19. VELJAČE 2026.BISKUPSKA POSVEĆENJA 2026., P. PAGLIARANI, SVETA STOLICA - PREGOVORI
Odgovor Generalnog vijeća Svećeničkog bratstva sv. Pija X. predstojniku Dikasterija za nauk vjere
Menzingen, 18. veljače 2026.
Pepelnica
Uzoriti,
prije svega, zahvaljujem Vam što ste me primili 12. veljače i što ste objavili sadržaj našeg sastanka, što promiče savršenu transparentnost u komunikaciji.
Mogu samo pozdraviti otvaranje doktrinarne rasprave, kako je danas signalizirala Sveta Stolica, iz jednostavnog razloga što sam to sâm predložio prije točno sedam godina, u pismu od 17. siječnja 2019.[1] U to vrijeme Dikasterij nije istinski izrazio interes za takvu raspravu, s usmeno iznesenim obrazloženjem da je doktrinarni sporazum između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nemoguć.
Sa strane Bratstva, doktrinarna rasprava je oduvijek bila – i ostaje – poželjna i korisna. Doista, čak i ako ne postignemo dogovor, bratski razgovor nam omogućuje da se bolje upoznamo, da pročistimo i produbimo vlastite argumente te da bolje razumijemo duh i namjere koje stoje iza stavova naših sugovornika – posebno njihovu istinsku ljubav prema Istini, dušama i Crkvi. To vrijedi, u svakom trenutku, za obje strane.
Upravo je to bila moja namjera 2019. godine, kada sam predložio raspravu u mirnom i staloženom vremenu, bez pritiska ili prijetnje mogućim izopćenjem, što bi potkopalo slobodan dijalog – kao što je, nažalost, situacija danas.
S tim u vidu, iako se svakako radujem novom otvaranju dijaloga i pozitivnom odgovoru na moj prijedlog iz 2019. godine, ne mogu prihvatiti perspektivu i ciljeve u kojima Dikasterij nudi nastavak dijaloga u sadašnjoj situaciji, niti odgodu datuma 1. srpnja.
S poštovanjem Vam predstavljam razloge za to, kojima ću dodati neka dodatna razmatranja.
1. Oboje unaprijed znamo da se doktrinarno ne možemo složiti, posebno u vezi s temeljnim smjernicama usvojenim od Drugog vatikanskog sabora. Ovo neslaganje, što se tiče Bratstva, ne proizlazi iz pukog različitog mišljenja, već iz istinskog prigovora savjesti, koji proizlazi iz onoga što se pokazalo kao prekid s Tradicijom Crkve. Ovaj složeni čvor postao je nažalost još nerazmrsiviji s doktrinarnim i pastoralnim razvojem iz nedavnih pontifikata.
Stoga ne vidim kako bi zajednički proces dijaloga mogao završiti zajedničkim određivanjem što bi predstavljalo „minimalne zahtjeve za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“, budući da se – kako ste i sami izravno istaknuli – tekstovi Sabora ne mogu ispravljati, niti se može dovoditi u pitanje legitimnost liturgijske reforme.
2. Ovaj dijalog trebao bi razjasniti tumačenje Drugog vatikanskog sabora. Ali to tumačenje je već jasno dano u postkoncilskom razdoblju i u naknadnim dokumentima Svete Stolice. Drugi vatikanski sabor nije skup tekstova otvorenih slobodnom tumačenju jer su ga uzastopni pape prihvaćali, razvijali i primjenjivali šezdeset godina, prema preciznim doktrinarnim i pastoralnim usmjerenjima.
Ovo službeno čitanje izraženo je, na primjer, u glavnim tekstovima kao što su Redemptor hominis, Ut unum sint, Evangelii gaudium ili Amoris lætitia. To je također očito u liturgijskoj reformi, shvaćenoj u svjetlu načela ponovno potvrđenih u Traditionis custodes. Svi ovi dokumenti pokazuju da je doktrinarni i pastoralni okvir unutar kojeg Sveta Stolica namjerava smjestiti bilo kakvu raspravu već čvrsto utvrđen.
3. Ne može se zanemariti kontekst dijaloga koji se danas predlaže. Sedam godina čekamo povoljan odgovor na prijedlog doktrinarne rasprave iz 2019. godine. Nedavno smo dva puta pisali Svetom Ocu: prvo da zatražimo audijenciju, a zatim da jasno i s poštovanjem objasnimo naše potrebe i stvarnu situaciju Bratstva.
Ipak, nakon duge šutnje, tek kada se spomenu biskupska posvećenja, daje se ponuda za nastavak dijalog, što se stoga čini sporim i uvjetnim. Doista, ruku pruženu za otvaranje dijaloga nažalost prati druga ruka koja je već spremna nametnuti sankcije. Govori se o prekidu zajedništva, o raskolu[2] i o „ozbiljnim posljedicama“. Štoviše, ta je prijetnja sada javna, stvarajući pritisak koji je teško spojiv s istinskom željom za bratskom raspravom i konstruktivnim dijalogom.
4. Nadalje, čini nam se nemogućnim ući u dijalog kako bismo definirali što bi mogli biti minimalni zahtjevi za crkveno zajedništvo, jednostavno zato što ta zadaća nama ne pripada. Kroz stoljeća je kriterije za pripadnost Crkvi utvrdilo i definiralo Učiteljstvo. Ono što netko mora vjerovati da bi bio katolik oduvijek se autoritativno naučavalo, u stalnoj vjernosti Tradiciji.
Stoga ne vidimo kako bi ti kriteriji mogli biti predmet zajedničkog razlučivanja kroz dijalog, niti kako bi se danas mogli preispitati da ne bi odgovarali onome što je Tradicija Crkve oduvijek učila – i što mi osobno želimo vjerno poštivati.
5. Konačno, ako se predviđa dijalog s ciljem izrade doktrinarne izjave u vezi s Drugim vatikanskim saborom koju bi Bratstvo moglo prihvatiti, ne možemo zanemariti povijesne presedane glede napora učinjenih u tom smjeru. Svrnuo bih Vam pozornost na onaj nedavni: Sveta Stolica i Bratstvo vodili su dugi tijek dijaloga, počevši od 2009., osobito intenzivan dvije godine, a zatim sporadično nastavljen do 6. lipnja 2017. Kroz te godine nastojali smo postići ono što Dikasterij sada predlaže.
Ipak, sve je na kraju završilo na drastičan način, jednostranom odlukom kardinala Müllera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere, koji je u lipnju 2017. svečano, na svoj način, utvrdio „minimalne zahtjeve za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“, izričito uključujući cijeli Koncil i postkoncilsko razdoblje.[3] To pokazuje da, ako se ustraje u doktrinarnom dijalogu koji je previše forsiran i kojem nedostaje dovoljno staloženosti, dugoročno se, umjesto postizanja zadovoljavajućeg rezultata, samo pogoršava situacija.
Dakle, u zajedničkom priznanju da ne možemo postići dogovor o nauku, čini mi se da je jedina točka oko koje se možemo složiti ona o ljubavi prema dušama i prema Crkvi.
Kao kardinal i biskup, prije svega ste pastir: dopustite mi da Vam se obratim u tom svojstvu. Bratstvo je objektivna stvarnost: ono postoji. Zato su tijekom godina rimski prvosvećenici primijetili tu stvarnost te kroz konkretne i značajne čine prepoznali vrijednost dobra koje ono može postići, unatoč svojoj kanonskoj situaciji. To je i razlog zašto danas razgovaramo.
Isto Bratstvo traži od Vas samo da mu se dopusti da nastavi činiti to isto dobro za duše kojima podjeljuje svete sakramente. Ne traži od Vas ništa drugo – nikakve povlastice, pa čak ni kanonsku regularizaciju, koja je u trenutnom stanju stvari nepraktična zbog doktrinarnih razilaženja. Bratstvo ne može napustiti duše. Potreba za sakramentima je konkretna, kratkoročna potreba za opstanak Tradicije, u službi Svete Katoličke Crkve.
Možemo se složiti oko jedne točke: nitko od nas ne želi ponovno otvarati rane. Neću ovdje ponavljati sve što smo već izrazili u pismu upućenom papi Lavu XIV., koje Vam je izravno dostupno. Samo naglašavam da je u sadašnjem stanju jedini istinski održivi put, put ljubavi.
Tijekom posljednjeg desetljeća papa Franjo i Vi obilato ste zagovarali „slušanje“ i razumijevanje nestandardnih, složenih, iznimnih i posebnih situacija. Također ste željeli primjenu prava koje je uvijek pastoralno, fleksibilno i razumno, bez pretenzija da se sve rješava pravnim automatizmom i unaprijed utvrđenim okvirima. U ovom trenutku Bratstvo od Vas ne traži ništa više od toga – i ne traži to prije svega za sebe: traži to za ove duše, za koje, kako je već obećano Svetom Ocu, ono nema drugu namjeru nego učiniti ih pravom djecom Rimske Crkve.
Konačno, postoji još jedna točka oko koje se također slažemo i koja bi nas trebala ohrabriti: vrijeme koje nas dijeli od 1. srpnja je vrijeme molitve. To je trenutak kada molimo Nebo za posebnu milost, a od Svete Stolice za razumijevanje. Molim za Vas posebno Duha Svetoga i – nemojte ovo shvatiti kao provokaciju – Njegovu presvetu Zaručnicu, Posrednicu svih milosti.
Želim Vam iskreno zahvaliti na pažnji koju ste mi posvetili i na interesu koji ćete ljubazno pokazati u ovoj stvari.
Molim vas, Uzoriti, primite izraze mojih najiskrenijih pozdrava i moje odanosti u Gospodinu.
Davide Pagliarani, generalni poglavar
+ Alfonso de Galarreta, prvi generalni asistent
Christian Bouchacourt, drugi generalni asistent
+ Bernard Fellay, prvi generalni savjetnik, bivši generalni poglavar
Franz Schmidberger, prvi generalni savjetnik, bivši generalni poglavar
[1] Usp. I. prilog.
[2] Međutim, Bratstvo se brani od svake optužbe za raskol i, oslanjajući se na svu tradicionalnu teologiju i stalni nauk Crkve, tvrdi da biskupsko posvećenje koje nije odobrila Sveta Stolica ne predstavlja prekid zajedništva – pod uvjetom da ga ne prati raskolnička namjera ili dodjeljivanje jurisdikcije. Usp. II. prilog.
[3] Usp. III. prilog.
