utorak, 11. rujna 2018.

Molite krunicu svaki dan



Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan.“ U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom 'Gospe od Krunice'. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

Sv. Maksimilijan Kolbe je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema Ocu nebeskom i našoj najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka,sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje mu treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

Oni osjećaju da moraju još malo trpjeti, ali da će onda stići nagrada, nagrada koja je vječna i beskrajna. Oni shvaćaju da čak vrijedi trpjeti u ovom kratkom životu da bi se izbrisali grijesi koje su počinili i da bi dokazali svoju ljubav prema Bogu. Oni shvaćaju da trpljenje pročišćava dušu kao što to vatra čini sa zlatom, jer se duša odvaja od prolaznih iluzija koje svijet naziva srećom, i uzdiže se sve više i više, neizmjerno više i više, k izvoru sve radosti, Bogu. Oni shvaćaju da duša može jedino počivati u Njemu, dok je sve ostalo daleko premalo...“

Kada molimo svetu Krunicu to je kao da Gospi priredimo srdačni doček, dopuštajući joj da uđe i da se zadrži u našim jadnim dušama. Trebamo bismo biti čisti i revni poput djevičanskog apostola, onoga kojeg je Isus ljubio, sv. Ivana Evanđelista, koji je „uzeo Mariju k sebi“. (Ivan 19, 27)

15 obećanja Blažene Djevice Marije onima koji mole krunicu

Blažena Djevica Marija, Gospa od Krunice, uputila je ova obećanja sv. Dominiku i bl. Alanu de la Rocheu
1. Svima koji budu odano molili krunicu, obećavam svoju posebnu zaštitu i obilje milosti.
2. Oni koji budu ustrajali u molitvi krunice, primit će neku osobitu milost.
3. Krunica će biti moćno oružje protiv pakla, uništit će grijehe i izgnati krivovjerja.
4. Krunica će pomoći rast kreposti i dobrih djela, donijeti obilje Božjih darova za dušu, preokrenut će ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna dobra. Na taj način te će se duše posvetiti.
5. Oni koji mi se povjere preko krunice, neće biti izgubljeni.
6. Oni koji budu pobožno molili moju krunicu, razmišljajući o otajstvima spasenja, neće biti satrveni nedaćama niti će umrijeti lošom smrću. Grešnici će se obratiti, pravedni će rasti u milosti i postati vrijedni vječnoga života.
7. Oni koji su iskreno odani molitvi moje krunice, neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez milosti.
8. Oni koji budu molili krunicu, naći će za života i na smrti svjetlost Božju, puninu njegove milosti i bit će ubrojeni među blažene.
9. Brzo ću osloboditi iz čistilišta duše odane molitvi krunice.
10. Prava djeca moje krunice uživat će veliku slavu na nebesima.
11. Ono što preko krunice tražite, dobit ćete.
12. Oni koji šire moju krunicu, dobit će preko mene pomoć  u svim svojim potrebama.
13. Svi će prijatelji krunice imati svece nebeske za svoju braću u životu i smrti.
14. Oni koji vjerno mole krunicu, moja su draga djeca, braća i sestre Isusa Krista.
15. Odanost mojoj krunici poseban je znak predodređenja.


O krunici

Da bismo izvukli najviše iz naših pet otajstva, molimo imati na umu da ona čine trećinu čitave Krunice i da trebaju biti popraćena pravom pobožnošću i razmatranjem– koje može biti vrlo jednostavno – o radosnim, žalosnim i slavnim otajstvima, jer nam ona dozivaju u um čitavi život Isusa i Marije i njihovu slavu na nebu te posežu za blagom skrivenim u toj otajstvenoj molitvi. Papa Lav XIII. u svojim enciklikama o Krunici govori kako je izgovorena molitva vanjsko „tijelo“ krunice, njezina „materijalna strana“, a da je njezin unutarnji aspekt, njezina „duša“ razmatranje o otajstvima Gospodinovog života preko Gospe.

Petnaest otajstava krunice podijeljena su u tri grupe i predstavljaju različite aspekte tri velika otajstva našega spasenja: Utjelovljenje, Otkupljenje i život vječni... 

Tako je Krunica naše Vjerovanje: ne apstraktno, već konkretno u život Isusa koji nam je došao na zemlju od Oca i koji je uzašao da bi nas vratio zajedno sa sobom Ocu. To je čitav kršćanski nauk u svom svojem sjaju i uzvišenosti, koji nam je dan da bismo ispunili njime svoj um, da bismo uživali u njemu i s njim hranili svoje duše. To čini Krunicu i pravom školom kontemplacije. Krunica se stoga smatra vrlo uzvišenim oblikom molitve koji čini čitavi nauk dostupan svima. Krunica je osim toga vrlo praktičan oblik molitve: ona nam doziva u um sav kršćanski moral i duhovnost, predstavljajući nam ih iz vrlo uzvišene točke njihovog ostvarenja u Isusu i Mariji. 

Krunica je savršeni put, prečac do Gospodinovih otajstava. Krunica je najlakše sredstvo za razmatranje o našoj vjeri, o najvažnijim otajstvima za naše spasenje.  Mi moramo otajstva krunice kopirati u našem životu. Svako je poduka kreposti – posebno kreposti poniznosti, povjerenja, strpljenja i ljubavi.


Postoje tri stupnja u našem napredovanju prema Bogu:

1. Na prvom stupnju imamo znanje o posljednjem cilju, od kojeg dolazi želja za spasenjem i radost koju ta želja stvara. Tu razinu simboliziraju radosna otajstva, koja sadrže radosne vijesti o Utjelovljenju Sina Božjega koji nam otvara put spasenja. 
2. Sljedeći stupanj je prihvaćanje sredstava – koja su često bolna za narav – da bismo bili oslobođeni od grijeha i da bismo zaslužili nebo. To je stupanj žalosnih otajstava.
3. Posljednji stupanj je počinak u posjedovanju vječnog života. To je stupanj raja o kojem nam slavna otajstva daju neki tračak nade.

Krunica je stoga i vrlo praktična jer ...:

1. ... nas uzima od naših ljudskih interesa i radosti i pomaže nam da razmišljamo o onima koja se usredotočuju na dolazak našeg Spasitelja. 
2. ... nam oduzima besmisleni strah od patnji koje tako loše podnosimo i podsjeća nas koliko je Isus trpio iz ljubavi prema nama i uči nas da ga slijedimo noseći svoj križ koji nam je božanska Providnost poslala da bi nas pročistila. 
3. ... nam konačno oduzima naše svjetovne nade i ambicije i potiče nas da razmišljamo o pravom cilju kršćanske nade: vječnom životu i milostima koje su nam nužne da bismo ga postigli.

Pokušajte moliti krunicu tako da vaše oči budu fiksirane na život Isusa koji nas uvijek zagovara, i koji djeluje na nas u skladu s otajstvima svog djetinjstva, svoje muke ili svoje slave. On nam dolazi da bi nas učinio sličnima sebi. Učvrstimo svoj pogled na Isusa koji gleda na nas. Njegov pogled nije samo ljubazan i pun razumijevanja: to je pogled Boga, pogled koji pročišćava, koji posvećuje, koji daje mir. To je pogled našeg Suca, ali još više našeg Spasitelja, našeg Prijatelja, Zaručnika naših duša. Kada Krunicu molimo na taj način, u osami i tišini, to je najplodonosniji odnos s Isusom. To je i razgovor s Marijom, koja vodi u bliskost s njezinim Sinom. 


Ali Krunica je više od molitve traženja: 

1. – ona je molitva klanjanja koju nadahnjuje razmišljanje o našeg utjelovljenom Bogu (radosna otajstva)
2. – ona je molitva zadovoljštine u sjećanju na Muku našeg Gospodina (žalosna otajstva)
3. - ona je molitva zahvale koju slavna otajstva nastavljaju prikazivati u nesmetanom ulasku među odabrane u slavi.

Izvor

nedjelja, 9. rujna 2018.

Picasso je prisilio svoju ljubavnicu na pobačaj pa kroz umjetnost ovjekovječio njezin slomljeni duh



Oznaka Tate galerije ispod Picassovog portreta iz 1905. Djevojka u košulji opisuje užasan prizor -  "Ova djevojka nalik skitnici pripada Picassovim likovima s margine društva", piše u opisu slike. "Melankolično raspoloženje preneseno je gvaš tehnikom ... Njezino nježno ružičasto tijelo podsjeća na boju kože kakvu Picassov prijatelj Guillaume Apollinaire prepoznaje kod uličnih izvođača kao: 'onu purpurnu ružičastu boju na obrazima tek stasalih djevojaka na pragu umiranja'." No slika, koju likovni stručnjaci smatraju svršetkom plave faze Piccasovoga stvaralaštva, zapravo otkriva još mračniju priču.

Picasso je važna osoba u kulturnom svijetu jer se smatra jednim od najutjecajnijih umjetnika prošlog stoljeća, sa svojim radovima koji ruše granice i koji ga vode od tradicionalnoga slikarstva do kubizma i nadrealizma. Veliki dio njegovog opusa naginje pornografiji – jednom  je ustvrdio kako su seks i umjetnost zapravo jedno te isto - a Picassova neutaživa žudnja za ženama bila je legendarna. Bio je sadist i nanosio je ženama  bol - 'tek stasale djevojke na pragu umiranja' - to je bio Picassov obrazac ponašanja s brojnim ženama, ljubavnicama i ženama koje je slikao. Ponašao se prema njima kao predmetima za slikanje i zadovoljstvo – jednu je ženu tako prebio da se onesvjestila, a na licu jedne druge žene držao je goreću svijeću.

Picasso je promiskuitetno progonio žene te ih brutalno odbacivao tako učestalo da postoje mnoge tajanstvene žene koje se javljaju u njegovom stvaralačkom opusu o kojima gotovo ništa ne znamo. Jedna od tih žena je Madeleine - povjesničari umjetnosti ne znaju njeno prezime – a koju je Picasso ovjekovječio u svojoj Madeleine, ljeto 1904. te u nekoliko drugih djela. Ona je, također, vjerojatno melankolična, smrtno-ružičasta djevojka u portretu Djevojka u košulji - i kao što Picasso priznaje godinama kasnije, kad je slika ponovno iskrsnula, upravo nakon što je napravila pobačaj. Nije to htjela učiniti – Picasso ju je morao prisiliti da pobaci dijete koje su zajedno začeli. Desetljećima kasnije 1968. godine, dugo nakon što se Madeleine nečujno otisnula u povijest te o kojoj se nikad više nije čulo, Picasso je zbijao šale o tome: "Možete li zamisliti mene da imam sina koji ima 64. godine?" 

Morao si je to zamišljati u nekom trenutku. Upravo u  vrijeme kada bi Madeleine bila rodila - iako je nju Picasso u tom trenutku zamijenio drugim modelom - počeo je stvarati slike majke i djeteta, za koje mnogi nagađaju da su dokaz kako je mrtvo dijete koje nikad nije upoznao i dalje postojalo u njegovoj savjesti. Ne znamo kako je Madeleine doživjela Picassov pritisak da pobaci njegovo dijete, je li tugovala nakon što ju je odbacio i ostavio samu s bolnim sjećanjima. Čak ne znamo je li Madeleine ikada vidjela Picassovu sliku Majčinstvo koja prikazuje bebu čvrsto stisnutu uz majku, koja se pojavila u vrijeme kad bi i njihovo dijete čvrsto prianjalo uz svoju majku.

Umjetnici i pisci često pribjegavaju pobačaju kako bi otklonili svaku mogućnost smetnje svom slobodnom vremenu i obvezama, a odsutnost nestale djece često ostavlja ožiljke na stvaralaštvu onih koji su ih prisilili na odlazak. Njihova se prisutnost ponekad može osjetiti na periferijama onih radova zbog kojih su bili ubijeni da bi za njih stvorili prostora, kao dokaz žrtvovanja koje su muškarci i žene spremni učiniti radi svojih ambicija. Picasso, čiji je impozantan kulturni utjecaj radikalizirao umjetnički svijet te je postao legenda već u svoje vrijeme, bio je takav čovjek. Njegovo nasilje nad ženama dovelo je do nasilja nad najmanje jednim od vlastite djece, koja su nestala nedugo prije nego li je nestala njegova majka.

Postoji čudan post scriptum Picassovoj priči o pobačaju. Godine 1998. okupila se gomila feministkinja i aktivista pristaša pobačaja u galeriji Beverly Hills kako bi proslavili 25. obljetnicu odluke Vrhovnog suda, u predmetu Roe v. Wade,  kojom se legalizirao pobačaj u svih pedeset država. Galerija je također izložila zbirku od 35 odabranih Picassovih slika, a domaćin je bio producent i trgovac umjetninama Arne Glimcher, koji je dijelio oduševljenje s Gloriom Steinem, utemeljiteljicom feminizma i vođom najvećega Odbora političkih aktivista za pobačaje u zemlji. Picasso je katkada bio neugodan karakter, priznala je Steinem na pitanje o umjetniku. Novinar je upitao: "No kako bi se Picasso osjećao u vezi podrške reproduktivne slobode kao osnovnom ljudskom pravu?"

"Picassa je smetala nepravda", rekla je Steinem publici, koja se okupila kako bi slavila pobačaj, "i voljela bih sada misliti da bi se on sa svojim osjećajem za nepravdu uključio u ovaj pokret. Tako večeras iskazujemo dobrodošlicu Picassu, kao feministu, u našu zajednicu."

I eto, samo tako, sadist, zlostavljač žena i otac koji je nakon pobačaja stvorio karijeru na leđima odbačenih žena nakon što ih je iskoristio, posmrtno biva uvršten u redove feminističkih boraca za pobačaj.


četvrtak, 30. kolovoza 2018.

PISMO POSLIJE SMRTI III.


Pred udaju sam još jednom bila na ispovijedi i na Pričesti. Tako je bilo propisano. Učinili smo to oboje. Zašto ne? Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed smatraš nevrijednom. U redu, ali ja sam i nakon takve ispovijedi imala mirnu savjest. To je bila moja zadnja sveta Pričest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo živjela. U svemu smo se slagali. I u tome da život ne opterećujemo djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu želju izbacila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokućstvo, barovi, izleti automobilom i slične zabave - za to sam živjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila sretna, mada sam se uvijek slatko smiješila. Nešto me izjedalo u duši. Uvijek sam željela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude ničega. Karakteristično! Istina je ono što sam jednom čula na propovijedi, da Bog za najmanje dobro djelo koje čovjek učini uvijek plati na ovaj ili onaj način. Kada zna da neće moći platiti na drugom svijetu, učini to na zemlji. Tako sam nenadano naslijedila veliki imetak od neke tetke. Muž je dobio veću plaću, tako da smo upravo sjajno živjeli. Svi ljudi s kojima smo se družili živjeli su kao i nas dvoje. 

Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu, u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobožno čuvstvo, brzo sam ga odagnala. Tako sam svaki poziv milosti brzo uklonila. S posebnim užitkom sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: vrag na ražnju peče duše koje cvrlje na žeravici, dok mu drugi đavoli dovode nove žrtve. Klara, pakao je moguće slikati, ali ga nije moguće naslikati. Sve ljudske predodžbe o njemu nisu ni sjena njegove stvarnosti.

Sjećaš li se kako smo jednom raspravljale o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu šibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti si šibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti, vatra o kojoj govori Evanđelje ne znači samo grižnju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti što je Onaj rekao: "Idite od Mene, prokleti u oganj vječni!" Doslovno. Da, ova je drugačija vatra nego vaše na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje potpuno neshvatljivo. Ali naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti na zemlji nije bilo stalo. Ali tako je to. Dok nož leži na stolu čovjek se ne uzrujava, ne osjeća njegovu oštrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa će osjetiti što je njegova oštrina. Tako je sa nama. Sada u vječnosti osjećamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo izdaleka gledali.

Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz zlobe teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više nego je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi čas već ću sebi nekako pomoći. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi ponavljala. Ano, ako iznenada umreš, otići ćeš Bogu nespremna. Snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži, što je čovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.

Pred tjedan dana, govorim po vašem načinu brojenja, jer je ovdje sve drugačije, otišla sam s mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčani dan. Obuzeo me poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kad smo se navečer vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak ... i vrisak: Isuse! Nije to bio pobožan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha. Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da još jednom odemo na Misu? Zvonilo je i kao da me je dozivalo. Presjekla sam misao s jednim odlučnim: ne! Kako to da jednom zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? Što je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih snosim.

Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu, kada se sva svjetla u dvorani ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga života. Duša mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do zadnjega 'ne', što sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo  - bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: "Idi!" Kao jezičac svijetlo - plavičastog plamena, pala sam u pakao."

utorak, 28. kolovoza 2018.

PISMO POSLIJE SMRTI II.



Marta K. i ti nagovorile ste me da pristupim u Organizaciju katoličkih djevojaka. Predavanja koja sam tamo slušala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela. 

Sjećaš se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se čak dala nagovoriti da pristupim ispovijedi i Pričesti. Na ispovijedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala grješnom. Ti si me često opominjala: "Ana, ako ne budeš molila, propasti ćeš." Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva Njoj upravljena oduzme vragu više duša nego što mu ih osiguravaju najveći grijesi.

Nastavljam bjesneći, molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milost, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.

Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam propovijedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala sam: "Nemam ti ja za to vremena." Nisam htjela uznemiriti ionako uznemirenu nutrinu.

Brzo sam se zasitila Organizacije katoličkih djevojaka. Osjećala sam da tamo ne pripadam jer mi nije bilo stalo da se poboljšam. Ti to nisi slutila, mada si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: "Ispovijedi se, pa će sve biti dobro!" Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag držali su me već tada čvrsto u svojim pandžama. 

U upliv vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala. Sada ti potvrđujem, da takve kakva sam bila ja vrag ima čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenja mogle bi ih istrgati iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano. Istina je da i danas ima opsjednutih, kakvih je bilo u Isusovo vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se sotona ugnijezdi, malo po malo u dušama onih koji tvrdoglavo odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugađa na taj način što nastoji da sve vas dovuče ovamo.

Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog zasljepljenosti to ne vide. Nama nije lakše kad koja duše dospije u pakao. Naprotiv, to povećava naše muke. Ali mržnja, mržnja je naša bit i mi je ostvarujemo cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod vas u svijetu?

Iako sam bježala od Boga, On me trajno tražio. Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na sebe Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za domovinom. Kada sam nakon naporna rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi bili još jači. Kada ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu, bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje obraćenje. Zaplakala sam, no već u sljedećem trenutku nisam tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je vjera samo nekakvo čuvstvo, ja sam taj poziv milosti lako otklonila. Jednom si me napala što sam pred Tabernakulom samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikom kruha. Sada vjerujem, Klara, jer je to tako i ja to vjerujem, kao što čovjek vjeruje u oluju koju je proživio.

U međuvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitom ukusu, prihvatila sam mišljenje - koje je u našem uredu bilo u modi - da ljudska duša nakon smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja živjeti u beskraj. Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala glas savjesti.

Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru, u kojoj stoji da je duša jednoga odmah nakon smrti išla u pakao, drugoga u Nebo? No mislim da ni time ne bi ništa postigla. Sama sam sebi stvorila nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam nikakvu obvezu prema Njemu. Takav Bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me u nj strmoglavi. 

Častila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tokom godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava. Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu. Jedno bi mi ipak slomilo vrat: teško i dugo trpljenje. A ono nije ni od kuda dolazilo. Sve mi je išlo glatko. Bilo mi je lijepo. Razumiješ li sada što znači izreka: Koga Bog ljubi, onomu šalje stradanja?

Bio je lijep proljetni dan. Katolička liga priredila je izlet. Ponavljam - izlete sam voljela. Ali uvijek me smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju smo naišli na putu. Već se tada meni nije sviđala Gospina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine.

Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito izlazio, bila je u bolnici. Pristala sam, otišla sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj djevojci, a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova žena, nego njegova jedina žena. To sam htjela biti. Za vrijeme izleta Maks me upravo obasipao ljubaznošću i duhovitošću. Nije mi bilo dosadno kao na izletima s Katoličkom ligom.

Drugo si mi jutro predbacila zašto nisam išla s vama na izlet. Tvoje prvo pitanje je bilo: jesi li bila na Misi? Smiješno! Ta dogovorili smo se da idemo vrlo rano. Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Dobri Bog nije tako uskogrudan i sitničav kao tvoji župnici. Sad kažem: Bog uza svu svoju dobrotu, više zahtjeva nego svi tvoji duhovnici zajedno. Ali nakon prvog izleta s Maksom, još jednom sam došla u Društvo. Bilo je to o Božiću, na priredbu. Nešto me je tamo vuklo, no dušom sam se bila već posve odijelila. Kino, ples, izleti - to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko puta sam se s Maksom posvađala. Pogotovo kada je njegova bivša djevojka izašla iz bolnice i podivljala kada je saznala za mene. Užasno me napala. Ostala sam mirna i dostojanstvena. To je Maksu imponiralo, pa se posve odlučio za mene. Govorila sam o njoj hladno, s izvjesnim razumijevanjem, ali otrovno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao - sotonizam u pravom smislu riječi. To ti pripovijedam da vidiš kako sam se definitivno od Boga odvojila.

Moj konačni otpad od Boga bio je u tome što sam čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti tako temeljito Boga iz našeg srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obožavanje Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me još vjernicom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko osiguranje i s te strane mislila sam da mi neće škoditi. Tvoji odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih sve otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo.

 Nastavlja se...

ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

PISMO POSLIJE SMRTI I.



Ovaj je tekst preveo svećenik Ivan Ćuk, a objavljivano je u nastavcima u 7., 8. i 9. broju Veritasa 1966. god:

Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: "Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili."

Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan je je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo:

Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa, ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati.

Sve u snu.

Sada će možda netko zapitati: "Pa što nam servirate tlapnje?" 

Odgovaram: "Ono što ćete čitati nije tlapnja, nego opis jedne jezive stvarnosti, teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv, književno vrlo izražajan i sugestivan. Vrijednost toga sadržaja nije u njegovu mutnom izvoru. To za naše pitanje nije važno. U njemu se ne dokazuje postojanje pakla. Takvih argumenata nama ne treba. Postojanje pakla dokazuje se izjavama Isusa Krista, dokazima iz Evanđelja i naukom Crkve. To je mjerodavno i to je dosta. Ovo je meditacija o paklu. U njoj je obrazloženo prije svega kako se u pakao dolazi i to isključivo vlastitom krivnjom. Bog nije i ne može biti krivac za našu nesreću. Tu je srž postavljenog pitanja. Drugo, izvanredno je opisano psihološko stanje prokletih. Treće, sugestivno je dano djelovanje Božje milost, Božji napori da čovjeka spasi. To je dovoljan razlog da pismo objavimo.

Naglašavam još jednom - zaboravite na djevojku koja je provodila svoj odmor na jezeru Lago di Garde. Ne pitajte se kako je svoj san mogla tako vjerno reproducirati. Prepustite to psiholozima koji rado priznaju da još nisu odčeprkali ni površinski sloj ljudske psihe. Zaustavite se na sadržaju koji glasi ovako: 

"Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješčujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikoga ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uisitinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom. 

Sjećaš li se kako smo se pred četiri godine upoznale u Münchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se tamo nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći. Dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači 'dobar'? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu!

Moja ti je mladost poznata. Spomenuti ću ti neke pojedinost, koje ti možda nisu poznate.

Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra je imala četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O kako bi se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja! Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe učinila: biće s promašenim ciljem života.

Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije učila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. 

Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji idu u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli - sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.

Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i  nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.

Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odlijeti. Činim to po nekom 'naređenju'. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moram priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako što nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.

Ti si bila ogorčena kada sam ti jednom na šetnji pripovijedala što mi je rekao otac prije moje svete Pričesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve je drugo budalaština. S majkom se uvijek svađao. Koji put sam ti o tome znala nešto reći. Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smiješno. Nama je ovdje sve svejedno. Uskoro više nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kući kada je htio. Pio je i zapio sve što smo imali. Moje su starije sestre bile namještene. Živjele su odvojeno od nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je često tukao majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednog dana čak je sam nosio moje cipele u trgovinu da ih zamjeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne. 

U noći, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se nešto što nikada nisam rekla. Sada to moraš znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi puta opsjeo zao duh, koji me sada muči.

Spavala sam kod mame. Njezino jednolično disanje bilo je dokaz da tvrdo spava. Najednom sam čula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: "Što će biti, ako ti otac umre?" 

Iskreno ti kažem da oca više nisam voljela od kada je s majkom onako strašno postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjećala sam samo neku naklonost prema onima koji su mi učinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve, živi samo u onim dušama koje su u milosti. Ja već tada nisam bila. 

Na tajanstveno pitanje odgovorila sam: "Ah, neka umre!" Nakon kratkog vremena opet sam začula isto pitanje. "Neće umrijeti!" - vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i treći put. Sada mi je došlo pred oči kako se otac gotovo uvijek vraćao pijan kući, kako je bučio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na prosjački štap, pa sam uzviknula: "Meni je sve svejedno. Neka umre!" 

Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti očevu sobu, vrata su bila zaključana. Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je ležao na krevetu na pola obučen - mrtav. Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca. 

Nastavlja se... 

srijeda, 22. kolovoza 2018.

Pukotina na školskoj ploči



Uvodna riječ urednika: Ovaj članak je napisala dugogodišnja kolumnistica Remnanta, sad već pokojna Solange Hertz. Premda je članak prvi puta objavljen u srpnju 1972., nema dvojbe, uzimajući u obzir propadanje katoličkih škola (i kasniju eksploziju školovanja djece kod kuće – u Americi) te općenito napade na kršćanski obiteljski život, ovaj je članak danas aktualniji no ikada. Zapravo, on pruža neke od najboljih argumenata sve do današnjih dana u korist katoličke kontrarevolucije uz pomoć cjelovite obnove katoličkoga kršćanskoga života (uključujući školovanje kod kuće).  No, ne držite nas za riječ.  Nastavite čitati i upoznajte jednu od najvećih katoličkih spisateljica vizionarki u protekloj polovici stoljeća, Solange Hertz. MJM

"Svaki roditelj koji je u iskušenju pomisliti kako je njegov dom njegova zamisao, da u njemu može raditi što ga je volja, vodi kuću ropstva." 

- Solange Hertz -

Prije mnogo godina, suočavajući se otvoreno s neupućenim potomstvom i neizbježnom činjenicom kako ga netko mora poučiti o istinama vjere, počela sam tragati za sredstvima. Među mojim mladenačkim ludostima bila je i učiteljska diploma koja me navela na pomisao kako će mi u najmanju ruku biti potrebna školska ploča.

Na sreću, čula sam kako se mogu naći prave ploče u jednoj razrušenoj školi udaljenoj samo 50-ak kilometara. Bogu hvala! Bio je to, vjerovali ili ne, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, tako da sam njoj nespretno pripisivala ovu nevjerojatnu sreću. Smatrala sam kako bi pribaviti tu stvar bilo najprikladnije hodočašće u njezinu čast. Tako smo se otisnuli.

Brzo ću prijeći na stvar, kao što je, mislim, učinila i naša Gospa: kad smo se vratili kući s tim čudom, pažljivo spakiranom u prtljažniku našega automobila, ploča je bila puknuta. Bila je toliko raspuknuta da niti jedan njezin dio nije bio upotrebljiv. Nismo otišli po drugu. Na prvi užasnut pogled na raspuknutu ploču, dobili smo jasnu poruku, bez riječi, ali djelotvornu. Niti jedna prostorija u našoj kući nikad nije pretvorena u učionicu. Nismo se usudili.

Prenošenje vjere živo i zdravo s roditelja na dijete izgleda da u mnogočemu ovisi o onome što ne činite. Poput Deset Božjih zapovjedi, pokazalo se da je većina naredbi  neka zabrana. ''Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji te je izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemaj drugih bogova uz mene!“

Svaki roditelj koji je u iskušenju pomisliti kako je njegov dom njegova zamisao, da u njemu može raditi što ga je volja, vodi kuću ropstva. On ništa ne zna o religiji i ne može poučavati čak niti vjeronauk u župi. Prije stvaranja Njegove Crkve, Bog ju je zasijao u naravnome obliku u ljudskoj obitelji. Svaka na svoj način slijedi isti božanski obrazac korišten od samoga početka u Rajskome vrtu i svaka podliježe božanskim zakonima koji se ne mogu prekršiti, a da se ne podlegne smrtnoj kazni.

Kršćanski je dom nadalje stanica mističnoga tijela Kristova, čitava crkva u minijaturi, mala crkvica (ecclesiola), kao što je to divno opisao sv. Ivan Zlatousti. Po svojoj samoj naravi ona je dionicom obećanja Kristova većoj Crkvi (Ecclesii). Što god svijet rekao, dom ostaje zauvijek. Utemeljen na istoj stijeni kao i Crkva i vrata paklena neće ga nadvladati sve dok ostaje u savezu s Petrom. I poput nje (Crkve) učit će svoju djecu te kroz njih cijeli svijet.

Kao istinsko općinstvo svetih, naš dom ima puno više članova od onih neposredno vidljivih. Generacije njegovih pokojnih rođaka možda ovise o molitvi u tom domu i dobrim djelima kako bi bio ubrzan njihov ulazak u život vječni gdje će uživati u blaženom gledanju. Zauzvrat, premda oni više nisu u stanju stjecati zasluge za sebe, ovi preci mogu i nude djelotvornu pokorničku molitvu za svoje potomke na zemlji  u ''vojujućoj crkvi''. Jednom roditelj, uvijek roditelj, ne samo u ''trpećoj crkvi'', nego i u ''pobjedničkoj crkvi''. Naši preci zagovaraju svoje obitelji pred Božjim prijestoljem s našim svecima zaštitnicima, a da ne govorimo o anđelima čuvarima koje Bog dodjeljuje članovima svoje Crkve na zemlji. Svima njima je u interesu da naša djeca prime dobru poduku!

Kao u Crkvi, članovi svake obitelji zadani su i unaprijed predodređeni. Njih je stvorio i odabrao Bog, ne čovjek, da zauzmu odgovarajuće mjesto u ovoj konkretnoj obitelji,  a ne u onoj, s ovom braćom i sestrama, a ne onima i s tih dvoje dodijeljenih roditelja. Nitko nema ni najmanju kontrolu nad članovima svoje obitelji, pa tako ni roditelji, koji se moraju upoznati sa svojom djecom kao što bi se morali upoznali sa svakim drugim kojeg susretnu u životu. 

Postoje kućna pravila kojih se moramo pridržavati, a ni njih nismo postavili mi sami. Nama je zapovjeđeno da poštujemo oca i majku kao Božje zastupnike na zemlji i da primimo svako dijete kao što bi primili Sina Božjeg. Moramo, nadalje, svi ljubiti jedni druge kao što je  On ljubio nas. Presveto Srce Isusovo nam je reklo kako On želi vladati kao nevidljiva, ali stvarna glava svakoga kućanstva. Pri svakom programu za podučavanje vjere kod kuće moraju se imati na umu ove činjenice.

Budući da je obitelj božanski stvoren organizam koji postoji u svoj pravičnosti, poštivajući svoje vlastite unutarnje zakone, ona ne može biti podložna organizacijama koji služe drugim bogovima bez da izazove srdžbu svojega Stvoritelja. Svaki pokušaj umjetnoga manipuliranja njezinih članova zakonodavstvom, kontrolom rađanja, genetikom, eutanazijom, indoktrinacijom ili drugim ljudskim inženjeringom je nastojanje da se istisne Boga kao Stvoritelja i Gospodara doma. To je osuđeno na konačni neuspjeh uništavanjem društva koje podupire takve prakse.

Mogli bi plakati kako je dom dopustio da ga se napadne i da njime diktiraju samo-proglašeni stručnjaci. Majke uskraćene za stručnu pomoć, uz koju bi mogle njegovati svoje bolesne kod kuće, krotko dopuštaju da ih se otjera iz bolničkih soba gdje su otpravljeni njihovi najbliži i najdraži. Škole doslovce prisilno odvajaju djecu od njihovih roditelja, postavljajući se kao despoti koji određuju čak i vrijeme koje oni mogu provoditi zajedno, osim što nameću obrazovni kurikulum koji niti na jedan način roditelji ne mogu nadzirati. Privatna industrija—i neke vladine vanjske agencije— bez ikakvih pitanja pretpostavljaju da su time što su zaposlile supruga i oca automatski dobile pravo na izvannastavne usluge njegove supruge i djece, čak i na to da im diktiraju njihove društvene kontakte.

U svakome slučaju organizacija koja je izvorno proistekla iz obiteljskog doma i bila zamišljena da odgovora na njegove potrebe i provođenje apostolata u svijetu, okrenula se zapravo protiv njega i priprema se istisnuti ga u potpunosti u provođenju vlastitih besmislica. Generacije očeva bile su poticane da daju prednost svojim karijerama pred obiteljskim dužnostima, prebacujući većinu roditeljskih odgovornosti na svoje supruge. Sad im se čak i one pridružuju u neprijateljskim redovima, napuhujući svjetsku radnu snagu dok su njihove novorođene bebe prepuštene milosti i nemilosti dječjih jaslica i vrtića i eksperimentalnim društvenim projektima. To što crkva daje podršku mnogim takvim izopaćenostima samo govori o dubini poremećaja.

Grijesi protiv blagih nadahnuća Božje milosti daleko su iza nas. Grijesi protiv Deset Božjih zapovjedi hvataju korijenje u koraku. Sve što preostaje da se čaša prelije su grijesi protiv same naravi, koji se sada čine u ime znanosti i napretka. Kada odbijamo prihvatiti čak i način na koji smo stvoreni, proglašavamo konačni 'non serviam' (neću služiti) protiv našega Stvoritelja.

S ovakvim stanjem stvari, prenošenje naše Vjere postaje uglavnom stvar ponovnog uspostavljanja onoga što je očigledno. Takvo nešto se može učiniti samo u domu jer je on jedino preostalo mjesto gdje se to očigledno još uvijek može vidjeti i prepoznati golim okom. 

Posljednji crkveni koncil nas je pozvao da ponovno uspostavimo naše prijašnje stanje radikalnim povratkom na karizme utemeljitelja, i stoga počnimo s majkom, pravom personifikacijom našega doma. Cijela obitelj započinje u njoj. Majke nisu zamišljene samo da donose život, nego i da ga hrane i održavaju kada on napusti njezinu utrobu. “Blagoslovljena utroba koja te je nosila i prsa koja su te dojila” je izrečeno u nadahnuću pohvale same Majke Crkve. Poput svih velikih istina, ono slavi ono što je očigledno.

Uvažavajući različite stupnjeve, to se odnosi jednako na majku najponiznije male crkvice, koja je poput njezina glavnog uzora - Majke Crkve, istovremeno i majka i učiteljica. Prvo doktrinalno mlijeko mora poteći iz nje, upravo iz njezina bića, kao što to ide iz Crkve. Teško da je slučajnost kako propast podučavanja kod kuće ide istom dinamikom kao i nestajanje dojenja. I jedno i drugo su simptomi istoga neodgovornog majčinstva, ukorjenjenog u poricanju naravi. Čak i životinje znaju kako trebaju hraniti i učiti svoju mladunčad, ali budući da pripravljene formule i plastične bočice nadomještaju majčina prsa, tako se očekuje kako će učionice i audiovizualna pomagala nadomjestiti živo podučavanje u obiteljskom domu.

Ne postoji ništa toliko intimno kao što je prenošenje kršćanske vjere. To se može učiniti samo s osobe na osobu, u ozračju nadnaravne ljubavi. Gdje toga nedostaje ono se izrodi u to da je potrebno prenijeti strašno puno informacija — te u podučavanje religije.  Srećom, svjetovnim školama nije važno podučavanje o katoličkoj vjeri; no uz raspad crkvenih škola, katolički će roditelji biti prisiljeni podučavati sami ili promatrati kako svijet odgaja njihovu djecu kao pogane. Oni koji preuzmu na sebe tu zadaću ubrzo shvate, kao što su to već mnogi shvatili, da ne samo da su oni sposobni to činiti, već da su i doista posebno naravno i milošću obdareni za nju. 

Ne znam zašto je tomu tako, no gotovo svi govore s visoka s roditeljima, poglavito majkama.  Kao djevojke, one su mogle napredovati do pozicije izvršnih direktorica na Aveniji  Madison ili znalaca Sanskrita, no samo im probajte dopustiti da se skrase kako bi se posvetile isključivo sebi i svojim obiteljima, odmah se pretpostavlja kako one o tome ne znaju ništa i da žive u izolaciji.  Ovo je vrlo čudno, s obzirom da kućanica odgaja sve vrste profesionalaca u svijetu, postavlja temelje za svaku znanost, i brusi zanate na samome početku.  Biti u izolaciji i izvan dodira sa svijetom ne znači biti izvan dodira sa stvarnošću.  Upravo suprotno!  Nazivati kućanice neukima ne može im naštetiti, osim ako one same u to ne povjeruju.

“Ovo je mjesto stvorio Bog, neprocjenjivu misteriju; tome nema prigovora”, proizlazi iz drevne Mise za posvećenje crkve.  Odvažno, primjenjujući to na ovu malu crkvicu u obitelji, mi možemo nastaviti: “O Bože, iz živog i odabranog kamenja pripravio si vječno mjesto za svoje Veličanstvo.  Čuj molitve ljudi koji te zazivaju!”

Bog čuje roditelje.  Ako se vjera ne može poučavati kod kuće, to onda nije katolicizam i nigdje se ne može podučavati.  Tamo je sve počelo.  Nije to učinio Bog ili Njegova Crkva nego pedagoški birokrati, oni su to zakomplicirali—ili učinili neshvatljivim, koliko to predmet može biti—da se njime mogu baviti samo trenirani stručnjaci.

Ti isti samoproglašeni stručnjaci koji su pomogli uništiti župnu katehezu i župne škole sada upiru svoj pogled na naše dnevne boravke.  Katehetski kongresi su već otkrili sasvim novi apostolat u “Poduci religije kod kuće”.  Unaprijed snimljene lekcije pripremljene su za neupućene roditelje da bi ih se podijelilo njihovoj djeci, na samo jedva implicitnoj premisi da su moderne majke (i očevi) nekompetentni učitelji svoje djece.  Uskoro će cijeli niz vrpci, snimaka, filmskih isječaka i ostalih audio-vizualnih alata zatrpati svaku sobu u obiteljskom domu.

Nije bit u tome da dom ne treba imati korist od tehnologije. Bilo bi korisno prenijeti gomilu školskih materijala u ognjište putem televizije, tonskih zapisa i mikrofilmova, i tako utjecati na značajnu reintegraciju obiteljskog života.  Vjera, međutim, nije školski predmet, i nikada se neće moći uspješno podučavati kao takav.  Poput spolnog odgoja, vrlo je specifičan i već je nanesena velika šteta što su takav sadržaj zgurali u svjetovne kalupe oni koji bi trebali znati bolje.  Vidljivi su žalosni plodovi ovakvog pristupa.

Vanjske usluge mogu u stvari biti od velike pomoći u podučavanju religije kod kuće; no prije svega, roditelji trebaju ortodoksnu doktrinu koja cilja izravno na njih.  Oni to imaju pravo zahtijevati od postavljenih učitelja Crkve, da kao roditelji u obiteljskom domu potpuno sudjeluju u  pastoralnom uredu pod Učiteljstvom, da budu učitelji djece o kojoj skrbe, jer su u toj su maloj crkvici jednako kao i u velikoj kongregaciji upravljačka i učiteljska moć nerazdvojivo povezane.  Njih ne smiju dijeliti neki pedagozi koji su iskusili obiteljski život u domu samo kao djeca, a nikad kao roditelji koji su zaduženi za njega.

Ništa se ne može unijeti u kuću što već tamo ne postoji, barem potencijalno.  Svaka uspješna pedagoška tehnika prvo je preuzeta iz obiteljskog doma i izvještačeno prilagođena učionici, a nikad obrnuto.  Genijalna Maria Montessori upravo je to učinila, čineći nastavu u učionici tečnijom i manje izvještačenom.  Ona je bila nadahnuta povratkom korijenima. 

Svaki obiteljski dom može nadmašiti Montessori ako to želi.  Tamo se u naravnome stanju nalaze svi elementi najbolje učionice, koji su uz veliki trud tijekom vremena prenešeni iz obiteljskog doma. Što je suvremeno miješano školovanje, primjerice, nego nespretno približavanje ozračja obiteljskog doma gdje oba spola žive i uče zajedno? No, škole beznadno daleko zaostaju. Kod kuće, još uvijek je moguće obraćati se različitim dobnim skupinama u isto vrijeme i dopuštati im da se obraćaju jedan drugome kao što je Bog namijenio.  Nije li ta praksa bolja od zatvaranja 30 ili više djece iste dobi u jednu prostoriju kako bi ih se nečemu naučilo?

Pogledajmo kamo nas je doveo racionalizam. Suvremena škola je umjetno okruženje kakvo ne postoji nigdje u prirodi i koje ne priprema učenike ni za što drugo nego izvještačenost.  Ona ih priprema, primjerice, za predgrađe, gdje su ljudi iste razine primanja zbijeni zajedno, ili za ostale oblike totalitarnog regrutiranja poput koncentracijskog logora. Ona ih zapravo ne priprema za stvarni život.

U naravnoj rastućoj Božjoj zajednici, obrisi Crkve uvijek se mogu razlučivati.  Sve dobne skupine oba spola se druže i svaki pojedinac pokazuje specifičan dar u odnosu na one druge.  Različite razine razvoja su evidentne, bez segregacije na temelju inteligencije, veličine i težine, prihoda i ostalih despotskih normi.  Postoji, drugim riječima, istinsko jedinstvo utemeljeno na istinskim različitostima, poput Trojedinog Boga na čiju smo sliku i priliku stvoreni.  Upravo stoga  što je obiteljski dom tako konstruiran, svaki je jedinstven.

U takvome ozračju “metode” znače malo, jer ono što vrijedi u jednom obiteljskom domu biti će sasvim strano  duhu drugoga.  Roditelji moraju prepoznati mnoštvo nepotrebnih pedagoških dodataka i svoju povlasticu da mogu bez njih. U početku je teško riješiti se otvrdnulih predrasuda koje su sami stekli u svom izvještačenom školovanju. Oni koji si dozvoljavaju da ih se traži po njihovim obiteljskim domovima da bi podučavali djecu drugih ljudi u učionicama sigurno će proći gore.  Koliko nas je malo upoznalo radost proučavanja Svetoga pisma kod kuće, gdje sudjeluju različite dobne skupine, gdje maleni dijele uvide sa još mlađima i gdje nas oni koji najmanje govore mogu sve najviše zapanjiti!

Sama kuća predstavlja dom kao 'magistru'. Samo njegovo ustrojenje ilustrira misterij milosrđa. Sveti prikazi i slike na zidu otkrivaju vidljivu malu crkvicu, kuću Božju, svetu i predivnu.  Euharistija je u sjeni svakoga objeda, nedjeljno pečenje kao žrtva koja prikazuje i večeru i žrtvu.  Kako može dijete koje podučavaju kod kuće pogledati meso žrtvovano na njegovu tanjuru i vjerovati kako je misa samo gozba? Križ ugrađen u same temelje obiteljskoga dom, krovnih i prozorskih okvira... najmlađemu članu obitelji može se pokazati pomoću tisuću rekvizita da je cijeli svijet oko njega osmišljen po obrisima Kalvarije.

Kako je zapravo moguće ne podučavati apostolsku vjeru kod kuće?  To što mnogi od nas nisu za to sposobni, zasigurno nije zbog pomanjkanja nastavnih pomagala.  Može li biti da pokušavamo podučavati neku drugačiju vjeru?  Onu koja nije ukorijenjena u naravi, nego u disciplinama korumpiranoga svijeta?  Tamo gdje postoji toliko mnogo bogova, podučavanje o vjeri obavezno postaje vrlo nepraktično i preteško!

Religijsko podučavanje djece izvan kuće suvremena je pojava nužna jedino zbog uspona racionalizma i znanstvenosti, urušavanja naravnih zajednica, a na kraju, no ne i najmanje važno, protestanske pobune.  Kako bi roditelji preuzeli svoju pravu ulogu u današnjem rasulu struktura, moraju učiniti samo jedno, zaista: moraju obnoviti svoj obiteljski dom kao istinsko središte kontemplacije u svijetu.  Takav je bio obiteljski dom na samome početku kad je Bog hodao u smiraj dana, a gdje je On hodao, sve potrebno dolazilo s Njim.

Ništa manje od duboke unutarnje obnove ne može ponovno postaviti roditelje kao učitelje.  Kateheza je, napokon, način kontemplacije, ili njezino sredstvo.  Nemojte previše komplicirati.  Prije nego što pođete u kupovinu literature i audio - vizualnih zapisa, pozovite u pomoć obiteljske anđele čuvare čija je dužnost prosvijetliti one koji su im povjereni.  Svece zaštitnike, pretke, ... roditelji i djeca, oni im se moraju pridružiti u onome što je istinski crkvena obiteljska stvar.  Koliko god mi bili obrazovani, nikad ne možemo zaobići Gospodinovu izreku da “usne lako govore kad im diktira srce.” Svako se drvo poznaje po svojim plodovima.

Božja kuća je, reče nam On, kuća molitve za sve narode. Ona je zamišljena da proizvodi i hrani život Boga Samoga, poput kuće u Nazaretu, i kao što Crkva dalje nastavlja činiti. Uz progresivno zanemarivanje bogoslužja, molitva i pedagogija su nažalost otišle različitim putevima.  Oni se moraju ponovno ujediniti kako u domu tako i u Crkvi, jer je njihov cilj isti.  Patrijarh Job  držao je kako je dobro prikazati žrtvu za svakog od svoje djece, govoreći: “Možda su sagriješila djeca moja i Boga uvrijedila u svojemu srcu.” On je dobro razumio koji su temelji roditeljstva.

Imamo božansko obećanje kako će nas Duh istine naučiti cijelu istinu, ali ako grijesi obitelji nisu oprošteni i okajani, kako možemo očekivati božanskoga Učitelja da podučava u njezinim njedrima? Jer On je jedini vjerski učitelj.



utorak, 31. srpnja 2018.

Neophodna uloga oca i današnja kriza autoriteta


Korijen mnogih naših ljudskih slabosti proizlazi od neuspjeha vezanih za autoritet. Sviđalo se to nama ili ne, živimo u svijetu hijerarhije, svijetu upravljanja i poretka u kojemu ljudi imaju određene uloge. Sklad ovisi o ispunjavanju tih uloga. Sveti Pavao uspoređuje Crkvu (1. poslanica Korinćanima 12,12) s tijelom - svi dijelovi tijela imaju svoje uloge i rade zajedno da bi tijelo bolje funkcioniralo.

Ako bi svi na svijetu obavljali svoju ulogu u skladu s pravim poretkom i istinskom ljubavlju, mi bismo iskusili sklad. Prvi neuspjeh u primjeni autoriteta bio je Adamov koji nije ispravio svoju ženu Evu, kada mu je ponudila plod stabla s kojeg im je bilo zabranjeno jesti. Nije potrebno ni spomenuti kako bi sve bilo drugačije da je Adam u pravom redu i s ljubavlju ispravio Evu. Da je čovjek upotrijebio svoj autoritet, mir bi bio očuvan.

Kada se autoritet ispravno koristi, vlada mir. Nered stvara kaos. Nadam se da svakodnevno slijedite (određeni) red: ustajete iz kreveta ujutro, perete zube, jedete, radite, molite, igrate se, spavate itd. Te redovite navike pomažu nam da budemo zdravi i sretni. Kada poremetimo taj red može doći do nesreća, kaosa, neizvjesnosti, mogu se probuditi osjećaji nesigurnosti i nedosljednosti.

Zahvaljujući naravnom zakonu kao i božanskom zakonu koji nam je objavljen preko Crkve mi znamo što je red. Kroz poslušnost Bogu, Njegovim zapovijedima i Njegovoj Crkvi, mir se stječe u duši pojedinca i posljedično proizlazi iz obitelji, župa, gradova i naroda. Kao što smo stvoreni na Božju sliku i kao što se prirodni poredak odnosi na nadnaravni poredak, autoritet odražava Božju moć i primat u našim životima i redoslijedu svih stvari. Znamo da su osobe od autoriteta, naravno, muškarci. Bog je odredio da muški rod vodi, a ne žene, što je također pokazano u daljnjem odrazu Njegove vlastite prirode: preko toga što je naš Gospodin Isus Krist rođen kao muškarac.

Neuspjeh autoriteta u vodstvu i održavanju reda nužno dovodi do nereda i nemira. Korijen svakog reda je u Božjoj milosti; ako se ne molimo i ne dajemo ponajprije našu pozornost Bogu, cijeli poredak će se urušiti jer nećemo imati snage, mudrosti ni poniznosti da bismo donijeli prave odluke u životu i pravilno se ustrojili prema istini. Moramo tražiti i postići ovu milost preko molitve. Dok rastemo, tko nas uči moliti? Trebali bi to biti oboje, i otac i majka, ali prvenstveno otac, jer je on vođa, glava obitelji. Budući da može biti samo jedan Bog, jedan papa, jedan vladar, jedan vlasnik ili upravitelj tvrtke, na isti način može postojati samo jedan vođa ili glava, u obiteljskom domu.

Priroda vođe je takva da može uvjeriti druge da idu putem kojim je on već krenuo. Naš Gospodin Isus Krist, 'Put' (Ivan 14,6) je najveći Vođa, izvrstan Vođa, jer je On sam pokazao kako sve činiti. Nije nas samo usmjerio s visina, već se lijepo odlučio spustiti na zemlju, postajući čovjekom. Isus Krist je pretrpio sve što ćemo mi trpjeti - uključujući iskušenja, tjeskobu i bol u srcu - i postavio nam primjer za svaku prigodu u kojoj ćemo se naći tijekom svog života.

Kroz svoje vlastito iskustvo otkrio sam kako moje osobno nadahnuće za dobra djela ponekad odgovara mojoj želji da udovoljim ocu: Bogu, svećeniku ili vlastitomu ocu. Ponekad sam, na pogrešno usmjeren način, tražeći pažnju očinskog lika počinio loša djela; ona imaju tako moćan učinak. Srećom, imam vrlo dobroga poslodavca koji očekuje od mene izvrsnost u radu, potiče me činiti dobro, strpljiv je sa mnom, oprašta mi pogreške i brine se za moje dobro. Srećom, i moju župu vodi dobar svećenik koji ima vremena moliti se za mene, slušati me, poučavati me i ohrabrivati. Ove su dvije osobe nadahnuće za mene, osobito u mojoj trenutnoj životnoj situaciji. Oni odražavaju očinstvo Boga Oca na naravnoj razini.

Milenijski naraštaj kojemu pripadam uskraćen je za očinsku potvrdu, prihvaćenost i ljubav iskazane kroz vodstvo, milosrđe i disciplinu. Kada otac kažnjava ili disciplinira svoju djecu, pokazujući zanimanje za živote svoje djece, takvo djelovanje pokazuje kako mu je stalo. Ako se otac pokaže ravnodušnim prema životima svoje djece, razumljivo je kako će oni to shvatiti kao nebrigu. Jedan otac ne daje djeci slobodu tako što propušta usmjeravati ih - ne podučavajući ih, on jednostavno zaboravlja na njih.

Čovjek će uvijek voditi primjerom, ali kako će voditi? Sebični otac stvara sebičnu djecu; nasilan otac podiže nasilnu djecu. Muž koji sramoti svoju ženu, bez sumnje će začeti djecu koja isto tako neće poštivati svoju majku. Poznajem očeve koji misle kako je bijeg od odgovornosti koju imaju prema svojima obiteljima moguć. A zapravo je to nemoguće. Djeca će promatrati dobar ili loš primjer svoga oca; ili će ga prihvatiti i slijediti, ili će ga potpuno odbaciti. Ako djeca odbace loš primjer svojih očeva [ što je često vrlo teško napraviti i što slama srce, poprimit će pakleno tvrdoglavu ogorčenost, zajedno s prirodnim poteškoćama prevladavanja tih navika ili postupaka.

Ženama ni djeci nije namjenjeno da vode sami sebe. Trebamo dobre muškarce sposobne za vodstvo. Žene mogu ponekad popuniti prazninu (po 'defaultu') ako ostane neispunjena, ali budući da vodstvo nije u njihovoj prirodi koju im je Bog dao, često vode sebe i druge u zbrku. Redovito se vodeći emocijama, osobito nježnošću i bez naravnih kvaliteta poput razboritosti i čvrstoće, ženama je nevjerojatno teško voditi svjetovne poslove. Zato im takva odgovornost upravo i ne pripada. Umjesto toga, žena je srce doma: radi se o plemenitoj i neophodnoj ulozi koja će, ako bude napuštena, isto tako dovesti do propasti pojedinaca i poretka.

Odsutan ili nezainteresirani otac može usaditi osjećaj bezvrijednosti i odbačenosti kod onih koji mu pripadaju i koji će na kraju potražiti osjećaj pripadnosti drugdje. Očito je kako se to dogodilo u nebrojenim domovima i u našoj ljubljenoj Crkvi. Zadnji pape odlučili su zanemariti disciplinirati nas i voditi kako su trebali. Čini se kao da su nas zaboravili, baveći se drugim poslovima. Izgleda kako je njihovo glavna preokupacija kako udovoljiti svijetu, tj. osvojiti ljudsko poštovanje. Ova zamka koja obmanjuje prodrla je kroz crkveni ustroj u katoličke domove. Slijedom toga, i muškarci – kler, redovnici i laici - odbacuju svoje zajednice i obitelji, istodobno tražeći svoje osobno zadovoljstvo da budu prihvaćeni od svijeta, što uostalom nije uopće istinsko prihvaćanje.

Međutim, tim porocima oni pokušavaju popuniti praznine koje su ostavili njihovi očevi: očevi koji očito nisu usadili u svoju djecu znanje o njihovim obvezama, o ozbiljnoj potrebi u ispunjavanju svojih odgovornosti i o osjećaju njihova dostojanstva. Ukoliko osoba ne treba biti ispravno formirana i utemeljena u milosti i istini, u Onome koji je Put, Istina i Život i Njegovoj Svetoj Crkvi, na koncu će (gotovo) svi osjećaji dostojanstva i odgovornosti usađeni u čovjeka izblijedjeti i otvoriti vrata božici osobnih užitaka. 

Ako se čovjeka ne podučava o dostojanstvu unutar odgovarajućeg okvira filozofske i teološke istine, ako nije ukorijenjen u nešto veće od samoga sebe, učvršćen darom vjere i ako ga se ne vodi u shvaćanju kako to doista jesu nepromjenjive istine i vječne stvarnosti, bilo koji prolazni užitak sigurno će pomesti čak i čestite ljude s pristojnim odgojem, kao što to danas često možemo vidjeti.

Vrlo je važno uvijek se sjetiti kako će nas stvorenja neizbježno iznevjeriti i kako niti jedan ljudski otac nije savršen. Moramo dopustiti da naše duše prvo ispuni Bog i što je najvažnije - On mora biti naš Otac kako bismo zadovoljili tu potrebu u našima dušama. Ipak, muškarci s autoritetom - očevi i očinski likovi - moraju učiniti sve kako bi ispunili svoju ulogu, pogotovo zbog snažnog utjecaja na živote oko sebe. Muškarci (i žene, također, u svojoj ulozi) moraju učiniti sve kako bi živjeli svoju ulogu u životu, onako kako ih je Bog ustanovio i namijenio da ih se živi.

Bez obzira koliko smo sveti kao pojedinci, ako papa i crkvena hijerarhija nastave kao do sada, umjesto da se poprave, i ako se ne postave kao pravi muškarci i ispune svoju obvezu da pravilno posvete Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu, unatoč svim prisutnim poteškoćama, obnova svete majke Crkve neće se dogoditi. Sve će biti gore i ona će nastaviti zapadati u sve veći nered. 

Djeca nikad neće naučiti biti sveta ako muškarci junački ne počnu nasljedovati našeg Gospodina Isusa Krista i pokazivati im svetački primjer. Dobar muškarac nadahnjuje  na junaštvo u drugima, potičući u njima težnju za veličinom na način na koji to žena ne može. Isto tako, samo najviši autoritet na zemlji – jednog čovjeka, poglavito papinski - ima moć potaknuti istinsko iscjeljenje u Crkvi. Na žalost, ne možemo se osloniti na sadašnje vođe naše Crkve. Umjesto toga, moramo započeti sa sobom i sa svojim obiteljima, ako smo muževi i žene, i odgovoriti djelovanju milosti u našim dušama, težeći za duhovnim savršenstvom. U svakom slučaju dobar svećenik bi nas uputio neka tako učinimo.

Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti tako što ćemo se osloboditi od ispraznih navezanosti, koje su u konačnici samo smetnja. Ovo je vrlo težak proces, a jedan od velikih blagoslova kršćanskog braka je imati supružnika s kojim možemo krenuti na ovo putovanje do duhovnoga savršenstva i konačno vječnog spasenja. Druga utjeha - i primarna svrha braka - jest roditi i obrazovati djecu kako bi nastavili popunjavati Nebo. Ta prekrasna mala bića nesumnjivo će vas obasuti srećom i svakodnevno nadahnjivati dok prakticiraju svoju vjeru u kojoj ih formirate i koju su već primili na krštenju. Čistoća i gorljivost dječjih molitava donijet će nam mnoge milosti, osobito onu posvećenja Rusije. Jednostavan i istinski življen dobar katolički obiteljski život pokazati će se kao nezaobilazan i glavni korak u preobrazbi našega poremećenog i brutalnog svijeta i otvaranju mjesta društvenoj vladavini Isusa Krista – našega Kralja.

No svejedno, bez izvanrednog Božjeg zahvata, nema šanse da se to dogodi bez dobrih muškaraca, bez dobrih očeva, bez dobrih muških autoriteta. Svaka osoba od autoriteta je drugima na neki način lik Boga. Ovo je razlog zašto ona mora biti poput Boga: muškarac mora provoditi red, koji je u konačnici istina, i on to mora učiniti s ljubavlju kao što Bog čini. On mora biti milosrdan i nalik Bogu.

Kao što sam već spomenuo, vidio sam pozitivan utjecaj i važnost dobrog svećenika. Prije nego što sam susreo svog svećenika, smatrao sam našega Gospodina Svevišnjeg surovim sudcem. Ali pater je pokazao nježnost i ljubav vječnog velikog svećenika. Nebrojeni drugi će isto imati dublje razumijevanje Božje naravi, Njegove pravde i milosrđa, kada se to jasnije očituje preko Njegovih svećenika.

Danas, muškarci moraju uzeti svoje štapove i dati sve od sebe da sačuvaju svoje stado. Moraju se truditi ljubiti svoje žene kao što Isus Krist ljubi svoju zaručnicu Crkvu, kao što On ljubi nas. Ako se čovjek smatra nesposobnim za to, trebao bi se preispitati i otkriti što ga ometa i sprječava da tako ljubi i to iščupati. Često je nemogućnost da se samoga sebe ljubi na ispravan način ono što sprječava da se ljubi drugog. Muškarci i žene moraju obučiti svoju djecu neka ljube Boga čistoćom i s poštovanjem, podučavajući ih onome što je od nas tražila Gospa Fatimska: da mole krunicu svakodnevno, da se žrtvuju za duše, da obave pobožnost pet prvih subota, itd. tako da Papa napokon učini Božju Volju, posvećujući Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Ali ne bismo trebali provoditi ove pobožnosti  jednostavno zato što želimo mir. Umjesto toga, trebamo nastojati pročistiti svoje motive i izvršiti ih jer Bog to želi. Kršćani su trpjeli u povijesti okrutna mučenja, poput onih Neronovih. Kroz čitavu su povijest, sveci i naša kršćanska braća herojski patili za našega Gospodina Isusa Krista. Zašto bismo mi trebali biti slobodni od patnje ? Ono što sada izdržavamo je jednostavno samonametnuta kazna. Kako milostivo i velikodušno od Boga koji nam nudi mir kroz Gospu, ako samo činimo ono što je zapovjedila, nedostojni kakvi jesmo! U dobrima i lošima trenucima, na kiši ili suncu, moramo nastojati uvijek izvršavati Božju volju. Ako to učinimo, dobit ćemo bezbroj blagoslova od našega nebeskoga Oca.

On je savršen Otac, a znamo kako dobri očevi kažnjavaju svoju djecu iz ljubavi. Molimo da i naši očevi, kod kuće i u Crkvi, učine isto za nas. Izuzetno nam je potrebno vodstvo muškaraca, osoba očinskog autoriteta, baš kao što nam je potrebna nježnost ženskog nefeminističkog srca i njihov utjecaj na muškarce da vladaju pravedno, s ljubavlju i milosrđem. Bez toga, ovce će i dalje lutati.

Izvor