četvrtak, 12. rujna 2019.

Zašto neke žene uvijek nose čedne suknje ili haljine i što neki muškarci o tome misle



"Ja sam osobno preko molitve Krunice dobila milost da sam samo jednom odlučno prerezala nošenje hlača i počela nositi isključivo suknje ili haljine. Iako je u to trenutku to bio nadnaravni poticaj milosti, bez previše mog 'umovanja', ipak s odmakom vremena sam shvatila da to nije samo dobro ili lijepo nego i apsolutno nužno. Bog je stvaran i Sotona je stvaran. Dobro je stvarno i zlo je stvarno, a na nama je da se odlučimo uz koje ćemo pristati. ''Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće vjerovati da tko ustane i od mrtvih'' (Lk 16,31) puno puta mi je prošla ta misao kroz glavu iz prispodobe o bogatašu i Lazaru iz Svetog Pisma, jer ako nećemo vjerovati Gospi koja je u Fatimi upozorila da će na svijet doći nečedna moda koja će JAKO (znači smrtni grijeh) vrijeđati našega Gospodina i da oni koji slijede Isusa Krista ne mogu slijediti tu modu, jer je Bog uvijek isti i nema modu, onda smo zaista izgubljeni. U ovo vrijeme u kojem Sotona gradi svoje kraljevstvo, u kojem vlada dekadencija, raspuštenost i nečistoća, apsolutno je nužno za Boga se opredijeliti potpuno, a to uključuje i čedno odijevanje. Zašto se onda natezati s hlačama, s iznimkama, s pet centimetra gore ili dolje ako je u pitanju naša besmrtna duša i zato se uvijek, bez iznimke, trebamo obući tako da u svakom trenutku možemo stati pred našega Gospodina. ''Tko je vjeran u malome, biti će i u velikome'' tako da je moja preporuka da se radikalno odlučimo za dobro, bez iznimki i odgađanja, jer još danas nam je darovano vrijeme da činimo dobro, a borimo se protiv zla." M.Š.

"Nakon što sam krenula na tradicionalnu latinsku misu i dobila milost spoznaje katoličkog nauka, shvatila sam da moja roba do tada nije u bila u skladu sa standardima čednosti. Proces nije bio lagan jer je stare loše navike teško preko noći iskorijeniti. Međutim, uz puno molitve i spoznaje fatimskog upozorenja o modi koja vrijeđa Gospodina, odlučila sam se nasljedovati Marijin standard čednosti i ići kontra struje svijeta. Svojom vanjštinom također moramo svjedočiti ono što jesmo. Uz Božju Providnost, postepeno se moja garderoba potpuno izmijenila tako da su tamo sad većinom haljine." – A.U.


"Kada sam trebala ići prvi puta na tradicionalnu Misu u Njemačkoj, nakon prve u Zagrebu .... htjela sam se pristojno obući ... jer odjedanput sam se sjetila moje pokojne bake koja me othranila i opremala na sv. Misu ...Govorila bi mi: 'Ćerko, budi pristojna. Nemoj da ljudi pokazuju prstom na tebe.' I uvijek bi bila u haljini. To su mi bile prve misli, sjećanje na moju slavoniju i na moje predivno djetinjstvo. Uz te misli sam otvorila ormar i nisam našla ništa što bih mogla obući.  Ormar je bio pun robe... i niti jedne suknje ni haljine. To je bio veliki šok za mene .... jesam plakala. I tada sam si rekla,  neće meni nitko više nešto nametati. Moj prijašnji život je bio takav da sam pratila modu. A koja je to u stvari opterećenost i nesloboda, to tek sada znam. Nisu mi više 'uzori' pjevačice i glumci. Samo gledam Majku Božju koja je toliko velika inspiracija za mene.Uz Božju milost sam se riješila tih okova i pronašla totalnu slobodu u haljini i suknji i počela se odijevati kako i doliči majci, supruzi, teti." A.S.

"Cijeli život sam nosila hlače, čak i dosta dugo nakon obraćenja. Voljela sam ih nositi jer sam se u njima osjećala privlačno i atraktivno. Međutim što sam više produbljivala svoj odnos s Gospodinom, savjest je sve više radila i sve me je više opterećivala moda po standardima ovoga svijeta u kojoj je tako normalno isticati svoje obline te ih na taj način svima pokazivati. Doista sam se ozbiljnije počela preispitivati o svojoj čednosti i čistoći koju sam do tada živjela, koliko je sve to iskreno? Duboko sam uvjerena da svaka žena koja nosi uske hlače, duboko u sebi neuredno čezne za time da bude zgodna i poželjna. To je još jedan problem i znak da naše srce nije slobodno, a to nas sprečava da rastemo i u drugim krepostima. S druge strane ako je riječ o praktičnosti, onda bi trebale zapravo nositi neke opuštenije i šire, no svi ćemo se složiti kako one ne izgledaju nimalo lijepo. Postalo mi je jasno da je takva moda zapravo nakaradna i da time ubijam svoju ljepotu i ženstvenost. Kada sam prije godinu dana odlučila promijeniti svoj način odijevanja, bacila sam svu utegnutu odjeću koju sam imala i počela nositi isključivo čedne haljine i suknje. Time je zapravo započeo i put iscjeljenja moga ranjenoga srca na području spolnosti. Tek sada se u meni  budi onaj prekrasni dio Marijine čistoće, a to je osjećaj za stidljivost. Osim što time štitimo i sebe i muški rod od prilika za grijeh, prekrasna mi je također spoznaja da čednim i pristojnim odijevanjem mnogo pomažemo braći u Kristu na njihovom putu posvećenja." Lj. S.

"Ja nosim suknje gotovo uvijek, osim kada idem u lov ili radim nešto na farmi za što su mi funkcionalnije traperice. Ali sam shvatila da se većina aktivnosti može obaviti u suknji, čak i vježbati. Nosim ih jer se osjećam ženstvenije i ispunjenije. Moj muž isto smatra da mi to više pristaje. Smatram to vanjskim znakom moje vjere i pomaže mi prisjetiti se da sam ja katolkinja." Tricia J. 

"U početku mi je bilo teško, ali s vremenom sam uspjela nositi ih ne samo nedjeljom nego i svo ostalo vrijeme. Sada je to moja ponizna žrtva našoj Gospi na čast i moj mali način pokore za mene i za duše u Čistilištu, osobito za one koji su tamo zbog grijeha tijela." Joan R. 

"Svećenik je propovijedao jedne nedjelje da bi žene trebale uvijek nositi haljine. Iako ne mogu reći da nema nijedne iznimke kada bi žena mogla obući hlače, ja sam odlučila učiniti 'brzopleti zavjet' (a la G.K. Chesterton) i baciti sve svoje hlače. Prošlo je već nekoliko godina i ne prođe ni tjedan da ne poželim navući na sebe hlače ili kratke hlačice. Ali to je mala žrtva koju prikazujem za grijehe feminizma." Katy H.  

"Prije sam nosila hlače, ali sam s oko dvanaeste godine odlučila da ću pokušati biti primjer i prikazati 'dodatnu žrtvu' da postanem više poput Marije. Smatram da je to ženstvenije, a i da je lagano raditi bilo što noseći suknju. Ja nosim suknju kao medicinska sestra dok radim CPR ili kada moram intervenirati s psihijatrijskim pacijentima, itd. Suknju do ispod koljena s tajicama ispod nosim kada idem u teretanu. Čak smatram da su suknje prozračnije od hlača, lakše za obući i skinuti, posebice s djecom. Ne moram se brinuti koga dovodim u kušnju ili što mi se vidi kada se naginjem. Neke hlače jesu čednije od ostalih, ali u svijetu u kojem je toliko nečistoće koja vrijeđa našeg Gospodina i Mariju, zašto se dodatno ne potruditi i biti to malo svijetlo? Ljudi oko mene manje psuju i tretiraju me s više poštovanja kada nosim suknju. Kada sam nosila hlače imala sam više stav 'mogu ovo sama', nešto kao kada netko vozi sportski auto i hvalisa se okolo. Svakome svoje, ali mislim da je tužno što se toliko župljanki može vidjeti u suknjama samo nedjeljom. Škola zahtjeva da se nosi suknja kada se ide po svećenika kao primjer djeci , a i da se svećenik ne dovodi u napast, da mora čuvati oči i u svojem prioratu. Muškarci mnogo griješe očima, a neke hlače, posebice tajice ne ostavljaju ništa mašti. Okej, to je to od mene...Samo moja razmišljanja i zapažanja." Angela L.

"Nosim haljine 99% vremena; ne samo na svetoj Misi. U haljinama se osjećam ženstvenije i poštovanije. Nadam se da će naša čednost biti privlačna i sekularnom svijetu." Sami Denise H. 

"Kao krupnija žena, nosim suknje, uvijek.
Suknje/haljine skrivaju mnoštvo 'grijeha'. Mislim, moj oblik tijela je...niti lijep niti mršav. Sve u svemu, osjećam se ženstveno. Uz to, suknje osiguravaju prozračnost i ugodnije mi je nego u hlačama." Mary B. 

"Nosim haljine svakodnevno. Već nekoliko godina. Prije nekoliko godina sam odlučila da ne želim da moja kćer prati modu koju nam svijet servira. (Uvijek sam je oblačila u suknje i haljine od kad je bila mala.) Znala sam da ako je želim oblačiti u suknje i haljine kada bude starija, moram postaviti primjer. Nosim hlače jedino u situaciji kada bi suknja bile manje čedan izbor: na biciklu ili konju. Svo ostalo vrijeme sam u suknji ili haljini. Ona isto tako. Čak je dobila komentare od sveučilišnih profesora da je uvijek lijepo obučena. Kada sam predavala u četvrtom razredu (u javnoj školi), nosila sam suknju na naš izlet na farmu. To nije iznenadilo moje učenike ili njihove roditelje jer sam se uvijek tako oblačila (iako sam nosila traper suknju s tenisicama). Shvatila sam da svake godine sve više i više djevojčica iz mojeg razreda nosi haljine. I dalje predajem u javnoj školi i svaki dan nosim haljine/suknje." Laura S. 

"Uvijek nosim suknje, osim za neke aktivnosti na otvorenom ljeti, poput vožnje u tematskom parku kad nosim široke hlače do koljena jer ne želim da mi se digne suknja.Također, nikada ne nosim traperice. Posjedujem nekoliko laganih trenerki koje nosim kad mi je jako hladno, ali većinu vremena stavljam neke zgodne tajice ispod suknji za toplinu.

"Jedan od razloga zašto ne nosim traperice je taj što su tako uske. Izgledalo bi smiješno nositi vrećaste hlače, da ne budu tijesne. Moram biti i dobar primjer svojim djevojkama, jer dok ja sama nikada ne bih nosila uske traperice, prečesto vidim mnoge djevojke u tradicionalnim katoličkim obiteljima kako nose odvratne uske traperice, jer i njihova mama nosi hlače!!  Ja neću započeti taj trend, jer znam kakve su djevojke. Nosila sam hlače dugo, dok nisam postala mama, ali sam željela biti dobar primjer te sam ih stoga prestala nositi." Marissa G. 

"Trudimo se biti primjer sljedećoj generaciji. Pokušavamo vratiti katoličku kulturu. Svijet ide u ponor. A sve zato što su katolici prihvatili kulturu princa ovoga svijeta." Janete C. 

"Mislim da je naš svijet danas toliko izgubio od onoga što je žena. Nošenje suknji i haljina lijep je podsjetnik na dostojanstvo žene. Doista je poučno vidjeti radosnu ženu koja je uistinu ženstvena. Na Gospu gledamo kao na naš uzor i koji postoji bolji način da je oponašamo." Laura B.

"Ja sam obraćenica. Jedne korizme sam se odrekla hlača/kratkih hlača i zaista sam bila inspirirana. Očistila sam ormar i do sljedeće korizme bio je 99% bez hlača. Prošlo je neko vrijeme da se konačno riješim traperica/kratkih hlačica koje sam čuvala 'samo za slučaj da mi zatreba'. U suknjama sam već više od 20 godina. Kroz kampiranje, planinarenje, obavljanje raznih poslova, itd. U suknji možete učiniti bilo što. Zimi koristim čarape ili debele tajice. Rijetko su potrebne neke hlačice ispod suknje. Važni su stil i prikladnost suknje, koji ovise o aktivnost. Dakle, logistiku na stranu, volim način na koji sam duhovno izrasla, način na koji se prema meni postupaju stranci, mir koji donosi takvo odijevanje i jednostavno sam se osjećala pozvana to učiniti ;). Osim toga, naš svećenik traži i od mama da nose suknje na crkvenom/školskom posjedu - to je iz poštovanja prema našem Gospodinu u njegovoj kući i svećenicima .... naravno, kao i dobar primjer za učenike. Ljudi, ovo nije teško, ovih je dana na policama toliko suknji .... nije uvijek postojao tako zgodan odabir, prije se moralo dobro pomučiti da bi se našlo nešto. ;)" Cami S. 

"Kao obraćenica bila sam toliko impresionirana čednošću žena kad smo prvi put došli u našu župu na tradicionalnu Misu. Čednost je lijepa i osvježavajuća. Kad je naš svećenik govorio o ovome prošle nedjelje, spomenuo je da kad se žene tako odijevaju to privlači ljude k Vjeri (što mogu svjedočiti!) I da također čini naše sinove muževnijima. Spomenuo je i da kada žena odijeva ženstveno, ona zapovijeda poštovanje.Volim se oblačiti kao čedna, ženstvena, katolička žena." Deidre K. 

"Prije sam uvijek nosila hlače tako da sigurno nikoga ne osuđujem zbog nošenja hlača! Ali jednom kada smo došli do tradicije, počela sam cijelo vrijeme nositi suknje.

Moje suknje postale su moje borbene zastave protiv modernizma.
Moje suknje postale su otpor protiv onih koji su me pokušavali odvratiti od moje uloge supruge i majke.
Najviše od svega, moje suknje su moj osobni podsjetnik da sam katolička žena i da bih se trebala ponašati kao takva, sa skromnošću, čistoćom, čednošću, integritetom i ženstvenošću.
Ali to su samo moji razlozi. Sigurna sam da svaka žena ima svoje razloge zašto nosi ono što nosi." Eliza L. 



I što neki muškarci misle o svemu tome:

"Znam da je ovo osjetljiva tema, posebno za muškarce da to komentiraju, ali evo nekoliko misli:

Ovdje moramo pogledati širu sliku. Prečesto smo uhvaćeni u svoj osobni život i kako primijeniti određene principe na sebe umjesto da težimo  uskladiti sebe s principima. 

Činjenica je da se sve što žene trebaju raditi, mogu učiniti u suknji /haljini. U današnjem je društvu fokus na tome da bi žene trebale biti sposobne učiniti sve što muškarac može, dok ironično nitko (osim nekih perverznjaka) ne tvrdi da muškarci trebaju biti u mogućnosti učiniti sve što žena može učiniti. Govorimo o smrti viteštva i pravedno žalimo nad njegovim gubitkom, ali samo viteštvo seže u tradiciju, i iako se ono i danas može prakticirati većina muškaraca ne vidi veliku svrhu toga. 

Svaka (barem polu)moralna osoba vjeruje u neku razinu skromnosti, pitanje je gdje je linija .... i ta se linija pomiče s vremenom, ili bar tako kažemo. Međutim, postoji objektivna standardna skromnost i to je ono što je ponekad teško definirati. Postoji i subjektivna razina skromnosti za svaki tjelesni tip osobe, što omogućava malo slobode u točnoj primjeni. Sada, ja se ne zalažem za nabrajanje čitave gomile mjera jer se to odnosi na ženski oblik onoga što treba pokriti i za koliko ... pravila koja su uspostavljena čak posljednjih desetljeća su MINIMALNI zahtjevi onoga što bi trebalo ili ne bi trebalo biti prihvatljivo.

Što se tiče hlača POSEBNO ... Pismo nam govori da muškarci ne bi trebali nositi žensku odjeću i obrnuto .... činjenica je da su od njihovog stvaranja hlače UVIJEK bile muški odjevni predmet i sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Čuo sam argument da na primjer možete imati "skromne" traperice .... kao odgovor rekao sam da mi pokažete par "skromnih" ženskih traperica. Nitko ih nije uspio proizvesti, jer po definiciji kroj ženskih treperica je po naravi tijesan ... ako ne, ružne su jer izgledaju kao muške traperice i suprotno su čemu nas podučavaju Pisma i Tradicije Crkve. Isto se može reći i za većinu ženskih hlača, a lepršave hlače nisu funkcionalne za potrebe za koje mnoge žene tvrde da su im potrebne hlače.

Ne mislim da su mnoge žene doista uzele u obzir da mogu preskočiti stvari koje 'zahtijevaju' hlače ... to većini zvuči apsurdno i smiješno. Ali to je realna mogućnost, iako od nekih se sigurno zahtijeva žrtva. Blagoslovljen sam što nikada ne vidim svoju suprugu niti sestre u hlačama, jer su stvorile takve navike da ili preskaču određene radnje ili smisle odgovarajuću praktičnu metodu kako da izvedu određene aktivnosti dok se odijevaju na odgovarajući način. Ponekad ispravna stvar zahtijeva žrtvu, a neki čak mogu tvrditi da nije herojska razina toga ... do točke u kojoj se jednostavno treba pretrpjeti  određenu neugodnost.

Znam da su mnoge žene umorne od slušanja primjera - 'Pa, Gospa nije nosila hlače' ... i često odgovaraju s tim da to nije bilo prikladno u tom određenom razdoblju. Ali poanta je i dalje istinita. Ispravna razina unutarnje skromnosti istječe kroz način na koji ukrašavamo svoja tijela kako bi imali primjeren nivo dekoruma i vanjsku skromnost, za što je Gospa najbolji primjer. Priroda Izvornog Grijeha nalaže da se prikrivamo na prikladan način, a jedan od razloga je sprječavanje suradnje u tuđem grijehu provociranjem muških misli prema tjelesnom. To je vrlo realna stvar koju muški spol sigurno u potpunosti razumije. Dok je muškarac izravno odgovoran za svoje misli i maštu, žene su izravno odgovorne i za to kako se predstavljaju jer su muškarci po prirodi privučeni prema ženama i zapravo je grijeh sebe neprimjereno  pokazivati. Žene su neizmjerna snaga za dobro ili za zlo u društvu ... ako želimo cijeniti važnost uloge žene u društvu moramo shvatiti da je prisustvo žene i način na koji se predstavlja ključni za izgradnju moralnog društva što potiskuje animalističko društvo .. u kojem danas nažalost živimo.

I posljednja točka, osim toga važno je ne samo razmišljati o pokrivanju muškaraca i žena, već zapravo odabrati odjeću za izgrađivanje koja podiže umove suprotnog spola prema Bogu. Baš kao što žene cijene muškarca koji je lijepo odjeven, tako i muškarci cijene i imaju velik modus poštovanja za žene koje se lijepo odijevaju ... uključujući ukusne haljine/suknje. Žene su posebno pogodne za uzdizanje uma u društvu odijevanjem i ukusom, jer mi žene gledamo prema idealima ljepote. Velika je ironija u tome što se mnogi nježnijeg spola žale na objektivizaciju itd., a onda se odijevaju na način koji ne odgovara uglednoj ženi. Dobro njegovana i dobro odjevena žena zahtijeva poštovanje, a žena koja se odijeva u top i traperice, čak i ako nekoga ne izaziva na nečistoću misli, u najboljem je slučaju samo funkcionalno ljudsko biće.

Živimo u svijetu tendencionalne revolucije. Odijevanje i odjeća postaju sve manje važni, a kada jesu važni onda se proizvode upravo da bi izazivali. Modna industrija se fokusira na razne seksualne revolucije, a mi se trebamo boriti protiv tih tendencija u naše vrijeme. To ne treba biti tako osobno kako mnogi to shvaćaju, već nešto što je važno za međusobno poštovanje između muškaraca i žena. Ako se želimo izvuči iz ove situacije onda moramo činiti žrtve da nosimo možda tu neudobnu kravatu ili tu dugu haljinu jer to utječe na okolinu. Svijet općenito želi stvarati razdor između muškaraca i žena jer to stvara savršenu oluju za Sotonu. To nije jedina stvar za koju se trebamo boriti u ovome svijetu, ali je u isto vrijeme i bolno i nužno da je izborimo." Jozef S.

"Jedna od promjena od kada smo postali katolici koji se pokušavaju držati katoličke vjere u cijelosti je bio zaokret u standardima odijevanja i čednosti. Dužnost mene kao muža je bila da sebe i svoju ženu vodim putem spasenja duše, a ako je netko prilika drugome za grijeh, onda se varamo ako mislimo da možemo nastaviti na taj način u Nebo. Dosta žena nažalost ne znaju ili ne žele znati da su muškarci predisponirani potpuno drugačije od nježnijeg spola.  Nošenjem uske i pripijene odjeće svjesno ili nesvjesno dovodi se bližnje u moguću grešnu prigodu. Nošenjem haljina i čednih suknja žene pokazuju svoje pravo dostojanstvo i želju da nasljeduju Mariju." – F.U.

"Dulje haljine i suknje na ženi znače da ona prije svega ima više od svog izgleda, jer ga ne mora pokazivati, ima dostojanstvo, ne ovisi o kvaliteti vanjske ljepote nego ima i kreposti koje upotpunjuju njezinu ženstvenost. Ono važnije, ne želi se pokazati kao objekt za požudu svima, da bi zadovoljila svoju taštinu i daje do znanja da traži više od muškarca koji bi trebao biti dostojan njezinog društva. Pa tako će i muškarac koji teži očuvanju čistoće radije pristupiti takvoj djevojci, iako muškarci jesu vizualniji i prilično sirovo doživljavaju seksualnost. Nedostupnost, čistoća, nevinost su oduvijek i svugdje većini muškaraca izrazito privlačne karakteristike kod žena, zbog kojih ih više cijene, dok one koje razotkrivaju puno uglavnom neće poštovati uopće ili barem ne na isti način. Za muškarca koji razmišlja o spasenju vlastite duše, jako je važno da sačuva stidljivost pogleda, da se hrabro suoči s napastima, a cijenit će ako mu žene u njegovoj okolini pomažu u tome." T.V. 



ponedjeljak, 9. rujna 2019.

Pismo učenice iz St. Mary's u Kanzasu o svetoj kreposti čistoće



Pismo učenice iz St. Mary's u Kanzasu o svetoj kreposti čistoće:

Današnji svijet želi se odreći u potpunosti čistoće tako da je skoro potpuno zaboravio i gotovo uvijek zanemaruje ovu svetu krepost. Po svuda je sve puno nečistoće, nemorala i bluda koji tako puno vrijeđaju dragog Boga i njegovu neokaljanu Majku. Naša Gospa rekla je Maloj Jacinti, u Fatimi, da su grijesi protiv čistoće tako užasni da vrijeđaju njezinog Presvetog Sina više negoli bilo koji drugi grijesi i da najviše duša odlaze u pakao baš zbog nečistoće. Također je naša Bezgrješna Majka upozorila da će doći u modu  tako nečedni i nepristojni stilovi koji će navesti mnoge duše na grijehe nečistoće i tako ih osuditi na vječnu muku i smrt. 

Dobri Bog nam je podario Bezgrješnu Djevicu kao našu Majku i Kraljicu, i On je tako puno volio svetu čistoću da je Nju sačuvao Bezgrješnu od Začeća i podario joj svetog Josipa kao Njezinog Prečistog Zaručnica. Grijesi nečistoće toliko puno vrijeđaju našeg Dragog Spasitelja da je baš zbog njih On morao pretrpjeti na svom prečistom Tijelu nebrojeno mnogo oštrih udaraca bičem kako bi nam pokazao koliko je strašna i užasna nečistoća koja je njemu uzrokovala toliku patnju i da ga tako teško i smrtno vrijeđa. 

Danas djeca i mladi imaju dostup svakoj vrsti nečistoće koja se protivi Božjoj ljubavi i njegovim svetim zapovijedima, osobito jer ruši ovu kreposnu i anđeosku vrlinu koja je tako omiljena njemu i njegovoj prečistoj Majci jer je Ona bila u svemu neokaljana i bez grijeha začeta. Toliko je veliku sramotu morao naš Spasitelj podnijeti kada je s njega bila silom svučena odjeća, a u današnje vrijeme žene i djevojke dragovoljno žele nositi nepristojnu odjeću i navesti druge duše na te nečiste grijehe tijela koji su tako strašni pred svetim i čistim Bogom. Današnjoj je djeci dopušteno gledati televiziju gdje mogu vidjeti svakovrsne nečistoće i vrlo nepristojne stvari koje su opasne, čak i smrtne za njihovu nevinost i čistoću. Zatim im je dopušteno slušati vrlo nečistu i prljavu glazbu, igrati nepristojne igre i čitati nemoralne knjige. Tako da je današnja tehnologija put do nečistoće i veliki uzrok nemorala koji uništava svetu čistoću i pristojnost. Nečistoća se danas svugdje može naći, u društvu, u javnim školama gdje nas čak potiču na razne grijehe nečistoće i tako da upropaštavaju nevinost i Božju milost u našim dušama. To uzrokuje mnoge nečiste nakane, želje i užitke. 

Imamo primjer tolikih svetaca koji su radije htjeli umrijeti nego počiniti grijeh i smrtno uvrijediti Boga. Nepristojna odjeća poziva toliko duša na nečistoću,  razlog je tolikih nečistih misli, riječi i djela. Toliko mnogo duša smrtno griješe zbog nečedne mode, jer je danas nečistoća toliko velika kušnja da joj skoro nitko ne bi mogao odoljeti bez milosti Božje. Trebamo biti pristojni i čedni najprije zbog ljubavi prema Bogu i dušama jer želimo da se drugi spase. 

Toliko je Bogu ova sveta vrlina mila i draga da On uvijek jako teško kažnjava nečistoću. Također nam sveti sakramenti mogu pomoći sačuvati čistoću srca i duše kao i tijela, osobito sveta Pričest, gdje primamo Prečistog i Presvetog Boga, našeg Gospodina i sjedinjujemo se s Njegovim Božanskim i Prečistim Srcem koji je uzor svake čistoće. 

Uvijek se možemo uteći Bezgrješnom Srcu Marijinom i moliti je da nam podari duboku i istinsku ljubav prema svetoj čistoći. Pa će nam vazda Djevica Marija rado priteći u pomoć jer je Ona živjela u svetoj čistoći cijeli svoj život i želi da i mi isto uradimo i sačuvamo čistoću naše duše i tijela. 

Molimo zato Prečistu i Neokaljanu Djevicu za milost Čistoće, neka nam ona pomaže boriti se protiv svake nečistoće i očuva nas čiste i pristojne u ovom svijetu za vječno Božje kraljevstvo. Neka Dragi Bog bude uvijek hvaljen i slavljen u našoj duši i u našim srcu, uz pomoć našeg tijela. Neka nam sveta Bogorodica, vazda Djevica Marija pomaže da zavolimo svetu čistoću radi njezinog Božanskog Sina i radi našeg vječnog spasenja. 

Neka nam Isus i Marija budu najveća slast i jedina ljubav i želja, da ih nasljedujemo u svetosti, poniznosti i čistoći života.

Neka nas Blažena Djevica Marija zaogrne svojim plaštem ljubavi i čistoće. 

O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas, podari nam pravu, čistu i gorljivu ljubav prema Isusu, očuvaj nas u Svetoj Čistoći i drži nas blizu svome prečistom Srcu. 

O Sveti Josipe, Hranitelju Isusa Krista i Zaručniče Djevičanske Majke Božje Marije, moli za nas sada i na smrtni čas. 

Mučenice svete čistoće, zagovarajte nas kod Boga!

Sveta Filomena, moli za nas!
Sveta Marija Goretti, moli za nas!

F. D. 

četvrtak, 5. rujna 2019.

Katolički standardi odijevanja za muškarce




Čednost je moralna vrlina i dio vrline umjerenosti kojom čovjek usmjerava svoje vanjske i unutarnje postupke (koliko se mogu odraziti određenim vanjskim znakovima) kako bi ih držao pod nadzorom ispravnog razuma (Summa Theologica, IIa IIae Q.160, a.2). Sveti Toma Akvinski navodi četiri vrste čednosti u uobičajenim stvarima, koje su obavezne za sve:

• Jedno je kretanje uma ka nekoj izvrsnosti, a to se nadzire poniznošću.

• Drugo je želja za stvarima koje se odnose na znanje, a to nadzire studioznost koja se suprotstavlja radoznalosti.

• Treće se odnosi na tjelesne pokrete i postupke (uključujući riječi), koje je potrebno učiniti primjereno i pošteno, bilo da djelujemo ozbiljno ili u igri.

• Četvrto se odnosi na vanjski izgled, primjerice u odijevanju i slično.

    Iako su sva četiri aspekta čednosti podjednako važna, ne ostaje dvojba da se posljednja dva, koja nemaju posebno ime, najčešće razumijevaju pod pojmom čednost. Štoviše, posebno je posljednje, koje spominjemo kao čednost, zbog poremećaja ljudske naravi najlakše prevladati neurednom privlačnošću prema posljednjoj vrsti nečedosti.

    Jasno je da muškarci imaju jednaku dužnost kao i žene da izbjegavaju provokativne riječi ili postupke i izbjegavaju bilo kakvu odjeću koja bi pokazivati previše tijela i sve što vodi u taštinu. Kao i ženama im je stoga zabranjeno prikazivanje tijela u javnosti na neprimjeren način ili na način koji bi mogao stvoriti neurednu privlačnost kod suprotnog spola. Muškarci uvijek trebaju nositi majicu kratkih rukava kod sportskih aktivnosti, a kratke hlače se ne bi smjele nositi u javnosti, već samo opet za sport, i one ne smiju biti prekratke ili preuske. Isto tako, muškarci bi se za nedjeljnu misu trebali čedno odijevati, s košuljom, kravatom, jaknom, hlačama, što sve simbolizira muškarčev osjećaj odgovornosti, koji vodi svoju obitelj uređenom samodisciplinom čednog odijevanja i obavlja svoju dužnost u istinskom štovanju Boga.

     No, dvije su važne razlike u primjeni ovih načela na muškarcima u usporedbi sa ženama i zbog kojih su se Crkveni dokumenti na tu temu bavili čednošću kod žena. Prvi je da se priroda žene čini mnogo sklonijom iskušenju taštine, da pokaže svoje tijelo, a priroda muškarca ga čini mnogo više iskušavanim gledajući to. Dakle, najteža i najopasnija djela protiv čednosti, shvaćena u četvrtom i najograničnijem značenju, naime kao protiv čistoće, su ona od žena.

    Zbog toga je Crkva bila toliko odlučnija u pogledu odijevanja žena, kao što je navedeno u sljedećem citatu iz dekreta svete Kongregacije Vijeća od 18. siječnja 1930.:

    Njegova svetost, Pio XI., nikada nije prestala isticati pravilo svetog Pavla (I Tim 2: 5, 10) "Žene također u pristojnoj odjeći; ukrašavaju se skromnošću i razboritošću,…, kako to čine žene koje ispovijedaju bogoljubnost s dobrim djelima. "

I više je puta isti vrhovni papa poništio i oštro osudio nečednost u odijevanju koja je danas svugdje u modi; čak i među ženama i djevojkama koje su katolkinje; praksa koja nanosi veliku povredu krunskoj vrlini i slavi žena, i štoviše, nažalost, vodi ne samo njihovoj vremenskoj nedaći, već, što je još gore, do njihove vječne propasti, a i propasti drugih duša.

Stoga nije ni čudo što su se biskupi i drugi ordinarijati, kao Kristovi službenici, u svojim biskupijama jednoglasno na svaki način oduprli ovoj licemjernoj i besramnoj modi, a radeći tako veselo su i hrabro podnosili podsmijehe i izrugivanja usmjerene prema njima od strane razuzdanih.''

    Postoji drugi razlog zašto se čednost odijevanja posebno primjenjuje na žene u odnosu na muškarce. To je da postoji poseban oblik nečednosti karakterističan za naše moderno vrijeme, a to je nečednost žena koje nose mušku odjeću, od kojih su najpoznatije hlače i kratke hlače. To potkopava psihološku percepciju žene o sebi i njezine razlike od muškarca, što zauzvrat defeminizira, umanjuje prirodno poštovanje muškaraca i žena, uklanja obranu od prevelike intimizacije i na kraju degradira odnose muškaraca i žena do razine senzualnosti. Upravo je ovaj oblik nečednosti krajnje destruktivan u ljudskim odnosima i vrlini čistoće.

     Ako, dakle, za muškarce sigurno postoji standard čednosti, uvijek se mora imati na umu da je bitka za žensku čednost i mnogo važnija i puno teža za pobjediti.

    Pravi muškarci će ih svojim primjerom podučavati i voditi. Ako imaju poteškoća u inzistiranju na čednosti svoje žene ili kćeri, sjetit će se da će vrlo precizno vježbati sve gore spomenute četiri vrste čednosti, i njihove opomene će donijeti ploda.

ponedjeljak, 2. rujna 2019.

''Onaj tko se u žalost obukao kao u svadbeno ruho pun je milosti i upoznao je duhovni osmijeh duše.''



Pustinjski oci su osobe koje su se u prvim stoljećima kršćanstva odvajali od svijeta i povlačili u pustinju gdje su živjeli evanđelje, nasljedujući ponizna i siromašna Krista. Prosječnog vjernika 21. stoljeća izraz ''pustinjski'' mogao bi odbiti smatrajući da se tu sigurno radi o nedostižnim idealima. Ipak, njihove pouke o duhovnom životu neiscrpan su izvor mudrosti za sve generacije , jer ''Isus Krist je isti jučer, danas i uvijeke.'' (Heb 13, 8) Pod pojmom pustinjski oci smatraju se samo oni pustinjaci koji su svojom svetošću i iskustvom smatrani dostojnima da poučavaju druge učenike koji su dolazili u pustinju. U ovom tekstu iznosimo kratak dio knjige ''Povijest monaštva'' u kojem autor opisuje jedan od ideala monaške duhovnosti, a koji nam pokazuje blago mudrosti kojemu trebamo težiti svi koji želimo nasljedovati Krista (Mt 16, 24).

Jedan od temeljnih stavova koji mora prožimati srce monaha u molitvi i općenito u duhovnom životu jest ''penthos'', tj. raskajanost, žalost radi vlastitih grijeha, spoznaja svog siromaštva i ništavnosti. Brojne zgode iz života pustinjskih otaca govore o tome. Jednoga je dana otac Poemen, putujući u Egipat, ugledao neku ženu koje je, sjedeći uz grob, gorko plakala. Na to je primijetio: ''Da joj netko ponudi sve slasti ovoga svijeta, ne bi je utješio. Tako i monah mora stalno biti u žalosti radi svojih grijeha.'' U ovim riječima oca Poemena sažeto je učenje Svetog pisma (usp. Npr. Jl 2, 12; Jak 4,9) na temelju kojeg monasi pozivaju ne samo na trenutačno pokajanje, već na trajan stav žalosti – penthosa – radi svijesti o vlastitoj grješnosti. 

Otac Dioskur plakao je u svojoj ćeliji. Kada ga je učenik zatekao u plaču i upitao zašto plače, starac je odgovorio: ''Radi svojih grijeha.'' Na to će učenik: ''Ti, oče, nemaš grijeha.'' A starac je odgovorio: ''Zaista, sine moj, ako ja ne uviđam svoje grijehe i ne oplakujem ih, ne bi bile dosta tri ili četiri osobe da ih oplaču.''

Monasi su shvaćali penthos kao put vraćanja k Bogu. Otac Poemen, na pitanje nekog učenika što mu je učiniti, odgovori: ''Kada je Abraham ušao u obećanu zemlju, kupio si je grob, i po njemu baštinio zemlju (usp. Post 23,4).'' Ne shvaćajući pouku učenik je upitao što znači taj grob? ''To je mjesto žalosti i plača'', odgovorio je otac Poemen. Gdje nema penthosa, nemoguće je čuvati se od grijeha jer ne postoji svijest o njegovoj težini. Penthos je trajno stanje, stil života koji se kod monaha mogao uočiti i na njihovom vanjskom ponašanju koje se naraštajima prenosilo dok nije stvorena tradicija da monah ide pognute glave, ne smije se i ne sudjeluje u radostima ovoga svijeta.

Opasnost je da površno i anakronistički prosudimo penthos kao žalost kroz koju zrači životni pesimizam. Naprotiv, penthos je žalost koja je puna uskrsne nade i radosti. Zato sv. Ivan Klimak kaže: ''Onaj tko se u žalost obukao kao u svadbeno ruho pun je milosti i upoznao je duhovni osmijeh duše.'' Taj paradoks izražava našu zemaljsku stvarnost. Dok smo još na zemlji možemo živjeti Kristov pashalni misterij te u jedinstvenu duhovnome iskustvu objediniti proživljavanje muke, smrti i uskrsnuća. Penthos u tome doživljaju predstavlja iskustvo vlastite slabosti, siromaštva, podložnosti napastima, kako je govorio otac Poemen: ''I ja sam bačen tamo gdje je bačen Sotona.'' Ovo je, dakle, mjesto ozbiljna boja i pročišćenja.

U molitvi se penthos najčešće izražavao suzama. Na upit učenika o tome otac Poemen ga je poučio: ''Tko želi da mu se grijesi oproste, neka plače, tko hoće postići kreposti, neka plače. Plač je put koji je zacrtan u Pismu i koji su nam ostavili oci. Nema drugog puta.'' Plač o kojem se govori pustinjski su oci slikovito uspoređivali s krštenjem. Kao što nas krsne vode peru od grijeha, tako nas i suze pokajanja čiste i osvježavaju u nama krsnu čistoću. Jedna nam zgoda pripovijeda kako je otac Arsenije cijeloga života na grudima nosio komad tkanine kojim je brisao suze koje su tekle iz njegovih očiju. A kad je Arsenije umro, otac Poemen je plačno zavapio: ''Blago tebi, oče Arsenije, ti si sebe oplakao na ovom svijetu, jer tko ne oplače sebe ovdje, plakat će tamo. Ili ovdje na ovome svijetu plakati svojom voljom ili na drugom radi muka, nemoguće je ne plakati.'' 

Pustinjaci su znali iz vlastitog iskustva da penthos potiče naš duhovni život i našu molitvu koja bez iskrene žalosti za grijehe ne može biti Bogu draga niti može biti uslišana, kako nas je poučio sam Gospodin u prispodobi o cariniku i farizeju. Uz to, bez penthosa naš duhovni život može biti izgrađen na iluziji. Penthos nam daje smisao za realnost, vraća nas u stvarnost kada zalutamo u svijet fantazije i stvara u duši iskrenu bol radi jaza koji postoji između naših riječi i djela. Dakle, sadrži mnogo elemenata: bol radi grijeha i izgubljene milosti, strah od novih grijeha i osude, što u duši stvara stav istinske poniznosti i ispravno raspoloženje za put povratka Bogu. Penthos treba, kako smo već spomenuli, razlikovati od žalosti koja se izražava drugim grčim izrazom – lype. Ta žalost označava pesimizam, utučenost i nema ništa zajedničko s penthosom. Lype je vrlo opasna žalost za monaški život jer obeshrabruje na duhovnom putu i stvara prikladan prostor za acidiju*. Tu temu razrađuje Evargije u svojemu učenju o molitvi. Mogli bismo do u beskonačnost ispisivati monaške upute i izreke o molitvi. Sve su lijepe i sadržajne poput one koju je izrekao sv. Jeronim: ''Povuci se u pustinju da mogneš moliti s Krstom. Traži Krista u samoći i moli sam s Kristom.''

*acidija je pojam koji u monaškom životu označava duhovnu tromost, sumorne misli i dokolicu

Povijest monaštva, monah Dorotej, Split, Verbum, 2006.

Sv. Franjo Saleški 11. - O blagosti prema sebi


Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti, kad je vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutima na se ni na svoje nesavršenosti. Jer ako i hoće razum, da požalimo i zamrzimo na grijeh, kad sagriješimo, ipak ne smije ta mržnja biti oštra, puna jada, gnjeva i ljutine. K tome griješe mnogi, koji se razgnjeve, što su se rasrdili. Tako im srce neprestano tone u srdžbi, pa ako im se i čini,da je druga srdžba oborila prvu, ipak širom otvara vrata novoj, koja će prvom zgodom provaliti. Osim toga, ova srditost, ljutina i gnjev na se smjera ne samo oholost, a potječe iz samoljublja, koje se uzrujava i uznemiruje, kad nas vidi još nesavršene. Treba dakle da se kajemo za svoje pogreške mirno, ozbiljno i odlučno. Kao što sudac bolje kazni krivce kad izreče osudu razumno i mirno, nego kad je izreče naprasto i strastveno, jer sudeći u strasti, ne kazni pogrešku onako, kakva je, već kakav je sa. Tako i mi bolje kaznimo sami sebe, ako se kajemo mirno i ustrajno, nego kad se kajemo gorko, tjeskobno i srdito. Jer, kajući se žestoko, ne pazimo na veličinu svojih pogrešaka, nego na svoja nagnuća. Komu je primjerice omiljela čistoća, rasrdit će se teško na najmanju pogrešku, što je počini protiv nje, a smijat će se samo svojoj teškoj kleveti. Naprotiv, komu je mrska kleveta i ogovor, uznemirit će se ako je i malo mrmljao, a neće mariti za najveći grijeh protiv čistoće itd. To se događa jer ljudi ne prosuđuju svoje savjesti razumom već strašću.

Vjeruj mi, Filotea, kao što se više doima djeteta i popravlja ga, kad ga otac kori blago i srdačno, nego kad žestoko i srdito, tako će se i nama više kosnuti srca i više ćemo žaliti, kad naše srce počini kakvu pogrešku, pa ga prekorimo blago i mirno, više samilosno nego strastveno, nukajući ga na popravak. Više ćemo učiniti, nego da ga korimo ljuto, gnjevno i bučno.

Kad bih, recimo, ja živo želio, da ne padnem u grijeh taštine, a ipak se teško taštinom ogriješio, ne bih ovako korio svoje srce: ''Nisi li jadno i gadno, kad si se nakon tolikih odluka dalo zanijeti taštinom? Umri od sramote, ne diži više očiju k nebu, slijepo, bestidno, izdajno i svome Bogu nevjerno srce'' itd. Ne tako već ovako pametno i samilosno: ''Ustani, jadno moje srce. Evo nas, gle, u jami, koje se toliko puta odlučismo kloniti. Oj, ustani: bježimo iz nje zauvijek. Zavapimo Božje milosrđe i ufajmo se da ćemo Njegovom pomoću biti čvršći da krenemo putem poniznosti. Srčano! Odsada opreznije. Pomozi Bože, bit će bolje.'' Na tome bih ukoru načinio čvrst i stalnu odluku, da više neću pasti u ovaj grijeh. Upotrijebio bih prikladna sredstva i poslušao opomene duhovnog vođe.

Ako ipak tko drži, da mu se ovom blagom opomenom ne bi srce dosta ganuo, može ga usto svojski i žestoko ukoriti, da ga duboko zastidi. Ali kad srce žestoko koriš i opomeneš, završi sve kajanje i ljutinu utjehom i blagim pouzdanjem u Boga. Nasljeduj onog velikog pokornika, koji je ovako tješio potištenu dušu: ''Zašto si žalosna, dušo moja, i zašto me smućuješ? Ufaj se u Boga, jer ću ga još blagoslivljati kao spasenje lica svoga i Boga svoga.''

Pridigni dakle blago srce, kad ti padne, ponizi se pred Bogom, poznajući svoju nevolji i ne čudi se što si pala. Kakvo je čudo što si nemoćna, slabost slaba, bijedna kukavna? Ipak od sve duše zamrzi uvredu kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdajući se u Božju milost kreni stazom kreposti koju si bila ostavila.