nedjelja, 28. siječnja 2018.

„Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“

PISMO MLADIM VJENČANIM PAROVIMA

Kao što svi znate, brak je ugovor, ostvaren između muškarca i žene, preko kojega oni zauvijek sebe predaju jedno drugome. A prsten koji primaju tom prilikom svima pokazuje jednu duboku stvarnost: par je povezan zajedno za čitav život, njih dvoje je neraskidivo povezano. Njihovo sjedinjenje je trajno i može biti prekinuto samo smrću jednog od dva supružnika. 

Važno je danas imati jasne i ispravne ideje o toj nerazrješivosti, da bi se bolje živjelo i da bi se bolje branila svetost braka. 

Bitno je kao prvo razumjeti zašto je baš taj ugovor trajan, dok mnogi drugi mogu biti poništeni, a potom ćemo pogledati plodove te cjeloživotne obveze. Nerazrješivost braka ima tri razloga:

Prvi je izričita volja Stvoritelja, autora ljudskog života i ugovora koji povezuje dva ljudska života u pogledu rađanja. Naš Gospodin odgovorio je farizejima: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja."(Mt 19:4-6)

Ta zadnja rečenica označava da je bračna veza formirana uz pomoć ljudske volje i Božje volje. To znači da u isto vrijeme kada supružnici sklapaju bračni ugovor, Bog potvrđuje taj brak, na način da pred Njegovim očima to dvoje ljudi čini samo jedno tijelo, jednu obitelj. Posljedično, niti jedan ljudski autoritet ne može raskinuti taj ugovor koji je potvrdio i „potpisao“ najviši mogući autoritet: Bog.

Pio XI. podsjeća na taj zakon nerazrješivosti u svojoj enciklici "Casti Connubii". Riječ Gospodina: „Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“, rečeno je za brak naših prvih roditelja, odnosno možemo reći da je on prototip svakog braka u budućnosti.

Na taj način, stoga, od početka je u Božjem naumu, brak trebao prikazati nerazrješivo sjedinjenje Njegovog Sina s ljudskom prirodom, zajedništvo koje je trajno jer je Naš Gospodin uzašao na Nebo u Svojoj ljudskoj prirodi.

Taj razlog tiče se svih ljudi, jer je to Božanski prirodni zakon. Zbog toga je i bračni ugovor između dva nevjernika valjan i nerazrješiv. Zašto je Bog htio tu nerazrješivost braka? Da bi zaštitio djecu i njihov odgoj, posvećivanje muža i žene, ali podjednako i zbog boljitka države preko stabilnosti obitelji.

Drugi razlog za nerazrješivost braka tiče se samo katolika. Radi se o Sakramentu, koji uzdiže to sjedinjenje muža i žene, tako što ga oblikuje prema jedinstvu Krista i Crkve. Pio XI. naučavao je sljedeće: „U kršćanskom i potpunom braku, bračni savez ispunio je svoje savršenstvo (zbog Sakramenta). U isto vrijeme po Božjoj volji, tamo svijetli najveća stabilnost i najveća nerazrješivost  i niti jedan ljudski autoritet to ne može potkopavati. Kao što je i veza Krista i Crkve nerazrješiva: Krist nikada neće ustanoviti drugu Crkvu, On je neće nikada napustiti; tako se veza bračnog para mora povinuti tom modelu, mora biti nerazrješiva.

Treći razlog ima nešto od iste prirode kao ljudsko srce koje teži savršenstvu: potpuni i trajan dar sebe kroz ljubav. To je odraz vječnog odnosa koji postoji između Božanskih Osoba u formiranju jedne obitelji. Osim toga, budući da je svrha braka rađanje, dijete zahtijeva za svoj skladan i uravnotežen razvoj, stabilnu i povezanu prisutnost onih koji su mu dali život. Ti zadnji argumenti se uglavnom više cijene, jer su odmah očiti.

Pogledajmo sada plodove te cjeloživotne obveze, da još više zavolimo te prividne okove, koji ne samo da par ne guše, već ih oni zapravo štite.

Prije svega, ta trajna obveza zahtijeva od svakog supružnika da raste moralno u visinu. Kao posljedica toga, nužno će postojati u bračnom životu neka teška razdoblja, ili razdoblja nerazumijevanja, razočaranja, suprotstavljenosti. Laki odgovor bi bio tražiti rješenje negdje drugdje, novog supružnika, za radost i podršku koje nam nedostaju; odvojiti se da bi se smjestili u život koji izgleda mirniji i neovisniji. To je na kraju samo popuštanje svojim mušicama i volji. Bijeg od poteškoća - je li to krepost, je li to rast u visinu? Ne, to je ponižavajuće! Naprotiv, nerazrješivost braka  zahtijeva prakticiranje kreposti strpljenja, opraštanja, samoodricanja, ufanja i jakosti, a tako svaka prepreka koju morate prijeći – jer nemate izbora, jer morate živjeti mirno i složno u svakodnevnom životu – zahtijeva od svakog supružnika da nadiđe sebe, da raste u kreposti. I to je, upravo, rast u visinu! Čak se i o rastavi ne smije razmišljati kao o rješenju, jer ćete inače imati velike poteškoće u nadvladavanju poteškoća i možda se nećete zapravo oporaviti. Život postaje nepodnošljiv ako sebi dozvoliš mogućnost bijega, jer onda pretjeruješ i uveličavaš, umjesto da tražiš rješenje. Rastava je jedno vrlo veliko zlo: ona stavlja supružnike u opasnost od nesuzdržljivosti, velika je nesreća za odgoj djece, ukida sredstva za posvećenje u svakodnevnom životu, ona je oblik sablazni za obiteljski krug. U praksi je Crkva uvijek ulagala velike napore da spriječi da dođe do toga, i osim preljuba, ozbiljne opasnosti za tijelo i dušu nevinog supružnika, nužno je utjecati se normalnim propisima.

Ta trajna veza još je uvijek nužan uvjet za dobar odgoj. Sviđalo se to vama ili ne, postoji duboka i nezamjenjiva povezanost između oca i njegovog djeteta, između majke i njezinog djeteta. Dijete treba oba roditelja, da žive zajedno skladno. To što ostvariti sklad između njih dvoje nije lagano, to nije razlog da se rastave. Ne. Morate si postaviti taj sklad kao cilj za dobrobit djece i to je ono što sačinjava nerazrješivost braka. Svatko zna kakav „odgoj“ dobije dijete koje ide iz očeve kuće u majčinu i nazad, pogotovo jer roditelji ne mogu vršiti dopunjujući autoritet. A uz to ako je netko nametnut djetetu tko mu nije dao život, svi aspekti njegove osobnosti neće se moći razviti, posebice sinovska ljubav koja kod njega uzrokuje da prihvaća da roditelji imaju pravo na naklonost i da kažnjavaju. Zbog toga će dijete reći: „Svejedno, ti nisi moja majka.“ I osim toga osoba koja nije začela to dijete nikada neće imati pravi majčinski ili očinski stav, ono nikada neće biti njezino dijete, ona nikad neće osjećati istu odgovornost, ona neće imati isto razumijevanje za dijete. Te zadnje opaske vrlo često se mogu primijeniti za ponovno vjenčane ili za brakove u kojima postoji nečije tuđe dijete.

Nerazrješivost braka također je  veliko dobro za društvo, jer ta stabilnost daje dobro uravnotežene osobnosti. Emocionalna neravnoteža koju uzrokuje razvod izražava se većinu vremena u nemoralnosti i nestabilnosti, dva ometajuća faktora za profesionalnu aktivnost. A da ne govorimo o gubitaku osjećaja za autoritet, za dužnosti.

Na to dodajmo da je razvod ludost, jer uništava ono što se tako dugo gradilo, i u što se toliko ulagalo, da bi se sagradio - obiteljski život. Njega i sve njegove osobine prodaje se za ništa: strasti pretvaraju sve u ništa. To je nerazumno!

Neki ljudi će pak prigovarati: nije neuobičajeno primijetiti da je drugi „brak“ često uspješniji od prvog, osoba ima više iskustva u životu, obvezuje se s više zrelosti. To je ponekad tako, i zbog sklada i komplementarnosti karaktera. Ali svejedno su djeca nevine žrtve i, često, ako je brak bio na probno razdoblje, ozbiljnost koju se mora donijeti u brak i razboritost u odabiru supružnika bili bi uništeni i bilo bi sve manje i manje dobrih brakova, na korist afera.

I ono što moramo razumjeti je da u životu postoje neke suštinske i bitne vrijednosti koje dolaze od Boga – a brak je jedna od njih – za koju se mora moći žrtvovati u svojoj vlastitoj situaciji, da bi se sačuvao princip i prenosio u njegovoj čistoći i cjelovitosti budućim generacijama.

Završavam pozivom:

- s jedne strane, na dobrovoljnu odlučnost, na srčanu uvjerenost, da nikad ne pristanete na misli o razvodu koje se javljaju u trenutku nevolje;

- s druge strane, da ćete puno ulagati u obitelj, posvetiti joj se, da nećete biti slabi na mogućnosti koje svijet nudi, na strasti koje svijet zna buditi. Ako netko ne živi svoj brak dubinski, onda on slabi, a snaga strasti ili težina nedaća mogu, jednoga dana, razmrskati tu tako svetu instituciju.

Neka vam pomogne sveti Ivan Krstitelj, mučenik nerazrješivosti i svetosti braka!


utorak, 16. siječnja 2018.

O razvoju karaktera u djece



Ovo je Pismo prijateljima i dobročiniteljima poglavara američkog distrikta FSSPX-a bilo objavljeno u srpnju 2005. u izvještaju Regina Coeli.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Živimo u vrijeme kada se neprestano mijenjaju moralni standardi (npr. tko bi mogao zamisliti prije 100, 50 pa čak i 20 godina da će se raspravljati o definiciji braka!). Glavni razlog za to je načelo da većina vlada; što većina želi raditi, to je moralni zakon. Ili nam barem govore da nas isključivo ekonomija ili biologija ili psihologija trebaju voditi u oblikovanju ljudskog ponašanja. 

Tako prosudba pojedinca, o tome što će najviše doprinijeti njegovoj vlastitoj dobrobiti ili dobrobiti društva, postaje posljednji sud u moralnim stvarima. To je naravno samo moderna inačica sotonine laži: "Postat ćete kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo." Obrazovna politika svakog razdoblja odražava njegovu filozofiju stoga u današnjem obrazovanju nemamo spomena o uzvišenim vjerskim zapovijedima: "učini"  i "nemoj činiti". Umjesto toga se od ljudskog razuma radi idol i inzistira da je za sve dovoljno znanje i prosvjetljenost. Intelektualni razvoj, testovi i mjerenja te individualne razlike dobivaju najveću pažnju, dok se uglavnom zanemaruje formacija karaktera i volje.

Plodovi takve politike su obilni: nemoralni i amoralni uvjeti koje promiče, povećanje bezakonja i kriminala te buntovnička sloboda naših mladih, da nabrojim samo neke. 

Rješenje ove moralne dileme može se naći samo u religiji kako je papa Pio XI. rekao u svojoj Enciklici o kršćanskom odgoju mladih: 

"Neuredne sklonosti moraju se ispraviti, dobre sklonosti moraju se ohrabrivati i regulirati od najranijeg djetinjstva, a, iznad svega, um mora biti prosvijetljen i volja ojačana nadnaravnom istinom i sredstvima milosti, bez kojih je nemoguće kontrolirati zle nagone, nemoguće postići potpunu i cjelovitu savršenost odgoja kakav želi Crkva, koju je Krist tako bogato obdario božanskim naukom i Sakramentima, djelotvornim sredstvima milosti." 

Da bismo nadvladali tu moralnu dilemu važno je da počnemo graditi čvrste temelje što je inače poznato kao formacija karaktera. Riječ „karakter“ dolazi iz grčke riječi koja ima značenje instrument koji se koristi za graviranje ili urezivanje. Karakter je zbroj svih kvaliteta koje su ugravirane u dušu i koje su postale sastavni dio čovjeka. Karakter je život kojim dominira princip ili drugim riječima potpuno formirana volja. 

Razvoj karaktera kod djece treba biti najviši cilj svećenika, roditelja i učitelja. Kao što papa Pio XI. opisuje u istoj enciklici: 

"Stoga je istinski kršćanin, proizvod kršćanskog odgoja, nadnaravni čovjek koji razmišlja, prosuđuje i djeluje stalno i dosljedno u skladu s ispravnim razumom koje je prosvjetlilo nadnaravno svjetlo Kristovog primjera i nauka; drugim riječima, da koristimo suvremeni pojam, pravi i dovršeni karakterni čovjek. 
Jer, nije svaka vrsta dosljednosti i čvrstoće ponašanja utemeljena na subjektivnim principima ona koja čini pravi karakter, već je to samo ona dosljednost koja slijedi vječne principe pravde, kao što je priznao čak i poganski pjesnik kada hvali da je jedan i isti „čovjek koji je pravedan i ima čvrstu svrhu“. 

Stoga karakter mora biti središte obrazovnog plana od naših najranijih godina. Ako se on formira kod djeteta, kada ono dođe u kritične godine, bit će spremno odgovoriti na poziv viših motiva na koje je reagiralo toliko često i prije. Kada se on ne formira onda možemo očekivati propast. Pojedinci i narodi mogu propasti ne zbog nedostatka znanja, već zbog nedostatka primjerenog ponašanja kao što papa Pio XI. objašnjava: 

"...posebno kod mladih, zle su prakse posljedica ne toliko neznanja intelekta koliko slabosti volje koja je bila izložena opasnim prilikama, a nije bila podržana sredstvima milosti.“ 

Iako je milost svemoćna, ona nas ne oslobađa dužnosti da razvijemo do najvišeg stupnja naravne snage karaktera za koji su mladi ljudi sposobni. Svećenici, roditelji i učitelji trebaju probuditi u mladima duh osvajača. Postoji plemenitost koja leži u njihovim dušama, uspavana, možda, ali nikada mrtva. Ako želimo da osvoje bitku za krepost te plemenitosti mora ih se potaknuti i poduprijeti. 

Da bismo im u tome pomogli važno je dati primjerenu pažnju formiranju dobrih navika kod mladih. Naš karakter je rezultat stečenih navika koje se dodaju našem naravnom temperamentu. Dakle, karakterni odgoj je uvelike formacija navika. Prema tome, roditelji i učitelji moraju neumorno nastojati spriječiti formaciju loših navika; jer takve navike oslabljuju volju i uzrokuju nesreću. Formiranje zlih navika događa se tako lako da može biti potrebno jako puno vremena da osoba shvati da je vezana njima. Navike ne nastaju u trenutku niti se slamaju u trenutku. Ali u svakom trenutku možemo ih početi jačati ili slabiti. Djela razvijaju navike, a navike formiraju karakter, dok karakter određuje sudbinu. Dječak, koji je, s četrnaest godina, grub, sebičan ili uvredljivo glasan, vjerojatno će zadržati te navike i kao muškarac. Mnogi psiholozi potvrđuju da se, u prosjeku, navike formiraju između treće i četrnaeste godine. Ako je to tako, roditelji su dužni rano početi navikavati djecu na ono što će formirati osnovu njihovog karaktera i stoga njihovu zaštitu dok prolaze kroz vatru i vodu mnogih iskušenja svojstvenih adolescenciji. 

Ovo djelo formiranja karaktera mora započeti s predškolskim djetetom. Svakoga se dana u životu malog djeteta formira i određuje njegovu budućnost. Dobre navike pristojnosti, vladanja kod stola i govora imaju važnu ulogu u formiranju njegovog karaktera, kao i dobre zdravstvene navike, urednost i navike igranja. Čak i važnije su one općenite moralne navike koje se moraju rano formirati. Među njima su: iskrenost i istinitost, temelj karaktera; poštovanje prema roditeljima i autoritetu; suradnja s drugima; osjećaj odgovornosti; suosjećanje; osjećaj čednosti, tako važan za prikladno treniranje čistoće. 

Među najvažnijim navikama koje treba formirati u djeci je naučiti ih da budu umjereni i suzdržljivi u svojim željama. Ne radi se o uskraćivanju radosti i zadovoljstva, kojima djetinjstvo treba biti ispunjeno. No ipak moraju naučiti da nitko ne može ispuniti sve  njihove želje, a onaj koji to ne nauči bit će nesretan kasnije u životu kada ne bude mogao dobiti sve što njegovo srce želi. 

Dijete, čijem se svakom hiru udovoljava, bit će naviknuto popustiti svakom svom prohtjevu i neće oklijevati odgurnuti u stranu čak i moralne obzire ako stoje na putu zadovoljavanju osjetilnih nagona. S druge strane, ako su naučili rado se suzdržavati oni će razviti temeljnu naviku koja će im pomoći reći ne kada ih ti isti osjetilni nagoni dovode u kušnju. 

Nije teško vidjeti u našem svijetu hitnu potrebu za odgojem navika samokontrole kod djece. Prije mnogo godina nadbiskup John Spalding s tim je u vezi prozvao majke: "O majke, čija je ljubav najbolja od svih koju je svaki od nas poznavao, očvrsnite svoje sinove i potaknite ih, ne na utrku za bogatstvom, već na strmi i uski put kojim će se, savladavanjem i poznavanjem samih sebe, uzdići prema Bogu i svim uzvišenim stvarima."

Roditelji trebaju potaknuti svoju djecu na ono što je jedan biskup zvao "strategijom Svetoga rata". Oni u tome mogu uspjeti ako redovito podučavaju svoju djecu da se odriču neke omiljene hrane ili da pretrpe neku malu bol ili da herojski pobijede lijenost. Te će ih stvari naučiti da se vježbaju duhovno i očvrsnut će ih za duhovni rat koji bijesni protiv svih nas. Ako ih, pak, oni nikad nisu naučili uskratiti si ona dopuštena zadovoljstva kako će se moći suzdržati od zadovoljavanja nedopuštenih želja.

Nije niti teško potaknuti u djeci entuzijazam za takva mala djela samoodricanja. Neka djeca možda ispočetka zanovijetaju, posebno ako tek počinju formirati dobre navike, ali, kako počinju shvaćati taj pricip da ne rade sve što im se sviđa već da rade ono što je ispravno, uskoro će im postati zanimljivo činiti ta mala „herojska djela“ kao nešto dobro za razvoj svog karaktera. Samokontrola im se stoga treba predstaviti kao čin rasta, snage, slobode; mora im biti jasno da je prividno obuzdavanje samo korak prema uzvišenijem životu. Treba im pokazati kako postupni proces vježbanja u malim stvarima gradi snagu volje i kako svako postignuće samosvladavanja u jednom dijelu svog života čini bitku lakšom u svim drugim dijelovima. U dijelu samodiscipline i bitke za kontrolu naše osjećajne naravi napad je najbolja obrana naše uzvišene naravi. 

Trenirajući našu djecu na taj način, dat ćemo im koncept istinske slobode koja je uživanje u našim povlasticama bez prekoračenja granica prava vlastite duše, naših bližnjih ili Boga. Njih treba naučiti da ostanu poslušni principu, a ne svojim nagonima. Samo tako će naći istinsku sreću, i u ovome životu i, jednog dana, u slijedećem. 

Iskreno vaš u Otajstvenom Tijelu Kristovu,

p. John D. Fullerton

ponedjeljak, 8. siječnja 2018.

Određena moda prepreka je Gospinom trijumfu i miru u svijetu


Je li grijeh nositi kratke hlačice, haljine bez naramenica, kratke suknje, "ženske" hlače, suvremene kupaće kostime, itd.?

Ova pitanja i dalje uznemiruju i takozvane konzervativne katolike gotovo stoljeće nakon pojave trenda razgolićivanja u ženskoj odjeći koncem Prvog svjetskog rata. Pravi tradicionalni katolici, svjesni kreposti kršćanske čednosti i čistoće, odbijaju slijediti masu i prihvatiti hedonističku modu. Oni znaju da Blažena Djevica Marija nikada ne bi prihvatila te poganske stilove koji su toliko u suprotnosti s kršćanskom tradicijom čednosti. 

Naša je Blažena Majka unaprijed znala kakva će moralna pustoš uslijediti nakon uvođenja ove grešne mode. Zato je Ona osobno došla u Fatimu 1917. da nas upozori.

Istovremeno je unaprijed dala odgovor na pitanje ”Je li grešno slijediti ovu modu?”

Sedmogodišnjoj je Jacinti Gospa povjerila ovo proročanstvo koje sadrži Njenu teologiju po pitanju suvremene mode:

“Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati našeg Gospodina.”

Neka modernistički pseudoteolozi shvate da su u ozbiljnom konfliktu s ovom nebeskom porukom kada opraštaju tolikim katoličkim ženama i djevojkama odijevanje po tim “određenim modnim stilovima”. Oni ne mogu blagosloviti ovu grešnu modu škropeći ju svetom vodom. 

Presuda naše Gospe je da su ti modni stilovi smrtni grijeh

Jer, rečeno teološkim rječnikom, "jako vrijeđati našeg Gospodina" predstavlja smrtni (težak) grijeh.

Koliko je naša Blažena Majka žalosna kada toliko mnogo ljudi ignorira Njeno majčinsko upozorenje!

"Ljudi moraju prestati vrijeđati Boga, Koji je već previše vrijeđan", Ona moli.

Umjesto da se obazre na Gospine molbe, “masa” Ju odbija kao uzor čednosti i traži svoje uzore u taboru Njenog neprijatelja, Sotone.

Kako katolici mogu biti tako slijepi?


Oni slijede kao ovce 

Koliko je žalostan zasigurno bio i sam Kristov namjesnik, papa Pio XII., kada se žalio na ovu sljepoću u svom govoru 17. srpnja 1954. godine!

Ovo su riječi Svetoga Oca:

"Živimo u svijetu koji stalno zaboravlja na Boga i na nadnaravno, a čini se da je jedini interes mase zadovoljenje vremenitih potreba, opće blagostanje, užici, taština…”

“Koliko mladih djevojaka ne vidi ništa pogrešno u slijeđenju određenih besramnih stilova kao tolike ovce. One bi se zasigurno zasramile i zacrvenile kada bi mogle pogoditi utisak koji odaju i osjećaj koji pobuđuju u onima koji ih vide. Zar ne vide štetu koja proizlazi u pretjerivanju u određenim gimnastičkim vježbama i sportovima koji nisu primjereni kreposnim djevojkama? Koliki su grijesi počinjeni ili uzrokovani razgovorima koji su preslobodni, nemoralnim predstavama, opasnim štivom. Kako je savjest postala labava, kako je moral postao poganski!”

Fatimsko proročanstvo je ispunjeno 

Ozbiljna osuda Kristovog namjesnika pokazuje da je proročanstvo Gospe Fatimske o “određenim modnim stilovima” već bilo ispunjeno u marijanskoj godini 1954. Osobito budući da je, nakon malo više od mjesec dana, 21. kolovoza, Papa iznenadio svijet nazvavši suvremenu modu "najozbiljnijom pošasti" i naložio je biskupima diljem svijeta da se “bore protiv ove najozbiljnije pošasti nečednih modnih stilova”.

Kako bi dodatno naglasio ozbiljnost problema “određenih modnih stilova”, papa Pio XII. tražio je od Svete kongregacije Vijeća (danas Kongregacija za kler) da uputi snažan apel svim katolicima, a posebno onima koji obnašaju neku vlast, da "prevrnu svaki kamen kako bi pomogli u rješavanju situacije". Tako je potvrdio zahtjev svoga prethodnika, Pija XI., koji je 1930. godine tražio od Svete kongregacije da pošalje “Posebne upute” o slijeđenju Rimskog standarda u čednom odijevanju (Marijanski standard).

Što bi više moglo osuditi te “određene modne stilove” od drugog pisma Svetog koncila, koje je poslano 21. kolovoza putem prefekta, kardinala Ciriacija! Pažljivo pročitajte izvatke iz ovog pisma koji slijede, a zatim donesite odluku o udvostručenju svojih “molitava i žrtava” kako bi Bezgrješna Djevica mogla iskorijeniti tu prokletu herezu modernizma koja odbija obratiti pažnju na molbu Božje Majke i Kristovog namjesnika:


"Svi znamo da je osobito tijekom ljetnih mjeseci pogledima izloženo ono što bi svatko tko je sačuvao imalo poštovanja i obzira za kršćansku čednost smatrao uvredljivim. Na plažama, odmaralištima, gotovo posvuda, na ulicama gradova, na javnim i privatnim mjestima, i, uistinu, često i u objektima posvećenima Bogu, prevladao je nedostojan i nepristojan način odijevanja.

Zbog toga su, osobito mladi, čiji se umovi lako okreću porocima, izloženi ekstremnoj opasnosti gubitka nevinosti, koja je daleko najljepši ures uma i tijela. Ženska odjeća, ako se može nazvati odjećom, koja ne sadrži ništa što bi zaštitilo ni tijelo ni čednost, ponekad je takva da se čini da više služi raspuštenosti nego čednosti…"

Biskupi su pozvani na djelovanje

Osobito vi koje je Duh Sveti postavio biskupima da upravljaju Božjom Crkvom, morate na sve načine razmotriti tu stvar oprezno, i koristeći svu svoju moć, promicati zaštitu čednosti i unaprjeđivanje kršćanskog morala.

“Stoga je neophodno upozoriti i poticati, na najprikladniji način, ljude svih položaja, a osobito mladež, na izbjegavanje opasnosti nečednog odijevanja, koje je tako izravno suprotno, i potencijalno opasno za kršćanske i građanske vrline…”

Isprazne izlike za besramnu modu 

Unatoč mnogim upozorenjima različitih papa koji su osudili “određene modne stilove”, mnoge žene i djevojke uporno inzistiraju na slijeđenju “određenih besramnih stilova kao tolike ovce” (papa Pio XII.).

I kako one opravdavaju svoju nečednost? U mnogim slučajevima, ponavljajući sofizam, koji može biti samo đavolski nadahnut:

"Što ne valja s mojom odjećom? Meni ne smeta. Zlo predstavlja za onoga tko misli zlo. Taj zasigurno ima nečist um. Čistim ljudima sve su stvari čiste." 

Očito je da mnoge pripadnice ženskog spola ne razumiju kako radi um muškarca, i kako se to uklapa u Božji plan za stvaranje novog ljudskog života. Inače bi se, prema riječima pape Pija XII., “zasigurno zasramile i zacrvenile kada bi mogle pogoditi utisak koji odaju i osjećaj koji pobuđuju u onima koji ih vide”. 

"Sestra kaže da je dovoljno čedno" 

Neke druge žene pak podnose žalbu autoritetu svećenika ili čak časne sestre. Traže dok ne nađu nekog prožetog modernizmom ili nekog tko nije najbolje upoznat s nedavnim izjavama papa, ili ih pak ne shvaća ozbiljno. Koliko često možete čuti: “Sestra ta-i-ta kaže da je u redu nositi kratke hlače, haljine bez naramenica, kupaće kostime!”

Nažalost, neke sestre uzurpiraju ulogu teologa bez da su ikada prošle ikakav tečaj iz teologije. Čak i da jesu, Crkva ne dopušta sestrama, redovnicima ili učiteljima da donose odluke o tako važnim i složenim pitanjima poput čednosti u odijevanju. 

Čak i ako dobijete odobrenje za takvu odjeću od svećenika, ne smijete slijediti to dopuštenje. Ako ipak tako napravite, još uvijek ste krivi vi za taj pogrešan čin. Niti svećenik ne smije donijeti takve odluke koje su u suprotnosti sa službenim izjavama Kristovog namjesnika, jer je on samo delegirani autoritet u Crkvi. Svejedno ste krivi za grijeh slijeđenja “određenih besramnih stilova kao tolike ovce”, osim ako niste, bez vaše krivnje, upoznati s nedavnim Papinim izjavama.

"Slijepi vode slijepe" 

Župnici, učitelji, roditelji, i svi koji imaju nekakav autoritet nad drugima, imaju ogromnu odgovornost promicati čednost u odijevanju u skladu s "umom Crkve". U suprotnom, mogu biti osuđeni isto onako kako je Krist osudio farizeje: "Ostavite ih! Oni su slijepi vođe slijepcima. A kad slijepac vodi slijepca, oba padnu u jamu." (Mt 14, 15)

Preduvjet za trijumf Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije


Kako možemo očekivati Gospin trijumf i mir u svijetu u ljudskom društvu nekažnjenom za svoje grijehe?

I kako je moguće uspostaviti vladavinu čistoće dok ovi “određeni modni stilovi” i dalje raspiruju plamen strasti u srcima ljudi? Nije li očito iz Gospinih poruka u Fatimi da je čednost u ženskom odijevanju preduvjet za Njezin trijumf i mir u svijetu?

Upotrijebimo našu sposobnost racionalnog razmišljanja koju nam je Bog dao. Naša nam Gospa kaže: "Ljudi moraju prestati vrijeđati Boga…".

Nadalje nas podsjeća da je jedan način na koji se jako vrijeđa Boga upravo kroz te "određene modne stilove". Zaključak bi trebao biti jednostavan. Ta polugola moda prepreka je Marijinom trijumfu i jedan je od glavnih uzroka dovođenja svijeta do ruba uništenja.

Gospa je zatim otkrila da "najveći broj duša završava u paklu zbog grijeha tijela više nego zbog bilo kojeg drugog razloga".

Tko može izbrojati milijune smrtnih grijeha tijela koji se svakodnevno događaju zbog nečedne odjeće – zle misli i želje, dodiri, nečisti zagrljaji, poljupci, silovanja, itd. Kako Begrješno Srce Marijino može trijumfirati dok tolike duše odlaze u pakao zbog nečedne mode?

Kršćansko društvo nikada ne bi toleriralo trenutnu poplavu nepristojne literature, filmova, i televizijskog programa da prvo nije toleriralo javno pojavljivanje polugolih žena i djevojaka.

Kako je Pio XII. istaknuo, poslije javne golotinje nužno slijede poroci, što sugerira: kad se tolerira javna golotinja, slijede nebrojeni grijesi protiv čistoće, kao i kvarenje čovječanstva.

Pa opet, tko će uvjeriti naše katoličke žene i djevojke da je njihova besramna odjeća odgovorna za odlazak tolikih duša u pakao?

Bit će potrebno čudo za spasenje svijeta koji je u tolikoj mjeri zaboravio Boga da su se čak mnogi katolici okrenuli štovanju ljudskih idola u obliku kulta tijela i seksualnosti. Naša je Gospa u Fatimi obećala čudo koje će nas spasiti od najveće katastrofe kakve nije bilo od Velikog potopa, ako budemo sudjelovali. 


Poslušajte molbe Majke Božje za "molitvom i žrtvama".
Nema sumnje da je jedna od žrtava koja je našoj Gospi ugodna je upravo ona žrtva potrebna da sami postanemo "poput Marije", i da snažno promičemo kod drugih "marijanski način života" koji će obnoviti marijansku čistoću i čednost u svijetu.

To će ubrzati istinski mir u svijetu, koji je obećan samo kroz trijumf Bezgrješnog Srca Marijinog.

o. Bernard Kunkel


"Grijesi svijeta su preveliki! Grijesi koji vode većinu duša u pakao su grijesi tijela! Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati našeg Gospodina. Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti tu modu. Crkva nema mode; Naš Gospodin je uvijek isti."
Gospa Fatimska, 1917.

subota, 6. siječnja 2018.

Nekoliko misli o prvom odgoju djece 1.


Dragi kršćanski roditelji!

Dobro uzgojiti djecu veća je umjetnost nego naslikati najljepšu sliku ili izdjelati najkrasniji kip. Dobro uzgojiti djecu više vrijedi nego sve zlato i srebro ovoga svijeta. Dobro uzgojiti djecu veća je dika i čast od svake svjetske slave.

Ali dobro uzgojiti djecu stvar je nada sve teška i mučna, i zato ima toliko djece, koja nisu dobro uzgojena, a to je veliko zlo i po djecu i po roditelje i po narod i po Crkvu. 

Evo zato sam s pomoću Božjom napisao ovo nekoliko stranica; hoću da pomognem roditeljima u odgajanju djece, hoću da im olakšam teški trud i da ih uputim, kako će pravo i s uspjehom odgojiti svoju djecu. Većinu stvari, što ću kazati, kršćanski roditelji znadu, ali se često događa, da na to ne misle: ova će ih knjižica na koješta upozoriti, što je potrebno i korisno u odgoju djece.

Znam, o odgoju se pišu debele knjige, no znam i to, da velika većina roditelja nema ni vremena ni volje da čitaju opširne knjige. Stoga sam ukratko iznio tek najnužnije. Ovo je također jedan razlog, što ova knjižica govori samo o prvom uzgoju djeteta, otprilike do sedme, osme godine. Doba prvih sedam, osam godina najvažnije je u odgoju čovjeka, pa se može kazati, kako se čovjek odgoji u toj dobi, takav obično i u glavnom ostaje za cijeli svoj vijek.

Koliko bi si jada i tuge uštedjeli roditelji, kad bi htjeli i umjeli pravo odgajati svoju djecu za prvih sedam godina! Koliko bi djece bilo radost i dika i pomoć svojim roditeljima, da su za prvih sedam godina imali pravi kršćanski odgoj! Mnogi su nesretni u svojem životu baš s ovog razloga, što nisu dobili pravog odgoja u prvim
svojim godinama. 

Kršćanski roditelji, nemojte misliti, da vi sve znate, što treba da se zna o odgoju, i nemojte podleći napasti da ovu knjižicu nepročitanu bacite na stranu. Nitko ne zna svega, a često se događa, da ne činimo onoga, dok nam toga netko ne kaže. Radi se o sreći vašoj i o sreći vaše djece: zato proučite pomno ovu sitnu knjigu. Ljubav k vama i vašoj djeci utisla mi je pero u ruku.

Miroslav Vanino, "Kako ću odgojiti svoje dijete" - Zagreb 1945. str. 5.-6.