Boriti se s problemima u ponašanju je poput krpanja čarapa - ili bolje rečeno, kao što je to bilo krpanje čarapa. Radili biste i radili na tome dok se rupe konačno ne bi zatvorile, a onda nakon jednog nošenja – evo još rupa!
To je trajalo dok konačno čarapa nije postala više zakrpa nego čarapa i vi biste pomalo plakali u sebi, pitajući se tko to uopće cijeni. Kad bi barem ostale zakrpane! Ali ako nisu, ti bi stalno počinjao ispočetka.
Ali budući da Bog koristi najtrivijalnije stvari kako bi ukazao na put do savršenstva, s vremena na vrijeme usred kukanja shvatit ćete da Bog vidi, čak i ako nitko drugi ne vidi koliko ste truda uložili u to.
I svaki rez i šav bio je svet u Njegovim očima, jer ste radili na pozivu koji je za vas bio put u Nebo.
To bi se moglo nazvati "nenavezanost u krpanju": krpati čarape za ljubav Božju.
Moramo razviti tu istu vrstu nenavezanosti ako želimo dovesti našu djecu do nenavezanosti u njihovom ponašanju. Oni će to naučiti i s lakoćom primijeniti na svu ljepotu, red i blagodat prirode, ali neizmjerno je teže i bolno sporije naučiti to primijeniti na sebe.
To znači učiti iste lekcije uvijek iznova.
Moderne majke već se toliko dugo oslanjaju na knjige o psihologiji za tumačenje ponašanja djeteta da kad bi se sve knjige o psihologiji spalile do temelja, malo bi se majki moglo opustiti s uvjerenjem da Božja ljubav, majčinski instinkt i božanska milost mogu zauzeti njihovo mjesto.
Ne umanjujem rad dječjih psihologa. Naučili su nas mnogim novim uvidima u potrebe i ponašanje naše djece. Ali Bog nas može naučiti još više, jer dječja samovolja, njihov neposluh i njihovi napadi bijesa jednako rječito govore o njihovoj vlastitoj potrazi za Bogom i savršenstvom kao što naši grijesi govore o našima.
Ono što svi mi - mali ili veliki - želimo je Bog; međutim, ako to ne shvaćamo, odabiremo mnoge neplemenite stvari umjesto Njega. A ako želimo učiti djecu da budu dobra dobrotom koja je trajna, moramo ih učiti da budu dobri za ljubav Božju.
