Nevinost pod napadom
U današnjem vremenu, kada se sve više idoliziraju ljudske slabosti, pojavila se nova stara zabluda. Pod maskom brige za dijete, moderni učitelji koji sebe nazivaju katolicima, počeli su tvrditi da se male, još nerazumne dječje radnje dodirivanja intimnih dijelova moraju "poštovati", da im treba dati privatnost, da ih se "ne smije posramljivati". Sve je upakirano stavljajući u centar možebitni poriv nejakog djeteta. Jer dijete koje još ne poznaje dobro i zlo, ako ga odrasli ne nauče granici, bit će rob tijela prije nego što nauči moliti.
Šutnja u ovom slučaju nije ljubav.
Crkva nikada nije učila šutjeti pred grijehom, pa ni pred njegovim počecima.
Papa Pio XI. jasno je rekao u Divini Illius Magistri: "Postoji još jedna pogubna zabluda onih koji pod krinkom higijene ili pretjerane brige za moral, šire takozvani 'spolni odgoj'. Oni tvrde da je najbolje sredstvo protiv opasnosti zla rane i izravne pouke o funkcijama
života i izlaganje djece prilikama, da se naviknu i tako ojačaju protiv iskušenja.
Ali to je pogrešno: zaboravlja se da ljudska narav, ranjena grijehom, nije ojačana, nego oslabljena takvim iskustvom; i da se vrlina ne stječe izlaganjem prilikama, nego izbjegavanjem istih."
( Divini Illius Magistri, § 65-67)
Ono što danas zovu poštivanjem dječje radoznalosti, to je upravo ono na što Pio XI. označava kao stranputicu. Jer svaka navika koja ostane neispravljena postaje navikom tijela protiv duše. Ako se djetetu dopusti da iznova i iznova dira ono što ne razumije, ono
neće ostati nevino, jer će steći grešnu naviku koja je u neskladu s Božjim poretkom i zamisli o ljudskoj spolnosti. Što se ranije stekne ta grešna navika, to će kasnije biti teže pronaći put i izlaz iz nečistoće. To nije bezazleno. To je prvi oblik pokvarenosti.
Stid: izgubljeni čuvar čistoće
U Katekizmu sv. Pija X. stoji: “Čistoća je krepost koja nas čini da držimo svoja tijela i srca u čistoći, kao hram Duha Svetoga.”
Današnji svijet tu krepost smatra zastarjelom. Ali kad nestane stida, čovjek pale naravi više neće znati razlikovati sveto od profanog. Stid nije neprijatelj ljubavi, stid je čuvar na njenom pragu. Tko ga protjera iz djeteta, protjerao je prvog čuvara nevinosti. A dijete bez
stida ubrzo postaje mladić ili djevojka bez časti. A najčešće i robovi smrtnog grijeha bluda.
U ime djeteta - podmukla zamjena teza
Moderni odgoj kaže da dijete ima pravo na privatnost. To je donekle točno. S dopunom da Crkva kaže da dijete ima pravo na zaštitu! Kad odrasli šute iz straha da ne bi povrijedili dijete nekom opomenom, oni ga zapravo prepuštaju đavlu koji prvi uči da nema grijeha.
Taj odgoj nije od Boga.
To je protu-odgoj, jer ne vodi prema Nebu, nego prema samodostatnosti tijela. Ne odgaja dijete da vlada sobom, nego da mu tijelo vlada razumom. To je idolopoklonstvo tijela.
Modernisti govore: "To je normalno, dijete istražuje sebe." Ali Crkva nikada nije mjerila moral po tome koliko često se nešto radi, nego po redu kojeg je Bog postavio.
Ako se dijete razljuti, to je također "normalno", ali roditelj ga ne ostavlja da udara drugu djecu. Ako se dijete ne želi moliti, roditelj ga ne prestaje učiti.
Zašto bi, dakle, u području čistoće vladala šutnja, kad upravo tu đavao najranije pokušava pomutiti stid, tu zaštitnu stijenu čistoće?
Katolički principi su jasni.
Od sv. Augustina do sv. Alfonsa Liguorija, svi su oci Crkve naučavali isto: spolni poriv mora biti podložan razumu i moralnom zakonu.
Sv. Augustin u De nuptiis et concupiscentia objašnjava da je požuda rana grijeha istočnoga, i da je jedino milošću i stegom može držati pod nadzorom.
Sv. Alfons Liguori u djelu O nečistoći kaže: "Među svim grijesima, nečistoća je ona koja najviše porobljuje dušu i vuče je u pakao. Kad se taj porok jednom ukorijeni, s najvećom se mukom čovjek vraća Bogu." (The true Spouse of Jesus Christ, pogl.12: On vice of
impurity)
Zato su stari moralisti upozoravali: navika grijeha se rađa iz malih, neprimjećenih, 'bezazlenih' činova. Koji se množe i postaju sve češći. Poglavito ako stvaraju veliku ugodu onome koji ih čini. Kad dijete prvi put čini nešto što ga uzbuđuje, a roditelj ga poštedi srama ili pouke, sadi sjeme koje će jednoga dana postati navika poroka,
smrtonosni otrov.
Gospa: Kraljica Djevica
U La Saletteu (1846.) Djevica Marija plače nad narodom koji više ne čuva stid: "Djeca ne poznaju više Boga; oni koji upravljaju zaboravili su molitvu, đavao zaslijepljuje njihova srca... Kuće su pune nečistoće, ljubav prema Bogu gotovo je ugašena." (M. Calvat, L'Apparition de la Très Sante Vierge sur la Montagne de la Salette)
U Fatimi (1917.) upozorava da su grijesi tijela oni koji najviše vrijeđaju Boga. A u Quitu (Ekvador, 17. st.) Gospa od Dobrog Događaja prorekla je da će doći vrijeme kad će nevina djeca biti iskvarena u vlastitim domovima, pod izlikom 'naprednog odgoja'. (Fr. Manuel Sousa Pereira, La admirable vida de la Rda. Madre Mariana de Jesús Torres)
To se sada događa, i ne dolazi izvana, nego iz redova onih koji se zovu katolicima. To je najdublja rana, to je izdaja iznutra.
Zadaća roditelja - biti čuvari obiteljskog praga
Sv. Ivan Bosco, apostol djece, govorio je da se Sotona više boji čistih i bogobojaznih duša, nego velikih učenjaka. I poticao djecu da molitvom i izbjegavanjem grešnih prilika paze na čistoću svoje duše. Roditelji su prvi stražari te čistoće. Njihova je dužnost da uče djecu stidljivosti, obuzdanosti, poniznosti. Kad se dijete nepristojno dodiruje, i radi ono sto ne bi smjelo, ne treba ga strogo grditi, ali ga
treba odvratiti od toga, preusmjeriti, jasno reći: "To nije za igru. Tvoje tijelo pripada Bogu."
To nije sramoćenje djeteta, nego prva kateheza o čistoći. Ovaj svijet postaje sve više nalik jazbini ili zvjerinjaku, a djecu treba na vrijeme poučiti da se odupru i svojim vlastitim porivima, ukoliko nisu uredni.
Tko šuti, slaže se
Tko dijete ostavlja bez uputa, tko ne reagira, tko kaže da to je prirodno, i da ne treba ništa poduzimati, taj ne odgaja, nego čini propust. Taj nije milosrdan, već ravnodušan. A ravnodušnost prema grijehu jest oblik sudioništva. Kad otac i majka ne čuvaju djetetovu
čistoću i nevinost, gase mu svjetlo na pragu srca. A dijete koje odraste bez toga svjetla, teško će ga kasnije pronaći u svijetu koji mu nudi samo mrak.
Povratak pravome redu
Crkva, kako je uvijek učila predaja, poziva:
*da se čistoća čuva od kolijevke;
*da roditelji budu učitelji stida i čednosti;
*da se u domovima ukloni sve što raspaljuje požudu (ekrani -staviti barem zaštitne šifre, filtere i sl., slike, golotinja, svjetovni sadržaji);
*da se dijete uči molitvi, poštovanju tijela i razlučivanju dobra od zla.
To nije 'stara škola', to je vječna škola svetosti.
Završni vapaj
Roditelji, ne bojte se biti strogi glas ljubavi, kad je to potrebno. Sotona danas ne dolazi s rogovima, nego s psihologijom. Ne govori otvoreno: "Griješi!", nego kaže: "Pusti ga, to je prirodno."
Zato, neka se ponovno čuje glas koji odzvanja kroz stoljeća:
"Blago čistima srcem, oni će Boga gledati." (Mt 5,8)
I neka svaka katolička majka i otac mole svaki dan:
"Bezgrešno Srce Marijino, očuvaj duše naše djece od svake nečistoće i laži modernizma."
Filomena Križić, gostujuća autorica
