utorak, 28. siječnja 2020.

Očinstvo i kućna crkva: obnova počinje kod kuće



Dragi poštovani očevi, braćo, sestre i prijatelji u Kristu, velika mi je čast i radost biti ovdje s vama ovog vikenda na konferenciji "Catholic Identity". Kao što je Michael Matt rekao u svom pozdravnom govoru, mi stvarno trebamo jedni druge da bismo, kao što kaže sv. Pavao, "čvrsto stajali u vjeri, muževno se držali i bili jaki" (1Kor 16,13).

Započet ću zahvaljujući Michael Mattu i Ericu Frankovitchu što su me pozvali da održim govor i predstavljam "Catholic Family News" na ovom važnom događaju. Preuzeti mjesto koje je dugo držao naš dragi pokojni prijatelj i brat John Vennari je odgovornost koju shvaćam ozbiljno, "sa strahom i drhtanjem" (Fil 2,12) i nadam se da će moje riječi ovdje danas, koje posvećujem njemu u čast, barem donekle opravdati njegovo moćno nasljedstvo.

Dok sam se pripremao za ovaj govor, razmišljao sam o Johnu i sjetio sam se nečega što je on rekao Michaelu kratko prije svoje smrti (što je Michael podijelio na websitu "The Remnant"-a). John je rekao Michaelu preko telefona, dok je ležao na svom bolničkom krevetu: "Molim te, nemoj odustati. Moraš se i dalje boriti za istinu."

To su riječi pravog vojnika Krista Kralja i naše Bezgrješne Kraljice, čovjeka koji je na puno načina oživotvorio temu ovogodišnje konferencije "Obitelj i tradicija: sačuvati staru vjeru u Novom Svjetskom Poretku", štoviše čovjeka koji je posebno utjelovio temu kojom ću se ja danas baviti "Očinstvo i kućna crkva". John je znao da je vjera vrijedna borbe i razumio je bolje od većine da borba da vjeru predamo "cijelom u njezinu sadržaju" (Atanazijevo vjerovanje) počinje kod kuće, odnosno u obitelji.

Bitka s kojom se suočavamo

Sveti Pavao nam kaže jasno u svojoj poslanici Efežanima o toj bitci u kojoj se nalazimo, koja nije "protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima" (Ef 6,12), drugim riječima protiv demona i njihovih podanika. "Zbog toga", on nastavlja, "posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite." (Ef 6,13-18)
Oklop Božji: istina, pravednost, mir, vjera, spasenje, riječ Božja i molitva. To su neka od "oružja našeg ratovanja", naših borbenih oružja koja nisu tjelesna. "Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda. Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga" (2Kor 10, 4-5). Kako zadobiti takvo oružje? Od koga možemo naučiti kako rukovati njime? Na kraju ono dolazi od Boga, ali Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti i providnosti, odredio da ga duše dobivaju preko Crkve i da ga nauče koristiti u obitelji.

Ta dva društva - Crkva i obitelj - je oba utemeljio Bog i po Njegovoj želji su blisko povezana. Stoga zdravlje jednog utječe na zdravlje i vitalnost drugoga. Crkva kao nadnaravno i savršeno društvo ("savršeno" u smislu da u sebi sadrži sva sredstva za postizanje svog cilja") je po naravi superiornija od obitelji i nije, strogo govoreći, ovisna o njoj (nasuprot tome, obitelj očajnički treba Svetu Majku Crkvu, njezine sakramente i njezin nezabludiv nauk za podršku). Međutim, budući da se univerzalna Crkva sastoji od pojedinačnih obitelji, jasno je da ako je većina tih obitelji duhovno i moralno slaba, da će i Crkva (u svom ljudskom elementu) biti također oslabljena i puno manje efikasna u ispunjavanju svoje božanske misije da obraća sve narode.

Obitelj je, kao što znamo, u stanju ozbiljne krize, posebno u onim zemljama koje su nekoć tvorile kršćanski Zapad, ali su otada otpale od vjere - znate one koje su iskočile s jedne božanski sagrađene Arke (Crkve) radi propuštajućih čamaca za spasavanje vlastite izrade. Obitelj, zajedno sa svojim kamenom temeljcem braka, je napadnuta izvana pa čak i iz same unutrašnjosti Crkve! Kao što je sestra Lucija iz Fatime napisala pokojnom kardinalu Carlu Caffarri ranih osamdesetih - "Konačna bitka između Gospodina i Sotonina kraljevstva bit će oko braka i obitelji." Pa opet se moramo zapitati: Kako je obitelj - pa čak i katolička obitelj - postala tako ranjiva na napade zloga? Kako je njezina obrana bila tako radikalno iskvarena da je dopustila ulazak i slobodnu vladavinu svijetu, tijelu i đavlu? Odgovor možemo naći postavljajući ovo pitanje: Tko je zadužen za obranu obitelji? - Otac. I u obiteljskom domu i u Crkvi, očevi - bilo biološki, posvojitelji ili svećenički - su od Boga postavljeni čuvari, a prema statistikama posljednjih nekoliko desetljeća, očigledno je da postoji duboka kriza očinstva koja onesposobljava i Crkvu i obitelj.

Kriza u Crkvi - poznati uzroci

Kriza očinstva u Crkvi je otkrivena u zastrašujućim detaljima u ljeto 2018. Nakon što sam pročitao koliko sam mogao podnijeti od Izvješća Velike Porote iz Pennsylvanije, jedno od pitanja koje mi je vrištalo u glavi je bilo: Kako se moglo dogoditi da se ti ljudi toliko izopače?

Nekoliko tjedana kasnije, nakon što sam pročitao hrabro svjedočanstvo nadbiskupa Vigana o "homoseksualnoj struji" unutar hijerarhije koja ima namjeru "potkopati katolički nauk o homoseksualnosti", opet sam se upitao: Kako se ovo moglo dogoditi? Kako je crkvena hijerarhija postala toliko poplavljena sodomitima? Vjerujem da odgovor na ta pitanje ima dva dijela ili dva uzorka, ako dopuštate, strateški uzrok (smišljeni ili namjerni) i obiteljski (spontani, ne toliko namjeravani) koji su međusobno povezani.

Strateški uzrok: Infiltracija komunista

Počnimo sa strateškim uzrokom. Znamo iz svjedočanstva upućenih osoba poput Belle Dodd (1904-1969) da su redovi klera u Americi i drugdje uspješno infiltrirali komunistički agenti. John Vennari je o tome pisao u svojoj knjižici "The Revelations of the Holy Face" ovako:
"Dr. Bella V. Dodd je bila visoko rangirana komunistkinja u Sjedinjenim Državama. Ona je bila glavna odvjetnica Komunističke Partije. Naposljetku se vratila katoličkoj vjeri koju je napustila u ranije u životu. Pedesetih je godina prošlog stoljeća,  međutim, nakon svojeg obraćenja, održala mnoga predavanja o uspješnoj komunističkoj infiltraciji u vjerske institucije, osobito u Katoličku Crkvu.

Objasnila je da su tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća došle naredbe iz glavnog sjedišta da pošalju radikale u bogoslovije da bi srušile Crkvu iznutra. Komunistički agenti su počeli raditi to po čitavom svijetu. Bella Dodd je rekla da je osobno regrutirala preko tisuću mladih radikala da uđu u katoličke bogoslovije. A ona je bila samo jedna komunistkinja." (str. 40-41)

John također prepričava u svojoj knjizi nešto što je jedan njegov poznanik čuo izravno od Belle Dodd za vrijeme jednog predavanja ranih pedesetih: "U deset, petnaest godina, nećete prepoznati Katoličku Crkvu." A ona je aludirala na više načina nego što mislimo - ne samo na promjene u Misi, već na promjene u teologiji i u duši Crkve i u svećeništvu.

Kakve veze ima komunizam s homoseksualnim svećenicima? Začuđujuću poveznicu je otkrila dr. Alice von Hildebrand, koja se sprijateljila s Bellom Dodd nakon njezina obraćenja. Za vrijeme intervuja 2015. s Michaelom Vorisom iz Church Militanta, dr. Von Hildebrand je podijelila sljedeću informaciju koju je njoj i njezinom mužu, dr. Dietrichu von Hildebrandu, osobno rekla Bella Dodd 1965.: 
"Staljin je ubrzo nakon što je došao na vlast, svojim bliskim prijateljima naredio da upadnu u katoličke bogoslovije... mladićima koji nisu imali ni vjeru ni moral. Dakle... u najboljem slučaju - homoseksualcima..." A znamo također, iz knjige "The Naked Communist" W. Cleaona Skousena (bivšeg FBI specijalnog agenta) koja navodi 45 "trenutačnih ciljeva komunista" (tj. 1958. kada je knjiga prvi puta objavljena) da je jedan od komunističkih strateških ciljeva bio: "predstaviti homoseksualnost, izopaćenost i promiskuitetnost kao 'normalno, prirodno i zdravo'" (br. 26) kao sredstvo za uništavanje braka i obitelji, koji oboje smetaju komunizmu. Zanimljivo je, taj je cilj naveden odmah nakon onoga o promoviranju seksualnog nemorala: "Infiltrirajte crkve i zamijenite otkrivenu religiju sa 'socijalnom' religijom. Diskreditirajte Bibliju i naglasite potrebu za intelektualnom zrelošću kojoj nije potrebna 'religiozna štaka'" (br. 27). Tako vidimo da apostazija (gubitak vjere i otpad od nje) ide ruku pod ruku s moralnom izopaćenošću. Kvarenje morala počinje s gubitkom vjere. Ono počinje s intelektom, jer intelekt (gdje počiva vjera) upravlja voljom. Ako se intelekt iskvari, konačno će se iskvariti i volja (moć po kojoj djelujemo).

Obiteljski uzrok: Loše očinstvo u domu

S obzirom na te izvore, očigledno je kako je svećenstvo postalo zaraženo takvom "prljavštinom" kako je to nazvao kardinal Joseph Ratzinger (kasnije Benedikt XVI.) još 2005. Ali dublje i još temeljnije pitanje ostaje: Što uzrokuje homoseksualnost? Zbog čega su mladi komunisti koji su infiltrirali Crkvu, npr. razvili poremećaj istospolne privlačnosti i uopće prihvatili takav stil života? Ili kao što sam se ja zapitao nakon što sam pročitao Izvještaj Velike Porote Pennsylvanije: Kako su se ti ljudi mogli toliko pokvariti?

Da bih odgovorio na to mnogo kompleksnije pitanje - što sam prije spomenuo kao "obiteljski uzrok" krize - sada ćemo se obratiti dr. Richardu Fitzgibbonsu, poznatom katoličkom psihijatru i direktoru Instituta za bračno iscjeljenje blizu Philadephije. Predstavljajući Katoličku Medicinsku Udrugu (CMA), dr. Fitzgibbons je napisao sljedeće otvoreno pismo biskupima Sjedinjenih Država u svibnju 2002. nakon takozvane 'duge korizme' za vrijeme koje je skandal o seksualnom zlostavljanju svećenika bio razotkriven u Boston Globu: "Kao katolički psihijatar i psiholog koji je tretirao značajan broj svećenika iz raznih biskupija i redovničkih zajednica kroz dvadeset i pet godina zbog istospolne privlačnosti (homoseksualnosti ili na eng. SSA), zbog pedofilije i zbog efebofilije (homoseksualne privlačnosti prema adolescentima), vjerujemo da naša posebna ekspertiza i ona naših kolega u CMA može pomoći američkim biskupima u potrazi za stvaranjem efikasnih dugoročnih strategija za sprječavanje ponovnog javljanja problema u koje je trenutno zapletena Katolička Crkva u Americi.
Mnogi su ukazali na to da će rješavanje problema seksualnog zlostavljanja nužno uključivati suočavanje s problemima homoseksualnosti među svećenicima. Biskup Wilton D. Gregory, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, je priznao na press-konferenciji u Rimu 23. travnja postojanje sadašnje bitke da bi se osiguralo da katoličkim svećenstvom ne dominiraju homoseksualni muškarci. Kako su otkrića o zlostavljanjima postala javna tako je postalo sve jasnije da su gotovo sve žrtve muški adolescenti, a ne pretpubertetski dječaci. Problemom homoseksualnih svećenika koji zlostavljaju adolescente ili djecu treba se pozabaviti ako se žele izbjeći skandali u budućnosti. U tretiranju svećenika koji su se upuštali u pedofiliju ili efebofiliju primijetili smo da su ti muškarci gotovo bez iznimke patili od nijekanja grijeha u svojim životima. Nisu bili spremni priznati i suočiti se s dubokom emocionalnom boli koju su iskusili u djetinjstvu zbog usamljenosti, često u odnosu s ocem, zbog odbacivanja vršnjaka, nedostatka muškog samopouzdanja, slabe predodžbe o svom tijelu, tuge i ljutnje. Ta ljutnja, koja je najčešće potekla od razočaranja i povreda s vršnjacima i/ili očevima, često je bila usmjerena prema Crkvi, Svetom Ocu i drugim vjerskim autoritetima."

Zbog ključne uloge očeva u razvoju djeteta u ranom djetinjstvu, dr. Fitzgibbons pruža slično svjedočanstvo, zajedno s dvojicom kolega iz CMA pod naslovom "Homoseksualnost i nada":

"Oni koji shvaćaju istospolnu privlačnost kao poremećaj davno su prepoznali dio koji slaba identifikacija s ocem igra u razvoju te privlačnosti kod muškaraca. Irving Bieber, koji je proveo intenzivnu studiju s muškarcima s istospolnom privlačnošču u terapiji je napisao: 'Došli smo do zaključka da konstruktivan, zaštitnički, bodreći i prisan otac unaprijed isključuje mogućnost homoseksualnog sina..."

I konačno, u svojem prilogu u knjizi "Istina o homoseksualnosti: vapaj vjernika" (knjizi oca Johna Harveya, utemeljitelja udruge "Courage") dr. Fitzgibbons piše:

"Kada potreba za toplinom, fizičkom nježnošću i pohvalom od oca nije ispunjena razvija se unutarnja praznina, koja se danas često naziva 'glađu za ocem'. U pokušaju da se nadiđe ta bol neki adolescenti i mladići traže utjehu u tome da ih drži neki drugi muškarac." 

Budući da sam otac dvoje male djece, te riječi paraju moje srce. One su snažan podsjetnik o mojoj vitalnoj ulozi u njihovim životima. Kako razgovaram s njima, kako se bavim s njima, kako ih ljubim ili ih ne uspijem ljubiti čini svu razliku na svijetu. To će doslovce utjecati na njih čitav njihov život, a potencijalno i za čitavu vječnost. Očinstvo poput majčinstva vrlo je ozbiljan posao, a ako se nadamo obnovi crkvene hijerarhije u njezino zakonito stanje, uvjeren sam da obnova istinskog očinstva u domu mora igrati temeljnu ulogu jednostavno zato što današnji očevi formiraju sutrašnje svećenike i biskupe.

Obnavljanje Crkve kroz autentično očinstvo

Hajdemo nekoliko trenutaka posvetiti toj temi obnove Crkve obnavljajući istinsko očinstvo. Ranije ove godine naišao sam na knjigu po imenu "Tri oznake muževnosti" dr. G.C. Dilsavera, katoličkog psihologa koji poziva muškarce da prigrle od Boga dodijeljenu im ulogu kao glave i vođe njihove obitelji. On piše u uvodu te knjige: 
"Kršćanska obitelj je patrijarhalna hijerarhija. Tako nas uči Katolička Crkva u Svetom Pismu, u Rimskom Katekizmu, u enciklikama. Kao patrijarhalna hijerarhija ona odražava hijerarhiju Crkve. Ona također odražava hijerarhiju same božanske vlade, koja se manifestira ne samo u Božjoj vladavini nad njegovim stvorenjima, već i u odnosu Presvetog Trojstva čije apsolutno jedinstvo proizlazi iz podložnosti Sina Ocu."

Dr. Dilsaver nastavlja pitanjem zašto je "taj nauk toliko težak govor za moderne uši", navodeći hiperegalitarijanizam i feminizam kao dva glavna faktora. Zatim nudi jedan vrlo oštrouman i prigodan komentar:
"Karakteristično je za katolike laike sklone tradiciji ili koji su konzervativniji da uvijek budu u potrazi za analizom koja će objasniti što je pošlo po zlu u društvu i Crkvi. Većina objašnjenja koja nalaze, koliko god bila valjana, su u područjima nad kojima oni nemaju utjecaj niti kompetenciju, poput liturgijskih i eklezijastičkih problema. Stoga je također karakteristično za takve katolike da se osjećaju jako frustrirano. Ali postoji jedno područje za koje laici imaju potpunu kompetenciju da reformiraju i da ga učine koliko god žele katoličkim, a to područje je ključ za sve druge probleme koji ih muče. A to je obitelj. Uredi dom, a sve ostalo će slijediti." Nekoliko stranica kasnije, u 1. poglavlju postaje određeniji:

"Ako želimo da budućnost Zapada bude zdrava i cjelovita, ako se kršćanstvo još jednom treba probiti u poganski svijet, onda se kršćanska obitelj treba čudesno obnoviti jer obitelj je ta koja će stvoriti svece sutrašnjice, bili oni biskupi, svećenici, redovnici, očevi ili majke. I kršćanska obitelj je ta koja je danas na prvim linijama fronte borbe između dobra i zla; ona je izložena silnim napadima u toj borbi ('konačnoj borbi', da upotrijebim riječi naše Gospe) kao posljednja obrana protiv potpune dominacije sekularizma i poganstva... Iako su mnogi faktori doprinijeli uništenju obitelji, konačni i izravan uzrok može se naći u odbacivanju njezinog bitnog strukturalnog poretka; odnosno u odbacivanju patrijarhalne hijerarhije obitelji u ime emancipacije i egalitarijanizma. Stoga, obnova obitelji, pa i obnova crkvenog vodstva i samog kršćanstva je jedino moguća s pojavom novog kršćanskog patrijarhalnog uređenja - obitelji, zajednice i Crkve."

Obitelj je kućna crkva

Ranije ove godine (2018.) na konferenciji "Catholic Family News", održao sam govor o tome kako je obitelj ecclesia domestica ('kućna crkva'), citirajući Sveto Pismo, Rimski Katekizam i crkvene oce. Nažalost, ja nemam to danas kod sebe da mogu s vama podijeliti sve te materijale, ali da brzo sažmem glavnu misao - Katolička Crkva je Božja obitelj; katolička obitelj je stoga kućna crkva, vrsta mikrosvemira ili produžetak univerzalne Crkve.

To ne znači da obitelj nekako može zamijeniti ili biti bez Crkve (kao što sam rekao na početku, obitelj ovisi o Crkvi zbog sakramenata, zdravog nauka i općenite potpore). To znači, međutim, da je obitelj kao hijerarhijsko društvo krštenih osoba (otac, majka i djeca) pozvana odražavati hijerarhijsku strukturu i život Crkve u kući, uključujući ulogu oca kao glave i vođe.

Čovjek po Božjem srcu

Da bismo mi očevi bili "hrabri i pokazali se ljudima" kao što je kralj David opominjao svog sina Salomona, moramo prvo imati jasnu viziju kako to izgleda biti "čovjek po Božjem srce" (Djela 13,22). Na sreću, Sveto Pismo je prepuno primjera i opomena. Muškarci ih jednostavno trebaju naučiti i slijediti.

Za početak, svaki muškarac mora priznati da je Bog Otac izvor "svakog očinstva na nebu i na zemlji" i stoga, referentna točka za svo autentično očinstvo. Kako On manifestira svoje očinsko srce i karakter svojoj djeci? Kao prvo, On se pokazuje kao skrbnik pun ljubavi. "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila, u kome nema promjene ni sjene od mijene." (Jakov 1,17) Od samog početka, kada je Bog stvorio Adama i Evu, On se skrbio o svim njihovim duhovnim, emocionalnim i tjelesnim potrebama na preobilan način. Čak i kada su prekršili Njegovu zapovijed i sagriješili protiv Njega, Gospodin je obećao našim prvim roditeljima da će jednog dana poslati Otkupitelja i da će Žena satrti glavu zmiji (Post 3,15). Također nam je rečeno u Postanku da je nakon pada "Bog, čovjeku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna pa ih odjenuo" (Post 3,21), pokazujući tako da ih, usprkos njihovom prekršaju, njihov nebeski Otac još ljubi i želi brinuti o njima. Time ne želim reći da ih nije kaznio za njihov zločin. Upravo suprotno, Bog je dosudio određene vremenite kazne (Post 3,16-19) uz gubitak posvećujuće milosti da bi pomogao Adamu i Evi i ostatku čovječanstva kroz stoljeća shvatiti zlo i razarajuću narav grijeha. Bog ne kažnjava svoje dijete iz okrutnosti li nekontroliranog bijesa, već radije iz ljubavi radi popravljanja, kao što sam naš Gospodin svjedoći: "Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!" (Otkr 3,19). 

Očevi moraju oponašati strpljivost, ustrajnost i Božje milosrđe u svojem odnosu s djecom, dok u isto vrijeme koriste "šibu pouke" (Mudre izreke 22,15) ako je potrebno da bi se postigao isti brižni cilj. "A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim" (Ef 6,4). Takva disciplina i korekcija s očinskom ljubavi, znatno će doprinijeti djetetovom rastu u kreposti i svetosti.

Uz dobru disciplinu, koja je primarna očeva odgovornost, djeca također očajnički trebaju primiti blagoslov i prihvaćanje od oca. Sjetite se kada je naš Gospodin kršten, da je Bog Otac javno izjavio: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina" (Mat 3,17). Za vrijeme preobraženja prije muke našeg Gospodina rekao je istu stvar (Mat 17,1-9). Sin Božji, u svojoj svetoj čovječnosti je zasigurno bio ojačan tim potvrdnim riječima svog Oca i potaknut da ispuni svoju spasonosnu misiju. Takva je moć riječi, kao što knjiga Mudrih Izreka kaže: "Smrt i život u vlasti su jezika" (Mudre Izreke 18,21). Djeca trebaju čuti i znati da njihov otac uživa u njima, kao što "Gospodin ljubi narod svoj" (Psal 149,4). Takva potvrda koja dolazi od predstavnika Božjeg autoriteta u kući, isto će ojačati djecu i učiniti ih sigurnima u njihovom identitetu kao voljenih sinova i kćeri, konačno, Boga našeg nebeskog Oca.

S obzirom na podučavanje vjere roditelji su primarni učitelji svojoj djeci, a otac, kao božanski određeni vođa, ima posebnu odgovornost da bude "glavni kateheta" u svojoj obitelji. Sveti Ivan Zlatousti (u. 407.) koji je jedno vrijeme služio kao Patrijarh Konstantinopola i štuje se kao jedan od tri sveta hijerarha kod istočne katoličke braće opisuje kako bi  trebala izgledati obiteljska kateheza u svojoj "Drugoj propovijedi o postanku": "... kada odavde odete kući (misleći na božansku liturgiju ili svetu Misu za rimski obred), pripremi uz vaš obrok i duhovni obrok. Otac obitelji može ponoviti nešto što je ranije (na Misi) spomenuto (primijetite ulogu oca kao učitelja); tako žena može čuti, a i djeca mogu nešto naučiti, pa čak i sluge mogu biti podučeni. Ukratko, kućanstvo može postati crkva, tako da đavao može biti otjeran i da zli duh, neprijatelj našeg spasenja pobjegne; tada bi tamo pribivao radije Duh Sveti i sav mir i sklad bi okruživao ukućane." 

Sveti Augustin (u.430.), možda najpoznatiji katolički obraćenik nakon svetog Pavla, koji je dugo služio kao biskup Hippa u Sjevernoj Africi, također je naglašavao ulogu oca kao duhovnog vođu u svojoj Propovijedi br. 94 (o odabranim poukama Novog Zavjeta, ponekad se može naći kao Propovijed br. 44) sveti Augustin piše: 

"Izvršite našu službu u svojim vlastitim domovima. Biskup se zove zbog toga, jer on upravlja i nadzire, jer se on brine za i njeguje druge. Svakom čovjeku, stoga, ako je on glava svoje kuće treba pripadati služba biskupskog dostojanstva, da se brine kako njegovo kućanstvo vjeruje, da nitko od njegovih ne upadne u krivovjerje, niti žena, niti kćer, niti sin... ne zanemarujte, stoga, ni onoga najmanjega koji vam pripada. Pazite na spasenje svih u vašem kućanstvu sa svakim oprezom!"

Važnost brige o svojem vlastitom duhovnom životu

Pa, očevi, kako živimo ovu opomenu? Kao prvo, mi ne možemo dati ono što nemamo. Ako mi kao muškarci ne uzimamo za ozbiljno svoje duhovne živote, onda nemamo ništa vrijedno za dati svojim ženama i djeci.

Moramo vjerno i revno živjeti sakramentalan život Crkve. Sveta Misa mora biti sunce oko kojeg se vrti obiteljski život. Kao što je Padre Pio obićavao reći: "Bilo bi lakše zemlji opstati bez sunca negoli bez svete misne žrtve!" To je istina i za duhovni život naših obitelji.

U vezi sa svetom Misom i sakramentima, još ću spomenuti tri ključna sredstva koja svaki od nas mora koristiti:

1. svakodnevnu molitvu (posebno svetu krunicu i mentalnu molitvu/razmatranje),
2. žrtvu (posebno vjernost svojim svakodnevnim dužnostima) i
3. pravu pobožnost prema Mariji.

To su jednostavna, ali moćna sredstva koja su tako brzo posvetila tri mala pastira u Fatimi. Zatim moramo naučiti svoju djecu čitavu poruku iz Fatime i voditi ih kako da to i žive u praksi (npr. svakodnevnom molitvom krunice, davanjem zadovoljštine, pobožnosti prvih pet subota, molitvom za Svetog Oca da posveti Rusiju).

Jedan od izvora koji bi jako preporučio odraslima da im pomogne rasti u molitvi, žrtvi i pravoj pobožnosti prema Mariji je knjiga "Divine Intimacy" (objavljena originalno 1953.) oca Gabriela od svete Marije Magdalene, O.C.D., svećenika karmeličanina i poznatog duhovnika. Podnaslov knjige sve objašnjava - "Razmatranja o unutrašnjem životu za svaki dan liturgijske godine". Prijatelj mi je dao jedan primjerak prije kojih godinu i pol i zauvijek ću mu biti zahvalan. Ne mogu vam reći koliko puta mi je razmatranje na određeni dan upravo poručilo nešto važno za ono što se događalo u mom životu. Garantiram vam da nećete požaliti ako počnete koristiti tu knjigu.

Zaključak - molitva sv. Josipu

Zaključimo predavanje zazivajući svetog Josipa, slavnog poglavara svete obitelji, terora đavla i zaštitnika svete Crkve:
"
K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji (pošto smo tvoju presvetu zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć). Za ljubav, koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala, za očinsku ljubav kojom si grlio Dijete Isusa, smjerno te molimo, da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio, milostivo pogledaš, te u pomoć pritečeš našoj nevolji. Svojom moći, o brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi oče, da nas okuže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekad izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibli života, tako i sada brani Svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakog pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje, da uzmognemo po tvojem primjeru i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen." 

ponedjeljak, 20. siječnja 2020.

Zašto katolički dječaci i muškarci moraju biti čedni?



Tijekom mog odrastanja, o čednosti se nikad nije raspravljalo, hoću reći, nosila sam istu odjeću kao i svi ostali i nitko nije rekao ni riječ.

Bila sam uobičajena nespretna tinejdžerica, nikad komotna u suknji ili haljini. Mrzila sam sport, osjećala sam se kao da nigdje ne pripadam bez obzira što sam nosila na sebi ili gdje sam bila. (Osim ako nisam bila zadubljena u knjigu!). Nosila sam toliko malo suknji da se zapravo mogu sjetiti svake!

Nakon obraćenja, kada sam upoznala prijateljicu koja je nosila suknje, to mi je bilo iznenađujuće, ali bila sam tako otvorena prema toj ideji. Ukratko, bila sam tako nadahnuta da sam napisala knjigu! A ostalo je, kako se kaže, povijest!

Za muškarce je čednost nešto skoro nečuveno, ali ih ne možemo izostaviti iz te rasprave.

Iako nema ništa loše u tome da muškarci nose odijela, treba napomenuti kako ne rade svi muškarci poslove za koje bi bila prikladna takva vrsta odjeće. Mnogi su muškarci poljoprivrednici (a pošto je moj otac bio poljoprivrednik, pristrana sam prema njima!) i nositi odijelo za rad na farmi sigurno ne bi bilo prikladno.

Dakle, što bi muškarci i dječaci trebali nositi?

Dječaci i muškarci

Dječaci će izrasti u muškarce i zato ne možemo imati jedno pravilo za dječake i jedno pravilo za muškarce. No s dječacima moramo biti malo "fleksibilniji".

Mi imamo četiri dječaka i dok se naša pravila čednosti nisu promijenila, naučila sam biti prilagodljiva.

Sve od svakodnevne higijene do pripreme za ljeto i ljetne vrućine drži vas napetima dok su vaša djeca mala. Ne razumiju svrhu prikrivanja pa iako treba paziti da se ne pregriju dobro ih je ipak dostatno prekriti.

Vjerovali ili ne, uz nošenje sloja odjeće poput košulje i hlača bit će im hladnije nego da su gole kože, jer znoj lakše isparava uz sloj odjeće. Po mogućnosti neka nose pamučnu odjeću.

Općenito muškarce i dječake ne bi trebali nositi:

• Majice bez rukava
• Uske košulje
• Uske hlače
• Majice koje su raskopčane
• Vrećaste hlače
• Reklamne natpise na majicama
(i ovom popisu možete dodati još, ali za sada obavezno rezervirajte primjerak sljedećeg izdanja moje knjige "Nečednost, sotonina vrlina" da biste shvatili čitavu priču!).

No, za muškarce je to teško, jer se većina muškaraca ima svoje ustaljene navike (da, poput mog muža!) pa bi borba s njima da se pokriju mogla biti izgubljena bitka. Ako ste imali sreću što ste se udali za tradicionalnog katoličkog muškarca možda nećete trebati ni voditi tu bitku. Ali mnogi od nas su tek nakon braka pronašli svoju vjeru, pa je to teška bitka. (Takva je i situacija kod tradicionalnih katoličkih muškaraca s njihovim netradicionalnim suprugama)

Možete ih educirati, ohrabriti, ali na kraju, ako će se oduprijeti i zaboraviti što možete učiniti? U svakom braku morate birati bitke, kako mudro kažu. I jesam li rekla, molite, molite, MOLITE!? U najmanju ruku muškarci trebaju shvatiti da su i oni stvoreni na sliku i priliku Božju. Ipak, iako kod njih nečednost nije toliko opasna kao kod žena, pokazuju više poštovanje prema sebi kao hramovima Duha Svetoga kada se pokriju kako treba.

Kratke hlače za dječake i muškarce

Mnoge su obitelji protiv kratkih hlača za muškarce i dječake. Uglavnom sam i ja protiv toga. Moj otac nikada nije nosio kratke hlače kada sam odrastala i nikad nije bilo važno koliko je bilo vruće. Bio je iz drugog razdoblja, u koje bih željela da se vratimo kada su stvari bile „ili crne ili bijele“. Sada živimo život koji je stalno stanje sive boje.

Kratke hlače na neki način feminiziraju dječaka, oslabljuju ih. U svojoj knjizi "Nečednost, Sotonina vrlina", 1999. napisala sam i držim do danas:

"Dječaci, kako bi postali muškarci u pravom smislu, trebali bi biti naučeni da podnose sve vremenske nepogode i nelagodu. Čak i neugodnosti nošenja hlača kad je jako toplo. Želimo da naši dječaci odrastu i postanu muškarci koji su snažni, odvažni i neosjetljivi na nelagodu."

Posljednjih godina s obzirom na naše okolnosti i posebne potrebe naših dječaka smatrali smo da je to potrebno. Sjećate se kako sam rekla da treba biti fleksibilan? Napokon postoje 'neke' okolnosti poput plivanja tamo gdje su uvijek kratke hlače bile prikladne. Moram se boriti sa svojim dječacima kako bi nosili kratke hlače. Ne prepoznaju kada je vruće, dok se ne pregriju!

Kratke hlače za dječake NE BI trebale biti iznad koljena. Dok se igraju, prevrću, sva odjeća iznad koljena može postati nečedna. Mi biramo odjeću poput tri-četvrt hlača i dugih safari hlača.

Muške kratke hlače, ako ih MORA nositi, NIKADA ne smiju doći iznad koljena. Naš 16-godišnji sin August odbija nositi bilo što iznad koljena. Često odbije uopće nositi kratke hlače. Nekim se muškarcima ovo može činiti ekstremnim, ali iskreno, ako kratke hlače feminiziraju muškarce, zašto biste ih htjeli nositi? A kratke hlače iznad koljena iskreno su nečedne.

Plivanje za dječake i muškarce:

Tijekom plivanja naši dečki nose i majice za plivanje. Odlične su kao zaštita od sunca, a i za čednost. Nedavno sam na svojoj facebook stranici objavila sliku našeg prvog posjeta jezeru ove godine. Pogađate, neki od mojih sinova nisu imali na sebi te majice!

Rekla sam da treba biti fleksibilan, zar ne?

Pa, to je bio naš prvi izlet na jezero nakon duge zime i nisam mogla pronaći sve naše majice za plivanje! Dakle, da, nismo radi toga odustali od odlaska na jezero, a ja sam ih pronašla za sljedeći put. Budimo razumni. Bog nije imao namjeru da čednost upravlja našim životom željeznom štapom?

Muškarci nosite majice za plivanje. Poštujte žene koje su se udale za vas i žele vas zadržati za sebe. Zašto želite dovoditi u kušnju druge žene osim vaše da vas gledaju golih prsiju? Poštujete li svoju ženu i želite je zadržati za sebe? Onda tako postupajte i izgradite snažan brak između vas dvoje.

Zaključno:

Budite fleksibilni, ali budite čvrsti. Dječaci će se više poštivati i ponašati će se više poput gospode ako ih naučite čedno oblačiti dok su mladi.

Muškarci, ako hodate okolo bez majice i to vašoj supruzi teško pada, toplo vam preporučujem uzmite vremena i proučite neke snažne izjave prethodnih Papa i Svetaca o čednosti. Vaša supruga to ne izmišlja.

Zašto? Gospa Fatimska zatražila je čednost. Rekla je: "Uvest će se moda u odijevanju koja će mnogo vrijeđati našeg Gospodina." Iako ove izjave u velikoj mjeri upućuju na žene, ostaje isto tako općenita. Prema tome trebamo pogledati današnje društvo i shvatiti kako se ta izjava odnosi i na muškarce. U današnjem vremenu i svakodnevici u kojem je društvo u temelju uzdrmano moramo se vratiti razumnosti. Dječaci i muškarci danas nisu ni svjesni koliko su uhvaćeni u taštinu i ispraznost. Ne radi se o tome kako dobro izgledaju nego o tome koliko mogu ispuniti zvanje koje im je Bog dodijelio kao sinovima, studentima, muževima i ako Bog želi kao svećenicima.

Potrebni su nam dobri, snažni katolički muškarci kako bi očvrsnula vjera u budućnosti. Nije sve izgubljeno, ali započinje sa svakom obitelji, vašom i mojom, da učinimo promjenu u svijetu danas.

Počinje s vama.

Bog vas blagoslovio!


utorak, 14. siječnja 2020.

Je li volja zaista konačna na času smrti ili dobivamo još jednu priliku?



Pitanje:

Je li smrt doista konačna u smislu božanskog prosuđivanja? Postoji svećenik koji je govorio u emisiji Patricka Coffina (vlč. Chris Alar) koji kaže da će nam, nakon što umremo, biti pružena šansa da odaberemo Boga ili ga odbacimo tako da netko tko je sebi oduzeo život ne bi bio proklet. Je li to istina? Mislio sam da je volja konačna na smrti. Znam da ste jako zauzeti, oče, ali bio bih vam vrlo zahvalan na odgovoru.

Odgovor: 
Pakao, koji je ne-Bog i ne-blaženstvo, nešto je što je odabrao onaj tko je proklet i taj je izbor neopoziv.

Da biste razumjeli zašto je neopoziv, pomaže vam shvatiti zbog čega anđeli ne mogu promijeniti svoje mišljenje. Najkraće rečeno, anđeli nemaju tijela i, prema tome, nemaju strasti koje ih mogu dovesti do pogreške. Anđeli nemaju strasti koje ih povlače sada amo, sada tamo, kao što naše nama rade. Anđeli ne uče kroz osjetila. Oni izravno znaju. Za njih nema procesa. Anđeli mogu griješiti, ali kad pogriješe, ostanu u krivu. Ne mogu se predomisliti jer nemaju strasti ili želja koji bi ih privukli drugom dobru.

Sada se možemo predomisliti jer imamo tijela. Kad se naša duša odvoji od našeg tijela, više nećemo imati želje i strasti koji mogu privući volju za promjenom. U životu se navike koje se formiraju slijedeći želje i strasti mogu ispraviti. Nije tako nakon smrti.

Točan trenutak potpunog odvajanja duše i tijela teško je utvrditi. Podsjećam na prvi dio Gerontijeva sna svetog Johna Henryja Newmana. Duša umirućeg čovjeka, uskoro mrtvog, opisuje odvajanje duše od tijela. To je duboko dirljivo.

Pa ipak…

U smrti se naša duša i tijelo razdvajaju. Naša duša i dalje djeluje, kao što bi trebala činiti, ali bez utjecaja tijela i bez tjelesnih osjetila. Bit ćemo slični anđelima u tom stanju. Kao što anđeli ne mogu promijeniti svoje mišljenje, i zaključani su u svojem stanju, tako će biti i s nama.

Bit ćemo zadržani u svom stanju u trenutku odvajanja naše duše od našeg tijela. Biti ćemo ili zaključani na Boga ili na ne-Boga, na blaženstvo ili ne-blaženstvo. Neće biti konkurentnih želja koje će nas povući od jednog prema drugome i neće doći do novih informacija putem osjetila. Smrt je poput peći koja peče glinu u konačnom obliku. Sada, možemo oblikovati glinu. Kad prođe kroz peć, ne možemo je više preoblikovati. Stoga, nakon uskrsnuća tijela, ostati ćemo zadržani u Bogu ili ne-Bogu. To se neće promijeniti čak ni kada naše duše ponovo dobiju tijela.

Nakon odvajanja duše od tijela, ne dobivamo drugu priliku da promijenimo svoje mišljenje. Zaključani smo.

Zbog toga je važno naglasiti određene stvari u našem propovijedanju i vjeronauku.

Prvo, ljudi obično umiru onako kako su živjeli. Da, postoje obraćenja na smrtnoj postelji. To je milost za koju ne možemo, ne smijemo, pretpostaviti da ćemo je primiti. Formiramo cijeloživotne navike. Zbog toga je važno prakticirati umiranje svaki dan. Ako želite dobro svirati glasovir, morate vježbati. Ako želite dobro umrijeti, a umrijeti ćete sigurno, trebali biste vježbati umiranje. Umiranje sebi, umirati svijetu, čak i dobrim stvarima u svijetu, priprema je za dobru smrt. Mrtvljenja su dobra za nas. Zovu se 'mrtvljenja' s razlogom: tjeraju nas da umiremo pomalo, sebi i vezano za svijet.

Dalje, ponekad se lude žale na Crkvu s idiotskom optužbom da smo opsjednuti seksom. Ne, opsjednuti smo čuvanjem ljudi od pakla. Iako je istina da grijesi tijela nisu tako ozbiljni kao grijesi oholosti i tako dalje, smrtni grijesi tijela ipak su dovoljni da budemo prokleti u vječnosti. Ako mnogo govorimo o seksualnim pitanjima, to je zato što su ovi nagoni toliko jaki, a užici toliko veliki da lako mogu dovesti dušu da se zaključa u ne-Boga, u to da se isključimo iz Boga. Nije tako mnogo ljudi intenzivno zatvoreno u tim strašnim grijesima duha, ali mnogi su doista zatvoreni u tjelesnim užicima, grijesi koji su sada toliko uobičajeni i rašireni da ih se više jedva uzima u obzir. Ali, ti grijesi su dovoljni da zbog njih budemo prokleti. Ponavljam: dovoljni su.

Konačno, smrt i grijeh trebamo shvatiti ozbiljno do te mjere da se često molimo, kako litanije izražavaju i formiraju u nama, da nas Bog sačuva od nagle i nepripravne smrti, smrti bez pristupa posljednjim sakramentima. I ovdje se vraćam svojoj stalnoj temi ovih dana: mi smo naši obredi. Mi smo naši obredi. Mi smo naš obred, kad molimo litanije s njihovim zazivima, a ti zazivi zauzvrat oblikuju nas i oblikuju naše želje da ostanemo blizu sakramentima i dobro ih iskoristimo.


Kad konačno počnemo ozbiljno raditi nešto u vezi stanja u Crkvi, tada ćemo ozbiljno shvatiti naše sveto liturgijsko štovanje Boga. To je mjesto gdje se formiramo i oblikujemo i poučavamo o umiranju i o obećanju raja. Zahvaljujući Božjoj ljubavi i milosrđu, imamo Crkvu jer ćemo umrijeti. Imamo svoje sveto liturgijsko štovanje upravo zato što ćemo umrijeti. To je glavni razlog za sve što radimo: prolazak kroz tajanstvena vrata smrti i ulazak u blaženstvo neba i pred Boga, ne kroz staklo, nejasno, nego licem u lice u vječnoj preobrazbi u Njegovoj slavi uvijek sve više i više biti slike koje je On stvorio da budemo.

Neka to ništa ne ugrozi.

POĐITE NA ISPOVIJED.

subota, 4. siječnja 2020.

Vijesti iz čistilišta




Danas sam doživio prometnu nesreću i nedugo zatim umro. Kirurg koji me pokušao spasiti zabilježio je vrijeme smrti točno u 14.05 sati popodne. U jednom trenutku  sam se našao u strašnom okruženju. Bio sam na suđenju. Cijeli moj život bio je pod povećalom. Koliko sam mogao utvrditi bilo je prisutno četiri osobe.

Prvi je bio Sudac - naš Gospodin Isus Krist, izvor svake vlasti i autoriteta. Tamo nije bio prisutan kao Dobar Pastir već kao Sudac zastrašujućeg veličanstva s optužujućim ranama na Njegovom boku, rukama i nogama koje su nastale zbog mene. Tamo je bio i tužitelj. Jedan neveseo lik bez imalo suosjećanja, vrlo vješt u ovakvim procesima. Iako je zračio kao netko slomljene ambicije, ipak je pokazivao zadovoljstvo s obzirom na svoj veliki uspjeh u ovakvim procesima. Bio je prisutan jedan svjedok - moj Anđeo čuvar. Četvrta osoba bio sam ja optuženi.


Sudac je bio tu da temeljito razmotri svaki djelić dokaza koji se stavljaju na ovaj sud i da donose neopozivu presudu - raj ili pakao za vječnost. Svaki grijeh, svaki prijestup, svaki nemar trebalo je pažljivo odmjeriti u odnosu na dobra djela koje sam učinio milošću Božjom.

Gledajući neizmjerno veličanstvo našega Gospodina, postalo mi je odmah jasno kako i najmanji nemar ima element beskonačnog u vezi s tim, jer je to patnja beskrajno dobrog Boga. Nemar nije mala stvar. A što je s mojim bezbrojnim propustima? Osjetio sam kako postajem sve uznemireniji i nervozniji. Tužitelj je podsjetio Suca na moje trošenje vremena na kompjuterske igre, pretraživanje po internetu bez ikakvog valjanog razloga, traženje zabave, pretjerano i opasno gledanje televizije, izbjegavanje požrtvovnih djela, bježanje od odgovornosti, nepristojnost, gramzivost za novcem i položajem, dobra djela koja su ostavljena nedovršena, zanemarivanje duhovnog štiva i proučavanja vjere, mlakosti, čak i isprazne riječi. Nazvao je mog anđela čuvara kao svjedoka. Moj anđeo čuvar koji me je čitavog života pokušavao usmjeriti u pravom smjeru i dalje od opasnosti, koji me nikada ni na trenutak nije napustio, koji se neprestano molio za mene i nudio Bogu sve moje dobre i čiste postupke, misli i želje nažalost je morao potvrditi sve te uvrede.

Vaga pravde je već bila nagnuta protiv mene, a tužitelj se tek zagrijavao.

Tada je upozorio Suca na moje lake grijehe. Bila je to planina grijeha. Bio sam krajnje šokiran i sve više sam se plašio. Prisjetio se ispričanih laži, nepažnje na Misi, zanemarivanja molitve, jadnih napora u pokušajima čuvanja pogleda, bezobzirnih misli i djela, brzog prosuđivanja i raspravljanja o nedostacima i slabostima drugih ljudi, neograničenih ambicija, ružnih riječi, a popis je bio dugačak i nastavljao se. Ponovno svjedočenje mog anđela čuvara potkrijepilo je navod tužitelja.

Tada je na moj veliki užas i strah počeo o mojim smrtnim grijesima, izloživši opsežan popis. Bio je to težak spis. Analizirao je svaki od njih pojedinačno. Sudac koji nije trebao pomoć tužitelja vidio je sve njih u svoj svojoj zloći, čak i one najtajnije. Moja sramota bila je porazna. Grijesi koji su slijedili: trenutci kada sam namjerno propustio Sv. Misu u nedjelju, svetogrdne pričesti, preziri propisa Crkve, nečiste misli, želje i djela na koja sam pristao i koji su se naslagali time što nisam izbjegavao te prigode; pijanstva, neobuzdani gnjev, ogovaranja, primamljivanje drugih na grijeh, prekomjeran rad i još mnogo toga – sve je bilo tamo. Okrenuo sam se svom anđelu čuvaru koji je žalosno skrenuo pogled prema Sucu. Tu sam bio, sam pred Stvoriteljem sa svim svojim smrdljivim i odvratnim grijesima. Tužitelj je dovodio u pitanje iskrenost mojih ispovjedi jer sam često ponavljao grešna djela. Zatražio je kaznu vječne smrti. Pravda je to zahtijevala.

Moja zbunjenost bila je potpuna. Nisam bio u stanju izgovoriti ni  slog u svoju obranu, pa čak ni pogledati svoga Sudca. Kad me Sudac ispitivao, moj anđeo čuvar spomenuo je moja dobra djela učinjena u stanju milosti: milosrđe, sveti pokreti moga srca, moje iskrene namjere življenja za Boga, sakramenti vrijedno primljeni, dobrotvorna djela i molitve za druge, uključujući male pokore ponuđene za duše u čistilištu; ali također je primijetio odluke koje nisu provedene i druge propuste. Njegovo je svjedočenje bilo s podrškom i iskreno, ali činilo se tako nedovoljnim prema svim dokazima koji su se gomilali protiv mene. U ovom trenutku, tužitelj je izgledao pobjedonosno, sa zadovoljstvom zbog dobro obavljenog posla. Do sad je svoje dokaze iznosio pred Sucem. Sad se okrenuo prema meni. Prije je bio samo neveseo i bez sažaljenja, ali sada je imao izraz goruće mržnje. Unatoč tome i usprkos mojoj strašnoj stravi od pakla, kad me pozvao da ga slijedim, bio sam u iskušenju da odem, pretpostavljajući odluku Sudca, jer sam bio u prisutnosti Svemogućeg Boga, nevine žrtve, dragog Spasitelja u osobi Gospodina našega Isusa Krista, dok je posjedovanje i nošenje zloće svih tih grijeha bilo nepodnošljivo. Sramota i strah bili su neopisivi.


Taman kad je sve izgledalo izgubljeno, pojavila se peta osoba, izrazito kraljevska gospa prišla je sa stražnje strane vijeća tražeći dopuštenje da se obrati Sucu. Bilo je odobreno. Ona je blagonaklono posredovala u moje ime. Tužitelj je bio bez riječi, a njegov se izraz u tom trenutku preokrenuo iz zločeste pobjede do ozračja poraza. Već ju je vidio i znao je to da kad se Ona zalaže za slučaj kod Suca to nepromjenjivo ublažava Njegovu pravdu u milosrđe. U moju obranu Sucu je predočila ono što je moj anđeo čuvar ranije predstavio. Spomenula je moja dobra djela izvršena u stanju milosti – Sv. Mise koje sam pobožno slušao, dobre ispovijedi, djela milosrđa, gorljive molitve, pokore, suosjećanje za druge, poniznost, strpljenje u poniženjima i protivštinama, praštanje tuđih uvreda protiv mene. Spomenula je određenu Sv. Misu kojoj sam vrlo pobožno prisustvovao i Svetu Pričest najponiznije primljenu. Naglasila je neizmjernu vrijednost te određene Sv. Mise, po čijoj zasluzi je otklonjen veći dio moga grešnog života. Spomenula je suze prolivene od tuge zbog uvrede nanesenim tako dobrom Stvoritelju. Podsjetila je posebno Suca na ono što je pretrpio da me spasi. Te iste rane bile su sada moja nada.
Čini se da su Njezine riječi imale veliki značaj kod Suca i udahnule su mi svetu nadu u moje srce. Nastavila je:

"U ime optuženog molim da uzmete u obzir Sv. Mise i molitve rodbine i prijatelja za počivanje njegove duše, patnje mnogih duša iz Čistilišta kojih se sjećao u svojim molitvama na zemlji i molitava njegove rodbine, prijatelja i zaštitnika u Raju."

U ovom trenutku sam bacio molećivi pogled na svog Suca. Njegovo se lice smekšalo. Činilo se da je sada više Dobri Pastir nego strogi Sudac. Gospa je nastavila:

"Na kraju, želim pridodati svoju molbu na njihove. Bez obzira na njegovu grešnost, bio mi je posvećen u životu i uvijek sam ga podizala kada je padao. Sa Tvojom zadovoljštinom Gospodine i bezgraničnim zaslugama Tvoje Muke i Smrti želim ga priznati svojim."

Sudac je bio dirnut njezinim riječima i njenom nadnaravnom ljubavlju i onom od rodbine, prijatelja i dobročinitelja, živih i mrtvih. Došao je strašni trenutak za presudu.

"Danas sam te na zahtjev moje i tvoje voljene Majke izveo iz tvog zemaljskog života u stanju milosti. Svi su ti grijesi oprošteni i zaboravljeni. Nikad me više nećeš uvrijediti. Zauvijek ću te voljeti. Tvoje ime je zapisano u Knjizi života. Nakon malo vremena pridružit ćeš se Meni, Ocu i Duhu Svetom, najsvetijoj Djevici Mariji, našoj Majci i nebeskom dvoru u vječnoj sreći i čistoj ljubavi." 

Kleknuo sam i poklonio se sav u suzama, preplavljen neizrecivim olakšanjem i ljubavlju pred nogama svoje Majke.

Na izricanje moga spasenja mrski tužitelj vratio se svom prebivalištu vječne muke, bijesan i praznih ruku. Ja koji sam u životu bio voljan ići u pakao ravnodušnošću prema Božjoj ljubavi po svojoj presudi posramljeno sam se zahvalio svom Gospodinu s neizrečenim riječima i slobodno se podložio anđelu da me odvede u čistilište sa željom da trpim te pročišćavajuće muke neko vrijeme za ljubav Božju i za sigurnost vječnog spasenja zahvaljujući zagovoru moje najdraže Majke i milosti moga Spasitelja.

Vrijeme na zemlji gdje je ležalo moje tijelo bilo je još 14.05 sati popodne. Kirurg još nije spustio tablicu u koju je zabilježio vrijeme smrti. Drama koja odlučuje o mojoj vječnoj sudbini odigrala se u trenu.

Sada dragi čitatelju poslušaj nekoga kome je bilo suđeno. Čini dobro ono što sam ja tako loše činio. Uroni u sebe. Mrzi svoje glavne mane i radi na njihovom otklanjanju. Prouči i upoznaj svoju vjeru posebno u ovim mračnim danima. Pohađaj Misu što češće i koliko god možeš sa žarkom sabranošću. Pričešćuj se i ispovijedaj često svoje grijehe temeljitim ispitivanjem savjesti. Obavljaj djela milosrđa, čini pokoru - najmanja dobrotvorna djela i pokore imaju veliku vrijednost. Razgovaraj, upoznaj se sa svojim anđelom čuvarom kako bi izbjegao grijehe i iskoristi pomoć koju on nudi. Svakodnevno moli krunicu. Moli, moli, moli se Gospi. Pobrini se da te dobro upozna kako bi mogla posredovati za tebe na onom strašnom sudu sa kojim se svi na kraju moraju suočiti. Bez zagovora Blažene Djevice Marije, suotkupiteljice, tko se može suočiti sa Božjom osvetom? Zdravo Kraljice Majko milosrđa, života, slasti i ufanja. Ufaj se, nikad ne napuštaj tu nadnaravnu krepost, ma koliko bio grešan. Molim te moli za nas duše u Čistilištu.