subota, 23. prosinca 2017.

Odgoj adolescenata



U ovom ću predavanju sažeti knjigu Rudolfa Allersa – Formiranje karaktera kod adolescenata. Rudolf Allers je katolički psiholog. Njegova je djela iz psihologije nadahnula filozofija sv. Tome Akvinskog. Možda se ne bismo mogli složiti sa svime što autor kaže, ali sigurno potiče na razmišljanje. Meni se osobno većina opažanja gosp. Allersa čini točnima i korisnima. 

Doktrina koju ćemo večeras proučavati je možda malo apstraktna, ali mislim da neće biti gubitak vremena. Zašto? Jer ne možemo utjecati na adolescenta ako ga ne razumijemo. Ako roditelji žele dobro odgajati svog adolescenta, moraju poznavati neke osnovne činjenice iz psihologije. Kipar mora znati s kakvom vrstom materijala mora raditi. Isto tako i roditelj mora znati kakvu vrstu materijala mora oblikovati.

Niti jednom dobu nije teže prići niti s njim upravljati od adolescencije; nigdje odgajatelju ne treba bolje poznavanje osobnosti koju treba usmjeravati i oblikovati. Da bismo razumjeli um jednog adolescenta, moramo postati savršeno svjesni načina kako on shvaća sebe i stvarnost, tako da posve dijelimo njegovu perspektivu. Razdoblje adolescencije je u svojoj biti vrijeme problema i poteškoća. Središnji problem adolescencije je formiranje odlučujućeg sebe. Stoga je to razdoblje nemira i nesigurnosti. Nestaje pouzdanost stvari i osoba, ne zato što su te osobe postale drugačije, već zato jer se odnos adolescenta s njima mijenja. Ta promjena odnosa događa se zbog promijene njega samoga ili radije zbog promjene njegove svijesti o sebi. Naivan stav koje je dijete imalo prema sebi, odnosno to što je sebe, svoje postojanje, svoj život i njegove okolnosti uzimalo zdravo za gotovo – sve to bezbrižno postojanje u skladu sa svim i svakim - nestaje. To je kao da dijete, kada prelazi iz djetinjstva u adolescenciju, treba ponovno otkriti čitavi svijet, a taj je zadatak sad neizmjerno teži od onog prvotnog otkrića, budući da je postalo svjesno. Radosna nesvjesnost ranog djetinjstva zauvijek je izgubljena. 

Nitko se ne može nadati da će razumjeti um adolescenta, a još manje da će moći nekako utjecati na njega, ako ne postane posve svjestan činjenice da je nesigurnost upravo temeljna značajka tog razdoblja. Adolescent, takoreći, nema karakter, ili bismo radije  rekli to da njegov karakter na promatrača ostavlja dojam nečega što ne zaslužuje da ga se nazove „karakterom“. Taj dojam se stiče posebno zbog nestabilnosti ponašanja koja je tako karakteristična za mnoge adolescente, i zbog čega ih se, prilično nepravedno, često prekorava. Adolescent zaista nije kriv, ili barem nije odgovoran za nestalnost svog ponašanja. Ona je neizbježan rezultat njegovog stanja. 

Autoritet je već problem u odgoju djece. Ali dok god postoji prvotna povezanost povjerenja i ljubavi između roditelja i djeteta, zadatak utjecanja na djecu nije previše mučan. Adolescencija više ne teži oslanjanju na druge. Kako osoba postaje sve više svjesna svojih prava što uzrokuje da se u autoritet sve više sumnja. Svijest o sve većoj snazi čini da mladi um sve više teži za neovisnošću. Pa opet, adolescent nije još stekao dovoljno uvida da bi bio sposoban shvatiti potrebu i zakonitost autoriteta. Zakoni mu se čine kao svojevoljna ograničenja koje je nametnula tiranija starijih. Autoritet se smatra nezakonitim prisvajanjem onih koji ga posjeduju da bi sačuvali svoje pozicije  kojih bi se zapravo trebali odreći. Osjećaj da era starije generacije prolazi, a ona mladih upravo započinje je vrlo uobičajen među adolescentima.

Adolescenti su, kao što je dobro poznato, prilično skloni kritiziranju svega. Što god starija generacija drži za ispravno adolescent smatra smiješnim. Oni smatraju da se zakoni i pravila trebaju promijeniti. Lako ih očaravaju svakakve nove i revolucionarne ideje. Kako je adolescent snažno svjestan svoje nove probuđene osobnosti i njezine jedinstvenosti, lako razvija neku vrstu relativizma, čineći „čovjeka mjerom svih stvari“. Sumnja se u objektivne i vječne istine. Samo postojanje takvih istina postaje upitno u umu adolescenta. Ako mu netko spomene takve istine ili zakone koji su dokazano valjani kroz stoljeća, on uopće time nije impresioniran. Za njega je svijet nov i nejasan kao što osjeća da je i njegova osobnost. 

Ako želite poznavati adolescenta, morate steći njegovo povjerenje. Ako želite steći njegovo povjerenje morate, kao prvo, ozbiljno shvatiti njegove ideje i probleme. Odbacivanje njegovih ideja kao nezrelih, otkrivanje njegovih problema, govorenje da se to svima događa i da će to proći (kao što se dogodilo svima onima koji su postali dovoljno stari da uvide ništavost tih problema i poteškoća), odbijanje da ga se sluša jer je tako to uvijek bilo s dječacima i djevojčicama – sve su to dobro poznati stavovi odraslih, koji su nastali djelomično iz razočaranosti, djelomično iz zavisti, djelomično iz lijenosti i izbjegavanja odgovornosti;  najsigurniji su način za udaljavanje mlade osobe i stvaranje dubokog rascjepa koji više nikada neće biti ispunjen.

Ako je potrebno, dovedite „autsajdere“, poput svećenika, trenera, voditelja izviđača, starijeg brata ili sestre, koji mogu savjetovati dijete. U većini slučajeva je, međutim, nužno pripremati polagan i ustrajan pristup. Za to je potrebno vrijeme; ali to vrijeme nije izgubljeno. Dok smo još daleko od uživanja povjerenja mlade osobe, možemo ga bolje upoznavati, a on nam, a da nije svjestan, može početi vjerovati i pokazivati određenu spremnost da možemo prići bliže. Što je bliže točka, koju izaberemo za uspostavljanje kontakta, adolescentskim osobnim problemima, to bolje. Međutim, rijetko kad je dobro pokušati zaskočiti um adolescenta iznenada. Ako on nije spreman povjeriti nam se da treba malu pomoć da savlada svoje prepreke, on se ne želi razotkriti, iako možda žarko želi ispričati nam što mu je na umu. Iznenađenje ga može šokirati i prestrašiti. Bolje je pristupiti polagano i jako strpljivo. 

Kada imamo posla s mladima (ili, što se toga tiče, i starijima), niti jedna kvaliteta nije važnija od strpljenja. Ako im želimo pomoći, onda moramo čekati dok nam se ne pruži prilika. Što bolje znamo čekati, to je sigurnije da će nam se takva prilika pružiti. U međuvremenu ne možemo ništa drugo učiniti već nastojati da ostanemo s mladima u što boljim odnosima i da prikupljamo što više informacija. Sve je vrijedno razmatranja, bilo da smo to osobno opazili ili čuli od treće osobe. Ali moramo imati te stvari na umu i ne baciti ih u lice djevojci ili mladiću, čak i ako smo ljuti zbog onoga što su nam ispričali. Treba se suzdržati od onoga što roditelji često učine kada viknu: „A što sam to čuo o tebi?“. Mladi ne žele da ih se špijunira, jer vrlo tjeskobno nastoje sačuvati ono što zovu svojom „neovisnošću“. 

Autoritet kao takav ne impresionira mlade umove. Jednostavno nametanje autoriteta čini mlade nemirnima i nesklonima slušanju ili posluhu. Adolescent više nije poput djeteta koje je bezuvjetno vjerovalo i, stoga, poslušalo čak i kada bi isprva protestiralo, ili koje je osjećalo da odrasli znaju bolje u svakom slučaju. Ali moglo bi biti vrlo korisno istaknuti, čak i djetetu, da ono mora učiniti što mu se kaže, ne samo jer tako kažu majka i otac, već stoga što oni sigurno znaju bolje.  Na adolescenta ostavlja dobar dojam kad mu se mogu objasniti prava i potreba na kojima se izriče takav autoritet. Utoliko koliko se tiče autoriteta, zadatak odgoja i školovanja u adolescenciji je puno manje očuvanje tog autoriteta koliko je njegovo izgrađivanje.

Autoritet ne može očekivati da će biti ispunjeni oni zahtjevi koje on sam ignorira. Kritičnost adolescenta nije toliko usmjerena protiv samog autoriteta, koliko protiv autoriteta koji vjeruje da je sam izuzet od svojih pravila. Postoje, naravno, mnoge stvari koje su dopuštene odraslima koje se ne mogu dopustiti djetetu ili adolescentu, ali mladi moraju znati da će i njima te stvari biti dostupne nakon nekog vremena, i , utoliko koliko je moguće, mora im se reći zašto odrasli mogu nešto raditi ili imati ovo ili ono, dok se mlađoj generaciji još uskraćuje dopuštenje. Iako oni možda neće sabrano moći o tome razmisliti, djeca kao i adolescenti jako dobro razlikuju pravila koja se tiču odraslih kao takvih i onih koje uvjetuje razvoj. Istina je da je ta sposobnost rasuđivanja ponešto zamagljena kod adolescenata jer žudnja za tim da budu odrasli, da budu ono što osjećaju da jesu (iako su to trenutno samo potencijalno) umanjuje oštrinu razlikovanja. Ali čak se i adolescentu mogu objasniti te razlike, pogotovo ako se stariji ljudi potrude objasniti im kako stvari stoje i zašto se još moraju odricati ovoga ili onoga. 

Ohrabrenje je nešto što adolescentu treba pod hitno. Oni ne izgledaju, u pravilu, obeshrabreni, niti su to oni uvijek. Ali svaki adolescent je podložan, barem povremeno, napadima potištenosti i obeshrabrenja. To je, naravno, vrlo štetno za moralni razvoj. Osjećaj da nikada neće nadvladati određene poteškoće, da nikada neće ostvariti određene ideale, itd. djeluje kao težak teret koji ih vuče dolje. Obeshrabrenje je nužna posljedica nesigurnosti, posebno nesigurnosti u „sebe“. Čak i ako smo sigurni da se radi o neobično nadarenoj mladoj osobi (možda i geniju), moramo biti jako oprezni kako izražavamo svoj stav u vezi onoga što on radi. Ovdje se moramo držati srednjeg puta, ne obeshrabriti adolescenta govoreći mu kako ništa nije postigao, niti ga uvjeravati kako je dostigao vrhunac. Najmudriji put je da pomognemo mladim ljudima vidjeti da se isprva moraju zadovoljiti manjim postignućima. Ako im netko netaktično to kaže i uputi ih na budućnost, mogu se obeshrabriti. Oni žele biti veliki i važni i uspješni baš sada. Ne mogu čekati da se to ostvari u nekoj budućnosti o kojoj imaju samo nejasnu predodžbu i koja ih plaši barem jednako onoliko koliko ih privlači. Kako se zaista od njih može očekivati da imaju jasnu ideju o budućnosti kada imaju i vrlo zamagljenu predodžbu sadašnjosti? Da bi bio utjecajno, ohrabrenje se mora primijeniti na aktualne stvari. 

Zadatak ohrabrivanja ima dvije strane, negativnu i pozitivnu. Moramo se paziti da ne obeshrabrimo adolescenta. Na primjer, nikada ga ne treba prekoriti jer je nešto krivo učinio, a da mu se ne pokaže povjerenje u njegovu sposobnost da se ponaša drugačije. Treba biti jako oprezan s mladićem koji je baš utonuo u potištenost. 

Neće biti uzalud istaknuti neke uobičajene pogreške roditelja, kojima se sve više udaljuju od svog adolescenta. Vrlo je uobičajeno da roditelji, kada kore adolescenta zbog nekog lošeg ponašanja, govore o svojoj mladosti i kažu kako oni, naravno, nikad tako nešto nisu učinili. Ta primjedba je generalno bezuspješna. Mlađa generacija ne vjeruje da je to istina; a i nije istina u većini slučajeva. Jedan otac je rekao svom desetogodišnjem sinu: "Jesi li me ikada vidio da sjedam za stol prljavih ruku?“ Dječak je odgovorio: "Pa nisam te poznavao kada si imao deset godina!“ 

Još jedna česta pogreška je uzimanje roditeljskog autoriteta zdravo za gotovo, jer je objektivno opravdano i zakonito. Ali ono što je objektivno istinito ne prepoznaje se uvijek subjektivno kao istinito, pa čak niti kod odraslih. Ako uzimamo zdravo za gotovo ono što naš suparnik odbacuje, neće biti plodonosne rasprave. Ako želimo uvjeriti drugu osobu, moramo krenuti od njegove točke gledišta i postupno ga voditi dok ne shvati svoju pogrešku. Trebamo jasno prepoznati da je poremećaj u odnosu između dvoje ljudi rijetko kad krivica samo jednog od njih. U većini slučajeva oboje dijele krivicu, iako ne u posve istom stupnju. Ali nesporazumi koji su tako česti između roditelja i adolescenta obično su uzrokovani stavom onih prvih. Adolescent, naravno, postaje kriv za mnoge pogreške pa čak i greške koje se mogu nazvati ozbiljnijim imenima. Ali te njegove pogreške, iako materijalno teške, nisu uvijek formalno takve, budući da (kao što sam već više puta naglašavao) adolescent ne zna još puno toga, pogotovo o svojoj vlastitoj osobnosti, pa se od njega ne može očekivati da će se ponašati prema objektivnim pravilima koje bismo mogli primijeniti za jako malu djecu ili zrele odrasle. Umjesto da isključivo okrivimo mlade kao odgovorne, bilo bi puno bolje da roditelji, barem povremeno, razmisle o tome jesu li i oni pogriješili i da li još uvijek griješe. Oni će otkriti, ako su dovoljno iskreni, da su krivi za mnoge kikseve, a da sada žanju što su ti kiksevi posijali. Situacija koja je uspostavljena već dulje vrijeme ne može se promijeniti i rekonstruirati u nekoliko sati objašnjavanja. 

Čuli smo od mnogih odraslih kako se žale da je trening njihovih umova zanemaren u mladosti i kako sad ne mogu nadoknaditi taj nedostatak, da nemaju vremena ili hrabrosti to učiniti. U ljudskoj je prirodi općenita sklonost "liniji manjeg otpora“. Zaista je lakše živjeti na razini „neintelektualnosti“. A mentalitet adolescenta je još i više sklon, zbog razloga koje smo dovoljno istaknuli, uplašiti se zbog poteškoća. Nije potrebno puno intelektualnog truda da bi se slijedio scenarij, da bi se pročitale „triler“ priče, ili da bi se bilo u toku sa zadnjim događajima u bejzbolu ili tenisu. Pa čak se niti prosječan interes za tehničke stvari ne može nazvati intelektualnim u ozbiljnijem smislu. Pravo razumijevanje tehnologije, zaista traži popriličan stupanj intelektualnog kapaciteta. Ali prosječni interes koji mladi pokazuju za tehničke stvari je skoro plitak kao i ostatak njihovih sklonosti. Umjesto ohrabrivanja te sklonosti prema površnom i plitkom, trebamo pokušati pobuditi uspavani interes adolescenta za stvari koje su intelektualne. Zadatak je težak zbog silnog utjecaja sveopćeg načina razmišljanja u suprotnom smjeru. Dječak koji ne pokazuje uobičajeni interes za sportske događaje ili koji ne zna sve o najpoznatijim glumcima, smatra se ludim, ili nadmenim, ili kao da zaostaje za svojim vremenom. 

Taj sveopći mentalit, zajedno s nesigurnošću njegovog uma i njegovom prirođenom sklonošću da slijedi liniju najmanjeg otpora, pridonosi tome da se adolescent osjeća da su mnoge stvari, pogotovo umne stvari, „daleko iznad njegovih mogućnosti“.

Vodstvo adolescenta i utjecanje na njega nije lak zadatak. Ali to se može činiti ako prvo postanemo svjesni karakteristika osobnosti koju moramo oblikovati. Tu su određene odlike ponašanja, neke od njih se općenito smatraju manama, koje otkrivaju više dubinske strukture osobnosti nego što se obično vjeruje. Ali odgajatelj mora mudro biti oprezan da ne preuzme stav suca. Njegov glavni zadatak nije osuditi, već razumjeti. Osuda se može pokazati kao djelotvorno sredstvo utjecanja, ali ako se koristi razborito. A tako i kazna. Ali za obje je prethodno potrebno razumijevanje. 

Da bi to još bolje pojasnili, pogledajmo primjer iz života sv. Anselma. Jedan gvardijan posjetio je sv. Anselma i spomenuo mu ozbiljne poteškoće koje ima s djecom koje odgajaju u samostanu. "Preklinjem vas, što da radimo s njima?“ rekao je gvardijan. "Pokvarena su i nepopravljiva. Nikad ih ne prestajem šibati, a postaju samo sve gora.“ 
Anselmo je razmišljao o svemu tome i rekao: "Nikad ih ne prestajete šibati? A kada odrastu kakvi će oni biti ljudi? Glupe zvijeri.“ 
"A kakva je onda korist", upitao je gvardijan, "da trošimo novac na njihovo uzdržavanje, ako ćemo stvoriti zvijeri od ljudi. Mi ih obuzdavamo na svaki mogući način da bismo im pomogli, a ništa ne postižemo.“ 
"Vi ih obuzdavate!" rekao je sv. Anselmo. "Recite mi, moj gospodine gvardijane, kada biste posadili mlado stablo u vaš vrt i povezali ga sa svih strana tako da ne može pružiti granu u nijednom smjeru, kada biste ga nekoliko godina kasnije odvezali, kakvo biste stablo pronašli? Zasigurno beskorisno stablo s kvrgavim granama koje rastu svinuto. A čija bi to pogreška bila ako ne vas koji ste ga povezali tako čvrsto? To je vjerojatno ono što radite s vašom djecom. Ona su posađena kao prinos u vrtu Crkve tako da mogu rasti i donositi plodove za Gospodina. Ali vi ste ih plašeći ih i prijeteći im i šibajući ih potpuno svezali tako na im nije ostavljeno nimalo slobode.“ Sv. Anselmo zatim ističe kako kipar stvara svoje umjetničko djelo nježnim zahvatima, a ne teškim udarcima, i napominje da se dijete mora hraniti mlijekom, a ne mesom i kruhom. Snažna duša sposobna je podnositi kaznu i napreduje uz poniženja i trpljenje. Ali, kaže, bebi je potrebno mlijeko za djecu, odnosno, kao što piše sv. Anselmo, "nježna pomoć drugih, ljubaznost, milosrđe, prijateljski savjeti, podrška i mnoge takve stvari.“ 

Sv. Ivan Bosco također je napisao puno toga što bismo mogli citirati. Ali ovih nekoliko redova bit će dovoljno: 
"Mi smo prijatelji naših dječaka... Postići ćete bilo što od naših dječaka ako oni shvate da vi tražite njihovo vlastito dobro... Uspostavite prijateljski odnos s mladićima, posebno za vrijeme rekreacije. Privrženost se ne može pokazivati bez tog prijateljskog odnosa, a ako se privrženost ne vidi onda nema niti povjerenja. Onaj koji želi biti voljen prvo mora pokazati svoju ljubav. Naš Gospodin učinio se malim s malenima i nosio je naše slabosti... Sjetite se da je odgoj teška umjetnost, a da je samo Bog njezin pravi majstor."

Kao zaključak, preklinjem vas da molite za svoju djecu i za svu djecu, posebno adolescente koji se suočavaju s teškim kušnjama i kojima su potrebne mnoge milosti da nadvladaju zavođenje svijeta. 

Gospodine Bože! Ti si nas pozvao u sveti bračni stalež i htio nas učiniti roditeljima. Preporučamo Ti svu našu dragu djecu. Povjeravamo ih Tvojoj očinskoj brizi. Neka ona budu izvor utjehe, ne samo nama, već poglavito Tebi, koji si njihov Stvoritelj. Pazi ih, Gospodine; pomozi im i brani ih. 
Nama udijeli milost da ih vodimo putem Tvojih zapovijedi. To ćemo raditi našim vlastitim savršenim obdržavanjem Tvog svetog zakona i naše svete majke Crkve. Posvijesti nam  naše ozbiljne dužnosti prema Tebi i blagoslovi naša nastojanja da Ti služimo. Ponizno molimo taj blagoslov iz dubine naših srdaca, za sebe i djecu koju si nam htio dati. 
Mi ih posvećujemo Tebi, Gospodine. Čuvaj ih kao dragocjenost i štiti ih u sjeni Svojih krila. Učini nas vrijednima da konačno na nebu, zajedno s njima, zahvaljujemo Tebi, Oče naš, na svoj brizi punoj ljubavi koju si pružio našoj čitavoj obitelji, i slavimo Te zajedno u vječnosti. Amen. 

Ovo je neznatno uređeni prijepis predavanja p. Hervé de la Tour Ligi Presvetog Srca u St. Mary's u Kanzasu u listopadu 1984.

srijeda, 13. prosinca 2017.

Revolucija u domu: marksistička teorija obitelji



Uvod: Michael J. Matt

Ovaj članak objavljen je u novinama „The Remnant“ još 1987. godine. Napisao ga je pokojni, veliki dr. John Senior i toliko je izvrstan da se bojim da ne posjedujem potrebne vještine da bih ga sažeo na primjeren način u samo nekoliko riječi. On je dug, jako dug – ali, jao, pretpostavljam da se većina blogera i twiteraša koji marljivo rade u virtualnom vinogradu neće s njim zamarati – dani promišljenih, divno razrađenih članaka davno su prošli da bi napravili mjesta video klipovima, idejama poput memova ili poglavlju od jedne rečenice.

Međutim, ovaj članak je toliko imanentno katolički da se pitamo: Što nam se dogodilo? Provodimo dane i noći na internetu čeprkajući po ruševinama kršćanstva po virtualnom  prostoru ispunjenom do vrha zvukovima i besmislenim dokazima zaostale svijesti posvuda u svijetu, ali kao da nikad ništa ne postižemo. Najhrabriji među nama čine don Quijotske pokušaje suzbijanja sveprisutnih posljedica društvene i duhovne revolucije u svijetu i Crkvi, ali čak smo i mi preplavljeni dezinformacijama i apatijom da bismo se suočili s pravim uzrocima. Trošimo gotovo svu svoju energiju boreći se protiv gnjusnog zločina pobačaja kao da je on temeljni uzrok svega što je otišlo u krivo u svijetu. Ali je li to zbilja tako? Pobačaj je manje uzrok, a više posljedica, a dok ne naučimo naciljati na korijenski uzrok takvih zala, pitam se hoćemo li iskorijeniti ikoje od njih. 

Odgovaramo, reagiramo i uzvraćamo najbolje što možemo dok nastavljamo gubiti velika područja od najgorih neprijatelja Kristovih, čak dok velika većina naših vlastitih kolega po vjeri, iznurenih i zbunjenih, počinje ličiti na primitivne građane Oceanije isprana mozga koje je proročki opisao George Orwell.

To nije naša krivica, zaista. Napokon, sistematski smo zaglupljivani od vrtića nadalje; naš doseg pažnje sve više i više prže lutkari s Googla, Youtuba, Facebooka i ostalih. Postajemo sve ovisniji o blještećim svjetlima, simbolima palca gore i dolje, smajlićima, podacima o gledanosti, selfijima, emailovima, twitovima i retwitovima. A zatim su tu sve one tisuće „prijatelja“ koje smo sakupili usput kao bodove na video igrici. Ne primjećujemo kako smo sve usamljeniji, izoliraniji i sve manje svjesni svoga okruženja, svojih pravih prijatelja, pa čak i svoje djece. Uspavani virtualnom stvarnošću koju animiraju pikseli, pokretna svjetla i okrutni oglašivači, postajemo točno onakvi kako jedna pjesma kaže – „ugodno tupi“.

Ljudi koji su bili pioniri tradicionalnog katoličkog „pokreta“ prije pedeset godina bili su generacija koja je još bila budna, što se vidi u obilju u njihovim tekstovima. Oni tako imaju toliko puno toga za reći iz svojih grobova što bi nas još moglo probuditi – kada bi se samo sjetili kako čitati. Oni bi bilježili po post-it ceduljicama ono što je bilo korisnije za zajedničko dobro od većine onoga što danas prolazi kao izvrsno na blogosferi. Oni su zaboravili više o katoličkom načinu življenja nego što ćemo mi ikada naučiti.

Pročitajte sljedeći članak Johna Seniora – da, svih šest tisuća riječi. Može vam ukloniti zastore, pa čak i riješiti tajnu što se dogodilo s našim obiteljima, Crkvom i svijetom  u kojem živimo. A zatim će vam pružiti cestovnu kartu kako izaći iz ove noćne more. Pitanje je: Možete li podnijeti „kriminalno“ politički nekorektnu istinu? Ako možete, nastavite čitati... MJM 

Revolucija u domu

Komunistički manifesto imao je dva koautora; kasnije je kod podjele posla Karl Marx razvio ekonomiju komunizma, posebno u Das Kapital, dok je Fredrick Engels razvio kulturološku i filozofsku stranu. Glavno marksističko djelo o teoriji obitelji stoga nije Marxovo već Engelsovo; radi se o djelu "Porijeklo obitelji, privatnog prosperiteta i države". 

Ta knjiga, napisana prije stotinjak godina, 1884., postala je nacrt za današnje stanje stvari. Engels predstavlja Darwinovo evolucijsko porijeklo čovjeka od majmuna, ali ne kako živi prirodno u obiteljima. Na temelju knjige Louisa Morgana, američkog antropologa iz 19. stoljeća koji je živio među Irokezima, on je vjerovao da je čovjek živio prvenstveno i prirodno ne u obitelji već u čoporu. Možete vidjeti koliko je važna jedna takva ideja komunističkoj teoriji, zato što smješta čovječanstvo po prirodi u komunističku vrstu, koja živi bez privatnog vlasništva ili izvan monogamnog braka. On kaže kako je primitivni čovjek živio od skupljanja hrane, a ne proizvodnje hrane, seleći se s jednog mjesta na drugo prema potrebi, razmnožavajući se bez razmišljanja, pa čak i incestom. Žene su vladale ekonomijom domaćinstva šatora ili pećine, dok su muškarci pljačkali, lovili i pecali. U takvom društvu vlada je bila matrijarhalna, odnosno žene su vladale budući da nitko nije poznavao svog oca, prava i povlastice mogle su jedino biti ustanovljene po ženskoj liniji, po majčinom pravu kako se nazivalo, sve do nasljedstva poglavica i kraljeva. Ali, on kaže, kada se čovječanstvo okrenulo od skupljanja prema proizvodnji hrane, odnosno od lova i ribolova prema uzgajanju životinja i obrađivanju polja, ljudski čopor postao je patrijarhalno pleme. Muškarci su osnivali farme, i morali su poznavati svoje sinove da bi osigurali svoje nasljednike. To je bila prva velika svjetska revolucija, prema Engelsu. 

Zbacivanje majčinog prava bilo je svjetski povijesni poraz za ženski spol. 

On nastavlja: da bi se moglo ustanoviti patrijarhalno pravo, po prvi puta se sklapala neka vrsta privremenog braka, koji bi trajao oko godinu dana tako da bi čovjek mogao barem biti siguran tko je otac određenog djeteta. Engles naziva to „brakom za parenje“, slijedeći antropologe svog vremena, a takvi odnosi zaista postoje u primitivnim društvima širom svijeta. A, kao što znamo, oni su se danas ponovno pojavili u civiliziranom svijetu pod krinkom mnogostrukih brakova i razvoda. 

Druga revolucija nastala je u buržoaskoj ili kapitalističkoj državi. Gdje intenzivniji uzgoj životinja i poljoprivreda donose višak proizvoda, tu se događa promjena od preživljavanja prema stvaranju profita. Drugim riječima, više nemamo skupljanje hrane, ili sad proizvodnju hrane, već proizvodnju robe, odnosno, za zaradu; i time osobno privatno vlasništvo, određene granice, ugovore, novac, itd.; gdje očeva djeca moraju točno i zauvijek biti znana i najgore od svega je, kaže Engels, kada žene same postanu roba, privatno vlasništvo svog muža s doživotim zakupom koji zovemo monogamni brak. 

Treća i posljednja revolucija, koja još mora doći, rezultirat će povratkom na komunizam. Kada stvaranje profita dostigne stupanj monopola, a država koja je nastala da bi štitila na prvom mjestu privatno vlasništvo, postiže takvu moć da efektivno posjeduje sve; uvjeti čopora – na višoj razini, industrijskoj razini, ali svejedno, uvjeti čopora će se vratiti.

Danas smo mi, kaže Engels prije više od sto godina, u fazi gdje se ekonomska podjela između posjednika i radnika, buržoazije i proletarijata, reflektira na odnose između muškaraca i žena. Ako želite uništiti privatno vlasništvo, kaže, i unaprijediti povijest u njezino prirodno komunističko stanje, morate zatrti obitelj, koja je jezgra i osloboditi žene od ropstva kućanstva, od bračne veze i bračne postelje.

Oni koji misle da je borba protiv komunizma politička ili vojna stvar su u krivu; čitanje ove knjige uznemirit će ih. Barikade u kuhinjama i spavaćim sobama puno su opasnije od onih u prašumama ili na ulicama grada. 

Ovo su Engelsove riječi: 
„U večini slučajeva danas (ponavljam, ovo je napisao prije više od sto godina), barem u posjedničkim klasama, muž je dužan zarađivati za život i uzdržavati svoju obitelj, i to samo daje mu položaj nadmoći bez potrebe za ikakvim posebnim zakonskim vezama i povlasticama. Unutar obitelji, on je buržuj, a žena predstavlja proletarijat. Posebni karakter nadmoći muža nad ženom u modernoj obitelji, nužnost stvaranja prave društvene jednakosti između njih i kako to učiniti, vidjet će se jasno u svjetlu dana kada će oboje posjedovati zakonski potpuno jednaka prava. Onda će biti jasno da je prvi uvjet za oslobađanje žene vratiti cijeli ženski spol natrag u javnu radinost, a to zauzvrat traži da se ukinu karakteristike monogamne obitelji kao ekonomske jedinice društva.“ 

Dobro, morate mu priznati; vrlo je jasan i jednostavan. Da bi postigao sljedeći i konačan stupanj u evolucijskom razvoju ljudskog društva, on kaže da trebamo revoluciju u domu. Žene moraju ići na posao pod istim uvjetima kao muškarci, u svaku vrstu radinosti i zanimanja; a s njenim egzilom iz njezinog prirodnog okruženja, obitelj se jednostavno sama uništi. Možda nećete puno naučiti o porijeklu obitelji u Engelsovoj knjizi, ali svatko može naučiti o porijeklu pokreta za oslobođenje žena. 

Poslušajte što on predviđa:
„S premještanjem sredstava proizvodnje u zajedničko vlasništvo jedna obitelj prestaje biti ekonomska jedinica društva. Privatno održavanje kućanstva pretvara se u društvenu radinost. Briga i odgoj o djeci postaje javna stvar. Društvo se brine o svoj djeci jednako, bilo ona zakonita ili ne. To uklanja svaku zabrinutost oko posljedica, (on misli na trudnoću!) što je danas najvažniji faktor koji priječi djevojku da se posve da čovjeku kojeg voli. (On misli bilo kojem broju muškaraca koje želi!)“ 

Uskoro ćemo vidjeti što on smatra ljubavlju, ali nastavimo: 
„Neće li to biti dovoljno da dovede do postepenog rasta neobuzdanih seksualnih odnosa, a s tim i sve tolerantniji stav javnosti prema djevojčinoj časti i ženinoj sramoti? Sigurno će nestati sve oznake koje se pripisuju braku zbog njegovog porijekla u odnosu prema vlasništvu. One su, prvenstveno, nadmoć muškarca, a sekundarno, nerazriješivost braka. Nadmoć muškarca u braku je jednostavno posljedica njegove ekonomske nadmoći, a s ukidanjem nje sama će nestati. Danas je već razbijen na tisuće komadića. Ako je samo brak utemeljen na ljubavi moralan, onda je moralan i samo onaj brak koji i nastavlja u ljubavi. Ali intenzivne emocije pojedinačne ljubavi razlikuju se u trajanju od jednog pojedinca do drugoga, posebno kod muškaraca; ako privrženost prestane ili se istisne novom strastvenom ljubavlju, onda je odvajanje korisno za oba partnera kao i za društvo. Samo što će tada ljudi biti pošteđeni gacanja kroz beskorisno blato razvoda.“ 

Tako da možete vidjeti na što on misli kada govori o ljubavi i na čemu se temelji novi komunistički brak; on misli na priležništvo i ništa ne zna o bračnoj ljubavi. Ali još jedno poglavlje od njega: 

„Što sad možemo naslutiti o načinu kako će seksualni odnosi biti uređeni nakon što zbacimo kapitalističku proizvodnju? Ne ono negativnog karaktera, ograničeno najvećim dijelom na ono što će nestati, već što će biti novo? Na to ćemo moći odgovoriti samo kada dođu nove generacije muškaraca koje nikada u svojim životima nisu znali što znači kupiti ženinu predaju novcem ili nekim drugim društvenim instrumentom moći, generacije žena koje nikada nisu znale što znači dati se čovjeku iz ijednog drugog razloga osim prave ljubavi (sjetite se što on smatra ljubavi!) ili odbiti predati se svom ljubavniku iz straha od ekonomskih posljedica (sjetite se da on pod tim misli straha od djece) – kada takvi ljudi budu u svijetu, kada te nove generacije budu u svijetu, one će malo mariti o tome što drugi misle da bi oni trebali učiniti. Oni će raditi po svojem i stvarati odgovarajuće javno mišljenje o tome i to će biti njezin kraj.“ 

I stvarno će biti kraj! On je to predskazao prije više od sto godina, i to je tu. Oni su u samom domu, gdje je prema nauku klasne borbe između proletarijata i buržoazije, žena postavljena protiv svog muža. Tako da što god se događa na političkoj razini, kršćanstvo se ubija iznutra. Nikada nije bilo takvog rata u povijesti. Izgubili smo rat u Vijetnamu ne samo u prašumama i na sveučilištima gdje su bile demonstracije i sve to, već tiho u obitelji, koja je oslabljena do one mjere gdje je čitava generacija uništena. Kako možete pobijediti rat u tuđini ako ga gubite kod kuće? Temelj civilizacije je bračna postelja i tu je vrhunac bitke upravo sada, kao što je Engels predvidio.

Prvi korak u procesu započeo je još u njegovim danima pokretom sufražetkinja, koji je razbio jedinstvo obitelji i oslabio položaj muškaraca kao glava obitelji tako što su žene dobile svoj odvojeni glas, pretvarajući razgovor između muža i žene u raspravu, pripremajući put za ono što se dogodilo u naše vrijeme kada su žene ušle u ono što Engels naziva društveno produktivnom radnom snagom, natječući se za poslove protiv muškaraca i spuštajući cijenu rada tako nisko da je sada potrebno da oboje rade da bi namirili obiteljski budžet. Kuća koja je u sebi podijeljena ne može uspjeti, a svugdje oko nas se sada primarna veza ljubavi, snažna kao smrt, snažnija od svih krvnih veza, vratila kroz sve faze koje je on opisao, do braka za parenje, a za neke i do čopora. 

Quousque irruitis in hominem? Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno, k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?

Sv. Robert Bellarmine kaže o tim recima iz Psalma 61, prvom iz Jutrenje:
"Psalmist ovdje oplakuje strašnu propast duše zbog zlih duhova posredstvom raznih požuda. Ustvari nitko ne može procijeniti broj propalih zbog zlih duhova posredstvom pohlepe, ambicije, požude, srdžbe, zavisti i takvih zlih strasti. Pun ozlojađenosti govori protiv zlih duhova: "Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat’ ga svi zajedno,k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore,u laži uživaju; ustima blagòslivlju,a u srcu proklinju.""

U poznatoj pjesmi Roberta Frosta, kao što se možda sjećate, stari farmer iz Nove Engleske kaže da dobre ograde stvaraju dobre susjede. Muževi i žene su najbliži susjedi što postoje, čak bliskiji od roditelja i djece, jer muškarac mora napustiti oca i majku da bi prionuo uz svoju ženu i dvoje postaju jedno tijelo, ali uvijek sa radosnom ogradom oko sebe, da je jedno muškarac, a drugo žena. Kao što je jedan drugi farmer rekao, gledajući korov u svom kukuruzištu: „Neprijatelj je ovo učinio!“ 

Dakle, porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države je Bog; a autori njihove proposti nisu zaista Marks i Engels koji su samo instrumenti, već zli duhovi koji na nas nasrću kao na ruševan zid ili nagnutu ogradu. 

Riječ „domaćica“ u starogermanskom engleskom značila je „ona koja radi kruh“. I nije slučajno da Betlehem na hebrejskom znači „kuća kruha“. Totalitaran napad pokrenut je protiv dama cijeloga svijeta. Kako vam se čini ideja izjednačavanja ženskih i muških uloga, ili čak njihova zamjena, u romanima, filmovima, TV emisijama, i pjesmama, u modi, u boji, obliku, uzorcima?  Na sve ženstveno navalili su kao na nagnutu ogradu. U kući kruha nema nikoga kod kuće. Krist u svim Svojim malenima je sada „sam kod kuće“. 

Washington, Associated Press:
Kopilot američkog aviona za nadgledanje Sovjetskog testiranja projektila bio je privremeno oslijepljen svjetlosnom zrakom za koju službenici Pentagona vjeruju da je ispaljena iz lasera s palube Sovjetskog broda. Pentagon je izjavio u petak da se taj incident dogodio iznad Pacifičkog oceana ranije ovoga tjedna kada su američke vojne snage nadzirale Sovjete dok su ispaljivali projektile iz centralne Rusije u smjeru Havaja. Pentagon je izjavio da se ženska kopilotkinja čiji identitet i čin nisu otkrili oporavila bez ozbiljnih ozlijeda. 

Nije najgore to što Sovjeti ispaljuju laserske zrake na nas, već to što se naše djevojke tamo bore protiv njih. Nije stvar u tome da to žena ne može, već to što  je ona uopće tamo. Što to radi mašti, srcu, duši sljedeće generacije? Što je nastalo od djevojaka koje je Bog po njihovoj prirodi stvorio da budu pomoćnice svojim muževima i da rađaju i odgajaju njihovu djecu, čiji utjecaj, jači nego mjesečev na plimu, privlači muškarčevu grublju stranu svim onim nježnim, mekim, slatkim, blagim, ljubavnim trenucima koji čine ljubav mogućom; prvo muž i žena, onda njihova djeca, i njihovi bližnji, a odonud do Boga čija je ljubav naravni zakon. 

Ovdje, ovdje dođite, .... stižu djevojke! A momci se brinu za bebe! Nikad nisam vidio kravu koja je mislila da je bik, ili bika koji je mislio da je krava. Voda ne plamti poput vatre, niti se vatra izlučuje poput jutarnje rise. Stvari u prirodi žele biti ono što jesu, a ako ih se pomakne traže počinak u tome što jesu. I tu leži problem: Engels je negirao te elementarne činjenice. Njegova filozofija dijalektičkog materijalizma stavlja svemir u potpunu pobunu protiv onoga što jest. 

On je napisao još jednu knjigu koja je još više zastrašujuća na svoj način od "Porijekla obitelji", pod naslovom "The Anti-Jury", u kojoj on govori da je čitava stvarnost kontradiktorni proces. Sve što nam izgleda kao da je, poput vode, vatre ili žene, je i ono što je i ono što nije u isto vrijeme. To zapravo nije niti novo niti revolucionarno. To je ponovljeni stari argument drevnog grčkog filozofa Heraklita, koji je sjedio uz rijeku i govorio: „Jer voda teče ja ne mogu dva puta dotaknuti istu rijeku; stoga rijeke nema.“ Ali i stabla se kreću, a kamenje je samo spora rijeka; stoga ništa nikada nije.“ Ta filozofija je napad na postojanje stvari, i stoga na Boga, čije ime je „Onaj koji jest“, a i na Njegovo stvorenje koje postoji jer ga je On stvorio takvog kakvo je. To nije samo ateizam koji tvrdi da Bog ne postoji, već anti-teizam koji nameće pravo nepostojanja nad postojanjem. To je besmislena evolucijska ideja da je Bog „omega točka“ Teilharda de Chardina. 

Ako to zvuči zbunjujuće, neka vas barem utješi da je to previše i za međunarodni komunistički pokret, koji nikada zapravo nije shvatio što to znači po dijalektičkom materijalizmu. Riječi se mogu izgovoriti, ali filozofija se ne može podučavati jer je proturječna. Kako možeš imati pokret ako nema stvari koja se pokreće? Filozofija apsolutnog tijeka niječe iskustvo, ona niječe ono što zovemo zdravim razumom. Rijeka je rijeka; ruža je ruža. Međutim potrebno je dodati da je, iako kao filozofija ne znači ništa, u praktičnom redu dijalektički materijalizam strašan. Oni koji tome služe srušili su čitavu kršćansku kulturu, posebno u Sjedinjenim Državama iza onih zidova za koje smo mislili da nas štite od neprijatelja. Paradoks je da komunizam nije toliko napredovao u Rusiji koliko je u Sjedinjenim Državama s kulturnog stajališta. Vrijedi još malo razmatrati o Engelsovim knjigama jer one tako precizno opisuju što se ovdje kod nas dogodilo.

Kada se privatno vlasništvo uzima za svrhu ljudskog života, kao što to često je kod nas, a ne kao sredstvo koje služi svrsi dobrog ljudskog života, istina je da ničija kuća više nije dom. Ako se sve mjeri novcem, brak je zakonska maska prostitucije, kao što su rekli Marx i Engels. Postoji određena vrsta muškarca koji misli da je stjecanje imovine svrha njegovog života. On ne kupuje dom, već investiciju. A ako  nastavi s tim stavom i na ženu će gledati kao na investiciju, a na djecu kao nepotreban trošak kojeg on sprečava da uopće dođe. 

Nije slučajno da su posebno od 1960. tisuće žena i djece napustile takve domove i postali beskućnici kao što ih se zove u njihovim pjesmama; dok su naše pjesme uvijek bile o povratku doma. Civilizacija ima svoje korijene u drevnoj poganskoj Grčkoj gdje Odisejevo lutanje, nakon svih nedaća po putovima širom svijeta, završava napokon povratkom doma. A sada, žene i djeca bježe, jer je istina, kao što je Engels rekao, da su naše kuće postale tržište, a sa svim svojim pomagalima kao male tvornice. Mi smo nacija materijalista koja mjere napredak prema samom bruto domaćem proizvodu, a sreću novcem i uspjehom. 

Ne predlažem da se predamo; to nije opcija. Prva i posljednja crta obrane protiv neprijatelja čovjeka je u domu; a srce doma je ljubav muža i žene.

Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.

Za detaljno objašnjenje što je sv. Pavao mislio pod podčinjenošću žene muževoj ljubavi, pročitajte Pjesmu nad pjesmama. Ona je savršena suprotnost tiraniji ili ikakvom iskorištavanju, tako strastvena da bi je bilo nepristojno čitati naglas u javnosti, predavanje Duha Svetoga nakon vjenčanja u Kani, Njegov vlastiti tajni priručnik bračne ljubavi, tako intimne da sam upotrijebio druge tekstove ovdje poput ovoga: 

Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat’ ga svi zajedno,k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore,u laži uživaju; ustima blagòslivlju,a u srcu proklinju. 

U lažima uživaju... Sv. Robert Bellarmin kaže o toj teškoj frazi, svjestan malog broja onih koji će slijediti njegov savjet, da Duh Sveti grdi pokvareno mnoštvo, govoreći: 
Većina ljudi posve je lišena prave mudrosti iako je prividno imaju u izobilju, ali tu se prije radi o mudrosti koju Sveto pismo naziva razboritošću tijela, i stoga je većina ljudi plitka, nerazumna i nepromišljena jer su lašci („Sinovi su ljudski samo dašak, laž su djeca čovječja: svi da stanu na tezulju, od daha bi lakši bili.“ (Ps 62, 10)), s lažnim mjerilima.

Vidite, to znači kupovati jeftino i prodavati drago, ubirati nepravedne profite, prodavati patvorena dobra uz lažnu reklamu... on misli na Coca-colu, čips, i loš rad; sve te stvari koje marksisti iskorištavaju napadaju nas unutar naših domova i škola. A nije ni čudo da dječaci, a posebno djevojčice, koje vide da stavljamo profit ispred prijateljstva i cijeli arsenal aparata i mikrovalnih iznad doma i ognjišta. Nije ni čudo da žude za zamišljenim jednostavnim životom jednostavnog siromaštva, što misle da će dobiti kad krenu na cestu. 

Duh Sveti tvrdi: 
Kad raste imetak, neka za njega ne prione srce! Jedanput reče Bog o tom, dvaput sam to čuo: "da je moć u Tebe, Bože, i da je dobrota u Tebe, Svemogući; jer Ti svakome plaćaš po djelima njegovim.

Borba protiv komunizma počinje s obnovom obitelji, a obnova obitelji počinje s ponovnim otkrićem. Korijen cijelog problema je tu. Sv. Toma Akvinski kaže da muževi i žene moraju biti prijatelji. 

Koja divna izjava! Najveći teolog u povijesti Crkve to tako čini jednostavnim, poput djeteta, tako jasno da je ipak teško vidjeti, poput bijelog na bijelom: muževi i žene moraju biti prijatelji. Neprijatelj je uvijek na vratima, ali sada smo ga pustili unutra. Jednostavna je činjenica da su muževi tražili svoju ljubav izvan domova u novcu i uspjehu, a žene su ih slijedile tražeći iste stvari. Nismo voljeli jedni druge niti smo bili prijatelji. 

Bože, znam da si Ti tako zapovijedio, da ljubimo bližnjega kao same sebe, a da su žene i muževi najbliži bližnji, ali nije li ljubav samo činjenica? Ili je imaš ili nemaš. Ako me tražiš da postim petkom, ja ću postiti jer je to u mojoj moći, ali kako mogu ljubiti ako ne ljubim? 

Pogledajmo opet tekst Sv. Pavla: 
Jer se sav zakon izvršuje u jednoj riječi: "Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!" Ali ako jedan drugoga grizete i izjedate, gledajte, da jedan drugoga ne istrijebite! A velim: "U duhu živite, i želja tjelesnih nećete izvršiti! Jer tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugome, da ne činite ono, što hoćete. Ako li vas duh vodi, nijeste pod zakonom. Očita su djela tjelesna, a ova su: "preljubočinstvo, nečistoća, besramnost, razuzdanost, idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdžbe, spletke, razdori, sljedbe, zavisti, ubojstva, pijanstva, razuzdane gozbe i ovim slična, za koja vam unaprijed kažem, kao što sam i prije rekao, da oni, koji tako što čine, neće postići kraljevstva Božjega. A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, umjerenost, čistoća; protiv ovakvih nema zakona. A koji su Kristovi, raspeli su tijelo sa strastima i požudama. Ako u duhu živimo, i hodajmo u duhu!

Kako je Engelsova knjiga bila nacrt za uništenje, ovaj je poznati tekst Galaćanima 5 nacrt za obnovu obitelji. 

Krepost je poput navike, poput učenja vožnje bicikla. Nakon svih poteškoća i padova i muke, kako je tajanstven trenutak u životu djeteta kada odjednom ima osjećaj ravnoteže i vozi. Ali imajte na umu, navika nije isto što i izvršavanje; jednom kada dječak nauči voziti bicikl, svakoga dugog dana u školi ta navika čeka kao da spava u njegovom tijelu i duši. Kada se u tri popodne popne na sic ona se budi i on kreće. Skolastički filozofi nazivaju tu djelatnu vožnju navikom "in exercitu", navikom "u izvršavanju". Exercitus na latinskom znači „vojska u bitci“, kao divna rečenica iz Te Deum: Te martyum candidatus laudat exercitus. Užarena vojska mučenika Tebe hvali. Candidatus u tom stihu često se prevodi "bijel"; odnosno bijela najčišće vatre. 

Bog nam daje nadnaravne navike (vrline, kreposti) već gotove. Ne morate ih stjecati bolnim načinom kao što smo učili voziti bicikl, ali događa se isti tajanstveni trenutak otkrića. Odjednom uhvatimo ravnotežu i možemo ono što prije nismo mogli, možemo ljubiti, biti radosni i spokojni. Međutim, nećemo postići Kraljevstvo nebesko samo krepošću. Ti darovi i plodovi, te ulivene kreposti, moraju biti "in exercitu"; moramo zaista voziti bicikl naših duhovnih života i to raditi. Moramo hodati u Duhu, sv. Pavao kaže, ne sjesti ili prileći. 

Možda se možete sjetiti razlike između glavnih i rednih brojeva iz svoje školske aritmetike – ne samo prebrojati one glavne grojeve, već ih staviti po redu, kao prvi, drugi, treći, itd. U svakom nabrajanju postoje dva smjera, gore i dolje. Počevši od vrha prema dolje, u ovom slučaju Bog koji zapovijeda, red objave; i obrnuto, odozdola prema gore, to smo mi koji izvršavamo zapovijedi, u redu učenja.

Način kako možemo obnoviti obitelj je da oživimo skrivene plodove ljubavi između muža i žene, koje su oni primili kao nadnaravne kreposti sakramentom braka. One su snažne kao smrt, snažnije od svakog otrova, s kojima niti jedna obitelj nikad nije propala, pa čak i kada je rat vani izgubljen. Duh Sveti dao nam je tih dvanaest plodova Svoje ljubavi. Biblijski spisi ne slažu se točno o broju ili redoslijedu, ali sv. Toma nam ih u svom komentaru nabraja u teološkom redu, od ljubavi do čistoće, na malo drugačiji način nego što je to u tekstu Vulgate koji mi danas koristimo.

Budući da učimo kako ljubiti, a ovo je dio učenja, praktična vježba, pogledajmo Dvanaest plodova Duha Svetoga,  od dna gdje mnogi od nas jesu, u sukobu s problemom čistoće. 

Čistoća je krepost „po kojoj se povlačimo pred nezakonitom željom“. Izvršavajući nadnaravnu krepost čistoće, činimo prvi pravi korak koji nam je odmah dostupan, prema stubištu ljubavi, ljubavi žene i muža kao našem najintimnijem bližnjem i stoga prema Bogu. Čistoća je, kako je sv. Toma definira, pažljivo pratite, otpor nezakonitoj želji – razmislite kako su u to uključene stvari koje čine da „uživamo u lažima“. Na primjer, u braku kada žene rade iako za tim nema potrebe. Protivno je naravnom zakonu da se žena upušta u društveno produktivnu industriju osim ako to nije nužno. Prema zakonu prirode ženino mjesto je u domu jer je ona po prirodi njegovateljica i odgajateljica djece. Čistoća nije samo kontrola seksualne želje, već je zapravo želja da budemo ono što jesmo i da ako izvršavamo tu slobodu od svake nezakonite želje onda ćemo biti spremni popeti se na drugu stepenicu suzdržljivosti za koju sv. Toma kaže da je sloboda od želje za onim što je čak i dobro i zakonito, ali je nepotrebno. To je vrlo teška stepenica. Sv. Ivan od Križa je opisuje u svojoj prvoj knjizi Uspon na goru Karmel završavajući poznatim retcima – „Da biste imali užitak u svemu, težite imati užitak u ničemu; da biste mogli imati sve, težite imati ništa.“ „Filozofska je sreća“, kaže Edmund Burke, “htjeti manje, ne imati više“. Sv. Toma kaže da je teološka sreća „željeti apsolutno ništa drugo osim onoga što Bog želi“. 

Treća stepenica je čednost, koja znači da radimo stvari prema tonalitetu poput pjevanja bez „falšanja“. U svakom gregorijanskom tonalitetu ljestvica počiva na jednoj noti, melodija obigrava i rasteže se iznad i ispod nje, ali uvijek u nekoj napetosti u odnosu na prisutnost te note čak i kada se ona u tom trenutku ne pjeva. Čednost ne znači samo odijevanje prema određenim pravilima, već odijevanje s ukusom i osjećajem mjere, prigodno. Ne samo odijevanje, naravno, već i govor i djelo da kažemo i činimo primjerenu stvar u prikladno vrijeme i ispravnim tonom. Čednost znači taktičnost i mjera prema sebi, ne tražeći niti previše niti premalo od sebe. Ne činiti svoju pobožnost teretom, već je vršiti s veseljem, „bdijući nad plodovima“, a ne „gutajući pilule“ Duha Svetoga. 

Muževi i žene, kada bi svakoga dana uzeli jednu od tih kreposti i prakticirali je kako to radite u sportu ili s glazbenim instrumentom, pomislite samo koliko bismo mogli napredovati u svom unutarnjem životu! Pomislite koliko bi čednost mogla postići u samo jednom danu, kada bi muževi i žene promatrali jedan drugoga kao u tonalitetu ili noti gregorijanskog napjeva. Učinite tu osobu privlačnom točkom svojih riječi i djela čitavoga dana, činite od dnevnih aktivnosti melodiju koja nalazi svoj mir u njoj ili njemu. 
Vjernost se ovdje uzima u običnom, a ne nadnaravnom obliku. Ona ovdje znači vjernost, odanost, znači biti takva osoba kojoj se može vjerovati. Ona znači biti postojan i iskren, držeći se svojih obećanja i dogovora. 

Peta stepenica, krotkost, zauzdava srdžbu kada supružnik i najbliskiji bližnji učine nešto pogrešno. 

Šesta stepenica, izdržljivost, je strpljivost i očekivanje dobroga koje nikako da dođe iako je obećano, a mi kažemo: „Gospodine, koliko još?“ Ali ako prakticiramo očekivanje dobra, samo čekanje, iako bolno, postaje vrsta dobra. Sv. Ivan od Križa, u svojoj vjerojatno najboljoj pjesmi, vapi: „O noći ljupkija od zore rane.“ 

Sedma stepenica je dobrota, koja sama sebe objašnjava. Ona znači aktivno htjeti dobrotu drugoga. Muževi i žene moraju svaki shvatiti da, kao što je rekao Frank Sheed, svaki ima sudbinu s Bogom u vječnosti i da moraju pomoći jedan drugome tamo stići. 

Osma stepenica, blagost, je aktivna želja blagonaklonosti. Ne samo biti iskren, pravedan, pa čak i blag, već strastveno suosjećati, proživljavati s drugom osobom. Čuo sam kako je udovica koja je već u svojim osamdesetima neki dan rekla, kada ju je netko upitao koliko joj nedostaje muž: „Ne nedostaje mi. Mi smo toliko intenzivno suosjećali jedan s drugim da je on ovdje u svemu što radim i mislim.“ To je blagost. 

Ako prakticiramo očekivanje dobrog s mirnoćom (tj. staloženošću) bit ćemo uvježbani podnositi zlo kada dođe, jer će doći. To je deveta stepenica, strpljivost u pravom smislu, povezana na latinskom s „pasijom” (mukom) odnosno trpljenjem kao u muci našeg Gospodina.

Deseta stepenica je mir, o kojoj sv. Toma kaže da znači ne uznemiravati se. On se postiže, kaže, usmjeravajući naše želje na jedan predmet, ne nestrpljivo tražeći desetak drugih u isto vrijeme. Mnogi muževi vjerni su svojim ženama ne želeći druge žene, ali nisu s njom na miru jer je njihovo srce u poslu ili nogometnoj igri ili pisanju knjige. Mir je učiniti ju jabučicom svoga oka. Ako postoji glazba, pjevaj je samo za nju, slavi večeru koju je skuhala u hvalu njoj. Mir je jednost svrhe koju imaju sluge, „čije su oči uvijek na gospodaričinoj ruci“.  

Ako prakticiramo mir, doći ćemo do predzadnje stepenice, radosti, koja je počinak u onome što ljubimo, a prakticiranje radosti je hvala. Kod kuće mora biti glazbe, ne na stereu, bez obzira kako dobra, već kao što je stari irski tenor, John McCormack, običavao pjevati u svojoj najpoznatijoj pjesmi o čovjeku čija je žena umrla “Sva zvonka ljupkost tvoga glasa, riječi koje su radovale moje usamljeno srce; sjećaš li se? Cijelim srcem još čujem udaljenu glazbu tvoga glasa.“ 

Morate pjevati i svirati sami instrumente i čitati naglas poeziju i stvarno uživati u tome. Da, muževi i žene moraju to činiti ako žele biti prijatelji. Uzimajući glazbu sada u širokom smislu svega umjetničkog, nježnog, lijepog i slatkog, to je poruka koju pošaljete onome koga ljubite, poput divne pite od trešanja ili svježe izglačane košulje. 

Ljubav je onda dvanaesta stepenica, na kojoj nam se Duh Sveti daje na poseban način, kaže sv. Toma, kao na Svoju sliku, budući da je On sam ljubav. Caritas se uzdiže iznad dilectio i amor, gdje slušamo "novum mandatum": "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Tako tim stepenicama, tim plodovima učimo o ljubavi koju muževi i žene imaju u Njemu jer je Duh Sveti prisutan u Njegovim darovima. 

Samo još jedna stvar za kraj – možda ćete se u vezi s ovim iskreno požaliti: „To su zapravo samo pobožne otrcane fraze i nemaju veze s našom konkretnom situacijom u braku. Malo od nas će naći tu divnu ljubav, radost i mir, a i to ne zadugo.“ Dobro, ako je istinito da je ljubav radost, onda smo svi iznevjerili. Ali moram vam nešto reći za utjehu. Sjećate li se na rođendanima ili vjenčanju, kada ste rezali tortu? To je upravo onaj najbolji trenutak, konzumacija je uvijek na neki način razočaranje. Očekivali ste tko zna što, a to je samo torta. Ljubav nije samo torta. Ona je trenutak prije. To je njegova tajna, jer sva ljubav čeka na nešto o čemu još niti ne znamo. To nije argument. Možda to možete uzeti kao misao koja će razveseli vaše srce.

srijeda, 6. prosinca 2017.

Je li dopušteno da tradicionalni katolik predaje u javnoj školi?


Dopušteno je da tradicionalni katolički učitelj predaje u javnoj školi, ali samo ako on time ne kompromitira svoje katoličke principe.

No ipak, katolik koji zaista voli svoju vjeru htio bi podučavati u tradicionalnom katoličkom okruženju, gdje znanje koje daje može biti integrirano u znanje o Bogu, vjeri i religiji i može biti podložno božanskoj mudrosti koju stječemo iz naše katoličke vjere. On će također znati cijeniti moralnu i disciplinarnu potporu koju nalazi u katoličkoj školi, i u harmoniji koja postoji u toj ustanovi, između uprave i učenika škole. 

Stoga njega neće zavarati prividnim većim dobrom što je kao "svjetionik istine u olujnim morima indiferentizma.“ Dobar katolički učitelj, odlučan da živi ozbiljnim i dubinskim duhovnim životom, može učiniti puno više dobra u tradicionalnoj katoličkoj školi, gdje će ga poduprijeti ravnatelj i kolege, nego u sekularnom okružju javne škole. Jer u istinski katoličkoj školi, on može raditi da bi formirao elitu, koja će kada je jednom formirana nastaviti njegov posao s dušama. Međutim, u sekularnom okružju, on je ograničen na to da dirne samo neke duše, ali vrlo je neizvjesno hoće li dovesti do dubinske promjene u tim dušama, osim ako ih ne nagovori da prijeđu u tradicionalne katoličke škole. 


Sada kad smo to rekli, sigurno je istina da neki učitelji nemaju mogućnosti podučavanja u tradicionalnoj katoličkoj školi i ne mogu živjeti bez prihoda i beneficija koje pruža javni školski sustav. U tom slučaju, dopušteno je tamo raditi ako nema opasnosti za njihovu osobnu vjeru i ako otvoreno ustaju za katoličke principe vjere i morala. Na taj način, neće se na njega gledati kao na nekoga tko surađuje sa zlom i lažima koji se propagiraju u javnim školama, niti će podržavati bezbožni sustav koji uništava mlade  i sigurno može biti blagoslov pojedinačnim dušama koje traže istinu. 

Peter R. Scott

subota, 25. studenoga 2017.

Sv. Franjo Saleški 8. - Još nekoliko naputaka o prijateljstvu



Prijateljstvo traži veliki saobraćaj među prijateljima, inače ne može ni nastati ni opstati. Zato se često događa, da u prijateljstvu nastaje i drugi saobraćaj. Iz srca prelaze u srce, uvlače se i uzajamno ulijevaju i utječu čuvstva, nagnuća, dojmovi. Osobito se to zbiva onda, kad uveliko cijenimo onoga, koga ljubimo. Onda otvorimo prijatelju širom svoje srce, pa s prijateljstvom ulaze u nj lako sva njegova nagnuća i dojmovi, bili dobri ili zločesti.

Zaista, pčele što kupe heraklejski med, traže samo med, ali s medom neopazice usišu s nalipa i otrov. Zato se, Filotea, držimo riječi, što ih je češće izrekao Spasitelj duša naših, kako pripovijedaju stari: "Budite dobri mjenjači i kovači navaca", tj. ne primajte krivih novaca s pravima ni rđava zlata s dobrim; lučite dragocjeno od nevaljala. Tako je, nema gotovo čovjeka bez mane. Pa zašto da od prijatelja uz prijateljstvo prihvatimo svakakve mu mane i pogreške? 

Treba ga dašto ljubiti uza sve mane, ali mana ne valja ljubiti ni primati. Prijateljstvo zahtijeva, da se uzajamno dijeli dobro, a ne zlo. Kao što oni, što vade iz rijeke Taja pijesak, razluče od njega zlato, što ga nađu, pa nose kući, a pijesak ostavljaju na obali, tako i oni, što stekoše dobra prijatelj, moraju razlučiti pijesak mana pa im ne dati u svoju dušu. Zbilja sv. Grgur nazijanski pripovijeda, da su mnogi zavoljeli i divili se tako sv. Vasiliju, te su nastojali nasljedovati i njegove spoljašne mane govoreći polako, zamišljeno i teško razumljivo, idući i noseći bradu poput njegove.

mi vidimo, gdje muževi, žene, djeca, prijatelji, koji uvelike štuju svoje prijatelje, roditelje, muževe, žene, bilo da im omile, bilo da ih nasljeduju, u prijateljskom saobraćaju prigle tisuće njihovih mana. A to ne bi smjelo nipošto biti. Ta svaki ima dosta svojih nedostataka i sklonosti, pa čemu da prti tude breme? A prijateljstvo ne samo da toga ne traži već naprotiv zahtijeva, da jedan drugom pomaže, da se oslobode svih nedostataka. 

Treba dašto milo podnositi mane prijateljeve, ali ih ne treba podupirati, a još manje prenositi na se. Govorim samo o manama. 

A grijeha u prijatelja ne smijemo ni trpjeti ni podupirati. Ta bilo bi slabo ili opako prijateljstvo, kad bi prijatelj gledao, gdje mu prijatelj gine, a ne bi mu pomogao, gledao ga, gdje umire od čira, a ne bi se usudio, da ga bocne britvom  prijekora i tako spasi. Pravoga i živog prijateljstva nema u grijesima. Vele, da daždevnjak utrne vatru, u koju legne. I grijeh obori prijateljstvo, u koje se useli. Ako je grijeh prolazan, potjerat će ga uskoro prijateljski ukor;ako li se zaustavi i ostane, propade odmah prijateljstvo, jer prijateljstvo može opstojati samo na pravoj kreposti. Kako bi se dakle smjelo griješiti zbog prijateljstva? Prijatelj je neprijatelj, kad nas mami na grijeh; a pravo je, da izgubi prijateljstvo, kad hoće da pokvari i upropasti prijatelja.

Stoga je jedan od najstalnijih znakova, da je prijateljstvo krivo, kad se sklapa s opakim čovjekom, pa bile opačine kakve mu drago. Ako je opak onaj, koga ljubimo, bez sumnje nam je i prijateljstvo opako; jer se tu ne obzire na pravu krepost, pa se mora osnivati na ništetnoj kreposti ili na sjetilnoj vlastitosti.

Trgovačka su društva zbog vremenitog dobitka samo slika pravog prijateljstva, jer se ne sklapaju iz ljubavi prema osobama, već iz koristoljublja.

Napokon evo dvije božanske riječi, dva stupa, kojima se učvršćuje kršćanski život. Prva je Mudračeva: "Tko se boji Boga, naći će i vjerna prijatelja." Druga je sv. Jakova: "Prijateljstvo je ovoga svijeta neprijateljstvo Božje." 

Sv. Franjo Saleški, Filotea, str. 289. -293.

nedjelja, 19. studenoga 2017.

Čednost i vaše spasenje


Misli nadbiskupa Fulton J. Sheen-a  često su nadahnjujuće. Razmislite malo o slijedećim riječima koje je napisao o ljudskom tijelu. 

"Što milost čini našoj ljudskoj prirodi? Prije svega, od tijela čini hram Božji. To je jedan od razloga za čistoću. Što je hram? Hram je mjesto gdje prebiva Bog. Sjetite se kad je Isus otišao u hram u Jeruzalemu, a Farizeji su tražili od njega znak te im je Naš Presveti Gospodin rekao: 'Razvalite ovaj hram, i za tri ću ga dana opet sagraditi.' On nije govorio o zemaljskom hramu, govorio je o hramu Njegovog Tijela jer je u tom zemaljskom očitovanju Krista boravio Bog. Kroz sudjelovanje u tom božanskom životu, On boravi u nama. Zato je tijelo sveto. Iz tog razloga mu iskazujemo poštovanje. Tijelo nije crv ili nešto bezvrijedno. To je Njegov hram i jednog će dana i ono biti proslavljeno."

Kako nam se bliže ljetni dani, dolazimo u napast za oblačenjem majica bez rukava i kratkih hlača, za nemarnim lješkarenjem i dolaženjem na misu ležerno odijeveni, za puštanjem djece da neobuzdano trče uokolo sa susjedima i prijateljima, čije odijevanje i držanje može imati sumnjiv utjecaj.

Crkva je uvijek naučavala da su roditelji odgovorni za odijevanje svoje djece. Prva dužnost roditelja je pružati dobar primjer, ne samo u Crkvi nego u svim prigodama. Nepristojna i nemarna odjeća za Crkvu i vjerske svečanosti nije prihvatljiva; nepristojno odijevanje nije nikad prihvatljivo.

Postoje li smjernice za pristojno odijevanje? Uredba izdana 1928. za vrijeme Pape Pija XI. nije zastarjela…"odjeća se ne smatra pristojnom ako je rezana dublje od dva prsta širine od grla, ako ne pokriva ruke barem do laktova i jedva doseže duljinom malo ispod koljena. Nadalje, odjeća od prozirnog materijala je neprilična."

Čujete li tinejdžere kako se žale na ovakve upute? Žalimo li se i mi sami? Sjećamo li se na što nas je Fulton Sheen podsjetio vezano uz tijelo? Ono je hram Našeg Gospodina. Primjereno je pokriti sveto mjesto za Njegovo prebivanje, baš kao što i tabernakul mora biti pokriven.

Naša Gospa u Fatimi jasno je rekla: "Bit će uvedena određena moda koja će jako vrijeđati Našeg Gospodina." Ne bismo li se trebali zamisliti nad Njezinim značajnim upozorenjem, danim na jedan nježan način i smatrati ga poukom u ovo naše vrijeme? Što odijevamo kako bi nam pomoglo biti nalik Gospi, našoj Kraljici, Majci Božjoj?

Što bismo trebali poduzeti u vezi s našom odjećom? Ako se dvoumimo u vezi nekog odjevnog predmeta, trebali bismo se zapitati: "Bi li Sveti Josip odjenuo ovu majicu bez rukava za roštilj?, Bih li voljela upoznati Gospu noseći majicu na naramenice?" Ako moje tijelo nije beznačajno nego sveto, onda moram nastojati odjenuti tijelo kao sveto kakvo i jest. Ne samo da ovakva odjeća nije za mene, već je ona neprikladna i za sve druge. Što učiniti s njom? Odreći ćemo je se, ne nevoljko već radosno i s ljubavlju.

Majke i očevi moraju poučiti svoju djeci o zaštiti svetog hrama, kako nas je Pio XI. uputio u svom "Pismu o kršćanskoj čednosti"1930. godine.

"Roditelji, svjesni svoje ozbiljne obveze prema obrazovanju, osobito vjerskom i moralnom, svojih potomaka, moraju se pobrinuti da njihove kćeri budu od najranijeg djetinjstva temeljito poučene kršćanskoj doktrini, a one same bi trebale ustrajno usađivati u svoje duše, riječju i primjerom, ljubav prema vrlinama čednosti i kreposti; i s obzirom da bi njihova obitelj trebala slijediti primjer Svete Obitelji, oni se moraju vladati na takav način da njezini članovi, odgajani unutar njihovog doma, budu razboriti i potaknuti na ljubav i očuvanje čednosti."

Društvena mjerila i ćudorednost u odijevanju srozali su se. Ali pred Bogom, odgovarat ćemo za vlastite postupke. Pružamo li drugima, osobito našoj djeci, dobar (bespogovoran) primjer? Ponašamo li se s uzdržljivošću dostojnom nečega svetog? Izbjegavamo li sramotnu modu koja previše otkriva? Pazimo li na duhovnu dobrobit naše djece, imajući na umu kakav utjecaj njihova odjeća može imati na druge? Činimo li to s ljubavlju za duše povjerene našoj skrbi? Ako smo pažljivi u navedenim stvarima iz ljubavi prema Bogu, tada ćemo pružiti čist i lijep hram u kojem On može stanovati.

Susan Vennari