ponedjeljak, 7. listopada 2019.

Istinsko prijateljstvo




Vrlo dobra analiza pravog prijateljstva (u braku i inače)… ..
Iz “Chastity, A Guide for Youth” oca Geralda Kellyja, S.J., 1940.-e

Iz našeg iskustva među mnogim mladim ljudima koji su čitali rukopis ove knjige neki su na početku bili skloni negodovati na naš opis prijateljstva. Njihova ideja o prijateljstvu oduvijek je bila: "Sviđa mi se i ja se njemu sviđam." Bili su nezadovoljni kada su shvatili kako takvo poimanje ne odgovara uvijek odlikama prijateljstva na kojima mi ustrajemo.

Nakon prilične rasprave s naše strane i daljnjeg razmatranja s njihove, obično bi došli  do zaključka kako smo u pravu. Važno je imati na umu da od početka govorimo o pravom prijateljstvu, a ne o pukom osjećajnom oduševljenju, slijepoj strasti ili o druženju zbog pogodnosti koje je započelo danas, proveđenju ugodnog vremena neko vrijeme, nakon čega ubrzo sve skupa odumre jer je takvo prijateljstvo preteško održavati.

Pravo prijateljstvo znatno se razlikuje od ovih stvari. Prijateljstvo možemo nazvati pravim samo ako posjeduje ove tri osobine:

1) moralno je korisno za obje strane; 
2) postoji iskreno slaganje između obje strane; 
3) njihovu obostranu ljubav obilježava duh požrtvovnosti.

Nekoliko riječi o svakoj od tih kvaliteta postaviti će čvrst temelj za prvi dio ove knjige. Zasad je dobro izostaviti bilo koju posebnu primjenu na ljubav između spolova.

Ove tri osobine određuju istinsko prijateljstvo gdje god se ono nalazi, bilo da je riječ o osobama istog ili različitog spola. Kvalitete nisu odabrane proizvoljno ili nasumično; one su ovdje navedene kao rezultat dugog i ozbiljnog proučavanja stvarnog značenja prijateljstva i u pouzdanju da će se svaki čitatelj koji promišlja složiti s nabrajanjem.


Moralno korisno

Kako bi se izrazili u negativnom smislu znači kako druženje nije istinsko prijateljstvo ako vodi grijehu, uznemiravanju savjesti, snižavanju standarda, slabljenju vjere, zanemarivanju svojih vjerskih dužnosti. Takvi štetni učinci na ćudoređe narušavaju najelementarniju ideju stvarnog prijateljstva.

Prijateljstvo je utemeljeno na međusobnom poštovanju i nemoguće je iskreno poštovati onoga koji ima poguban utjecaj na dušu. Prava ljubav traži dobro voljenoj osobi, a to dobro nikad se ne nalazi u grijehu.

Prijateljstvo treba imati pozitivan utjecaj za moralno dobro. Međusobno uvažavanje prijatelja treba biti usmjereno na jednake vrijednosti. Ono podiže; oboje donosi bliže Bogu; to je povezanost u Isusu Kristu.

Blisko druženje ima obvezu utjecati na obje strane, a samo dobar utjecaj je dostojan prijateljstva. Treba postojati uzajamna pomoć kako bi se grijeh izbjegao i uzajamno nadahnuće u kreposnom življenju.To ne znači kako u stvaranju svojih prijateljstava moramo svjesno težiti k moralnom boljitku, ali to zapravo znači da ne bismo trebali svjesno produžavati druženje koje prepoznajemo kao moralno zlo. To ne znači da oba prijatelja moraju biti jednaka u kreposti, ali to znači da obojica trebaju cijeniti kreposti i biti ih voljni vršiti i da se međusobno ne ometaju u njihovom prakticiranju. Možete imati slijepu vezanost za osobu koja vas vodi dalje od Boga, ali ne možete imati iskrenu ljubav prema takvoj osobi. "Volim te, pa idemo zajedno u pakao", jezik koji jednostavno nema smisla bilo da se izražava riječju ili djelom; dok je suprotno, "volim te pa te želim povesti sa sobom u nebo" puno smislenije.

Sloga

Ova se točka može činiti previše očitom za raspravu, jer smo navikli razmišljati o prijateljstvu u smislu zajedničkih interesa, zajedničkog ukusa, sličnih naklonosti i tako dalje. Prijatelj je onaj kojem se obratimo za suosjećanje, ohrabrenje, korisne savjete i nadahnuće; on je taj s kojim možemo dijeliti radost i tugu; on je ukratko drugo ja. Sve ove stvari podrazumijevaju vrlo posebnu vrstu sloge. Očito je ovdje potrebno podsjetiti na nekoliko točaka o prijateljskoj slozi. Na primjer, sloga je iskrena, a ne izvještačena. U tome se uvelike razlikuje od puke očaranosti.

Ako imate snažnu emocionalnu privrženost prema drugome često ćete primijetiti da vas to tjera voljeti upravo ono što on voli, raditi upravo ono što želi, razmišljati o stvarima onako kako ta osoba misli na njih, ali sve to vrijeme ako ste iskreni duboko u srcu znate kako je čitava sličnost umjetna kako to nije vaš uobičajeni način života i razmišljanja i ne može trajati.

Kako bi saznali postoji li sloga stvarnog prijateljstva mora se razlučiti postoji li između osobe i prijatelja temelj za trajni sklad. To ne znači kako oboje imaju potpuno iste prirodne simpatije i nesklonosti. Takva sličnost može biti čak i destruktivna za istinsko, trajno prijateljstvo jer previše olakšava stvari, ograničava blagotvornu razmjenu mišljenja i smanjuje poticaj na međusobnu požrtvovnost na nulu.

Idealna prijateljska sloga podrazumijeva sposobnost skladnog djelovanja s korisnim dogovorom oko važnih i temeljnih stvari i ugodnim kompromisom u manjim stvarima. Razlike u mišljenju i ukusu trebaju biti točke ugodne duhovne suradnje i međusobne komunikacije, a ne prilike za prekid prijateljstva. Normalno je kako u prijateljstvu mora postojati neki kompromis, neko uzajamno popuštanje u pogledu osobnih simpatija i neslaganja. Malo ljudi može biti blisko tijekom dugog razdoblja i uvijek imati iste želje istovremeno ili uvijek biti naravno ugodno jedno drugom. Mora postojati kompromis, uzajamno popuštanje u tako beznačajnim stvarima kao što je kako provesti večer ili ukrasiti sobu; mora postojati međusobno previđanje sitnih slabosti i uvažavanje različitih mišljenja.

Ali kompromis se mora ograničiti na nevažne stvari. Ne može ući u sferu savjesti. Ne može obuhvaćati one temeljne stvari kao što su vjera, moralno ponašanje (Božje Zapovjedi), bogoštovlje. Barem za katolike kompromis u ovim navedenim stvarima mogao bi prekršiti prvo pravilo prijateljstva. To je poteškoća koja se često s vremenom pojavljuje u miješanom braku. Nekatolik ima ponekad mišljenje o nepravednom postupanju kada se od njega traži obećanje kako će omogućiti djeci odgoj u katoličkoj vjeri. Zapravo, to je jedini način na koji bi se slučaj mogao riješiti bez nemoralnog ustupka, jer se nekatolici uglavnom slažu s načelom kako je kršćanska vjera dobra kao i neka druga, dok je bitni dio katoličke vjere kako je ona jedina prava Crkva. Katolik po svojoj savjesti ne može dopustiti odgoj djece u bilo kojoj drugoj crkvi, dok većina nekatolika može to učiniti mirne savjesti.

Što je šire područje bliskosti i sklada među prijateljima, to je bogatije i opsežnije njihovo prijateljstvo. Dva sveca u jednakim okolnostima uživaju bogatije prijateljstvo nego obični ljudi, jer je njihova sposobnost za međusobno dijeljenje mnogo dublja. Dakle, također u istim okolnostima, prijateljstvo dvaju dobrih katolika bogatije je od prijateljstva koje postoji između katolika i ne katolika iz jednostavnog razloga što prvi imaju mnogo veće područje zajedničkih interesa i puno dublju poveznicu kod međusobne naklonosti.

No, bez obzira na to što je područje njihove međusobne bliskosti, prijatelji bi trebali uvijek shvatiti da mogu i trebaju održavati svoje prijateljstvo vitalnim i obogaćivati ga neprekidnim nastojanjem u usvajanju onog što smatraju dobrim jedno kod drugoga. To nas doista dovodi do treće odlike prijateljstva.

Požrtvovnost

Nije puka poezija reći kako istinsko prijateljstvo uključuje miješanje duša. U bilo kojem postupku miješanja svaki se element odriče nečega od sebe, svoje osobnosti i tako doprinosi zajedničkom rezultatu. Prijateljstvo je rezultat odgovarajućeg sjedinjenja duša - svaki daje najbolje od sebe. U praksi, to davanje nečijeg najboljeg znači stalno žrtvovanje. Prijateljstvo ne može izdržati bez njega.

Sveti Ignacije kad govori o prijateljstvu između Boga i duše daje ova dva jednostavna znaka prijateljske ljubavi:
Prvo, pokazuje se djelima, a ne riječima.
Drugo, ako jedan prijatelj posjeduje nešto dobro, on ih želi podijeliti s drugim.

To su dobra pravila i za ljudsko prijateljstvo; oni ukazuju na kvalitetu samodarivanja koja je sol svakog prijateljstva. Kako ovo ne bi bilo previše teoretski, dobro je pogledati neke od mnogih praktičnih načina na koje samopožrtvovnost igra svoju ulogu u održavanju prijateljstva živim.

Na primjer, postoje već spomenuti kompromisi. Svaki kompromis zahtijeva određeno milostivo „popuštanje“, a spremnost na to nespojiva je s nepokolebljivom sebičnošću. Kad dugo poznajete osobu, posebno kad se blisko družite s njom, počinjete primjećivati male nedostatke koje možda u početku niste uočili; ponekad zbog promjene raspoloženja ti nedostaci počinju „ići na živce“. Ovi trenuci mogu biti pogubni za prijateljstvo ako netko odlučno ne slomi sklonost usredotočenja na njih i pretjeranog doživljanja istih. Ili opet, u umu se mogu pojaviti sumnje i ljubomora. Vjernost koja je potrebna za prijateljstvo zahtijeva da se takve stvari izgnaju.
Prijatelj bi trebao biti pribježište u vrijeme kušnje, onaj koji može suosjećati i ohrabriti, onaj koji ima volje čuti i za nevolje i za radosti. Dosta često nije teško ostvarivati dobre dužnosti prijateljstva, ali se ponekad dogodi da ste u suprotnim raspoloženjima, upravo kad prijatelju treba pomoć. Radije biste razgovarali o sebi. U tim trenucima spremnost da se veselo izvrši dužnosti prijatelja zahtijeva veliku požrtvovnost.

Opet se događa i to da su na početku prijateljstva obje strane prilično spontane u obavljanju malih ljubaznosti i učtivosti; ali bliskost prijateljstva ima sklonost prigušiti taj duh pažljivosti. Ipak, takva se pažnja u malim stvarima mora održavati i to zahtijeva stalnu samodisciplinu.

Napokon, svaki bi prijatelj trebao biti ćudoredno nadahnuće drugom; nema sumnje kako  svakodnevno nastojanje da bude dostojan drugoga, kako bi bio na pomoć drugome, postavlja stalne zahtjeve nečijem samoljublju.

Prethodni primjeri daju neke naznake o tome kako je prijateljstvo neprestano i uzajamno davanje sebe. Ova potreba za samopožrtvovnosti može se sažeti u nekoliko riječi: mora postojati strpljenje s nedostacima, odbacivanje sumnji, postojanost u službi, stvarna želja i istinski napor u međusobnom razumijevanju – zaključno rečeno, praksa zlatne sredine mora vladati s obje strane, posebno u lošem raspoloženju, nesuglasicama i nesporazumima.

Same po sebi ove su poteškoće male i proizlaze iz činjenice kako mi ljudi imamo mnogo nesavršenosti. Ali postojanost u suočavanju s njima i veselo prevladavanje sebe u njima zahtijeva visoki standard u ljubavi.

Razumna ljubav

Nakon objašnjenja triju kvaliteta prijateljstva trebalo bi biti očito da ljubav prijateljstva nije puki emocionalizam ili osjećajnost ili osjetilna privlačnost. To je racionalna ljubav, ljudska ljubav. Mi ljudska bića razlikujemo se od životinja po tome što naš um može vidjeti dobro i slobodno možemo usmjeriti svoje naklonosti prema tom dobru. U našoj ljubavi može, a i ne mora postojati puno vanjskih obilježja; naša srca mogu ili ne moraju žestoko lupati; ali bitna stvar, temeljna stvar, ljudska stvar je da se mora koristiti i glava.

Prijateljstvo je u osnovi ljubav duša. Čovjek vidi dobrotu, narav prijatelja i na toj osnovi teži zajedništvu. Možda bismo ovdje trebali dodati kako smo u govoru o prijateljstvu razmišljali o idealu. Naravno, u svakom određenom prijateljstvu kvalitete koje smo naveli prepoznaju se kao napredak, a moguće je kako su u početku prisutne vrlo nesavršeno. Međutim one bi trebali biti prisutne barem u nekom stupnju; inače se prijateljstvo teško može nazvati istinitim.

srijeda, 2. listopada 2019.

Zašto se neki brakovi raspadaju?



Raspad brakova koji su utemeljeni na "tijelu" nisu u pozornosti, nego naprotiv raspad onih koji su bili "više duhovni" (nazovimo to tako). U ovome članku ću  se osvrnuti na raspade onih brakova [tradicionalnih katolika] koji su se vjenčali svjesni što time čine i s pravom vjerskom formacijom. 
Prava ljubav nije ona koja je ugodna, već ona koja je raspeta. Svaku krizu nadilazimo kada prigrlimo Križ.  

Tomás A. Beroch 23. srpnja 2019.


Neki razlozi za raspad braka danas.

U vremenu koje mi je Bog dao da vršim svećeničku službu, vidio sam puno toga u brakovima, dobroga i lošega. Ali vidio sam supružnike koji su uništili svoje brakove i to je nešto žalosno, već time što uništenje braka nosi teške osobne i društvene posljedice. Neću u to sada ulaziti, možda nekom drugom prigodom ću to učiniti.

Jasno je da ima mnogo razloga koji se mogu smatrati uzrokom razvoda. Činjenica je da se danas većina vjenča u neznanju prvog cilja braka, i zbog toga postoje uvjerljivi razlozi za sumnju u valjanost mnogih brakova. Međutim nisam vidio da su samo loše formirani ljudi bili neuspješni u svom pozivu. Ono što me je najviše iznenadilo je bilo vidjeti neuspjeh parova koji su "poznavali 'Katekizam Sv. Pija X' i sudjelovali u tradicionalnoj Misi gotovo svakodnevno dok su bili samci"

Na pad bolesnog stabla nitko ne obraća pozornost. Ono što je jako odjekuje je pad snažnog i velikog stabla. Raspad brakova koji su ovisili o tjelesnosti ne odjekuje kao kad se dogodi pad onih koji su bili "više duhovni" (nazovimo to tako). U ovome članku osvrnut ću se na raspade onih brakove gdje su se vjenčali svjesni o tome što time čine i s pravilnom vjerskom formacijom - a to nije većina slučajeva. Loša formacija parova je također nešto o čemu se da pričati. I mi svećenici imamo veliku odgovornost u tome, ali to će biti tema drugog članka.

Koji su razlozi - a koje sam uočavao - raspada brakova mnogih dobrih katolika? 

1) Nepoznavanje jedno drugog tijekom zaruka. Mnogi katolici misle da ako su neka djevojka ili neki mladić  redoviti na misi sv. Pija V [Tradicionalna Misa] i poznaju latinski će biti dobra supruga/suprug. To naravno nije tako. Misa i latinski pomažu, ali potrebno je promatrati je li ta osoba osoba molitve, ako je dobrotvorna, ako ta osoba poštuje tvoju zdravu slobodu (zdravu, a ne grešnu), itd. Važno je vidjeti ako je budući suprug/supruga požrtvovna osoba ili samo misli na sebe i svoju dobrobit, ako čita i ako se poučava ili pak samo gleda televiziju, ima li vlastite kriterije ili na njih utječi drugi (obitelj, prijatelj, netko treći), brani li te ili te u teškim trenucima napušta, itd. Na kraju, nema magičnih formula kako znati neku osobu. Ali nije dovoljno da se netko predstavlja s vjerskom fotografijom na facebook profilu i krunicom oko vrata. To je dobro, ali to nije dovoljno. Poznajete li osobu preko interneta, budite još oprezniji.

2) Nedostatak molitve u obitelji.  Obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno. Brak se sklapa radi zajedničkog posvećivanja. Supružnici si moraju pomagati u spasenju duša. Molitva je duhovna hrana svakog kršćanina, a ne moliti je kao ne jesti. Kada supružnici ne mole u obitelji - ne radi se samo o individualnoj molitvi, već o bračnoj - ostavljaju prostor zloduhu u  svojim životima. Krunica je jedno moćno oružje protiv neprijateljevih smicalica i moliti je u obitelji pomaže u odbijanju đavoljih napada, budući da demon ima strah od Blažene Djevice Marije. Stoga ukoliko supružnici naiđu na poteškoće, moraju preispitati svoj unutarnji život. Molite li se? I ukoliko to činite, je li to u obitelji? Nikada ne odustajte od molitve! Ako je se napusti, onda će intimni odnos s Bogom biti izgubljen.

3) Iz nedostatka molitve proizlazi nedostatak milosrđe, kao domino efekt. Kao što smo već rekli, ne moliti je kao ne jesti. Ukoliko netko ne jede tjedan dana jedva će preživjeti. Ukoliko ne moli, teško će milost Božja preživjeti u duši osobe. Iz nedostatka molitve dolaze svi drugi grijesi, a iznad svega nedostatak milosrđa. Muž počne maltretirati ženu i obratno, a uzroci njihovih sukoba su i beznačajne stvari. Problem je što su pustili demona da prebiva u njihovim životima, a đavo zna kako "ubiti svinju plastičnim nožem" jer je stručnjak za stvaranje podjela i rascjepa. Nedostatak milosrđa se očituje na više načina. Na primjer: stalno gledanje nedostataka kod drugoga i stalno opravdavanje, čak i u stvarima koje su neopravdane; prigovori na prošle stvari kad su one već trebale biti oproštene (i jednom kad se oprosti, treba oprostiti zauvijek); ali jasno, kad se ne živi milosrđe, jedno kod drugog traži sve moguće načine kako povrijediti drugu osobu i ako to ne može sadašnjim stvarima učinit će to navodno oproštenim manama; tražit će stalno da nametne svoju volju; odbacivat će sve što drugi kaže, samo zato što dolazi od nje/njega, ne primjećujući je li to što kaže ispravno ili nije, itd. Na kraju, kada se ne živi milosrđe, Krist ne vlada u toj obitelji i to je jedan ozbiljan problem.

4) Iz nedostatka milosrđa slijedi nedostatak dijaloga, također kao domino efekt. Ukoliko nema milosrđa nema ni pouzdanja u drugu osobu, a zbog toga joj ne može otvoriti dušu. Nitko ne može započeti dijalog s osobom koju ne voli, budući da nema povjerenja. Ukoliko je netko od supružnika izgubio milosrđe, također je izgubio i pouzdanje, a s tim i dijalog. Ali ako nema dijaloga među supružnicima, završit ćemo razgovarajući s drugim ljudima, i to ne će uvijek biti u istom tonu. Neki ljudi se okrenu prijateljima i ako to nisu ljudi od vjere prvo što savjetuju je "razvedite se, nemaš što raditi s tim luđakom/tom luđakinjom". U nekim slučajevima je to i obraćanje psiholozima koji ne daju ništa bolje savjete. Naslušao sam se slučajeva kada su preporučili da si nađu ljubavnika/ljubavnicu. Patetično kad pogledate. Govorim o lošim psiholozima - postoje i dobri, ali njima se ne obraćaju u većini slučajeva. 

U trenucima krize naša duša nailazi na "duhovnu turbulenciju", a loš savjet može učiniti puno štete, čak do ekstrema uništenja obitelji. Stoga je dijalog supružnika najvažniji i često je ono što najviše nedostaje. Postoje obitelji koje tijekom doručka i večere gledaju televiziju i to je mjesto gdje se postavlja zloduh. Ne razgovaraju jedno s drugim, nego s televizorom. Zbog toga ne rješavaju svoje probleme. Dijalog znači "govoriti" i "slušati".  Kada jedno govori, izražava drugome svoje želje, ideje, pritužbe, itd. Kada netko sluša tada analizira govori li druga osoba istinu ili laž, pokušava shvatiti problem bližnjeg i naći način da ga riješi, itd. Ukoliko se dijalog u obitelji skrati, većinu vremena ga zamijeni savjet zloduha i to loše završi. Nije dobar znak kad muž i žena nemaju pouzdanja jedno u drugom sve reći.

5) Pretpostavka. Postoje žene i muškarci koji, jednom kad se vjenčaju s katolikom/ katolkinjom, više se ne brinu oko svakodnevnog osvajanja te osobe smatrajući: "nema drugog izbora nego ostati sa mnom". Stoga zanemaruju detalje, kako voditi brigu o krepostima i također o stvarima koje su više suvišne, kako voditi brigu o svom tijelu. Mnogo puta su supružnici hladni jedni prema drugima. Nikad ne koriste riječi "molim te", nikad ne razmjenjuju nježnost, nikad ne govore milijim i mirnijim glasom, itd. S druge strane, mnogi supružnici ne mare za tjelovježbu i očuvanje zdravlja. Iako tijelo nije najvažnije, jasno je da nismo anđeli i često Bog koristi osjetilne utjehe kako bi nas podigao na veći duhovni nivo. Čuo sam jednu analogiju, koja iako je uglavnom analogija za ženu, može se upotrijebiti i za muškarca. Kaže se da je žena poput cvijeta koji ako ga se njeguje i zalijeva cvjeta, a u protivnom se osuši i uvene. Tako se može reći i za brak. Ne znači ako ste nekoga osvojili jedanput to ne trebate činiti ponovno. Supružnike treba osvajati svaki dan ljubavlju, slatkošću, nježnošću i svim drugim sredstvima koje imate pri ruci. Također treba brinuti o zdravlju i o tijelu, jer ono pripada supružniku. 

6) Mačizam i feminizam. Često se mnogi oženjeni katolici jasno prisjećaju riječi Sv. Pavla koji kaže: "žene pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu" (Kol 3, 12-21). Ali zaboravljaju ono što slijedi iza toga kada apostol ističe: "muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima". Iako Sv. Pavao kaže da je muž glava obitelji, također apostol kaže da brak predstavlja zajednicu između Krista (Božanski Zaručnik) i Crkve (Jaganjčeva zaručnica). Što je učinio Krist za Crkvu? Umro na Križu i žrtvovao se za nju. Ako se na to promatra kao na neku funkciju šefa koji despotski čini što hoće sa svojim podređenima, to nije kršćanski način vođenja koje muž mora provoditi nad ženom. Despot ne vlada zbog dobrobiti svojih podređenih, nego iskorištava to kako bi uživao u vlastitim hirovima.  Despot je poput crva koji siše krv svoje žrtve. Dokle god žrtva ima krvi da mu ponudi, on ostaje, ali kad završi ostavlja je mrtvu i ne mari više ni najmanje za nju. Tako vlada despot. Da bi se shvatila podložnost žene mužu, potrebno je promatrati Krista i Crkvu. Krist kaže "Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi".  Gospodin je služio Crkvi tako da je dao svoju Krv za nju. Baš tako i muž mora vladati ženom. Ne može tražiti vlastitu korist u vodstvu, već mora vladati obitelji za dobro svoje žene i svoje djece.  Muž mora zapamtiti da kao vođa u svojoj obitelji on mora biti prvi koji će se žrtvovati i prvi koji će umrijeti na križu. Kad između muža i žene postoji borba za moć, to često vodi do raspada braka, jer brak se ne sklapa za vladarske ambicije za moći, nego za bračnu ljubav koja se daje više nego što je ima.

7) Nepoznavanje ženske i muške prirode. Nerijetko žena zaboravlja da je udana za muškarca i obratno muškarac za ženu. Zaboravljamo ono što nam zdrav razum govori: muškarac nije žena i žena nije muškarac. Oba spola su komplementarna, takoreći, jedno daje drugome ono što drugome nedostaje. Ako se pretpostavlja da žena razmišlja kao i muškarac, a muškarac kao i žena, onda to znači da ne razumije apsolutno ništa o psihologiji ljudskog bića. Dati ću primjer: žena je više u detaljima, a muškarac je više u općenitim stvarima. Obično žena može vidjeti četiri nijanse crvene boje, nasuprot muškarca kojemu su sve nijanse te boje i dalje crvena boja. Također je  normalno da žena ima sklonost biti osjećajna , a muškarac je više sklon biti racionalan, zbog čega muškarac ima više sklonosti prema pravednosti, a žena sklonost prema milosrđu (to se prije svega vidi kod djece. Obično mama pokušava opravdati djecu kad počine nešto loše, a otac ih želi kazniti kako bi naučili da se to više ne smije ponoviti). Žena koja je osjetljivija obično lakše izražava svoje emocije. Dok tako nije kod muškaraca koji su ponekad rezerevirani u pokazivanju emocija. Zato je često beskorisno da žena traži od muža da joj stalno govori „volim te”. Ako ju je muž već odabrao, oženio je, pokazao ljubav svakodnevno svojim djelima i vjeran joj je, već joj pokazuje time da je voli. Činjenica je da ne govori ništa ne znači, jednostavno takva je priroda muškarca (u mnogim okolnostima) da nije sklon biti tako otvoren pokazati svoje emocije. Mnogo bračnih sukoba nastaje jer muškarac ne poznaje žensku prirodu i obratno. Očito je da se muškarac mora prilagoditi ženi i žena muškarcu. Često muž mora pokušati biti pažljiviji prema potrebama žene i žena mora razumjeti muža. U svakom slučaju da bi se to dogodilo potrebno je poznavati razlike u prirodi jednog i drugog. Očito je da postoje stvari koje se ne mogu opravdati razlikama u spolovima. Ako je netko nepristojan, nemaran, zlostavlja, itd, to nema veze s muškom i ženskom prirodom. Ali postoje aspekti koji se tiču onoga što znači biti muškarac i što je žena, i zato je bitno to prepoznati razlike među spolovima kako si supružnici ne bi stvarali pritisak na stvarima koje uopće nisu toliko bitne.

8) Nebriga o ukusima druge osobe. Ovo nije neki nevažan detalj. Kad jedno voli drugo zanima se za iste stvari. Sjećam se kako je u jednoj svećeničkoj zajednici poglavar kupio Coca Colu, znajući da jedan od svećenika ne pije druga pića osim tog. Nitko mu nije rekao da to mora učiniti. Poglavar te zajednice je promatrao što koji od njih voli i na temelju toga je obavio kupnju. To je znak da mu je bilo stalo do podređenih. Isto bi trebalo biti između muža i žene, trebali bi brinuti o ukusima koje oboje imaju, jedno prema drugom, a to su sitnice koje im pomažu u poznavanju jedno drugog i također im pomažu da se bolje vole. Kad egoizam preuzme kontrolu nad brakom, a jedno se počne brinuti samo o svojim interesima, ne mareći za drugu, to može biti uzrokom krize u braku.

9) Ovisnosti. Ovo može biti u različitim oblicima, kao što su ovisnost o alkoholu, pornografiji, drogama, itd. Ovisnost obično počinje u osobnim frustracijama. Često kad netko nije sretan životom ili u braku počinje tražiti neki izlaz. Taj izlaz obično bude neki porok koji završava u ovisnosti. U takvim slučajevima puno puta se  događa da se uništava brak jer ovisni supružnik nema želju ostaviti se poroka i čak poriče svoju bolest (to je tipično za ovisnike). Također ponekad ovisnik prizna svoju bolest i tvrdoglavo se bori da je izliječi, ali je zdrav supružnik grub prema njemu/njoj, te umjesto davanja podrške običava samo jako kritizirati padove i zastranjenja. Ni jedna ni druga stvar ne pomažu obiteljskom zajedništvu. Kad je supružnik ovisnik, treba to priznati i potražiti profesionalnu i duhovnu pomoć. U protivnom brak može biti kompletno uništen.  S druge strane supruga/suprug ovisne osobe koja želi oporavak mora shvatiti da se oporavak ne događa preko noći. Zbog toga mora imati strpljenja. Već je velika stvar u tome što ovisna osoba priznaje svoju ovisnost i nastoji je prevladati. Normalno je da ponekad pada. U tom slučaju  ono što treba gledati nisu padovi , već napor koji se ulaže u oporavak. To vrijedi više od samog pada. S molitvom, naporom i uz podršku supružnika može se krenuti naprijed.

10) Nedostatak intimnosti. Sveti Pavao jasno kaže da tijelo žene pripada mužu i da tijelo muža pripada ženi. Jasno je da seks ne može biti samo za užitak i da mora biti uređen za dobrobit potomstva. Međutim, nedostatak želje za intimnošću kod supružnika je zabrinjavajuća. Osim ako nema nekog valjanog razloga za apstinenciju, ako jedno ili oboje supružnika nemaju želje jedno za drugim to nije dobar znak. Ne željeti činiti bračni čin može biti prouzročeno nedostatkom ljubavi prema supružniku, zahlađenjem odnosa, ili može proizaći iz neke neoproštene zamjerke prema drugoj osobi. To je stvar koja se mora rješavati prisjećanjem da ako se kaže „da” zauvijek supruzi/suprugu to ne može biti predmet rasprave u bračnoj ljubavi. Može biti kriza, mogu biti problemi, ali istinita ljubav nije ona koja je ugodna nego ona koja je raspeta.

Krist je ljubio križ i bio razapet, iako je njegova bol bila snažna i naravno nije želio umrijeti. Svaka kriza se prevladava kada se prigrli križ i kad se prisjećamo da nakon muke i smrti dolaze uskrsnuće i slava. Ljubav uvijek pobjeđuje, ali samo ako je ta ljubav utemeljena na Kristu.  Izvan Krista nema istinite ljubavi, jer sve čovječje pada samo od sebe. Dok božansko ostaje zauvijek. Supružnici su pozvani ljubiti se u ljubavi Božjoj koja nije ljudska nego nadnaravna, i stoga su pozvani da svakodnevno prigrle križ.

Samo tako netko može spasiti svoju dušu i dušu supružnika, s raspetom ljubavi Kristovom.

Ne želim iscrpiti temu ovim člankom. Moglo bi se još puno toga reći i obraditi. Dotakao sam se samo onih točaka koje su mi se činile važnima na poseban način. 

Bog neka blagoslovi sve brakove i čuva ih od zla i neka ih Djevica Marija zaogrne svojim majčinskim plaštom. 
Bog vas blagoslovio!