nedjelja, 29. siječnja 2017.

U sjajnim danima mladosti



Možda iz svog vlastitog iskustva poznaš što je čežnja za domovinom, neopisiva čežnja za domom i dragima. Sveci su isto znali što je čežnja za domom, ali oni nisu čeznuli za stvorenjima, za zemaljskim dobrima i imovinom. Oni su čeznuli za nebeskom domovinom, zemljom vječne radosti, mira i blagoslova, domom svetaca; oni su čeznuli za tom nebeskom očevinom, za koju je Apostol napisao: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube!" Njihova čežnja za nebom bila je tako žarka da su sa svetom nestrpljivošću čekali čas svoje smrti.

Bog od nas ne zahtjeva da osjećamo takvu vrstu čežnje za domovinom, ali On traži od svih ljudi, posebno mladih i stoga od tebe, moj mladi čitatelju, da Ga ljubimo i da Mu vjerno služimo. Kažem da to Bog posebno očekuje od mladih budući da ih Sveto pismo tako opominje: "Spominji se Stvoritelja svojega u mladim danima." Stoga ljubi Boga i služi mu vjerno u sjajnim danima svoje mladosti.

Bio je to blagoslovljen, zlatan dan kada su te tvoji pobožni kumovi puni radosne nade donijeli nazad s krstionice u dom tvojih roditelja. Od toga časa, ogrijan suncem božanske milosti, odrastao si kao ljiljan među trnjem; uistinu ništa nisi znao o trnju zla, bio si u blaženom neznanju svoje djetinje nevinosti. Tvoja duša bila je poput čistog ogledala; tvoje srce bilo je prebivalište nebeskog mira; tvoje razumijevanje jasna, sjajna vatra. Tvoja volja bila je otvorena upoznati sve što je dobro; iskreni izraz tvojih očiju odražavao je čistoću tvoje duše. Tvoje uši još nije ukaljao glas onoga koji iskušava; tvoje usne još nisu kušale otrovnu čašu grijeha. Tvoje ruke bile su čiste i nevine; tvoja stopala nisu hodala putem prekršitelja; nevinost se oslikavala na tvom držanju.

Stoga nije li divno da si ti, tako obdaren svim tim kvalitetama dobrog djeteta, poslušnošću, nevinošću, ljubavlju prema poduci, čednošću i bezazlenim veseljem, trebao biti radost i zadovoljstvo svojih roditelja i učitelja, priredba Bogu, anđelima i ljudima! Da, pravedni i zlatni bili su dani tvoje prve mladosti, koje si proveo pod roditeljskim krovom, ispod vedrog neba.

A kako je sada s tobom? Ja to ne znam, ali nadam se najboljem i stoga te molim da nastaviš Bogu služiti vjerno u sjajnim danima svojem mladosti koja ti je još preostala!

Razumijet ćeš jednog dana, ono što možda propuštaš razumjeti sada, koja je to neopisiva prednost posvetiti sjajne dane svoje mladosti Bogu; težiti sačuvati svoju nevinost neukaljanom do starosti – i uvijek, do groba. Koja sreća, koja radost, moći reći Bogu, kada ovaj smrtni život završi, riječima mladića u Evanđelju: "Sve sam to držao." (Mat. 19:20) 

Zato se nikad nemoj složiti s budalama koje govore: "Kratkovjek je i tužan život naš... Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja, koristimo se stvorovima sa žarom mladosti... okrunimo se ružama prije no što uvenu." (Knjiga mudrosti 2:1,6,8)

Ne, nikada nemoj reći: "Kada budem star onda ću misliti o Bogu, raditi za Njega i služiti mu. Još nije došlo vrijeme da to učinim!" To bi bilo vrlo preuzetno, ludo odvažan način govorenja, koji ti može uzrokovati teško kajanje u kasnijoj dobi.

Slušaj što je sveti Ivan Zlatousti, uzvišeni doktor Crkve rekao na tu temu svojim slušateljima u propovijedi koju je dao s prekrasnom rječitošću: "Budući da nitko ne bi volio imati oronulog starog slugu, koliko još više Bog želi i traži službu mladih, da primi prve plodove života. Je li primjereno da itko provede svoju mladost u službi grijehu i sačuva svoju nejaku starost i ostatke svoga života za Boga? Činiti tako je kao da dajemo čisto zlato Sotoni, a otpatke Bogu; kao da dajemo skupocjeno biserje Sotoni, a ostavljamo prazne školjke Bogu; kao da dajemo čisto pšenično brašno Sotoni, a mekinje Bogu; prinosimo najranije proljetne ruže Sotoni, a slažemo dar od uvenulog lišća Bogu, stavljamo prve, najbolje i najrjeđe plodove na oltar Sotoni, a Bogu prinosimo one koji već dugo leže na tlu ispod stabla, koje su već konzumirali kukci i koje je već trulo."

Koje se strašne kazne treba zbog tog razloga bojati razuzdani mladić! Donosiš li, stoga, bolje odluke i kažeš li sebi: "Ja sam još mlad i ukrasit ću sjajne dane svoje mladosti krepostima. Dat ću svoje srce Njemu, kome sve pripada i koji iskreno to traži ovim riječima: „Daj mi srce svoje, sine moj!" 

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 88. - 90.



četvrtak, 26. siječnja 2017.

Zamka zajedničkog življenja izvan braka



Teško je dočarati ogromnu količinu pritiska s kojom se mladi nevjenčani parovi danas suočavaju ne bi li živjeli zajedno i uštedili novac dijeleći svoje financije i stanarinu. To je bez sumnje najefikasnije i najlakše rješenje koje parovi imaju: ne moraju plaćati dvije različite stanarine, nema više dosadnih cimera i mogu se pripremati za svoj budući bračni život. To zvuči toliko suvislo da je skoro smiješno da se pobožni katolici tome suprotstavljaju. 

Kada sam tražila stan za svog zaručnika nakon što se preselio u Minnesotu, svaki gazda kojeg sam posjetila u njegovo ime pretpostavio je da ćemo živjeti zajedno i htio je da zajedno s njim potpišem ugovor o najmu. Zamislite njihov podsmijeh kada bi im pokušala objasniti da nama ne treba velika spavača soba za naš bračni krevet! Mogu vam posvjedočiti iz vlastitog iskustva: današnji parovi koji čisto hodaju mogu osjećati da ih društvo označava kao čudnu vrstu seksualno frustriranih ljudi. Kao da kršćanski moral utječe na njihovu mentalnu sposobnost. Hoćete reći da ne spavate zajedno? Tko to ne RADI danas?

Ako se vi kolebate, ili neki par koji poznajete, oko zajedničkog života ili ne, morate shvatiti da postoje vrlo ozbiljne posljedice te odluke koju naše moderno društvo omaložava, ponižava ili trpa pod tepih. Rješenje situacije zajedničkog života izvan braka vrlo je komplicirano, a svijet ne voli komplicirane odgovore. Zapravo, on uopće ne voli odgovore, jer se voli pretvarati da ne postoje posljedice za ponašanje pojednica. Ako zatrudniš, pobaci. Ako živiš iznad svojih mogućnosti, proglasi bankrot. Ako želiš varati svog supružnika ili zaručnika, to je tvoje pravo. U naše vrijeme udobnosti, zahtjeva se životni stil trenutnog zadovoljavanja prohtjeva bez ikakvih posljedica. Naša generacija na žalost zaboravlja da život bez posljedica sam u sebi začima posljedice. To je životinjska priroda i jedna od pokvarenih plodova univerzalnog stanja čovječanstva. Mi nikada ne možemo izbjeći trpljenje, a čak i ako uspijemo na neko vrijeme, uvijek netko drugi pati zbog nas: ubijeno nerođeno dijete, zlostavljana žena, uništena obitelj. 

Mnogi ljudi ohrabruju mlade parove „da odu na probnu vožnju“ svog braka prije nego započne tako što će živjeti zajedno. Ali to ne funkcionira jer brak nije nešto što možeš izvaditi iz konteksta i pregledati ga prije nego se uistinu dogodi. Nakon što se par sakramentalno i zakonito predao jedan drugome, čeka ga cijeli niz različitih situacija, izazova i iznenađenja koji se ne mogu naći kada par dijeli samo krevet i kupaonicu. Problem s izvanbračnim životom je da on nudi izlaz, bijeg, drugi put ako par shvati da nisu jedno za drugo. Ako intimni odnosi postanu dosadni, ako se pojave novčani problemi, ako budući svekar i svekrva/punac i punica postanu prenaporni, par može otkazati u bilo kojem trenutku. Zar je to dobra priprema za brak? Zasigurno nije. Brak je u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju, u dobrim vremenima i lošim. Kada par razmijeni zavjete pred oltarom, oni ne kažu: „Voljet ću te i poštivati dok god mi se to sviđa i dok god mi je tako zgodno.“ 

Ali neuspjela veza je bolja od neuspjelog braka, zar ne? Isprika koju mnogi parovi koriste je: “Samo želimo vidjeti koliko smo kompatibilni prije braka tako da ne moramo prolaziti kasnije kroz gadan razvod.“ Ali kao što sam prije spomenula, izvanbračni život nije precizan odraz toga kakav bi brak mogao zapravo biti. To je poput tinejdžera koji se nikada posve ne obvežu na dogovor za petak navečer za slučaj da im uleti nešto uzbudljivije. Pitajte ih hoće li doći na vašu rođendansku proslavu i oni će odgovoriti s „možda“. Izvanbračni život je bračni “možda“. 

Postoje neki parovi koji misle da imaju vrhunsku samokontrolu. Mi možemo živjeti zajedno, kažu, jer ćemo tako uštedjeti, ali nećemo biti intimni. Čak ćemo imati i odvojene sobe. Ja ću spavati na kauču! Ali svatko tko je ikada imao cimere zna koliko je teško čuvati privatnost kada živiš s nekim u tako skučenom prostoru. Ima nešto vrlo intimno u tome kada ekskluzivno dijeliš mali stan ili kuću s nekim suprotnog spola što treba biti sačuvano za krajnju bračnu obvezu. Ta obveza – i milost koju primaš sakramentom ženidbe – daje ti snagu da se nosiš s hrkanjem svog supružnika i mrljama paste za zube po umivaoniku. Ona ti ne daje mogućnost da se povučeš kada odjednom otkriješ loše navike svog supružnika i njegove nepodnošljive vještine kuhanja. Brak vam pruža savršeno okružje da riješite probleme umjesto da pobjegnete da bi ih izbjegli. A da ne govorimo o dobroj staroj frazi “grješna prilika“. Nevin zagrljaj ili pusa na kauča vrlo brzo mogu eskalirati u nešto ozbiljnije ako nema nikoga u blizini da vas drži pod kontrolom, pa čak i za najstrože čiste parove.

Čula sam kako je jednom netko opisivao izvanbračni zajednički život kao “zamku”. Mislim da je to zaista točan opis jer on pokazuje kako takav zajednički život može doslovno uhvatiti u zamku životnog stila iz kojeg je teško izaći. Živjeti odvojeno prije braka zadaje puno posla, ali beznačajno kombiniranje dva kućanstva u jedno je čak i više posla. Tko plaća za namirnice? Tko plaća režije? Dijelite li stanarinu? Dijelite li račun za internet? Osim toga, ako veza ne uspije, jedan od vas mora otići i ponijeti svu svoju fizičku i emocionalnu prtljagu sa sobom. Štedeći spolnu i emocionalnu intimu za brak, par se može usredotočiti na druge stvari koje im donose istinsku radost i zadovoljstvo. Umjesto da dozvole da fizički aspekt njihove veze pojede sve što rade, čisti parovi dozvoljavaju da oni nadopunjavaju sve što rade.

Ima puno istine u izrazu “kako došlo, tako prošlo“. Parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici imaju različita imena i različite bankovne račune; postoji implicitan dogovor da bilo koji od njih može izaći iz veze. Ukratko, oni isprobavaju obvezu niskog intenziteta. Ali brak uključuje obvezivanje visokog intenziteta. Ništa vrijedno imanja nije lako. 

Rasprava o izvanbračnom životu ne bi bila potpuna bez spominjanja skandala. Većina ljudi može jedino vidjeti tu riječ na naslovnici časopisa People, gdje objavljuju novi razvod/preljub/prekid s ovom ili onom poznatom osobom. Za katolika skandal je nešto posve drugo i nešto vrlo ozbiljno. Ako se određuješ kao katolik i ozbiljno prakticiraš svoju vjeru i ako tvoji prijatelji, obitelj i suradnici znaju da si katolik pa opet živiš u grijehu s nekim, što će to govoriti o tebi? Što će to govoriti općenito o katolicima? Kako će se to odraziti na nekoga tko vidi križ oko tvog vrata dok se išuljavaš iz stana svog zaručnika u subotu ujutro da bi pokupila novine? Katolici su već primili dosta paljbe na račun licemjerja ovih zadnjih stoljeća. Zašto ovjekovječiti blitzkrieg? 

Ali pitanje ekonomske dobrobiti izvanbračne zajednice još visi u zraku. Kao katolici mi moramo odabrati. Što mi je važnije: moj novac ili moja duša? Netko bi se mogao izrugivati i reći da nije sve tako crno – bijelo. Dozvolite mi da to postavim na drugačiji način: ako hoćete slijediti volju našeg Gospodina, bez obzira kako nemoguće ili glupo to izgledalo, On će providjeti. On će priskočiti u pomoć. Financije će biti zbrinute. Naš Gospodin nikada ne napušta one koji Ga vjerno slijede čak i ako im svi kažu da su glupi što tako rade. 

Moramo voljeti našeg budućeg supružnika tako što radimo ono što je zaista najbolje za njega/nju, a ne tako što ugrožavamo njegovu/njezinu dušu; tako što im dajemo priliku da nas zavole radi našeg karaktera, a ne radi onoga što možemo donijeti u krevet. Najviše od svega parovi moraju moliti zajedno i imati čvrstu odluku ostati čisti do braka i pomoći jedan drugome da se toga drže. Budite hrabri: ne bojte se! U svijetu ćemo imati problema, ali On je pobijedio svijet. 

Anna Priore

Izvor


utorak, 24. siječnja 2017.

Sv. Franjo Saleški 4. - O ljubakanju


Postoji li tako nestašno prijateljstvo među osobama različitoga spola, a ne misle se uzeti, zove se ljubakanje. Jer to je samo nedonoščad ili bolje sjena prijateljstva i zbog svoje se goleme ispraznosti i nesavršenosti ne može ni nazvati prijateljstvom. Ipak se tim ljubakanjem muško i žensko srce osvoji, zarobi i spletu se ovim taštim i ludim čuvstvima, što potječu od onih ništetnih sveza i sićušnih čari, o kojima sam malo prije govorio.

Premda se ove lude ljubavi redovito saliju i utope u putenost i u sramotu razblude, ipak nije to prvotna nakana onih, koji se zaljube. Inače to ne bi bilo ljubakanje, već očita bestidnost. Gdjekad mine i više godina, da oni, što ih je spopala ova ludost, nimalo ne sagriješe upravo protiv čistoće tijela, a naslađuju se samo željama, čežnjama, uzdasima, udvaranjima i sličnim ludorijama i tricama, s raznim namjerama. 

Jedni hoće samo da zasite svoje srce vraćajući ljubav za ljubav, radeći samo po zaljubljivoj ćudi. Oni se ne obaziru ni na što osim na svoj ukus i nagon, pa se zaljube odmah, čim se sastanu s pristalim čeljadetom, a ne pitaju ni kakve je duše ni kako se vlada, i tako se zapletu u jadne zamke, iz kojih se poslije jedva jedvice mogu izvući. Druge zavede taština, jer misle, da nije baš mala slava, ako kome ljubavlju osvoje i očaraju srce. Budući da ih mami slava, stavljaju zamke i razapinju mreže samo po odličnim, visokim, rijetkim i sjajnim mjestima. Neke zanosi i zaljubljiva ćud i taština zajedno, pa premda im je srce sklono na ljubav, ipak biraju samo takovu, koja im donosi bilo kakvu slavu.

Svako je takovo prijateljstvo opako, ludi i isprazno. Opako je, jer se konačno pretvori u puteni grijeh i jer otimlje ljubav pa i srce Bogu, ženi ili mužu, komu već pripada. Ludo je, jer nema osnova ni razloga. Isprazno je, jer ne daje ni koristi, ni časti, ni zadovoljstva. Naprotiv trati vrijeme, stavlja na kocku čast, bez ikakve naknade, osim tjeskobne težnje i nade, a ne zna čovjek, ni što hoće ni za čim ide. Ovi jadnici i slabići misle, da u njihovim uzajamnim ljubavnim izjavama ima još nešto poželjno, a sami znadu, što im nedostaje. Zato ova nezasitna želja muči neprestano njihovo srce nepouzdanjem, ljubomorom i nemirom.

Sv. Grgur nazijanski, pišući protiv takih žena, govori krasno o ovoj stvari. Evo samo nešto, upravljeno baš ženama, ali se može primijeniti i na muškarce: "Tvoja je prirodna ljepota dostatna za tvoga muža. A što će biti ako je razapneš za mnoge ljude kao razapetu mrežu za jato ptica? Omiljet će ti onaj, kojemu omili tvoja ljepota. Ti ćeš namignuti onome, koji tebi namigne, dobacit ćeš pogled za pogled. Eto doskora smiješka i ljubavnih besjedica, isprva dosta potajnih. No brzo ćeš se priučiti, pa ćete se očito milovati. Čuvaj se, govorljivi jeziče, ne spominji, što će poslije biti. Samo još ovu istinu: Što god mladići i djevojke zajedno govore i rade u tome ludom ljubakanju, sve ih razdražuje. Sve se trice ljubakanja međusobno drže i slijede baš kao željezo, što ga vuče magnet, a ono vuče više drugih."

Oj, pravo veli ovaj veliki biskup. Što misliš? Podjarivati u drugih ljubav, je li? Ali nitko je ne podjaruje dragovoljno, a da se i njega mirno ne prihvati. Tko u ovoj igri lovi, ulovljen je . Biljka aproxis hvata vatru i plane, čim je primakneš. Tako je i naše srce, čim vidi, da ga koja duša žarko ljubi, odmah plane ljubavlju prema njoj. Reći će tkogod: pa ja mogu i planuti, samo ne odviše. Ajoj, varaš se. Vatra je ljubavi jača i žešća nego ti se čini. Misliš, da ti je skočila samo iskra, a za čas ćeš zaprepaštena vidjeti, da ti je sve srce u plamenu, odluke u pepelu, a dobar glas u dimu. Mudrac viče: "Tko će požaliti, ako čarobnjaka ujede zmija?" A ja vičem za njim: "O lude i bezumnici, mislite li, da ćete ljubav začarati pa raditi s njom po svojoj volji? Vi se hoćete s njom igrati, a ona će vas ujesti i smrtno raniti. A znate li, što će svijet na to? Rugat će vam se i smijati, jer ste htjeli začarati ljubav, a pouzdajući se ludo metnuli ste u njedra zmiju otrovnicu koja vas je ranila i upropastila dušu i poštenje." 

Bože moj, kako je slijep, tko se uz tako ništetno jamstvo igra s najvećim duševnim blagom! Tako je, Filotea. Bog hoće čovjeka samo radi duše, dušu radi volje, a volju radi ljubavi. Nažalost imamo mnogo manje ljubavi nego je trebamo. Hoću reći, treba nam još neizmjerno mnogo, da uzmognemo Boga dosta ljubiti. A ipak mi tratimo i rasipljemo ljubav na lude, tašte i ništave stvari, kanda je imamo odviše. Oj, veliki je Bog pridržao sam za se ljubav naših duša u znak zahvalnosti, što nas je stvorio, uzdržao i otkupio. On će tražiti od nas strogi račun o svemu, što tako ludo rasipljemo. Ako će već tako strogo ispitivati za svaku ispraznu riječ, a što će istom s ispraznim, bezočnim, ludim i opasnim prijateljstvima? 

Orah uvelike škodi njivama i vinogradima, u kojima je usađen. Budući da je velik, privlači sav sok iz zemlje, pa ne može dostajati za hranu drugome bilju. Lišće mu je gusto, pa pravi veliku i debelu sjenu; a konačno privlači k sebi prolaznike, koji klate njegov plod, pa sve okolo kvare i gaze. Tako isto naudi i ljubakanje duši, jer je posve prevlada i privuče tako snažno sve njene trzaje, te više nije ni za kakvo dobro djelo. Sve joj vrijeme trati gusto lišće; razgovori, zabava i udvaranje. Napokon nagrne toliko napasti, razbijenih misli, sumnja i drugih stvari, te sve pogaze i pokvare. Ukratko: ljubakanje potjera nebesku ljubav i strah Božji, oslabi duh, istroši dobar glas, pa je igračka dvora, a srcu kuga i pokora. 

Filotea str. 268. - 274.

četvrtak, 19. siječnja 2017.

Ne prodajte svoju dušu


U današnjoj duhovno opustošenoj kulturi mladići su suočeni s ozbiljnim problemom – s problemom zloupotrebe seksualnosti.

Svemogući Bog dao nam je udio u moći prokreacije, moći koju čak niti Đavao ni njegove legije demona ne posjeduju.

No ipak, mnogi muškarci pristupaju toj moći s izrazito premalom količinom poštovanja prema njoj. 
Seksualne ovisnosti poput pornografije i samozadovoljavanja deformiraju ljudski um i psihu i ometaju mogućnost čistoće i zdravog razuma u budućnosti.
Ono što morate znati je da Sotona ima posebnu želju odvući vas u pakao zbog samo tog jednog grijeha – zloupotrebe spolne moći – jer on osjeća paklenu zavist zbog te moći.

Anđeli, budući da nemaju tijelo, nemaju moć prokreacije.

Ta posebna moć koja pripada čovjeku po samoj prirodi predstavlja posebnu metu demonske mržnje.

Bog je dao čovjeku tu moć kako bi on sudjelovao u stvaranju budućih stanovnika Neba.

To nam pokazuje koliki je intenzitet ljubavi koju Svemogući Bog osjeća prema nama, stvorenjima koja u odnosu na anđele ne posjeduju tako veliku slavu. 
Spolnost je sveta jer ju je Bog namijenio kao sredstvo nastanka novog života. A taj život, od trenutka kada nastane, besmrtan je. On će ZAUVIJEK postojati. 
Za razliku od ostale materijalne kreacije, novi život kojega smo mi sustvoritelji zajedno s Bogom trajat će vječno.
Budući da se radi o svetom činu, i sama sredstva i mehanizmi preuzimaju sveti karakter.
Djelovati na način koji omalovažava sveto i upotrebljava ga za ono što nije sveto je težak, iznimno težak grijeh.
Đavao želi zamagliti sličnost s Božanskim u našim životima tako da ulaže velike napore kako bi izopačio našu uporabu svoje spolne moći. 
On je toliko iskvario kulturu da je učinio samozadovoljavanje šalom. 

On je iskvario kulturu zavodeći ljude da misle kako su neobavezno hodanje i spolni odnosi prihvatljivi pa čak i poželjni. Iskvario je kulturu tako što je učinio da pornografija postane rutinsko provođenje vremena. 
  
No on to nije postigao sam.

On može samo mamiti ljude; ne može ih prisiljavati. Ipak, briljantno je uspio zavarati, zato što se muškarci nisu borili u borbi s njim – osobito mladići i mladi odrasli ljudi. 
Cijela generacija – više od jedne generacije – toliko se izopačila i zloupotrijebila taj veliki dar svoje seksualnosti da su upali ravno u ruke Sotoni.
Postoje razni načini na koje demoni mogu utjecati na ljude – kroz ljutnju, oholost, neumjerenost u jelu i piću, egocentrizam, materijalizam – uistinu je mnogo načina.
Na sreću, rijetki su slučajevi da je osoba u potpunosti zbačena sa svog duhovnog puta zbog svih navedenih razloga.
Pa ipak, gotovo svaki mladić može se izgubiti u svojoj požudi i zloupotrebi svoje seksualne moći.
I ne samo da se mnogi MOGU izgubiti, već se mnogi i IZGUBE. 
Samozadovoljavanje i pornografija uništit će vašu muževnost brže nego bilo koje drugo zlo koje možete zamisliti. 
Mladići moraju uložiti posebne napore, kroz molitvu i Božju milost, kako bi izbjegli ova dva autodestruktivna zla. 

Nikada ne popuštajte ni pod kakvim pritiskom – od kulture općenito do prijatelja i kompića. Ne prodajte svoju dušu. 
Bez obzira koliko sada možda osjećate prolazno zadovoljstvo i prihvaćanje jer ste dio grupe, pridruživanje njihovom društvu u paklu za cijelu vječnost nikada neće biti vrijedno toga. 

Izvor 

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Vjenčani sa samim sobom


Možda će netko pomisliti da je pogrešno pročitao naslov ili da je došlo do tehničke greške. Službeno se kaže za takvu ženidbu sologamija. Nije još široko raširena - ali tu je. Ljudi se vjenčaju sa samim sobom - za sada su to uglavnom žene - sa svom uobičajenom pompom, što ide uz ženidbu.
Čak se mogu dobiti svi potrebni dokumenti o takvoj ženidbi - ali ne vrijede službeno. Slobodno možemo reći, da je ta najnovija smicalica iznikla u glavi đavla, da s njom obmanjuje ljude, koji se žele oženiti sa svojim egoizmom. 
Ženidba znači, da živimo za drugoga - za supružnika i djecu - i da se iz ljubavi i po uzoru na Isusa na križu i mi žrtvujemo za druge. Zbog toga smo i mi katolički svećenici, koji se ne ženimo, oženjeni s katoličkom Crkvom i Gospodinom Bogom, da se možemo žrtvovati za Crkvu i svoje vjernike.
Vidi se, da je ženidba sa samim sobom zaista višak bezbožnog egoizma, koji trijumfira tamo, gdje ne vlada katolička tradicionalna vjera. Zbog toga je tako važno, da molimo za zdravu pamet, da se možemo očuvati takvih paklenih smicalica.



OD VJENČANJA  SA SAMIM SOBOM, OSLOBODI NAS, GOSPODINE!

vlč. Vidko Podržaj

utorak, 10. siječnja 2017.

Zašto školovati kod kuće?



Otac  John Hardon, vrlo cijenjeni katolički teolog, sada pokojni i odnedavno predložen za beatifikaciju, govorio je roditeljima koji školuju djecu kod kuće na konferenciji. Ovo je izbor njegovih komentara. 

Zašto školovati kod kuće? Kao prvo, školovanje kod kuće je najstariji oblik katoličkog obrazovanja. Prvih 300 godina crkvene povijesti, nije postojala mogućnost za katoličke škole. Čak nisu smijele postojati niti katoličke crkve. Podzemne katakombe ispod grada Rima bile su crkve. Škole nisu dolazile u obzir. 
U prvih tri stoljeća, vjera se temeljila isključivo na školovanju kod kuće. Mnogi od tih kršćanskih učenika koje su roditelji školovali kod kuće, koji su bili čvrsto podučeni u svojoj vjeri, postali su mučenici na kojima je Crkva sagrađena. 
Sljedećih petsto godina, kršćani školovani kod kuće ne samo da su ustanovili vjeru, već su i stigli do dalekih krajeva poznatog svijeta. Sljedećih sedamsto godina, školovanje kod kuće bilo je to koje je širilo vjeru, roditelji koji su podučavali svoju vlastitu djecu. Crkva je stigla od sjevernog vrha Škotske do južnog vrha Afrike. Nastali su vjerski redovi. Neki od tih redova podučavali su djecu, ali još uvijek su većinu djece podučavali njihovi roditelji. 
Od početka povijesti katoličke crkve, velika većina djece nije nikada obrazovana u katoličkim školama. 

Drugi razlog zašto podržavam školovanje kod kuće je taj da gdje god je katolička crkva utemeljena i gdje je cvala, školovanje kod kuće je bilo neprekidno i dugo. Jedna je stvar utemeljiti crkvu u nekoj zemlji; nešto posve drugo je održati katoličku crkvu, čak i da barem preživi. Povijesno, školovanje kod kuće je bilo zaslužno za to. 

Treći razlog zašto je katoličko školovanje kod kuće bilo nužno i prijeko potrebno je taj da su roditelji s djecom od začeća pa kroz sve godine do njihove zrelosti. Koja je razlika za roditelje da budu sa svojom djecom i fizički kao i duhovno! Jedna od mojih definicija katočkog kućnog obrazovanja je fraza „roditelji u bliskom duhovnom odnosu sa svojom djecom”.

To nije slučajna retorika. Krist je ustanovio sakrament ženidbe u svrhu pružanja roditeljima milosti koja im je potrebna da bi ostali jedan drugome vjerni do smrti, ali također da im pruži dodatne milosti i snagu. U stvari, sakrament ženidbe je ustanovljen da bi učinio školovanje kod kuće mogućim! On je ustanovljen da pruži roditeljima milosti koje su im potrebne u podučavanju djece! 

Ja sam podučavao u školi četrdeset godina, uključujući dvadeset i pet godina kada sam podučavao svoje kolege isusovce njihovu teologiju. Kao učitelj, ja nisam imao garanciju milosti da efikasno podučavam učenike onome što im najviše treba. Samo roditeljima su dane milosti i tako garancija, po sakramentu ženidbe, da efikasno podučavaju svoju vlastitu djecu ono što im treba, pogotovo u vjeri, ali i u drugim područjima. Roditeljima, i nikome drugome, sakramentalno je garantirana milost da učinkovito podučavaju svoju djecu. 

Ako djeca ne prime pouzdano katoličko kućno obrazovanje, institucionalizirano obrazovanje biti će beskorisno. Vjerni katolici uvijek su smetali onima koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja. Glavni izvor te opozicije od početka su bili sekularni pedagozi. Protivljenje vjeri i protivljenje pravima roditelja da podučavaju svoju djecu čak i temeljima vjere prisutno je od osvita kršćanstva. 

Imam nekoliko prijedloga za vas roditelje. Kao prvo, ako ćete se upustiti u školovanje kod kuće, morate biti jako, jako, jako motivirani. 

Kao drugo, roditelji, ako ćete podučavati vjeru svojoj djeci, onda je i vi sami morate naučiti, vi sami je morate razumijeti, ono što se nadate naučiti svoju djecu. 

Treće, roditelji moraju surađivati jedni s drugima. Otac mora surađivati s majkom u podučavanju djece. Niti majka sama, niti otac sam, već otac i majka moraju surađivati u poduci svoje djece. 

Ponovno, ako želite dijeliti vjeru sa svojom djecom, vi morate sami imati duboku vjeru, a to znači da to mora biti vjera koju živite. Školovanje kod kuće ne treba ništa više od roditelja koji žive svoju katoličku vjeru. 


Kao zaključak, molim ovu molitvu za roditelje koji školuju svoju djecu kod kuće:
Gospodine Isuse, Tebe su podučavali Josip i Marija kod kuće u Nazaretu. Molim podaj posebno ovim roditeljima svjetlo da vide kako je bilo prijeko potrebno takvo školovanje kroz stoljeća i kako je apsolutno potrebno za opstanak Tvoje Crkve u današnje vrijeme, kao što je bilo i povijesno. Ali iznad svega, dragi Isuse, podaj nam hrabrosti koja nam je potrebna da učinimo ono što ti želim od nas jer, dragi Spasitelju, svrha katoličkog obrazovanja je pripremiti duše za vječnost. Podaj nam hrabrosti u našim uvjerenjima. Amen.

Izvor

ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Pravo obitelji na odgoj


Papa Pio XI. - Enciklike "Divini illius magistri", 31. prosinca 1929.

Ponajprije, zadaća obitelji se divno slaže sa zadaćom Crkve, jer obje na vrlo sličan način proizlaze od Boga. Naime, kada Bog u naravnom redu obitelji neposredno podjeljuje plodnost, temelj života, a zbog toga i temelj odgoja za život, u isto joj vrijeme daje i autoritet, koji je temelj reda....

Zbog toga obitelj ima neposredno od Stvoritelja zadaću i pravo odgajati djecu; budući pak da se to pravo ne može odbaciti jer je spojeno s najtežom obvezom koja je prije svakog prava građanskog društva ili države, zbog tog razloga ne može to pravo ograničiti niti jedna vlast na zemlji....

[Protiv tog prava bore se svi oni] koji se usuđuju tvrditi da djeca prije pripadaju državi nego li obitelji, te da država ima apsolutno pravo na odgoj.... [To se pobija riječima LeonaXIII:] "Djeca su nešto očevo i kao neko produljenje osobnosti oca; i hoćemo li govoriti točno, ona ne postaju članovima građanskog društva po
sebi, nego po obiteljskoj zajednici u kojoj su rođena". Dakle, "vlast očeva je takva da ju država ne može niti poništiti niti je uzeti na sebe, jer ona ima isti i zajednički temelj, kao i sam ljudski život"....

Iz toga pak ne slijedi da je pravo na odgoj koji imaju roditelji apsolutno i zapovjedničko, jer je ono vrlo usko (povezano i) podložno najvišem cilju te naravnom i Božjem zakonu....
(Leon XIII., enciklika "Rerum novarum", 15. svibnja 1891.)

Pravo građanskog društva na odgoj
Kao što iz zadaće odgoja, koju imaju prije svega Crkva i obitelj, proizlaze kao što smo vidjeli najveće koristi za Čitavo društvo, tako iz poretka koji je odredio Bog, ne može nastati nikakva šteta za istinita i posebna prava države koja se odnose na odgoj građana. Sam Začetnik naravi podijelio je građanskom društvu ta prava, ne
iz naslova očinstva, kao Crkvi i obitelji, nego zbog autoriteta koji ona ima radi promicanja općeg dobra na zemlji, a to ja naime njezina posebna svrha. 

Iz toga slijedi da odgoj ne spada na isti način građanskom društvu kao što spada na Crkvu ili na obitelj, nego na drugi način, na onaj naime koji odgovara njezinoj posebnoj svrsi. Ta pak svrha, to jest opće dobro naravnoga reda, sastoji se od mira i sigurnosti, što trebaju uživati obitelji i pojedini građani u ostvarivanju svojih prava, ujedno i u što većem duhovnom i materijalnom obilju, koliko je to moguće u ovom smrtnom životu, a to se postiže djelovanjem i pristankom sviju.

G r a đ a n s k i a u t o r i t e t , koji se nalazi u državi, ima dakle dvostruku z a d a ć u : štititi naime i promicati, a ne uvući u sebe (nijekati) obitelj i pojedine građane, ili postavljati se umjesto njih.
Zbog toga, da kažemo točnije, dužnost je države u odnosu na odgoj, da svojim zakonima štiti uzvišenije pravo obitelji - što smo već gore spomenuli - to jest da kršćanski odgoji djecu i da se tako pokorava nadnaravnom pravu Crkve na takav kršćanski odgoj.

Isto tako dužnost je države štititi i pravo same djece - ako možda nekada odgojna uloga roditelja prestane zbog njihove tromosti ili neiskustva ili nedostojnosti; jer kao što smo gore spomenuli, roditeljsko pravo odgajati (djecu) nije apsolutno niti zapovjedničko, nego je ovisno o naravnom i božanskom zakonu, i zbog toga podložno ne samo autoritetu i sudu Crkve, nego zbog općeg dobra, budnosti i skrbi države; obitelj naime nije savršeno društvo koje bi imalo u sebi sve potrebno da bude u potpunosti i sasvim dovršeno....

Posebna je pak dužnost države, kao što to traži opće dobro, na različite načine u n a p r e đ i v a t i sam o d g o j i obrazovanje mladeži. U prvom redu i po sebi, pomažući i štiteći djelovanje koje su započele Crkva i obitelji, a uspješnost toga dokazuje povijest i iskustvo; zatim, nadopunjujući (odgojno djelovanje) gdje nema
njih, ili gdje su nedostatne; (zatim) osnivanjem vlastitih škola i ustanova; država naime ima više sredstava nego ostali, koja su joj dana za (udovoljavanje) zajedničkih potreba sviju, te je potpuno u redu upotrijebiti ih na korist onih od kojih ih je i dobila.

Osim toga, država može zapovijediti i tako se brinuti, da svi građani budu upoznati sa svim građanskim i nacionalnim pravima, te da svi budu obučeni u znanju, ćudorednom nauku i tjelesnim vježbama, koliko je to dolično i što u ova naša vremena traži opće dobro.

Uistinu sasvim je jasno, da u svim tim načinima promicanja javnog i privatnog odgoja i obrazovanja, država mora poštivati ne samo prirođena prava Crkve i obitelji na kršćanski odgoj, nego se mora pokoravati i pravednosti, koja svakome daje što mu pripada. Zbog toga nije dopušteno da država sebi tako podloži čitav sustav odgoja
i obrazovanja, koji bi fizički ili moralno silio obitelji, da protiv obveza kršćanske savjesti, ili protiv onoga što one zakonito žele, budu prisiljene svoju djecu slati u državne škole.

To pak ne priječi da država, radi pravilnog upravljanja državom, ili radi unutar nje i vanjske obrane domovine ... osnuje državne škole kao pripremu za neke svoje službe, posebno za vojničku službu, ali se mora suzdržavati da se ne povrijede prava Crkve i obitelji u onome što spada na njih.

Naime, na građansko društvo i na državu spada o d g o j ne samo mladeži nego i (ljudi) svake dobi i staleža, a koji se običava nazivati g r a đ a n s k i m (odgojem), a koji se, kako kažu, u pozitivnom djelu sastoji u tome da se ljudima koji na taj način pripadaju društvu, javno prikažu stvari, koje duhu pružaju spoznaju, ispunjavaju maštu i pobuđuju osjećaje, volju potiču na poštenje i na to ju navode nekom moralnom prisilom; a u negativnom pak (dijelu) da se predusretne i udalji (od njih) ono što im je protivno.

Spolni odgoj
... Uistinu mnogi ludo i opasno prihvaćaju i šire onaj način odgoja, koji se ružno naziva spolnim odgojem; oni naime krivo misle, da čisto naravnim načinom, bez ikakve pomoći vjere i pobožnosti, mogu mladež zaštititi od požude i nećudorednosti; tako naime da sve njih, bez ikakvog razlikovanja u spolu, pa i javno, smionim
upućivanjem i poučavanjem u znanju, štoviše, a to je još gore, izlažući ih pravim prigodama, kako bi se njihov duh privikao na takve stvari - kao što to sami kažu - kako bi im duh očvrsnuo za opasnosti puberteta.

Ti su naime ljudi u velikoj zabludi, jer ne priznaju prirođenu slabost ljudske naravi, niti zakon usađen u naše udove koji se protivi zakonu duha, da se poslužimo riječima apostola Pavla [usp. Rim 7,23]; osim toga, oni lakoumno prelaze preko onoga što smo naučili svakodnevnim iskustvom, naime da mladi češće nego li drugi upadaju u nećudoređe, ne toliko zbog pomanjkanja razumske spoznaje, koliko zbog slabosti volje, izložene prigodama i bez Božje pomoći.

Ako naime u ovoj vrlo teškoj stvari, odvagnuvši sve, nekog mladića treba pravovremeno upozoriti, neka to čine oni kojima je Bog povjerio zadaću odgajati mlade, koja je povezana s prikladnom (Božjom) pomoći, kod čega treba primijeniti sve mjere opreza koje nisu nepoznate kršćanskim odgojiteljima....

Isto tako treba smatrati da je kriv i za kršćanski odgoj opasan onaj način poučavanja mladeži, koji se općenito naziva koedukacija. ...
Jedan... i drugi spol su po Božjoj mudrosti određeni da se međusobno upotpunjuju i da se prikladno združuju u obitelji i društvu, zbog raznolikosti tijela i duše čime se međusobno razlikuju; toga se naime treba pridržavati u odgoju i obrazovanju, štoviše, to treba podržavati prikladnim razlikovanjem i odvajanjem, u skladu s dobi i okolnostima. Tih se pak načela, propisanih prema kršćanskoj mudrosti, treba pravovremeno i prikladno pridržavati, ne samo u svim školama, posebno u nemirnim godinama mladosti, od kojih gotovo u potpunosti zavisi budući način života, nego i u sportskim igrama i vježbama ....

H. Denzinger, P. Hunnerman – str. 677.-682.

petak, 6. siječnja 2017.

Pobožnost prvih subota


3. srpnja 1917. godine, u toku svog trećeg ukazanja, govoreći o drugom svjetskom ratu, koji će doći, rekla je: 
,,Da bih ga spriječila, doći ću i zamoliti, da se obavi posveta Rusije mome Bezgrješnom Srcu i da se ide na svetu Pričest prvih subota u svrhu naknade" .

Taj najavljeni ponovni dolazak dogodio se 10. prosinca 1925., kad je Lucija bila kao kandidatica u Pontevedra u Španjolskoj. Tada je Blažena Djevica Marija ustanovila, da se spomenuta pobožnost obavlja kroz pet prvih subota u mjesecu. Crkvena vlast u Leiriji odobrila je tu pobožnost 13. IX 1939. godine. Pobožnost prvih pet subota sastoji se u slijedećem:

a) da se obavi sv. Ispovijed i zatim primi sv. Pričest; (Ako posao, škola, bolest ili drugi opravdani razlog sprečavaju primanje sv. Pričesti na prvu subotu, s tom dozvolom se ona može primiti sljedeće nedjelje. Ako se primanje Pričesti premješta, bilo što pojedinačno ili sve zajedno vezano za ovu pobožnost može se također obaviti u nedjelju, ako osoba tako želi.) 

b) da se toga dana izmoli jedan dio Gospine krunice (radosni, žalosni ili slavni);

c) da se razmišlja barem četvrt sata o otajstvima svete krunice,

d) da se sve ovo obavi s nakanom, da se dadne zadovoljština Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Fatimska Gospa je obećala, da će svima onima, koji obave ovu pobožnost, biti na pomoći u času smrti, te svim milostima, koje su potrebne za spasenje. Pobožnost prvih pet subota može se ponoviti više puta u toku života.

Zašto baš pet subota?

Naš Gospodin rekao je sestri Luciji:
"Kćeri moja, razlog je jednostavan: postoji pet oblika uvreda i psovki koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinom:
1. psovke protiv Bezgrješnog začeća,
2. psovke protiv Njezinog Djevičanstva,
3. psovke protiv Božanskog majčinstva, zajedno s odbijanjem da ju se prizna za Majku svih ljudi,
4. javni pokušaji usađivanja u srce djece ravnodušnosti, prezira i konačno mržnje prema ovoj Bezgrješnoj Majci,
5. direktno vrijeđanje Srca Marijinog na Njenim svetim slikama."

Fatimska Gospa je 13. VII 1917. godine izrazila želju da se pri moljenju Krunice iza svakog otajstva doda ovaj zaziv:

,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe".

Ovo je jedina novost u moljenju krunice. Ovim zazivom Fatimska Gospa je željela dozivati u pamet vjernicima osnovne ciljeve svog dolaska u Fatimu, a to su: borba protiv grijeha jer on vodi u pakao; želja, da se pomogne dušama, osobito u času, kada im je to najpotrebnije, da dođu u Nebo.

četvrtak, 5. siječnja 2017.

Pobožnost prvih petaka



Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque (Alakok). Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: »Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.«

Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon Tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.

Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.

Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Zlatna krunica
Moli se na Gospinu krunicu
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 
Amen.

Umjesto Vjerovanja moli se:
Slatko Srce mog Isusa, daj da te ljubim sve to više.

Umjesto Oče naš moli se:
Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu krv Isusa Krista kao zadovoljštinu za naše grijehe, kao pomoć dušama u čistilištu, i za potrebe svete Crkve.

Umjesto Zdravo Marijo moli se:
Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce naše po Srcu svome.

Umjesto Slava Ocu moli se: 
Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!

Na koncu se moli:
Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...

Litanije Presvetog Srca Isusova
Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Gospodine smiluj se!
Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Srce Isusa, Sina Oca vječnoga,                  smiluj nam se!   
Srce Isusovo, u krilu Djevice majke od Duha Svetoga sazdano
Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno,
Srce Isusovo, veličanstva beskrajnoga,
Srce Isusovo, hrame Božji sveti,
Srce Isusovo, šatore Višnjega,
Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska,
Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi,
Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo,
Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno,
Srce Isusovo, svake hvale predostojno
Srce Isusovo, kralju i središte sviju srdaca,
Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja,
Srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva,
Srce Isusovo, koje je Ocu vrlo omiljelo,
Srce Isusovo, od kojega punine svi mi primismo,
Srce Isusovo, željo bregova vječnih,
Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa,
Srce Isusovo, bogato za sve koji zazivaju Tebe,
Srce Isusovo, izvore života i svetosti,
Srce Isusovo, pomirište grijeha naših,
Srce Isusovo, nasićeno pogrdama,
Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših,
Srce Isusovo, do smrti poslušno,
Srce Isusovo, kopljem probodeno,
Srce Isusovo, izvore sve utjehe,
Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše,
Srce Isusovo, mire i pomirenje naše,
Srce Isusovo, žrtvo za grijehe,
Srce Isusovo, spasenje onima koji se u Te ufaju,
Srce Isusovo, ufanje onima koji u Tebi umiru,
Srce Isusovo, milino sviju svetih,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Isuse krotka i ponizna srca,
Učini srce naše po Srcu svome!

Pomolimo se. Svemogući, vječni Bože, pogledaj na Srce preljubljenog Sina svojega i na hvale i zadovoljštine, koje u ime grešnika Tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe Tvoje mole, Ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista, koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.