To je bio sin! (otac o blaženom Ivanu Merzu)

Tako je mogao s ponosom uskliknuti Ivanov otac, kad se sjećao njegova vladanja i svega, što mu je učinio za života. Nevoljkost je očevu pobudio Ivan jedino junaštvom svog odricanja, kad ga je našao da na podu spava gunjcem zamotan, a s tvrdom knjigom pod glavom. Majci je zadao jedinu žalost boreći se za svoje zvanje i životno Božje poslanje.

Ivan se uza sve majčino protivljenje osposobio za profesora. To će mu zvanje osigurati čedan kruh i dati mu prilike, da i drugima dijeli tjelesni i duševni kruh. Gdje bi to mogao s većom korišću nego uzgajajući svećenički podmladak? Baš kad se Ivan iz Pariza vratio, trebala je nadbiskupska gimnazija u Zagrebu francuskog i njemačkog jezika. Ivan zatraži ovo mjesto i odmah ga dobije.

Tome se silno protivila - kako prije tako i sada - Ivanova majka. "Pa kakova ga budućnost čeka? - znala bi ona reći u najužem krugu. - Tako sposoban, pa da ostane samo srednjoškolski profesor! I to još bez mirovine. A mogao bi biti brzo i sveučilišni profesor. I meni bi lakše bilo, da se oženi, pa da nešto u svijetu vrijedi. Ovako se umiješao samo među mladež i taj mali svijet. Život troši u zrak... te pobožnosti - to trapljenje! ... Sve je to pretjerano i bez smisla. Čovjek treba da se na zemlji užije života..." 

Ovo slobodnjačko shvaćanje majčino, a djelomično i očevo, bila je Ivanovu srcu najteža rana. Za rata, a još više iz Pariza nastojao je - inače vrlo plemenite roditelje svoje - privesti pobožnom životu. Pisao im je o lurdskim čudesima, koja potvrđuje istinitost katoličke vjere; poticao ih na molitvu i primanje sv. sakramenata." Najsretniji dan bio bi za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani; kad bi naša obitelj postala katoličkom obitelji; jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca djeluju dokazi, pa se treba samo uvjeriti, kako je odgojen u predrasudama. A kod majke će moći djelovati ljubav prema meni." (4. kolovoza 1918.) 

Kako je odlučio, tako je i radio. Vođen milošću, priopćuje mu otac, kako osjeća težnju, da izađe iz sebe i uskog kruga osobnih briga, a Ivan ga opet upućuju i bodri: "Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim... Svaki teži, da postane u neku ruku Bogom. Ti nećeš, dragi oče, naći niti jedan filozofski sustav, koji bi ovu misao tako istaknuo i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi, da je težnja i zadaća svakog čovjeka, da postane djetetom Božjim. Ova tvoja težnja, tvoje nastojanje i tvoje nezadovoljstvo, to je nesvjesna težnja za Bogom." 

Otac se zaista opet iza više godina pričestio prigodom srebrnog pira i javio to Ivanu u Pariz. Ivan mu radostan među ostalim odgovara: "Ja sam tvrdo osvjedočen, da događaji koji su okruživali tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno, da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovjedi suvremenog obraćenika, kao dokaz za istinitost kršćanstva. To što si ti doživio, proživjeli su svi obraćenici od sv. Augustina do Bensona i Brunetierea. Nadam se, da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, koju imamo, biti u ovom životu i u vječnosti združeni u Bogu...

Sad su obojica nastojali, da i majka postane revna katolkinja. Iz ljubavi prema Ivanu počela je ona moliti krunicu, a Majka joj Božja pomogla i dalje. Teška bolest upale zglobova privezala ju je od 1924. godine uz krevet, pa joj je baš ustrajnost dragoga sina u pregaranju bila utjeha i dovela je do srdačne pobožnosti. Barem u prve petke primala je sv. Pričest, najprije za Ivanovo zdravlje i blagoslovljen rad, a po njegovoj smrti u naknadu za grijehe uobraženog svijeta. Uvijek je nosila o vratu zlatnu škapularsku medaljicu, koju joj je Ivan poklonio. 

"Svoje je roditelje, veli gđica. M. Majetić, Ivan ljubio posebnom nježnošću. O bolesti svoje majke govorio je s mnogo boli i osjećaja, i kad smo je posjećivali, bio nam je zahvalan, jer je sam bio previše opterećen poslom, što zvaničnim, što organizacijskim, te joj nije mogao posvetiti toliko vremena, koliko je on to želio. Zato mu je bilo drago, kad smo mi to učinili."

Privedavši tako roditelje kršćanskom shvaćanju života, izvršio je Ivan svoju najveću dužnost prema njima, svojim prvim i najvećim dobročiniteljima iza Gospodina Boga. Jako čuvstvo djetinje zahvalnosti, privrženosti i pijeteta uzdiglo se do muževne kreposti, koja je držala zlatnu sredinu. 

Kad je 1923. godine opazio, da mu obzir prema roditeljima smeta u zvaničnom radu, sporazumio se s njima tako, te mu sasvim prepustiše veliku sobu stana, da u njoj nesmetano moli, radi i s posjetiteljima razgovara. S roditeljima bi pak razgovarao kod obroka i još u stalan sat. Ugledajući se u Božanskog Spasitelja, bio je Ivan i u saobraćaju s roditeljima ozbiljan, no u srcu mu nije nikad prestala prema njima nježna ljubav. Znao je da će im baš time najviše koristiti, što će ih svojim počitanjem prema duhovnim vrijednostima više dignuti u vrhunaravno shvaćanje, te ih za svu vječnost učiniti sretnima. To se i zbilo. Majka je doduše neko vrijeme iza Ivanove smrti bila teško potresena, no ipak se smirila i junački podnosila njegov gubitak i svoje boli, primajući postojano sv. sakramente. Tako je i lijepom kršćanskom smrću 5. lipnja 1935. preminula. U bolesti ju je vrlo utješio posjet mladog nadbiskupa dr. Stepinca, komu je to bio prvi posjet iza posvete za nadbiskupa.

"Mudar sin - nauka očeva", riječ mudraca (Reč, 13,1), koja se u dvostrukom smislu ovdje ostvarila. Krasno to svjedoči sam Ivanov otac veleći: "Iz Ivanovih riječi nije bilo moguće ma ni izdaleka otkriti kakovu sjenku neistine, on je bio utjelovljena istina, a kao dijete utjelovljena ljubav. Način, kojim je postupao prema svojim roditeljima, nježnost, kojom je dvorio svoju bolesnu majku, sve je to bilo dirljivo. Ivan je bio naš ponos, naša radost, sve naše veselje i nada, a i u starosti nam je imao biti upor i oslon. Ali dragi Bog je odredio drugačije... Da, to vam je bilo dijete, to vam je bio sin!"

Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 68. - 71.

Budimo poslušni Gospi Fatimskoj i svakodnevno molimo krunicu u našim obiteljima

Razmatranja o obiteljskoj krunici 

Ova majka udala se s devetnaest godina. Postala je katolkinja s trideset, nakon jedanaest godina braka. Njezin suprug obratio se na katoličanstvo dvadeset i četiri godine kasnije. Ima šestoro djece, četrnaest unuka. Jedna od kćeri je časna sestra dominikanka. 

Skoro dvadeset godina molimo obiteljsku krunicu, prvo smo molili sa svojom djecom, a sada sa svojim unucima. Ta divna praksa nije bila dio mog nasljeđa – obratila sam se s trideset godina – tako da je to bila praksa poduzeta bez uvjerenja njegovanih plodonosnim iskustvom ili promatranjem već samo iz poslušnosti prema zahtjevu Gospe Fatimske koja je tražila da obitelji mole zajedno, svakodnevno, svetu krunicu. 

Tih godina, stvarnost molitve u našoj obitelji bila je daleko od tradicionalnog, prekrasnog, spokojnog prikaza obitelji koja se okuplja da bi zajedno molila krunicu. Znate na koju sliku mislim. Otac u svom odijelu i kravati, koji kleči pred kipom naše Gospe, slikom Presvetog Srca Isusovog na polici iznad kamina, čitava obitelj pobožno sudjeluje, svaki od njih podjednako dobro odjeven i uspravan, osim bake ili majke koje sjede u stolici za ljuljanje s bebom koja mirno sjedi u krilu. Kontrast između krunice naše obitelji i te spokojne scene bio je razlog zašto sam se često pitala: „Što činim pogrešno? Gdje sam podbacila?“ 

Naše vrijeme za molitvu izgledalo je više ili manje ovako - mama viče: „Krunica! Vrijeme je za krunicu!“ Osmogodišnjak brzo bježi kod susjeda i viče: „Brzo ću se vratiti.“ Obitelj se okuplja i nestrpljivo čeka. Tinejdžer se žali: „Ja uvijek molim krunicu. Danas ne mogu jer moram izići.“ Mama, s krajnjim samosavladavanjem kaže: „Izlazak će morati pričekati! Naša nebeska Majka tražila nas je da molimo krunicu zajedno!“ Osmogodišnjak se vratio i možemo započeti s molitvom. Međutim, u različitim stupnjevima u različite dane, događaju se sljedeća ometanja - Netko zvoni na vratima. Posjetitelja zovemo da nam se pridruži ili ga se brzo otprema. Beba bljucka, ili još gore, treba ju presvući. Dvogodišnjak ima ispade i treba ga disciplinirati. Zvoni telefon. Netko zove iz daleka. Osmogodišnjak i desetogodišnjak se počinju svađati oko toga gdje će tko sjediti, pa se naguravaju jer svaki tvrdi da je mu je ovaj drugi zauzeo mjesto,  dok ih se ne razdvoji. Petnaestogodišnjaka, koji žarko želi otići igrati bejzbol te nakon njega košarku, odjednom lovi neobjašniva slabost, zbog čega se zgrbio, pa legao, na kauč. Zbog toga ga treba gurkati dok ne pobjedi tu tajanstvenu bolest da možemo nastaviti s molitvom. 

Sjećam se jednog događaja kada smo hrabro okupili oko šezdesetak gostiju (i potrebna je određena hrabrost da bi se pozvalo tinejdžera koji se igra na molitvu) u sparnom, zagušljivom dnevnom boravku radi krunice. Prozori su bili otvoreni, bebe mirne, tako da je đavao pozvao susjedovog psa da sjedne pod naš prozor i zavija dvadeset minuta! „O, pomozi, draga Majko. Molimo svetu krunicu, razmatramo o otajstvima iz života našeg Gospodina kao što si tražila? To je izgleda najbolje što sad možemo dati. Žao mi je!“ 

Sada vidim sliku vremena koje je naša obitelj provela moleći krunicu iz duge, kumulativne perspektive. Djeca su odrasla, oženila se i imaju sada svoje obitelji. Sačuvala su jedinu pravu vjeru kroz ovo burno vrijeme u Crkvi prepuno zabluda. Jedno od njih je izabralo redovnički život dominikanke. Bebe kojima je ponekad trebalo promjeniti pelene usred molitve sada su tinejdžeri i još mole krunicu. Njihova lica i dalje sjaje ljepotom čistoće i nevinosti, iako ponekad bacaju buntovnički odsjaj. Zahvaljujem našem dragom Gospodinu za milost vjere. I zahvaljujem Gospi na svetoj krunici. Kada se gledaju jedan po jedan dan, plodove obiteljske krunice nije uvijek moguće zamijetiti. Jednostavno moramo predano raditi i ustrajati uz sva životna ometanja i upadice. 

Sada, iz perspektive bake, vidim mnoge obitelji koje su uspjele u svom prakticiranju jedine prave vjere. Skoro bez iznimke, to su obitelji koje mole krunicu. Također sam primijetila i obratno. One obitelji koji su, kroz godine i generacije, sve dalje odlutale od nauka Crkve, ili su odustale ili nikad nisu niti počele moliti krunicu. Naučila sam da je kaos kod obiteljske molitve normalan. To je život i ometanja su u životu neizbježna. 

Samo radite najbolje što možete i nemojte odustati! Sjetite se da zahtjev da molimo krunicu nije proizašao od nas – već da je došao s neba od naše nebeske Majke – i da Bog blagoslivlja naše dobre nakane. Obiteljska krunica je obiteljska nužda. Usprkos zvonjavi na vratima, neslaganjima, psima i smetnjama, ujedinimo se i ostanimo ujedinjeni pod zaštitom naše Gospe kao vojska obitelji, svi moleći zajedno svetu krunicu.

Maura Koulik

Obećanje blagoslova

Kao mladić koji uživa u životu, gledaš budućnost koja se otkriva pred tobom odjevenu u  ružičaste tonove. Ti si žarko želiš za sebe, a tvoji roditelji i duhovni vođe za tebe, iz dubine svoga srca da sreća, veselje i blagostanje stalno okružuju tvoj put. Ali hoće li te želje biti ispunjene, hoće li sunce uspjeha stalno na tebe sjati, hoće li te blagoslov Božji pratiti na svim tvojim putevima? Koja bi to bila radost za tebe, kada bi se na sva ta pitanja moglo potvrdno odgovoriti, i kada bi ti mogli dati obećanje, garanciju u svemu tome!

A znaš li da je moguće za tebe da uživaš u tom zadovoljstvu?! Bog Sam ti je dao, u četvrtoj zapovijedi, određeno obećanje sreće i blagoslova. „Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj, da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji, koju će ti dati Gospod, Bog tvoj!“ (Ponovljeni zakon 5,16)

Bog je obećao svojom riječju jasno i odlučno da će On blagosloviti i učiniti uspješnima one koji poštuju svoje roditelje.

A postoje brojni primjeri iz povijesti koji potvrđuju da se Bog vjerno drži svoga obećanja. Sjeti se Šema i Jafeta, poslušnih sinova Noinih, koji su primili Božji blagoslov preko usana svojeg oca. Sjeti se mladog Tobije, koji je bio uzoran sin, utjeha i radost svojih starih roditelja. Kako je obilno bio blagoslovljen! Doživio je 99 godina, živeći u strahu Božjem te je imao čast vidjeti potomke svojih sinova do pete generacije.

A zatim se sjeti Josipa, koji je bio miljenik svog oca jer je bio uzoran sin – dobar i ljubazan, pun poštovanja i poslušan.

Na kako je izvanredan i značajan način Božja providnost njega zasula najobilnijim blagoslovima! Mogao je uživati u svojoj djeci i unucima, živeći do sto i deset godina starosti kada je umro mirnom i spokojnom smrću. Bio je dobar i živio je dugo na zemlji. Njegove kušnje i nedaće su također bile dar od Boga; one su bile prikriveni blagoslov. 

A ako Bog garantira Svoju zaštitu i blagoslov dobrim sinovima ovdje na zemlji, kako ih tek bogata nagrada čeka u vječnosti! Kada nakon dugog i mirnog života, ti dobri sinovi, ta poslušna djeca koja su vjerno držala četvrtu zapovijed legnu na svoju samrtnu postelju, oni mogu, dok se osvrću na svoj dug boravak na ovoj zemlji, otkriti mnoge greške i propuste pa čak i veće grijehe, ali usred tame jedna svjetla zvijezda sjaji da bi ih bodrila i utješila. A to je pomisao da su uvijek poštivali svoje roditelje i da su im uvijek bili uzrok radosti, a nikada žalosti.

A sada stoje pred Vječnim Sucem. On ih gleda milostivo, jer Njegovo svevideće oko raspoznaje u njima nešto nalik Sebi, budući da su oni bili poslušni svojim roditeljima kao što je i On bio za vrijeme svog boravka na zemlji. On ne treba dalje svjedočanstvo, ali poziva njihove roditelje da prisustvuju pobjedničkom primanju, da svjedoče nagradi koju daje njihovoj dobroj djeci pred očima čitavog svijeta.

Zatim govori toj poslušnoj djeci: „Ono što ste učinili svojim roditeljima, učinili ste Meni. Dođite, blagoslovljeni Oca Moga, dajem vam u posjed kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od početka svijeta.“ Ali tko može opisati neopisivu slavu i blagoslov tog kraljevstva! Stoga poštujte svoga oca i majku, da bi bili sudionici vječne radosti na nebu.

Sjetite se upozorenja Duha Svetoga: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova... Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova.“ (Sirah 3, 12 ; 7, 27)

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 114- 116

Borba za vjeru i čistoću - unutarnja borba blaženog Ivana Merza

Premda je Ivan namjerno izbjegavao pokvareno društvo, te sve životne pojave promatrao u vidu vječnosti, nije ipak izbjegao dvostrukom sukobu i borbi, koja zahvaća osobito naobražena mladića, kad stvara sebi životni nazor. To je borba za vjeru i čistoću, kad ga nagon stavlja pred pitanje: hoće li biti samo "pametna životinja", ili će u sebi razviti "razumnog čovjeka". Ivan je očuvao čovječje dostojanstvo sadržano u potpunoj spolnoj čistoći, ali je borbu s bujnom svojom i umjetnički nastrojenom prirodom morao još dugo voditi. No gdje je borba, tu je i zasluga.

Beč, 17.5. 1915. "Život mi je veliki upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije držao dobrim, uistinu dobro. Što je to "uistinu dobro", postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li samo predrasude? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono, što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo, što vidim: šećem se uvečer po parku i gledam, gdje je na svakoj klupi po jedan par. Uistinu ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, u smislu sjetilnog nagnuća muža k ženi. Na ove parove ne gledam više s prijašnjim okom. Negda sam držao da je to strast, da je to slabost, nekarakternost ljudska, koja se odaje sjetilnom užitku. Ovako na taj temeljni zakon ne mogu više gledati i ako znam, da sam se u časovima, kad sam promatrao taj život izbliza - (na akademiji!) - gnjusio toga gada i blata. 

Za opravdanje ovoga načela moram se pitati: postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod tim imenom: Bog? Činjenica je, da on postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega... Dakle Bog postoji. 

Što je taj Bog? Kakav je? Možemo li se Njemu moliti? Je li osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedno načelo, koje je u nama i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovoga načela. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.

Onda treba još pomisliti na nešto, na što ljudi ne misle i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cijeli duševni svemir, naše "Ja" je sredina, oko koje se sve okreće, koja dojmove prima i sortira, sve mi to doživljavamo, katkada se mučimo i patimo i sad najednom - umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto tolike misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti - kada je u prirodi sve tako sjajno udešeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu pravednosti. Jest i uistinu ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam. Kad se gnušam od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Što? I opet, uza svu sumnju, vjerujem!

No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti pravilo, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv načela pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. - Ili katolik, ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katoličanstvo jedina prava vjera. O drugima nisam nikada ni mislio, da bi bile bolje od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj primitivan čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnju dolje i pravi od mene da sumnjam u sve.

No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritički sagledati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je svako pravo oduševljenje, svaki oštar sud o svemu, što se događa. Sve, što promatram, gledam, i ne znam, je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli -  pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (na vojnoj akademiji). Pa svejedno je, neka je i drugi dadne. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje - neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Uistinu, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed nutarnjih sumnji uistinu doživio. 

I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnem se tada i vidim, da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem tako što opravdavati, jer znam, da je ovaj zakon nagnuća muža prema ženi samo poradi naše duše ovdje - jer naša je duša "mi" - duša, koja se usavršava i diže. Ova škodljiva strana ljepote - samo je za to ovdje, da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijem, da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo; k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono, što je vječno.

I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, i da vjerujem katolički. Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put. I promatrajući život znat ću, što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije. Ovako sam proveo čuvstveno razlučivanje. A da sam se držao svete rečenice: "Po plodovima se zna, kakvo je drvo" došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti, a pogotovo povijesti do zaključka, da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu povijest vuče i da su sve težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katoličanstva, koji treba proživjeti i osjetiti. I uza sve to, što vjerujem, čovjek sam, i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljavam."

Sumnja, o kojoj Ivan govori, jeste samo ona nejasnoća, što je čovjek ima u duševnim stvarima dok je živ, jer bi ih želio tako zorno gledati kao i tjelesne. K tome za mnoge znanstvene i vjerske istine nemamo potpune očitosti; one su sigurno, ali još ostaje koji razložčić, koji zamračuje umu potpunu jasnoću, pa čovjek treba svojom voljom učiniti kraj nemirnom i nerazboritom kolebanju. To je "certitudo libera" - slobodna izvjesnost. Sitne duše lome na njoj krila svog idealizma i padaju najprije u sumnju, a onda u bezvjerstvo. Jaki Merzov duh ustraje u traženju Istine i podvrgava se ugledu Crkve, dok se i sam znanstveno potpuno ne izgradi.

Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 31. - 35. 

Litanije Bezgrješnom Srcu Marijinom

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas! 
Kriste, usliši nas!
Oče, nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Srce Marijino, bez istočnog grijeha začeto,                    moli za nas!
Srce Marijino, od svakoga osobnog grijeha čisto, 
Srce Marijino, svake kreposti i milosti puno,
Srce Marijino, pravilo svetosti, 
Srce Marijino, po tajanstvenom navještenju 
stanom Božjim postalo,
Srce Marijino, po tajanstvenom pohodu 
novim milostima obasuto,
Srce Marijino, najužom prisutnošću utjelovljene 
Riječi devet mjeseci razveseljavano,
Srce Marijino, u porodu Isusa, Sina tvoga, 
neiskazanim veseljem napunjeno,
Srce Marijino, u prikazanju Sina tvoga u hramu, 
po Simeonovu proročanstvu, mačem tuge probodeno,
Srce Marijino, zbog izgubljenog Isusa 
tri dana jako rascviljeno,
Srce Marijino, radi nađenoga Isusa neopisivo obradovano,
Srce Marijino, zbog rastanka s Isusom jako ražalošćeno,
Srce Marijino, zbog tuge Sina tvoga u 
Maslinskom vrtu jako rastuženo,
Srce Marijino, u šibanju nevinoga Isusa isto 
tolikim udarcima izranjeno,
Srce Marijino, šiljcima trnove krune izbodeno,
Srce Marijino, teretom križa opterećeno,
Srce Marijino, s raspetim Sinom također na križ pribito,
Srce Marijino, svim Isusovim mukama posebice izmučeno,
Srce Marijino, u smrti Sina tvoga uz križ 
morem muka obliveno,
Srce Marijino, s mrtvim Isusom skupa pokopano,
Srce Marijino, zbog tolikih grijeha ljudskih prežalosno,
Srce Marijino, o uskrsnuću Isusovu od radosti opet oživjelo,
Srce Marijino, u uzašašću Isusovu
neiskazanom slašću napunjeno,
Srce Marijino, u silasku Duha Svetog novim obiljem milosti obasuto,
Srce Marijino, u slavnom uznesenju svojem nad sve blažene duhove uzvišeno,
Srce Marijino, uzroče naše radosti,
Srce Marijino, zdravlje bolesnih,
Srce Marijino, utjeho svih nevoljnika,
Srce Marijino, utočište grješnika,
Srce Marijino, ufanje i slatka obrano svojih vjernika,
Srce Marijino, jakosti umirućih,
Srce Marijino, okrepo duša u čistilištu,
Srce Marijino, štite ratničke Crkve,
Srce Marijino, radosti Anđela i sviju Svetih,
Srce Marijino, stane Duha Svetoga,
Srce Marijino, milino Isusa, Sina tvoga,
Srce Marijino, srce po Srcu vječnoga Oca,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Dopusti, da hvalim Srce tvoje, Djevice Marijo.
Daj mi jakosti protiv neprijatelja tvojih.

Pomolimo se. Svemogući vječni Bože, koji si u Srcu blažene Djevice Marije, pripravio dostojan stan Duhu Svetomu, dopusti milostivo, da mi, koji se pobožno spominjemo prečistoga Srca njezina, možemo po tvojem Srcu živjeti. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
(Iz molitvenika "Srce Isusovo spasenje naše" - Zagreb 1946.)

Posveta obitelji Bezgrješnom Srcu Marijinom

Sveta Marijo, Majko Božja i naša majko, Kraljice neba i zemlje, Tvojem prečistom Srcu posvećujemo cijelu našu obitelj. Sve što jesmo, što volimo i što imamo, predajemo s potpunim pouzdanjem Tvojoj moćnoj zaštiti i Tvojem majčinskom blagoslovu. Vladaj kao Kraljica u našem domu, upravljaj nad cijelom obiteljskom zajednicom i svakim od nas pojedinačno kao svojim vlasništvom.

S tvojom pomoću obećajemo iznova da ćemo obdržavati Božje i crkvene zapovijedi, posebno svetkovanje dana Gospodnjeg. Isprosi nam milost da i u teškim nevoljama ostanemo nepokolebljivo vjerni našoj vjeri i Crkvi! Pomozi nam da u svim životnim pitanjima ispravno odlučujemo.

Uzmi nas potpuno u svoju službu! Podari nam da postajemo uvijek sličniji Tvojoj ljubavi prema Bogu, poniznosti, čistoći i spremnosti na žrtvu. Daruj nam milost da u našem okružju sve više isijavamo Tvoju ljubav. Podari nam da po svojem biću, molitvom, riječju i djelovanjem postanemo svjetlo lutajućima i zabludjelima. Ojačaj našu volju da činimo zadovoljštinu za sve grijehe i za bezboštvo oko nas po svakodnevnom prikazivanju našeg rada i poteškoća.

O Marijo, uzmi nas pod svoje trpeće majčinsko Srce i vodi nas sve dublje u otajstva Tvojeg božanskog Sina u kojemu jedinom možemo pronaći put, istinu i život. Amen.

Izvor

Tko je kukavica?

Tako, ti si dakle slabić, ti si kukavica!? 

Dobro, jesam! Glup sam, dijete sam, pobožnjak sam - ali nagovoriti me nećete! 

Prosudi sam: treba li više snage, jače volje, da se tko poput čelika odupre ludom zahtjevu najsnažnijeg nagona, spolnog nagona, ili da se poput slabe trske klanja svakom povjetarcu svojih nižih, tjelesnih nagona? Tko zna bolje jahati, onaj koji čvrstom mišicom zauzdava svog vatrenog konja i upravlja ga kuda on hoće, ili onaj s kojim konj juri po svojoj volji, baca ga amo tako, i konačno svali svog klonulog konjanika u kaljužu pokraj puta? Tebi je međutim već jasno da je nećudoredni život prljaviji od kaljuže pokraj puta!

Predbacuju ti: da si strašljivac, nezrelo dijete, jer se "to" ne usuđuješ! Tako, zar si uistinu radi toga nezrelo dijete? Ta disciplinarnost i čvrsta volja znači baš muževnost! Naprotiv, nije li onaj slabić neznačajan koji se klanja tiranskim zahtjevima životinjskih nagona i kruži amo tamo kao iskra iz parobrodskog dimnjaka nad oceanom?

Budi muž, ne - lutka! Zar se ne sviđa i odraslima više onaj neustrašivi mladić koji se ne boji podsmijeha i šale svojih drugova i nepokolebljivo ostaje na onom karakternom putu na koji je zrelo promislivši stupio! Pred takvim mladićem skidam šešir, jer su za njega pisane uzvišene riječi Svetog Pisma: "Učini u svom životu divne stvari." (Prop 31,9)

I kad bi se svi moji drugovi podali ovome grijehu - ja se neću njemu odati!

Duša se moja potresa kad vidim gdje srljaju mladići kao ovce u zlo iz straha pred nekim lajavcima. A za svakim se povoditi - odlika je majmuna; karakteran mladić je samo onaj koji je doista spreman plivati i protiv struje. Ideš li ispravnim putem, neka te ne odvede s njega zao primjer drugih! Košulju mijenjaj često, karaktera - nikada!

Pa kako bi konačno mogao dopustiti da na tvoje ispravno shvaćanje utječu baš takvi mladići? Pa koliko oni ćudoredno vrijede? Nulu! S njom se pak - zar ne -  ne može ni množiti, ni dijeliti!

Zar si zaboravio, kako se životinje u basnama ismjehuju čovjeku što on hoda uzdignutom glavom, a ne plazi četveronoške kao one? Njima je naime smiješan onaj tko uspravno hoda! O, kad bi ti čuo što luđaci u Stenjevcu viču za liječnikom! Zar misliš da liječnik za to mari? Stoga, ako ti izbjegavaš grješan život, pa čega se bojiš? Zar je čitavo čovječanstvo kukavica kad izbjegava bacile kolere i grčevito im se uklanja? A zar je hrabar onaj tvoj drug koji, kad opazi smrdljivu nećudorednu kaljužu, "hrabro" počne rovati po njoj svojim jezikom, očima i činom?! 

Čuj što kaže čak i jedan poganski filozof: "Ako radiš nešto, ne boj se to otvoreno učiniti i ako svjetina drugačije misli. Ako što krivo radiš, tada se stidi svojih čina; ali ako pravo radiš, što se bojiš onih koji te neopravdano kude?" (Epiktet)

Reci mi što je lakše: Čvrstom voljom boriti se protiv slijepih zahtjeva nagona, ili im se podati? Najjači se boj bije između duha i tijela baš na području ćudoređa! Tko tu pobijedi, taj jedino može o sebi kazati da je pravi muževni karakter. Tko nema smionosti da brani svoje uvjerenje, njegova je dobrota slična klimavoj trsci koja, kad je zahvati oluja, klanjajući se uzdiše, ali svojom tugaljivom riječju ne može spriječiti protivni elemenat. Na žalost, veliki dio kladeći je nesamostalan; o budućem svom životu nikad ne misli, i kao nesvjesno lišće zahvaća ih vihor općeg mnijenja njihovih pokvarenih drugova.

Jednom je zgodom Aleksandar Veliki ovako govorio Diogenu: 

"Ja sam gospodar svijeta."

Na to mu je cinično filozof odgovorio: 

"Dapače, ti si mi posljednji sluga, jer ja gospodujem nad svim onim grijesima, kojima ti robuješ."

Ja neću urlati zajedno s vukovima! Ja neću plivati niz struju! Ja neću biti čovjek prosječnosti! Rođen sam za veće stvari! 

Dr. Tihomir Toth, 1943. "Proljetne oluje", knjiga za mladiće - str. 112. - 114.

Ići protiv struje i druge lekcije od lososa (zašto školovati kod kuće)

Kada ispravno postane pogrešno, a pogrešno ispravno, Andrew Murphy pokazuje što nas losos može naučiti u plivanju protiv struje i življenju katoličke vjere. 

Da sam vas tražio da odaberete jednu životinju čije bi “osobine” voljeli oponašati, koju biste životinju odabrali? 

Sovu radi njene mudrosti? Medvjeda radi njegove snage? Lava radi njegove hrabrosti? Bez obzira jesu li sove zaista mudre ili lavovi sposobni za hrabra djela to je sada posve nevažno. Ja nisam imao veliku sreću da nađem put u Narniju kroz svoj ormar (nije da nisam pokušavao), ali nisam imao priliku saznati te stvari. 

Koju god da ste životinju izabrali kao vrijedan uzor, to vjerojatno nije bio losos. Znam da ta riba nije posebno inspirativna kada ju se nareže na tanjuru i posluži uz povrće, ali njezina živa verzija je nešto posve drugo. Kada te ponizne ribe plivaju u vodi, pokreću svoje peraje i migolje svojim ljuskavim tijelom, one nas mogu podučiti vrlo važnu lekciju. 

Protiv struje

G. K. Chesterton,  jedan od mojih omiljenih autora, u svojoj je knjizi „Vječni čovjek“, napisao: “Mrtvac može ići niz struju, ali samo netko tko je živ može ići protiv struje.“ Losos nam daje sjajnu ilustraciju te ideje, iako sumnjam da je Chesterton imao njega na umu kada je to napisao. 

Te ribe započinju svoj život u rijekama ili potocima; nakon nekog vremena krenu nizvodno do oceana gdje se hrane drugim ribama te jako narastu. Zatim, kada dostignu zrelost, one poduzimaju nevjerojatno putovanje, plivajući nazad protiv struje da bi se mrijestile. 

Pa kako to mi možemo oponašati lososa? Postoje mnogi trendovi i stilovi danas koji su u suprotnosti s našom vjerom i ako nismo pažljivi mogli bismo im podleći i biti pometeni u strujama svijeta. 

Jer napokon, lako je pristati na ono što svi drugi rade i što nas ohrabruju da radimo. Lako je ići niz struju, uklopiti se. Puno je teže ići protiv struje i ne sudjelovati. Pa opet u mnogim slučajevima, to je ono na što smo mi katolici pozvani. 

Jer ono što je pogrešno uvijek je pogrešno, čak i kada svi drugi to rade, isto kao što je ono što je ispravno uvijek ispravno čak i kada nitko to ne radi. 

Losos na poduci

Gdje se u ovo uklapa školovanje kod kuće? Školovanje kod kuće je vjerojatno najidealnije okruženje za djecu da nauče kako biti “katolički lososi”, pripremljeni kako sačuvati svoja uvjerenja i kako ići protiv struje kada je to potrebno. 

U regularnoj školi (čak i u katoličkoj), utjecaj i ideje svijeta često su prisutne u razredu; ako se te ideje zapravo ne podučavaju, vrlo vjerojatno se o njima razgovara i drugi učenici ih potiču. S druge strane, školovanje kod kuće dozvoljava roditeljima da imaju kontrolu nad odgojem i da nadgledaju koji  će dijelovi svijeta smjeti ući. 

Time djetetu pružaju sigurno okruženje gdje može učiti o svojoj vjeri i biti solidno pripremljeno suočiti se sa svijetom. Ići u svijet bez takve poduke bilo bi kao poslati vojnika u rat bez da mu se pokaže kako koristiti pušku. 

Ta poduka ne treba biti samo negativno iskustvo. Umjesto da samo idemo protiv “loših” trendova, mi trebamo pokušati postaviti one dobre trendove tako da ih drugi ljudi mogu slijediti. Često se kaže, djela govore glasnije od riječi. Umjesto da se samo žalimo na ovakav ili onakav film, knjigu ili pjesmu koji su nemoralni, zašto ne bi stvorili sami neki dobar film, knjigu ili pjesmu ako postoje talenti ili interesi u tim područjima? 

Katolički "losos"

Živjeti katoličku vjeru često znači ići protiv struje svijeta. Sigurno je da ćemo naići na otpor, a možda ćemo se čak zapitati vrijedi li se boriti. U takvim trenucima moramo se sjetiti da ništa dobro ne možemo lako postići. Moramo se prisjetiti riječi našeg Gospodina: „Blagoslovljeni ste vi kad vas ljudi zbog mene grde i progone i za vama lažno sve zlo govore! Radujte se i veselite se; jer je velika plaća vaša na nebesima, jer su isto tako progonili i proroke prije vas.“ (Mt 5:11-12) i „Ovo vam rekoh, da u meni mir imate. U svijetu imate tjeskobu; ali se radujte: Ja sam nadvladao svijet." (Iv 16:33)

Na kraju našeg putovanja, nakon borbe protiv struje, losos rađa novi život. Na takav  način i mi, nakon što smo se borili protiv strujanja svijeta i očuvali svoju vjeru, možemo roditi novi duhovni život, za sebe i one koji vide naša dobra djela. Na kraju putovanja, mi tako možemo zadobiti vječni život. 

“Mrtvac može ići niz struju, ali samo netko tko je živ može ići protiv struje.“

A kako je s vama, živite li vi kao da ste živi?

Andrew Murphy

Osobna posveta Bezgrješnom Srcu Marijinom

Presveta Djevice i preljubezna Majko Isusova i Majko naša! Puni djetinje ljubavi i saučešća dolazimo k tebi sa željom, da te svojom ljubavlju i zahvalnošću utješimo i zadovoljimo ti za sve uvrede, kojima zaslijepljeni grješnici probadaju tvoje majčinsko Srce. Oprosti svim bijednim ljudima, a i nama, koji smo također toliko puta vrijeđali tebe i božansko Srce tvoga Sina.

Primi našu zahvalnost, našu vjeru, naše pouzdanje i našu ljubav za sve one, koji su ti nezahvalni, koji su nevjerni, koji se ne uzdaju u te i ne ljube te. Da zadovoljimo za te uvrede i nezahvalnosti rado primamo iz Božje ruke sve životne poteškoće i žrtve i sve to prikazujemo tvom Bezgrješnom Srcu za obraćenje grješnika. Otvori nam svoje predobro Srce, da u njemu nađemo utočište i spas. Učini, da po zaslugama tvoga Srca ostanemo vazda vjerni tvojemu Sinu, i da nasljedujemo tvoje neokaljano Srce u čistoći, u poniznosti, u dobroti, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prečisto Srce Marijino, budi nam utočište sada i na čas naše smrti! Amen.
(Iz molitvenika "Srce Isusovo spasenje naše" - Zagreb 1946.)

Oglašavanje uzbune zbog pornografije

„I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime.“ Ezekiel 33,7

Propovijed „Oglašavanje uzbune protiv pornografije“ brižan tradicionalni svećenik započinje riječima iz  Ezekiela 33. poglavlje:

"Sine čovječji, govori sinovima naroda svojega! Reci: 'Ako ja na neku zemlju dovedem mač, a narod te zemlje uzme jednoga između sebe i postavi ga za stražara, a on – videći da mač dolazi na zemlju – zatrubi u rog i opomene sav narod: ako se tada onaj koji čuje glas roga ne da opomenuti te mač dođe i pogubi ga – krv njegova past će na glavu njegovu: jer, čuo je glas roga, ali se ne dade opomenuti – krv njegova past će na njega. Da se dao opomenuti, spasio bi život. A opet, ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke.'"

Spominje kako ga je dobri Gospodin postavio za stražara, barem te dotične zajednice, pa da mora oglasiti uzbunu (zatrubiti u rog) ...

Napominje kako porast prihoda od pornografije strmoglavo raste (a o tome smo već pisali ovdje). Prihodi od pornografije su veći od svih prihoda košarke, nogometa i bejzbola zajedno. 40 milijuna odraslih amerikanaca redovito posjećuje internetske stranice s pornografijom. Djeca koriste internet. 96% djece je na internetu. 74% djece ima pristup internetu kod kuće. 61% djece koristi internet svakodnevno. 90% djece od 8-16 godina koja koriste internet gledala su pornografske stranice, većinom dok su radila zadaću. Prosječna dob kada su djeca prvi puta izložena internetskoj pornografiji je 11 godina. Istraživanje na 600 kućanstava koje je izradio Nacionalni centar za nestalu i zlostavljanu djecu otkrilo je da 20% roditelja ne zna niti jednu internetsku lozinku svoje djece, nadimke na mrežama ili email adrese. Samo 5% roditelja prepoznaje kraticu POS (eng. parent over shoulder) -  roditelj iza ramena. I samo 1% prepoznalo je kraticu WTGP? (Want to go private) – želiš li nastaviti privatno? Obje šifre tinejdžeri redovito koriste. Slučajevi zlostavljanja djece su porasli s 4,785 - 1998. godine na 112,000 - 2004. godine. Mislite li da su otada te brojke pale?

Zatim nam kaže da stanemo i razmislimo što ti brojevi predstavljaju. Oni predstavljaju gubitak nevinosti. Ne, oni ne predstavljaju gubitak nevinosti, oni predstavljaju nasilno razaranje nevinosti. I nasilno buđenje strasti. A njih je teško kontrolirati i kod odraslih. Ti brojevi znače neizmjeran broj porobljene djece, djece koja su postala robovi svoje strasti. To ropstvo je tako strašno i veliko i trajat će čitav njihov život. Ti brojevi označavaju gubitak krsne nevinosti u ošamućujućem broju djece. Oni znače ropstvo. Oni znače moralno propadanje za mnoge, oni znače čitav život bez posvećujuće milosti. A stoga i smrt bez posvećujuće milosti. Ne moramo tražiti u Iraku oružja masovnog razaranja. Ona su upravo u našim dnevnim boravcima. Naša djeca imala bi neizmjerno više šanse kada bi harala kuga ili kada bi izbio nuklearni rat. Imala bi više šanse! 

Pita nas mislimo li da se šali? Ne, ne šali se. I ne govori samo o djeci, govori i o odraslima. Vidite, kuga ili nuklearni rat ubija samo tjelesno. Uzima samo tjelesni život. Pornografija uzrokuje duhovnu smrt. Dok god naša djeca sačuvaju krsnu nevinost, a stradaju u nuklearnom napadu, ona će završiti na nebu. Ali ako umru u ropstvu pornografije ne mogu tamo stići. I nisam zabrinut samo za djecu. Svi smo slabi. Svi smo grješnici.