utorak, 31. srpnja 2018.

Neophodna uloga oca i današnja kriza autoriteta


Korijen mnogih naših ljudskih slabosti proizlazi od neuspjeha vezanih za autoritet. Sviđalo se to nama ili ne, živimo u svijetu hijerarhije, svijetu upravljanja i poretka u kojemu ljudi imaju određene uloge. Sklad ovisi o ispunjavanju tih uloga. Sveti Pavao uspoređuje Crkvu (1. poslanica Korinćanima 12,12) s tijelom - svi dijelovi tijela imaju svoje uloge i rade zajedno da bi tijelo bolje funkcioniralo.

Ako bi svi na svijetu obavljali svoju ulogu u skladu s pravim poretkom i istinskom ljubavlju, mi bismo iskusili sklad. Prvi neuspjeh u primjeni autoriteta bio je Adamov koji nije ispravio svoju ženu Evu, kada mu je ponudila plod stabla s kojeg im je bilo zabranjeno jesti. Nije potrebno ni spomenuti kako bi sve bilo drugačije da je Adam u pravom redu i s ljubavlju ispravio Evu. Da je čovjek upotrijebio svoj autoritet, mir bi bio očuvan.

Kada se autoritet ispravno koristi, vlada mir. Nered stvara kaos. Nadam se da svakodnevno slijedite (određeni) red: ustajete iz kreveta ujutro, perete zube, jedete, radite, molite, igrate se, spavate itd. Te redovite navike pomažu nam da budemo zdravi i sretni. Kada poremetimo taj red može doći do nesreća, kaosa, neizvjesnosti, mogu se probuditi osjećaji nesigurnosti i nedosljednosti.

Zahvaljujući naravnom zakonu kao i božanskom zakonu koji nam je objavljen preko Crkve mi znamo što je red. Kroz poslušnost Bogu, Njegovim zapovijedima i Njegovoj Crkvi, mir se stječe u duši pojedinca i posljedično proizlazi iz obitelji, župa, gradova i naroda. Kao što smo stvoreni na Božju sliku i kao što se prirodni poredak odnosi na nadnaravni poredak, autoritet odražava Božju moć i primat u našim životima i redoslijedu svih stvari. Znamo da su osobe od autoriteta, naravno, muškarci. Bog je odredio da muški rod vodi, a ne žene, što je također pokazano u daljnjem odrazu Njegove vlastite prirode: preko toga što je naš Gospodin Isus Krist rođen kao muškarac.

Neuspjeh autoriteta u vodstvu i održavanju reda nužno dovodi do nereda i nemira. Korijen svakog reda je u Božjoj milosti; ako se ne molimo i ne dajemo ponajprije našu pozornost Bogu, cijeli poredak će se urušiti jer nećemo imati snage, mudrosti ni poniznosti da bismo donijeli prave odluke u životu i pravilno se ustrojili prema istini. Moramo tražiti i postići ovu milost preko molitve. Dok rastemo, tko nas uči moliti? Trebali bi to biti oboje, i otac i majka, ali prvenstveno otac, jer je on vođa, glava obitelji. Budući da može biti samo jedan Bog, jedan papa, jedan vladar, jedan vlasnik ili upravitelj tvrtke, na isti način može postojati samo jedan vođa ili glava, u obiteljskom domu.

Priroda vođe je takva da može uvjeriti druge da idu putem kojim je on već krenuo. Naš Gospodin Isus Krist, 'Put' (Ivan 14,6) je najveći Vođa, izvrstan Vođa, jer je On sam pokazao kako sve činiti. Nije nas samo usmjerio s visina, već se lijepo odlučio spustiti na zemlju, postajući čovjekom. Isus Krist je pretrpio sve što ćemo mi trpjeti - uključujući iskušenja, tjeskobu i bol u srcu - i postavio nam primjer za svaku prigodu u kojoj ćemo se naći tijekom svog života.

Kroz svoje vlastito iskustvo otkrio sam kako moje osobno nadahnuće za dobra djela ponekad odgovara mojoj želji da udovoljim ocu: Bogu, svećeniku ili vlastitomu ocu. Ponekad sam, na pogrešno usmjeren način, tražeći pažnju očinskog lika počinio loša djela; ona imaju tako moćan učinak. Srećom, imam vrlo dobroga poslodavca koji očekuje od mene izvrsnost u radu, potiče me činiti dobro, strpljiv je sa mnom, oprašta mi pogreške i brine se za moje dobro. Srećom, i moju župu vodi dobar svećenik koji ima vremena moliti se za mene, slušati me, poučavati me i ohrabrivati. Ove su dvije osobe nadahnuće za mene, osobito u mojoj trenutnoj životnoj situaciji. Oni odražavaju očinstvo Boga Oca na naravnoj razini.

Milenijski naraštaj kojemu pripadam uskraćen je za očinsku potvrdu, prihvaćenost i ljubav iskazane kroz vodstvo, milosrđe i disciplinu. Kada otac kažnjava ili disciplinira svoju djecu, pokazujući zanimanje za živote svoje djece, takvo djelovanje pokazuje kako mu je stalo. Ako se otac pokaže ravnodušnim prema životima svoje djece, razumljivo je kako će oni to shvatiti kao nebrigu. Jedan otac ne daje djeci slobodu tako što propušta usmjeravati ih - ne podučavajući ih, on jednostavno zaboravlja na njih.

Čovjek će uvijek voditi primjerom, ali kako će voditi? Sebični otac stvara sebičnu djecu; nasilan otac podiže nasilnu djecu. Muž koji sramoti svoju ženu, bez sumnje će začeti djecu koja isto tako neće poštivati svoju majku. Poznajem očeve koji misle kako je bijeg od odgovornosti koju imaju prema svojima obiteljima moguć. A zapravo je to nemoguće. Djeca će promatrati dobar ili loš primjer svoga oca; ili će ga prihvatiti i slijediti, ili će ga potpuno odbaciti. Ako djeca odbace loš primjer svojih očeva [ što je često vrlo teško napraviti i što slama srce, poprimit će pakleno tvrdoglavu ogorčenost, zajedno s prirodnim poteškoćama prevladavanja tih navika ili postupaka.

Ženama ni djeci nije namjenjeno da vode sami sebe. Trebamo dobre muškarce sposobne za vodstvo. Žene mogu ponekad popuniti prazninu (po 'defaultu') ako ostane neispunjena, ali budući da vodstvo nije u njihovoj prirodi koju im je Bog dao, često vode sebe i druge u zbrku. Redovito se vodeći emocijama, osobito nježnošću i bez naravnih kvaliteta poput razboritosti i čvrstoće, ženama je nevjerojatno teško voditi svjetovne poslove. Zato im takva odgovornost upravo i ne pripada. Umjesto toga, žena je srce doma: radi se o plemenitoj i neophodnoj ulozi koja će, ako bude napuštena, isto tako dovesti do propasti pojedinaca i poretka.

Odsutan ili nezainteresirani otac može usaditi osjećaj bezvrijednosti i odbačenosti kod onih koji mu pripadaju i koji će na kraju potražiti osjećaj pripadnosti drugdje. Očito je kako se to dogodilo u nebrojenim domovima i u našoj ljubljenoj Crkvi. Zadnji pape odlučili su zanemariti disciplinirati nas i voditi kako su trebali. Čini se kao da su nas zaboravili, baveći se drugim poslovima. Izgleda kako je njihovo glavna preokupacija kako udovoljiti svijetu, tj. osvojiti ljudsko poštovanje. Ova zamka koja obmanjuje prodrla je kroz crkveni ustroj u katoličke domove. Slijedom toga, i muškarci – kler, redovnici i laici - odbacuju svoje zajednice i obitelji, istodobno tražeći svoje osobno zadovoljstvo da budu prihvaćeni od svijeta, što uostalom nije uopće istinsko prihvaćanje.

Međutim, tim porocima oni pokušavaju popuniti praznine koje su ostavili njihovi očevi: očevi koji očito nisu usadili u svoju djecu znanje o njihovim obvezama, o ozbiljnoj potrebi u ispunjavanju svojih odgovornosti i o osjećaju njihova dostojanstva. Ukoliko osoba ne treba biti ispravno formirana i utemeljena u milosti i istini, u Onome koji je Put, Istina i Život i Njegovoj Svetoj Crkvi, na koncu će (gotovo) svi osjećaji dostojanstva i odgovornosti usađeni u čovjeka izblijedjeti i otvoriti vrata božici osobnih užitaka. 

Ako se čovjeka ne podučava o dostojanstvu unutar odgovarajućeg okvira filozofske i teološke istine, ako nije ukorijenjen u nešto veće od samoga sebe, učvršćen darom vjere i ako ga se ne vodi u shvaćanju kako to doista jesu nepromjenjive istine i vječne stvarnosti, bilo koji prolazni užitak sigurno će pomesti čak i čestite ljude s pristojnim odgojem, kao što to danas često možemo vidjeti.

Vrlo je važno uvijek se sjetiti kako će nas stvorenja neizbježno iznevjeriti i kako niti jedan ljudski otac nije savršen. Moramo dopustiti da naše duše prvo ispuni Bog i što je najvažnije - On mora biti naš Otac kako bismo zadovoljili tu potrebu u našima dušama. Ipak, muškarci s autoritetom - očevi i očinski likovi - moraju učiniti sve kako bi ispunili svoju ulogu, pogotovo zbog snažnog utjecaja na živote oko sebe. Muškarci (i žene, također, u svojoj ulozi) moraju učiniti sve kako bi živjeli svoju ulogu u životu, onako kako ih je Bog ustanovio i namijenio da ih se živi.

Bez obzira koliko smo sveti kao pojedinci, ako papa i crkvena hijerarhija nastave kao do sada, umjesto da se poprave, i ako se ne postave kao pravi muškarci i ispune svoju obvezu da pravilno posvete Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu, unatoč svim prisutnim poteškoćama, obnova svete majke Crkve neće se dogoditi. Sve će biti gore i ona će nastaviti zapadati u sve veći nered. 

Djeca nikad neće naučiti biti sveta ako muškarci junački ne počnu nasljedovati našeg Gospodina Isusa Krista i pokazivati im svetački primjer. Dobar muškarac nadahnjuje  na junaštvo u drugima, potičući u njima težnju za veličinom na način na koji to žena ne može. Isto tako, samo najviši autoritet na zemlji – jednog čovjeka, poglavito papinski - ima moć potaknuti istinsko iscjeljenje u Crkvi. Na žalost, ne možemo se osloniti na sadašnje vođe naše Crkve. Umjesto toga, moramo započeti sa sobom i sa svojim obiteljima, ako smo muževi i žene, i odgovoriti djelovanju milosti u našim dušama, težeći za duhovnim savršenstvom. U svakom slučaju dobar svećenik bi nas uputio neka tako učinimo.

Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti tako što ćemo se osloboditi od ispraznih navezanosti, koje su u konačnici samo smetnja. Ovo je vrlo težak proces, a jedan od velikih blagoslova kršćanskog braka je imati supružnika s kojim možemo krenuti na ovo putovanje do duhovnoga savršenstva i konačno vječnog spasenja. Druga utjeha - i primarna svrha braka - jest roditi i obrazovati djecu kako bi nastavili popunjavati Nebo. Ta prekrasna mala bića nesumnjivo će vas obasuti srećom i svakodnevno nadahnjivati dok prakticiraju svoju vjeru u kojoj ih formirate i koju su već primili na krštenju. Čistoća i gorljivost dječjih molitava donijet će nam mnoge milosti, osobito onu posvećenja Rusije. Jednostavan i istinski življen dobar katolički obiteljski život pokazati će se kao nezaobilazan i glavni korak u preobrazbi našega poremećenog i brutalnog svijeta i otvaranju mjesta društvenoj vladavini Isusa Krista – našega Kralja.

No svejedno, bez izvanrednog Božjeg zahvata, nema šanse da se to dogodi bez dobrih muškaraca, bez dobrih očeva, bez dobrih muških autoriteta. Svaka osoba od autoriteta je drugima na neki način lik Boga. Ovo je razlog zašto ona mora biti poput Boga: muškarac mora provoditi red, koji je u konačnici istina, i on to mora učiniti s ljubavlju kao što Bog čini. On mora biti milosrdan i nalik Bogu.

Kao što sam već spomenuo, vidio sam pozitivan utjecaj i važnost dobrog svećenika. Prije nego što sam susreo svog svećenika, smatrao sam našega Gospodina Svevišnjeg surovim sudcem. Ali pater je pokazao nježnost i ljubav vječnog velikog svećenika. Nebrojeni drugi će isto imati dublje razumijevanje Božje naravi, Njegove pravde i milosrđa, kada se to jasnije očituje preko Njegovih svećenika.

Danas, muškarci moraju uzeti svoje štapove i dati sve od sebe da sačuvaju svoje stado. Moraju se truditi ljubiti svoje žene kao što Isus Krist ljubi svoju zaručnicu Crkvu, kao što On ljubi nas. Ako se čovjek smatra nesposobnim za to, trebao bi se preispitati i otkriti što ga ometa i sprječava da tako ljubi i to iščupati. Često je nemogućnost da se samoga sebe ljubi na ispravan način ono što sprječava da se ljubi drugog. Muškarci i žene moraju obučiti svoju djecu neka ljube Boga čistoćom i s poštovanjem, podučavajući ih onome što je od nas tražila Gospa Fatimska: da mole krunicu svakodnevno, da se žrtvuju za duše, da obave pobožnost pet prvih subota, itd. tako da Papa napokon učini Božju Volju, posvećujući Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Ali ne bismo trebali provoditi ove pobožnosti  jednostavno zato što želimo mir. Umjesto toga, trebamo nastojati pročistiti svoje motive i izvršiti ih jer Bog to želi. Kršćani su trpjeli u povijesti okrutna mučenja, poput onih Neronovih. Kroz čitavu su povijest, sveci i naša kršćanska braća herojski patili za našega Gospodina Isusa Krista. Zašto bismo mi trebali biti slobodni od patnje ? Ono što sada izdržavamo je jednostavno samonametnuta kazna. Kako milostivo i velikodušno od Boga koji nam nudi mir kroz Gospu, ako samo činimo ono što je zapovjedila, nedostojni kakvi jesmo! U dobrima i lošima trenucima, na kiši ili suncu, moramo nastojati uvijek izvršavati Božju volju. Ako to učinimo, dobit ćemo bezbroj blagoslova od našega nebeskoga Oca.

On je savršen Otac, a znamo kako dobri očevi kažnjavaju svoju djecu iz ljubavi. Molimo da i naši očevi, kod kuće i u Crkvi, učine isto za nas. Izuzetno nam je potrebno vodstvo muškaraca, osoba očinskog autoriteta, baš kao što nam je potrebna nježnost ženskog nefeminističkog srca i njihov utjecaj na muškarce da vladaju pravedno, s ljubavlju i milosrđem. Bez toga, ovce će i dalje lutati.

Izvor

subota, 28. srpnja 2018.

Spasite duše vaše djece



Sveti Alfonz Marija de Liguori, utemeljitelj crkvenog reda Redemptorista, biskup i naučitelj Crkve tumači povlasticu i odgovornost roditeljstva kao posebnoga Božjega poziva.

Ovaj savjet u današnje je doba potrebniji nego ikad. Toliko je mnogo sila koje su se danas urotile protiv naše djece i zato je jako važno da roditelji budu na oprezu.

Mudrost ovoga svetoga čovjeka vodila je i učvršćivala katolike više od dvije stotina godina. Bit ćete radosni ako danas primite k srcu ovaj savjet.

Evanđelje nam govori kako ne može dobro stablo dati loših plodova i kako loše ne može dati dobar plod. Iz toga učimo kako dobar otac odgaja dobru djecu. Ali, ako su roditelji poročni, kako djeca mogu biti kreposna? U istom evanđelje kaže naš Gospodin: "Po rodovima njihovim poznat ćete ih. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve?" (Matej 7,16). Dakle, nemoguće je, ili vrlo teško, naći čestitu djecu koju su odgojili nemoralni roditelji. Očevi i majke, pozorni poslušajte ovu propovijed koja je od najveće važnosti za vječni spas vas i vaše djece. Budite pozorni, mladi muškarci i mlade žene, koji još niste odabrali životni poziv. Ako želite stupiti u brak, naučite o obvezama koje ste sklopili s obzirom na odgoj svoje djece i znajte također da ako ih ne ispunite, da ćete odvest sebe i njih u vječnu propast. Podijelit ću je u dva dijela. U prvome ću pokazati koliko je važno odgajati djecu u kreposnim navikama, a u drugome ću pokazati s kakvom se pozornosti i marom roditelj treba truditi da ih odgoji dobro.

Obveza roditelja u odgoju

Djeca i kreposne navike:

Otac ima dvije obveze prema svojoj djeci; dužan je pobrinuti se za njihove tjelesne potrebe i podučiti ih kreposnim navikama. Nije potrebno reći ništa o prvoj obvezi makar postoje neki očevi okrutniji od najokrutnijih divljih zvijeri, jer oni protrate svu svoju imovinu ili sve plodove svoga rada u jelu, piću i užicima i dopuštaju da njihova djeca umiru od gladi. No, sada ćemo govoriti o odgoju koji je predmet ove propovijedi.

Sigurno je kako buduće dobro ili loše ponašanje djeteta ovisi o tome je li ono dobro ili loše odgojeno. Priroda sama po sebi uči svakoga roditelja neka se brine o odgoju svojih potomaka. Bog daje roditeljima djecu ne da bi pomagali obitelji, nego da budu odgojeni u strahu Božjem i usmjereni na put vječnog spasenja. Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Djeca su naš veliki zalog, pobrinimo se za njih s dužnom pozornosti." Djeca su dana roditeljima kao dar, ne kako bi se s njima postupalo kako je koga volja, već na povjerenje za koje će ako ih izgube poradi svoga nemara morati odgovarati Bogu.

Jedan od velikih crkvenih otaca kaže kako će na sudnji dan roditelji morati položiti račun za sve grijehe svoje djece. Zato onaj tko podučava svog sina da dobro živi, umrijet će sretnom i smirenom smrti. "Tko pouči sina svoga, čini zavidnim neprijatelja svoga i raduje se pred prijateljima svojim. Pa i umre li otac, kao da i nije umro, jer ostavlja sina sebi slična. Za svojeg se života radovao gledajući ga i na samrti se svojoj ne žalosti." (Knjiga Sirahova 30, 3-5) i on će spasiti svoju dušu pomoću svoje djece, a to je po čestitom odgoju koje im je dao.  "Ali će se spasiti rađanjem djece, ako ostane u vjeri, ljubavi, u svetosti i bistrosti." (1 Timoteju 2,15).

No, s druge strane, vrlo neugodna i nesretna smrt bit će za puno onih koji su se trudili samo kako povećati imetak, umnožiti časti svoje obitelji ili su tražili samo udoban život  zadovoljstava, a nisu gledali na ćudoređe svoje djece. Sveti Pavao kaže kako su takvi roditelji gori od nevjernika. "Ako li se tko za svoje, a osobito za ukućane ne brine, odrekao se je vjere i gori je od nevjernika." (1. Timoteju 5, 8). Očevi i majke trebaju voditi život pobožnosti i stalne molitve i svakidašnje pričesti, a ako zanemare brigu za svoju djecu oni će biti prokleti.

Kad bi svi očevi ispunili svoju dužnost u pogledu izobrazbe svoje djece, zločina bi bilo vrlo malo. Radi lošeg odgoja koji roditelji daju svome potomstvu, oni uzrokuju da njihova djeca, kaže sveti Ivan Zlatousti, ulete u mnoge teške poroke, i stoga oni sami sebe dovode u ozbiljniju situaciju od djece. Doista je velika nesreća djeteta koje ima poročne roditelje, nesposobne odgajati ga u strahu Božjem. To su oni koji se kada vide kako se njihova djeca uključuju u opasna prijateljstva i prepirke, umjesto da ih isprave i kazne samo sažale i kažu: "Što mogu učiniti... mladi su, nadajmo se kako će to prerasti." Kakve opake riječi, kakva okrutna izobrazba! Nadaš li se kako će djeca, kada odrastu, postati sveci? Poslušajte što Salomon kaže: "Odgajaj dijete prema putu, kojim ima ići, pa neće odstupiti od njega ni u starosti." (Mudre izreke 22, 6). Mladi čovjek koji je stekao grješne navike, neće ih napustiti čak ni u svojoj starosti. Kaže sveti Job: "Makar se tijelo njegovo i nadimalo mladošću, u zemlju morat će se njim zakopati." (Job 20, 11). Kada je mlada osoba živjela u zlim navikama, kosti će mu biti ispunjene opačinama njegove mladosti, pa će ih ponijeti u grob. Nečistoće, svetogrđa i mržnja kojima je bio naviknut u mladosti, pratiti će ga u grob i spavati s njim nakon što se njegove kosti svedu na prah i posmrtne ostatke. Vrlo je lako, kada su mali, djecu podučavati čestitim navikama, ali kad su došli do zrele dobi, jednako je teško ispraviti ih, ako su stekli poročne navike.

Kako roditelji trebaju postići taj prijeko potreban odgoj svoje djece
Vratimo se na drugi dio teme – a to je metoda odgoja djece vježbanjem kreposnih navika. Molim vas, očevi i majke, sjetite se toga što vam sada govorim, jer o tome ovisi vječan spas vaših vlastitih duša i duša vaše djece.

Sveti Pavao dostatno poučava, u nekoliko riječi, od čega se primjeren odgoj djece sastoji. On kaže kako se sastoji od discipline i ispravljanja pogrešaka. "I vi, oci! Ne razdražujte djece svoje, nego ih odgajajte stegom i naukom Gospodnjim!" (Efežanima 6, 4). 

Disciplina, koja je jednaka vjerskom usmjerenju u ćudoređu djece, podrazumijeva obvezu odgajanja u kreposnim navikama riječima i primjerima. Najprije riječima: dobar otac često treba okupiti svoju djecu i usaditi u njih sveti strah Božji. Tako je Tobija odgojio svog malog sina. Od djetinjstva ga je učio neka se boji Gospoda i da bježi od svakog grijeha. (Tobija 1, 10). Mudar čovjek veli kako je dobro odgojen sin podrška i utjeha svom ocu. Poučite svog sina, a on će vas okrijepiti i dati radost duši vašoj (Mudre izreke 29, 17) Ali, kao što dobro upućeni sin godi duši svojega oca, tako je neodgojeno dijete izvor tuge u očevu srcu, jer nepoznavanje svojih kršćanskih dužnosti uvijek prati loš život.

Pripovijeda se kako su 1248. godine na jednoj sinodi zapovjedili neukom svećeniku da održi propovijed. Bio je jako uzrujan radi toga i vrag, koji mu se ukazao, uputi ga neka veli: "Knezovi paklene tame pozdravljaju župnike i zahvaljuju im na njihovu nemaru u upućivanju naroda, jer iz neznanja proizlazi nedolično ponašanje i prokletstvo mnogih."

Isto vrijedi i za nemarne roditelje. Na prvom mjestu, roditelj treba uputiti svoju djecu u istine vjere, a osobito u četiri glavna otajstva. Prvo, da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj i Gospodar svih stvari. Drugo, kako da Bog daje prema zasluzi, da će u sljedećem životu dobro nagradit vječnom slavom raja, a zlo kaznit vječnim mukama pakla. Treće, otajstvo Presvetoga Trojstva - to jest, da u Bogu postoje tri Osobe koje su samo jedan Bog, jer imaju samo jednu bit. Četvrto, otajstvo Utjelovljenja Božanske Riječi - Sin Božji i istinski Bog, koji je postao čovjekom u tijelu svoje majke Marije, trpio i umro za naše vječno spasenje.

Trebaju li otac ili majka reći: "Ja ne poznajem ta otajstva". Može li se takva isprika priznati? Može li jedan grijeh biti isprika za drugi? Ako ste nepoučeni o tim otajstvima, morali biste ih naučiti, a potom podučavati svoju djecu. Barem pošaljite svoju djecu čestitome vjeroučitelju. Kako je jadno vidjeti toliko mnogo očeva i majki koji ne mogu poučiti svoju djecu u najpotrebnijim istinama vjere, a koji umjesto da upute svoje sinove i kćeri kršćanskom nauku, ih upućuju da se bave beznačajnim stvarima, a kada oni odrastu, ne znaju što su smrtni grijeh, pakao ili vječnost. Oni čak ne znaju Vjerovanje, Oče naš, ili Zdravo Mariju, koju svaki kršćanin mora naučiti pod prijetnjom smrtnog grijeha.

Pobožni roditelji ne samo da poučavaju svoju djecu u tim stvarima, koje su najvažnije, već ih podučavaju i činovima koje trebaju pobuditi svakog jutra nakon ustajanja. Prvo ih podučavaju zahvaliti Bogu što su sačuvali svoj život tijekom noći; drugo ponuditi Bogu sva njihova dobra djela koja će izvršiti i sve patnje koje će podnijeti toga dana; treće, moliti Isusa Krista i našu najsvetiju Majku Mariju neka ih sačuvaju od svih grijeha tijekom dana. Uče ih neka svake večeri propituju savjest i naprave djelo pokajanja. Također ih poučavaju da svakodnevno da pobuđuju čin vjere, ufanja i ljubavi, mole krunicu i posjećuju Presveti Sakramenat. Neki dobri obiteljski očevi vode računa da nabave dobru knjigu s meditacijama i obave po pola sata svaki dan zajedničku molitvu s razmatranjima. To je ono na što vas Sveti Duh potiče da izvršavate. "Imate li djece? Naučite ih još u djetinjstvu sagnuti glavu." (Propovjednik 7, 25) Nastojimo ih vježbati od djetinjstva u vjerskim navikama, a kada odrastu, ustrajat će u njima. Naučite ih svaki tjedan otići na ispovijed i pričest.

Jednako je vrlo korisno usaditi dobra načela u umove djece. Kakvu propast donose očevi djeci kad ih podučavaju samo svjetovnima načelima! "Morate," kažu neki roditelji svojoj djeci, "tražiti poštovanje i odobravanje svijeta. Bog je milosrdan, On se sažali radi određenih grijeha." Koliko je bijedan mladi čovjek koji griješi jer se pokorava takvim načelima. Dobri roditelji podučavaju djecu drugačijim temeljima. Kraljica Blanche, majka Svetoga Ljudevita, francuskog kralja, znala mu je govoriti: "Moj sine, radije bih te vidjela mrtva u rukama, nego u stanju grijeha." 

Dakle, neka vam postane rutina nadahnjivati vašu djecu određenim vjerskim načelima poput: 

Što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pritom izgubi dušu svoju? 

Sve na ovoj zemlji ima svoj kraj, ali vječnost nikad ne prestaje. 

Neka sve bude izgubljeno, pod uvjetom da ne izgubimo Boga. 

Jedno od takvih načela duboko utisnuto u um mlade osobe, sačuvat će ga uvijek u Božjoj milosti.

No, roditelji su dužni poučiti svoju djecu u prakticiranju kreposti, ne samo riječima, već primjerima. Kako možete očekivati da oni vode dobre živote? Kada se razuzdana mladića ispravlja u pogreškama, on odgovara: "Zašto me osuđuješ kada moj otac čini još gore?" Djeca će se žaliti na bezbožnoga oca, jer su zbog njega uznemirena. (Knjiga Sirahova 41, 10). Kako je moguće imat ćudorednoga i pobožnoga sina kada ima primjer oca koji izgovara svetogrđa i psovke, koji cijele dane provodi u gostionici u igrama i pijanstvu, koji ima naviku posjećivati kuće na lošem glasu i varati bližnjega? Očekujete li kako će vaš sin često ići na ispovijed, kada se sami približite ispovjedniku jedva jednom godišnje?

To možemo povezati s bajkom o raku. Rak je jednog dana ukorio svoje mlade za iskrivljeno hodanje. Odgovoriše: "Oče, daj da vidimo tebe kako hodaš." Otac je hodao pred njima iskrivljenije od njih. To se događa roditelju koji daje loš primjer. Stoga, on nema hrabrosti ispraviti svoju djecu za grijehe koje on sam čini.

Prema svetom Tomi, roditelji koji sablažnjuju na neki način tjeraju djecu da vode nedolične živote. "Oni nisu", kaže sveti Bernard, "'očevi' nego ubojice, ne ubijaju tijela nego duše svoje djece." Roditeljima je beskorisno reći: "Moja su djeca rođena s lošim sklonostima". To nije istina, jer čak i Seneka kaže: "Grješite, ako mislite kako se s nama rađaju poroci, oni se usađuju." Poroci se ne rađaju s vašom djecom, nego im se prenose lošim primjerom roditelja. Da ste svojim sinovima dali dobar primjer, oni ne bi bili tako pokvareni kao što jesu. Prema tome, roditelji, pristupajte sakramentima, učite iz propovijedi, svaki dan molite krunicu, suzdržite se od svega bestidnoga jezika, kleveta i od svađa i vidjet ćete kako vaša djeca slijede vaš primjer. Osobito je potrebno trenirati djecu od njihove rane dobi. Savijte im vrat dok su mladi kako ne bi bili buntovni i neposlušni i kako ne bi stekli loše navike kada odrastu, jer će vam tada bit teško riječima utjecati da bilo što promijenite ili dopunite u njihovome životu.

Kako bismo odgajali djecu u Božjoj stezi, potrebno je odmaknuti ih od prigoda gdje mogu činiti zlo. Otac mora zabraniti svojoj djeci noćne izlaske ili odlaske na mjesta gdje bi njihove kreposti mogle biti izložene opasnosti ili lošem društvu. Sara je, rekla Abrahamu, da protjera tu sluškinju i njezina sina. (Knjiga Postanka 21, 10) Željela je iz doma protjerati Jišmaela, sin sluškinje Agare, kako njezin sin Izak ne bi mogao naučiti njegove zle navike. Loši drugovi su uzroci uništenja mladih ljudi. Otac bi trebao zabraniti djeci donositi doma ukradenu robu. Kad je Tobias čuo blejanje koza u svojoj kući, rekao je: "Pazite, možda je ukradeno, vratite ga vlasnicima." (Knjiga o Tobiji 2, 21)

Roditelji bi trebali zabraniti djeci sve igre koje donose propast svojim obiteljima i vlastitoj duši, a također i plesove, seksualno sugestivnu zabavu i određene opasne razgovore i tulume. Otac bi trebao ukloniti iz svojega doma takozvane ljubavne romane, koje izopačuju mlade ljude, i sve loše knjige koje sadrže opasne principe, bestidne priče ili vulgarnosti. Ne bi smio dopustiti svojim kćerima da budu na samo s muškarcima, bilo mladima ili starima. "Ali ovaj čovjek podučava moju kćer, on je svetac." Sveci su na Nebu, a sveci koji su na zemlji su od krvi i mesa, a u prvoj grješnoj prigodi mogu postati đavli.

Još jedna dužnost roditelja jest ispravljati pogreške obitelji. "Odgajajte ih stegom i naukom Gospodnjim!" Postoje očevi i majke koji vide slabosti u obitelji i šute. Strahujući da će ozlovoljiti djecu, neki očevi propuštaju ispraviti ih, no, vidite li kako vaše dijete pada u bazen i prijeti mu utapljanje, ne bi li to bilo strašno okrutno da ga ne iščupate za kosu i spasite mu život? "Tko štedi šibu, mrzi sina svojega." (Mudre izreke 13, 24) Ako volite svoju djecu, ispravite ih, a dok odrastaju kažnjavajte ih, čak i sa šibom, koliko god često to bude potrebno.

Kažem šibom, ali ne sa štapom; jer ih morate ispraviti kao otac, a ne kao zatvorski stražar. Morate biti oprezni kako ih ne bi istukli u afektu, jer ćete tada biti u opasnosti tući ih s prevelikom žestinom, a to neće polučiti nikakav rezultat, jer tada vjeruju kako je kazna posljedica bijesa, a ne vaše želje da promijene svoj život. Također sam rekao kako ih trebate ispraviti dok odrastaju, jer kad dođu do zreloga doba, vaše će ispravljanje biti od male koristi. Zatim se morate suzdržati od kažnjavanja rukom, inače će postati još tvrdoglaviji i izgubiti će poštovanje prema vama. Koja je korist ispravljati djecu pogrdnim riječima i psovkama? Uskratite im neki dio obroka, određenih odjevnih predmeta ili ih zatvorite u njihovu sobu. Rekao sam dovoljno. Izvucite iz ovih redaka zaključak kako će onaj koji je slabo odgojio svoju djecu, biti strogo kažnjen, a onaj koji ih je naučio kreposnima navikama, primit će veliku nagradu.


petak, 20. srpnja 2018.

Problem s mentalitetom neosuđivanja



Trebalo je samo nekoliko desetljeća da se zakon upisan u ljudsko srce, uklesan u kamenu i poštovan tisućljećima u velikoj mjeri izgubi u kolektivnoj svijesti. Danas, umjesto deset zapovijedi, postoji jedna: "Ne sudite".

No zato će se, u ovo vrijeme kada je pojam 'grijeh' također izgubio svoje značenje, osobu, koja je prozvana radi osuđivanja, društveno izopćiti dok ne okaje svoj 'grijeh' uz javnu ispriku, ne prođe poduku o različitostima i ne da zadovoljštinu za uvredu. Čak i među kršćanima, suditi ponašanje i način života drugih smatra se u najboljem slučaju nedoličnim, a u najgorem nekršćanskim.

Uzmimo za primjer pjevačicu Carrie Underwood. Kada se izjasnila o potpori istospolnom 'braku' 2012. godine, svoje je stajalište pripisala vjeri, navodeći: „Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge“, dodajući: „Nije na meni da nekome sudim." Godinu dana kasnije, kada se papa Franjo bavio pitanjem homoseksualne subkulture u svećenstvu, njegov su, sada već poznati odgovor, izvađen iz konteksta, uzeli brižni ljudi vjerske i društvene progresivnosti kao odobrenje za mentalitet neosuđivanja. 

Unatoč svojem 'uvijek tako poniznom' premazu, mentalitet neosuđivanja ima svoje duboke logičke, praktične, moralne i teološke probleme.

Prvo, pojam 'nije na meni da sudim' se primjenjuje na pogrešnost nekog djela, kao i na njegovu ispravnost. Jer kako god da sudimo to je zapravo osuda suprotnog mišljenja. Na primjer, kada je Carrie Underwood podržala istospolni 'brak', to je bila njezina moralna osuda te društvene tvorevine i njenih pristaša, kao i moralna nagovještenje, ako ne i osuda  kritika i kritičara.

Drugo, mentalitet neosuđivanja je proturječan u sebi. Ako je prosuđivanje pogrešno, onda je i osuda protiv prosuđivanja pogrešna.

Treće, vjernost mentalitetu neosuđivanja zahtijeva moralnu neutralnost u svim pitanjima – što je nemoguće čak i za uvriježenog zagovarača mentaliteta neosuđivanja. Bez obzira na njegove vjerske simpatije, on će smatrati da su varanje, silovanje i iskorištavanje pogrešni, a poštenje, pravednost i ljubav dobri.

Četvrto, osoba koja se suzdrži od prosuđivanja istine od laži i dobra od zla, ubrzo se nađe kao žrtva onih koji su vješti u podvaljivanju jednog za drugo.

Konačno i najvažnije za kršćane, etika 'tko sam ja da sudim' nema biblijsko opravdanje. Upravo suprotno.

U poslanici Kološanima, sv. Pavao je želio da njegovi čitatelji čine moralnu razliku između ljudske tradicije i Isusovih učenja kako ne bi bili 'zarobljeni praznom i obmanjujućom filozofijom'.

Isto tako, Isusova pouka u evanđelju po Sv. Mateju o raspoznavanju 'plodova' trebala je pomoći učenicima kako se ne bi poveli za lošim učiteljima i njihovom namjernom izvrtanju istine i donošenju lažnih zaključaka pomoću govorničkog umijeća. Prečesto, društveno uljudni kršćani se usredotočuju na ono što Isus kaže u nekoliko redaka ("Ne sudite, ili će se i vama suditi"), izdvajajući to od ostatka poglavlja i povezujući s drugom polovicom dviju glavnih zapovijedi ljubavi promišljajući na način: 

S obzirom da bih se uvrijedio kad bi mi moj susjed ukazao na moje moralne nedostatke, ja njemu neću istaknuti njegove. Na taj način ja ljubim svog bližnjega kao samoga sebe i oslobađam nas oboje takvih neugodnih trenutaka.

Dobitna kombinacija za obje strane neosporno je privlačna, ali je u izravnom sukobu s Isusovom poukom: "Ako ti brat sagriješi, ukori ga".

Upravo suprotno od principa 'tko sam ja da sudim', Isus očekuje da njegov narod donosi moralne prosudbe, suočava se s drugima i poziva na disciplinu kada je to potrebno. Ustvari, Pavao je izgovorio neke oštre riječi zajednici koja je upravo to propustila učiniti.

Prigoda je bio slučaj seksualnog nemorala koji je prošao nerješen u korintskoj crkvi. Grdeći zajednicu radi njene moralne samodopadnost, sv. Pavao je naredio protjerivanje počinitelja "kako bi njegova grješna priroda mogla biti uništena i da mu se duh spasi na dan Gospodina Isusa". U istom duhu, sv. Pavao je rekao Galaćanima: "ako se i zateče tko u kakvu prekršaju, vi duhovni ispravite dotičnika u duhu krotkosti!" Prema Isusovom učenju i ranoj Crkvi, sud i disciplina su dužnosti koje Crkva provodi za zdravlje Tijela i obnovu kao i duhovno blagostanje njezinih članova.

'Tko-sam-ja-da sudim' kršćani će prigovarati, pozivajući se na farizejski postupak privođenja preljubnice. Iako je susret gotovo doveo do njezinog kamenovanja, niti moralnost njenog djela ni moralni autoritet da ga sudi nije bio u pitanju. Žena je sagriješila - to je obična i jednostavna činjenica koju je Isus potvrdio u svojoj odgojnoj uputi, "idi i ne griješi više".

Da su vjerske 'paravojne policijske postrojbe' učinile isto, taj biblijski izvještaj možda nikada ne bi bio niti zapisan. No umjesto toga, one su je osudile na smrt, a Isus je doveo u pitanje njihovu dozvolu za takav čin.

Svatko može suditi moralnost nekog djela, znajući samo mjerodavne kriterije. Međutim, za osudu nije dovoljno znanje o kriteriju i prijestupu, već ono što je u umu prijestupnika (što su oni znali o kriteriju) i srcu (koja je njihova namjera), a to su mjesta kojima nitko nema pristupa, osim Boga.

Dio današnje zajedničke strategije ušutkavanja kršćanskih primjedbi o homoseksualnosti je upozoravanje na heteroseksualni grijeh među kršćanima, navodeći Mateja 7, 3: "Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a grede u svom oku ne zapažaš?"

Usprkos podbadanju tim popularnim tekstom kao potvrdom, ni on niti moralno stanje u Crkvi ne utječu na moralnost homoseksualnosti i novih institucija koje ga promiču.  Štoviše, Isus nikada nije rekao da jedan grješnik ne bi trebao suditi djelima drugog. Umjesto toga, u kontekstu Matejevog sedmog poglavlja, Isus naučava da bismo trebali biti osjetljivi prema 'trunu' u našim očima kako bismo s pravom mogli razlikovati trun u očima drugih.

Ljudi koji to odbijaju učiniti, osobito 'tko sam ja da sudim' kršćani, morat  će odgovarati u vezi moralne patologije crkve da su, uh, brzi u osudi.

Oni su poput seoskog liječnika čiji pacijenti umiru zbog toga što ih on ne želi uznemiriti s informacijama o njihovom po život opasnom stanju. Takav je i primjer mame 'najbolje prijateljice' čiji je mali anđeo postao tiranin zlorabeći mamin strah da će "ne" koje sleti na nježne uši njezina čudesnog genijalca u razvoju oštetiti njegov osjećaj posebnosti kojeg se ona tako trudi odnjegovati.

Ljubav traži vrhovno dobro za druge. I prije svega, ljubav želi da drugi postanu osobe koje su stvorene da budu: Božja djeca, preobražena na sliku Sina koji uživaju u neprestanom zajedništvu sa Sinom i Ocem kroz prisutnost Duha Svetoga. Ljubav znači biti čuvar brata, uz dužnost promatranja, propitivanja, izazova i da, prosuđivanja njegovog djelovanja - ne osuđivanjem, nego vodstvom, podučavanjem i poticanjem prema ispunjenom životu. Učiniti drugačije nije ljubav, već ravnodušnost ili kukavičluk.

Carrie Underwood je imala pravo. "Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge." Međutim, ljubimo druge ne tako što nikada ne trebamo reći da griješe; nego pomažući im s njihovim 'trunom' i dopuštajući im da oni pomognu nama s našim.

utorak, 3. srpnja 2018.

Problem s knjigama 'Harry Potter'



Izvorno objavljeno u rujanskom broju časopisu The Angelus 2001. godine.

Postoje mnogi problemi u Harryju Potteru osim vračanja.1

Kažem osim vračanja, ne zato što mislim da je to manji problem, već zato što mi se čini kao da većina ljudi, koji ne odobravaju tu zbirku knjiga, ima kritički stav isključivo radi vračanja. Iako je takav razlog vrlo dobar (vjerojatno i najbolji) za kloniti se tog svijeta Harryja Pottera, postoje još i mnogi drugi razlozi koje mu možemo prigovoriti.

U našem prostom svijetu, ne trebamo tražiti uvredljiv materijal koji napada naša osjetila. On je već ionako vrlo napadan. On je jako raširen i objestan. On je skoro neizbježan. Ne želim reći da je to jedini način kako nečistoća svijeta utječe na nas. Često nam on dolazi na vrlo suptilne načine. Naravno, suptilno zlo je puno štetnije od napadnog zla, jer ga je teže prepoznati i tako teže izbjegavati. Najštetnije zlo od svih je ono koje dolazi pod krinkom dobroga. Ako mislimo da je nešto dobro, mi ne samo da ga ne izbjegavamo —mi ga prihvaćamo.

Zbirka knjiga 'Harry Potter' spisateljice J. K. Rowling je upravo takva – zlo koje izgleda dobro. Činjenica da je prihvaćaju toliki ljudi čini da ona djeluje još bolje. Počinjemo razmišljati da budući da ona ili ova kršćanska grupa smatra da je u redu, onda ona mora biti u redu. Ako netko koga vi smatrate 'dobrim' roditeljem dopušta svome djetetu da čita Harryja Pottera, onda zaključujete da nema ništa krivo u tome. 

Ali zar ne želimo upravo izbjegavati takav način razmišljanja? Pogled na svijet 'svi drugi to rade pa stoga to ne može biti loše' je jedan od najslabijih načina racionaliziranja nemorala. On stoji uz mentalitet 'to je baš zabavno'. Ako 'dobar' roditelj ili 'konzervativna' kršćanska grupa to odobravaju ili čak ohrabruju čitanje takve literature, to ne znači da su te knjige dobre – to znači da je netko ili loše ili krivo informiran. 

(...)

KADA MAŠTA POSTAJE STVARNOST, ŠTO SE DOGAĐA SA STVARNOŠĆU

Mnoge stvari u 'svijetu mašte' Harry Pottera koji je stvorila spisateljica Rowling podudaraju se s našim svijetom. Priča je smještena negdje izvan današnjeg Londona. Do ulice s trgovinama magije, Dijagonalne aleje, stiže se kroz gostionicu u Londonu, koja je začarana tako da je samo čarobnjaci i vještice mogu vidjeti. Iza gostionice nalazi se zid od opeke. Da bi se stiglo u Dijagonalnu aleju, čarobnjak ili vještica moraju gurnuti određenu opeku. Hogwarts škola za vračanje i čarobnjaštvo također je začarana, tako da je Bezjaci, ljudi koji nisu čarobnjaci, ne mogu naći. Ona se nalazi na selu, iako također negdje u Engleskoj.

To nije stvoreni svijet fantazije koji je spisateljica Rowling 'stvorila', iako ona voli tako govoriti. Ti likovi žive u našem svijetu i u naše vrijeme. Oni igraju iste video igre, koriste iste kompjutore, voze se istim autima. Oni imaju Svjetsko prvenstvo u metloboju, baš poput našeg Svjetskog prvenstva u nogometu. Momčadi koje se natječu u Svjetskom prvenstvu su Bugarska i Irska, prave zemlje. Postoje čak likovi u njezinim knjigama koji su stvarni. Gdje je granica između činjenica i mašte? 

Pravi problem ovdje je što se prepleće stvarnost s 'maštom' što neizbježno stvara konfuziju. Spisateljica priznaje da prima pisma od djece koja žele znati kako se mogu povezati s Albusom Dumbledorom, ravnateljem Hogwartsa. Oni se žele tamo upisati! Neka djeca čak čekaju svoje pozivnice iz Hogwartsa. To je pravo mjesto koje oni ne mogu naći jer su Bezjaci. 

J.K.Rowling i Scholastica,11 umjesto da obeshrabruju takvo razmišljanje, zapravo ga potiču. Na službenoj web stranici Harry Pottera,12 djeca se mogu upisati u Hogwarts, kupovati u Dijagonalnoj aleji i slati poruke sovom (putem e-maila). Rowling, u jednom od svojih on-line intervjua koji je sponzorirala Scholastica,13 odgovara na pitanja djece o Harryju i njegovim prijateljima kao da su oni stvarni ljudi. Netko (imena nisu spominjana u intervjuu) je upitao Rowling: "Gdje je Azkaban?" (Kao da je ono stvarno mjesto!) Ona je odgovorila: "Nalazi se sjeverno od Sjevernog mora, vrlo hladnog mora.“ Nije ni čudo što klinci kažu da žele biti baš poput Harryja ili Hermione ili Rona! Ljudi kojima vjeruju govore im, s toliko riječi, da oni postoje! To mora biti još više zbunjujuće za klince u Engleskoj, kojima su mjesta poput Londona i Sjevernog mora stvarna mjesta, a ne samo negdje na mapi. 

Prije nekoliko godina, JFK je igrao u kinima. Režirao ga je Oliver Stone i sam je rekao da film nije autobiografski niti povijesni izvještaj o atentatu na pokojnog Johna F. Kennedyja. Rekao je da je film fikcija i da ga se tako treba gledati. Pa ipak se razvila velika rasprava oko tog filma, jer nije bio povijesno točan. Ljudi su bili uzrujani jer film nije prikazao događaj za koji znaju da se dogodio. Zašto se to dogodilo? Ljudi se lako zbune. Koristeći skoro potpuno stvaran povijesni okvir za djelo fikcije čini da razmišljamo o njemu kao da je povijesni i tako da mu možemo vjerovati. 

Činjenica da nema jasne granice između stvarnog i izmišljenog je samo jedan od razloga zašto je 'Harry Potter' opasan za djecu. Ako odrasli imaju problema s razabiranjem između stvarnog i nestvarnog, koliko će to biti još teže za djecu i koliko pogubnije? Budući da djeca uvijek ne mogu sama razabrati tu razliku, knjige koje čitaju to moraju učiniti za njih. Ako knjiga podbaci u tom smislu, ona može imati štetno djelovanje, poput onoga što se sada događa, kada djeca misle da su Harry Potter, njegovi prijatelji i njihova škola stvarni. Djeca ne 'prerastu' interes za čarobnjaštvo, već ga jednostavno razviju ili ne. Nadalje, ako autori ohrabruju to zamućivanje između stvarnosti i fantastičnog, to je stoga jer razumiju i žele negativne rezultate koji će slijediti.

ZAMUĆIVANJE DOBRA I ZLA 

Govoreći o nejasnim granicama, razlika između dobra i zla kroz knjige je vrlo mutna, ako uopće postoji. Ali kako ja to mogu reći kada svi kažu kako spisateljica Rowling definitivno pokazuje borbu između dobra i zla? Sama spisateljica kaže: "Glavna tema koja se provlači kroz sve moje knjige je borba između dobra i zla.“ No iako se knjige o Harryju Potteru stalno hvale jer "imaju snažnu moralnu poruku i jasno prikazuju dobro i zlo“14, čitatelj se neprestano susreće s proturječjem. Likovi koje se prikaže kao zle, odjednom ispadnu dobri, dok dobri momci na kraju ispadnu zlikovci. 

Očit primjer te nedorečenosti je Sirius Black, odbjegli ubojica za kojeg na kraju ispada da je Harryjev 'kum', lažno optužen i pogrešno optužen. Kroz čitavu treću knjigu, on je prikazan kao opasan i zao čarobnjak, iako na kraju saznajemo koliko se brinuo i pomagao Harryjevim roditeljima prije njihove smrti.

Na kraju četvrte knjige vidimo kako Alastor Moody 'Divljooki', koji je pomagao Harryju da izbjegne kaznu čitave godine, na kraju ispada da je Death Eater. Zatim saznajemo da je to bio jedan s višeg položaja u Ministarstvu čarolija, koji je pio Višesokovni napitak15 cijele te godine da bi izgledao kao Moody. 

Čak i Harry, koji je 'heroj' čitave zbirke knjiga, nevjerojatno nalikuje Grofu Voldemortu, svojem smrtnom neprijatelju i najopakijem postojećem čarobnjaku. Oni oba mogu pričati sa zmijama; oba su siročići; ožiljak koji je Harry zadobio u borbi s Voldemortom peče kad god je Voldemort u blizini; oba imaju štapove koji su izrađeni od pera istog feniksa.16

Pa dobro tko je dobar, a tko zao? Svaka knjiga u zbirci ima barem jedan lik koji na kraju ispada drugačiji negoli je prikazan. Time ne želimo reći da su zapleti ili iznenađujući završetci pogrešni. Neki od najboljih pisaca koriste tu tehniku. No problem nastaje kada je preveliki broj likova nepouzdano  dobar ili zao; kada nikada ne znaš tko je tko ili na čijoj je strani. Oni likovi koji su u drugim knjigama ovakvi ili onakvi obično ih se ne prikazuje u pohvalnom svjetlu niti se ne mijenjaju u ono što svi drugi žele. Bilo kako, neosporive poruke su jasne.

Uzmimo sada za primjer Severus Snapa, profesora napitaka. Od početka ga se prikazuje kao strašno zlobnog i nepravedno strogog, jer ne želi trpjeti nikakve Harryjeve sklonosti kršenju pravila. On zna da Harry i njegovi prijatelji nešto smišljaju i obično pokušava spriječiti njihov naum ili ga ispraviti nakon što su učinili nešto pogrješno. Naravno da učenici smatraju da je to od njega pogrešno, ali što o tome misle drugi profesori? Redovito ga i oni kritiziraju pred učenicima jer se miješa u Harryjeve nestašluke. Harry stalno govori kako ne može podnijeti Snapea i kako mora da ga on apsolutno mrzi. Jasna je poruka da su oni koji se pokušavaju držati pravila nepravedni i puni mržnje. 

Hermionu, jednu od Harryjevih najboljih prijateljica, su iz početka Harry i Ron izbjegavali jer je ona tako 'dobra i fina'. Uvijek je rješavala svoje domaće zadaće na vrijeme i pripremala se marljivo za testove. Da bi još stvar bila gora, nikada nije dopuštala prijateljima da od nje prepisuju zadaće ili odgovore u testu. Zbog toga nije bila vrijedna postati njihovom prijateljicom dok nije jednom izrekla laž da bi opravdala dječake. Odjednom je zadobila njihovo poštovanje i bilo joj je dopušteno pridružiti im se u njihovim ispadima. Od toga dana ona je postala mozak u pozadini njihovih podviga, od toga da ih je podučavala kako krasti sastojke za napitke do toga kako prevarom mogu doći do zabranjene knjige iz knjižnice. U osnovi, poruka je ta da ako nisi odmah cool, onda možeš postati laganjem. 

Iako bi Harry trebao biti 'dobar' u knjigama, on nije prototip heroja kako bi to čitatelji htjeli misliti. Prema mišljenju svijeta, Harry Potter utjelovljuje sve što je kreposno i plemenito, barem koliko je to moguće za dječake koji tek postaju ili jesu tinejdžeri. On je svijetli primjer hrabrosti i vjernosti, netko tko je vrijedan imitiranja i čuđenja. No ipak, tema koja se provlači kroz sve knjige o njemu je 'cilj opravdava sredstvo'. Svaki put kada Harry izađe pobjedonosno iz nekog pothvata, on obično koristi neka nemoralna ili barem upitna sredstva da bi svladao prepreke. 

Na primjer, u četvrtoj knjizi, Harry mora uči u Tromagijski turnir, 'prijateljsko natjecanje' koje se nije održavalo nekoliko godina jer je previše ljudi na njemu pogibalo. Harryja se nekoliko puta hvali radi izvedbe na natjecanju. Ali da mu drugi učenici, duhovi, zaposlenici Ministarstva i profesori nisu davali odgovore zagonetkama i znakovima, on ne bi nikada uspio riješiti zadatke koji su mu bili dani. Cedrica Diggoryja, drugog šampiona iz Hogwartsa, hvale zbog njegove ljubavi prema pravednoj igri i integritetu. No on, za vrijeme natjecanja, ne samo da je unaprijed rekao Harryju koji će zadatak dobiti, već je od Harryja uzeo i odgovore koje je ovaj imao (nakon što ih je dobio od nekog trećeg). Na kraju natjecanja, Moody sve to opravdava govoreći: 'Varanje je tradicionalni dio Tromagijskog turnira i uvijek je i bilo.'

KOJA JE POUKA…?

Ovdje baš nema tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Onoga što bi mi nazivali krepostima uopće nema u svijetu Harry Pottera ili se prikazuju izmišljeno kao neke druge bezimene, obično zle kvalitete. 

Poslušnost, za Harryja Pottera, ne znači 'slušanje zakonitih autoriteta'. Za njega je to radije 'nastojanje da nešto izgleda kao da ne radiš ništa pogrešno'. Obično su Harry i/ili njegovi prijatelji nagrađeni jer nisu slušali profesora ili školsko pravilo, a ne ukoreni. Ako jesu ukoreni, to je obično od profesora koji se pridržava pravila i stoga ih 'progoni'. Naravno, to je obično i profesor kojeg se najčešće ne sluša, kojemu se laže i od kojega se krade. Razlog za to je jednostavan. Ako ti se ne sviđa neki nadređeni, ili ako on nije fer prema tebi, tvoja obveza da ga slušaš nestaje. Mi to neprestano viđamo. Harry ne treba slušati svoju tetku i svog tetka jer su oni zli prema njemu. On ne treba slušati profesora Snapea, jer ga Snape mrzi. On ne treba slušati upravitelja, Percyja Weasleya, jer je on samo Ronov stariji brat štreber. 

Hrabrost, prema Harryju Potteru i prijateljima, znači tražiti opasnosti, obično nakon što su upozoreni da to ne rade. Vjernost je kršenje pravila radi drugoga. Pravda znači da se možeš provući sa svačime ako si poznat, a umjerenost je krepost po kojoj se osoba napije jedino kada je zaista sretna ili zaista nesretna. 

Likovi u Harryju Potteru neprestano djeluju za svoje vlastite interese. Na primjer, Hermiona baca kletvu na čitavo tijelo svojeg kolege kada ih pokuša spriječiti da idu u zabranjeno područje nakon policijskog sata. Profesori čaraju pamćenje onog učenika kojemu su otkrili svoje najpovjerljivije tajne. Harry i njegovi prijatelji prave napitak koji će ih pretvoriti u druge ljude kada žele saznati od nekoga određene informacije. Profesor Lupin,17 kada razgovara s Harryjem o njegovom ocu, razmišlja: 

„Ponekad se osjećam krivim što sam izdao Dumbledorovo povjerenje... on ništa ne zna o tome kako sam kršio pravila koja je on postavio za moju vlastitu sigurnost i sigurnost drugih... Ali uvijek sam uspijevao zaboraviti osjećaje grižnje savjesti svaki put kad bi sjeli i počeli smišljati avanturu za sljedeći mjesec.“ 

Očigledno, biti vjerodostojan nije toliko bitno koliko je bitno imati avanture s prijateljima. 

A SADA, ŠTO SE TIČE MAGIJSKOG DIJELA 

Možda je najviše uznemiravajuća kvaliteta koju se može iskusiti u knjigama opasna znatiželja o magiji i okultnom. Spisateljica Rowling kaže kako nije imala namjeru namamiti djecu u svijet vještičarenja kada je napisala ove knjige. 18 Možda je to bilo tako. Međutim, to je upravo ono što se događa. Djeca žele sve više učiti o čaranju, predviđanju budućnosti i općenito o vješticama i čarobnjacima. Oni to jednostavno ne vide kao fantaziju, kao nešto što se nikada ne mogu nadati dostići. Zastrašujuća stvar je ta – da oni to mogu dostići, i znaju da mogu, jer im spisateljica Rowling i njezin svijet Harryja Pottera govore da mogu. 

Najčešći odgovor na ovaj prezir prema magiji je: 'Ali ako je čaranje tako strašno, zašto dopuštamo pa čak i ohrabrujemo djecu da čitaju Kronike iz Narnije ili Gospodar prstenova?' Moj odgovor na to je da su ta klasična djela na posve drugačijoj razini od Harryja Pottera. Većina se ljudi, koji su upoznati s C. S. Lewisom i J. R. R. Tolkienom, slažu da oni pišu barem s kršćanskog stajališta, ako ne posve katoličkog u svojim djelima i razmišljanjima. A Rowling definitivno ne. 'Magija' u njihovim djelima uopće nije ista. 

Glavna razlika između te dvije vrste magije je da su likovi Harryja Pottera upleteni u okultnu magiju. Što se tiče Tolkiena, Lewisa i drugih spisatelja fantastičnih djela riječ magija čak nije prikladan termin za ono što se događa u njihovim knjigama. Ti autori ni sami ne koriste riječ 'magija' – nju im obično pripisuju izvana, najčešće čitatelji. 

Magija se zapravo definira kao vještina koja koristi nadnaravna sredstva da bi se događaji prilagodili ljudskoj volji. Vještičarenje ima, u samoj svojoj definiciji zlu konotaciju, i nagovještaj razgovora s đavlom. Vračanje je definirano kao 'korištenje moći zadobivene pomoću zlih duhova... vračanje crnom magijom... nekromacija, vještičarenje... sinonim magiji.' 19

Riječ ' okultno' dolazi iz latinskog i znači 'skriveno' ili 'tajno'. Strogo značenje riječi 'okultno' u engleskom jeziku odnosi se na stvari koje su namjerno skrivene ili tajne. Mi kažemo da je naš Gospodin u Presvetom Sakramentu, na latinskom, occultus, odnosno, da je skriven od običnog vida, jer ne izgleda  kao da je tamo. 

U govornom engleskom, međutim, riječ 'okultno' posebno se odnosi na one prakse koje su 'nadnaravne' kojima osoba pokušava naučiti one stvari koje ne bi trebala, ili kontrolirati stvari iznad sfere njezinog postojanja. Drugim riječima, postoje neke stvari koji ne trebamo znati za vrijeme svog života na zemlji. To su stvari koje su nam je Bog sakrio, jer je On taj koji ima kontrolu. Petljanje s okultnim je jednostavno zadiranje u Božje područje, nešto poput onoga što su učinili Adam i Eva. 

Zajednička poveznica koja se provlači kroz svaki aspekt okultnog je korištenje nastranih sredstava da bi se ispunio svoj plan. To je upravo ono zašto su magija i sve njezine podvrste uvredljive Gospodinu. Očito da pokušaj da se nadmudri Božja volja nije od samog Boga. Stoga je zaključak jasan: okultne su prakse od zlih sila, poglavito Sotone. 

ROWLING VS. TOLKIEN, LEWIS I OTHERS

Činjenica je da se knjige o Harryju Potteru spisateljice Rowling često uspoređuju s trilogijom Gospodar Prstenova J.R.R. Tolkiena i knjigom Kronike iz Narnije C.S. Lewisa. Usporedba je površna, u najboljem slučaju. A obično se temelji na korištenju 'čaranja' i činjenice da u pričama postoje vještica i/ili čarobnjak. No nikada se ne spominje razlika između toga kako ti likovi izvode svoje 'čaranje'. 

Pojam 'magija' ili 'čaranje' mogu se ovdje koristiti jedino ako shvatimo da se koriste dvosmisleno. Fenomen da jedna riječ opisuje dvije posve različite stvari često se događa u engleskom jeziku. Tako imamo riječ 'book' koja znači zbirku jednako oblikovanih stranica zajedno povezanih u obliku kutije, kao i rezervaciju avionskih karata. Jedini način kako ovdje možemo koristiti riječ 'čaranje' je ako shvatimo da se odnose na dvije različite zasebne stvari, zbog nedostatka boljeg pojma. 

U Gospodaru prstenova, ono što bi nazvali 'čaranjem' je prirođena sposobnost Vilenjaka, koja se takvom i prepoznaje. U Harry Potteru, 'čaranje/magija' je ovisna o nekoj vrsti nadnaravnog izbora, može se naučiti i podučavati, do boljih ili lošijih stupnjeva. Čarobnjaci, Gandalf (dobar) i Sauruman (zao), nisu ljudi s čarobnjačkim moćima. Oni su posve drugačije i superiornije vrste, čiji su pojedinci obdareni sposobnošću da rade neke stvari koje druga bića ne mogu. Oni su preuzeli ljudski oblik, ali zapravo nisu ljudi. U Harry Potteru, dobri i zli čarobnjaci su svi ljudi, idu u istu školu i koriste isto čaranje. 

Kronike iz Narnije zapravo imaju vješticu. Ali ona se smatra i jasno je pokazana kao zla i nema nikakve dvojbe oko toga. Što se tiče čarobnjačkih sposobnosti, ona je za sebe uzela moći koje nisu zakonito njezine. Drugim riječima, Aslan, koji predstavlja dobrotu, koristi moći koje dolaze iz izvora dobrote. Izvor je onaj koji, kao stvoritelj Narnije, ima 'zakonit autoritet nad svim stvarima'  i ima konačnu kontrolu nad tom moći. A otkuda dolaze moći koje se koriste u Harryju Potteru?

U Gospodaru prstenova i Kronikama iz Narnije, moć koju dobra bića posjeduju koristi se za dobrobit svih uključenih. Ne koristi se da se zadovoljavaju hirevi nekog pojedinog lika. Niti se koriste moći da bi se zaustavilo nekoga tko se upliće u njihove osobne planove. Uvijek se gleda šira slika, a nju određuje netko drugi, koji ima autoritet nad time. Likovi zlih vještica/čarobnjaka koriste svoje moći da bi služili sebi, u suprotnosti s onime što je već određeno. To se jasno pokazuje kao pogrešno i u Narniji i u Međuzemlju. Nikad nema sumnje u to da je zao karakter zao. U Hogwartsu, pak, nikada ne možeš biti siguran.

Samo zato što Lewis koristi riječ 'vještica' i Tolkien koristi riječ 'magija' ne znači da se spisateljica Rowling s njima može uspoređivati. J.K. Rowling, iako se jako oslanja na okultno kod svojih likova, izmišlja i svoje vlastito. Znači li to automatski da je na istoj razini kao i Tolkien? Likovi spisateljice Rowling govore raznim britanskim narječjima. Znači li to da je na istoj razini kao Lewis? Njihove priče možda imaju neke sličnosti tu i tamo, ali duh im je različit. Postoji razlika u tome kako njihovi autori razmišljaju. Zasigurno to kako pisac razmišlja utječe na njegovo djelo. Kako Rowling razmišlja? U jednom intervjuu ona kaže: 'Radite što želite, a ne ono što vaši roditelji žele.' 20 Je li to u istom stilu kao i Tolkien i Lewis? 

JEDNOSTAVNO GROZNO

U knjigama spisateljice Rowling postoje primjeri imena, ljudi i stvari koji su izravno uzeti iz povijesti okultnog.21 Ona, sama, priznaje da je jednu trećinu materijala bazirala na pravom okultizmu.21 No, sjetite se, kako je rekla da nema namjeru mamiti djecu u svijet okultnog. Sjetite se kako ona prepoznaje činjenicu da djeca zaista postaju znatiželjna oko okultnih praksi nakon što pročitaju njezine knjige. 

Ne samo da su knjige 'Harry Potter' pune činjenične, okultne drame, već također često uključuju iznimno krvave detalje koje malo prepuštaju mašti. Dječja mašta je ionako vrlo aktivna. Stoga ne postoji prava potreba za grafičkim prikazivanjem krvavih scena u dječjoj literaturi. Osim toga, ionako ne treba te slike ucrtavati u njihove mlade umove.

U drugog knjizi u jednoj podradnji, jedan od profesora čeka da mandragore sazriju, jer su mu potrebne da napravi lijek za učenike koje je basilisk skamenio. Povjesno, mandragora je biljka za koju se vjerovalo da raste ispod mjesta gdje je čovjek bio obješen. Njezin korijen su opisivali kao kvrgavu, smežuranu mrtvu bebu, koja navodno ispušta vrištav krik kad je se čupa iz zemlje. U 'Harry Potter i Odaji tajni', mandragora je biljka, čiji je korijen prava beba.

„Umjesto korijena, mala, blatnjava i strašno ružna beba iskočila je iz zemlje. Listovi su rasli pravo iz njezine glave. Imala je blijedo zelenu, pjegavu kožu i očigledno je vikala iz petnih žila. Profesor Sprout uzeo je veliku teglu koja je stajala ispod stola i gurnuo mandragoru u nju, zakapajući je u tamni, vlažni kompost... Mandragori se nije svidjelo izaći iz ove zemlje, niti joj se nije svidjelo vratiti u nju. Ostale su se previjale, borile, mlatile svojim oštrim sitnim šakama i škrgutale svojim zubima; Harryju je trebalo desetak minuta da ugura jednu posebno debeljuštkastu u teglu.“ 22

Njezini jauci su fatalni za one koji ih čuju, tako da svi prisutni učenici moraju nosi štitnike za uši. J.K. Rowling zatim opisuje razvojne faze života mandragora kao da su ljudska bića. Kasnije, kada su mandragore dovoljno 'zrele' za upotrebu, one se režu u komadiće i kuhaju. U istoj knjizi, duh djevojke koji opsjeda toalet djevojčica jadikuje radi činjenice što je ona već mrtva pa se ne može ponovno ubiti. 

Zatim su tu Dementori, čuvari Azkabana, koji su 'jedna od najpodmuklijih bića koja hodaju ovom zemljom'. Zatim slijedi opis koliko su stvarno podmukli. Dementor '…će se tobom hraniti dok te ne svede na nešto poput sebe... bez duše i zlo. Neće ti ostati ništa drugo osim najgorih iskustava tvoga života'. Kao da to nije bilo dovoljno, opisuje nam točno kako to oni rade. To se zove 'Dementorov poljubac' :

„To je ono što Dementori rade kada te žele dokrajčiti... oni pričvršćuju svoju vilicu oko usana žrtve i – isišu joj dušu... više nemaš osjećaj sebe, nemaš sjećanja, nema ... ničega. Ne postoji nikakva mogućnost za oporavak. Ti ćeš samo – postojati. Kao prazna ljuštura. A tvoja duša će biti izgubljena... zauvijek.“

Prema kraju knjige 'Harry Potter i Plameni pehar', Harry je čarolijom (i bez svoga znanja) prenesen na groblje gdje ga čekaju Voldemort i njegov pomoćnik Wormtail. Wormtail se baš sprema uskrsnuti Voldemorta da bi ponovno postao posve funkcionalni čarobnjak. Voldemort je prebivao u nečijem tuđem tijelu budući da nije imao svoga nakon što ga je Harry porazio prije četrnaest godina. 

„Izgledalo je kao da se Wormtail sapliće preko kamena i otkriva nešto ružno, sluzavo i slijepo – ali još gore, sto puta gore. Stvar koju je Wormtail nosio imalo je oblik zgrčenog ljudskog djeteta, samo što Harry nije vidio ništa što manje podsjeća na dijete. Bilo je bez kose i prekriveno ljuskama, tamno, sirovo crveno-crno i njegovo lice – niti jedno živo lice nikada nije imalo lice poput ovoga – plosnato i poput zmije, sa svjetlećim crvenim očima... Harry je vidio odvratnost u Wormtailovom pogledu, na njegovom malodušnom i blijedom licu pod svjetlom vatre dok je prinosio to biće rubu kotla. A kada je Wormtail spustio biće u kotao; čulo se siktanje i onda- je nestalo ispod površine; Harry je čuo kako to slabašno tijelo udara o dno tupim i mekim udarcem. Neka se utopi, Harry je pomislio... preklinjem... neka se utopi.“ 

Zatim je tu bio poseban obred i čarolija da se lord tame pripoji svojem tijelu: 

„Sada je Wormtail plakao. Izvukao je dugački, tanki, sjajni bodež iz svog plašta... Tijelo — sluge – koje se svojevoljno predaje – da bi – oživilo –svoga gospodara. Ispružio je svoju... ruku na kojoj je nedostajao jedan prst. Stisnuo je bodež jako čvrsto i zamahnuo ga prema gore... Nije mogao suzdržati vrisak koji ... je prošao kroz Harryevo tijelo kao da je i njega probo bodež. Čuo je kako nešto pada na tlo... a zatim odvratan pljasak vode, kao da je nešto upalo u kotao... napitak se pretvorio i vatreno crvenu... Wormtail je izdisao i stenjao u agoniji... Krv neprijatelja... nasilno uzeta... ti ćeš... uskrsnuti svog neprijatelja. Ugledao je sjajan srebrni bodež kako drhti u onoj ruci koja je preostala Wormtailu. Osjetio je kako njegov vrh prodire u pregib njegove desne ruke i kako krv kapa niz rukav njegove poderane odjeće. Wormtail... preturao je po svojim džepovima tražeći staklenu bočicu i prinio je Harryevoj rani tako da je krv kapala u nju. Doteturao je nazad do kotla s Harryevom krvlju... i ulio je u njega.“ 

Zatim opis povratka lorda Vordemorta: 

„Ali potom, kroz izmaglicu ispred njega, vidio je, s ledenim naletom užasa, tamnu siluetu čovjeka, visokog i skeletno mršavog, kako se polako uzdiže iz kotla... bijelji od lubanje, sa širokim, modro crvenim očima i nosom koji je bio plosnat poput zmijinog s prorezima umjesto nosnica... Lord Voldemort je ponovno uskrsnuo.“

Ne možemo se ne čuditi: 'Je li ovo primjereno za djecu?'

ZAKLJUČAK

Različiti problematični aspekti Harryja Pottera ne uspijevaju odvratiti od njega mnoge čitatelje, uključujući i katolike. Zašto je to tako? Harry i njegovi prijatelji ('heroji') nisu tipični uzori koje bi djeca trebala imati. Ono što mladi čitatelji vide da izmišljeni likovi rade, i oni to žele raditi. Oni počinju razmišljati budući da taj lik to radi, onda je to normalno ili barem prihvatljivo. Poznata je činjenica da im knjige koje čitaju daju ideje. Hoće li te ideje biti konstruktivne ili destruktivne ovisi o knjizi i poruci koju ona daje. Harry Potter redovito laže i to mu prolazi. Ne mislite li da će dijete misliti da je nepravedno kada se njemu ne odobrava ono što se Harryju odobrava? 

Oni koji hvale djela spisateljice Rowling stalno ističu pohvalno kako priča prikazuje borbu između dobra i zla. No, što je tu dobro,a što zlo? Kada lik ima tolike mane poput Harryja, riječ 'dobar' ne pada nam na um. Za mene to ne izgleda kao borba između dobra i zla – već mi izgleda kao borba između zla i malo manjeg zla. 

A što se tiče vještičarenja u knjigama, ljudi govore kako je bezopasno, da nema ništa s okultnim, itd. Ako pretražite internet kada upišete riječ 'vještičarenje' Harry Potter će izaći kao sedmi na listi rezultata. Broj sedam (a to je bilo u rujnu 2001. ubrzo nakon što su knjige objavljene: webmaster)! A to uz druge web stranice koje reklamiraju pribor poput knjiga čarolija, 'krunice' vještica pa čak i kotlove za prodaju. Knjige o vještičarenju i čarolijama spominju kako su knjige Harryja Pottera sjajne jer su 'vještice ograničene samo ograničenjima mašta njihovih autora – i njihovih čitatelja.' 23 Nikako se ne može zanijekati veza između Harryja Pottera i okultnog kada to tako jasno piše. Razlog za čast koju autori knjiga o vještičarenju ukazuju nije slučajna. Ne može se opravdati pukim sličnim ukusom. 

Gospodin kaže: „Čuvajte se lažnih proroka, što vam dolaze u ovčjem ruhu, a unutra su grabežljivi vuci! Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Isto tako, svako dobro stablo rađa dobrim plodom, a zlo stablo rađa zlim plodom. Ne može dobro stablo roditi zlim plodom, a zlo stablo dobrim plodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim plodom, siječe se i u oganj baca. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.“ 24

Koji su plodovi knjiga o Harryju Potteru? J.K.Rowling, bivša učiteljica, oduševljena je vidjeti kakve sve ideje potiču njezine knjige.25 Provjerite bilo koji website o savjetima za učiteljice i vidjet ćete obilje ideja kako integrirati priče Harryja Pottera u kurikulum. Otiđite u bilo koju trgovinu pribora za učiteljice da biste saznali kada se održavaju satovi za djecu o vještičarenju i čaranju. Želite li ideju za sat znanosti? Upitajte gospođu na dječjem odjelu u knjižnici o najnovijim eksperimentima inspiriranima Harry Potterom i ona će vam dati pregršt ideja. Mogućnosti su beskrajne. Zapravo, čak su i određene 'crkve' počele slijediti te ludost. U Engleskoj, jedna je crkva imala natpise i druge simbole iz Harryja Pottera po zidovima. Pastor se odjenuo poput Albusa Dumbledorea, uz ostale koji su bili maskirani poput Harryja, pjesme o Bezjacima i metloboja. Koji je razlog tom apsurdu? Bilo je povezano s poslanicom, Jakovljevom 1,17-2726, koja govori o Božjim blagoslovima.27

Ako 'Harry Potter' ima takav utjecaj na odrasle, što će to učiniti našoj djeci? Ne želim to saznati. Ovo drvo treba odrezati i baciti u vatru prije negoli još veći broj djece počne ubirati njegov plod. Ne možemo ih naučiti o moralu i etici kod kuće i školi da to sve bude poništeno u dokolici. Djeca vrlo lako prepoznaju takve proturječnosti. Pogodite koji će primjer slijediti, a koji će baciti kroz prozor. 


Gđica. Andrea Stoltz diplomirala je na koledžu St. Thomas Aquinas u Kaliforniji. Nakon diplome podučavala je tri godine u osnovnim školama FSSPX-a; prvo u školi Presvetog Srca u Manceloni, MI, a zatim na akademiji Sv. Vinka Paulskog u Kansas Cityju, Mo (nakon toga još 2 godine u školi časnih sestara Dominikanki u Post Fallsu, ID. Napisala je ovaj članak jer su neki od njezinih učenika čitali Harry Pottera. Sada podučava sa Dominikankama u Fanjeauxu. 

Fusnote:
1. Webster’s Unabridged Dictionary: "čin ili pojava korištenja vračanja sa zlom namjerom; navodno općenje s đavlom."
2. The Sorcerer’s Stone(u Americi knjiga Kamen čarobnjaka) je u Europi The Philosopher’s Stone(Kamen mudraca). Rowling je smatrala da će riječ 'čarobnjak' biti bliža Amerikancima od 'mudraca'. 
3. Miks nogometa, košarke i hokeja, koji se igra u zraku na metlama. 
4. U povijesti okultnog postoji vjerovanje da je kamen mudraca zapravo prah koji kad se izmiješa pravilno i s pravom čarolijom može pretvoriti druge metale u zlato i proizvesti eliksir života, koji će učiniti onoga koji ga popije besmrtnim. Tako se to i spisateljica Rowling opisala u knjizi. Alkemit koji je to navodno otkrio bio je Nicholas Flamel, kojeg se također spominje pod tim imenom i u stvarnoj starosti u knjizi Kamen mudraca. 
5. Odaju tajni podigao je jedan od utemeljitelja Hogwartsa, Salazar Slytherin. On je sakri/o neopisivo zlo u Odaju, koje je mogao osloboditi samo njegov zakoniti nasljednik, da bi oslobodio školu svih onih koji nisu 'vrijedni' prakticiranja magije. (tj. rođenih Bezjaka)
6. Basilisk je ogromna zmija koja, kada je se izravno pogleda, ubija. Kada je se pogleda neizravno, onda samo 'skamenjuje', odnosno, baca žrtvu u komu.
7. Pola orao, pola konj. 
8. Zatvor čarobnjaka. 
9. Čuvari Azkabana koji isisavaju dušu. 
10. Tri neoprostive kletve: jedna baca žrtvu u vrstu nekontroliranih napada; druga daje čarobnjaku potpunu kontrolu nad voljom žrtve i treća ubija žrtvu. Za korištenje tih kletvi kažnjava se doživotnim zatvorom u Azkabanu. 11. Američki izdavač knjiga spisateljice Rowling.
12. harrypotter.warnerbros.com.
13. Scholastic.com on-line intervju od 3. veljače 2000.
14. Predstavnik Bloomsbury Publishing. Bloomsbury je britanski izdavač.
15. Sa sastojcima poput mrežokrilaca, praha roga dvoroga, i komadića osobe u koju se želite pretvoriti, ovaj će napitak učiniti da korisnik izgleda i zvuči poput neke druge osobe. 
16. U četvrtom nastavku saznajemo da su pera uzeta s Fawkesa, feniksa Albusa Dumbledorea. Da, on je nazvan prema Guy Fawkes, koji je pokušao 1605. Izvesti atentat na kralja. Fawkesov lik se još i danas svake godine pali u nekim djelovima u Engleskoj. Feniksi redovito izgore u vatri i ponovno se vraćaju u život. 
17. Iz latinskog, lupus, znači "vuk". Profesor Lupin je vukodlak..
18. Richard Abanes, Harry Potter and the Bible(Camp Hill: Horizon, 2001), str.22-24.
19. Webster’s Dictionary.
20. Scholastic.com
21. Isto
22. Rowling, Odaja tajni.
23. Pauline Bartel, Spellcasters: Witches and Witchcraft in History, Folklore, and Popular Culture (Dallas: Taylor Trade Publishing, 2000), str.244-247.
24. Matej 7:15-20.
25. Scholastic.com
26. Protestantske verzije Biblije - King James Version.
27. Ruth Gledhill, "Crkva mami mlade Harry Potterom", The London Times, 1. rujna 2000.