima, postoji pomutnja kad je riječ o ovoj temi.
U određenim krugovima znatan dio mladih drži da na predbračni odnos imaju pravo pod uvjetom da se on "događa iz ljubavi"; pritom predbračnu seksualnu aktivnost doživljavaju kao sredstvo za "stjecanje iskustva".
Izvanbračna partnerstva sve se više prihvaćaju i legitimiraju pa djeca stječu dojam da se takve veze jednako pravovaljane i respektabilne kao sam brak.
Iza propitivanja svećeničkog celibata ili nerazumijevanja njegova značenja nesumnjivo stoji podcjenjivanje vrijednosti čistoće, koja se, kao potpuno uzdržavanje, događa iz ljubavi prema carstvu nebeskom.
Permisivnost je posljedica društva koje drži da je u pitanjima morala "neutralno" i stoga ne pruža jasna uporišta i ciljeve za vrednovanje ponašanja; postoji tendencija da se većinsko ponašanje automatski prihvati kao respektabilno i prihvatljivo.
Ovdje je na djelu pluralizam koji se ne shvaća samo kao potvrda različitosti nego kao i prepreka za donošenje moralnih prosudbi. Tako se zabranjuje i tvrdnja da postoji "jedna" istina, a ne "moja" i "tvoja" istina.
Čak i rječnik kojim se koriste kršćani krajnje je indikativan. Primjerice govori se o "paru", a taj dvoznačni pojam služi tomu da se moralno neprihvatljivim situacijama podari privid legitimnosti. Dvoje ljudi koji žive kao da su u braku, a pritom nisu vjenčani, postaju tako "par" i predstavljaju se kao "par koji je dugo zajedno". Tako se taj pojam odnosi na pravovaljano vjenčane supružnike, dvoje mladih ljudi koji se namjeravaju vjenčati, a već su stupili u spolne odnose nazivaju se također "parom". Ide se tako daleko da se rabi pojam i za homoseksualce koji žive zajedno.
Danas se koristi i dvoznačan pojam "partner". Misli se na ljude koji žive kao da su u braku, ali nisu vjenčani – dakle posrijedi je moralno neprihvatljiva situacija.
Karakteristično je međutim da su određenim kršćanskim krugovima postoji strah da se krivo seksualno ponašanje označi kao "grijeh". Radije se govori o "zabludi", o "slabosti", o "zbunjenosti". Sve su to riječi koje izbjegavaju izričito upućivanje na Boga, koji bi trebao upravljati ljudskim djelovanjem.
Strašno je što se riječi razvrat i preljub opisuju kao "čin ljubavi" kao da grijeh može biti ljubav!
(...)

d.  Rastava braka
Sigurno bismo stvari grubo pojednostavili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očitog nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka.
Propast bračne zajednice obično je rezultat više čimbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore,a osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao "bećarsko" umjesto da se smatra uvredom Bogu, a i ljudske prirode.
Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti za ono što se dogodilo. To je izraz duhovnosti koju teško mogu razumjeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok, kako se kaže, "ljubav traje".

e. "Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti"
Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe "najmanji zajednički nazivnik", ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orijentacije upravo zato jer ga je njihov "pluralizam" spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.
Prvi dokument govori o "seksualnom odgoju", dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom zamijenjen pojmom "odgoj koji se tiče seksualnosti", što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu senzualnosti i spolnosti kao ponašanje koje se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.
Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja.
Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.
(...)

f. Godina obitelji
(...)
Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista, a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.
Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina strukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepotpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutrašnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.
Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njezinih članova i nužna je pretpostavka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici "kućne Crkve". Obitelj je prikladno okružje za cjeloviti odgoj djece koji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.
Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu s čistoćom.

Iz pastirske poslanice kardinala Jorgea Medine Esteveza koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu

utorak, 6. rujna 2016.

Magdalena našeg vremena

Eugénie Fenoglio

Eve Lavallière, umjetničkog imena Eugénie Fenoglio, rođena je u Toulonu, Francuskoj, 1. travnja 1866. Drugo dijete i jedina kćer Emila i Albanie Fenoglio, kasnije je opisala svoju bolnu mladost: “Kao dijete, nisam poznavala majčinsku ljubav i brižnost. Moj život bio je patnja i suze još od vremena kad sam dostigla dob razuma.” Njezin otac, krojač, alkoholičar i propalica, često se prepuštao svojim ljubomornim turobnim mislima i napadima bijesa. Njezina majka često je morala bježati s djecom, tražeći utočište u domovima rodbine, dok se njezin muž ne bi smirio. To se nastavilo sve dok jedan dan on nije ubio svoju ženu, te uperio pištolj prema svojoj kćeri, ali nije pucao, a zatim je ubio sebe. 


Eve Lavallière


Eve je živjela život oskudice i patnje dok nije ušla u kazališnu družinu. Njezina ljepota, glas i stas doveli su je do najboljih kazališta u Parizu. Postala je najistaknutija glumica u Francuskoj i idol mnoštvu. Cijeli svijet gledao je njezine frizure i odjeću modela i trčao za parfemima, sapunima i kozmetikom “à la Lavallière”.

Kralj Karlo iz Portugala, kralj Leopold II. iz Belgije, kralj Edward VII. iz Engleske, Henrik Bavarski, diplomati, velikaši i prinčevi, svi su ju dolazili slušati i pljeskati joj. Zaslijepljena slavom, bacila se “u nepregledno more grijeha”.

“Zlato je prolazilo kroz moje prste”, Eve je priznala. “Imala sam sve što je svijet mogao ponuditi, sve što bi mogla poželjeti. Ipak, smatrala sam se najnesretnijom od svih duša.“ Usprkos životu u bogatoj palači u Parizu, okružena luksuzom, s kočijom i čak i automobilom – tada vrlo rijetko – na njezinom raspolaganju, ona je bila mučena grizodušjem. Više nego jednom pokušala je samoubojstvo, jednom čak nakon veličanstvene predstave u Londonu. 
Eve na pozornici


Njezin put u Damask

U srpnju 1917., Eve se željela odmoriti daleko od uznemiravanja svijeta da bi pripremila repertoar pjesama i komada koje je trebala izvoditi u Sjedinjenim Državama. Tako je unajmila palaču u Chanceuxu, blizu Toursa. Ondje se povukla s Leonijom, mladom belgijskom izbjeglicom koju je srela u Parizu 1915. i koja ju je pratila kao pouzdanica čitav život. Upravitelj te palače bio je župni svećenik, p. Chasteigner, jednostavan, strog i pobožan čovjek, iskreno zabrinut za duše svojih župljana. 
Dan nakon Evinog dolaska bila je nedjelja. P. Chasteigner, primijetivši njezinu odsutnost s Mise, nazvao ju je da izrazi svoju zabrinutost. Eve mu je obećala da više neće propuštati Misu, i sljedeće nedjelje, kada je dobri pastir propovijedao o velikim obraćenim griješnicima, ona je prisustvovala Misi s neozbiljnim stavom.
Chanceux - palača


Na povratku u palaču tog popodneva, župnik je komentirao Eve: “Koja šteta da nemaš vjere!”
“Ali što je vjera?”, odgovorila je Eve, tonom onoga koji ju je zauvijek izgubio. 
Zatim mu je ispričala o svojim iskustvima sa spiritizmom, u kojem je, kako je rekla, sudjelovao đavao. “Iskoristila sam priliku da ga tražim da obnovi moju mladost, nešto što sam najviše željela, i da me izliječi od enteritisa. Sotona je obećao da će to učiniti pod uvjetom da postanem njegova. Pristala sam, dodajući da je moj stil života savršen da mu steknem još sljedbenika. Očito vrlo zadovoljan, nestao je. Nekoliko dana kasnije bila je još jedna seansa, s ponovnom prisutnošću đavla. Odrekla sam ga se jer nije uspio ispuniti svoje obećanje. Kao odgovor, garantirao je da će mi dati što ga tražim, ali pod još jednim uvjetom: da se ne blagoslovim kada naiđem na sprovod. To je bio jedini trag religioznosti koji je ostao u meni. Ali Sotona još uvijek nije učinio ništa za mene. U sljedećoj seansi, nazvala sam ga varalicom i lažljivcem. Tada sam zaključila da spiritizam nije ništa drugo nego farsa i da đavao ne postoji.”
“Pa, ja vas uvjeravam da on postoji”, rekao je dobri svećenik, a potom se popeo na svoj bicikl i otišao bez daljnjih formalnosti. 
Eve, pogođena njegovim uvjerenjem, počela je razmišljati. “Ako đavao postoji, onda i Bog postoji. A ako Bog postoji, što ja radim na ovome svijetu? Što ja radim sa svojim životom?”
“Sljedećeg jutra”, Leonia se prisjeća, “šetale smo ispred dvorca kada se svećenik pojavio.”
“Gospođice”, rekao je, “ono što ste mi jučer rekli uznemirilo me. Priznajem da sam veći dio noći proveo u molitvi, moleći Boga da me prosvijetli oko vašeg slučaja. Također sam služio svetu Misu na istu nakanu. Donio sam vam Život svete Marije Magdalene, p. Henrija Lacordaira. Pričitajte ovu knjigu na koljenima i vidjet ćete što Bog može učiniti s dušama poput vaše.”
“Nakon ručka”, nastavlja Leonia, “Eve se smjestila blizu kuhinje i, otvarajući vrata tako da je sluge mogu čuti, počela čitati na glas. Spopalo ju je ushićenje. Nikad je nisam čula da čita s takvim uvjerenjem. Sjedeći do njezinih nogu, počela sam plakati. Sluge su također bili dirnuti. Eve je nastavila čitati, njezin glas slomljen jecajima.”
Eve i Leonia provele su ostatak tjedna u pobožnosti i razmatranju. 

“A ja, prečasni oče?”
Eve nakon obraćenja


“Stigla je nedjelja, deseti srpnja”, kaže Leonia. “Otišle smo na Misu, ali Evino određenje bilo je posve drugačije nego ono prošle nedjelje. Toga dana, za vrijeme ručka, usudila sam se reći joj: ‘Htjela bih primiti svoju prvu Pričest. Dostigla sam 23 godine starosti bez primanja, ali sada to želim.”
Eve je bila poprilično dirnuta. Ne samo da je ohrabrivala Leoniju, već se ponudila da napravi potrebne pripreme i potvrdila da će i ona s njom primiti Svetu Pričest. U isto vrijeme, rekla joj je: “Od sada mi se ne obraćaj s ‘moja gospođo’. Jednostavno me zovi ‘Eve’, jer ti si moja sestra i ja sam tvoja.”
Kada je stigao svećenik i čuo za Leonijinu odluku, obećao je da će joj pomoći. Budući da je prvo trebala poduku, rekao je da će joj pribaviti katekizam. Svećenik je bio spreman krenuti, kada ga je Eve zadržala.
“A ja, prečasni oče?”
“Vi?”
“Da, ja! Obećala sam malenoj da ću joj pomoći, da ću biti njezina kuma, i da ću s njom primiti Svetu Pričest.”
“Ali...”
“Da, znam dobro. Ja sam griješnica i nisam živjela kao kršćanka, ali ipak, nadam se da još imam pravo vratiti se Bogu.”
Leonia piše: “Još uvijek mogu vidjeti Eve na glavnom putu palače, kako odlučno hoda pokraj svećenika i kako se, na sav glas, optužuje javno za svoje grijehe. Dobri svećenik izgledao je posramljen.”
“Čekajte! Čekajte malo!“, protestirao je. “Kao prvo, ne vičite tako glasno!”
“Da čekam? Što da čekam? Zar Leonijina radost ne može biti i moja?”
“Radi se o tome da... da, u usporedbi s vama, Leonija je dijete. Njezin slučaj je jednostavan. Vi, vi ste Eve Lavallière... vi ste poznati...vaš život je javan. Ja se ne mogu prema vama odnositi na isti način. Štoviše, vi ste se odali spiritizmu. Govorimo o pridržanom grijehu.”1
“O, moj Bože! Kako sam nesretna! Bog nije zainteresiran za mene jer sam takva griješnica.“
“Smirite se, gospođice! Bog vas voli i da to dokažem, ja ću odmah otići u Tours, da zatražim potrebnu dozvolu.“
“A ako je neće htjeti dati?”
“Hoće. Koji bi motiv imali za odbiti? Gospođice, vratit ću se za manje od sat vremena i dat ću sve od sebe.” S tim je dobri svećenik nestao na svom biciklu. Eve je ostala u stanju zabrinutosti, naričući i plačući. 
Evina jedina utjeha sred te tuge, prema Leonijinom izvještaju, bilo je njezino pouzdanje u našu Gospu. “Kako je dobro misliti o Njoj. Prije sam je voljela i nikad je nisam posve zaboravila. Običavala sam joj slati cvijeće koje su mi nudili. Ona će mi se smilovati!“ 
Unatoč tomu, Evina tjeskoba je rasla. Očaj ju je skoro dotukao. Pala je na koljena i podigla svoje ruke k nebu. Okupana suzama, izjavila je: “Gospodine, uzmi me! Pošalji mi smrt, ja više ne mogu izdržati!”
Baš tada, Leonija, vireći kroz prozor, viknula je: „Dobre vijesti! Vidim ga, napokon ga vidim! On pedalira svom snagom!“ Eve mu je potrčala u susret.
“Do kraja svog života”, piše Leonia, “nikada neću zaboraviti njezin uzvik sreće. Uvijek ću je vidjeti ondje, kako kleči na travi, iskazujući Bogu svoju radost i zahvalnost.“
“Mir Božji bio s tobom, kćeri moja!”, rekao je svećenik, silazeći sa svog bicikla. “Glavni poglavar odmah mi je dao sva ovlaštenja.” Eve je ustala, smirena, preobražena. S kojom pažnjom i zahvalnošću je poslušala te riječi mira! 
Čitav tjedan dvije prijateljice pripremale su se za ispovijed i Svetu Pričest. Hodale su kroz polje pšenice svakog jutra do župnog dvora. Sjedile su jedna uz drugu na starom kauču i, poput dva pristojna djeteta, recitirale lekcije iz katekizma. Popodne p. Chasteigner dolazio bi do palače da im govori o Nebu i Božjim stvarima. P. Chasteigner svakoj je dao krunicu, i Eve je bila ta koja je naučila Leoniju da ju moli. „Pripremajući se za svoju životnu ispovijed, pisale smo svoje grijehe na listove papira tako da ništa ne zaboravimo”, rekla je Leonia.

Popodne prije važnoga dana, njih dvije sjedile su u Evinoj sobi moleći na glas. Eve je rekla: “Kada sam bila dijete, na dan prije moje prve pričesti, tražili smo oprost od naših roditelja zbog krivnji koje smo počinili prema njima.” Zatim, bacajući se na svoja koljena pred Leonijinim nogama, preklinjala je: “Oprosti mi, Leonija, za loš primjer koji sam ti dala i sve boli koje sam ti uzrokovala.” Leonija je, zauzvrat, učinila isto i nakon toga su se povukle iščekivati veliki dan. 

Mrtva svijetu

Jutro je napokon svanulo. Bilo je oblačno i padala je kiša.“Naravno”, rekla je  Eve, “danas ti imaš prednost jer je tvoja prva pričest. Odi na ispovijed i primi Svetu Pričest prije mene.”
Našle su crkvu ogrnutu u crninu, jer je kasnije trebala biti služena Misa za vojnika stradalog u ratu. “Oni se spremaju za sprovod”, izjavila je Eve. “A na današnji dan, Leonija i ja također pokapamo naš život u grijehu.”

“P. Chasteigner čekao nas je u pustoj crkvi”, Leonija se prisjeća. “Zapalio je svijeću pred slikom Presvete Djevice i ušao u ispovjedaonicu. Ja sam ušla prva i kleknula. Nakon ispovijedi, Eve je došla na red. Nakon njezine ispovijedi imala sam utisak da je ona već primila svetu pričest, takva je bila čistoća njezinog lika i tako snažna njezina sabranost.”
Sreća može doći samo od Boga

P. Chasteigner vratio se u svetište. Eve i Leonija kleknule su u iščekivanju kod pričesne ograde. “Dok je palio svijeće na oltaru, oči prečasnog oca bile su okupane suzama. Kao što smo se dogovorile, ja sam prva primila pričest, a Eve odmah iza mene. Svećenikove ruke drhtale su dok su joj davale Presvetu Hostiju. Ona je bila bijela, kao mrtva, dok je primala svoga Boga. Vraćajući se na svoje mjesto, ostala sam samo kratko u razmatranju, jer duža molitva nije bila za moj temperament. Ali Eve je izgledala kao na drugome svijetu.
Bile smo pozvane na kasni zajutrak u župni dvor. Na znak prečasnog oca, pozvala sam Eve nekoliko puta. Ali ona, potpuno obuzeta, nije ništa čula. Napokon, došao je p.Chasteigner i sam ju probudio i ona se vratila na Zemlju.
Koje radosno i sjajno slavlje! Kasnije smo se vratile pješice kroz ista suncem natopljena polja, suncem koje je svladalo oblake i kišu. Eve je klicala od radosti. „Zar ti se ne čini, Leonija,  da polja imaju ljepše tonove i da je cvijeće danas ljepše nego ikada?“ Mi smo se osjećale krhko poput sjena.
Eve je uvijek razmišljala o tom danu, 19. srpnju 1917., kao najposebnijem danu u svom životu. Ona je smatrala da je to dan kada je njezin život zaista započeo. Odrekla se zauvijek kazališta, otkazala svoje ugovore, otarasila se svojeg nakita i odrekla se svega što ju je podsjećalo na njezin svjetovni život. Nakon njezinog obraćenja, ona je uvijek potvrđivala: 'Bio je to đavao koji me doveo do Boga!'
“Ja sam odlučila:“, napisala je Eve: „od sada nadalje, jedino Isus ima pravo na moj život, jer samo On mi može dati sreću i mir.”
Iskreno pokajanje

Napustila je Pariz da bude na sigurnom od njegovih opasnosti, razdijelila je svoje ogromno bogatstvo siromašnima, misijama i redovničkim kućama, i otišla živjeti u zabačeni kraj. Tražila je od Boga da joj pošalje puno patnji da bi zadovoljila za svoje prošle grijehe i da bi se uspela do visina kontemplacije, kreposti i svetosti.
Božansko Veličanstvo ispunilo joj je želju za patnjom na razne načine. Na primjer, htjela je ući u samostan da okaje svoje grijehe i da radi za obraćenje griješnika. Bez obzira na njezinu veliku sposobnost za ljubav i čistoću njezina srca, stalno su je odbijali zbog njezinog slabog zdravlja i čuvenosti. To je bila kušnja koju je potpuno prihvatila, shvaćajući da je to Božja volja. 

Četiri godine posvetila se da sedam mjeseci u godini služi u timu laika misionara za njegovanje bolesnika u Tunisu, ali slabo zdravlje i razdoblja depresije prisilili su je da odustane od tog posla i da se vrati u Francusku. Tamo je, s Leonijom, vodila život molitve, razmatranja, davanja milostinje i puno patnje zbog bolesti. 
Ona, čijoj se ljepoti divio Pariz, suočila se s ekstremnim patnjama na kraju svoga života. Nije bilo više niti jedne njezine jednom lijepe crte lica koja nije postala sredstvo okajanja, posvećenja i apostolata. Dajući hvalu Bogu, Eve je govorila sama sebi: “Griješila sam preko ovih crta lica, dobri Gospodine. Sada ti zahvaljujem što si mi dopustio da okajem svoje grijehe kroz ovu patnju.“ 

Godine 1929., velike pariške novine objavile su intervju s nekadašnjom slavnom osobom:
“Patite li mnogo?”
“Da, strašno”, odgovorila je.
“Imate li ikakve nade za izlječenje?”
“Ne. Ali tako sam sretna! Vi ne možete zamisliti kako je velika moja sreća.”
“Čak i uz toliko mnogo patnje?”
“Da, i baš zbog nje. Ja sam u Božjim rukama. Recite mojim prijateljima iz prošlih dana da ste susreli najsretniju osobu na svijetu.”
U svojem posljednjem pismu je napisala: “Svo moje biće i sva moja volja okrenute su prema ovom posljednjem cilju: voljeti Boga, koji me toliko voli unatoč mojoj prošloj i sadašnjoj bijedi.“ 
Umrla je 10. srpnja 1929., u 63.godini. Na njezin grob postavljen je jednostavan križ s ovim riječima, ugraviranima prema njezinom zahtjevu: „Sve sam napustila zbog Boga; On sam je dovoljan. O Ti koji si me stvorio, smiluj mi se!“

________________________________________
Zabilješka:
1. „Pridržani grijesi” su oni koje ispovjednik ne može otpustiti bez posebne dozvole biskupa ili pape. Ta dozvola se uvijek daje kad je zatražena. 
Izvor

petak, 2. rujna 2016.

Vulgaran govor dušu čini grubom



Nedavno me kolega tražio da napišem studentima o onome što se ublaženo i neispravno zna kao “kunjenje” (na eng. swearing – zaklinjanje, psovanje). Možda smo čuli mlađu djecu kako viču: “Mama! Jimmy kune!”
Pa opet Jimmy nije zapravo “kunuo,” osim ako nije napredan za svoje godine ili ako nije doveden na sud. Kunuti doslovce znači dati svečanu zakletvu, koja je jedino dozvoljena, kao što Sveto pismo i sveti Toma čine jasnim, pod najozbiljnijim okolnostima. Mi se kunemo nečim višim od sebe, kao što je Krist rekao, često Bogom, ali također i drugim svetim osobama, stvarima ili čak nečijim precima.
Dati takvu zakletvu, “zakunuti se” bez dovoljnog razloga, ili, čak gore, lažno svjedočiti lažući pod zakletvom, je težak prijestup. On je osobito težak kada se koristi Gospodinovo ime “uzalud”, bilo kao uzvik ili u ljutnji. To se smatra “svetogrđem”. Koliko je to ozbiljno za pojednica samo sam Bog može uistinu suditi, ali u biti, prema imenu Božjem, Kristovom ili bilo koje svete osobe ili stvari treba postupati s poštovanjem i uvažavanjem, kao u molitvi ili zazivu.
Ono na što obično mislimo pod “kunjenjem” je na što je Jimmijev brat mislio: da je on bio prost, koristeći ili skatološke, prljave ili seksualne pojmove da bi naglasio svoju poantu. Mi to činimo eufemizmima opisujući niže radnje naše prirode, koje dijelimo sa životinjama, guturalnim i konsonantnim terminima, često u jednom slogu, ili s poznata „četiri slova“ i damo si oduška. Kako ste uočili ako gledate filmove ili hodate blizu nekog gradilišta, naša je kultura sada preplavljena upotrebom takvih imenica, glagola, pridjeva, priloga, izraza, naredbi i što god drugo padne nekome na pamet.
Osim što se time pokazuje značajan nedostatak rječnika i mašte, nema ništa pogrešno u referiranju na te tjelesne radnje na pravi način i u pravo vrijeme. Ali postoji grubost u pogrešnom korištenju, u pogrešno vrijeme i s pogrešnim riječima.
Kao prvo, što se tiče seksualnih psovki, koje su ozbiljnije, jer spolnost je sveta, nešto posvećeno, intimno i privatno, ili barem bi trebalo biti. Korištenje pojmova koji se odnose na seksualne odnose, osobito na one nezakonite vrste, ili na spolne organe, kao način naglašavanja onoga što se govori, pokazuje nedostatak poštovanja za svetost i intimnost spolnosti. To je čak i gore kada sami pojmovi degradiraju spolnost, poput riječi na j..., koja je tako svuda prisutna da je skoro učinjena bespredmetnom, ali koja zapravo sama puno govori. Ljudi ne znaju o čemu pričaju, a što je Krist rekao o ispraznom govoru, a, ja bih još dodao, osobito ispraznom govoru o stvarima koje bi trebale biti svete?
Skatološki pojmovi, koji se odnose na obavljanje nužde i tog soja, također su problematične. Neke stvari koje se tiču životinjskih i tjelesnih aspekata naše prirode trebaju biti skrivene u privatnosti, jer bi njihovo izlaganje na otvorenom degradiralo nas kao ljude čineći nas, eto, previše animalnima. Nema ništa sramotno ili pogrešno u samim tim aktivnostima, ali njih se također mora staviti na pravo mjesto i vrijeme. Jer nitko ne želi da ga se zapravo vidi dok „ide u kupaonicu“, i "obogaćivanje" govora aluzijama na razna tjelesna pražnjenja pokazuje vulgarnost i nedostatak taktičnosti.
Zaista, u svemu ovome, ono što je najružnije kod “psovanja” (u širem smislu), i korištenju takvih riječi, je da ono čini dušu grubom, a na kraju djeluje i na grubost u ponašanju. Time se može sastrugati nečija moralna otpornost, popuštajući nižim impulsima, bilo da se radi o ljutnji, ili nečemu više seksualnom ili senzualnom. Kaže se da “odjeća čini čovjeka”, ali točnije je da misao stvara govor, koji zauzvrat osnažuje misao, koja zatim stvara akciju, koja zaista čini čovjeka, ako možete slijediti moju logiku.

Ukratko, mi smo ono kako mislimo, govorimo i djelujemo.
“Manire su pristup moralu” i manire su također čuvari morala. Ako dozvolimo da postanemo grubi i nepristojni, uskoro ćemo, ja tako mislim, također postati nemoralni, jer smo “odbacili” to svladavanje naših nižih impulsa.
Razmislite o riječima apostola Jakova iz trećeg odlomka njegovog biblijskog pisma:
"Jer svi griješimo u mnogome. Ako tko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek; može zauzdati i sve tijelo. Ako li konjima mećemo uzde u usta, da nam se pokoravaju, s time sve tijelo njihovo ravnamo. Gle, i lađe, iako su velike, i silni ih vjetrovi gone, okreću se malim kormilom, kamogod hoće volja kormilarova. A tako je i jezik malen ud, a ipak čini silno s velikim stvarima. Gle, mala vatra, i koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik je među našim udovima, koji kalja sve tijelo i pali kolo života našega, sam zapaljen od pakla."
Nema ništa “muževno” u puštanju svojeg jezika s lanca vulgarnostima. Zapravo, to je ženstvenost i slabost koja se skriva iza površnog tankog sloja “snažnosti”, ono što je Ivan Pavao II. nazvao “mačizmom”, sprdnjom i preokretanjem istinske “muževnosti”, tako  često viđeno u našem društvu punom muškaraca s vazektomijama koji izriču seksualne kletve, hvale se o svojim prošlim i budućim nepostojećim, ili patetičnim, podvizima, dok u stvarnosti doma impotentno gledaju porno filmove, žvaču Viagru u pustoj nadi da će povratiti svoj libido. Parodija prave muževnosti u našem društvu je skoro s one strane parodije. Da nije tragična slika prave muževnosti u našem društvu, bila bi komična.
Ne, samo muškarac koji može sebe kontrolirati – svoj jezik, um, tijelo i dušu – može uistinu postati svoj gospodar. I upravo takvog pravog muškarca žele prave žene.



Zaključak
Za katolike za kraj, oni koji misle da je vulgarni govor dobar način za evangelizirati i “uklopiti se u masu”: Iako bi moglo biti korisno neke aspekte onih među kojima živimo i radimo, mora postojati granica i ravnoteža: Hoćete li se napiti, bludničiti, bogohuliti ili oprostiti i hvaliti takva ponašanja kod drugih? Kada se radi o govoru, budite sigurni, mora se izbjegavati biti cjepidlaka, pretjerano cenzurirajući, ili uvijek prigovarati kao neki don s Oxforda. Bez uvrijede donovima s Oxforda (iako je Belloc izgleda imao neka loša i neka dobra sjećanja na njih), i profesorskim tipovima općenito. Postoji vrijeme za učeni govor i prikladnu akademsku kritiku, kao  vrijeme za govorni i obični govor. Trebamo prilagoditi način govora ljudima među kojima vodimo razgovor.
Pa ipak, nije mudro spustiti svoj govor na vulgarnu razinu „rulje“, jer bi time jednostavno osnaživali ono što je neuredno ne samo u njima, već i ono u nama, a to se posebno tiče seksualnih izraza.
Puno bolje je pokazati kolegama što znači govoriti dobro, ali energično, ispričati priču bez ukrašavanja rečenica sa j-riječima i drugim gadostima. Postoji preko milijun riječi u engleskom jeziku, plus-minus(većina odraslih zna samo oko 20-35,000, ili oko 3%, ali koriste, možemo pretpostaviti puno manje). Dobro, hajdemo početi koristiti neke od njih i unaprijediti naš rječnik, naše manire i naš moral. Ali većinu vremena, činimo ono što bi Krist činio, koristeći jednostavan, izravan govor, koji je puno efikasniji način evangelizacije.
I prije nego zatvorim ovu temu, dozvolite mi da vam ispričam jednu anegdotu: Sjećam se filma koji sam pogledao prije više godina u kojem glumi Michael Douglas (što je često loš znak), Dan ludila, gdje glumi vrlo ljutog bijelca koji jednostavno to sve ne može podnijeti. Njegov glavni glumac bio je Robert Duvall, neodlučan, pun sumnje, policajac beta-muškarac, kojeg ismijava i zadirkuje njegov šef alfa-muškarac i koji između ostalog odbija izgovarati psovke. U jednoj od posljednjih scena u filmu, Duvall “se suprotstavlja” šefovom maltretiranju, i nakon što mu čestitaju, on odgovara (citiram iz nejasnog sjećanja) j... se, j... se puno. Oooo…
Ostavljam čitatelju da procijeni je li ga to učinilo boljim, ili gorim, čovjekom.

Ali čak i bolje, daleko bolje, bilo bi oplemeniti šefa s nekim mudrim riječima, da neotesani govor ne služi na čast niti njegove značke niti njegovog autoriteta. Niti ne čini dobro ljudima, vječnim bićima... stvorenima na samu sliku Božju i pozvanima na vječnost s Njime zauvijek. Razmislite o sv. Lovri, koji je zadržao smireno i veselo držanje dok je bio živ pečen, čak se i šalio sa svojim mučiteljima. U tom svijetlu, zar ne bi naš govor trebao odgovarati našem vlastitom položaju i pozivu, posebno u najtežim i najnapetijim situacijama?
John Paul Meenan
Izvor