Kako razgovarati sa svojom djecom o intimnim stvarima III.

Drugi dio

Moralni sadržaj spolnog odgoja

Čistoća - principi I. i II.

Katolici koji su odgojeni u vjeri te prakticiraju svoju vjeru u obitelji već jako puno znaju o etici i moralu. Oni znaju što je ispravno ili pogrešno te uvjete pod kojima je nešto ispravno ili pogrešno. Na primjer, katolici znaju da je krađa grijeh. Znaju da je ovisno o vrijednosti i količini ukradene stvari te bogatstvu ili siromaštvu okradene osobe taj grijeh težak ili lak. Oni također znaju da ukrasti hranu ako netko umire od gladi uopće nije grijeh. Praktični katolici znaju obvezatnost svete Mise nedjeljom i nemrsa petkom, a i da postoje okolnosti zbog kojih na to nismo obavezni. Tako je to i s mnogim drugim stvarima. No, veliki broj katolika vrlo je zbunjen oko principa seksualnog morala i izvan i u braku. Nažalost mnoge sve to niti ne zanima. Ali jako je bitno da svi katolici nauče te principe i barem njihovu općenitu primjenu na životne situacije s kojima se susreću. To vas neće učiniti moralnim teologom jer će još uvijek biti puno slučajeva oko kojih ćete se morati posavjetovati s iskusnim duhovnikom. Djeca te principe moraju postepeno naučiti i s vremenom se samostalno suočavati s teškoćama, odnosno procjenjivati situacije i donositi odluke na vlastitu odgovornost. 

U nastojanju da se što vjernije držimo Božjih zapovijedi može se javiti skrupuloznost. 

Što je to skrupuloznost? Neki misle da je ona znak kreposti ili pak pod skrupuloznost trpaju pravu krepost posvećivanja pažnje oslobađanju od lakih grijeha pa čak i malih namjernih pogrešaka. No, to nije tako. Skrupuloznost je stanje u kojem se osoba uznemiruje zbog grijeha kad uopće ne postoji krivnja, ili kad više nije sposobna razlučiti što je ozbiljan, a što laki grijeh, i što uopće nije grijeh. To zaista nije krepost. Na polju čistoće, pažnja koja se posvećuje lakom grijehu i prilikama za grijeh je zdravi znak kreposti. Ali ako osoba misli da su male pogreške ozbiljne, ako ne može razlučiti koji je čin smrtni, a koji laki grijeh, ili uopće nije, ako stalno brine oko toga da li je počinila grijeh ili nije; ako se stalno vraća na jednu te istu stvar i nikad ne donese neki zaključak, ili ako odluči da je dotični čin smrtni grijeh samo da "bude sigurna" - onda je to skrupuloznost. Takva skrupuloznost (osim u nekim rijetkim slučajevima kada to Bog dopušta kao kušnju) je nezdrava i čini štetu duhovnom životu. Bog ne zahtijeva apsolutnu sigurnost u našim djelima. On jedino traži da mi posvetimo razumnu brigu oko pitanja morala kao i u drugim važnim stvarima. Ako mi djelujemo prema razumnoj procjeni, ako ispovijedamo svoje grijehe najbolje i najiskrenije što možemo, onda smo mi ispunili Njegov zakon. Skrupuloznost zahtijeva iskusnog ispovjednika koji će u pokorniku proizvesti sposobnost (barem na kraju) donošenja odluka oko nekog čina i to bez zabrinutosti i krajnje neodlučnosti. To je jedan od razloga zašto je važno znati ove principe jer će oni omogućiti lakše donošenje odluka.

Kada ih djeca trebaju naučiti? 

Djeca trebaju naučiti glavne principe čednosti u ranom djetinjstvu, između 6 i 10 godina. Do vremena kada im postane privlačan spolni užitak već trebaju znati sve principe i primjenjivati ih na uobičajene opasnosti s kojima se susreću u mladosti.

 

Općeniti uvjeti za teški grijeh

Osoba čini težak, ili smrtni grijeh ako ona:

1. Krši moralni zakon u ozbiljnim stvarima.

2. Čini to svjesno i namjerno.

3. Izabire taj čin s punim i potpunim pristankom svoje volje.

Zato, ako osoba ne shvaća ozbiljnost onoga što radi, ako nije slobodna ili ako zapravo ne pristaje svojevoljno na to, onda je taj čin laki grijeh. Na primjer, Ivan koji s tri godine dira svoje genitalije, uopće ne čini grijeh jer ne zna da je takvo ponašanje pogrešno. Paula, koja s deset godina slučajno otkrije samozadovoljavanje, vjerojatno uopće ne čini grijeh prvi puta kada to napravi. Ali oba djeteta treba ispraviti i podučiti. Ivana treba lagano opomenuti na isti način kao kad  stavlja palac u usta. No, netko ozbiljno treba popričati s Paulom i reći joj da je počinila nešto što je grješno iako ona to nije znala i nije zbog toga ovaj puta kriva. Takva opomena je potrebna jer se navika te vrste lako formira i onda će biti potrebna teška borba da je se nadvlada. 

Užitak i ugoda

Užitak je nešto što počiva u tijelu. On je tu, velikim dijelom, bez naše želje. Na primjer, parfem nam fino miriše htjeli mi to ili ne. Baršun je ugodan na koži htjeli mi to ili ne. U tim slučajevima, mi se obično možemo udaljiti od izvora užitka ako to želimo. No, to nije uvijek slučaj sa spolnim užitkom. Ponekad on dođe bez naše želje i volje. Ali važno je da se ne smije zanijeti njime, da ga se ne smije htjeti, željeti, uzrokovati, odobravati, ili namjerno iskusiti izvan braka. To je vrlo važno. Ponekad se spolni užitak, pogotovo kod muškaraca, pojavi bez nekog jasnog uzroka. Grijeh leži u svojevoljnom pristanku ili namjernom uživanju, ne nužno u samom iskustvu tjelesnog užitka. 

Moralni principi za neoženjene

1. Namjerno izazvati čak i najmanji spolni užitak, sam ili s nekim drugim, ili prepustiti mu se svojevoljno ako je slučajno izazvan, je uvijek smrtni grijeh. Odnosno drugim riječima, smrtni je grijeh tražiti, uzrokovati ili svojevoljno doživjeti spolni užitak, bio takav užitak potpun ili nepotpun.

Primijetite da taj princip vrijedi za sve grijehe nečistoće, bilo da je učinjen sam ili s drugom osobom bilo kojeg spola. To stavlja odgovornost na pojedinca. Čim se pojavi osjećaj nečiste ugode ili užitka, za kojeg se ne smije zamijeniti neki drugi tjelesni osjećaj, osoba treba odbiti svoj pristanak. To je najbolje učiniti izgovaranjem molitve.

Za neoženjene je i nepotpuni i potpuni užitak smrtni grijeh ako volja to odobrava, iako je potpuni ozbiljniji nego nepotpuni i svaki treba ispovjediti kao zasebni grijeh. Spolni užitak treba razlikovati od drugih tjelesnih osjećaja koji nisu sami grješni. Uzbuđenje zbog prve ozbiljne simpatije u adolescenciji, žestoke emocije koje se u nama javljaju kod vožnje vlakom "smrti" u zabavnom parku, osjećaj zadovoljstva koji zaljubljeni osjećaju kad su u zajedničkom društvu, osjećaj srama kad si uhvaćen u nečem sramotnom pa se zacrveniš u licu, to nisu spolni osjećaji. To je važno primijetiti jer spolni osjećaji često dolaze s nekim od ovih gore navedenih i  to treba razlučiti. Neki osjećaju snažan strah kad vide slike eksplicitnog sadržaja pa to zamijene sa spolnim užitkom. Vrlo je važno to razdvojiti da ne bi osoba postala seksualno uzbuđena čim joj se javi koji drugi od ovih osjećaja. 

To sve treba postepeno otkrivati djetetu. Prvo će biti dovoljno reći: "To je prosto, to se ne smije raditi/ gledati/ govoriti." Poslije se može reći: "Namjerno uživati u spolnom užitku je ozbiljan grijeh." Ako moraju znati što je spolni užitak recite im da je to užitak/ ugoda koji/a dolazi iz spolnih organa. 

Primjeri: 

1. Dječak koji vozi bicikl slučajno postane seksualno uzbuđen. On odbije taj užitak i odmah siđe s bicikla i malo prošeta dok ga to ne prođe. On nije sagriješio budući da nije svojom voljom pristao na užitak koji se spontano javio. (Da je još u sebi izgovorio molitvu, bio bi posve siguran. Ne može se moliti i smrtno griješiti u isto vrijeme.)

2. Djevojka mašta o romantičnoj ljubavi da bi u sebi pobudila laganu seksualnu napetost. Ona griješi smrtno jer je namjerno uzrokovala užitak. Ako počne maštati bez takve namjere, i svejedno postane uzbuđena i odmah to odbije, prestane sanjariti onda ona nije sagriješila iako je bila u iskušenju.

3. Djevojka i mladić na spoju traže seksualni užitak koji mogu dostići bez da "idu do kraja". Oni oboje smrtno griješe, iako možda jedan od njih nije uopće osjetio neki užitak. Njihova namjera je bila loša. Ako je bilo tko od njih imao potpuni užitak to se zasebno treba ispovjediti.

4. Mladić se probudi po noći iz "erotskog sna" koji je popraćen izbacivanjem sjemena. On se odmah pomoli, okrene i nastavi spavati. On nije sagriješio. Ako on na to pristane dok je potpuno budan, onda on ozbiljno griješi. Ali ako je napola u snu, iako naizgled daje pristanak, čak i stimulira to svojim pokretima, njegov grijeh je lak. Iako je ozbiljna stvar, budući da su njegov pristanak i svjesnost bili polovični i nepotpuni.

Taj princip ne treba djetetu prikazati u baš svim njegovim primjenama. No, princip treba upamtiti, a onda će primjena doći prema potrebi. Kod dječaka će vjerojatno trebati dati neke primjere do prve noćne polucije, a kod djevojaka do prve menstruacije. 

Toj poduci uvijek dodajte da je spolni užitak posvećen i normalan u braku i da su kušnje, sklonost maštanju, i spontano spolno uzbuđenje uobičajene kod sazrijevanja. Oni su znak približavanja zrelosti. Neka im bude jasno da svi mladi ljudi to prolaze. 

2. Želje i misli: Namjerno željeti ili htjeti zabranjeni spolni užitak je smrtni grijeh iako nema nikakvog trenutnog tjelesnog užitka. Misliti sa svjesnim odobravanjem ili mentalnim zadovoljstvom o bilo kakvoj vrsti nečistoće je smrtni grijeh iako ne dolazi do ikakvog tjelesnog užitka. Ili jednostavnije: Željeti izvršiti nečisto djelo ili misliti o ikome kako grješi bludno s odobravanjem je smrtni grijeh. 

To naš Gospodin jasno kaže (Mt 5:28): "A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub." Grijeh "loših" ili nečistih misli sastoji se u svjesnom uživanju zamišljajući ili maštajući o grješnim činima, bilo da su ti čini njihovi vlastiti ili od nekog drugog. Da bi misao bila strogo nečista mora se raditi o namjernom zamišljanju nekoga kako uživa u zabranjenom spolnom užitku, tako da volja sigurno odobrava to ponašanje sa svojim zabranjenim elementom. Većina misli i želja više ima prirodu napasti nego grijeha: jer bez obzira koliko dugo živa slika mašte traje, ona nije grješna dok se na nju svjesno ne pristane. Naravno, postoji prirodna sklonost takvim mislima. Kada se javi neka nečista ideja ili želja skoro uvijek će je popratiti vrlo privlačan poriv prema njoj. Napokon, spolni užitak je prirodno dobar u sebi, i vrlo je privlačan. Taj prvi impuls nije grješan. Samo kad netko svojom voljom da odobrenje, ta želja ili misao postaju grješni. 

Primjeri: 

1. Mladić namjerno želi griješiti s djevojkom, iako to ne čini iz straha zbog posljedica u društvu. On smrtno griješi.

2. Djevojka s odobravanjem mašta o nasladi spolnog užitka s muškarcem. Ona ne ide tako daleko da to želi i postići, niti ništa ne poduzima da uzrokuje osobni užitak. Svejedno smrtno griješi.

3. Mladić saznaje o užicima bračnog života. Želi ih jednog dana iskusiti u braku. On ne griješi s takvim mislima jer što on želi u braku je legitimno iako su njegove misli nečedne. Kada takve misli postaju grješne objasnit ćemo kasnije. 

Ako vas zanima cijela skripta o spolnom odgoju djece i mladih javite porukom na naš mail pa ćemo vam je poslati.

Prema knjizi vlč. Henrya Sattlera "Patents, children and the facts of life"

Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu

Venite Adoremus (Dođite, poklonimo se): Nadbiskup Viganò poziva sve biskupe i svećenike da služe tradicionalnu misu

Napomena urednika: Nadbiskup Carlo Maria Viganò uputio je svoj najuzbudljiviji poziv do sada za potpunu obnovu tradicionalnog rimskog obreda. On dijeli svoje osobno iskustvo liturgijske revolucije. Prenosi davno zaboravljena sjećanja na mladost u kojoj ga je odgajao stari obrednik. Ipak, na početku njegovog svećeništva revolucionari su ga zamijenili onim što on naziva "krivotvorenim ritualom". Prenosi da ga je potreba da se skrije - zbog prijetnji njegovom životu nakon njegova zviždačkog svjedočanstva o bivšem kardinalu Theodoru McCarricku - navela da otkrije staru misu. On pripovijeda o velikoj preobrazbi koju je ovo otkriće izvršilo u njegovoj svećeničkoj duši.

Bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama priznaje da "tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica" ne vidi Staru misu onakvu kakva ona jest: "čedni zanos ljubavi prema svojoj voljenoj... radost da se izgubi u njezinim očima." No govori drugim klericima koji "s minimalnim unutarnjim životom pristupaju drevnoj misi, bez obzira na to jesu li ju ikada prije poznavali ili otkrili po prvi put" i priznaje da su takvi svećenici "duboko dirnuti sabranim veličanstvom obreda", koji papa Franjo pokušava iskorijeniti. Ovim klericima dobre volje upućuje sljedeće lijepo objašnjenje intrinzične moći starog rimskog obreda:

"Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na dublji način: osoba je doslovno uznesena na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog suda, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, štovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara govoreći: „Volim te.” svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njoj govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi."

Nasuprot tome, on opisuje rituale stvorene pod Pavlom VI:

"Ako pogledam stol versus populum (prema puku), vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, čujem modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili Presveti Sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevani pod svodovima crkve trebali bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između katoličke mise i njezine koncilske krivotvorine."

Zatim postavlja izazov svojim kolegama biskupima i svećenicima: "Želio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo." On ih potiče da uđu u drevni obred, ne iz pukih estetskih ili legalističkih razloga (jer nije ukinut), nego "radije sa strahopoštovanjem s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da svatko od nas, nakon što siđe s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način se iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad Svetinjama." Priznaje veliku patnju i progon dobrih svećenika koji već postoje i nagovještava da shvaća da ih strah od još većeg progona može odvratiti od prave mise. Međutim, podsjeća ih da je "sveta tridentska misa jedino sidro spasenja katoličkog svećenstva". On pita takve dobre svećenike koji se boje odmazde od nadređenih: "Želite li ugoditi Bogu ili onome koji vas udaljava od Njega?" Potiče ih da "otkriju što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični 'predsjedatelji skupštine', nego kao 'sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih' (1 Kor 4,1)."

Završava ohrabrujući biskupe i svećenike da "[uzmu] Misal, zatraže pomoć od prijatelja svećenika i popnu se na goru Preobraženja". Uvjerava ih da kad se jednom popnu na Svetu goru više se neće htjeti vratiti.

Hvala Vam, nadbiskupe Viganò, što ste još jednom bili pravi pastir, ovaj put kolegama biskupima i svećenicima. Hvala Vam što ste ih doveli natrag "ad altare Dei". — Brian M. McCall, glavni urednik

DILECTA MEA (Voljeni moji)

Vi koji si dopuštate zabraniti svetu apostolsku misu, jeste li je ikada slavili? Vi koji ste s visine svoje liturgijske katedre razdragani "starom misom", jeste li ikada meditirali na njezinim molitvama, obredima i drevnim i svetim gestama? Pitao sam se to mnogo puta u proteklih nekoliko godina: jer sam i sam, iako sam poznavao ovu misu od malih nogu; iako sam ju naučio služiti i odgovarati služitelju još kao mali, dok sam još nosio dječačke hlačice, skoro sam ju zaboravio i izgubio. Introibo ad altare Dei (Pristupit ću k Božjem žrtveniku). Klečeći zimi na ledenim stubama oltara, prije polaska u školu. Znojeći se u vrućim ljetnim danima pod svojim mistrantskim ruhom. Zaboravio sam tu misu, iako je to bila misa moga svećeničkog ređenja 24. ožujka 1968: doba u kojem su se već mogli uočiti znakovi revolucije koja će ubrzo nakon toga Crkvi oduzeti njezino najdragocjenije blago, nametnuvši krivotvoreni ritual umjesto njega.

Pa, ta misa koju je koncilska reforma ukinula i zabranila u mojim prvim godinama svećeništva ostala je kao daleka uspomena, poput osmijeha voljene osobe, pogleda nestalog rođaka, zvuka nedjelje sa svojim crkvenim zvonima, njenim prijateljskim glasovima. Ali to je bilo nešto što je imalo veze s nostalgijom, mladošću, entuzijazmom doba u kojem su crkvena opredjeljenja tek dolazila, u kojem su svi željeli vjerovati da se svijet može oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata i opasnosti od komunizma s obnovljenim duhovnim zamahom. Željeli smo misliti da bi ekonomsko blagostanje nekako moglo biti popraćeno moralnim i vjerskim preporodom naše nacije [Italije]. Unatoč revoluciji 1968., okupaciji, terorizmu, Crvenim brigadama i krizi Bliskog istoka. Tako se, usred tisuću crkvenih i diplomatskih obveza, u mom sjećanju iskristaliziralo sjećanje na nešto što je zapravo ostalo nerazrješeno, što je desetljećima "trenutno" bilo po strani. Nešto što je strpljivo čekalo, s popustljivošću koju samo Bog koristi prema nama.

Moja odluka da prokažem skandale američkih prelata i Rimske kurije bila je prigoda koja me je navela da razmislim, pod drugim svjetlom, ne samo svoju ulogu nadbiskupa i apostolskog nuncija, nego i dušu tog svećeništva koje prvo služi u Vatikanu, a zatim u Sjedinjenim Državama, na neki je način ostala nepotpuna: više zbog u vezi toga da sam ja svećenik nego zbog službe. A ono što do tada još nisam shvatio postalo mi je jasno zbog jedne naizgled neočekivane okolnosti, kada se činilo da je moja osobna sigurnost ugrožena i da sam, protiv svoje volje, morao živjeti gotovo u skrovitosti, daleko od palača kurije. Tada me ta blagoslovljena segregacija, koju danas smatram svojevrsnim samostanskim izborom, dovela do ponovnog otkrivanja Svete Tridentske Mise. Dobro se sjećam dana kada sam umjesto misnice odjenuo tradicionalno ruho s ambrozijanskim humeralnim velom i manipulom. Sjećam se straha koji sam osjećao izgovarajući, nakon gotovo pedeset godina, one molitve Misala koje su ponovno izlazile iz mojih usta kao da sam ih malo prije izgovorio. Confitemini Domino, quoniam bonus, umjesto psalma Judica me, Deus rimskog obreda. Munda cor meum ac labia mea. Te riječi više nisu bile riječi ministranta ili mladog sjemeništarca, nego riječi služitelja, mene koji sam još jednom, usudio bih se reći, prvi put služio Misu pred Presvetim Trojstvom. Jer iako je istina da je svećenik osoba koja živi bitno za druge – za Boga i za bližnjega – jednako je točno da ako nema svijest o vlastitom identitetu i nije njegovao vlastitu svetost, da je njegov apostolat sterilan kao cimbal koji zveči.

Znam dobro da ta razmišljanja mogu ostaviti ravnodušnima one koji nikada nisu imali milost slaviti misu svih vremena, ili čak izazvati superiornost. Ali isto se događa, zamišljam, za one koji se nikada nisu zaljubili i koji ne razumiju entuzijazam i čedan izraz voljenog prema svojoj voljenoj, ili za one koji ne poznaju radost izgubiti se u njezinim očima. Tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica na vidnom mjestu, gleda misu svetog Pija V. očima entomologa (znanost koja proučava kukce), proučavajući baš kao što prirodoslovac promatra vene lista ili krila leptira. Doista, ponekad se pitam ne rade li to sterilnošću patologa koji skalpelom reže živo tijelo. Ali ako svećenik s minimalnim unutarnjim životom pristupi drevnoj misi, bez obzira na to je li ju ikada prije poznavao ili je otkriva po prvi put, duboko je dirnut sabranim veličanstvom obreda, kao da je zakoračio izvan vremena i ušao u vječnost Božju.

Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na unutarnji način: doslovno je uznesen na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog sud, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, poštovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara reći: "Volim te" svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njemu govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi. Služitelj se ne obraća okupljenima s brigom da bude razumljiv, ljubazan ili ažuran; nego se obraća Bogu: a pred Bogom postoji samo osjećaj beskrajne zahvalnosti za privilegiju da sa sobom mogu ponijeti molitve kršćanskog naroda, radosti i tuge tolikih duša, grijehe i nedostatke onih koje mole oprost i milosrđe, zahvalnost za primljene milosti i glas za naše drage pokojnike. Čovjek je sam, a istovremeno se osjeća intimno sjedinjen s beskrajnim mnoštvom duša koje križa vrijeme i prostor.

Kad slavim apostolsku misu, razmišljam o tome kako se na tom istom oltaru, posvećenom relikvijama mučenika, nalazi toliko svetaca i tisuće svećenika, koristeći iste riječi koje ja govorim, ponavljajući iste geste, čineći iste naklone i ista poklecanja, noseći isto ruho. Ali prije svega primanje svete pričesti istim Tijelom i Krvlju našega Gospodina, kojemu smo svi pridruženi u prinošenju svete žrtve. Kada slavim misu svih vremena, shvaćam na najuzvišeniji i najpotpuniji način istinski značaj onoga što nas uči nauk. Djelovanje in persona Christi nije mehaničko ponavljanje formule, već svijest da moja usta izgovaraju iste riječi koje je Spasitelj izgovorio nad kruhom i vinom u Cenakulu; da dok uzdižem Hostiju i kalež k Ocu, ponavljam žrtvu koju je Krist učinio od sebe na križu; da primajući svetu pričest konzumiram žrtvovanu Žrtvu i hranim se samim Bogom, a ne sudjelujem u zabavi. I cijela Crkva je sa mnom: Crkva Pobjednička koja se udostojila sjediniti se s mojom molitvom, Crkva Trpeća koja čeka kako bi skratila boravak duša u Čistilištu i Crkva Vojujuća koja se jača u svakodnevnoj duhovnoj borbi. Ali ako su, kao što ispovijedamo s vjerom, naša usta doista Kristova usta, ako su naše riječi u Posveti doista Kristove, ako su ruke kojima se dotičemo Hostije i Kaleža Kristove ruke, kakvo poštovanje bi trebali imati za naše tijelo, održavajući ga čistim i neoskvrnjenim? Koji je bolji poticaj da ostanemo u milosti Božjoj? Mundamini, qui fertis vasa Domini. I uz riječi Misala: Aufer a nobis, quæsumus, Domine, iniquitates nostras: ut ad sancta sanctorum puris mereamur mentibus introire..

Teolog će mi reći da je to uobičajena doktrina, i da je misa upravo to, bez obzira na obred; ja to ne poričem, racionalno. No, dok je slavlje Tridentske Mise stalni podsjetnik na neprekinuti kontinuitet djela Otkupljenja puna svetaca i blaženika, isto se, čini mi se, ne događa s reformiranim obredom. Ako pogledam stol versus populum, vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, vidim modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili presveti sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevano pod svodovima crkve trebalo bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između Katoličke Mise i njezine koncilske krivotvorine. Da i ne govorimo o jeziku: prvi koji su ukinuli latinski bili su krivovjernici, u ime da se narodu da bolje razumijevanje obreda; narod kojeg su obmanjivali, osporavajući otkrivenu Istinu i šireći zabludu. Sve je profano u Novus Ordu. Sve je trenutno, sve slučajno, sve je slućajno, moguće i promjenjivo. Ne postoji ništa od vječnog, jer je vječnost nepromjenjiva, kao što je i vjera nepromjenjiva. Kao što je Bog nepromjenjiv.

Postoji još jedan aspekt tradicionalne svete mise koji želim istaknuti, a koji nas spaja sa svecima i mučenicima iz prošlosti. Od vremena katakombi pa sve do najnovijih progona, gdje god svećenik slavi svetu žrtvu, pa makar i na tavanu ili u podrumu, u šumi ili u štali, ili čak u kombiju, on je tajanstveno u zajedništvu s tim mnoštvom herojskih svjedoka vjere, a pogled Presvetog Trojstva počiva na tom improviziranom oltaru; pred njim se sve anđeoske vojske klanjaju; sve duše u Čistilištu gledaju prema njemu. I u ovome, posebno u ovome, svatko od nas razumije kako Tradicija stvara neraskidivu vezu između stoljeća, ne samo u ljubomornom čuvanju tog blaga, nego i u suočavanju s kušnjama koje ono nosi, čak do smrti. U prisutnosti ove misli, oholost sadašnjeg tiranina, s njegovim suludim dekretima, trebala bi nas ojačati u vjernosti Kristu i učiniti da se osjećamo sastavnim dijelom Crkve svih vremena, jer ne možemo osvojiti palmu pobjede ako nismo spremni boriti se s bonum certamen.

Volio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo: želio bih da pristupe k svetoj Tridentskoj Misi ne zato da bi bili zadovoljni čipkom albe ili vezom misnice, ili zbog pukog racionalnog uvjerenja o njezinom kanonskom legitimitetu ili o činjenici da nikada nije ukinuta; nego prije strahom poštovanja s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da se svatko od nas, sišavši s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad svetinjama. Tek tamo, na tom mističnom Sinaju, možemo razumjeti samu bit našeg svećeništva, a to je davanje sebe Bogu, prije svega; prinos svega sebe zajedno s Kristom-Žrtvom, na veću slavu Božju i spasenje duša; duhovna žrtva koja snagu i energičnost crpi iz mise; samoodricanje kako bi se napravio put za Velikog svećenika; znak istinske poniznosti, u uništenju vlastite volje i prepuštanju volji Očevoj, slijedeći Gospodinov primjer; gesta autentičnog 'zajedništva' sa svecima, u dijeljenju istog ispovijedanja vjere i istog obreda. I želio bih da to “iskustvo” imaju ne samo oni koji su desetljećima slavili Novus Ordo, nego prije svega mladi svećenici i oni koji svoju službu obavljaju u prvoj crti bojišnice: misa svetog Pija V. je za nesalomljive duhom, za velikodušne i junačke duše, za srca koja gore od ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Znam dobro da se današnji život svećenika sastoji od tisuću kušnji, stresa, osjećaja da su sami u borbi protiv svijeta, u nezainteresiranosti i progonu poglavara, od polaganog trošenja koje odvlači pažnju od sabranosti, od unutarnjeg života i od duhovnog rasta. I dobro znam da taj osjećaj da si pod opsadom, da se nađeš kao mornar koji je sam i mora upravljati brodom kroz oluju, nije povlastica tradicionalista ili progresivnih, već zajednička sudbina svih onih koji prinijeli su svoje živote Gospodinu i Crkvi, svaki sa svojim bijedom, s ekonomskim problemima, nesporazumima s biskupom, kritikama svoje subraće, kao i zahtjevima vjernika. I oni sati samoće, u kojima kao da nestaju Božja prisutnost i društvo Djevice Marije, baš kao u mračnoj noći svetog Ivana od Križa. Quare me repulisti? Et quare tristis incedo, dum affligit me inimicus? Kada demon podmuklo vijuga između interneta i televizije, quærens quem devoret, iskorištavajući naš umor izdajom. U tim slučajevima, s kojima se svi suočavamo baš kao što je to učinio naš Gospodin u Getsemaniju, Sotona želi udariti naše svećeništvo, predstavljajući se uvjerljivo poput Salome pred Herodom, tražeći od nas dar Krstiteljeve glave. Ab homine iniquo, et doloso erue me. U kušnji smo svi isti: jer pobjeda koju neprijatelj želi izvojevati nije samo nad jadnim dušama krštenih, nego nad Kristom svećenikom, čije Pomazanje nosimo.

Zbog toga je danas, više nego ikad, sveta Tridentska Misa jedino sidro spasenja katoličkog svećeništva, jer se u njoj svećenik iznova rađa, svaki dan, u to povlašteno vrijeme prisnog jedinstva s Presvetim Trojstvom, i iz njega on crpi neophodne milosti kako ne bi pao u grijeh, kako bi napredovao putem svetosti i ponovno otkrio zdravu ravnotežu s kojom se onda suočava sa svojom službom. Tko god vjeruje da se sve to može likvidirati kao puko ceremonijalno ili estetsko pitanje, nije shvatio ništa o vlastitom svećeničkom zvanju. Jer sveta misa "svih vremena" — a to je uistinu tako, baš kao što joj se uvijek protivio Protivnik — nije uslužna ljubavnica koja se svakome nudi, nego ljubomorna i čedna Zaručnica, ljubomorna kao i Gospodin.

Želiš li ugoditi Bogu ili onome tko te drži podalje od Njega? Pitanje, u svom korijenu, uvijek je ovo: izbor između blagog Kristova jarma i protivnikovih lanaca ropstva. Odgovor će vam se činiti jasan u trenutku u kojem i vi, diveći se ovom golemom blagu koje je skriveno od vas, otkrijete što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični "predsjedatelji skupštine", nego kao “sluge Kristovi i upravitelji tajna Božjih". (1 Kor 4,1)

Uzmite Misal, zatražite pomoć od prijatelja svećenika i popnite se na planinu preobraženja: Emitte lucem tuam et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua. Poput Petra, Jakova i Ivana, uskliknut ćete: Domine, bonum est nos hic esse – "Gospodine, dobro je da smo ovdje" (Mt 17,4). Ili, uz riječi psalmista koje služitelj ponavlja na prinošenju: Domine, dilexi decorem domus tuæ, et locum habitationis gloriæ tuæ.

Kad to jednom otkrijete, nitko vam neće moći oduzeti ono po čemu vas Gospodin više ne naziva slugama, nego prijateljima (Iv 15,15). Nitko vas nikada neće moći uvjeriti da ga se odreknete, prisiljavajući vas da budete zadovoljni njegovim krivotvorenjem koje su rodili buntovni umovi. Eratis enim aliquando tenebræ: nunc enim lux u Dominu. Ut filii lucis ambulate. "Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite!" (Ef 5,8). Propter quod dicit: Surge qui dormis, et exsurge a mortuis, et illuminabit te Christus. "Zato se kaže: 'Ustani, koji spavaš, i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!'" (Ef 5,14).

+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup

Kriva je Pachamama

Kada se jednog dana ispriča priča o Covidu, povjesničari će nagađati o uzroku i samog virusa i reakciji svijeta na njega. Zasigurno ćemo spomenuti oholost igranja s prirodom u našim laboratorijima. Mnogi će povjesničari vjerojatno u velikim razmjerima naglašavati sociološke implikacije straha. I naravno, neće se moći zanemariti rastući autoritorijanizam koji je pronašao iskru da zapali svoj fitilj. Međutim, ono što vjerujem da je osnovni uzrok će najvjerojatnije ostati skriveno: Pachamama. 

Dobro ste pročitali: vjerujem da su pandemija Covida i užasan odgovor na nju izravno uzrokovani štovanjem ovog poganskog idola u Vatikanu od strane prelata, svećenika i laika. U listopadu 2019. ovaj lažni idol postavljen je u srcu Katoličke crkve, a ubrzo nakon toga na zemlji je izbio pakao.

Biskupi diljem svijeta zaključali su vrata naših crkava. Umirućima se odbijao sakrament posljednje pomasti. Katolici nisu mogli pronaći svećenike za ispovijed. Vlade su građane natjerale na karantene. Djeca su svaki dan satima bila nasilno maskirana. Necijepljene su tretirali kao gubavce. Vlasnici malih poduzeća izgubili su  sredstva za život potezom guvernerovog pera. Bi li se to dogodilo da se Pachamama držala daleko od Rima? Mislim da ne. 

Opravdanja za incident s Pachamamom su slaba. Rekli su nam da je to zapravo Blažena Djevica Marija, navodna "Gospa od Amazone". Tada su nam rekli da je to zapravo Pachamama, ali da je se nije štovalo kao idola. Bio je to samo čin inkulturacije. To je možda zavaralo nekolicinu naivnih katolika, ali Bogu se nije za rugati.

Ali modernim sofisticiranim ljudima okrivljavanje Pachamame za korona krizu zvuči kao besmislica. Uostalom, ljudi s magisterijem teologije ne bi trebali razmišljati ovako. Trebali bismo razumjeti da je Bog pun ljubavi i da svijet ne funkcionira na tako pojednostavljen način. Sada imamo znanstveno razumijevanje svijeta i znamo da nekoliko ljudi koji se okupljaju oko malog drvenog predmeta ne mogu utjecati na ostatak svijeta, zar ne? 

Stari Židovi bi se rugali našem skepticizmu. Čak i površno čitanje Starog zavjeta pokazuje da su drevni Izraelci (ili barem sveti autori Biblije) vidjeli izravnu vezu između nevjernosti (osobito idolopoklonstva) i svjetovnih problema. I obrnuto, kada su Izraelci bili vjerni, uslijedio je zemaljski prosperitet. 

Ovo nije evanđelje blagostanja. Ako se puno molite, nećete nekim čudom zaraditi milijun dolara, a ako lažete na poslu, nećete iznenada oboljeti od raka. Ali Izraelci su vjerovali da ako ga Božji narod odbaci na dramatičan i jasan način kao što je idolopoklonstvo, On bi im vrlo lako mogao uskratiti svoju zaštitu.

Kako ne bismo provodili svoj unutarnji marcionizam i pomislili da će takva vjerovanja biti odbačena s Kristovim dolaskom, sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima da je one koji su "slavu besmrtnog Boga pretvorili u obličje običnog smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova,” Bog “predao” njihovoj nečistoći i grijehu. Točnije, sveti Pavao kaže da se “otkriva gnjev Božji s Neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u  nepravdi” (usp. Rimljanima 1,18-32). Gnjev Božji nije nestao nakon uskrsnuća. 

Mnogi katolici danas se opiru povezivanju grijeha sa strašnim događajima osim ako nisu izravno povezani, kao kad muškarac ubija svoju ženu. Naposljetku, Krist je jasno dao do znanja da to što je netko rođen s tjelesnim nedostatkom, kao što je sljepoća, nije posljedica njegovih grijeha ili grijeha jednog od njegovih roditelja:  "Ni on ne sagriješi, ni roditelji njegovi, nego da se objave djela Božja na njemu." (Ivan 9,2-3). Drugim riječima, Bog nije kaznio čovjeka sljepoćom jer su on ili njegovi roditelji učinili nešto loše. 

Međutim, ljudi često krivo tumače Kristove riječi da znače da naši grijesi ne mogu uzrokovati da se dogode nepovezane loše stvari. Ovo nije ono što riječi našeg Gospodina znače. On jasno daje do znanja da iako su prirodne mane dio ovog palog svijeta, naši specifični grijesi nisu uzrok specifičnih prirodnih nedostataka kao što su sljepoća ili gluhoća. Ali to ne znači da loši događaji nisu povezani s našim smrtnim grijesima. 

Danas mnogi od nas Boga doživljavaju kao prepopustljivog oca, onog koji okreče glavu na naše grijehe. Međutim, ovo nije Bog Biblije. Da, pravi Bog je uvijek spreman oprostiti naše prijestupe – kada mu dođemo – ali On ne sprječava negativne posljedice naših postupaka. Otac razmetnog sina dopustio je svom sinu da se valja sa svinjama kako bi mogao prepoznati svoje grijehe.

Dakle, kakva je veza između naših smrtnih grijeha i zla koje se događa u svijetu? Kao što je sv. Pavao aludirao, Bog može, i često to čini, uskratiti svoju zaštitu kada ga odbacimo. I jedna stvar koju Sveto pismo jasno objašnjava je da je idolopoklonstvo najgori način da odbacite Boga. Prva Božja zapovijed da postoji samo jedan pravi Bog je prva s razlogom, jer je najvažnija. Idolopoklonstvo je krajnje odbacivanje Boga, a kao što sam već rekao, Boga se ne ismijava. 

Možda Bog ne bi dopustio da virus korone pobjegne iz laboratorija u Wuhanu. Možda bi dopustio državnim čelnicima da prepoznaju i podrže tretmane za Covid koji su umjesto toga zatajeni. Možda bi Bog dopustio crkvenim vođama da bolje razumiju duhovnu devastaciju koju bi prouzročio kukavičkim odgovor i dao im hrabrost. Možda, možda, možda.

Bog uskraćuje svoju zaštitu ne iz zlobnog bijesa, već iz osjećaja milosrđa. Kada postanemo toliko arogantni i neposlušni da se igramo s idolopoklonstvom na našim najsvetijim mjestima, treba nas poniziti. Moramo vidjeti kakav je svijet kada slijedimo lažne bogove, a ne pravog Boga. A on je ovakav: bol, očaj, patnja i duhovna pustoš. Vjerske vođe koji nas napuštaju i političke vođe koji nas mrze. To je prirodna posljedica idolopoklonstva. 

Stavljanje zla učinjenog u ime korone u posljednje dvije godine pred noge Pachamame ne opravdava one koji su to zlo počinili. Ljudi su još uvijek odgovorni za svoje grijehe i imaju slobodnu volju da biraju dobro umjesto zla. Ali milosti potrebne za sprječavanje zla u velikim razmjerima možda su nam uskraćene kako bismo se ponizili i prepoznali svoju očajničku potrebu za Bogom.

Dakle, što možemo učiniti? Kako se možemo izvući iz ovog nereda koji smo stvorili? Davanjem zadovoljštine. Katolici moraju platiti odštetu za grijehe idolopoklonstva, posebno za štovanje Pachamame. To moraju činiti pojedini katolici, laici i svećenstvo. Ali prije svega, naši biskupi — i naš Papa — moraju platiti ovu odštetu. Moliti za oproštenje zbog ruganja Bogu. Zamoli ga za milost. Molitva, pokora, kostrijet i pepeo: ovo je put naprijed za grešni, idolopoklonički narod.

Tada će možda Bog dopustiti da se Covid ludilo jednom završi, potpuno za sva vremena. 

Izvor