četvrtak, 25. lipnja 2020.

Blaženi Alojzije Stepinac o ulozi roditelja u odgoju djece



Neka roditelji nikada ne zaborave odgajati djecu za Krista! Oni trebaju biti svjesni svojeg velikog i časnog prava, ali i  svoje teške odgovornosti i dužnosti brinuti se za pravi odgoj svoje djece, tj. za to, da im se djeca privedu Kristu. Oni trebaju znati da su ''obvezni pod vrlo teški grijeh (gravissima obligatione tenentur) da se pobrinu, koliko im je moguće, kako za vjersku i ćudorednu, tako i fizičku i građansku pouku djece, i da se poskrbe za njihovo vremenito dobro'' (cn 1113). Oni trebaju znati zahtjev Crkve, da ''sve vjernike valja od djetinjstva tako poučavati, da im se ne samo ništa ne predaje, što se protivi katoličkoj vjeri i ćudorednosti, nego da vjerska i ćudoredna pouka budu na prvom mjestu''' (cn 1372). Jednako trebaju znati, kako Crkva biskupima napose veže o duši osnivanje katoličkih škola, a vjernike moli, ''neka ne zaborave pomagati, koliko mogu, osnivanje i uzdržavanje katoličkih škola'' (cn 1379).
STEPINČEVO Zašto su ga zvali Isus | Glas Koncila

Ali nije samom sviješću o vlastitim pravima i dužnostima na području odgoja ispunjen roditeljski zadatak kod odgajanja vlastita poroda.  On to nije ni samim time, da se djeca dadu u sigurne ruke dobrih katoličkih odgojitelja i učitelja. Za to se hoće mnogo više! Kršćanstvo je bez sumnje prema jednoj lijepoj riječi najveća i najsvetija odgojna škola, koju je svijet ikada vidio. Ali će se Crkva uvijek dobro čuvati, da od odgoja odstrani roditelje. Idealni je odgoj Crkvi onaj, što ga vrši u prvom redu obitelj i blaga toplina domaćeg ognjišta. I bez njih će teško što opraviti i najbolji odgojitelj. ''I najbolji odgojitelj, veli Dupanloup, ostat će u mnogom jako nepotpun, ako se vrši bez opravdanog i nužnog utjecaja roditelja. To me je naučilo iskustvo.'' Pa to je i razumljivo. Jer, glavna snaga ne dolazi odgoju toliko od izravnog, svjesnog, proračunatog utjecaja, što ga vrši škola svojim zahtjevima, svojom disciplinom i svojom intelektualnom i moralnom poukom. Njegov uspjeh puno više zavisi od nevidljive mreže nesvjesnih utisaka, kojima je dijete dnevno izloženo, od cijele atmosfere, u koju je uronjen. Duh, koji prožimlje sav uzgojni rad, nijema pobuda okoline i dnevna sugestija primjera – to prodire kao mač dvorezac do najintimnijih skrovišta mlade duše, koja se poput pospana cvijeta u ranu zoru otvara, da primi u se rosu, o kojoj će domala Crkva pjevati: ''Rorate coeli, desuper et nubes pluant iustum – Roste, nebesa, a oblaci neka kiše Pravednoga!'' (Adv. liturg.) I zato ne smije dom ni riječju ni primjerom rušiti onoga, što škola gradi, nego je u tom smislu suradnja doma i škole pravim imperativom!

Gornji tekst je izvadak iz propovijedi koju je blaženi Alojzije Stepinac održao pri otvaranju Ženske realne gimanzije Sestara milosrdnica 1939. godine u Zagrebu

petak, 12. lipnja 2020.

Blaženi Egidije Asiški o borbi s napastima






Velika milost ne može se zadobiti u miru jer se mnoge bitke podižu protiv nje. Što je, naime, više čovjek u stanju milosti, utoliko ga đavao više napada. No čovjek ne treba zbog toga prestati pratiti milost jer, što je veća borba, to će veća, ako ih nadvlada, biti njegova kruna. 
Ako nemamo mnogo prepreka, to je zbog toga što nismo kakvi bismo trebali biti. Pa ipak, ako želimo hodati dobro na putu Gospodnjem, ne bismo patili niti od posustalosti, niti od dosade, a na svjetskome putu ljudi pate od posustalosti i dosade do smrti. 
Neki mu je brat odgovorio: „Čini se kao da govoriš dvije suprotne stvari.“ Blaženi brat Egidije odgovorio je: „Ne hrle li zlodusi za čovjekom dobre volje prije negoli za ostalima? Pogledaj teškoću! I kad bi tko prodao svoje malo posuđe za cijenu tisuću puta višu od njihove vrijednosti, kakvu bi težinu tada osjećao? Pogledaj kako je razriješeno proturječje! Kažem, dakle, da što je tko ispunjeniji krjepostima, utoliko ga više proganjaju napasti i utoliko ih više mora mrziti. Svakom napašću koju nadvladaš zadobivaš krjepost i koja god da te mana najviše muči, dobit ćeš veću krunu ako ju nadvladaš.
Zbog kojeg god razloga čovjek zanemaruje hodanje na putu Božjem, iz tog istog gubi svoju nagradu. 
Neka mu je osoba rekla: „Često me iskušava najveća napast i često sam molio Boga da ju udalji od mene, a On ju nije udaljio.“ Blaženi brat Egidije odgovorio mu je: „Što bolje neki kralj oboruža vojsku oklopom, utoliko više želi da se hrabro bore.“
No jedan ga je brat tada pitao: „Što trebam činiti da se mogu moliti kad sam suh i nepobožan?“ Odgovorio mu je: „Pogledaj kralja koji ima dva sluge koji trebaju ići u rat – jedan je naoružan, a drugi nenaoružan. Onaj koji je naoružan stupa hrabro u bitku, ali nenaoružan se ovako obraća svome vladaru: „Moj vladaru, kao što vidiš, nemam oružja, no iz ljubavi prema tebi poći ću u boj čak i bez naoružanja.“ Kralj, pak, vidjevši vjernost sluge, reče svojoj pratnji: „Idite, pripremite naoružanje kojim ovaj moj vjerni sluga može biti naoružan i stavi na nj moj grb.“ Isto tako, također, ako bilo tko ode u boj molitve kao bez naoružanja, jer se osjeća suhim i nepobožnim, Bog će, vidjevši njegovu vjernost, staviti na nj svoj grb.
„S napastima je kao što se dogodilo poljodjelcu kad je vidio šumu drveća i grmova divlje ruže u jednom dijelu svoje zemlje koji je htio ponovno obrađivati. Izmorio ga je toliki rad i gotovo je požalio što ga je preuzeo, budući da su ga u njegovu radu pritiskali napor i poteškoće. Jer je prvo promatrao zemlju iz koje se mora odstraniti drveće i nije vidio zrno. Drugo, posijekao je drveće uz velik napor i počupao korijenje drveća i nije vidio zrno. Treće, prelomio je i pripravio tlo i nije ondje vidio zrno zbog kojega je toliko radio. Četvrto, ponovno je preorao zemlju. Peto, posijao je zrno. Šesto, oplijevio je tu zemlju. Sedmo, požeo ga je. Osmo, isprebijao ga i sve je ove stvari učinio uz velik napor. Deveto, pohranio ga je uz radost, ne razmišljajući o tolikom naporu zbog količine plodova koje je na kraju zadobio. Radio je mnoge druge poslove osim ovih, od kojih je sve blagoslivljao zbog radosti s kojom je vidio dobre plodove.“
Neka mu je osoba rekla: „Što mogu učiniti jer, ako bilo što dobro učinim, tada sam ispunjen ponosom, a ako činim loše, tada padam u žalost i gotovo u očaj.“ Blaženi je brat Egidije odgovorio: „Dobro činiš ako se žalostiš zbog svoga grijeha. Ipak, savjetujem ti da se žalostiš umjereno jer uvijek moraš vjerovati da je moć Božja da otpusti grijehe veća od tvoje moći u grijehu. Ako je Bog pokazao milosrđe nekom velikom grješniku, vjeruješ li da će napustiti manjeg grješnika? Što se ostaloga tiče, nemoj prestati činiti dobro zbog napasti isprazne slave. Jer ako poljodjelac, želeći posuti sjeme po zemlji, kaže u sebi: „Ne želim posijati sjeme ove godine jer, ako ga posijem, možda će doći ptice i pojesti sjeme“ i zbog tog razloga ne posije sjeme, ne bi mogao jesti ništa od plodova zemlje. Ako bi, pak, sijao, čak i ako bi neka sjemena propala, ipak bi veći dio ostao njemu. Tako je s onim koga iskušava ponos i koji se protiv njega bori.“

Izvor:
Zlatne izreke blaženog Egidija Asiškog - https://archive.org/details/thegoldensayings00robiuoft/