ponedjeljak, 15. srpnja 2019.

Bogu što je Božje



U Parizu, uveče 24. veljače 1848., izbila je neočekivana revolucija i svrgnula s prijestolja kralja Luja Filipa, kralja-građanina. Bijesna rulja opustošila je Tuileries, uništila skupocjene vaze, skulpture i slike pobacavši ih kroz prozor. I dok se to događalo neki mladići su prolazili kroz dvorište Tuileriesa. Uspjeli su spasiti sveto posuđe i raspelo iz kapelice kraljevske palače. Grupa pijanih vojnika ih je zaustavila i pokušala preoteti od njih dragocjeni teret. ''Što'', izjavio je hrabri mladić, držeći raspelo visoko dok je govorio, ''Što, vi se borite za slobodu? Dopustite mi da vam kažem kako se ta sloboda može postići jedino po križu Isusa Krista!''

Transportirajmo se još jednom u Pariz, trideset i dvije godine kasnije. Ovoga puta nije izbila revolucija, sve je mirno. Ali vozilo prolazi kroz veliki grad, vozilo koje pripada vladi; njega je poslao ministar obrazovanja s uputama da se po službenoj odluci maknu iz svih učionica po gradu sva raspela i svaki prikaz Krista. Koji kontrast tu imamo! 

Ondje imamo čovjeka koji drži raspelo visoko, a ovdje koji ga lomi na komadiće! Ali to je i slika ljudi današnjice, koje tako često srećemo na mnogim mjestima. Oni su podijeljeni na dva velika tabora na one koji daju Bogu ono što je Božje i oni koji otimaju od Boga ono što mu pravedno pripada - odnosno, oni koji ne ispunjavaju svoje vjerske dužnosti.

Među prvim i najvažnijim dužnostima su sudjelovanje na  bogoslužju nedjeljom i blagdanom i to na prikladan način u vjerskom duhu. Jer nema ništa na svijetu što je ugodnije Bogu od misne žrtve na oltaru. Mi ne molimo sami na Misi, već sam Isus preklinje u naše ime i moli s nama. On prikazuje svom nebeskom Ocu sve što je učinio i pretrpio u svom čitavom životu da bi ga častio i proslavio; svoju poslušnost, svoju ljubav, svoju poniznost, ... On tamo prikazuje svoje Tijelo koje je bilo razapeto, svoju krv koju je prolio za naše spasenje, ukratko, On sada prikazuje za nas istu žrtvu koju je nekoć prinio na križu. 

Devetnaest stotina godina ljudi su hodočastili u svetu zemlju da bi uprli pogled, barem jednom u životu, u sveto mjesto gdje je sveta žrtva prinesena, da bi vidjeli brdo kalvariju gdje je predragocijena Krv Utjelovljene Riječi prolivena, gdje se naš blaženi otkupitelj, Isus Krist, udostojao umrijeti za naše grijehe. A sudjelovati na Svetoj Misi znači na neki način posjetiti mjesto gdje je naš Gospodin razapet, popeti se na brdo Kalvariju zajedno s našim trpećim Otkupiteljem. Otamo nas on posebno poziva u nedjelju: ''Dan otkupljenja je tu: Vidiš, ja idem prema Kalvariji, k oltaru, da bi obnovio žrtvu križa za dobrobit vaših duša. Ako me ljubite, ako mi želite iskazati zahvalnost za moju ljubav, dođite sa mnom i sudjelujte kod svete žrtve, žrtve Novoga Zavjeta. Ali to nije jedino što Bog može zahtijevati nedjeljom i blagdanima; postoji još nešto što mu dugujemo. Sam Spasitelj je rekao: ''Tko je od Boga, sluša Božje riječi.'' (Ivan 8, 47). Posebno nedjeljom i blagdanima treba slušati riječ Božju, kao što se objavljuje u propovijedima i vjerskoj poduci. Za sve kršćane, a posebno mladiće tvoje dobi, nužno je da ih se redovito podsjeća na istine vjere i navodi da čine dobro. Čak i ako si dobro upoznat s istinama vjere, njih se često previđa i ne uzima za ozbiljno. A kako se lako događa da lakomislen mladić, izgubi svoju revnost, zanemaruje vježbe pobožnosti, umori se gaziti putem kreposti i prestane mariti što je ispravno, a što je pogrešno. 

Biti nemaran u slušanju propovijedi i vjerske poduke je uvijek znak velike mlakosti. Naš Gospodin je rekao židovima: ''Tko je od Boga, sluša Božje riječi. Vi ih ne slušate, jer niste od Boga.'' (Ivan 8, 47). Iste riječi vrijede i za kršćane koji ne slušaju propovijedi; da su od Boga, dijete Božje, uživali bi slušajući njegove riječi; rado bi slušali propovijedi i pohađali katehetsku poduku. Sretni su oni mladići koji marljivo primaju sjeme Božje riječi: 

'''Na dobru zemlju' to su oni, koji čuju riječ i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i, u ustrajnosti, rode rod.'' (Luka 8, 15)

Za njih se može primijeniti Isusovo obećanje: 

''Još blaženiji, koji slušaju riječ Božju i drže je!'' (Luka 11, 28). 

Primijeti kako Isus ne kaže samo: ''Blaženi koji slušaju riječ Božju'', već kako odmah dodaje: ''Blaženi oni koji je drže!'' Stoga donesi odluku da držiš riječ Božju i da na taj način daš Bogu što je Božje.


Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 141. - 144.

ponedjeljak, 8. srpnja 2019.

Teologija tijela - Od Davida Bowieja do Spidermana do Christophera Westa




Poštovani uredniče, Teologija tijela (TOB) i Christopher West često zaokupljaju moje misli koje mi izazivaju popriličan stres! Monica Ashour, (učiteljica teologije tijela) piše na IV. Forumu nacionalne teologije u Dallasu, Texas, 26. listopada 2007: "Razmislite o Misi. Svojim pritjelovljenjem s Kristom slavimo Boga kako bismo uronili dublje u potpunost otajstva s Njim i cijelom Crkvom; Papa Ivan Pavao II kaže da je 'bračni odnos, pored Mise, najmoćniji način suprostavljanja đavlu'." Ha?

Čemu sve ovo? Što je sada činiti, onima od nas koji nisu u braku, kad nikada 'nećemo moći' sudjelovati u ovom 'najmoćnijem načinu suprostavljanja đavlu'? Što će se dogaditi s nama? Što je s vječnim djevicama, Kristovim nevjestama, posvećenim dušama - stvarnim životima posvećenima Bogu, kroz rad i neprekidnu molitvu, jesu li oni doista, u tom sukobu s đavlom 'na začelju', iza oženjenih ljudi?

Čini se kako cijeli koncept Teologije tijela, na način koji osobito predstavlja Christopher West, jedan od najnovijih seksualnih gurua, nije ništa drugo nego promicanje sakramentalizacije seksa. To je apsurdno! Opet, bilo bi dobro kad bi oni koji srcem poimaju teologiju tijela (kao što to predstavljaju pojedini 'učitelji' u današnjoj katoličkoj crkvi) mogli biti kreposniji i u u svojem govoru i u svojim pisanim djelima. Možda bi tako mogli, i dublje proniknuti u TOS - 'Teologiju duše'.

Nancy Evers,
Tucson, AZ


Odgovor urednika:
Puno hvala na Vašem pismu. Premda  zasigurno nisam stručnjak za teologiju tijela (TOB), dijelim vaše načelnu zdvojnost o ovom fenomenu, iako ne poričem da TOB može pružiti utočište od oluje nekim, nažalost zbunjenim izbjeglicama iz naše, o seksu ovisne, kulture smrti. Tijekom sveopće krize vjere i morala kao što je ova, bez obzira do koje mjere zagovornici TOB-a zaogrnu svoje nove koncepte u tradicionalno crkveno učenje o vjernosti u braku, čak i čamci za spašavanje koji propuštaju, mogu pružiti nadu utopljenicima.

Ipak, teško je shvatiti kako se pretjerana zaokupljenost teologije tijela svim seksualnim stvarima (unutar braka) može smatrati za išta manje nego radikalnim odstupanjem od tradicionalne moralne teologije. Sjećam se staroga isusovca koji je u svojim fakultetskim danima poučavao svoje učenike kako težnja za svetošću u braku mora neizbježno dovesti do udaljavanja od bračnog privilegija, a zamisao je da duhovna potraga mora imati prednost nad svim drugim stvarima dok starimo i pripremamo suočiti se sa Svemogućim, na Sudnji dan. 

Još nisam vidio kako se takav zdrav razum i prastara učenja mogu uskladiti sa "seks-od-kolijevke-do-groba" stajalištem nekih zagovaratelja teologije tijela, od kojih je jedan nedavno otišao tako daleko da tvrdi kako se duhovne blagodati  primanja Našega Gospodina u euharistiji u potpunosti ostvare tek nakon što se sasvim iskoristi bračno pravo. Ne sjećam se da sam čitao nešto slično u bilo kojem starom katekizmu, u  'Nasljeduj Krista', ili u 'My Catholic Faith'. A vi? Je li se u povijesti Crkve ikada čulo za takvu stvar? Uostalom, to je bio nitko drugi nego časna sestra mističarka i velika naučiteljica Crkve, sv. Terezija Avilska, koja je primijetila da "oni koji traže život duhovnoga trebaju biti radosni i slobodni i ne propustiti rekreaciju. Oženjeni ljudi moraju djelovati u skladu sa svojim pozivom – no, njihov će napredak nužno ići tek 'kokošjim korakom'." Smatram da to ne bi dobro primili naši prijatelji iz TOB-a.

"Što je još zabranjeno devetom zapovijedi?", propitkuje Douay katekizam. "Ne samo namjerna želja ili pristanak, već isto tako i svako dobrovoljno uživanje ili samodopadnost u požudnim ili nečistim mislima i pokretima tijela."

Kada se okupe samci (muškarci i žene), zajedno s bračnim parovima (kao što je to često slučaj u razredima TOB) obrađuju teme o velikim duhovnim blagodatima raznih pokazivanja tih "tjelesnih pokreta", mada u granicama braka, (prema kazivanju svjedoka) često se svodeći na zadirkivanje zbog ovog ili onoga dijela te provokacije koje su se nekoć smatrale krajnje neprimjerenima za javnu raspravu. Stavimo njegove neukusna izlaganja na stranu za trenutak, nisu li barem potencijalno ti TOB razredi za neke ljude grješna prigoda? Jedna čitateljica mi je nedavno  ispričala kako je TOB-ov laički "teolog", Christopher West, preuzeo na sebe raspravljati o tim privatnim i intimnim stvarima u njezinoj crkvi i to pred Presvetim sakramentom! Ona piše:

"Upravo tamo pred Presvetim sakramentom Christopher West tražio je da jedan mladić ustane i reče: 'Pogledajte Jimovo tijelo.' Kada se publika (muškarci i žene, udane i neudane) počela hihotati i osjećati se nelagodno, on reče kako je to pogrešna reakcija. Gospodin West smatra kako bismo trebali biti savršeno komotni s mišlju da gledamo nečije tijelo. Ne slažem se svim srcem s time jer sam osjetila kako je to bila naša prirodna čednost koja nas poziva da zaštitimo sebe i osobu koja stoji pred nama. Tip koji je tamo stajao zapravo je crvenio! Gospodin West je rekao da ako netko kaže 'pogledajte na Jima', da se nitko ne bi trebao smijati, te da smo stoga mi zapravo izvještačeni i stidljivi (u lošem jansenističkom / manihejskom smislu) kada smo se smijali njegovom prijedlogu da pogledamo njegovo tijelo."

Držati na ovaj način u bilo kojem okruženju je u najboljem slučaju problematično, ali u crkvi i to pred Presvetim sakramentom? Tko nadzire te "stručnjake"? Tko ih korigira kad pređu granicu i počnu sablažnjivati katolike, namjerno ili ne, svojim novim teorijama i neotesanim pristupom?

Imam u svojim dosjeima pregršt pisama od katolika s očito dobro formiranom savješću koja je na sličan način sablažnjena pristupom Christophera Westa - čovjeka koji očito vidi malo vrijednosti u Crkvenoj tradicionalnoj zabrani raspravljanja o nekim temama - npr. o seksualnoj intimnosti - u mješovitom društvu. Izgleda da gospodin West na to zna samo ljutito odgovarati: "Ovo je papa Ivan Pavao!" Ali papa Ivan Pavao je mrtav. Dakle, koliko daleko ide gospodin West u ime pape Ivana Pavla? Nadzire li netko doista  ovoga momka?

Može li netko zamisliti biskupa Fulton Sheena kako raspravlja o 'in' i 'aut' aspektima seksualne intimnosti s muškarcima i ženama na bilo kojem javnom mjestu, a kamoli njegovom svetištu? A Padre Pia? Don Bosca? Čak i Majku Terezu? Moramo li, dakle, vjerovati da su moderni katolici postali tako "prosvijetljeni", tako oguglali na iskušenja tijela, da se o tim pitanjima sada može raspravljati otvoreno i u mješovitom društvu bez uvrede dostojanstva, čistoće ili skromnosti? Molim vas lijepo! Zar nismo naučili ništa od tsunamija seksualnih skandala koji su potresli Crkvu tijekom posljednjih četrdeset godina?

Možda bi ovdje dobro došlo upozorenje sv. Ivana Zlatoustog: "Jeste li možda od kamena ili od željeza? Ne, ti si čovjek podložan zajedničkoj slabosti naravi. Mislite li da nećete biti spaljeni ako uzmete vatru u ruke? Kako bi inače bilo? Stavite goruće svjetlo u sijeno i onda kažite da neće biti požara!" Naša narav je upravo poput sijena.

U nedavnoj kolumni pod naslovom "Iskupljenje rock glazbe", Christopher West zapravo okrivljuje "stidljivost i ograničenost" starih vremena za seksualnu revoluciju šezdesetih godina - i, opet, kao svog izvora koristi Ivana Pavla:

"Ivan Pavao II. upozorio je da ako se čistoća živi na represivan način, samo je pitanje vremena kada će seksualne želje eksplodirati (pogledaj 'Ljubav i Odgovornost', str. 170-171). Mislim da ovdje nalazimo ključ za razumijevanje seksualne revolucije 20. stoljeća. Bila je to tempirana bomba koja je čekala da detonira kao odgovor na stidljivost i represiju prethodne ere."

Stoga se možemo pitati, jesu li sv. Terezija Djeteta Isusa i Sv. Marija Goretti – one koje su prakticirale tu istu "represivnu čistoću" prethodne ere - bile samo čistunke koje su čekale da se oslobode lanaca seksualne represije prema tumačenju Johna Christophera Westa Pavlove teologije tijela? Je li Alfred Kinsey bio u pravu? Sve što nam je trebalo je malo seksa i rock 'n' roll za oslobođenje tih mučenih duša?

Gospodin West nije samo "veliki obožavatelj" rock glazbe, nego je i ponosni rock bubnjar. Da, Christopher West je očito neka vrsta rock zvijezde:

"Kao rock bubnjar, ne mogu vam reći koliko sam puta udarao o kožu bubnjeva iz terapeutskih razloga. Svi imamo potisnute 'stvari' kojima treba ispušni ventil. Bubnjanje je za mene bilo sjajno u tu svrhu. Dobar, snažan ritam ne samo da drma zidove; on trese i dušu. 'Dajte mi ritam, momci i oslobodite moju dušu, želim se izgubiti u tvom rock 'n rollu i otplutati ...'

Siguran sam da gospodin West misli dobro, no njegov je osjećaj za katoličko očito toliko umrtvljen neispravnom katehezom i razvodnjenom teologijom da mu uopće ne pada na pamet da bi takvo maloljetničko eksponiranje 'katolicizma kul momka' moglo samo učiniti njegov status katoličkog 'teologa' pomalo sumnjivim.

On uživa u onome u vezi čega je kardinal Ratzinger/Papa Benedikt više puta upozoravao katolike - đavolske sposobnosti rocka da "oslobodi dušu" od tereta savijesti. To je vrlo jasno objašnjeno u Ratzingerovom slavnom izlaganju na Međunarodnom kongresu crkvene glazbe u Rimu iz 1985.:

"U mnogim oblicima religije, glazba je povezana s bjesnilom i ekstazom. Slobodno širenje ljudske egzistencije, prema kojoj je usmjerena čovjekova vlastita glad za Beskonačnim, trebalo bi postići svetim delirijumom potaknutim pomahnitalim instrumentalnim ritmovima. Takva glazba snižava barijere individualnosti i osobnosti, i u njemu se čovjek oslobađa tereta savjesti.

Glazba postaje ekstaza, oslobođenje od ega, spajanje sa svemirom. Danas doživljavamo sekularizirane varijacije ove vrste u rock i pop glazbi, čiji su festivali anti-kult s istom tendencijom: želja za uništenjem, ukidanje ograničenja svakodnevice i iluzija spasenja u oslobođenju od ega, neobuzdana ekstaza podivljale gomile. To su mjere koje uključuju oblik oslobađanja koji se postiže opijatima. To je potpuna antiteza kršćanske vjere u Otkupljenje.

Na način koji nismo mogli zamisliti prije trideset godina, glazba je postala odlučujuće sredstvo protiv religije i stoga poziva na razdvajanje naših puteva. Budući da rock glazba traži isključivanje kroz oslobođenje od osobnosti i svoje odgovornosti, to se može s jedne strane točno klasificirati među ideje anarhističke slobode koje danas na zapadu prevladavaju otvorenije nego na Istoku. Upravo zato je rock glazba tako potpuno suprotna kršćanskom konceptu otkupljenja i slobode, zapravo njegova suprotnost."

Upravo je prošlog mjeseca, otac Gabriele Amorth, glavni egzorcist Vatikana, nadodao ovom opažanju kada je priznao rastuću zabrinutost Crkve oko svjetskog interesa za sotonizam i okultno, što prema riječima o. Amortha nastoji prodrijeti k mladim ljudima kroz okvire rock glazbe.

Ali West voli rock glazbu, on je njezin veliki obožavatelj! U istom članku (Iskupljenje rock glazbe) piše:

"Zapravo pišem kao obožavatelj rock glazbe - veliki obožavatelj (barem velikog dijela toga). To je u mojoj krvi. To je 'moja' glazba. Još se uvijek sjećam svoje prve 'omiljene pjesme' s radija. - Ch-ch-ch-ch-changes… , David Bowieja. Bilo je to 1972., a nisam imao ni tri godine."

Christopher West je slušao "Ziggy Stardust" u dobi od dvije godine? To barem objašnjava mnogo toga! Evo osobe koja svim silama želi biti teolog, a koja veselo priznaje utjecaj u ranom djetinjstvu od strane nikog drugog do kralja glam-rocka s upitnim rodnim identiteom, čija je androgena kazališna osobnost često bila previše kontroverzna čak i za grubu scenu iz 1970-ih. Kada pomislim na to, možda će pjesma Davida Bowiea "Sex and the Church" na albumu Buddha Suburbia biti relevantna za ovu raspravu. Ovdje je tekst:

"Though the idea of convulsion/confession
Is said to be  the union of christ and his bride 
The christian 
It’s all very puzzling 
Sex and the church (x3) 
And the church...and the church 
All the great mystic religions 
Put strong emphasis, on 
The redeeming spiritual qualities 
Of sex...of sex 
Christianity 
Has been pretty modern 
About sex 
Of sex (x4) 
I think there is a union 
Between the flesh and the spirit 
Sex and the church (x2) 
All religions’ mother (spoken) 
Give me the freedom of spirit 
And the joys of the flesh 
And sex...sex... 
Sex and the church 
Sex and the church (x3) 
And the church...and the church 
Sex , Sex 
Sex and the church (x3) 
Sex...sex...sex
Sex, sex and the church (x3)  Sex...sex"

To je Teologija tijela prema Ziggy Stardustu!

Ne krivim Christophera Westa za njegovu dezorijentaciju, niti sumnjam u njegovu dobru volju. Kao i većina nas, on je proizvod doba koji se bori - još jedna žrtva rata protiv Crkve koji je bjesnio čak i prije negoli je rođen. Cijenim njegovu ozbiljnu želju da ljude odvrati od pornografije i preljuba. Ali, ovo se mora reći, još uvijek mu nedostaje kvalitetna kateheza i formacija potrebna za taj posao. Potreban mu je tradicionalni svećenik i moralni teolog koji će njega voditi prije nego što će on moći voditi druge. U ovom trenutku, upozorio bih svoga sina protiv bilo kakve povezanosti s gospodinom Westom ili njegovom 'teologijom' nakon tako djetinjaste demonstracije alarmantnog nedostatka osjećaja za katoličko.

O "podučavanju" o pornografiji Christophera Westa, nedavno sam primio još jedno pismo:

"Slučajno sam slušao 'Relevant radio' kada je on [West] bio gost (prije 2-3 mjeseca). Uhvatio sam samo nekoliko minuta, ali on je ovo rekao onima koji se bore s pornografijom: 'Kada se slike ponovno jave u umu, ne treba ih potiskivati jer će se pojaviti samo negdje drugdje. Ne, ono što treba shvatiti je da je pornografija laž i da sve laži u sebi imaju nešto od istine. Tu istinu treba otkriti na toj slici i otkupiti je.'

Mislim da je ovom izjavom Christopher West nagovijestio početak svog kraja.

Od rock'n'rolla do filmova, glavni glasnogovornik Teologije tijela ima nešto za svakoga. On sada izdaje moralne savjete posuđene, ako možete vjerovati, iz filma Spider-Man 3! Evo s njegove vlastite internetske stranice:

"Poveo sam svoja dva starija dječaka pogledati Spidermana 3 ovog vikenda. Gledanje svih nabrijanih akcija imalo je isti učinak na njih kao i 2-litarska boca Coca Cole. Nakon što im se smirila 'šećerna groznica' te su progovorili, imali smo sjajan razgovor između oca i sina o mnogim moralnim poukama filma.

Već se gotovo tri godine nadahnjujem moralnim poukama iz Spidermana 2. Doc Oc, osmeroruki superzlikovac iz tog dijela, bio je slika i prilika divljih strasti. Kada su naše strasti izvan kontrole, čovječanstvo se - kao što je film nezaboravno prikazao - nalazi u vlaku koji neminovno hrli k uništenju. Samo nas Spiderman, koji je ovdje lik Krista, koji se žrtvuje u obliku raspela, može spasiti."

Christopher West, čest gost na EWTN-u i znanstveni suradnik i član nastavnoga zbora Instituta za teologiju tijela u West Chesteru, PA (koji je on osnovao), smatra se autoritetom za teologiju tijela Ivana Pavla. No,unatoč svim dobrim namjerama gospodina Westa, što  to govori o Teologiji tijela kada je jedan od njegovih najvećih stručnjaka - čovjek koji to najbolje razumije! - "veliki obožavatelj" rock 'n' rolla koji tri godine skuplja moralne pouke iz filma Spider-Man 2 i voli 'lupati po bubnju cijeli dan'?

Koliko dugo, Bože, koliko još dugo!

petak, 21. lipnja 2019.

Krunica oca i majke - Andre Pradel

Radosna otajstva
Prvo radosno otajstvo: Navještenje blaženoj Djevici Mariji


Oče naš...
1. O Djevice, čestitamo ti na božanskom materinstvu.  - Zdravo Marijo...
2. Ti si savršeni uzor svima onima koje Bog poziva da stvore obitelj. - Zdravo Marijo...
3. Tko bi mogao izreći nježnost tvoga Srca prema tvome božanskom Sinu? - Zdravo Marijo...
4. O, ljubavi neusporediva, ispuni nas svojim svetim kucajima! - Zdravo Marijo...
5. Djevice Marijo, uzmi pod svoju zaštitu mladu obitelj koju nam je Bog povjerio. - Zdravo Marijo...
6. Mi ti darujemo tu djecu, mi ti je posvećujemo od svega svoga srca.  - Zdravo Marijo...
7. Ona su manje naša djeca nego tvoja. - Zdravo Marijo...
8. Sveto krštenje učinilo te njihovom majkom! Ne zaboravi ih! - Zdravo Marijo...
9. Mi ćemo biti samo tvoji zamjenici u brigama za tijelo i dušu te djece. - Zdravo Marijo...
10. O, Majko Božja, daj nam duha svoga, da dobro izvršimo svoju zadaću. - Zdravo Marijo...
Slava Ocu... O, moj Isuse...

Drugo radosno otajstvo: Pohod blažene Djevice Marije svetoj Elizabeti


Oče naš...
1. Blagoslovljeni bili tvoji koraci, o sveta Majko Otkupiteljeva! - Zdravo Marijo...
2. Ti nosiš utjehu svakoj obitelji koja je u kušnji. - Zdravo Marijo...
3. Koliko obilje milosti izlijevaš na Ivana Krstitelja! - Zdravo Marijo...
4. Sretnog li djeteta! Prisutnost Marije te posvećuje! - Zdravo Marijo...
5. Majko Božja, udostoj se posjetiti i našu obitelj! - Zdravo Marijo...
6. Jedan pogled ljubavi na djecu koja je čine! - Zdravo Marijo...
7. Očuvaj ih od smrtnoga grijeha! - Zdravo Marijo...
8. Razvij u njihovim srcima pobožne osjećaje. - Zdravo Marijo...
9. Da neprestano napreduju u kreposti! - Zdravo Marijo...
10. Da budu posve odani svetome štovanju tebe. - Zdravo Marijo...
Slava Ocu... O, moj Isuse...

Treće radosno otajstvo: Rođenje Isusa Krista u Betlehemu



Oče naš...
1. Tko da shvati nježnu ljubav koju je Marija imala prema svome božanskome Sinu? - Zdravo Marijo...
2. O, uzore majki, ulij u naša srca sličnu ljubav prema našoj djeci. - Zdravo Marijo...
3. Odviše često ljubimo svoju djecu neurednom ljubavi. - Zdravo Marijo...
4. Čini se da više ljubimo njihova tijela nego njihove duše. - Zdravo Marijo...
5. Mnogo se trsimo oko njihova fizičkog i tjelesnog razvoja. - Zdravo Marijo...
6. Odviše zaboravljamo na njihov moralni i vjerski odgoj. - Zdravo Marijo...
7. O, Majko Isusova! O, sveti Josipe! Preporučamo vam tjelesne potrebe svoje djece; čuvajte ih od bolesti i bdijte nad njihovim zdravljem.  - Zdravo Marijo...
8. Nadasve vam preporučujemo njihove duhovne potrebe. - Zdravo Marijo...
9. Pomozite nam da ih poučimo o velikim istinama katoličke vjere. - Zdravo Marijo...
10. Pomozite nam usaditi u njihova srca strah i ljubav prema Bogu. - Zdravo Marijo...
Slava Ocu... O, moj Isuse...

Četvrto radosno otajstvo: Prikazanje Isusa Krista u hramu


Oče naš...
1. Marija prikazuje Isusa - to je lijepi primjer onoga što roditelji moraju učiniti sa svojom djecom. - Zdravo Marijo...
2. O, blažena Djevice, udostoj se preliti u naša srca osjećaje koji su te nadahnjivali kod tvoga prikazanja. - Zdravo Marijo...
3. Teška je naša dužnost, vratiti Bogu dragocjeni zalog koji nam je povjerio. - Zdravo Marijo...
4. Kakva bi to bila nepravda i nezahvalnost kršćanina koji bi mu ga htio oduzeti! - Zdravo Marijo...
5. Mi to priznajemo: naša djeca više pripadaju Bogu nego nama! - Zdravo Marijo...
6. Radosna srca obnavljamo u ovom času njihovu posvetu Vječnome. - Zdravo Marijo...
7. O, Božja Majko, mi ih povjeravamo tvojoj brizi! - Zdravo Marijo...
8. Ne dopusti da se neprijatelj ikada dočepa njihove duše. - Zdravo Marijo...
9. Oni pripadaju Bogu: neka budu Njegovi do posljednjeg daha! - Zdravo Marijo...
10. I kad budu ostavljali ovo mjesto progonstva, udostoj se, o Marijo, prikazati ih ti sama u nebeskome hramu, kao što si prikazala Isusa. - Zdravo Marijo...
Slava Ocu... O, moj Isuse...

Peto radosno otajstvo: Našašće Isusa Krista u hramu


Oče naš...
1. O, Majko puna budnosti i brige, neka nas tvoj primjer potakne da ispunjamo vjerno svoje obiteljske dužnosti. - Zdravo Marijo...
2. Otac i majka moraju veoma brižno bdjeti nad svojom djecom. - Zdravo Marijo...
3. Ako koje od njih pogriješi zbog pomanjkanja budnosti, taj će grijeh Gospodin na sudu uračunati roditeljima. - Zdravo Marijo...
4. Ako koje od njih zaluta, a roditelji ne učine sve potrebne korake da ga dovedu na pravi put, odgovornost će pasti na njih. - Zdravo Marijo...
5. Kakve li strašne nesreće, dopustiti da propadne duša tvoga djeteta! - Zdravo Marijo...
6. Nesreća koja se mora tim više žaliti, jer može postati nepopravljiva! - Zdravo Marijo...
7. O, presveta Djevice, očuvaj nas od tako tužne nesreće! - Zdravo Marijo...
8. Ne dopusti da ikada padnemo u grešni nehaj za spasenje svoje djece! - Zdravo Marijo...
9. Daj nam žar sličan svojemu, da ih tražimo i da ih dovedemo natrag. - Zdravo Marijo...
10. Ako bismo morali potrošiti i čitave godine u tom traženju, kao sveta Monika, daj nam junačku ustrajnost u trčanju za njima, dok se ne obrate od svojih zabluda. - Zdravo Marijo...
Slava Ocu... O, moj Isuse...

Zdravo Kraljice, Majko milosrđa...

četvrtak, 13. lipnja 2019.

Snažan utjecaj glazbe na moral



Filozofi i mudraci tijekom stoljeća potvrdili su da glazba može imati presudan utjecaj na karakter i moralnu oblikovanje mladih i na formiranje civilizacije. U 6. je stoljeću, kršćanski filozof Anicius Boethius, napisao: "Glazba može izgraditi ili uništiti moral. Nema otvorenijeg puta duši, za njeno oblikovanje, nego kroz uši. Stoga, kada ritmovi dopiru do duše kroz slušne organe, ne možemo sumnjati da oni utječu na dušu svojim vlastitim karakterom i usklađuju je sa sobom." Boethius potvrđuje činjenicu da su drevni narodi bili svjesni  utjecaja glazbe. Među njima je postojalo tako veliko poštovanje prema glazbi, odnosili su se prema njoj kao da ima nedvosmislenu moć nad dušom. Jednom je čak jedan učitelj glazbe bio prognan iz grčke države grada jer je dodao još jednu strunu na jedan njihov tradicionalan instrument. Dekret, citirajući optužbe protiv njega, navodi da je narod "bio ljut na Timothyja Miležanskog jer je izvođenjem glazbenog djela doveo do toga da su duše mladih, koje su mu povjerene u podučavanju, bile onemogućene u kreposti umjerenosti." Štoviše, on je promijenio skladbu, koja je bila umjerena u preosjećajnu.

Nedavno je američki filozof Henry David Thoreau napisao: "Glazba može biti opojna. Takvi naizgled neznatni uzroci uništili su Grčku i Rim, te će uništiti Englesku i Ameriku." Cyril Scott, ugledni skladatelj 20. stoljeća, je napisao da su stilovi glazbe samo ishod i izraz civilizacija i nacionalnih osjećaja - to jest, da je civilizacija dolazi prvo, a zatim njezina karakteristična vrsta glazbe.  Međutim, ispitivanje povijesti dokazuje da je istina upravo obrnuta: promjene u glazbenom stilu uvijek su slijedile promjene u politici i moralu, a još više ... propadanje glazbe u [Egiptu i Grčkoj] bilo je popraćeno potpunim propadanjem same egipatske i grčke civilizacije.

Prethodno spomenute osobe su citirane kako bismo izrazili osjećaj ozbiljnosti ove teme. Tu se ne radi samo o našem osobnom ljudskom rastu i napretku prema svetosti, već i o samom opstanku naše civilizacije. Budući da civilni javni red ljudi ovisi o kulturi koja nastoji usavršiti privatni poredak pojedinaca, jedva da postoji neko djelotvornije sredstvo za uništenje civilizacije od degenerirane glazbe, koja neumoljivo potiče strasti dajući im slobodnu vlast, istinsku tiraniju pohlepe i putenosti. Spomenuti mislioci i prošle civilizacije općenito su smatrale da dobra glazba čovjeku otvara put prema kreposti, dok ga loša glazba potiče na poroke. Glazba, koju prihvaća neka civilizacija, duboko će odrediti njezino moralno zdravlje, a konačno njen rast ili propast.

Važno je napomenuti da filozofi ne kažu da glazba stvara krepost ili porok, već da disponira za stjecanje jednog ili drugog. Kao što jedan pisac kaže: "Glazba može samo sugerirati, ohrabriti svojim nasladama, a ne prisiliti nikoga da djeluje suprotno njihovim najboljim uvjerenjima, ali ipak mnoge sugestije mogu potkopati osjećajna i razumna uvjerenja tijekom duljeg vremenskog razdoblja." Međutim, slobodan izbor da se izložimo jednoj ili drugoj vrsti glazbe, osobito u više navrata i tijekom duljeg vremenskog razdoblja, isto tako je moralni izbor, odnosno taj je izbor ili čestit ili pokvaren.

Postavlja se pitanje: zašto glazba ima tako snažan utjecaj u disponiranju čovjeka prema kreposti ili poroku? Ukratko, glazba kao umjetnička forma jedinstvena je s obzirom na objekt koji imitira. Filozofski aksiom kaže: umjetnost oponaša prirodu. Svaki oblik ljudske umjetnosti mora uzeti iz stvorenog poretka elemente koje oponaša i tako ih urediti da izraze osjećaj ili uvjerenje koje umjetnik želi izraziti bližnjemu. Kao takvi oni utječu na čovjeka.

Što glazba oponaša? Sposobna je oponašati razne stvari iz naše stvarnosti poput zvuka olujnog vjetra, marša vojske u bitku ili grozničavu prometnu gužvu. Ali kretanje glazbenih zvukova, izraženih u različitim tipovima melodije, harmonije, ritma, boje zvuka i tonske teksture, što je najvažnije, sposobne su oponašati čovjekove vlastite unutarnje strasti ili osjećaje. Postoje određeni prirodni tjelesni pokreti koji obično prate čovjekove osjećaje radosti, ljutnje, nade, tuge, straha, očaja, ljubavi, mržnje i hrabrosti. Glazba je sposobna oponašati te iste pokrete i tako izazvati te osjećaje u duši. Na taj način, glazba je prirodni i univerzalni jezik koji se ne uči, već se odmah i prirodno osjeća. Istina je da možemo naučiti povezivati određena sjećanja i osjećaje s određenim vrstama glazbe zbog ponovljenih iskustava. No ipak, glazba, po svojoj melodiji, harmoniji, ritmu itd., izražava određene osjećaje. Nema potrebe podučavati dijete da je "to vesela glazba" ili da je "ovo tužna glazba". Čim svira vesela glazba, dijete počinje plesati. Dok se, kada se svira tužna glazba, događa drugačija reakcija.

Činjenica da glazba pojačava naše proživljavanje osjećaja vidljiva je i iz zvučnih zapisa koji prate filmove. Na primjer, zamislite da gledate napeti film strave. Znate da vampir čeka iza vrata, spreman izaći i napasti. Ali glavni junak to ne shvaća i upravo otvara vrata. Postoji određena vrsta neizvjesne glazbe koja izoštrava osjećaj opasnosti. Da redatelj odluči staviti u takvu scenu cirkusku glazbu, to bi uništilo učinak, jer gluma i pozadinska glazba ne bi odgovarala željenom utjecaju scene na naše emocije.

Istina je da i druge umjetnosti djeluju na čovjekove emocije. Uzmimo na primjer skulpturu, kao što je Michaelangelova Pietá, koji oponaša scenu Marije koja drži svog mrtvog Sina Isusa. Ona izaziva sažaljenje, suosjećanje i tugu jer prikazuje Blaženu Majku u takvom emocionalnom stanju. Stoga su oni koji imaju pobožnost prema Blaženoj Majci dirnuti, dok bezbožni mogu ostati nedirnuti. Glazba je drugačija, jer ne prikazuje druge koji doživljavaju emociju, već izravno imitira i tako stimulira emocije same. Zato se glazba može kategorizirati prema strasti koju oponaša i pobuđuje. Tu je vesela glazba, tužna glazba, neizvjesna glazba, romantična glazba, buntovna glazba, itd. Čovjek obično ne bi pomiješao romantičnu glazbu s glazbom za ratni marš, niti bi izabrao pogrebnu tužaljku kako bi proslavio pobjedu. To je zato što je čak i bez stihova koji identificiraju osjećaj, koji skladatelj želi pobuditi, osjećaj potaknut. Ova točka je od najveće važnosti. Glazba se ne sastoji u biti ni prvenstveno u tekstovima. Ima li glazba riječi ili ne, to je sporedno kod same glazbe jer ona oponaša i utječe na strasti. Ne morate razumjeti njemački jezik da biste znali da je četvrti stavak Beethovenove devete simfonije Oda radosti. Radost se osjeća, a ne promišlja.

Ali kakve sve to veze ima s disponiranjem čovjeka na kreposti ili porok? Veza između glazbe i formiranja kreposti postaje jasna kada shvatimo da se dvije glavne kreposti jakosti i umjerenosti i mnoge druge srodne kreposti prvenstveno odnose na uređivanje naših strasti ili emocija u skladu s pravom svrhom. Ove kreposti usavršavaju naše emocije tako da uživamo u onome što je uistinu dobro i izbjegavamo ono što je uistinu zlo. One povećavaju našu sposobnost da ljubimo istinski i dobro i skupljaju naše snage da se suprotstavimo i nadvladamo zlo; kreposti su uporišta čovjekovog karaktera. Govorimo o krepostima poput čistoće, trezvenosti, krotkosti, strpljenja, milosrđa, hrabrosti, poniznosti i mnogih drugih. Na suprotnoj strani nalaze se poroci pijanstva, požude, nevjere, grubosti, okrutnosti, rasizma, ljubomore i mnogih drugih ružnih zvijeri. Strasti naše duše, ljubav i mržnja, želja i odbojnost, radost i tuga, nada i strah, drskost i ljutnja i očaj bit će stvorene, bilo vrlinom, u skladu s pravim razlozima ili sirovom strašću u poroku. Da bi stekao te moralne kreposti koje uljepšavaju dušu uređujući svoje strasti, čovjek mora naviknuti svoje emocije na djelovanje u skladu s pravim razlozima. To je ono što su drevni ljudi mislili kada su rekli da dobra glazba potiče vrlinu, dok loša glazba potiče na porok.

Glazba, kao oblik umjetnosti, pokreće čovjeka da uživa u emocijama i strastima koje glazba pobuđuje. Redovito slušanje određene vrste glazbe postaje navikom u najstrožem smislu riječi: emocije se oblače takvom navikom, bilo vrlinom ili porokom, u skladu s kvalitetom glazbe koju redovito slušamo. U tom je smislu Aristotel napisao: "... emocije bilo koje vrste proizvode se melodijom i ritmom, pa se glazbom čovjek navikava osjećati prave emocije, tako glazba ima moć u oblikovanju karaktera, a razne se vrste glazbe na temelju različitih oblika mogu razlikovati po učinku na karakter, npr. djelujući u smjeru melankolije, druga u raznježenost, neka potiče na  osjećaj napuštenosti, druga na samokontrolu, treća na zanos, itd.

Glazba može oponašati razumne, uredne, časne, kreposne osjećaje, I u tom slučaju glazba pomaže čovjeku da bude disponiran prema kreposnom i časnom poretku u svom životu. Međutim, glazba također može oponašati nerazumne, neuredne, nečasne i zle emocije. Stara izreka kako glazba smiruje divlju zvijer može biti istinita za staru glazbu, ali teško da vrijedi za mnoge oblike moderne glazbe, čija je svrha često upravo oslobađanje zvijeri. U Starom zavjetu, kada je kralj Šaul bio uznemiren zlim duhom, David ga je smirio sviranjem na harfi. Da je David svirao na ratnim bubnjevima ili da je zvučao kao borbeni rog za napad, teško bi bilo za očekivati da se Saul smiri i povrati k sebi takvom glazbom. Postoji li u vašem umu ikakva ozbiljna sumnja u pogledu kategorije u koju bi spadala moderna glazba s električnim instrumentima?

Mnogi ljudi misle da se dobrota ili pokvarenost glazbe može prosuditi jednostavno njezinim stihovima. Nema sumnje kako i sami tekstovi mogu biti dobri ili loši. Loši stihovi svakako uvećavaju izopačenost loše glazbe, a također potkopavaju inače dobru glazbu. Na primjer, ako skladatelj napiše vrlo ozbiljnu, lijepu himnu i u nju stavi bogohulne riječi, to bi bila velika izopačenost. Isto tako, ako je skladatelj napisao glazbu koja potiče na  veliku hrabrost, a sadrži stihove koji pozivaju na uništenje određene rase ili klase ljudi, to bi očito bila zla pjesma. Iz tog razloga, ako su riječi loše, onda se glazba posebno treba izbjegavati bez obzira na to da li osoba sluša ili obraća pažnju na riječi, jer one ipak snažno utječu na ljudski um.

Ali smisao naše sadašnje rasprave je ova, kako je to Marshall McCluhan primijetio: "Medij je poruka." To jest, glazba: njezina melodija, harmonija i ritam, sve samo po sebi čovjeka disponira ili prema kreposti ili poroku poticanjem emocija. Prema tome, način na koji oni pokreću strasti trebao bi poslužiti kao temeljna osnova za prosuđivanje o tome je li koja skladba dobra ili loša.

Nesretna je pogreška misliti da se moralna izgradnja jednostavno sastoji u podučavanju djece o Deset zapovijedi. Takva poduka daje dobru i važnu intelektualnu izgradnju, ali to nije moralna izgradnja. Moralna izgradnja je oblikovanje volje i emocija, navikavajući ih da se usmjere prema ispravnom cilju. Kako možemo usmjeriti naše strasti da se radujemo u skladu s ispravnom svrhom? Glazba je jedno od najmoćnijih sredstava. To je Platon mislio kada je pisao u knjizi Država: "Glazbena obuka je moćniji instrument od bilo kojeg drugog, jer ritam i harmonija pronalaze svoj put u unutarnja mjesta duše."

Postoji veliki izbor dobre glazbe. Nijedan određeni stil ili razdoblje glazbe nema monopol na tu tvrdnju. Svaka osoba će naći neke tipove više po svom ukusu od drugih. Ipak, principi prosudbe o dobroj i lošoj glazbi se ne mogu ništa više svesti na puku stvar osobnog ukusa i sklonosti, nego što su moralne vrline stvar osobnog ukusa.

Stupanj do kojeg na svakog pojedinca utječe glazbe sigurno će varirati zbog temperamenta i karaktera. Ipak, kao što možemo ukazati na opće norme kreposnog ponašanja koje se temelje na pravilnom raspoređivanju strasti prema ispravnoj svrsi, tako možemo ukazati na opće norme za dobru glazbu na temelju toga jesu li strasti usmjerene prema pravom cilju ili ne. Jednom riječju, dobra glazba će potaknuti emocije na takav način da su te sposobnosti duše, pod vodstvom razuma, upravljene da učinkovitije slijede ono što je dobro za pojedinca i njegova susjeda. Loša glazba teži k apsolutizaciji strasti, čineći užitak ili mržnju dobrima samo po sebi, tako da pravi razlog sve više gubi vlast s rezultatom u kojem pojedinac pada kao žrtva strasti. Dakle, nije slučajno da poremećena glazba prirodno zagovara slobodoumlje, pobunu i kaos.

Kako bismo ukratko prikazali primjenu ovih načela, uzmimo prevladavajući žanr glazbe u kojem uživaju mnogi današnji mladi: rock glazba. Jedan glazbeni povjesničar koji je pokrenuo rock scenu u nacionalnom tisku od 1967. godine opisao je rock glazbu na vrlo iskren način. Od njezinog samog početka, on piše, "sve je o neredu, agresiji i seksu: fantazija ljudske prirode, jurnjava u divljačkom ritmu." Ono što je Alan Freed izvorno nazvao "Rock and Roll" 1955. godine iznjedrio je nove sljedbenike kao što su: Heavy Metal, Rap, Punk, Alternativa, Grunge, itd. Zajednički element u većini, ako ne i u svim, je teški pulsirajući i skraćeni ritam koji se pojačava elektrifikacijom instrumenata, osobito gitara. Tekstovi koji prate veći dio ove sekularne glazbe su često i moralno neprihvatljivi. No, činjenica je da takvi stihovi savršeno pristaju glazbi. Vrlo često glazba sama po sebi je opscena i bez stihova. Emocije koje potiče takva glazba teško se mogu smatrati čestitima, a još manje kršćanskima. Strasti senzualnosti, pobune, taštine, moći i nepoštivanja često su izazvane ritmovima karakterističnim za ovu vrstu glazbe.

Osim emocionalnih učinaka koje imaju izdanci rock glazbe na čovjeka, postoje i provjerljivi fiziološki učinci, kao što je povećanje adrenalina u krvotoku što glazbu čini psihički zaraznom. Ona također uzrokuje lučenje spolnih hormona kada je volumen glazbe visok, što je praktično standard, osobito na koncertima i mjestima za ples. Ove tjelesne posljedice također služe kao pokazatelji učinka koji ova glazba može imati na moralni život. Budući da se moralne kreposti umjerenosti i hrabrosti ne nalaze u čovjekovim čisto duhovnim sposobnostima intelekta i volje, nego u strastima njegove duše one se lakše poremete takvim tjelesnim promjenama.

Nasuprot tome, razmotrimo sada glazbenu antitezu rock glazbe: koralnu glazbu. Ovdje napominjemo da se emocije stimuliraju na vrlo različite načine, ne u neredu strasti, već mirno na način koji služi razumu i poštuje integritet pojedinca. Jednostavna koralna glazba koristila se za sveto bogoslužje u Crkvi, pa čak i prije Krista u židovskoj molitvi psalama. To je zbog toga ne samo zato što se tako savršeno služi za prenošenje značenja teksta; nego i zbog toga što koralno pjevanje prenosi osjećaj mira, poštovanja, čistoće i poniznosti.

Stvar nije u tome da su korali jedina dobra glazba, niti da je sva dobra glazba poput crkvenog pjevanja, osim što sva dobra glazba stimulira emocije na način koji je u skladu s razumom. Barokno razdoblje, kao i klasično ili romantično razdoblje nude mnogo dobrih komada takve glazbe, iako se mnogima čini da su previše složeni i nepristupačni. Osim toga tu je i bogatstvo tradicionalnih narodnih pjesama iz Amerike, Njemačke, Irske, Francuske, Italije, Španjolske itd. koje su stoljećima zabavljale i oduševljavale kršćanske narode. Ove, zajedno s mnogim drugim vrstama dobre glazbe samo čekaju da budu ponovno otkrivene.

Dobra glazba divno dodiruje dušu i plemenito je uzdiže; dok loša glazba kvari dušu tako duboko kao što zabluda kvari um, jer baš kao što um ne bi trebao biti porobljen neistinom, tako i duša ne bi trebala biti porobljena tiranskom strašću. Vrlo je važno shvatiti da na čovjeka ne utječu samo stihovi, već da sama glazba ulazi u najdublje dijelove duše kako bi utjecala na čovjeka još snažnije. Um najprije mora razumjeti riječi, ali osjećaju odmah shvaćaju glazbu.

Čini se velikim paradoksom da se u ovom povijesnom razdoblju koji uživa neviđenu pristupačnost glazbe, pati od nezapamćenog neznanja ili poricanja nevjerojatne moći i utjecaja koje glazba ima na moralno oblikovanje čovjeka. Međutim, zaključak se nalazi u ovome: i proizvođači loše glazbe i komercijalno carstvo koje je koristi u svoje svrhe, oboje žele manipulirati čovjekom kroz njegove strasti. Na takvu je glazbu Izrael uživao pred zlatnim teletom u pohlepi i razvratu dok je Mojsije na planini primao Deset zapovijedi, koje tako savršeno izražavaju ispravno rasuđivanje. Kad je razbio ploče Zakona u svojoj pravednoj ogorčenosti, time je pokazao ono što je Izrael radio sa svojom razvratnom glazbom pred zlatnim teletom. Incident je i povijesni i vječno istinit. Kao što kaže jedan autor: "Vjerojatno je najveća slabost modernog materijalističkog pogleda na svijet njegova nesposobnost da shvati uzroke koje se nalaze iza posljedica. Ako nigdje drugdje, ali ovdje filozofi drevne Kine, Indije, Egipta i Grčke zaslužuju naše puno poštovanje jer bi se moglo reći da su se specijalizirali za promatranje uzroka i srži stvari. Oni bi se sigurno složili s Thoreauom, da glazba može uništiti civilizaciju. Stari narodi možda još imaju nešto da nas nauče što treba učiniti za opstanak zapadne civilizacije, samo ako imamo poniznosti da učimo.

Rev. Basil Nortz, O.R.C.

srijeda, 12. lipnja 2019.

Litanije poniznosti




"Da bi Bog dušu pogledao s ljubavlju, On ne gleda na njezinu veličinu, nego na veličinu njezine poniznosti."
—Sveti Ivan od Križa 'Izreke o svjetlu i ljubavi' str. 103 


Živjeti u poniznosti, znači željeti uvijek živjeti u povjerenju u Božju ljubav, zaštitu i vodstvo i stoga ne biti zabrinut kada vas drugi vrijeđaju - ili kad vas hvale. Sigurni u Božjoj ljubavi, svoj identitet nećete morati graditi na tome da li vas drugi primjećuju i prihvaćaju ili ne, nećete se morati s njima uspoređivati ni nadmetati kako biste se osjećali važnim.

Poniznost nema nikakve veze s poniženjem ili samo-obezvrjeđenjem; mi imamo obvezu služiti Kristu učinkovito i radosno u čistoj ljubavi. Stoga je važno da se nikada ne odreknemo plemenite odgovornosti razvijanja naših talenata u najvećoj mogućoj mjeri. Naš osobni razvoj je duhovna nužnost i neće postati čin sebičnosti ako ga tražimo s odgovarajućom poniznošću.

Dok molite Litanije poniznosti, molite za tri različite milosti koje će vam omogućiti živjeti istinski kršćanski život. To su milosti da: 

-  odbacite vaše pokušaje da se osjećate 'posebnim' kroz prihvaćanje i divljenje drugih;
- nadvladate odbojnost zbog osjećaja da su vas drugi povrijedili;
- tražite dobro u drugima u svim stvarima, napuštajući bilo kakvo natjecanje, čak i ako je to na vašu vlastitu štetu.

Međutim, budimo oprezni kako bi se to provelo na psihološki zdrav način.

Prvo, dobro je kad naš rad prepoznaju i cijene; no duhovna poanta je kako ne bismo trebali težiti za tim divljenjem kao dijelom osobnog identiteta, već nastojati prihvatiti sve koristi našeg rada na Kristovu slavu, koji je sebe posve dao za nas, koji je patio za nas, koji je umro na križu za nas, i u čijoj službi mi obavljamo svoj posao. "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!" (Pavlova poslanica Galaćanima 6,14).

Drugo, svi se osjećamo povrijeđeni kad nas netko uvrijedi; ipak, duhovna poruka je da mi ne trebamo dizati psihološke zidove kako bismo se zaštitili od boli zbog uvrede, ako samo, čak i u našim najdubljim povredama, uvijek nastojimo vjerovati u Krista, koji će nas sam zaštititi od svih opasnost. Ne bojte se, kao što Isus ponavlja u evanđeljima.

Biti fin

Krepost poniznosti često se podcjenjuje jer se brka s psihološki poremećenom prirodom poniženja. Na sličan način, krepost poniznosti često se brka s 'finim' ponašanjem.

Istina je ta da je Isus Krist bio ponizan, ali nije bio 'fin'.  Ljubio nas je - govorio je istinu - On je bio Istina - ali nije bio 'fin'. 'Fino' se ponašati znači prihvatiti bilo što, čak i sam grijeh. Zašto? Pa duboki nesvjesni motiv za 'fino ponašanje' je strah, strah da ako kažete istinu da ćete uvrijediti nekoga tko će vas odbaciti i napustiti. Ljubiti znači govoriti istinu i s neosuđivačkom izravnošću, grijeh nazvati grijehom.

Stoga je vrijedno ponoviti: poniznost je zapravo znak velike hrabrosti i dubokog duhovnog razumijevanja. U poniznosti nema straha.

Naposljetku, premda je 'stavljanje drugih na prvo mjesto' suprotno prirodnom nagonu samozaštite, duhovna poruka je da, ako doista imamo povjerenja u Boga, ne samo da se možemo prestati natjecati s drugima kako bismo udovoljili našoj taštini, nego da se možemo i truditi uočiti potrebe drugih, gledajući druge sa suosjećanjem, u nadi da će biti spašeni od propasti zbog svoje vlastite opsjednutosti samoodržanjem. Ipak, naša briga za druge ne smije poprimiti oblik mazohizma ili samouništenja; u cijeloj našoj ljubavi prema drugima, nikada se ne smijemo odreći odgovornosti razvijanja naših talenata u najvećoj mogućoj mjeri, kako bismo mogli služiti Isusu Kristu učinkovito i radosno, u čistoj ljubavi.

Sveti otac pustinjak je imao dar od Boga istjerivati zle duhove. Jednom je molio da sazna čega se oni najviše boje i što bi ih natjeralo u bijeg.
  "Možda je to post?" - upitao je jednog od njih.
  "Mi" - odgovorio je zli duh - "niti jedemo, niti pijemo."
  "Onda, bdijenja?"
  "Mi uopće ne spavamo."
  "Bijeg iz svijeta ?"
  “Navodno važna stvar. Ali veći dio vremena provodimo lutajući pustinjama.”
   "Zahtjevam da priznaš  što je to što te može pokoriti" - ustrajao je starac.
   Zli duh, prisiljen nadnaravnom silom, odgovorio je - "Poniznost,  koju nikada ne možemo  nadvladati."
   - Stari oci pustinje: Odjeljak 1




ponedjeljak, 3. lipnja 2019.

Kriteriji za slušanje glazbe i gledanje filmova




Časna sestra Maria Antonia  (Cecy Cony, 1900-1939) otkrila je jedan zanimljiv događaj iz svog djetinjstva u A.D. 1912. Naime u to vrijeme došlo je kino u Jaguarao, blizu njezinog doma u Brazilu.

Djevojčica Cecy vidjela je tjelesnim očima svoga anđela čuvara, koji je išao s njom i u kino i u kazalište. Kad bi bilo nešto neprimjereno za nju, da ona vidi, svaki puta dok se odigravalo nešto loše on bi svojim krilima spriječio Cecy, da to vidi u filmu ili u predstavi. To je detaljno opisano u knjizi „Under Angel Wings“ na stranici 123.

To je jedna od mnogih činjenica, koja dokazuje, da nije svejedno što gledamo i što slušamo u životu. Katekizam nas uči, da smo na svijetu zato, da upoznamo Gospodina Boga – Isusa, da ga ljubimo, da mu služimo u svojem staležu i dođemo k njemu u raj za svu vječnost, za koju nas je stvorio.

Isus je našim tijelima dao pet osjetila, s kojima živimo u ovom svijetu i koja su jako korisna. Ali zbog istočnog grijeha kroz ta osjetila, kao kroz pet prozora može ući i zlo, a đavao se jako trudi, da uđe što više zla, da nas zarobi lancima grijeha.
   
Posebno su važna osjetila vida i sluha, pa zbog toga treba biti jako pažljiv, što gledamo i što slušamo. Roditelji imaju tešku obavezu paziti na to što gledaju i slušaju njihova djeca od malenih nogu, jer se sve utiskuje u njihove duše – dobro i zlo – i onda rodi dobre ili zle plodove.

Kad dijete poraste i dođe k razumu, mora se samo brinuti, da gleda i sluša samo ono što je dobro. Latinska izreka kaže: 'Koji dobro razlikuje, dobro naučava.' Znači važno je razlikovati što je dobro i što je zlo, što me vodi k Isusu i u nebo i što me razdvaja on njega i vodi u pakao – to je od  najveće važnosti.
      
Zbog toga nam Crkva daje Katekizam i dobre knjige, da to naučimo. Treba napomenuti, da se tu uvijek podrazumijeva tradicionalan katolički katekizam i tradicionalne katoličke knjige, a nikako modernističke.

Koji su onda kriteriji za slušanje glazbe i gledanje filmova u ovo vrijeme, kad možete slušati i gledati sve, da biste spasili svoje duše i isto tako sve, da dođete u pakao?

Sve što je protiv deset Božjih zapovjedi u glazbi i slici, treba izbjegavati pod svaku cijenu, jer vodi naše duše u propast i pakao. Zato je potrebno dobro se informirati, tko je neki film napravio, kakav mu je sadržaj,... Isto važi i za glazbu. Treba se informirati, tko je izvodi, kakva se pjesma pjeva, kakav je njen sadržaj,... I kad nađemo neki duhovni otrov ili u filmu ili u glazbi, to je potrebno izbjegavati po svaku cijenu, jer je u pitanju vječno spasenje naše duše, a s vječnošću se ne smijemo igrati.
       
Tome do sada napisanom mogli bi dodati kako je neophodna duhovna budnost. A pored nje potrebno je često moliti vazda Djevicu Mariju, da nas pri tome vodi i sačuva pred duhovnim otrovom u glazbi i filmovima, jer smo sami nejaki u borbi protiv đavla, koji upotrebljavaju lošu glazbu i filmove – pored svega ostalog – da nas sablažnjuju i kvare i tako vode u propast.
      
Zbog toga nosimo uvijek blagoslovljeni smeđi i zeleni škapular i medaljicu Bezgrješne, da nas Bezgrješno Srce Djevice Marije očuva zla i vodi po uskom putu istine, križa i kreposti u Nebo svome Sinu.

Kad je sv. Dominik Savio otkrio, da grupa momaka u Don Boscovom oratoriju lista časopis s nečistim slikama, odmah ga je uzeo i razderao na komadiće. Rekao je momcima, da je Bog stvorio naše oči, da bismo ga jednom gledali u raju za svu vječnost, a ne da njima gledamo nečiste slike i kvarimo svoju dušu.

Nešto slično možemo kazati i za uši. Isus nam ih je stvorio, da slušamo ono što je lijepo, istinito i dobro, što nas vodi k njemu i u raj, gdje ćemo slušati vječnu nebesku glazbu i pjevati Trojedinomu Bogu hvalu i čast u vijeke vjekova.

vlč. Vidko Podržaj