petak, 30. prosinca 2016.

Sv. Franjo Saleški 3. - O prijateljstvu, i to najprije o rđavom i lakomom


Među duševnim je strastima prva ljubav. Ona kraljuje svim pojavama srca, sve ubraja u se i čini nas slične onome, što ljubimo. Zato se čuvaj, Filotea, opake ljubavi, jer ćeš se odmah i sama izopačiti. No prijateljstvo je najopasnija ljubav. Svaka druga ljubav može postojati, da se ne dijeli s drugim, a prijateljstvo baš i stoji u tome, da se dva ljube. Pa zato gotovo i ne možeš drugome biti prijateljem, da ne prioneš uz njegova svojstva. Nije svaka ljubav prijateljstvo; jer prvo, čovjek može ljubiti, a da ga drugi ne ljubi, i to je ljubav, a ne prijateljstvo, jer je prijateljstvo uzajamna ljubav, pa ako nije uzajamna, nema prijateljstva. Drugo, nije dosta, da bude ljubav uzajamna, nego osobe moraju znati, da se međusobno ljube. Ako li ne znadu, bit će ljubav, ali neće biti prijateljstvo. Treće, mora k tome biti među njima neka sveza, a to je osnovica prijateljstva. 

Prema svezi ili saobraćaju razlikuje se i prijateljstvo. A sveze se razlikuju prema dobrima, što ih daju ili propisuju. Ako su ta  dobra kriva i isprazna, bit će i prijateljstvo krivo i isprazno. Ako su dobra prava, bit će i prijateljstvo pravo; a što su izvrsnija dobra, bit će izvrsnije prijateljstvo. Kao što je med izvrsniji, kad se bere s biranijeg cvijeća, i ljubav je izvrsnija, kad se osniva na dragocjenijoj svezi. U Herakliji, u Pontu, ima otrovna meda. Koji ga uživaju, obezumi ih, jer ga pčele beru po nalipu, kojega ondje ima sva sila. Tako je krivo i opako prijateljstvo, što se osniva na priopćivanju krivih i opakih dobra.

Podavanje sjetilnih naslada živinska je međurodna sklonost i užitak, pa se među ljudima i ne može zvati prijateljstvom kao ni među magarcima i konjima. I da nema u ženidbi drugih sveza, ne bi ni u njoj bilo prijateljstva. No u braku je zajednički život, rad, imetak, ljubav i nerazriješiva vjernost, stoga je bračno prijateljstvo pravo i sveto prijateljstvo.

Prijateljstvo, osnovano na zajednici tjelesnih naslada posve je surovo i nedostojno imena prijateljstva, kao i ono, što se osniva na ništetnim i ispraznim krepostima, jer i te kreposti zavise o sjetilima. Zovem sjetilnim nasladama one, koje neposredno i ponajprije ugađaju vanjskim sjetilima. Tako se ljudi naslađuju ljepotom, lijepim glasom, dodirom itd. Ništetne su kreposti neke vještine i isprazna svojstva, što ih slabići duhom nazivaju krepostima i savršenostima. Slušaj samo većinu djevojaka, žena i mladića, pa ćeš čuti, gdje bez pretvaranja govore: "Ovo je veoma krepostan čovjek i uvelike savršen: krasno pleše, dobro igra sve igre, odijeva se ukusno, divno pjeva, šali se uljudno, dobro se vlada." A lakrdijaši drže najkreposnijima najveće lakrdijaše. Sve se ovo proteže na sjetila. Zato se i prijateljstvo, što potječe odatle, zove sjetilno, ništavno i isprazno, pa se bolje može zvati ludorijom nego prijateljstvom. Taka su redovito prijateljstva mladih ljudi, koji gledaju na brk, na kose, na nježne poglede, na odijelo, na mladost i na brbljavost. Ta prijateljstva dolikuju dobi ljubavnika, kojima je krepost još neznatna, a sud istom pupa. Zato su ta prijateljstva i nestalna pa se tope kao snijeg na suncu.

Filotea str. 264. - 267.

utorak, 27. prosinca 2016.

Uloga majke u odgoju i obrazovanju



„Ja sam dužan svojoj majci. Kreposti lako prelaze s majke u srca njezine djece, koja rado čine ono što trebaju.“ (Arški župnik)

Pelene. Ručak. Telefon.

Majčinstvo je naizgled ponekad obilježeno zamornim mijenjanjem pelena, ogorčenjem zbog pripremanja ručka i frustracije zbog nemogućnosti uživanja u telefonskom razgovoru jer je beba počela plakati. Ali usred te vike domaćeg života, katoličke majke zaista mogu naći spokoj u duši jer znaju da vrše Božju volju dok podižu duše za nebo. Podizanje djece je vrijedan i ispunjavajući posao koji posvećuje majku i pomaže joj da raste u kreposti. Svaki stupanj razvoja djece poziva na drugačiji majčinski pristup koji crpi iz njenih snaga. 

Razvoj ranog djetinjastva: od rođenja do četvrte godine 

Važna okolnost za vrijeme tih godina je da majka mora biti kod kuće za svoju djecu. Papa Pio XI. napisao je da je sam civilni poredak u opasnosti “ako je čak i majka obitelji, na veliku štetu njenog doma, prisiljena otići i tražiti uzdržavanje svojim vlastitim radom.“ [1]
Djeca te dobi doživljavaju psihološki razvoj u većoj mjeri od ljudi nego njihove vanjske okoline. Također ostaje jako malo sjećanja u memoriji odrasle osobe o događajima prije druge godine – najčešće se ničega ne sjećamo iz tog razdoblja. To je zato što se tada mozak dramatično brzo razvija. PET snimke pokazuju koliko mozak naraste od rođenja do 12 mjeseca tako da  mozak  jednogodišnje bebe izgleda više kao mozak odrasle osobe nego mozak novorođenčeta.[2] Važno je da u tom razdoblju života majke provedu mnogo vremena sa svojom malom djecom i predškolcima. 
Kritična stvar je velika kvantiteta vremena, a ne “kvalitetno vrijeme”. Letargične kao i hiperaktivne majke bit će jednako dobre ako su jednostavno dostupne svojoj dječici. Jednogodišnjak će ponekad doći do svoje majke i provesti četiri, pet minuta naslanjajući se na nju. Dijete treba tu sigurnost. Nakon toga dijete opet odjuri da bi se igralo. Majka mora biti u kući da bi se to dogodilo. Može biti štetno za djetetov razvoj kada majka radi izvan kuće. Stabilnost je dobra stvar u tom razdoblju, ali čak i da se obitelj seli svake godine, prisutnost i dostupnost majke kućanice prirodno će ublažiti posljedice preseljenja. 
Nedavna studija potvrđuje ono što je Pio XI. podučavao prije skoro 80 godina. Istraživači su promatrali utjecaj siromaštva na djetetov razvoj. Otkrili su da “je među zaštitnim faktorima koji su učinili tu djecu otpornijima, sigurna povezanost s njihovim starateljima među najvažnijima.”[3] Drugim riječima, stvorite  emocionalno siguran i stabilan obiteljski život i na vašu djecu neće utjecati opomene pred isključivanje struje niti stari, korišteni namještaj. 

Želja za ugađanjem majci

Djeca prije sedme godine vrlo lijepo odgovaraju majci i žele joj udovoljiti. Koristite to na vašu korist. Možete biti izravni i reći da niste sretni zbog njihovog ponašanja. Učinite to osobnim. To djeluje kod petogodišnjaka; a kod šesnaestogodišnjaka to više nema nikakav utjecaj. 
Ta želja za ugađanjem vas kao majke također znači da vaša raspoloženja imaju veliki utjecaj na njih. Njihova emocionalna sigurnost ovisi o vašoj vlastitoj radosti ili tuzi svakoga dana. Ali dublja emocionalna nestabilnost u majci ima čak i gori negativni utjecaj. Dok studije pokazuju kako postporođajna depresija nema trajan utjecaj na dijete, istraživači mozga pokazali su da dugotrajna depresija izravno utječe na djetetovu sposobnost za učenje i da odgovori na podražaj. Lijevi prednji dio mozga pokazao je smanjenu aktivnost za 40% kod beba koje su bile na promatranju s deprimiranim majkama. Taj dio mozga povezan je s vanjskim emocijama. Međutim, devet od deset beba majki koje nisu bolovale od depresije pokazale su visoku stupanj aktivnosti lijevog prednjeg djela mozga.[4]
Doba kada je beba u najvećoj opasnosti od “kasnijih problema s ponašanjem i kognitivnim poremećajima” od majčine depresije je između šest i dvanaest mjeseci. Dugotrajnu depresiju treba liječiti, prvo u sakramentalnoj ispovijedi; zatim, slušajući savjete svoga pastira, a na kraju i kroz profesionalno savjetovanje ako tako svećenik predloži. 
Majke su vrlo zauzete oko svoje male djece. Bog im daje milost i snagu da se nose sa svojim obiteljima, ali one moraju tražiti taj blagoslov. Bog želi od vas kao majki da hranite i brinete za svoju djecu, ali također i da budete njihova prva učiteljica.[5]
Djeca trebaju učiti abecedu od svojih majki jer ona je predškolska učiteljica. Predškolska djeca također uče kako se ponašati na Misi od svojih roditelja. Dvogodišnjaci su sposobni sjediti i klečati mirno, a da se ne okreću niti pretjerano ne vrpolje, od molitve u podnožju oltara do Kyrie. Trogodišnjaci skoro mogu izdržati tako kroz cijelu nedjeljnu Misu. Četverogodišnjaci se mogu pristojno ponašati kroz čitavu nedjeljnu pjevanu Misu ili tihu Misu sa propovijedi. 
Ali roditelji moraju očekivati takvo ponašanje i konzistentno to učvršćivati. Vjerske knjige u boji, strateški raspored sjedenja uz roditelja i popravljanje ruku koje se klate ili nogu koje se kližu trebali bi biti dovoljni. Batine također pojačavaju važnost da se bude miran i tih u crkvi, ali koristite to samo rijetko, izađite van  i prvo ih na to upozorite. Ja uskratim krafne nakon Mise onima koji se nisu lijepo ponašali. Tu djecu zadržim u kapelici nakon Mise da izmole svoje molitve i vježbaju uspravno klečanje, umjesto da im dozvolim da se dure dok gledaju svoju braću i sestre kako jedu krafne. 

Granice

Dvogodišnjaci i trogodišnjaci moraju naučiti granice. Počinju razvijati snažnu volju, a ne mogu ju još kontrolirati. Majke moraju biti čvrste i dosljedne. “Ne” znači ne, bez obzira na dramatičnost dječjeg temperamentnog ispada. Očeva uloga je vrlo važna u pružanju te čvrstoće  i svojom vlastitom odlučnošću i podržavajući svoju ženu. 
Vrlo kritična komponenta zdravog ranog djetinjstva je eliminiranje televizije. Brojne studije otkrivaju štetni utjecaj gledanja televizije. I “dobar” i “loš” televizijski program doprinose djetetovom nedostatku pažnje jer se scene mijenjaju svakih 30 sekundi. U članku koji sam napisao ranije ove godine za časopis The Latin Mass, spomenuo sam studiju koja pokazuje da  “TV umanjuje intenzitet igre i smanjuju na pola vrijeme koje je dijete fokusirano na danu igračku.” Ta studija rađena je tako da TV radi u pozadini, čak da djeca nisu zapravo pratila TV program. [6]
Kroz cijelo djetinjstvo, majka treba ispravljati djetetov stav prema poslu. Dr. Rudolf Allers, pionirski katolički psiholog, napisao je da "roditelji trebaju rano upoznati djecu s prirodom posla... i malo dijete uvijek može pospremiti svoje igračke... i lako može naučiti da su te sitne dužnosti njegov posao.“ Umjesto da dijete reagira na preteška roditeljska očekivanja u savršenstvu ili, na drugom kraju spektra, da osjeća da je stalno smetnja na putu, ispravno vježbanje u dužnostima “pomaže umanjivanju udaljenosti između djeteta i odrasle osoba... ono već zna da postaje kolega radnik i odrasta u duhu svojevoljne marljivosti.“[7]

Godine prije prve Svete Pričesti: od vrtića do drugog razreda 

Kada se radi o vrtiću, postoje dvije zdrave mogućnosti: tradicionalna katolička škola ili školovanje kod kuće. Puno je zdravije za dijete od 5 ili 6 godina da nastavi učiti od svoje majke kod kuće nego da provodi sate i sate svaki dan u grupi s djecom iz susjedstva u okruženju javne škole. Katolička škola, s druge strane, mora imati krajnji čovjekov cilj (vječno spasenje) za svoj glavni cilj, prema papi Piu XI. [8]
U prvom ili drugom razredu, dijete uči čitati. To pred njim otvara jedan novi svijet. Majčina uloga mijenja se značajno od izravnog podučavanja u predškoli do nadgledanja učenja iz knjiga u osnovnoj školi. Katolička djeca koja uglavnom ne gledaju TV prirodno će postati gorljivi čitači. Oni također trebaju društvene igre i zabavne aktivnosti. Apsolutno se ne smiju dozvoliti video igrice. Umjesto njih, dijete mora imati preciznu i urednu sliku stvarnosti. Povremeni nenasilni crtić bez reklama (poput crtića o Winnie Poohu) bolji je od interaktivnih video igara. Oni uče više od igre, ali to je dio problema. Oni žude za učenjem, a to vodi prema sve duljim vremenskim razdobljima pred kompjuterom kroz godine te na kraju vodi u korištenje interneta, moderni način razmišljanja i pornografiju – u vašoj prekrasnoj katoličkoj obitelji. Odrežite to u korijenu.

Prva Sveta pričest

Majka treba aktivno pripremati svoju djecu za prvu svetu pričest. U mom poslu koordiniranja satova katekizma i pripreme za sakramente, susreo sam se s dva tipa roditelja. Prvi tip želi pripremiti svoju djecu već od njihovog petog rođendana. Drugi tip čeka dok djeca nisu tinejdžeri. Očito, čekati predugo nije dobro, a pripremati dijete koje ima jedva pet godina je nešto drugo. Neka djeca su bistra i napredna (kao što je sam papa sv. Pio X. primijetio); a neka nisu. Najbolji odgovor je da razgovarate o tome s vašim mužem i da donesete zajedničku odluku. Pitajte vašeg župnika i učitelja prve svete pričesti za savjet. Većina djece treba započeti s podukom za pripremu na prvu svetu pričest nakon šestog rođendana. 
Majka treba biti vrlo angažirana, učeći dijete potrebne molitve preko tjedna i govoreći o Isusu i Mariji. Zadnja dva mjeseca govorite o Presvetoj Hostiji svaki tjedan. Ispitujte ih o ispovijedi i provjerite razumiju li čitavi proces. Razgovarajte o razlici između posvećene i neposvećene hostije nekoliko tjedana prije nego prime sakrament. Vaš muž vas isto treba podržavati i proći gradivo s djetetom, ali majka je obično više uključena u obrazovanje u ranom djetinjstvu. 

Prva četiri razreda: od osam do dvanaest godina

Do vremena kada vaše dijete dostigne treći razred, oko osme godine, vaša uloga majke je usmjeravati i nadopunjavati ono što vaše dijete uči kroz knjige, lekcije i projekte. 
Većina obitelji treba koristiti pravu školu u toj dobi umjesto školovanja kod kuće, ali majčino školovanje kod kuće još uvijek će biti efikasno dok god je majka dosljedna. To je posebno istinito za melankolične djevojke, ali djeca svih temperamenata mogu se tako školovati ako je okruženje dosljedno. Podrška muža je apsolutno potrebna. Bez njegove aktivne potpore ili barem pozitivnog odobravanje to neće uspjeti.
Lakše je djevojke školovati kod kuće – i ono je efikasnije. Dječaci, pogotovo oko petnaeste godine, trebaju muškog učitelja kao uzor i kao nalogodavca. Majčina uloga kao primarne učiteljice postaje manje efikasna kako dječaci odrastaju. P. Thomas Hughes pisao je o tradicionalnom jezuitskom obrazovanju i ulozi muškog učitelja. Njegovim riječima: 
„To je zaista važan trenutak, kada muškarac postaje učitelj drugih. Oni su možda tek dječaci. Ali, bilo da su dječaci koji tek odrastaju ili mladići na prijelazu u muževnost, njihov učitelj mora biti učitelj muškaraca; čak i više malim dječacima nego muškarcu, utoliko što njegova kontrola nad mlađim učenicima mora biti potpunija.“[9]
Zašto je ta kontrola dječaka tako važna? Prema p. Hughesu, zato što mora “formirati čitavu ljudsku prirodu, koja je još savitljiva i poučljiva.”
Uloga majke za njezino dijete od osme do dvanaeste godine je da nastavi pomagati s čitanjem, pisanjem, matematikom i drugim predmetima, bilo da je ona primarna učiteljica ili dijete ima drugog učitelja. Majka mora biti prva kojoj će dijete dotrčati za pomoć oko zadaće. Majka također nastavlja imati aktivnu ulogu oko katehetske poduke. Vjeronauk se mora podučavati svake godine; on se ne smije samo ubaciti onih godina kada je prva Sveta Pričest i Potvrda. On se može podučavati u obliku pitanja – odgovora (kao u katekizmu), priča iz Biblije, poduke o Misi i životima svetaca. 
Majka treba ohrabriti i opomenuti svoju djecu između osme i dvanaeste godine u vezi sudjelovanja na Misi. Ona treba redovito komunicirati sa svojim mužem u vezi primjernog ponašanja na Misi (propisnog klečanja), korištenja misala, molitva nakon Mise, drugih pobožnosti kod kuće i, naravno, ministriranja za dječake. Učiti kako ministrirati na Misi približava ih Bogu i Crkvi dok ih podučava kako da budu muškarci u isto vrijeme. 
Stabilna kućna atmosfera u toj dobi je kritična. Pokušajte se ne seliti iz kuće u kuću u tom razdoblju. Oni trebaju kućnu stabilnost da mogu sagraditi temelje nepromjenjivih metafizičkih istina o kojima mogu ovisiti. Oni više uče iz primjera i od okruženja nego kad napamet uče iz knjiga -  iako je i učenje iz knjiga važno! 

Potvrda

I majka i otac trebaju pripremati dijete za Potvrdu. Majka je možda učinila najviše posla pripremajući dijete za prvu Svetu Pričest; sada bi otac trebao isto toliko posla odraditi kao majka ispitujući dijete potrebne molitve i gradivo za Potvrdu. Međutim, roditelji se trebaju oduprijeti napasti da odaberu svom djetetu kuma za Potvrdu. Neka dijete izabere svog vlastitog kuma; to gradi samopouzdanje i pomaže djetetu da nauči da je njegova katolička vjera njegova, a ne samo još jedan mrgodan posao u kojem sudjeluje samo da zadovolji roditelje. Katekizam Tridentskog sabora podučava da se potvrda ne smije odgađati do adolescencije[10]; ako tradicionalni biskup nije dostupan prije nego dijete navrši trinaest ili četrnaest godina, razmislite o putovanju autom ili avionom do nekog grada gdje vaše dijete može biti potvrđeno tradicionalnim obredom. 

Kako se dijete razvija, ono postepeno primjećuje da je očev autoritet veći nego majčin. Djeca su malo manje motivirana time da usrećuju svoju majku nego kada su bila mlađa od deset godina. Pa opet taj prijelaz u adolescenciju budi u djetetu želje i dužnosti da ovladaju novim odgovornostima. To je posebno istinito za najstarijeg dječaka ili najstariju djevojčicu. To treba majka uravnotežiti. Vi želite ohrabriti osjećaj odgovornosti, ali ne želite pritom obeshrabriti dijete tako što ga previše opterećujete. Psiholog i autor Kevin Leman napisao je da najstarija djeca od koje se očekuje da budu “savršena” mogu voditi vrlo neuredne, letargične živote kao odrasli. “Aljkavi i loši studenti,” napisao je dr. Leman, “često su obeshrabreni perfekcionisti koji su odustali truditi se jer im je neuspjeh bio prebolan.“ [11]

Rana adolescencija: od trinaeste do petnaeste godine

Prirodne strasti divljaju u ovom stupnju razvoja. Majka mora biti uporna i smirena kada se suoči s bijesnim emocijama svog mladog tinejdžera. Sv. Toma Akvinski ocrtao je te razdražljive strasti prije 800 godina u Summi Theologici. Školski upravitelji možda ne poznaju tomistiku, ali sigurno su dobro upoznati s ljutnjom, drskošću, strahom, nadom i očajem (lista strasti sv. Tome) kada se bave mladim srednjoškolcima. 
Dosljedna kućna atmosfera ostaje i dalje važna u ovom stupnju kao i kada je dijete bilo u osnovnoj školi. Čak i ako se morate seliti, roditeljski pristup uvijek mora biti isti i disciplinarne granice moraju biti postavljene (i pokušajte ih ne upisati u sekularnu bezbožnu javnu srednju školu). 

Ovladavanje sobom

Tu treba spomenuti dvije važne činjenice. Mladi tinejdžer treba na nečemu raditi i treba postati dobar u tome: u nekom sportu, sviranju nekog glazbala ili se čak treba okušati u kulinarstvu. Dijete se treba pomučiti u nekim područjima godinama i postepeno postajati boljim dok time ne ovlada. Nogomet, truba, bejzbol, klarinet, klizanje ili pripremanje obroka od pet sljedova svi imaju važnu zajedničku crtu za mladog adolescenta: zahtijevaju konstantnu praksu, poduku od iskusne odrasle osobe, uče adolescenta samopouzdanju da preuzima odrasle odgovornosti. Ako se tome ne nauči, mlada odrasla osoba može postati emocionalno nestabilna. 
Druga je da školovanje kod kuće u toj dobi nije baš efikasno. Majka ne može podučavati četrnaestogodišnjaka tako što sjedi uz njega, daje mu zadatke i onda ga ostavi na dvadeset minuta kao što je to radila kada je imao sedam godina. Mladi tinejdžer više automatski ne radi ono što njegova majka kaže. On sumnja u njezinu mudrost svojom nediscipliniranom inteligencijom i buni se protiv njezinog autoriteta svojim nekontroliranim emocijama. 
Mladi adolescent treba muškog učitelja uz majku, ili u pravoj školi, ili kao tutora uz oca koji uzima vrlo aktivnu ulogu kao primarni učitelj. Većina očeva može pratiti domaće zadaće i provesti nešto vremena svake večeri podupirući majku. 
Mlada adolescentica pak treba i muškog učitelja i žensku učiteljicu kao uzore u svom životu, kao dodatak roditeljima, tako da se ona nauči damskom ponašanju i kreposti koji su važni koncepti sami po sebi, ne samo zato što je mama tako rekla. 
Tinejdžer se buni. On propituje. Cilj je kanalizirati to ispitivanje umjesto da ga se uguši. Ovih dana, on se može pitati o vladi, koncilijarnoj Crkvi, gradnji cesta, makroekonomiji i drugim neispitanim aspektima modernog života. Ali oni trebaju učiti od drugih odraslih uzora da je katolička vjera jedna i jedina istinita vjera koju nam je dao Sam Krist. Vjera nije puko ekscentrično pretpostavljanje djetetovih roditelja koje treba odbaciti u stranu ako dijete želi izraziti svoju vlastitu individualnost. To je, nažalost, prečesto zašto mladi odrasli prestanu ići na tradicionalnu latinsku Misu. 

Milosrđe u podizanju djece

Sv. Ivan Bosco jednom je rekao da milosrđe mora pokretati sav rad s djecom. Njegova je metoda bila nagovoriti djecu da ona žele sama od sebe biti dobra. Kada vaš trinaestogodišnjak ili petnaestogodišnjak vidi da je disciplina za njegovo vlastito dobro i da je zapravo pravedna, on će puno bolje reagirati. Ali to zahtijeva puno strpljenja kod učitelja i roditelja. Molite se anđelu čuvaru vašeg djeteta da vas zagovara. 
Don Bosco također je primijetio da “ako je kažnjavatelj milosrdan, onda on može biti koliko god želi čvrst“.  Govorio je o poštovanju koje učitelj mora imati za svoje studente kao krštene katolike. Taj pristup je vidljivo drugačiji od ravnatelja tog vremena. On je zahtijevao posluh i stalno ohrabrivao djecu da se lijepo ponašaju, ali trpio je i njihovu prirodnu naprasitost. Posjetitelji su primjećivali njegovu osobnu strogost i pažljivost kod strogog rasporeda, ali i puno vike i trke izvan razreda. 

Kasnija adolescencija: od šesnaeste do devetnaeste godine 

Kada vaše dijete dostigne period od 16-19 godine, vaša majčinska uloga je donekle umanjena. Vi ga savjetujete kada tinejdžer donosi neku odluku, ali više ne trebate prati njegovo rublje. On je već to trebao naučiti. Majke s više tinejdžera skoro nikada ne trebaju prati suđe. Njezin posao je da provjeri je li sve kako treba u kuhinji i popravi ono što su tinejdžeri propustili (ili ih podsjetiti da to naprave), poput brisanja površina ili opranog suđa. 

Vođenje kućanstva

Vaša uloga sada je upravljati kućanstvom. Vi ste sada više menadžer nego radnik. Tinejdžeri i oni malo mlađi sposobni su raditi i to je dobro za njih. Pola sata do 45 minuta kućanskih poslova dnevno nije nerazumno, čak i ako imaju domaće zadaće ili trening. Vaša majčinska uloga je podsjetiti tinejdžere na njihove dužnosti, pohvaliti ih i zahvaliti im za napravljeni posao i upozoriti ih na posljedice gubljenja privilegija ako zabušavaju kod svojih dužnosti. Tu kaznu obično bi trebao dati otac. 
Apsolutne granice još uvijek postoje. To su pravila ponašanja i morala u vašoj obitelji koje dijete treba slušati bez obzira na dob. Dijete od četrnaest godina treba potpuno razumjeti da te moralne granice dolaze od Boga, a ne njegovih roditelja. Do šesnaeste dijete treba razumjeti da je on član svoje zajednice, svoje župe, vojujuće Crkve, kao i svoje vlastite obitelji. Ne preporučam školovanje kod kuće za tinejdžere osim ako ne postoji vrlo dobar razlog za to. 
Tinejdžeri, bez obzira koliko kreposni, apsolutno nikada ne bi trebali imati priliku biti sami s mlađom sestrom, sestričnom ili nećakinjom. Nikada ne ostavljajte tinejdžera da sam čuva dijete osim ako nije dio neke takve grupe. 

Uloga oca

Tinejdžeri trebaju oca i njemu odgovaraju. Do šesnaeste godine oni imaju puno manje poštovanja prema majčinom autoritetu i nisu motivirani da joj ugode. Odnos s majkom se mijenja; tinejdžeri na kraju razviju više poštovanja prema njoj kako odrastu. U međuvremenu tinejdžer treba graditi snažnu vezu sa svojim ocem sudjelujući s njim u nekim aktivnostima (poput učenja vožnje). Otac također mora podržati majku i ne smije tolerirati ikakvo nepoštivanje prema njoj. Njegovi pozitivni komentari o majci obitelji pomoći će održati snažnu vezu između djece tinejdžera i njihove majke. 

Tinejdžerske dužnosti

Do vremena kada dijete ima 18 ili 19 godina, on ili ona trebaju znati kako voditi i održavati moderno kućanstvo: služiti se perilicom suđa i rublja, sušilicom, usisavačem, štednjakom i pećnicom, odčepiti zahod, promijeniti filtere na klima uređaju, pospremiti cijeli stan, provjeriti ulje na autu, pokositi travu, itd. U tome treba postepeno napredovati od toga da, na primjer, sa šest godina slaže ručnike do usisavanja s deset godina, do pranja suđa s trinaest itd. Nekoliko slomljenih tanjura kroz nekoliko godina vrijedi vaše majčinske brige, dok shvatite da je nekoliko tanjura (i novih rozih potkošulja zbog pranja rublja u boji s bijelim rubljem) žrtvovano u vašem pohodu da podignete samostalne, zrele dame i gospodu. Vaš pravi cilj je vratiti duše natrag Bogu, koji ih je privremeno povjerio vašoj majčinskoj brizi.

Zaključak

U formiranju dobro prilagođene djece da poznaju, ljube i služe Bogu, majka mora: 
1. Pružiti stabilnu atmosferu punu ljubavi i brige.
2. Osigurati da su granice dosljedne i usklađene s crkvenim naukom. 
3. Prepoznati da djeca imaju različite potrebe kako odrastaju. Mnoge majke su prepopustljive s mlađom djecom i prestroge s tinejdžerima. 
4. Najvažnija stvar koju majka može učiniti za svoju djecu je da voli svoga muža. Sva briga i njega svijeta bit će upropaštene onaj dan kada objavi svoj razvod svojoj djeci. 
Muževnost se može sažetu u jednu riječ: žrtva. Ženstvenost se može sažeti u drugu riječ: podčinjenost.[12] Kada se muškarac žrtvuje za svoju obitelj i kada se žena podčinjava svom mužu, iz toga proizlazi sklad i djeca tako imaju stabilno okruženje koje im treba. 

________________________________________
Michael J. Rayes je cjeloživotni katolik, muž i otac sedmero djece. Njegovu novu knjigu o tome kako se djeca mogu naučiti ponašati na Misi objavit će Rafka Press.
________________________________________
Bilješke:
1 Papa Pio XI., Casti Connubii, 31. prosinac 1930., br. 120.
2 Rima Shore, Rethinking the Brain (New York: Families and Work Institute, 2003) str. 21.
3 Shore, Rethinking the Brain, str. 46.
4 Shore, Rethinking the Brain, str. 39.
5 Pio XI., Divini Illius Magistri, 31. prosinac 1929., str. 32.
6 Greg Toppo, “Čak i TV u pozadini može utjecati na dječju pažnju” (USA Todayonline: 15. srpanj 2008.) §.3.
7 Rudolph Allers, MD, Understanding Children and Preparing Them for Life (Fort Collins, CO: Roman Catholic Books) str. 11.
8 Pio XI., Divini Illius Magistri, Dec. 31, 1929, no.18.
9 Rev. Thomas Hughes, S.J., Loyola and the Educational System of the Jesuits(Ridgefield, CT: Roger A. McCaffrey Publishing) str.175-176.
10 McHugh & Callan, trans., The Catechism of the Council of Trent (Rockford, IL: TAN Books and Publishers, Inc., 1982, orig. publ. 1923) str.207-208.
11 Dr. Kevin Leman, The Birth Order Book (New York: Dell Publishing, 1985) str. 217.
12 Cf. Ephesians 5:24-25 & 33; also Rev. George A. Kelly, The Catholic Marriage Manual (New York: Random House, 1958) str. 21-25.

Izvor

četvrtak, 22. prosinca 2016.

Prikladna odjeća za svetu Misu

Iz poštovanja prema našem Gospodinu i za pouku bližnjem, bilo bi lijepo da svi dolaze na Misu čedno i dostojanstveno odjeveni. Kada razmislimo što je Misa, onda će nam i ove upute biti jasne. 



S obzirom da mnogi danas više nemaju pravi osjećaj što to zaista znači, pripremili smo jedan vizualni vodič. Za žene i djevojke se preporuča: suknja koja ne ocrtava obrise tijela i koja pokriva koljena dok se sjedi.












ili haljina








Majica, vesta ili košulja rukava dužih od lakta, zatvorena i ne pripijena:







Ako je majica uža ili ima preveliki izrez, poslužite se maramom:





Za vruće dane kada imate kratke rukave, vrlo je praktičan bolero: 




Cipele trebaju biti uredne i da nisu previsoke pete:














Za pokriti glavu dobri su veo ili marama:




Za muškarce je situacija malo jednostavnija. Oni neka izbjegavaju traperice i uske krojeve. Preporuča se sako, vesta, odijelo s kravatom ili bez nje:




I za kraj jedan inspirativni stari crtež koji prikazuje obitelj kako ide na Misu:




Teško je dati precizne upute o tome kakva je odjeća prikladna za odlazak na Misu. Žene neka se vode time da njihova odjeća bude čedna, ljupka, pristojna, skromna, da ne privlači pažnju i da ne bude izazovna i pretjerana. Muškarci neka paze da im odjeća bude uredna i dostojanstvena. Svi neka imaju na umu da se idu pokloniti Kralju svih kraljeva.



Vaša suradnja dokaz je vaše ljubavi prema Gospodinu u Presvetom Sakramentu i poštovanja prema kući Božjoj. 


Tekst 1 i tekst 2 s razlozima zašto žene trebaju nositi suknju.

Tekstovi o pokrivanju glave kod žena. 

Tekstovi o čednom i pristojnom odijevanju. 


ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Kako mogu pridobiti svog četverogodišnjaka da sudjeluje u našoj svakodnevnoj krunici?


Molitva malene djece vrlo je delikatna stvar. Poput učenika, koji su ukorili one koji su dovodili malu djecu da ih naš Gospodin blagoslovi, nama je teško shvatiti da djeca mogu činiti ono što je nama tako teško, posebo moliti. Pa opet naš Gospodin bio je jasan: "Pustite djecu, neka dođu k meni, i ne branite im; jer je takvih kraljevstvo nebesko." (Mt 19:14).

Djeca zaista mogu moliti, ali samo unutar granica svojih mogućnosti, osobito razumijevanja, koncentracije i opsega pažnje. Štoviše, njihova molitva mora zadržati dječju jednostavnost da bi bila iskrena, odnosno spontanost u traženju onoga što im treba, moleći za mamu i tatu, govoreći Isusu da im je žao zbog svojih pogrešaka, itd. Tekst Mary Reed Newland, "Učiti djecu kako moliti" u knjizi "Odgoj djece" daje neke praktične prijedloge:

Djeca imaju takvu čistu vjeru u djelotvornost molitve da im je lako formirati naviku molitve u raznim prilikama... prilikama manjih kriznih situacija tokom dana... Oni će izreći svoju molitvu naglas, izravno i s čistom vjerom koja je kao gorušičino zrno, oni čekaju da se planina pomakne... Vrlo je lako usaditi naviku i njihov svijet postaje puno sigurniji zbog te vjere da je Bog spreman i voljan pomoći im u svakom trenutku, da to zazivanje Boga postaje njihova druga priroda (str.137.-138.).

Da obiteljska krunica ne postane kao beskrajan zadatak za malu djecu, treba primijeniti ove principe. Prvo treba prepoznati da je svaka obitelj različita i da je svako dijete različito. Postoje neke obitelji i neka djeca koja su navikla na strožu disciplinu, koji će kleknuti ili mirno sjediti za vrijeme moljenja krunice. Postoje drugi kojima je nemoguće sjediti mirno. Disciplina koja je potrebna za krunicu mora biti u skladu s disciplinom koja se zahtijeva u ostatku njihovih života. Ako je obiteljski život u cjelini discipliniran, mali Ivica će znati kako mirno sjediti i biti tiho za vrijeme tog svetog vremena određenog za molitvu. Međutim, treba pokazati fleksibilnost u vanjskim detaljima, ovisno o individualnim okolnostima svakoga djeteta (npr. dobi, temperamentu i zrelosti) i svake obitelji.

Nadalje, ako ometanja nisu zlonamjerna, rastresenost i nedostatak koncentracije ne treba kažnjavati, jer bi inače molitva postala tegobna i bolna. Naglasak treba staviti na pozitivne nagrade truda, poput zabavne aktivnosti ili nagrade nakon molitve krunice. Aktivno sudjelovanje djece, prema njihovoj dobi je vrlo važno. To ne znači samo molitva Oče naš i Zdravo Marijo kada su sposobni. Prije svake desetice treba kratko spomenuti otajstvo i djecu se može pitati za njihove posebne nakane za svaku deseticu. Može se moliti za neku krepost kao i za iskreno kajanje. Na taj način može se obnoviti spontanost na početku svake desetice. 

Još jedan način kako se može pomoći djeci da imaju koristi od svakodnevne krunice je da se iskoristi njihova lakoća s kojom uvijek mole, kao što je naš Gospodin sugerirao. Njihovo povjerenje u Providnost može biti potpuno, njihov osjećaj za dobro i zlo tako izoštren, da ih to može potaknuti na spontanu molitvu Bogu da im pomogne ili oprosti. Vrlo kratke, ali gorljive molitve mogu ispuniti dan. Roditelj to treba iskoristiti i protegnuti otajstva krunice kroz čitavi dan. 

Međutim, iznad svega u važnosti je primjer samih roditelja. Ako je roditeljima dosadno i ako su rastreseni za vrijeme moljenja krunice, ako su nervozni i zahtjevni prema djeci, i ako mole krunicu na mehanički i rutinski način, bez slatkoće ili žara, onda će tako biti i s njihovom djecom. No, ako su sabrani i revni, sposobni verbalizirati predmet svog razmatranja i milosti za koje mole, i ako roditelji vole provoditi to vrijeme u Božjoj prisutnosti, nadilazeći milijun i jedno ometanje svoje nemirne djece, onda će i njihova djeca težiti slijediti njihov primjer. 

o. Peter R. Scott

subota, 17. prosinca 2016.

Michael O'Brien 3. - Ako želite sretan i sveti brak, onda se opredijelite za čednost


Ovo je treći članak u nizu o čednosti u kulturi besramnosti. Prvi pročitajte ovdje, a drugi ovdje.


Kao umjetnik često sam proučavao moralno pitanje koje mi se nametalo zbog nagosti u umjetnosti. Teoretičari smatraju da postoji temeljna razlika između nagosti i razgolićenosti, razlika koju nikad nisam posve uspio shvatiti, iako sam dobro poznavao argumente. Svake godine legije novopečenih mladih studenata umjetnosti i studenata medicine suočeni su sa istim problemom dok se po prvi puta susreću s neodjevenim ljudskim tijelom u svom svojem sjaju i bijedi. 

Teorija kaže da oni crtaju ili dijagnosticiraju primjerak, oblik koji je odvojen od svojeg osobnog identiteta. Prema toj teoriji, ti mladi profesionalci neće imati problema s neprimjerenom požudom jer su uposleni u ravnodušne radnje obrazovanja – stjecanju znanja i vještina koje će biti za dobrobit čovječanstva. Mogao bih se složiti da nije činjenice da ljudska priroda nije tako jednostavna. 

Riskiram pogađati da bez obzira kako se čvrsto ljudi drže principa u svom umu, bez obzira kako slobodni misle da jesu, da će uvijek postojati neka borba s osjećajima. Golo ljudsko tijelo će uvijek biti za nas nešto što ne može biti apsolutno neutralno – upravo zato što to“nešto” nije stvar i nikada neće biti, bez obzira koliko mi odlučni bili da ga takvim učinimo. 

U prošlim generacijama postojala je određena količina nezdravog straha od tijela, poput rana koje su uzrokovale zablude puritanskih sekti ili krivovjerja jansenizma. Sada se kaže da je gušenje naše prirodne fascinacije i privlačnosti koju osjećamo prema tijelu samo potisnulo naše strasti pod zemlju, samo da bi one bile izbačene na očajničke, ponekad bizarne načine. Bilo to tako ili ne, to sigurno nije problem našeg vremena. Daleko od toga. Uvjeren sam da je ovo uporno inzistiranje našeg vremena na navodnoj represiji u prošlosti ništa drugo nego simptom naše trenutne opsjednutosti seksom.

Da se vratim u prošlost jedno ili dva stoljeća, mislim da bi našli da su se naši preci, iako je njihov način odijevanja  zaista bio puno formalniji, ponekad čak i malo utegnut, ženili i imali redovito sretne brakove – čak i sa zavidnim prosjekom uspjeha. Usporedimo to s našom otužnom, liberalnom erom, u kojoj nam se slika šepurećeg ljudskog tijela gura tisuću puta dnevno sa stranica tabloida, na blagajni u supermarketu, s reklama za žvakaće gume na televiziji, ekrana kućnih kompjutera, od onoga što se nosi na plaži pa do onoga što se nosi u crkvi. 

Kako se pornografska kultura raširila i pogoršala, u umovima većine ljudi pomična ljestvica onoga što se smatra “normalnim” proširila se do neviđenih granica. I kao rezultat toga, sam koncept čednosti skoro da je nestao iz suvremene civilizacije. Odjeća koja se jednom smatrala pretjeranom i nemoralnom, provokativno erotičnom kada je nošena u javnosti, postala je, unutar životnog vijeka starije generacije, društveno prihvatljiva. 
Mladi koji, iako prirodno, žele biti privlačni suprotnom spolu, posebno su ranjivi na tiraniju modnih dizajnera, stilskih propagandista i mentalitet mase. Žene žele biti lijepe, ali mnoge se više ne mogu orijentirati što ljepota zapravo jest i kako je izraziti. Tako one prihvaćaju savjete modnih časopisa, medijskih idola i uvijek promjenjivih standarda svoje grupe vršnjaka, što rezultira skoro potpunom vladavinom nemoralnih odjevnih stilova. 

Ne sugeriram da žene na zapadu prihvate islamsku burku ili hidžab, ali zbog svoje vlastite istinske ljepote bilo bi dobro da razmisle što im se radi – krši se njihovo dostojanstvo i jedinstveni poziv u ime slobode, u ime ljubavi. Jao meni, kritizirati tiranina koji ih ponižava tako često izaziva obrambenu srdžbu i optužbe za sputavanje. 

Je li takva reakcija simptom slijepog vezanja na užitak? Ili je to osjećaj podsvjesne krivnje u kombinaciji s osjećajima beznadnosti, kao da kažu: „Budući da sve više i više muškaraca postaju predatori umjesto kavaliri i zaštitnici, ako ne izgledam izrazito seksi možda nikada neću uloviti muškarca, tako da što drugo mogu?“? Ili se radi, možda, o vrsti stockholmskog sindroma?

Mlada djevojka koja se namjerava odijevati provokativno treba dva puta razmisliti o tome kakav će to utjecaj imati na oči mladića – jer namjerno ih izazivati na taj način čini više od toga da im daje priliku za grijeh; to također otkriva skriveni prezir prema muškarcima (izrabljujući istinu da se priroda muškarca lako može na taj način manipulirati). Štoviše, to je i njoj samoj uvreda. 

Postoji tragična naivnost kod mladih djevojaka koje misle da će naći ljubav napadno reklamirajući svoju seksualnu vrijednost. Dok je istina da su muškarci napravljeni tako da budu privučeni onime što vide (zbog toga postoji disproporcija u korištenju pornografije kod muškaraca i žena), kada se radi o stvarnim ljudskim odnosima njihova seksualna impulzivnost obično je snažna, ali kratkotrajna.

Mladići su očarani pa čak i opsjednuti pohotnim ljepoticama koje samo mali dio svoga tijela prepuštaju mašti. Oni mogu ići tako daleko da romantiziraju željeno u potjeri za seksom. Ali svaki mladić koji je na putu zrelosti ozbiljno će se zaljubiti, smjerno zaljubiti, možemo reći, u ženu koja odijeva svoju ljepotu čedno, jer takva žena utjelovljuje puninu tajanstvene ženstvene ljupkosti; a njezino samopoštovanje priopćava obećanje najiskrenije ljubavi koja se živi u potpunom darivanju sebe, u vjernosti. Takve su žene kojima većina muškaraca želi dati svoj život. Takve su žene koje oni žene oženiti i kojima su vjerni. 

Unatoč svemu ovome što sam spomenuo, bila bi velika pogreška zaključiti da su za trenutnu zbunjenost među spolovima krive žene što su zatajile u tome da budu žene u najvišem i najpotpunijem smislu ženstvenosti. Po samoj prirodi muškarca i žene, muškarac ima dužnost biti odgovoran zaštitnik žene, vrlo je cijeniti i brinuti za nju, stajati kao bedem protiv svega što bi moglo narušiti njezinu čast, položiti svoj život za nju. 

Upravo je neuspjeh hrabrih, plemenitih muškaraca našeg vremena korijen tolikog poremećaja među ženama. Ta tema zahtijeva čitavu studiju sama za sebe, ali dovoljno je reći da se trenutno velik i sve veći broj mladića odlučio za tragično zakržljali koncept muževnosti, koja je više ili manje svedena na sposobnost vršenja spolnog odnosa. A za mnoge od njih, čak se i upuštanje u to smatra prenapornim. 

Imaginarna uzbuđenja “virtualne muževnosti” uvijek su elektronički dostupna, ne zahtijevaju veliki napor, ne traži se zrelost, nema postepenog rasta u mudrosti koji prati autentične veze, i nema – oni pretpostavljaju – negativnih posljedica. Oni postaju sve pasivniji, pa opet biološki nagonjeni, ali potpuno odvojeni od drugih dimenzija svoje ljudskosti. Je li čudo, stoga, što mnoge mlade žene očajnički pokušavaju privući interes muškarca u nadi da će steći muževno obvezivanje?

Michael O’Brien je slikar, romanopisac i komentator o vjeri, obitelji i kulturi.

Izvor

ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Michael O'Brien 2. - Pornografska epidemija lišava nas naše čovječnosti




Ovo je drugi članak u nizu o čednosti u kulturi besramnosti. Prvi pročitajte ovdje.

U svojoj iscrpnoj studiji Svjetska seksualna revolucija: uništenje slobode u ime slobode, njemačka sociologinja Gabriele Kuby ističe da su oni koji gledaju pornografiju isprva slijepi na ozbiljnost njezine prirode, zatim su porobljeni u uzorke kliničke ovisnosti, zatim desenzitizirani i kasnije, ako se ta putanja ne obrne, nastave u smjeru provođenja u djelo seksualne nemoralnosti s drugima.

“. . . pornografija označava potpuno odvajanje seksualnih funkcija od osobe, čineći tako seksualnost anonimnom. Oni koji je koriste reduciraju sebe i druge na predmet požude i tonu sve dublje u degradaciju, poniženje, nasilje, nastranosti i opsesije. S vremenom, sve granice nestaju – čak i djeca i bebe mogu biti žrtve u tom paklu seksualne pohlepe puštene s lanca... 

Procjenjuje se da se 2 milijuna djece širom svijeta nudi na webu ili se prikazuje u seksualnom nasilju. Prema godišnjem izvješću ECPAT (End Child Prostitution, Pornography and Trafficking of Children for Sexual Purposes), samo u Europskoj uniji, nekoliko stotina tisuća djece uključeno je u trgovinu. Tisuće i tisuće djece nestaje i nikad ih se više ne nađe. Ta trgovina djecom služi za ponudu i potražnju na internetu.“ 

Velika većina porno “glumaca” živi u bijedi i/ili su mladići ili djevojke ovisni o drogi, prodajući svoja tijela da bi se prehranili ili kupili drogu. Njih kriminalci ili polukriminalne organizacije koriste i iskorištavaju kao potrošnu robu. Oni koji prodaju te slike i oni koji ih kupuju drže njihovu čovječnost s krajnjim prezirom. Kuby piše:

“Što ljudi rade kada gledaju porno filmove? Oni gledaju strance koji se upuštaju u seksualne čini, ljude koji se ponižavaju i degradiraju javno koristeći svoja tijela kao alat požude, dozvoljavajući si da ih se snima tako da mnoštvo stranaca može biti seksualno uzbuđeno zbog njih. To tijelo je tijelo žive osobe koja je nekoć bila nevina beba, koja ima oca i majku, sjećanje, osjećaje, osoba koja osjeća radost i tugu, koja ima dušu i čezne za srećom i ljubavi, iako vjerojatno u njoj ima jedva nešto preostale nade da će ikada ispuniti te težnje. Osoba pretežno mora biti nadrogirana ili opijena da može učiniti ono za što je plaćena da učini – i često su čak i prinuđeni na to što rade. Ona je možda jedna od milijun žrtava u trgovini ženama, djevojčicama i djecom iz siromašnih zemalja, od kojih kriminalne bande izvlače milijarde, koristeći ih kao prostitutke da zasite seksualne ovisnosti milijuna osoba u bogatim zemljama, bilo uživo ili na ekranu.
Zastanu li ikada ljudi koji sjede pred ekranom tražeći seksualno uzbuđenje da razmisle o tome kako bi to mogla biti njihova vlastita kćer, sestra, žena, majka ili čak njihov vlastiti sin, brat ili muž pred kamerom? Radi visoke smrtnosti u pornografskoj industriji, razmisle li ikada je li predmet njihove požude možda već tragično preminuo? Zašto konzumenti pornografije ne shvate da su to ljudska stvorenja kroz čije poniženje konzumenti ponižavaju i sami sebe?”

Dehumanizacija i žrtve i zlostavljača počiva na katastrofalnim obmanama koje udaraju na samu bit nečijeg bića. Gledatelj pornografije (pa čak i svatko tko pogleda drugu osobu sa požudom) je zapravo rekao sebi da predmet njegovog interesa mora biti žrtvovan za njegove želje – drugim riječima ima manje dostojanstvo i vrijednost nego on (ili ih uopće nema). Iluzija zadovoljavanja mora služiti njegovim „potrebama“, njegovoj osamljenosti, njegovoj dosadi, frustraciji ili nesposobnosti da formira prave ljudske ljubavne odnose. Predmet njegove želje je, za njega, manje prava osoba ili nije uopće osoba. 

Fantazija je svjesno ili podsvjesno izbor nestvarnosti. I što više ta osoba “živi” na dijeti nestvarnosti, to je ona manje sposobna naći stvarnu ljepotu. Ona će sve više živjeti život laži. Pornografija je najočitija u tom pogledu. 

Manje očita je laž koja je podmuklija jer je postala sveprisutna u našem društvu i pravi se normalnom: Bez obzira gledali mi ili ne neskriveno pornografiju, mi smo neprestano bombardirani porukama koje nam govore da nemamo unutarnju vrijednost, da se naša vrijednost nalazi samo unutar ograničenog trajanja našeg života, a posebno u najvitalnijim godinama mladosti kada smo najjači, najprivlačniji i najproduktivniji. Mi smo, navodno, vrijedni onoliko puno ili malo koliko drugi odluče da vrijedimo. 

U društvu gdje se sve više usredotočuje na senzualne užitke, to znači da ćemo biti vrednovati tako koliko nas se smatra da smo seksualno privlačni. Privlačnost je, naravno, vrlo subjektivna stvar, i tako se većina ljudi nađe kao predmet interesa drugih u nekom trenutku svoga života. Općenito to znači da će biti predmet požude. A prvo “sučelje” te želje, da budemo iskreni, je tijelo.

Michael D. O’Brien je slikar, romanopisac i komentator o vjeri, obitelji i kulturi.

Izvor


petak, 9. prosinca 2016.

Michael O'Brien 1. – Živimo u vremenu epidemije pornografije epskih razmjera...i ona nas čini očajnima



Ovo je prvi članak u nizu o čednosti u kulturi besramnosti.
Većina suvremene mode, pogotovo za žene, napad je na krajnje dobro onih koji nose takvu odjeću. Ona je lukavo osmišljena ne samo za privlačnost, već također i za izazivanje požude i zavođenje, osnažujući veliku laž koja dominira modernom sviješću. Ta laž nam kaže da je tijelo puki predmet koji mi posjedujemo i s kojim možemo činiti što nam se sviđa. 

Polu – nagost je postala uobičajena na naslovnicama časopisa, reklamama, bazenima i plažama. Potpuna nagost postaje sve češća u medijima poput televizije i filmova i jako raširena u mnogo popularnijoj „privatnoj“ kulturnoj konzumaciji na internetu. Podredite tom univerzalnom fenomenu činjenicu da većina i sve veći broj brakova završi razvodom ili rastavom, da su samoodricanje i žrtvovanje postali uglavnom principi koji su izgubili ugled i da je potraga za srećom putem senzualnog zadovoljenja proizvela dubinski poremećeno društvo. Nikada u povijesti ljudski rod nije bio toliko bogato nagrađen zadovoljstvima, i nikada u povijesti ljudski rod nije bio toliko nesretan. 


Slika elektronske kulture nudi nam alternativni svijet iskustva – osnovan na temeljnim ljudskim iskustvima koja su u prijašnje vrijeme vodile i štitile društvene tradicije i moralna pravila, zdrav obiteljski život i mudrost starijih generacija. U naše vrijeme, međutim, to vitalno jamstvo sve je više neutralizirano nametnutom društvenom revolucijom i nadvladavanjem svijesti (i savjesti) simultanom medijskom revolucijom. Seksualnost kao “virtualna stvarnost” postala je trenutno dostupna, trenutno zadovoljavajuća, nudi epikurejsku gozbu neobuzdane putenosti u koju se može upustiti bez odgovornosti prema drugih ljudskim stvorenjima (dok god to ostane tajna). To je toliko lakše nego truditi se sagraditi vezu od autentične ljubavi. 

Prema studiji iz 2007. pornografska industrija u SAD-u skočila je od jedne milijarde dolara godišnje na 3 milijarde godišnje u periodu od dvije godine. Sada, osam godina kasnije, pornografska industrija zarađuje 97 milijardi dolara godišnje širom svijeta, uključujući 13 milijardi dolara samo u SAD-u. Od toga je tri milijarde od internetske prodaje pornografskih slika i videa. Dok su te statistike dovoljno zastrašujuće, treba znati da 90% svih korisnika pornografije ekskluzivno pristupaju materijalima na internetu, što znači da je obim konzumacije (i ovisnosti) daleko veći nego što novčane statistike pokazuju. Agencije koje prate korištenje interneta kažu da je traženje pornografije povećano za 542 milijuna u prva tri mjeseca ove godine, 2015.

Iako se razne studije razlikuju vrlo malo u postotku, sada se procjenjuje da 66% mladića gleda pornografiju barem jednom tjedno. Ti postoci su još više prema duljini jednog istraživanja: na primjer, koliko mladih gledaju pornografiju barem jednom mjesečno ili sporadično kroz godinu. Barem smo pretpostavljali da su oni, koji se smatraju kršćanima, imuni na njezinu moć, no brojne studije pokazuju slične rezultate: Familysafe Media, na primjer, izvješćuje da je 47% kršćana iz ankete reklo da je pornografija problem u njihovim domovima. Prema nedavnoj anketi na ChristiaNet, 50% svih kršćanskih muškaraca i 20% svih kršćanskih žena redovito gleda pornografiju.  

Internet Filter Review i druge ankete o odgovornom ponašanju na internetu pokazuju da 17% do 25% kršćanskih žena u SAD-u redovito gleda pornografiju. U nedavnoj anketi Globalnog kršćanskog centra 50% ispitanih evangeličkih pastora priznalo je da su gledali pornografiju tijekom prethodne godine. Dok je pouzdanu studiju o korištenju pornografije među katoličkim i pravoslavnim svećenicima i protestantskim pastorima teško naći, klerički seksualni skandali u kojima je upletena pornografija pokazuju na raširen i rastući problem, čak i među ljudima jake vjere i morala. Takva je moć ovog medija i nagrizajuća atmosfera u koju smo svi uronjeni. Katolički svećenici kažu da je pornografija jedan od grijeha koji se najčešće spominje u ispovijedi i savjetovanju. 
Ukratko, živimo usred epidemije epskih razmjera. 

Michael D. O’Brien je slikar, romanopisac i komentator o vjeri, obitelji i kulturi.

Izvor