Zamagljeni teleskop

Kada astronomi žele promatrati zvjezdano nebo, oni ne postave svoje teleskope u sobu ispunjenu dimom, prašinom i izmaglicom, već odlaze van na čisti zrak, u ono vrijeme kada je atmosfera savršeno čista.

Razlog je očigledan. Oni tako djeluju da mogu vidjeti zvijezde jasnije i izrazitije, i da leće njihovih instrumenata mogu biti slobodne od dima i vlage. Isti argument možemo primijeniti na vjeru; ona je teleskop pomoću kojeg mi možemo vidjeti nebeske i nadnaravne stvari koje samo oko razuma nije sposobno primijetiti. Ali taj nadnaravni teleskop mora biti čist i bistar i ne smije mu se dozvoliti da se zamuti. Kako se on zamuti; kako se nevjera uvlači u glavu i srce? To je pitanje. A sada poslušajte odgovor:

Tko skreće u nevjeru? Onaj koji provodi svoju mladost u molitvi i učenju, a zatim kao Božji svećenik daje primjer svijetu čistog i neokaljanog života? Djevice posvećene Bogu koje se posvećuju osami samostana da bi razmatrale vječne istine? Hrabri mladići koji sve čine da štite svoju krepost čistoće i koji su pažljivi da očiste svoje savjesti čestim primanjem sakramenata? Zasigurno ne! Oni mogu jasno vidjeti; leće njihovih teleskopa nisu zamućene. 

Tko skreće u nevjeru? Oni čija su srca puna dima grijeha, maglice zlih strasti; oni koji su neskloni svetim istinama vjere i koji preziru njezine opomene i ukore zbog grješnih života koje vode. Bilo bi divno da takve osobe mogu jasno vidjeti kao oni koji, slobodni od zlih strasti, slijede istinu.

Da, poroci, zlo, razuzdane, samovoljne strasti su ti koji lišavaju ljude njihove vjere. Tko je taj koji, na primjer, ismijava ispovijed i pričest, ili prezire i grdi crkvene zapovijedi? To je čovjek koji nalazi teškim ispovijedati sramotne čini koje stalno isponova počinja. Tko je taj koji počinje sumnjati u vječnu kaznu? To je čovjek koji je ovisan o poroku, koji drhti na pomisao o paklu i svim srcem želi da takvo mjesto ne postoji. Griješno zadovoljenje strasti je to što proizvodi krivovjerja, a porok je taj koji ih održava na životu.

Postoji jedan određeni porok koji postepeno oslabljuje i uništava mentalne sposobnosti čovjeka. Čovjek obdaren najvećim darovima može postati slab u intelektu i pamćenju, i ako se to dogodi u vezi svjetovnih stvari, porok o kojem govorim napada sve češće i neizbježno nadnaravne darove duše.  „Tjelesni čovjek“, kaže sv. Pavao, „ne prima što je od Duha Božjega.“ (2 Kor 2:14) Stoga sv. Jeronim, naučitelj Crkve kaže: „Teško je naći krivovjernika koji je čist.“ 

Ako otvorimo stranice crkvene povijesti, naći ćemo da je ta istina potvrđena na najupadljiviji način. Ilustrirat ćemo to jednim primjerom. Sveti Franjo Saleški, veliki biskup Ženeve, obratio je 70,000 protestanata. Njegova revnost za duše navela ga je da se obrati učenom kalvinistu, vođi te sekte u gradu Ženevi. On je u to vrijeme bio sedamdeset godina star; njegova ćelava glava i snježnobijela brada ukazivale su na razdoblje života koje se bliži vratima vječnosti. Sveti biskup mu je razložio, na najuvjerljiviji način, istine katoličke vjere, po kojoj jedino možemo biti spašeni. Beza – to je bilo ime starog učenjaka – Beza se proglasio svladanim i priznao je da nema više ništa za izjaviti!

Je li se Beza obratio? Ne! Taj starac nalikovao je na brdo Etnu, koje, iako pokriveno snijegom, izbacuje vatru – jer on je bio rob požude. Uzdahnuo je nad svojom slabošću i ukazujući na predmet svoje nedopuštene ljubavi, rekao: „Vidite, upravo zbog toga ostajem kalvinist i ne mogu prihvatiti pravu vjeru.“ To je bio njegov konačni odgovor i umro je kao krivovjernik.

Stoga se mi ne možemo čuditi kada danas postoje toliki kršćani čija se vjera ohladila, ili koji su je posve izgubili, a među tim brojem mogu se naći – taj prizor ispunja me tugom i boli – mnogi mladići koji su krenuli u život neiskvareni i puni vjere. Mi sada vidimo mnoge od njih kako povlađuju svojim strastima i kako su postali robovi poroka.

Zato te, moj dragi mladi prijatelju, bližeći se zaključku ovih instrukcija vezanih uz vjeru, ja preklinjem svime što ti je drago i sveto, da bdiješ i moliš, da ne bi izgubio vjeru! Uvijek budi na oprezu da ti se ne zamagli nebeski teleskop kroz grijeh i poroke! 

Ozbiljno razmišljaj o tome kako je dobro živjeti kao katolik i kako je dobro umrijeti kao katolik. Niti jedan katolik nije se odrekao svoje vjere na samrti; ali mnogi su se nevjernici i krivovjernici vratili u okrilje Crkve kada su vidjeli da im se približava smrt. Dobro je za njih ako barem to učine! Ali ti ostani vjeran svojoj katoličkoj vjeri u mislima, riječi i djelu, do svog posljednjeg daha.

„A pravednik moj živjet će od vjere“, kaže sv. Pavao (Heb 10:38). 

Nikad ne popuštaj zbog ljudskih obzira; budi neustrašiv u ispovijedanju svoje vjere; teži poučavanju drugih živeći prema svojoj vjeri. Život vjere daje snagu, utjehu i mir duši usred životnih nedaća; to je najbolje osiguranje za dobru smrt i blaženu vječnost. 

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 46. - 49.

Lažni štovatelji i lažne pobožnosti vs. prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici

Važno je znati izabrati pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici, jer danas više nego ikada ima lažnih pobožnosti prema njoj, koje je lako uzeti za istinite. Đavao, kao novčani krivotvoritelj te vješt i iskusan varalica, već je izvarao i upropastio mnoge duše lažnom pobožnošću prema Presvetoj Djevici i uvijek se služi svojim đavolskim iskustvom da upropasti još mnoge druge, zabavljajući ih i uspavljujući ih u grijehu pod izlikom koje slabo izmoljene molitve i koje izvanjske pobožnosti koju im nadahnjuje.

Kao što novčani krivotvoritelj redovito krivotvori samo zlato i srebro, a sasvim rijetko druge kovine, jer mu se to ne isplati, tako i opaki duh ne krivotvori toliko druge pobožnosti koliko one koje se odnose na Isusa i Mariju, naime pobožnosti prema Svetoj Pričesti i prema Presvetoj Djevici, jer su one prema drugim pobožnostima što je zlato i srebro među kovinama. 

Od vrlo velike je važnosti upoznati, na prvom mjestu lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, da ih izbjegavamo i da pravu prigrlimo; zatim koja je od tolikih raznih pobožnih vježbi prave pobožnosti prema svetoj Djevici najsavršenija, njoj najdraža, kojom Boga najviše slavimo, a sebe najlakše posvećujemo pa da tu odaberemo.

Ja nalazim sedam vrsta lažnih štovatelja i lažnih pobožnosti prema Presvetoj Djevici. To su: 

1. Štovatelji kritičari - Oni su redovito oholi mudraci, jaki i umišljeni duhovi, koji imaju u dnu duše nešto pobožnosti prema Presvetoj Djevici, ali koji protresaju gotovo sve pobožne vježbe prema njoj, što ih priprosti puk obavlja bezazleno i sveto na čast ove dobre Majke, jer im nisu po ćudi. Oni dovode u sumnju sva čudesa i događaje što ih donose vjerodostojni svjedoci, ili su izvađeni iz redovničkih ljetopisa, a potvrđuju milosrđe i moć Presvete Djevice. Mrsko im je vidjeti jednostavan i ponizan puk gdje kleči i moli se Bogu pred oltarom ili slikom Presvete Djevice, a katkada i na uglu ulice; dapače ih okrivljavaju i zbog idolopoklonstva, kao da bi se oni klanjali drvu ili kamenu.

2. Bojažljivi štovatelji - To su oni koji se boje da će osramotiti Sina časteći Majku; da ne bi uzvisujući Mariju ponizili Isusa. Oni ne mogu trpjeti da se Presvetoj Djevici daju predostojne hvale, koje su joj davali sveti Oci. Teškom mukom podnose da više svijeta kleči pred kojim Marijinim oltarom nego pred Presvetim Sakramentom, kao da se te dvije pobožnosti ne daju spojiti i kao da se oni koji se mole Presvetoj Djevici ne mole i Isusu Kristu preko nje! Oni ne daju govoriti o njoj tako često, niti da joj se tko tako često obraća. Evo nekoliko njihovih običnih krilatica: "Čemu tolike krunice, tolike bratovštine i tolike izvanjske pobožnosti na čast Gospinu? Ima u tom puno neznanja! To će reći ruglu izvrgavati našu svetu vjeru. Radije nam govorite o Isusovim štovateljima (često spominju Isusa, ali – govorim usput – na njegovo ime ne skidaju kape): treba se utjecati Isusu; On je naš jedini posrednik. Njega treba propovijedati: to je ozbiljna pobožnost." To što oni govore u neku je ruku i istinito. Ali kako te izreke primjenjuju na pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici da je zapriječe, njihovo je govorenje stvar veoma pogibeljna, dapače je to lukava đavolska zamka, koja se skriva kao za veće dobro. Jer nikada bolje ne štujemo Isusa Krista nego kada koliko više možemo štujemo Presvetu Djevicu, jer nju častimo samo zato da savršenije častimo Isusa Krista i jer se njoj obraćamo kao putu koji nas vodi k našem cilju – koji je Isus Krist.

3. Izvanjski štovatelji - To su one osobe koje stavljaju svoju pobožnost prema Presvetoj Djevici u izvanjska djela. Jer nemaju unutarnjeg duha, prija im samo vanjština pobožnosti. Oni će izmoliti silu krunica, ali na brzinu; slušat će mnogo svetih Misa, ali bez pažnje; ići će u procesije, ali bez ikakve pobožnosti; ući će u sve bratovštine, ali neće popraviti svoga života, niti će opirati svojim strastima niti će nasljedovati kreposti ove Presvete Djevice. Njima se u pobožnosti dopada samo njezina osjetna strana, a ne mili im se njezina zbiljnost. Zato ako ne osjećaju osjetne ugodnosti u svojim vježbama, misle da ne rade više ništa, pa se zbune te ih potpuno zapuštaju ili ih obavljaju kad im padne na pamet. Svijet je pun takvih izvanjskih pobožnjaka. Oni su najstroži kritičari osoba odanih molitvi, osoba koje, dakako, ne preziru izvanjsku čednost, tu stalnu pratilicu prave pobožnosti, ali najviše nastoje oko unutarnjosti, jer nju smatraju bitnom.

4. Preuzetni štovatelji  - Oni su grešnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv. Ružarija ili Škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni u to ne vjeruju. Odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi;  dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k tomu da su pobožni prema Presvetoj Djevici; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine sedam Oče naša i sedam Zdravo Marija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin časoslov, poste, itd.

Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina? Da Marija smatra za se zakonom milosrdno spašavati tu vrstu ljudi, to bi ona odabrala grijeh i pomagala bi razapinjanje i vrijeđanje svoga Sina; ali tko bi se usudio i pomisliti na to? Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, iako to je poželjno; ali – pazite dobro što kažem – treba nam barem: prvo, imati čvrstu odluku da ćemo izbjegavati barem svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd.

5. Nepostojani štovatelji - To su oni koji su pobožni Presvetoj Djevici na mahove i po ćudljivosti; sad su gorljivi, a sad su mlaki; čas su spremni poduzeti sve na njezinu službu, a malo kasnije nisu više oni isti. Isprva će se dati na sve Gospine pobožnosti i upisati se u njezine bratovštine, a zatim već ne vrše pravila tih bratovština. Mijenjaju se kao mjesec, pa ih s pravom Marija meće pod noge, zajedno s njime, jer su prevrtljivi i nedostojni ubrojiti se u sluge ove vjerne Djevice, u kojima su vjernost i postojanost kao urođene. Mjesto da se pretrpavaju tolikim molitvama i pobožnim vježbama, bolje bi im bilo odabrati ih manje pa ih vršiti s ljubavlju i vjerno, usprkos svijetu, đavlu i tijelu.

6. Licemjerni štovatelji - To su oni koji skrivaju svoje grijehe i svoje zle navike pod plašt ove vjerne Djevice, da ih ljudi drže za ono što nisu.

7. Sebični štovatelji - To su oni koji se utječu Presvetoj Djevici samo da dobiju koju parnicu, da izbjegnu kojoj pogibelji ili da ozdrave od bolesti ili radi koje druge slične potrebe. Bez toga bi zaboravili i na nju. 

Pošto smo razotkrili i osudili lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, treba nam sada u malo riječi objasniti pravu, koja je : 

1. Unutarnja, to jest ona koja proizlazi iz duše i srca i potječe od cijene kojom cijenimo Presvetu Djevicu, od uzvišenog poimanja njezine veličine i od naše ljubavi prema njoj.

2. Nježna pobožnost, to jest puna pouzdanja u Presvetu Djevicu, kao što je dijete puno pouzdanja u svoju dobru majku. Takva nas pobožnost navodi utjecati se njoj u svim našim potrebama, tjelesnim i duševnim, s velikom jednostavnošću, pouzdanjem i nježnošću; njoj se obraćati za pomoć kao svojoj dobroj Majci u svako doba, na svakom mjestu i u svemu, u našim sumnjama, da nam ih riješi; u našim stranputicama, da nas privede na pravi put; u našim napastima, da nas podupre; u našim slabostima, da nas ojača; u našim posrtajima, da nas pridigne; u našem malodušju, da nas ohrabri; u našim skrupulama, da nas od njih oslobodi; u našim križevima, mukama i protivštinama našeg života, da nas utješi. 

3. Sveta, to jest da navodi dušu da bježi od grijeha i da nasljeduje Njezine kreposti, osobito njezinu duboku poniznost, njezinu živu vjeru, njezin slijepi posluh, njezinu neprestanu molitvu, njezino posvemašnje mrtvljenje, njezinu božansku čistoću, njezinu žarku ljubav, njezinu junačku strpljivost, njezinu anđeosku blagost i njezinu uzvišenu mudrost.

4. Postojana, to jest da utvrđuje dušu u dobru, navodi je da lako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i strastima tjelesnim i đavolskim napastima.

5. Nesebična, to jest ona nadahnjuje pobožnu dušu da nimalo ne traži sebe nego samo Boga u njegovoj Presvetoj Majci. Pravi Marijin štovatelj ne služi ovoj uzvišenoj Kraljici iz pohlepe za dobitkom i koristi, niti radi svoga dobra ni vremenitog ni vječnog, ni tjelesnog ni duhovnog, nego samo zato jer Ona zaslužuje da se služi njoj i samo Bogu u njoj. Ne ljubi Mariju zato jer mu dijeli milosti ili jer se nada od nje dobru, nego jer je dostojna ljubavi. Stoga je ljubi i služi joj jednako vjerno u svojoj dosadi i suši, kao i u svojoj osjetnoj slasti i gorljivosti. Ljube je jednako na Kalvariji kao i na svadbi u Kani.

(Sv. Ljudevit Montfortski – „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“)

Kardinal Burke odbija 'zajedničko pričešćivanje' i prije Papina priznanja Lutheru u Švedskoj

"Nepromjenjiv je nauk" Katoličke Crkve da samo oni koji vjeruju da je Isus Krist uistinu nazočan u posvećenomu kruhu i vinu mogu primiti sv. pričest, izjavio je kardinal Raymond Burke. Vatikanski je kardinal rekao da Pavao jasno kaže da ako osoba koja prima a ne priznaje tijelo Kristovo tijelo, on "blaguje svoju osudu".   

"To je svetogrđe. To ubrajamo u najozbiljnije grijehe ", rekao je.   

Kardinal je uzvratio na pitanje o zajedničkomu pričešćivanju s drugim kršćanskim vjerama, koje mu je postavio John-Henry Westen, iz LifeSiteNewsa, za vrijeme predstavljanje hrvatske inačice knjige knjige o euharistiji u Zagrebu, u Hrvatskoj.   

"Nitko ne može primiti sv. euharistiju, samo ako smatra da hostiju koju prima, premda izgleda kao kruh, ima okus kruha i miriše na kruh, je pravo Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja vjeruje u ovo može primiti presveti sakrament, može primiti sv. pričest," kaže on.   

Burkeove izjave dolaze nekoliko dana prije odlaska pape Franje u Lund, u Švedskoj, na 500. obljetnicu, kada je Martin Luther čavlima prikačio svojih 95 tvrdnji na vrata crkve dvorca u Wittenbergu, 31. listopada 1517. godine. Luteranski i katolički biskupi ponadali su se da će Papa, makar u početku, dopustiti zajedničko pričešćivanje luteranima koji su u braku s katolicima. 

Papa je pokazao otvorenost prema luteranima za primanje pričesti s katolicima, govoreći jednoj luteranskoj protestantici, prošle godine, da "ide naprijed" vođena svojom savješću. Također, prošle godine, luteranski pastor iz Rima ustrajao je na tomu da papa "otvori vrata" pričešćivanju  katolika i luterana, nakon što je posjetio luteransku zajednicu i izjavivši da ove dvije vjere "trebaju ići zajedno."   
Ali, kardinal Robert Sarah, glavni vatikanski obredničar, odgovorio je, nakon nekoliko dana, da "zajedničko pričešćivanje nije dopušteno između katolika i nekatolika", dodajući da "da se mora priznati katolička vjera. Nekatolik ne može primiti pričest. To je vrlo, vrlo jasno. To nije pitanje  savjesti. "   

Burke je nazvao "veoma zamršenim" bilo koga upućivati da bi na predstojećoj proslavi, u čast Martin Luthera, trebala biti "prigoda nekakvoga 'euharistijskog gostoprimstva' ili zajedničkoga pričešćivanja."   

"To nije moguće. Da, to je nepromjenjivo ", rekao je on.   

"Ili je sveta hostija Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Kristovo, ili nije. Ako nije, onda to je najteži grijeh ponuditi svetu hostiju nekomu tko u nju ne vjeruje", zaključio je.       

Cijela izjava kardinala Burkea  za  LifeSiteNews: 

Preuzvišeni! ima li nešto o svetoj euharistiji što zabranjuje zajedničko pričešćivanje s drugim kršćanskim sljedbama? Sljedeći tjedan ima, a veći i sada, da se neki od luteranskih poglavara nadaju primanju pričesti i mogućnosti zajedničkoga pričešćivanja među različitim kršćanskim vjerama. Ima li nešto o svetoj euharistiji što zabranjuje, ako postoji takva zabrana, je li taj nauk nepromjenjiv? 

Kardinal Raymond Burke: Što je sa svetom euharistijom (koja zabranjuje zajedničko pričešćivanje među vjerama)? Sveta euharistija je prava tijelom, krvlju, dušom i božanstvom Kristovim, nakon što svećenik izgovori posvetu,  posuđujući osobno svoj glas Kristu, koji je onaj koji djeluje na svetoj misi, kada kruh i vino mijenjaju svoju bit u tijelo i krv gospodina našega Isusa Krista.   

I tako, nitko ne može pristupiti svetoj euharistiji, osim ako smatra da je hostija koju prima, premda izgleda kao kruh, ima okus kruha i miriše na kruh, pravo je Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja vjeruje u ovo može pristupiti presvetomu sakramentu, može primiti svetu pričest.

Sv. Pavao objašnjava ovo, u 11. poglavlju svoje prve poslanice Korinćanima, kada su se događale zlouporabe u euharistijskomu slavlju u ranoj Crkvi. On je veoma otvoreno rekao da osoba koja prima svetu pričest, bez priznavanja Kristova tijela, blaguje svoju osudu. To je svetogrđe. To je jedan od najtežih grijeha.   

Stoga ne pozivamo one koji ne vjeruju u zbiljnu nazočnost primajući svetu pričest, prije svega iz poštovanja prema gospodinu našem Isusu Kristu, i zbog poštovanja prema zbiljnoj euharistiji, ali i zbog poštovanja tih osoba, jer pozvati ih da prime nešto u što oni ne vjeruju je krajnji znak nepoštovanja našega Gospodina, što čini veliku štetu dušama onih koji se pozivaju.   

To je jednostavno tako. Na primjer, uzmite klasično luteransko vjerovanje: Postoji ta zamisao o svetoj pričesti kao svojevrsnoj ćudorednoj nazočnosti našega Gospodina u bogoslužnomu slavlju. Ali, kada bogoslužje završi, ti kruhovi koji se koriste - i ja namjerno koristim naziv 'kruhovi', jer oni nisu Kristovo tijelo – jednostavno se vrate u ladicu za neki drugi put.   

Za nas, čim su hostije stave na žrtvenik i budu posvećene, one se pretvaraju (transupstanciraju) u tijelo i krv Kristovu, pohranjuju se u svetohranište, za bolesne i umiruće, izlažu se na klanjanju i za možebitnu pričest vjernika. Prema ovim hostijama nikada se ne možemo ophoditi na neki drugi način, budući su one zbiljna nazočnost Gospodina našega Isusa Krista u našoj sredini.   

Mislim da je veoma teško reći da će proslava, koja će se održati u čast Martinu Lutheru, biti prigoda za neku vrstu 'euharistijskog gostoprimstva“ ili zajedničkoga pričešćivanja. To nije moguće. Da, to je nepromjenjivo.   

Ili je sveta hostija tijelo, krv, duša i božanstvo Kristovo, ili nije. A ako je tako, najozbiljniji je grijeh ponuditi svetu hostiju nekomu tko u nju ne vjeruje.  

Pete Baklinski i John-Henry Westen, Lifesitenews

Izvor