ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Pogled prema Nazaretu



Usmjeri svoj pogled prema Nazaretu, mladi moj čitatelju, i tamo razmatraj o svetoj obitelji. Vidi koji krasan primjer poslušnosti Božanski Otkupitelj daje svima, a posebno mladim ljudima. O Njemu, utjelovljenom Sinu Božjem, kaže Sveto Pismo: „Isus im je bio poslušan.“ „Napredovao je u mudrosti i dobi i milosti, s Bogom i ljudima.“ „Napredovao je u dobi“, u tom je pogledu s Bogočovjekom bilo isto kao i s nama običnim smrtnicima: sve je bio stariji.

No suprotno tome, izraz: „Napredovao je u mudrosti i milosti“, ne smijemo shvatiti na samo ljudski način. Isus Krist je bio, kao Bog – Čovjek, uvijek pun milosti i mudrosti. Nije mogao u njima napredovati; ali On ih je sve više i jasnije pokazivao; On je dopustio da se sve više i otvorenije vidi da je pun mudrosti i milosti. U ovom času, međutim, želim da zapamtiš ove riječi: „Bio im je poslušan“. Time Isus postaje model poštovanja prema autoritetu, ili kreposti poslušnosti.

Isus Krist, kao vječni Sin Božji, bio je Sam autoritet utjelovljen, pa opet je „bio poslušan“. A kome je On bio poslušan? Ljudskom autoritetu – stvorenjima. A čovjek, jadno, siromašno stvorenje, potaknut ohološću i lažnim poimanjem slobode, odbija priznati autoritet koji mu je postavio njegov Stvoritelj!

Poštuj i slušaj autoritet kao što Bog želi da ga slušaš. Poslušnost je krepost, sve dragocjenija krepost i sv. Augustin je naziva „majkom i korijenom svih kreposti“, ili kako sv. Bonaventura kaže: „Brod koji nosi sigurno u Nebo.“ Poslušnost, poštivanje autoriteta, je za sve ljude potrebna krepost, a posebno za mladiće; jer poslušnost znači red, a red mora postojati gdje god Bog vlada i kraljuje. Neposluh, potomstvo oholosti, pali vatru pakla, a nastanjuje ljudima njegova strašna predjela. Stoga sv. Bernard kaže: „Oduzmi svoju samovolju i pakao će prestati postojati.“

Stoga se neprestano vježbaj u poslušnosti, u nasljedovanju slavnog primjera koji je postavio utjelovljeni Sin Božji za vrijeme svog boravka u svetoj kući u Nazaretu. Možda će ponekad to biti teško, kada oholost, tvrdoglavost ili samovolja teže voditi riječ. Ali time je potrebnije da naučiš pognuti svoju glavu i naviknuti se da slušaš; jer kasnije će ti biti sve teže, možda i nemoguće.

Dobro upamti ovo: tvoja podložnost autoritetu ne smije biti rezultat samo nepopustljive prisile, već kršćanska krepost. Ta poslušnost izvire iz poniznosti; vjera ju posvećuje i ljubav olakšava njezin jaram. Samo ta kršćanska poslušnost, poslušnost iz ljubavi prema Bogu, mogu je održati pod svim okolnostima i kroz čitav život. 

U vrijeme kada poštovanje i prema Božanskom i ljudskom autoritetu, kako se čini, nestaje s lica zemlje, primjer djetinjeg poštivanja roditelja, koji je postavio jedan čovjek u vrijeme kada je on bio na poziciji velikog autoriteta, kada je bio predsjednik Francuske Republike, zaslužuje da ga se ovdje spomene. Govorim o gosp. Loubetu. Dirljivo je čitati o njegovom poštovanju i privrženosti s kojom je bio vezan za svoju dobru, jednostavnu, staru majku.

Svugdje su s odobravanjem primijetili da ga se, prilikom posjete Motelimaru, nije moglo nagovoriti da ostane na svečanom primanju nakon kojeg je slijedila večera. Radije je ostao kod kuće sa svojom majkom, okružen nekolicinom rođaka i bliskih prijatelja. Volio je svoju majku s najnježnijom vjernošću i javno kao i privatno pokazivao joj je svaki znak sinovske ljubavi i poštovanja. To ponašanje pridobilo mu je poštovanje u očima sviju, a novine su čak pričale o tome s velikom pohvalom.

Pa opet, ne trebamo gledati prema ljudima radi primjera kako trebamo držati četvrtu zapovijed, kada je sam Sin Božji, u svetoj kući u Nazaretu, pružio najizvrsniji primjer toga mladim ljudima svih vremena. Pogledaj u taj primjer, nastoj ga oponašati, kada ti bude teško poslušati.

Prepoznavanjem autoriteta i podvrgavanjem njemu naš svijet postaje raj. Čini sve što možeš i sjeti se velike nagrade koja je obećana onima koji slušaju. „Čovjek koji sluša, govorit će o pobjedi.“ (Mudr 21,28)

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 109. - 111.

petak, 24. ožujka 2017.

Zapovijed o petku - Lisbeth Burger


Rastumači djeci smisao zapovijedi o petku. To će biti lakše ako tumačenje o tome nadovežeš na molitvu u korizmene petke ili nakon pripovijedanja o muci Isusovoj.

"Za nas je dragi Spasitelj mnogo trpio. Da mu se za to zahvalimo, doprinijet ćemo malu žrtvicu i nećemo u petak jesti meso." 
To će dobro razumjeti i dijete od četiri godine. U gdje kojoj obitelji ne živi se možda točno po zapovijedima, pa će djetetu govoriti: 
"Dijete još ne polazi u školu, pa smije jesti meso." 
Ne, mi nećemo dati ni najmanjem djetetu u petak mesa ni kobasica. Neka ni ono ne doživi petak drugačije nego da je to smrtni dan Gospodinov. S ovim strogo katoličkim držanjem učinit ćemo svojem djetetu više dobra nego onim komadićem mesa, kojega bi mu dali upravo u petak.

Jedna je majka odvažno rekla mesarevoj ženi, koja je u petak htjela dati njezinu djetetu kobasica: "Molim, nemojte toga činiti. Danas je petak. Moje dijete zna daje na današnji dan Spasitelj umro na križu pa će rado učiniti tu žrtvicu Isusu za ljubav." 

Draga majko, nešto bih i za tebe primijetila. Ne idi u petak uopće u mesnicu, pogotovo ako te smatraju revnom kršćankom, a možda i primaš često sv. Pričest. Mnogi, koji su slabi u vjeri i održavanju Božjih zapovijedi, kada te vide, reći će, ako te opaze u mesnici: "Gledajte, ova "pobožna" kršćanka jede u petak meso. Zato nije ni za nas ta stvar tako važna." Već nam sv. Pavao preporučuje da sa slabima imamo obzira u svom vladanju. Tvoja djeca spadaju također među slabe. I radi njih je potrebno, da vide, da majka nikada u petak ne polazi u mesnicu. 

Lisbeth Burger 1944. - "Majko uči me moliti" str. 99. -100.

utorak, 21. ožujka 2017.

„Samo“ majka-kućanica

Mogu smisliti puno bolje prefikse za „majku- kućanicu“ 


Jučer je jedan članak na Huffington Postu odlično ukazao na činjenicu da se mnoge žene koje su majke puno radno vrijeme često predstavljaju kao „samo majke – kućanice“. Samo. Samo. Može li se nešto više podcijeniti?

Postoje mnogi trenuci kada se riječ „samo“ prikladno koristi, ali opisivanje majčinstva nije jedan od njih. Prije nego sam ostala kod kuće sa svojom bebom, znala sam u teoriji da je posao kod kuće zahtjevan. Ali priznat ću vam nešto: kada sam to zamišljala u mojoj glavi je to više imalo sepija tonove (kao na starim fotografijama), upotpunjeno s puno vremena za odmor. Dok nismo to sami prošli – kao majke ili očevi – zapravo ne možemo znati kako se radi o zahtjevnom poslu koji traje 24 sata dnevno. 

Majka – kućanica je, za mene, moja vlastita majka – trudna 81 mjesec svojeg života s nas devetero; koja se prva budila i zadnja išla u krevet; koja je za nas željela samo da budemo radosni i ljubazni jedni prema drugima (doslovno – to je bio odgovor na pitanje što želi za svaki rođendan). 

Majka – kućanica je, za mene, jedna od mojih najbliskijih prijateljica – s petoro djece u pet godina braka (uključujući i jedan par blizanaca); koju ipak nikada nećete vidjeti da je u stresu ili da tjeskobno brine kada se skrbi o njima. A da ne govorim o tome kako uvijek ima vremena za razgovor i za dati najbolje praktične savjete! 

Majka – kućanica je, za mene, majka moje najbolje prijateljice – unatoč poteškoćama čestih selidbi dok su njezina djeca odrastala, nikad ju nisam ulovila bez osmijeha na licu ili bez tople dobrodošlice svakome tko je ušao u njezinu kuću. 

A čak i ja sama sebe ponekad zadivim, kada odjednom uspijem ponijeti bebu i sve namirnice (uglavnom zato da se ne bih morala vraćati do auta)! 

Ali zaozbiljno, to su ljudi koje morate gledati s očima punim divljenja; ljudi za koje nikada ne bih izabrala prefiks „samo“. Dok svaki posao zahtjeva naporan rad i trud, ne postoji ništa poput dežurstva sve sate u danu pa opet radosno davati još više. Na majke – kućanice se možda gleda s visoka (kao što taj članak ukazuje) jer su financijski zbrinute – ali zapravo one su te koje se brinu za sve nas. 

Tamara El-Rahi 

Izvor

subota, 18. ožujka 2017.

Roditeljski blagoslov


U kršćanskom domu

Redovnik svetog reda sv. Benedikta - s odobrenjem nadbiskupa Ullathornea

Moj dragi oče van Volckxsom,
Zahvaljujem Vam na interesantnom kratkom eseju i poduci o roditeljskom blagoslovu. To je tema o kojoj sam propovijedao čitavog svog života, a posebno kad bih išao u posjete. Da roditelji razmisle o svetosti svog položaja i sami sebe za njega posvećuju, domovi katoličkih obitelji bili bi kao kapelice.

Molim Boga da Vas blagoslovi, uzvišeni i dragi Oče,
Vaš odani sluga u Kristu,
+W.B. Ullathorne

Može li se išta u kršćanskoj obitelji usporediti s prekrasnim pogledom na djecu koja se, od najmlađeg do najstarijeg, predstavljaju s poštovanjem svake večeri pred svog oca i majku da prime blagoslov prije odlaska na počinak? Ta dirljiva ceremonija oplemenjuje obitelj i posvećuje autoritet; naravna privrženost pali iskru ljubavi prema Bogu, a domaće ognjište postaje nebeski prag! Bože daj da se ovaj pobožan običaj održi tamo gdje već postoji i da se usvoji tamo, gdje se ili kroz zanemarivanje ili zastrašujući efekt protestantske atmosfere, još do sada ne prakticira! 

Blagoslov koji se daje u ime Božje je više od dobre želje: to je također i molitva. Takvo svečano zazivanje Božjeg autoriteta, koje čini roditelj za svoju djecu, ne može podbaciti u djelotvornosti. Duh Sveti Sam kaže: „Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci.“ (Sirah 3,9) Znak križa još je bio nepoznat u vrijeme patrijarha. Još se nije dogodio dan kada je Čovjek – Bog, umirući svojom sramotnom smrću na križu, od znaka ludosti učinio onaj koji će veliki sv. Pavao i svi kršćani nakon njega slaviti. Patrijarsi davnina, kada su blagoslovljali svoju djecu, ispružili bi svoje ruke iznad njihove glave. Takvim obredom blagoslovio je Abraham Izaka, a Izak svog sina Jakoba, a Jakob svoju dvanaestoricu sinova. Pod starim zakonom, izgleda da su samo očevi imali privilegij dati svoj blagoslov djeci; ali pod novim zakonom, - i od kada su, po Mariji, žene uzdignute na uzvišeniji položaj i od kada je jedna njihovog spola „blažena među svim ženama“ (Luka 1,28)  nađena vrijednom da postane Majka Božja, pravo blagoslivljanja djece dodijeljen je i majkama. 

Povijest roditeljskog blagoslova prikazuje nam mnoge poučne primjere, za naše divljenje i nasljedovanje. Očevi i majke mučenika obično bi davali svoj blagoslov svojim sinovima i kćerima dok su ležali u tamnicama vezani lancima; a to su bili blagoslovi koji bi ih ispunjavali obnovljenom hrabrošću da i dalje trpe za Krista. U povijesti Otaca Crkve, čitamo kako je sveta Macrina svakodnevno blagoslivljala svoje unuke: jedan od njih je bilo veliki sveti Bazilije, a drugi sveti Grgur Nisenski. Nona, majka sv. Grgura Nazijnskog također je blagoslivljala svoga sina; i kao dijete ga je posvetila Isusu Kristu, stavljajući njegove ručice na Sveto Pismo.

Sv. Franjo Saleški kleknuo bi svake večeri do nogu svojih roditelja da primi njihov blagoslov: dok jednog dana nisu, nakon što je primio biskupsko posvećenje, ti kršćanski roditelji kleknuli pred svojim sinom da zauzvrat prime njegov blagoslov. Povjesničar sv. Ivane Franciske de Chantal govoreći o načinu na koji je odgajala svoju djecu piše ovako: „Ubrzo nakon večere, ta pobožna majka običavala se povući sa svojom djecom radi večernje molitve, koje je dio De Profundis za dušu pokojnog Barona, bio onaj koji se nikada nije propuštao. Nakon nekoliko trenutaka posvećenih ispitu savjesti, zajedno su na glas molili sljedeću molitvu: ‘In manus tuas commendo spiritum meum’ – U ruke Tvoje predajem duh svoj! (Luka 23,46) – zatim je svakoga blagoslovila svetom vodom i znakom križa i pokazala im kako se trebaju čedno presvući.“ 

U samostanima, kod molitve Večernje,  kada raspušta redovnike u njihove ćelije, gvardijan, koji je za svoje podložne kao pravi otac, čini znak križa nad njima, izgovarajući riječi: „Neka nas Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, blagoslovi i čuva!“ I na sličan način, ujutro kod  molitve Prvog časa: “Neka nas Gospodin blagoslovi, brani od svakoga zla i vodi u život vječni.“ 

Taj roditeljski blagoslov usađuje u srca djece veću i čišću ljubav prema njihovim roditeljima. Njihova sinovska privrženost svakodnevno raste po ovom impresivnom ritualu, u kojemu roditelji stoje pred očima svoje djece kao predstavnici Božji i kao djelitelji Njegovog božanskog blagoslova. Roditelji u biti izvršavaju čin svog autoriteta. Taj križ koji ocrtavate na čelima svoje djece, o očevi i majke, to mijenja njihovu naravnu ljubav za vas u duhovnu poslušnost i zauvijek osigurava njihovo poštovanje i ljubav prema vama. Pod utjecajem vašeg blagoslova dijete će također naučiti tretirati svoje tijelo s poštovanjem. 

Konačno, taj blagoslov nije bez svojih dobrih učinaka za one koji ga dodjeljuju, jer ih nužno čini boljim, svetijim. Kada roditelj vidi da dijete pred njim kleči, to ga podsjeća na važnu činjenicu da on, također, kao biskup svoje biskupije, ili kao svećenik svoje župe, na određeni način mora brinuti za duše, i da duguje svojoj obitelji dobar primjer žive i praktične vjere i da im mora biti uzor svih kršćanskih kreposti; jer rečeno je: „Ako jedan hodi pravedno i besprijekorno, njegovoj će djeci poslije njega biti dobro.“ (Mudre izreke 20, 7)

Neka, stoga, taj blagoslov povrati svoje časno mjesto koje je držalo u svim kršćanskim vremenima! Očevi i majke! Dijelite ga s jednostavnošću drevnih obreda i boljih dana. Nakon večernje molitve ili prije počinka neka vam djeca dođu poželjeti laku noć, na trenutak položite svoju lijevu ruku na njihove glave, a s palcem desne ruke ocrtajte znak križa na čelo govoreći u sebi ili na glas: „Neka te blagoslovi  Bog, dijete moje!“ ili „U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga“. To je „laku noć“ kršćana, dobar počinak za istaknute vjernike, koji stavlja u njihove umove cjelovite misli o vječnosti! 

Možda niste bogati; možda ne možete ostaviti veliko bogatstvo svojoj djeci; ali ono što sigurno imate za darovati je nasljeđe vašeg blagoslova; a daleko profitabilnije od bogatstva je vječno spasenje. 

Izvor

četvrtak, 16. ožujka 2017.

Jačaj svoju volju!


Na ćudorednom polju najprije oni padaju koji se mlitavo vladaju prema svojim sjetilnim željama. Osobito te upozoravam na tu okolnost. Privikni svoje tijelo da se malo suzdrži! Pokušaj se katkada odreći onoga što bi najviše godilo tvojim sjetilima, i što nije zabranjeno.

Ne stalno, samo katkada. Radi pokusa, da li se nalaze još uzde u rukama tvoje duše. Pokušaj npr. da četvrt sata ne piješ, makar ti se jezik lijepio uz nepce od žeđi kad se vratiš kući s izleta. Kad dobiješ za objed kolače koji ti se najviše mile, ostavi mali komadić; ili ako je katkada jelo zagorjelo, uzmi ga bez riječi. I kad u jedan sat izađeš iz škole i dođeš gladan kući, nemoj uznemiravati svoju majku gunđanjem da ćeš umrijeti od gladi ako baš objed nije u tom trenutku gotov. I ako donesu na stol juhu, makar kako bilo gladan, nemoj životinjskom pohlepom odmah navaliti na nju, nego prisili svoj želudac da malo pričeka. I ako izlog slastičarne makar kako mami tvoj novac iz lisnice, imaj snage katkad se oprijeti. Ako ti kod umivanja iskoči sapun iz ruke nemoj se srditi, nego ga smiješeći podigni. Ako ti se pokidaju vrpce na cipeli, kad se brzo obuvaš, nemoj udariti cipelom o zemlju, nego zafučkaj veselu pjesmu, dok ih ne svežeš. Ako ti se ispod pazuha sklizne koja školska knjiga, nemoj psovati, nego je veselo podigni i u sebi zapjevuckaj. Ako ne možeš razvezati uzice, nemoj pograbiti odmah nož, nego strpljivo nastoj bez mača razriješiti gordijski čvor.

I ako divno sjaji svibanjsko sunce, možeš li marljivo učiti, a da ne pođeš na igru, mjesto učenja? Možeš li skočiti iz kreveta, a ne zijevati i protezati se u krevetu, makar te kako mami topli pokrivač i meki jastuci? I ako ti poslije velikog izleta klecaju noge od umora, možeš li uspravnim tijelom napeto stupati? Možeš li pred izlogom, koji strahovito mami tvoju znatiželju okrenuti svoje oči od njega? Prema onom svom drugu koji ti je osobito "nesimpatičan", osobito biti ljubazan? I ako dobiješ zapovijed - makar kako joj se protivila tvoja volja - odmah, bez ijedne riječi izvršiti?

Ako ne možeš odmah naći svoje stvari, znadeš li ostati miran; ako ti se rugaju, ruganjem ne odvratiti; ako se otvore vrata, odmah ne pogledati; ako dobiješ pismo, odmah ga ne otvoriti? I ako ti netko ne da mira, možeš li na vatrenu groznicu staviti hladne obloge mirnog odgovora? I ako te neka novost peče, možeš li je samo jedan dan držati u tajni? I možeš li, ako poslije podne počneš učiti, te staviš pred sebe na stol dva- tri bombona, možeš li ih tamo i ostaviti netaknute do večeri, makar se kako vrpolji u tebi želja da ih pojedeš? I ako imaš vrlo zanimljivu knjigu, možeš li je kod najzanimljivijeg mjesta knjigu zatvoriti, i tek drugi dan nastaviti?Kod stola za vrijeme objeda, u školskoj klupi mirno sjediti, a ne vrpoljiti se? I uvijek sjediti ravno, makar si kako umoran. I tako dalje...


Kažeš: ta sve su to malenkosti. Istina, jesu. Ne znaš li, da se velike stvari sastoje iz malenkosti, i da su iz malih cigala sagrađeni i newyorški neboderi na desetke katova? Ove će male svakidašnje pobjede jačati u tebi samopouzdanje i nećeš se zastrašiti pred poteškoćama koje te čekaju u životu. Jer onaj koji je izašao kao pobjednik u najtežoj borbi: u svladavanju samoga sebe, taj će biti pobjednik i u ostalim životnim borbama. Za takvog kažemo da je "karakteran čovjek". I najmanje odricanje kojim privikavaš svoje tijelo da se pokorava tvojem boljem uvjerenju, tvojoj duši, znači skupljanje snage, koja je od neprocjenjive vrijednosti u času kad navale napasti, kad je potrebna ozbiljna odlučnost; ta su malena odricanja slična sitnim, malenim električnim iskricama, od kojih možemo u akumulatoru skupiti veliku električnu snagu.

Na ovim ćeš se malenkostima osvjedočiti da je duh ipak sposoban vladati nad materijom.

Čisto, uščuvano mladenačko doba je uzvišen visoki ideal! Ali u visine možemo doći tek postojanim napredovanjem i sitnim naporima. Pa ni Rim nisu za jedan dan sagradili, a ni značaj nije glavni zgoditak, što bi ga najednom mogao dobiti. 

Dr. Tihomir Toth, 1943. "Proljetne oluje", knjiga za mladiće - str. 168. - 170.

ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

Ustrajnost i postojanost - Lisbeth Burger


Draga majko,
Žrtvice se moraju prinositi radosno i rado. To moraš reći velikoj i maloj djeci, ako je potrebno. Svojim primjerom trebaš prednjačiti i sama tako činiti. "Vesele darivatelje voli dragi Bog", veli Sveto Pismo. Dati se mrzovoljno i zlovoljno od drugih vući, nema nikakve koristi. Djelo učinjeno prisilno, ne donosi blagoslova. Dijete neće zaostati, ako mu prednjačiš. Ali zato treba prednjačiti dobrim primjerom, a ne samo opominjati. Kod tih se vježba brzo umore mala i velika djeca. S mnogo revnosti počnemo i brzo zatajimo. Onda mora u prvom redu majka naći u svemu pravu mjeru. Ne započinji s mnogo stvari. Tu i tamo pomozi djeci s nekoliko riječi, koje će ih razveseliti i ohrabriti. Svijeća, koje gori kod molitve, pa molitva u četvrtak i petak poduprijet će tvoja nastojanja. Umor ili bilo kakav propust nikada nemoj liječiti srdžbom i prijekorima. To još više umara. Ako je dijete počelo korizmene žrtvice s dobrom voljom, pomozi mu tu i tamo bodreći ga: "Nastoj samo dalje, kad si već dosada toliko postigao. Samo junački naprijed!"

Ovo je dobra vježba za samosvladavanje i izdržljivost, pa je možeš nastaviti i dalje kroz godinu. U ponedjeljak daj na primjer djeci komad čokolade ili koji slatkiš, pa ih potakni, da to ne pojedu odjednom, već neka spreme do sljedeće nedjelje. Tokom sedmice zanimaj se, kako se tko svladao. "Htjela bih vidjeti, tko će izdržati!" U nedjelju pitaj, kako je tko izvršio tvoj savjet. Dogodit će se,da je možda jedno dijete izdržalo do srijede, drugo do petka, a treće je možda samo komadić spasilo. Nemoj ih zato koriti i reći: "Naravno, da niste mogli izdržati. S vama se ne isplati ništa započeti." Moraš njihovu dobru volju pohvaliti, jer su htjeli izdržati. Ti ćeš slabu snagu zaštititi lijepim riječima bodrenja: "Gledaj Perice,... ti si ipak izdržao dva, tri dana. Pokušat ćemo još jednom. Drugi puta ćeš sigurno izdržati jedan dan dulje. U životu moramo vježbati, ako hoćemo da nam bude bolje i lakše. Znaš li, što su radili oni koji su htjeli pobijediti na Olimpijadi? Svaki su dan vježbali i vježbali. Tako ćemo i mi činiti, da pobijedimo u borbi za nebo. Opet ćemo se dalje vježbati. I jednom ćemo uspjeti..."

U sveto korizmeno vrijeme nađi uvijek četvrt sata za pripovijedanje, savjetovanje i moljenje. Ova je duševna hrana potrebna tebi i tvome djetetu, kao tijelu hrana i odijelo. Zapravo je ova duševna hrana mnogo korisnija od tjelesne, jer o njoj ovisi vječni život, koji je mnogo važniji i vredniji od zemaljskih dobara.

Vjerski je odgoj važna zadaća roditeljske kuće. Sama crkva ne može dijete odgojiti propovijedima i poukom, jer naputak i pouka tek su temelji vjerskog odgoja. Tome se moraju pridružiti živi primjer i uputa. Da ova tako važna zadaća bude pravo i dobro ispunjena ovisi najvećim dijelom o tebi. Zato u tvojoj obitelji moraš oživjeti vjerski život, pa makar to nije bio dosada običaj. Samo odvažno počni!

Lisbeth Burger 1944. - "Majko uči me moliti" str. 97. - 99.

petak, 10. ožujka 2017.

Dječji vrtić


Čovjek sutrašnjice

“Umovi, stavovi i moralne navike djece su plastični. Mogu se lako oblikovati na isti način kako se vosak oblikuje u kalupima.” 
Otac Henry Sattler, C.SS.R., u knjizi "Roditelji, djeca i činjenice o spolnom životu."

Današnje dijete je čovjek sutrašnjice. Katolički roditelji moraju znati da je rani odgoj od ključne važnosti za spasenje duše njihovog djeteta. Kada trogodišnjak počne neraspoloženo tumarati po kući, žaleći se da mu je dosadno i da želi ići u vrtić, što treba učiniti? Treba li ga upisati u vrtić? Ovaj članak pomoći će roditeljima pronaći odgovor na to pitanje.

Prvo ćemo pogledati kakav katolički odgoj djeteta u tim ranim godinama treba biti i kakav on sigurno ne treba biti. Zatim ćemo istaknuti opasnosti ranog odgoja u sekularnoj predškolskoj okolini s namjerom da pomognemo roditeljima razabrati koja je to prava stvar koju trebaju učiniti za svoju djecu.

Katolički nasuprot sekularnog odgoja

Odgoj je mjesto susreta dvije duše. “Odgoj – iznad svega, majčinski odgoj – je ustvari više prelijevanje duše nego nastavni plan za učitelja", rekla je gđa. Gabrielle Lefebvre. Odgoj malog predškolskog djeteta dio je majčinskog odgoja. Ako ga se mora delegirati, ili radije dopuniti drugom osobom, mora se posvetiti briga da se odabere netko tko ima potrebne majčinske podobnosti karaktera i duše.

Kod odgoja trogodišnjaka ili četverogodišnjaka nije primarno učiti ga vještine ili znanje (iako stjecanje vještina i znanja može zauzimati veliki dio potrošenog vremena). On se, iznad svega, odnosi na to da jedna formirana duša utječe na drugu neformiranu dušu, koja kao “vosak prima, kao mramor čuva”. Svaka krepost ili porok odgajatelja zrcali se u nekom stupnju u duši djeteta.

Niti jedan dobar roditelj ne bi izabrao predškolskog učitelja koji je grub, glasan ili surov; zašto onda odabrati nekoga bez dragocjene vjere ili koji živi u grijehu? Kriterij nužnog minimuma za dušu koja podiže drugu dušu u životu milosti je da ona sama prima milosti preko sakramenata. Idealna majčinska odgojiteljica, poput idealne katoličke majke, suobličuje se s našom Gospom, težeći služiti i formirati Isusa u svojim malenima.

Utjecaj odgojiteljice i okružja 

Odgajateljičine ideje imaju duboki utjecaj na djetetovu dušu. Poučljivo dijete upija stavove svoje odgojiteljice i okruženja u kojem prima svoj odgoj.

Ako odgajateljica ima nadnaravni pogled, ona će shvatiti da se djeca pod njezinom brigom podižu u nadnaravnom redu po milosti i stoga su sposobna u različitim stupnjevima za djela vjere, ufanja i ljubavi. Ona će težiti razviti sjemenku posađenu sakramentom krštenja. Imajući na umu da djeca, poput nje, imaju ranjenu prirodu, neće dozvoliti da prevlada uporna sebičnost.

U sekularnom vrtiću, djeca će učiti dijeliti “jer je to lijepo”. U katoličkom okruženju djeca, s druge strane, uče odricati se svoje vlastite volje zbog dobrobiti drugoga jer je to ugodno djetetu Isusu i uče da će ih On nagraditi na Nebu. Na taj način se već vježbaju kreposti vjere, ufanja i ljubavi. Zar bi trebali čekati da djeca napola odrastu prije nego počnemo razvijati njihove tjelesne mišiće? Zašto onda čekati na razvoj njihovih “duhovnih mišića”?

U nekatoličkom okruženju, Bog je ostavljen pred vratima dok započinje sekularni odgoj djeteta. To je štetno za poučljivo dijete koje je naučilo poštivati svoju odgajateljicu. Već uči da Bog nije važan nekim važnim osobama u njegovom životu. Ako se vjera izričito ne podučava u njegovoj grupi u igraonici ili vrtiću, onda se ona podučava uvijeno: religija sekularnog ateizma, oholost modernog čovjeka koji misli da može bez Boga.

Odgoj koji kontrolira vlada 

Nije iznenađujuće da svjetske moći imaju značajan i bitan interes za te prve godine ljudskog razvoja. One znaju – o kako dobro! – da ako se dočepaju djeteta, da se tako dočepaju i odraslih.

“Sve škole, osobito okolina gdje provode najranije godine...čine značajan doprinos razvoju vrijednosti i stavova kod male djece koje će se kasnije vrlo teško moći mijenjati.“ Mark Jennett (odgajatelj, savjetnik i pisac specijaliziran za ravnopravnost i različitost, osobito rodnu i seksualnu ravnopravnosti)

U ovoj zemlji (Engleskoj), odgoj djeteta izvan doma između rođenja i pete godine strogo regulira Zakonski okvir za temeljni stupanj ranog odgoja (EYFS) za sve državne, ne-državne i nezavisne škole te registrirane vrtiće [n.b. privatne jaslice, vrtići i igraonice mogu ostati neregistrirani ako su sva djeca između druge i pete godine].

Ta okruženja provjeravaju i OfSTED i mjesni autoriteti za odgoj. Za vrijeme provjere, ravnatelji i odgojitelji moraju pokazati pod prijetnjom sankcija da se pridržavaju zakonskih zahtjeva.

Pogledajmo sad samo dva standarda iz zakonskog okvira za EYFS.

Rušenje prirodnog zakona da bi zaustavili maltretiranje

Prvi: “Svo osoblje mora imati aktualno znanje o problemima očuvanja sigurnosti.” Ova izjava zvuči savršeno prihvatljivo. Ali hajdemo pogledati što vlada smatra važnim problemima očuvanja sigurnosti.  

Nick Gibb, državni ministar za školstvo, govorio je na konferenciji o odgoju u Stonewallu u srpnju 2011.: “Rješavanje lošeg ponašanja i nasilja u školama imaju najveći prioritet i mi podržavamo sve škole koje poduzimaju mjere protiv svih vrsta nasilja, uključujući […] homofobno nasilje.” Otada, 2012., uveden je novi OfSTED okvir koji se još oštrije fokusira na ponašanje (i nasilje) kao jedno od četiri ključna područja novih školskih inspekcija.

Netko će prigovoriti: “Kakve to ima veze s predškolskom djecom?” Pročitajte sljedeću kompletnu izjavu:
"Sve škole, posebno okruženja za rano djetinjstvo i osnovne škole, idealno su postavljene da izazovu određeni učinak jer one daju značajan doprinos razvoju vrijednosti i stavova kod male djece koje će se kasnije teško moći mijenjati." Mark Jennett

Imajte na umu da tako „drago i čvrsto“ osoblje igraonice ili jaslica, kojem povjeravate svoje dragocjeno dijete, sada mora pokazati da ide u korak sa zakonima i da stoga može pretresati i problem homofobne diskriminacije u svojim prostorima.

Prevencija je presudna, reći će. A kako netko sprječava da homofobne predrasude ne zahvate dojmljiv um pupajućeg građanina? Tako što hrane njegov um što prije moguće s neverbalnom podukom koja će ga naučiti da su sva nastrana seksualna ponašanja “savršeno u redu i dobra”.

“School’s Out”, organizacija koja radi za “prava” LGBT-a, a sada novi “karitas”, nudi odgojnu strategiju da spriječi homofobiju za EYFS. Prvi korak je “učiniti običnim”. Radi se o tome da se nastrane, nemoralne veze učine uobičajenima: “Učiniti običnim je ne komentiranje, ne osuđivanje, ne reagiranje. […] To je prešutno odobravanje i prihvaćanje i ono se mora redovito koristiti tako da se ukorijeni kod učenika. Mi privikavamo ljude na njihovu prisutnost.“

Taj proces primjenjuje se u EYFS kroz velikodušnu dostupnost knjiga koje prikazuju ljubazne i brižne likove koji su vrlo jasno utvrđeni u nemoralnim vezama, čak, iako rijetko, s neskrivenim seksualnim aluzijama. Naslovi govore sami za sebe: “Mama i mama se žene”, “Kralj i kralj”, itd.

Nije dozvoljeno izuzeće na temelju vjere jer se to smatra problemom “očuvanja sigurnosti”, a ne problemom “učenja i razvoja”.

Drugi korak tog preventivnog procesa zove se “aktualiziranje” i planira se za osnovne škole. O tome nećemo govoriti u ovom članku, ali cjelokupni smjer procesa je jasan: homofobni nasilnici su nasilnici jer misle da su homoseksualne veze grješne, stoga, da bi zaustavili homofobno nasilje, moramo učiniti da svi ljudi misle da su homoseksualne veze kreposne, a čak ići i tako daleko da ih promoviramo.

Stvarno, to nije ništa drugo do surovog pokušaja potkopavanja prirodnog zakona. Ako je homofobno nasilje stvaran problem,onda trebamo učiti djecu istinu: da su i homoseksualne veze i nasilje grijesi.

Rušenje prirodnog zakona u ime kreativnosti

Drugi standard Zakonskog okvira za EYFS kaže:
“Svako područje razvoja mora se primjenjivati kroz isplaniranu, svrhovitu igru i kroz mješavinu aktivnosti koje odrasla osoba vodi i dijete inicira."

Ovdje je primjena tog standarda u vodiću za dobru praksu osoblja EYFS:
“U nekom slučaju odabir koji dijete inicira može biti gdje dijete preuzme vodstvo neke aktivnosti i ‘promijeni’ je u neku drugu svrhu od namijenjene. Na primjer, dijete možda više želi nalijevati vodu da napravi lokvu nego da zalije biljke kao što je to namjeravala odrasla osoba.”

U toj “promjeni” prema odabiru djetetove inicijative možemo lako vidjeti da tako dijete uči da je njegova neformirana, neodgojena volja ta koja na kraju odlučuje u svakom slučaju. Vodi li takva vrsta odgoja poučljivosti i poslušnosti u mladoj katoličkoj duši? Te subverzivne navike imaju katastrofalne posljedice za vječno spasenje djeteta.

Predstavlja li vrtić na kraju ikakvu razliku?

Prema našem iskustvu u školi sv. Mihaela, pohađanje vrtića ne poklapa se s višim akademskim postignućima u pripremnoj godini ili kasnije. Ključni faktor u dječjim postignućima prije je njihova dob. Tipično je da u profilu starija djeca postižu bolje rezultate nego mlađa djeca, pogotovo u područjima koja su povezana s vještinama poput čitanja ili motorike.

Primjećujemo, doduše, da su mnoga djeca koja su redovito pohađala vrtiće sklona uletiti u našu učionicu nesvjesna prisutnosti odrasle osobe s čvrstom namjerom da dosegnu željeni predmet; to ponašanje ne može iznenaditi ako imamo na umu da “stručnjaci moraju odgovoriti na dječje potrebe i interese koji se pojave [...].” Ta djeca izgledaju rastresena zbog traganja za neprestanom stimulacijom na koju su navikla u svojim prijašnjim okruženjima. Motivacija i smirenost ključni su kriteriji spremnosti za školu; pretjerano stimulirajuća vrtićka okruženja mogu zapravo ratovati protiv potrebne dispozicije mirnoće i spremnosti za učenje.

Trebam li poslati svoje dijete u vrtić?

Idealno je za predškolsku djecu da ih odgaja njihova majka kod kuće, ali ako netko mora delegirati majčinski odgoj predškolske djece drugome, on bi morao biti katolik koji će nježno brinuti za njihove vječne duše.

Časna sestra Mary-Elizabeth i gđica. Jacinta Murphy
Izvor

srijeda, 8. ožujka 2017.

Dobar stari katekizam


Dakle, očevi i majke, nadovezujući se na naš zadnji post, podučavajte svoju djecu našoj svetoj vjeri i sami naučite ono što ste propustili naučiti do sada.

Ovdje vam je link na pouzdani stari katekizam:

Veliki katekizam sv. Pija X (ako ga želite u wordu pošaljite nam svoju mail adresu)

Možda se pitate zašto to morate činiti?
Iz tog razloga što nas je Bog stvorio da bismo Ga upoznali, da bismo Ga ljubili i da bismo Mu služili na ovome svijetu te da bismo bili zauvijek sretni s Njim na Nebu.

Potrebno je upoznati Boga jer moramo upoznati nekoga prije nego ga možemo zavoljeti. Ne možemo voljeti nešto što ne poznajemo. Kada sretnemo novu osobu ako nam se sviđa počinjemo je voljeti, a ako je počnemo voljeti onda joj želimo služiti; neće nam biti dovoljno da učinimo samo ono što ta osoba zatraži od nas već ćemo činiti što god mislimo da bi joj moglo goditi. Tako je i što se tiče Boga. Mi Ga prvo moramo  upoznati - učiti tko je On iz naših katekizama i udžbenika. Kada Ga upoznamo, onda ćemo Ga ljubiti. Što Ga bolje upoznamo, to ćemo Ga više ljubiti. A ako je naša glavna dužnost ljubiti Boga i služiti Mu na zemlji, onda je naša velika obveza naučiti što god možemo o Njegovoj prirodi, atributima i svetim zakonima. 

Sveci i anđeli na Nebu poznaju Boga tako dobro da Ga moraju voljeti i stoga Ga ne mogu uvrijediti. Ali nama ovdje je potrebna sva moguća pomoć. Nemojte se zadovoljiti s malim, već nastojte što više naučiti iz katekizama i drugih dobrih pouzdanih knjiga.  Osim toga, naše stanje na sljedećem svijetu potpuno ovisi o tome što smo ovdje učinili i ako ne činimo ono što je Bogu ugodno na ovome svijetu ne možemo biti s Njim na sljedećem. 


nedjelja, 5. ožujka 2017.

Je li majčina ili očeva dužnost podučavati djecu katekizam?



Ovo pitanje postavljeno je na takav način da pretpostavlja lažnu dihotomiju, budući da su oba roditelja za to odgovorna. Pa opet oni nisu podjednako odgovorni i na isti način. 

Budući da je otac glava obitelji, on ima dužnost planiranja te je predostrožnost njegova povlastica i dužnost. Njegova je odgovornost brinuti se za budućnost i isplanirati vjersku formaciju svoje djece, kao što je i njegova dužnost voditi obitelj u molitvi i drugim vjerskim aktivnostima. On nema pravo izabrati da ne bude uključen u sve to iz razloga jer ga nema dovoljno kod kuće budući da ima dužnost djelovati prema svojoj obitelji kao Krist, koji je nevidljiva glava otajstvenog tijela, katoličke Crkve. Njegova očinska razboritost traži da on odluči kako i kada će se vjersko obrazovanje njegove djece odvijati, čak i ako on to ne može sam činiti. 

Prije pola stoljeća Ed Willock rekao je sljedeće:

Malo je otaca koji shvaćaju svoje dostojanstvo kao očeva, i malo ih vidi koju jedinstvenu ulogu Crkva zahtjeva da igraju u djelu te značajne promjene (tj. formaciji dječjeg karaktera). Otac treba shvatiti da je američki običaj u zadnjih četvrt stoljeća, koji mu dodjeljuje ulogu vječnog adolescenta, ponižavanje njegovog poziva. On je most između Crkve i države. On je most između države i obitelji. On je most između obitelji i Crkve (Očinstvo i obitelj, Angelus Press, str. 81)

Međutim, majka je ta koja je odgovorna za svakodnevnu provedbu planova svoga muža. Ona je ta koja će djecu podučavati o svetim imenima Isusa i Marije na svojim koljenima i koja će od srca s njima više puta prolaziti pitanja iz katekizma. 

Ipak, kako djeca rastu očeva uloga u stvarnom podučavanju vjere treba se povećavati, koliko god je moguće. On je taj koji treba voditi obiteljske rasprave braneći glavne istine naše vjere i koji treba instruirati svoju djecu kako da u svijetu brane svoju vjeru, a i Crkvu. Radeći tako, njegov autoritet i vodstvo učinit će to učenje i izražavanje vjere mudrom stvarnošću u životima njegove djece, umjesto da to bude samo neki površinski furnir. 

Izvor

srijeda, 1. ožujka 2017.

Korizmena pobožnost - Lisbeth Burger


Dobro je da za vrijeme korizme svake večeri obaviš s djecom korizmenu pobožnost. Kod toga pjevaj korizmene pjesme, moli jednu deseticu žalosne krunice, izmoli jednu ili dvije postaje križnoga puta ili bilo kakvu molitvu trpećem Spasitelju. Draga majko, nastoj za to naći vremena! Vjeruj mi, da će ti to vrijeme vratiti dragi Bog kod posla kroz dan. Iza toga pripovijedaj svom malom djetetu, koje ne ide u školu, jedan dio iz muke našega Gospodina. Počni od ulaska u Jeruzalem, pa do polaganja u grob. Sigurno je naš pa ti je ne trebam ponavljati. Pročitaj je iz svetog evanđelja pa je pripovijedaj u odlomcima. Imaš vremena šest sedmica. Pripovijedati ili čitati o muci Isusovoj mogu i veća djeca. Ne zaboravi, pripovijedajući malom djetetu umetnuti sporedne događaje. Djetetu je vrlo važno kako je Petar odsjekao sluzi uho ili kako su se vojnici prestrašili kad ih je Isus pogledao. Pripovijedajući tako razjasni im, da se je Spasitelj zato dao uhvatiti, jer je za nas htio trpjeti i umrijeti. Da On to nije htio, ne bi mu vojnici mogli ništa.

Neka ne bude ni jednoga dana u korizmi bez molitve i kratkog pripovijedanja o muci Isusovoj. Neka ne prođe dan bez žrtvice! Svjetlo do nogu Raspetoga neka nas na to tiho sjeća: "Gledaj, dijete! Ovo svjetlo gori za nas. Ono mjesto nas govori Isusu, da ga ljubimo." 

Neka ne bude korizme bez revnog prisustvovanja dnevnoj sv. Misi. Djeca neka idu zajedno s tobom, čim počnu polaziti u školu. I najmanje možeš koji puta povesti sa sobom. Reci većoj djeci: "Gledajte na križu dragoga Spasitelja! Sve je trpio za nas! Hoćemo li biti takve kukavice pa da nećemo sada ujutro ići na sv. Misu? Vi znadete, da se Spasitelj svaki dan ponovno žrtvuje za nas u sv. Misi. Na večeri, prije svoje smrti, rekao je apostolima: "To činite meni na uspomenu!" Moramo se stidjeti pred anđelima, što smo tako lijeni, pa ne idemo sv. Misi." 

Kad jednom budeš pripovijedala djetetu o muci Isusovoj, skini križ sa zida, daj mu ga u ruke i reci: "Onda su ljudi tako jako mučili Isusa! Ali kad smo i mi zločesti, zadajemo mu ponovno boli, kao i onda. Poljubit ćemo Njegove svete rane i moliti ga: Dragi Spasitelju, pomozi mi, da ti svojim grijesima nikada više ne zadam boli!" 

Kada je naš život,
Grješan, bijedan, ružan,
Raspeti moj Bogo
Iznova je tužan.

Zato ja bih htjela
Toplu ljubav dati,
Krista radi svakom,
Tko me žićem prati.

Ne preporučuje se ponavljanje ovakvih osobitih vježba pobožnosti. One imaju svoje djelovanje upravo u tome, ako se jednom dožive. Ni kod veće djece se ne preporučuje prisiljavanje na ovakve vidljive vježbe pobožnosti. Protivi se tomu u njima neki stanoviti duševni stid (koji je sam po sebi dobar), da se ovako što mora činiti po nalogu. Kaži im, da mnogi ljudi ljube križ iz zahvalnosti za milost spasenja. Prepusti im, da sami odluče, hoće li to učiniti ili ne. Puno će djece to odbiti, jer ga na to sile, ali će s veseljem isto učiniti, ako zna, da ga nitko ne motri.

Uopće, nije dobro većoj djeci zapovijedati neku novu vježbu pobožnosti i razložiti je kratko i zbito. To gotovo uvijek izazivlje neki otpor ili unutarnje odbijanje. Mnogo ćeš više uspjeti, ako im pripovijedaš, kako je to prije bilo ili kako je to u drugim krajevima, a njima prepusti odluku, hoće li to učiniti. U korizmi im možeš, na primjer, pokrenuti misao, kako se u mnogim mjestima moli u korizmi iza jutarnje molitve jedna postaja križnoga puta i zatim se prikažu Spasitelju sve muke i poteškoće toga dana kao zahvala za boli one postaje o kojoj se taj dan razmišljalo.

Lisbeth Burger 1944. - "Majko uči me moliti" str. 92. -95.