ponedjeljak, 29. srpnja 2019.

“Više duša ide u pakao radi grijeha tijela nego zbog ijednog drugog razloga.“— naša Gospa Fatimska

Priroda požude



U Fatimi je naša blažena Majka Marija rekla portugalskoj vidjelici Jacinti Marto: "Više duša ide u pakao radi tjelesnih grijeha nego radi ijednog drugog grijeha."

Danas živimo u ekstremno seksualno raspuštenom društvu. Napasti na tjelesne grijehe nalaze se posvuda - od jumbo plakata, umjetnosti, reklama, novina, televizije, glazbe i interneta do toga kako se ljudi odijevaju. Čak i ljudski zakoni podupiru seksualnu poročnost, izopačenost, požudu te su legalizirani kontracepcija, prostitucija, svingerski klubovi, homoseksualnost, istospolni brakovi, itd. Iza abortusa, pornografija je možda najveći problem današnjeg vremena. To je veliki biznis koji čini žrtvama sve uključene pa i one koji je reklamiraju i prodaju. Internet posebno omogućava da pornografija uđe u domove s mogućnošću da iskvari cijele obitelji, uključujući i djecu. Pornografija obečašćuje, uništava obiteljske odnose i vodi u sve od incesta, preljuba, prostitucije i nasilja do trgovine ljudima i ubojstava. Mnoge žrtve su već pale pod naletom tog hedonizma. 

Da bismo pobijedili te napasti i došli u Nebo moramo stalno stražarili da bismo odbili napade i nadišli svoju sklonost k požudi. 

Kakva je priroda požude? Kao što Bog htio pridružiti užitak našim prehrambenim apetitima radi čovjekovog samoočuvanja i potrebe postojanja, tako je pridružio i poseban užitak seksualnom činu radi razmnožavanja ljudske vrste. Taj užitak je, međutim, dopušten samo u okvirima braka. Nažalost, mi imamo sklonost zloupotrebljavati tu žudnju. Ta sklonost - koja je kod nekih agresivnija nego kod drugih - zove se požuda i osuđuju je i 6. i 9. Božja zapovijed. "Ne sagriješi bludno." i "Ne poželi tuđeg ženidbenog druga." Te zapovijedi ne zabranjuju samo vanjske čine već i unutarnja maštanja, misli i želje. Zašto? Kad razmišljamo o nečistim mislima i željama, osjetila postaju uzbuđena i to može biti uvod u djela protivna čistoći. 

Krist je tako upozorio: "Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne čini preljuba!' A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub." (Sv. Matej 5, 27-28)

Grijesi protiv čistoće često su teški. Tražiti i izravno htjeti zle užitke je smrtni grijeh. Čini koji su nepotrebni i koji pobuđuju užitak poput opasnog štiva, predstava, razgovora, besramnih plesova, itd. smatraju se grijesima nerazboritosti. Oni su više ili manje teški ovisno o ozbiljnosti nereda koji proizvode i opasnosti od pristajanja na zle užitke. Ako, s druge strane, taj užitak neizravno slijedi neke određene čini koji su dobri ili barem neutralni, a osoba na njega ne pristaje, tu nema krivnje. I ovdje vrijede mjere koje čine grijeh smrtnim. Grijeh mora biti ozbiljan, mora ga se biti svjestan i mora se svojevoljno učiniti. 

Svi smo pozvani na svetost. Nečiste čini vode u tiranske navike i navode volju na sramotne užitke. Oni presušuju ljubav prema molitvi i kreposti i čine osobu žrtvom sebičnosti. Um postaje tup i slab jer vitalnu snagu iscrpljuju osjetila. Uskoro se gubi volja za ozbiljnim učenjem, mašta gravitira prema nižim stvarima. Sve to vodi u sramotu. Kada osoba nema samopoštovanja, kako će poštivati druge? To se odražava i na modu i stilove koji postaju sve ekstremniji i bestidniji. Na toj skliskoj padini prema paklu, srce postepeno vene, otvrdnjava i privlači ga samo sramotan užitak. Tako droga i zabranjene stvari postaju ono što izopačena osoba traži. Stoga ovaj porast u sodomiji. Čak se utječe i na fiziologiju poput nervnog sistema. Muškarci postaju mekušasti, a žene muškobanjaste. To je sve đavolji plan kad mu je dopušteno da slobodno upravlja bez kontrole i ravnoteže budući da se i Crkva nakon II. Vatikanskog koncila počela kvariti i da je  popustila svijetu.

Mjere za zauzdavanje naših strasti

Da bismo odoljeli opasnim strastima požude trebamo duboka uvjerenja, zaštitu od grješnih prilika, mrtvljenje i molitvu. Duboka uvjerenja o mogućnosti vječne kazne nužna su za borbu protiv tih poroka. Mi smo udovi Isusa Krista po svom krštenju i moramo stoga poštivati svoje tijelo čak kao Kristovo vlastito tijelo. Kada bismo ga upotrebljavali u podle svrhe svoje tijelo to bi bila vrsta oskvrnuća koja nas unižava do razine životinja. Jeste li vidjeli samo porast tetoviranja i bušenja rupa? Odron prema bestijalnosti i gore? Sve su to posljedice jednog uzroka - požude. 

Svijet nam danas govori da su čistoća i suzdržljivost nemoguće i da su štetne za naše zdravlje. Upravo suprotno, ništa nije nemoguće ako znamo moliti i boriti se. Nadalje, ne samo da čistoća i suzdržljivost nisu štetni, već su preporučljivi, čak i samo sa medicinskog i higijenskog stajališta. Zapravo, nema poznate bolesti kojom može rezultirati prakticiranje suzdržljivosti dok se mnoge mogu naći koje izviru iz poroka koje su njezina suprotnost.

U svjetlu naše vlastite krhkosti, mi također moramo izbjegavati prilike za požudu. To je posebno važno s nepotrebnim prilikama. Kada se takve prilike ne mogu izbjeći, moramo ojačati volju unutarnjom odlukom koja će učiniti tu opasnost neznatnom. Tako sv. Franjo Saleški kaže da ako ne možemo izbjeći sve plesove, onda barem na njima moramo sudjelovati s čednošću, samopoštovanjem i dobrim namjerama. Koliko je to još potrebnije danas kada su u modi toliki nepristojni plesovi!? Ako ih uopće možemo nazvati plesovima. Prikladnije bi ih bilo zvati nekontroliranim pohotnim pokretima koji se vrte oko kakofonije koja danas prolazi kao glazba.

Prilike koje ne možemo izbjeći u našim svakodnevnim susretima mogu se nadvladati jedino mrtvljenjem. Oči, na primjer, treba posebno čuvati jer nezaboriti pogledi podgrijavaju vatru žudnje, a ona zauzvrat omamljuje volju. Zato je naš Gospodin rekao: "Ako te tvoje desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe, jer ti je bolje da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao." (Sv. Matej 5,29), odnosno, silom ga odvuci od predmeta koji ga sablažnjuje. Čuvanje očiju je danas važnije nego ikada, budući da se svugdje možemo sresti s osobama i stvarima sposobnima da budu izvor napasti.

Osjetilo opipa je ispunjeno još većim opasnostima. Zbog toga, treba se suzdržavati od bilo kakvog tjelesnog kontakta ili milovanja koje ne može, a da ne pobudi strasti. 'Noli me tangere' je dobar slogan - 'Ne diraj me!' Ako možemo izbjegavati sve nespretne dodire i toga smo svjesni, također ćemo i mi paziti da ne dodirujemo druge. Čednost igra veliku ulogu ovdje. Trebamo se odijevati dostojanstveno i izbjegavati one koji se odijevaju izazovno tako što ćemo skrenuti svoj pogled. 

Treba umrtviti i svoje srce tako što ćemo se boriti protiv svega što može biti sentimentalno, senzualno ili opasno u prijateljskoj domeni. Ljubav mora ostati čista i nadnaravna. I zapamtite, jednom kad se obavežete, držite se toga. Ako se vjenčate, zapamtite da je to svečano obećanje supružniku dano pred Bogom. Stoga ono nosi tešku odgovornost i posljedice ako prekršite to obećanje preljubom ili rastavom. Zbog toga je naša Crkva uvijek bila tako nepokolebljiva u nepriznavanju rastave jer je naš Gospodin rekao: "Zar niste čuli da ih je Stvoritelj, kad ih u početku stvori, 'stvorio muško i žensko', i da je rekao: 'Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz svoju ženu, pa će dvoje biti jedno tijelo?' Prema tome, oni nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle: Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!" (Sv. Matej 19, 4-6) . Međutim je Crkva nakon II. Vatikanskog popustila oko pravila u vezi rastave isto kao i razne protestantske denominacije i to je doprinijelo raspadu obitelji i porastu u tjelesnim grijesima. Da, to je opaki začarani krug.

Da bismo razbili taj krug treba poduzeti određene mjere, a jedna od njih je mrtvljenje koje nam pomaže da ispunjavamo dužnosti svoga staleža. Razni staleži kršćanskog života su laici (samci ili oženjeni), redovnici i svećenici. Rad i izbjegavanje dokoličarenja čuvaju našu maštu, um i srce podalje od opasnih stvari. Skoro svi, čak i oni u svetom bračnom staležu, imaju iskustva s poteškoćama što se tiče čistoće. Da bismo to nadvladali, potrebni su redovita molitva ili često ponavljanje strelovitih molitava i uzdizanje duše k Bogu, a i razmatranje o velikim istinama naše vjere. Tome treba pridružiti često primanje sakramenata, posebno ispovijedi i pričesti. U ispovijedi dobivamo savjet i milost odrješenja da ojača naša volja protiv napasti. Sveta Pričest gasi vatru požude, budi dušu za stvarnost duhovnih dobara i tako je udaljava od vezanosti za sramotne užitke. 

Doći u Nebo danas nije lako zbog snažnog napada seksualne raskalašenosti. Obrana protiv nje zahtijeva hrabrost, najiskreniji i ponovljeni trud, ali uz molitvu, sakramente i odlučnu volju možemo prevladati sve prepreke i nadam se obrnuti trend da najviše duša odlazi u pakao radi tjelesnih grijeha. 

Paul Kokoski 

ponedjeljak, 15. srpnja 2019.

Bogu što je Božje



U Parizu, uveče 24. veljače 1848., izbila je neočekivana revolucija i svrgnula s prijestolja kralja Luja Filipa, kralja-građanina. Bijesna rulja opustošila je Tuileries, uništila skupocjene vaze, skulpture i slike pobacavši ih kroz prozor. I dok se to događalo neki mladići su prolazili kroz dvorište Tuileriesa. Uspjeli su spasiti sveto posuđe i raspelo iz kapelice kraljevske palače. Grupa pijanih vojnika ih je zaustavila i pokušala preoteti od njih dragocjeni teret. ''Što'', izjavio je hrabri mladić, držeći raspelo visoko dok je govorio, ''Što, vi se borite za slobodu? Dopustite mi da vam kažem kako se ta sloboda može postići jedino po križu Isusa Krista!''

Transportirajmo se još jednom u Pariz, trideset i dvije godine kasnije. Ovoga puta nije izbila revolucija, sve je mirno. Ali vozilo prolazi kroz veliki grad, vozilo koje pripada vladi; njega je poslao ministar obrazovanja s uputama da se po službenoj odluci maknu iz svih učionica po gradu sva raspela i svaki prikaz Krista. Koji kontrast tu imamo! 

Ondje imamo čovjeka koji drži raspelo visoko, a ovdje koji ga lomi na komadiće! Ali to je i slika ljudi današnjice, koje tako često srećemo na mnogim mjestima. Oni su podijeljeni na dva velika tabora na one koji daju Bogu ono što je Božje i oni koji otimaju od Boga ono što mu pravedno pripada - odnosno, oni koji ne ispunjavaju svoje vjerske dužnosti.

Među prvim i najvažnijim dužnostima su sudjelovanje na  bogoslužju nedjeljom i blagdanom i to na prikladan način u vjerskom duhu. Jer nema ništa na svijetu što je ugodnije Bogu od misne žrtve na oltaru. Mi ne molimo sami na Misi, već sam Isus preklinje u naše ime i moli s nama. On prikazuje svom nebeskom Ocu sve što je učinio i pretrpio u svom čitavom životu da bi ga častio i proslavio; svoju poslušnost, svoju ljubav, svoju poniznost, ... On tamo prikazuje svoje Tijelo koje je bilo razapeto, svoju krv koju je prolio za naše spasenje, ukratko, On sada prikazuje za nas istu žrtvu koju je nekoć prinio na križu. 

Devetnaest stotina godina ljudi su hodočastili u svetu zemlju da bi uprli pogled, barem jednom u životu, u sveto mjesto gdje je sveta žrtva prinesena, da bi vidjeli brdo kalvariju gdje je predragocijena Krv Utjelovljene Riječi prolivena, gdje se naš blaženi otkupitelj, Isus Krist, udostojao umrijeti za naše grijehe. A sudjelovati na Svetoj Misi znači na neki način posjetiti mjesto gdje je naš Gospodin razapet, popeti se na brdo Kalvariju zajedno s našim trpećim Otkupiteljem. Otamo nas on posebno poziva u nedjelju: ''Dan otkupljenja je tu: Vidiš, ja idem prema Kalvariji, k oltaru, da bi obnovio žrtvu križa za dobrobit vaših duša. Ako me ljubite, ako mi želite iskazati zahvalnost za moju ljubav, dođite sa mnom i sudjelujte kod svete žrtve, žrtve Novoga Zavjeta. Ali to nije jedino što Bog može zahtijevati nedjeljom i blagdanima; postoji još nešto što mu dugujemo. Sam Spasitelj je rekao: ''Tko je od Boga, sluša Božje riječi.'' (Ivan 8, 47). Posebno nedjeljom i blagdanima treba slušati riječ Božju, kao što se objavljuje u propovijedima i vjerskoj poduci. Za sve kršćane, a posebno mladiće tvoje dobi, nužno je da ih se redovito podsjeća na istine vjere i navodi da čine dobro. Čak i ako si dobro upoznat s istinama vjere, njih se često previđa i ne uzima za ozbiljno. A kako se lako događa da lakomislen mladić, izgubi svoju revnost, zanemaruje vježbe pobožnosti, umori se gaziti putem kreposti i prestane mariti što je ispravno, a što je pogrešno. 

Biti nemaran u slušanju propovijedi i vjerske poduke je uvijek znak velike mlakosti. Naš Gospodin je rekao židovima: ''Tko je od Boga, sluša Božje riječi. Vi ih ne slušate, jer niste od Boga.'' (Ivan 8, 47). Iste riječi vrijede i za kršćane koji ne slušaju propovijedi; da su od Boga, dijete Božje, uživali bi slušajući njegove riječi; rado bi slušali propovijedi i pohađali katehetsku poduku. Sretni su oni mladići koji marljivo primaju sjeme Božje riječi: 

'''Na dobru zemlju' to su oni, koji čuju riječ i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i, u ustrajnosti, rode rod.'' (Luka 8, 15)

Za njih se može primijeniti Isusovo obećanje: 

''Još blaženiji, koji slušaju riječ Božju i drže je!'' (Luka 11, 28). 

Primijeti kako Isus ne kaže samo: ''Blaženi koji slušaju riječ Božju'', već kako odmah dodaje: ''Blaženi oni koji je drže!'' Stoga donesi odluku da držiš riječ Božju i da na taj način daš Bogu što je Božje.


Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 141. - 144.

ponedjeljak, 8. srpnja 2019.

Teologija tijela - Od Davida Bowieja do Spidermana do Christophera Westa




Poštovani uredniče, Teologija tijela (TOB) i Christopher West često zaokupljaju moje misli koje mi izazivaju popriličan stres! Monica Ashour, (učiteljica teologije tijela) piše na IV. Forumu nacionalne teologije u Dallasu, Texas, 26. listopada 2007: "Razmislite o Misi. Svojim pritjelovljenjem s Kristom slavimo Boga kako bismo uronili dublje u potpunost otajstva s Njim i cijelom Crkvom; Papa Ivan Pavao II kaže da je 'bračni odnos, pored Mise, najmoćniji način suprostavljanja đavlu'." Ha?

Čemu sve ovo? Što je sada činiti, onima od nas koji nisu u braku, kad nikada 'nećemo moći' sudjelovati u ovom 'najmoćnijem načinu suprostavljanja đavlu'? Što će se dogaditi s nama? Što je s vječnim djevicama, Kristovim nevjestama, posvećenim dušama - stvarnim životima posvećenima Bogu, kroz rad i neprekidnu molitvu, jesu li oni doista, u tom sukobu s đavlom 'na začelju', iza oženjenih ljudi?

Čini se kako cijeli koncept Teologije tijela, na način koji osobito predstavlja Christopher West, jedan od najnovijih seksualnih gurua, nije ništa drugo nego promicanje sakramentalizacije seksa. To je apsurdno! Opet, bilo bi dobro kad bi oni koji srcem poimaju teologiju tijela (kao što to predstavljaju pojedini 'učitelji' u današnjoj katoličkoj crkvi) mogli biti kreposniji i u u svojem govoru i u svojim pisanim djelima. Možda bi tako mogli, i dublje proniknuti u TOS - 'Teologiju duše'.

Nancy Evers,
Tucson, AZ


Odgovor urednika:
Puno hvala na Vašem pismu. Premda  zasigurno nisam stručnjak za teologiju tijela (TOB), dijelim vaše načelnu zdvojnost o ovom fenomenu, iako ne poričem da TOB može pružiti utočište od oluje nekim, nažalost zbunjenim izbjeglicama iz naše, o seksu ovisne, kulture smrti. Tijekom sveopće krize vjere i morala kao što je ova, bez obzira do koje mjere zagovornici TOB-a zaogrnu svoje nove koncepte u tradicionalno crkveno učenje o vjernosti u braku, čak i čamci za spašavanje koji propuštaju, mogu pružiti nadu utopljenicima.

Ipak, teško je shvatiti kako se pretjerana zaokupljenost teologije tijela svim seksualnim stvarima (unutar braka) može smatrati za išta manje nego radikalnim odstupanjem od tradicionalne moralne teologije. Sjećam se staroga isusovca koji je u svojim fakultetskim danima poučavao svoje učenike kako težnja za svetošću u braku mora neizbježno dovesti do udaljavanja od bračnog privilegija, a zamisao je da duhovna potraga mora imati prednost nad svim drugim stvarima dok starimo i pripremamo suočiti se sa Svemogućim, na Sudnji dan. 

Još nisam vidio kako se takav zdrav razum i prastara učenja mogu uskladiti sa "seks-od-kolijevke-do-groba" stajalištem nekih zagovaratelja teologije tijela, od kojih je jedan nedavno otišao tako daleko da tvrdi kako se duhovne blagodati  primanja Našega Gospodina u euharistiji u potpunosti ostvare tek nakon što se sasvim iskoristi bračno pravo. Ne sjećam se da sam čitao nešto slično u bilo kojem starom katekizmu, u  'Nasljeduj Krista', ili u 'My Catholic Faith'. A vi? Je li se u povijesti Crkve ikada čulo za takvu stvar? Uostalom, to je bio nitko drugi nego časna sestra mističarka i velika naučiteljica Crkve, sv. Terezija Avilska, koja je primijetila da "oni koji traže život duhovnoga trebaju biti radosni i slobodni i ne propustiti rekreaciju. Oženjeni ljudi moraju djelovati u skladu sa svojim pozivom – no, njihov će napredak nužno ići tek 'kokošjim korakom'." Smatram da to ne bi dobro primili naši prijatelji iz TOB-a.

"Što je još zabranjeno devetom zapovijedi?", propitkuje Douay katekizam. "Ne samo namjerna želja ili pristanak, već isto tako i svako dobrovoljno uživanje ili samodopadnost u požudnim ili nečistim mislima i pokretima tijela."

Kada se okupe samci (muškarci i žene), zajedno s bračnim parovima (kao što je to često slučaj u razredima TOB) obrađuju teme o velikim duhovnim blagodatima raznih pokazivanja tih "tjelesnih pokreta", mada u granicama braka, (prema kazivanju svjedoka) često se svodeći na zadirkivanje zbog ovog ili onoga dijela te provokacije koje su se nekoć smatrale krajnje neprimjerenima za javnu raspravu. Stavimo njegove neukusna izlaganja na stranu za trenutak, nisu li barem potencijalno ti TOB razredi za neke ljude grješna prigoda? Jedna čitateljica mi je nedavno  ispričala kako je TOB-ov laički "teolog", Christopher West, preuzeo na sebe raspravljati o tim privatnim i intimnim stvarima u njezinoj crkvi i to pred Presvetim sakramentom! Ona piše:

"Upravo tamo pred Presvetim sakramentom Christopher West tražio je da jedan mladić ustane i reče: 'Pogledajte Jimovo tijelo.' Kada se publika (muškarci i žene, udane i neudane) počela hihotati i osjećati se nelagodno, on reče kako je to pogrešna reakcija. Gospodin West smatra kako bismo trebali biti savršeno komotni s mišlju da gledamo nečije tijelo. Ne slažem se svim srcem s time jer sam osjetila kako je to bila naša prirodna čednost koja nas poziva da zaštitimo sebe i osobu koja stoji pred nama. Tip koji je tamo stajao zapravo je crvenio! Gospodin West je rekao da ako netko kaže 'pogledajte na Jima', da se nitko ne bi trebao smijati, te da smo stoga mi zapravo izvještačeni i stidljivi (u lošem jansenističkom / manihejskom smislu) kada smo se smijali njegovom prijedlogu da pogledamo njegovo tijelo."

Držati na ovaj način u bilo kojem okruženju je u najboljem slučaju problematično, ali u crkvi i to pred Presvetim sakramentom? Tko nadzire te "stručnjake"? Tko ih korigira kad pređu granicu i počnu sablažnjivati katolike, namjerno ili ne, svojim novim teorijama i neotesanim pristupom?

Imam u svojim dosjeima pregršt pisama od katolika s očito dobro formiranom savješću koja je na sličan način sablažnjena pristupom Christophera Westa - čovjeka koji očito vidi malo vrijednosti u Crkvenoj tradicionalnoj zabrani raspravljanja o nekim temama - npr. o seksualnoj intimnosti - u mješovitom društvu. Izgleda da gospodin West na to zna samo ljutito odgovarati: "Ovo je papa Ivan Pavao!" Ali papa Ivan Pavao je mrtav. Dakle, koliko daleko ide gospodin West u ime pape Ivana Pavla? Nadzire li netko doista  ovoga momka?

Može li netko zamisliti biskupa Fulton Sheena kako raspravlja o 'in' i 'aut' aspektima seksualne intimnosti s muškarcima i ženama na bilo kojem javnom mjestu, a kamoli njegovom svetištu? A Padre Pia? Don Bosca? Čak i Majku Terezu? Moramo li, dakle, vjerovati da su moderni katolici postali tako "prosvijetljeni", tako oguglali na iskušenja tijela, da se o tim pitanjima sada može raspravljati otvoreno i u mješovitom društvu bez uvrede dostojanstva, čistoće ili skromnosti? Molim vas lijepo! Zar nismo naučili ništa od tsunamija seksualnih skandala koji su potresli Crkvu tijekom posljednjih četrdeset godina?

Možda bi ovdje dobro došlo upozorenje sv. Ivana Zlatoustog: "Jeste li možda od kamena ili od željeza? Ne, ti si čovjek podložan zajedničkoj slabosti naravi. Mislite li da nećete biti spaljeni ako uzmete vatru u ruke? Kako bi inače bilo? Stavite goruće svjetlo u sijeno i onda kažite da neće biti požara!" Naša narav je upravo poput sijena.

U nedavnoj kolumni pod naslovom "Iskupljenje rock glazbe", Christopher West zapravo okrivljuje "stidljivost i ograničenost" starih vremena za seksualnu revoluciju šezdesetih godina - i, opet, kao svog izvora koristi Ivana Pavla:

"Ivan Pavao II. upozorio je da ako se čistoća živi na represivan način, samo je pitanje vremena kada će seksualne želje eksplodirati (pogledaj 'Ljubav i Odgovornost', str. 170-171). Mislim da ovdje nalazimo ključ za razumijevanje seksualne revolucije 20. stoljeća. Bila je to tempirana bomba koja je čekala da detonira kao odgovor na stidljivost i represiju prethodne ere."

Stoga se možemo pitati, jesu li sv. Terezija Djeteta Isusa i Sv. Marija Goretti – one koje su prakticirale tu istu "represivnu čistoću" prethodne ere - bile samo čistunke koje su čekale da se oslobode lanaca seksualne represije prema tumačenju Johna Christophera Westa Pavlove teologije tijela? Je li Alfred Kinsey bio u pravu? Sve što nam je trebalo je malo seksa i rock 'n' roll za oslobođenje tih mučenih duša?

Gospodin West nije samo "veliki obožavatelj" rock glazbe, nego je i ponosni rock bubnjar. Da, Christopher West je očito neka vrsta rock zvijezde:

"Kao rock bubnjar, ne mogu vam reći koliko sam puta udarao o kožu bubnjeva iz terapeutskih razloga. Svi imamo potisnute 'stvari' kojima treba ispušni ventil. Bubnjanje je za mene bilo sjajno u tu svrhu. Dobar, snažan ritam ne samo da drma zidove; on trese i dušu. 'Dajte mi ritam, momci i oslobodite moju dušu, želim se izgubiti u tvom rock 'n rollu i otplutati ...'

Siguran sam da gospodin West misli dobro, no njegov je osjećaj za katoličko očito toliko umrtvljen neispravnom katehezom i razvodnjenom teologijom da mu uopće ne pada na pamet da bi takvo maloljetničko eksponiranje 'katolicizma kul momka' moglo samo učiniti njegov status katoličkog 'teologa' pomalo sumnjivim.

On uživa u onome u vezi čega je kardinal Ratzinger/Papa Benedikt više puta upozoravao katolike - đavolske sposobnosti rocka da "oslobodi dušu" od tereta savijesti. To je vrlo jasno objašnjeno u Ratzingerovom slavnom izlaganju na Međunarodnom kongresu crkvene glazbe u Rimu iz 1985.:

"U mnogim oblicima religije, glazba je povezana s bjesnilom i ekstazom. Slobodno širenje ljudske egzistencije, prema kojoj je usmjerena čovjekova vlastita glad za Beskonačnim, trebalo bi postići svetim delirijumom potaknutim pomahnitalim instrumentalnim ritmovima. Takva glazba snižava barijere individualnosti i osobnosti, i u njemu se čovjek oslobađa tereta savjesti.

Glazba postaje ekstaza, oslobođenje od ega, spajanje sa svemirom. Danas doživljavamo sekularizirane varijacije ove vrste u rock i pop glazbi, čiji su festivali anti-kult s istom tendencijom: želja za uništenjem, ukidanje ograničenja svakodnevice i iluzija spasenja u oslobođenju od ega, neobuzdana ekstaza podivljale gomile. To su mjere koje uključuju oblik oslobađanja koji se postiže opijatima. To je potpuna antiteza kršćanske vjere u Otkupljenje.

Na način koji nismo mogli zamisliti prije trideset godina, glazba je postala odlučujuće sredstvo protiv religije i stoga poziva na razdvajanje naših puteva. Budući da rock glazba traži isključivanje kroz oslobođenje od osobnosti i svoje odgovornosti, to se može s jedne strane točno klasificirati među ideje anarhističke slobode koje danas na zapadu prevladavaju otvorenije nego na Istoku. Upravo zato je rock glazba tako potpuno suprotna kršćanskom konceptu otkupljenja i slobode, zapravo njegova suprotnost."

Upravo je prošlog mjeseca, otac Gabriele Amorth, glavni egzorcist Vatikana, nadodao ovom opažanju kada je priznao rastuću zabrinutost Crkve oko svjetskog interesa za sotonizam i okultno, što prema riječima o. Amortha nastoji prodrijeti k mladim ljudima kroz okvire rock glazbe.

Ali West voli rock glazbu, on je njezin veliki obožavatelj! U istom članku (Iskupljenje rock glazbe) piše:

"Zapravo pišem kao obožavatelj rock glazbe - veliki obožavatelj (barem velikog dijela toga). To je u mojoj krvi. To je 'moja' glazba. Još se uvijek sjećam svoje prve 'omiljene pjesme' s radija. - Ch-ch-ch-ch-changes… , David Bowieja. Bilo je to 1972., a nisam imao ni tri godine."

Christopher West je slušao "Ziggy Stardust" u dobi od dvije godine? To barem objašnjava mnogo toga! Evo osobe koja svim silama želi biti teolog, a koja veselo priznaje utjecaj u ranom djetinjstvu od strane nikog drugog do kralja glam-rocka s upitnim rodnim identiteom, čija je androgena kazališna osobnost često bila previše kontroverzna čak i za grubu scenu iz 1970-ih. Kada pomislim na to, možda će pjesma Davida Bowiea "Sex and the Church" na albumu Buddha Suburbia biti relevantna za ovu raspravu. Ovdje je tekst:

"Though the idea of convulsion/confession
Is said to be  the union of christ and his bride 
The christian 
It’s all very puzzling 
Sex and the church (x3) 
And the church...and the church 
All the great mystic religions 
Put strong emphasis, on 
The redeeming spiritual qualities 
Of sex...of sex 
Christianity 
Has been pretty modern 
About sex 
Of sex (x4) 
I think there is a union 
Between the flesh and the spirit 
Sex and the church (x2) 
All religions’ mother (spoken) 
Give me the freedom of spirit 
And the joys of the flesh 
And sex...sex... 
Sex and the church 
Sex and the church (x3) 
And the church...and the church 
Sex , Sex 
Sex and the church (x3) 
Sex...sex...sex
Sex, sex and the church (x3)  Sex...sex"

To je Teologija tijela prema Ziggy Stardustu!

Ne krivim Christophera Westa za njegovu dezorijentaciju, niti sumnjam u njegovu dobru volju. Kao i većina nas, on je proizvod doba koji se bori - još jedna žrtva rata protiv Crkve koji je bjesnio čak i prije negoli je rođen. Cijenim njegovu ozbiljnu želju da ljude odvrati od pornografije i preljuba. Ali, ovo se mora reći, još uvijek mu nedostaje kvalitetna kateheza i formacija potrebna za taj posao. Potreban mu je tradicionalni svećenik i moralni teolog koji će njega voditi prije nego što će on moći voditi druge. U ovom trenutku, upozorio bih svoga sina protiv bilo kakve povezanosti s gospodinom Westom ili njegovom 'teologijom' nakon tako djetinjaste demonstracije alarmantnog nedostatka osjećaja za katoličko.

O "podučavanju" o pornografiji Christophera Westa, nedavno sam primio još jedno pismo:

"Slučajno sam slušao 'Relevant radio' kada je on [West] bio gost (prije 2-3 mjeseca). Uhvatio sam samo nekoliko minuta, ali on je ovo rekao onima koji se bore s pornografijom: 'Kada se slike ponovno jave u umu, ne treba ih potiskivati jer će se pojaviti samo negdje drugdje. Ne, ono što treba shvatiti je da je pornografija laž i da sve laži u sebi imaju nešto od istine. Tu istinu treba otkriti na toj slici i otkupiti je.'

Mislim da je ovom izjavom Christopher West nagovijestio početak svog kraja.

Od rock'n'rolla do filmova, glavni glasnogovornik Teologije tijela ima nešto za svakoga. On sada izdaje moralne savjete posuđene, ako možete vjerovati, iz filma Spider-Man 3! Evo s njegove vlastite internetske stranice:

"Poveo sam svoja dva starija dječaka pogledati Spidermana 3 ovog vikenda. Gledanje svih nabrijanih akcija imalo je isti učinak na njih kao i 2-litarska boca Coca Cole. Nakon što im se smirila 'šećerna groznica' te su progovorili, imali smo sjajan razgovor između oca i sina o mnogim moralnim poukama filma.

Već se gotovo tri godine nadahnjujem moralnim poukama iz Spidermana 2. Doc Oc, osmeroruki superzlikovac iz tog dijela, bio je slika i prilika divljih strasti. Kada su naše strasti izvan kontrole, čovječanstvo se - kao što je film nezaboravno prikazao - nalazi u vlaku koji neminovno hrli k uništenju. Samo nas Spiderman, koji je ovdje lik Krista, koji se žrtvuje u obliku raspela, može spasiti."

Christopher West, čest gost na EWTN-u i znanstveni suradnik i član nastavnoga zbora Instituta za teologiju tijela u West Chesteru, PA (koji je on osnovao), smatra se autoritetom za teologiju tijela Ivana Pavla. No,unatoč svim dobrim namjerama gospodina Westa, što  to govori o Teologiji tijela kada je jedan od njegovih najvećih stručnjaka - čovjek koji to najbolje razumije! - "veliki obožavatelj" rock 'n' rolla koji tri godine skuplja moralne pouke iz filma Spider-Man 2 i voli 'lupati po bubnju cijeli dan'?

Koliko dugo, Bože, koliko još dugo!