ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

Kardinal Burke: Rodna teorija je ‘ludost’, transrodni zahodi su ‘nečovječni’

Kontracepcija je u korijenima kulture smrti i obrana obitelji je neodjeljiva od obrane života, kaže kardinal Raymond Burke u svom poput knjige dugom intervjuu.

U tom svom dužem intervjuu s francuskim novinarom Guillaumom d’Alançon, pod naslovom Nada za svijet: Ujediniti sve stvari u Kristu, američki kardinal naziva rodnu  teoriju “ludošću”, spominje pitanje pričesti za razvedene i ponovno vjenčane i nudi sredstva za krizu u Crkvi.

Burke je pokrovitelj Suverenog Malteškog reda i bivši prefekt Apostolske signature, vatikanskog najvišeg suda.

“Ne vidim kako je moguće razgovarati o obitelji, a da ne govorimo o obrani ljudskog života“, rekao je Burke. “To je temeljno. Kontracepcija i abortus dva su stupnja napada na bračnu ljubav. Kod kontracepcije postoji strah od novog života, a ta praksa često vodi do abortusa. Od temeljne važnosti je povezati nastojanja u ime obitelji s pro-life nastojanjima, jer je brak izvor novoga života.”

“Gospodin je stvorio muškarca i ženu da ljube jedan drugoga i da se ožene, da izraze svoju ljubav potpunije u bračnom sjedinjenju, koje je po svojoj prirodi plodno“, objasnio je Burke. Rodna teorija je napad na tu istinu, rekao je.

“Rodna teorija je jedna izmišljotina, umjetna tvorevina. Nemoguće je imati identitet koji ne poštuje odgovarajuću prirodu muškarca i žene“, rekao je Burke. “To je ludost koja će uzrokovati strahovitu štetu u društvu i u životima onih koji podržavaju tu teoriju. S rodnom teorijom, nemoguće je živjeti u društvu. Već danas, na određenim mjestima u Sjedinjenim Državama, svatko može promijeniti identitet i reći: ‘Danas sam muškarac; sutra ću biti žena.’ To je potpuna ludost. Neki muškarci inzistiraju na tome da ih se pusti u ženske zahode. To je nečovječno. Možete zamisliti kakva se zbunjenost javila u školama... Danas postoji ogromna zbunjenost, koja se zasniva na lažnoj ideji da praktično postoji beskrajan broj mogućih seksualnih orijentacija. Dvostruki izraz ljudske osobe nije heteroseksualnost i homoseksualnost, već muško i žensko. To je autentična teologija antropologije: Bog je stvorio čovjeka: muško i žensko stvori ih.”

Burke je upozorio kršćane da moraju braniti prirodni zakon od zakonodavnih napada koji se suprotstavljaju onome “što je upisano u srce svakoga čovjeka po vrhovnoj volji Božjoj.“

“Ne spominjati prirodni zakon znači negirati razum”, rekao je.

Slično tome, ljudi koji doživljavaju privlačnost prema istome spolu zaslužuju autentičnu pastoralnu brigu, brigu koja im neće škoditi ohrabrujući ih da slijede “sklonosti protivne prirodnom zakonu.”

Homoseksualni čini uvjerljivo uzrokuju patnju, rekao je, jer idu protiv prirodnog „nadopunjavanja spolova i mogućnosti spolnih snaga za stvaranje.“
Ali Crkva nudi onima s istospolnom privlačnošću priliku “otkriti ono što autentična ljubav znači”, kaže Burke. Citirao je učenje iz Katekizma Katoličke crkve da ljudi koje privlači isti spol moraju biti “prihvaćeni s poštovanjem, suosjećanjem i senzibilnošću” (CCC 2358).

Uz to razoružavanje prirodnog zakona, Burke je govorio kako nemogućnost islama da mirno koegzistira s drugim vjerama i napadi predsjednika Obame na vjersku slobodu predstavljaju prijetnju Katoličkoj crkvi.

“Predsjednik Obama želi gurnuti Crkvu iza zidova crkvenih zgrada i spriječiti je da primjenjuje svoj zakon u svojim vlastitim bolnicama i školama“, upozorio je kardinal. “On tvrdi da Crkva ne može intervenirati u pitanja abortusa, homoseksualnosti, već da Država sama mora riješiti ta pitanja.”

Vlada SAD-a „želi da građani budu poslušni nepravednim zakonima“, poput zahtjeva da katoličke bolnice vrše abortuse i dijele kontracepcijska sredstva.  “Na to ja odgovaram: Mi to ne možemo raditi,” jer “postoje situacije kada kršćanin mora odbiti poslušnost kada civilni zakon zapovijeda nešto što je u suprotnosti s moralnim zakonom.”

‘Ne postoji opravdanje za reći da je određen postotak brakova nevažeći.’

“Nemoguće je reći išta drugo osim onoga što je papa Ivan Pavao II. rekao po pitanju smiju li razvedeni i ponovno vjenčani parovi koji se ne suzdržavaju od bračnih odnosa primiti svetu Pričest“, inzistirao je Burke.

Spomenuo je kontroverznu temu koja je bila uzrok žestoke rasprave unutar Katoličke crkve citirajući pobudnicu bivšeg pape Familiaris Consortio, u kojoj se ponavlja drevni crkveni nauk o nepripuštanju sakramentima razvedenih i civilno vjenčanih osim ako ne žive kao brat i sestra.

“Stanje razvedenih i ponovno vjenčanih katolika nije u skladu s otajstvom sjedinjenja Krista i Crkve”, rekao je Burke.

Liberalni prelati poput kardinala Waltera Kaspera vršili su pritisak na Crkvu da pripusti razvedene i ponovno vjenčane Pričesti na dvije prijeporne sinode o obitelji. Papa Franjo iznio je temu u svojoj pobudnici iz travnja 2016.

Mnogi vide kako je pobudnica pape Franje Amoris Laetitia kao dolijevanje benzina na vatru sa svojim tobožnjim sugestijama da će Crkva u nekim slučajevima dozvoliti onima koji žive nepokajnički u situacijama koje označava objektivno griješnima da prime svetu Pričest.

Clare Chretien(LifeSiteNews)

petak, 26. kolovoza 2016.

Pismo kardinala Stepinca iz 1955. - nihil novi sub sole

Svake su osude vrijedni malodušnici i sumnjičavci među katolicima. Kažu, svijet je već poganski, ne isplati se više dirati u to. A zar je u doba Kristovo svijet drukčije izgledao? Zar se nisu i onda posvuda dizali hramovi Venere, u kojima se žrtvovala čistoća, zdravlje i duše sotoni? Zar je filozofija tadašnjeg vremena bila za trunak bolja od današnje? Zar nije i onda program ogromne većine čovječanstva bio „panem et circenses“, kruha i igara, ako ne u kinima, a ono pod otvorenim nebom? Zar nije i onda vladao brak „civilni“ i mnogoženstvo? Zar nije i onda cvala diktatura careva i njihovih pomoćnika? Zar nisu i onda iza svakog ugla virili doušnici, da optuže i onda isprate svoje žrtve na stratište? Dakle, nihil novi sub sole, kako kaže mudrac u Svetom Pismu, nego je svijet omlitavio i zaboravio, da snaga milosti Božje nije ni za trunak smanjena danas nakon dvije tisuće godina kršćanstva. Ako se nađe danas dovoljan broj žena kao što je bila Apija i tolike druge, koje spominje sveti Pavao u svojim poslanicama, ako se velim danas nađe dovoljan broj žena mentaliteta prvih kršćanki, nema ni najmanje sumnje, kako će svijet izgledati za kratko vrijeme.
Ja sam uvjeren, da će i danas nicati Samaritanke i Magdalene, to jest, žene, koje, digavši se iz žalosnog stanja grijeha, postaju najrevniji apostoli Kristovi i nadvisit će katkada  u ljubavi prema Kristu i mnoge čiste duše, jer će bolje znati cijeniti, što znači iz blata i pakla u kom su do tada živjele, prijeći u puninu mira Kristova po sakramentu pokore, i postati, da se poslužim riječima psalmiste „bjeljim od snijega“ djelovanjem milosti Kristove.
Zanimljivo je, kako je sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva. Nije li to dovoljan mig za sve plemenite žene i djevojke našeg naroda, koje nisu prodale svog ponosa i svoje časti, da sve svoje sile ulože za proširenje kraljevstva Kristova, onoga Krista, koji je ženu digao natrag iz poniženja u koje ju je bacio istočni grijeh, digao tako visoko, da eto jedna predstavnica ženskog roda nadvisuje svojim dostojanstvom i najviše i najčisće duhove nebeske, Djevica Marija?

Iz pisma kardinala Stepinca ustanovi Suradnica Krista Kralja u Zagrebu, 1955.

utorak, 23. kolovoza 2016.

Krunica zaustavlja Teda Bundya

Ubojica i krunica

Policija je 1978. godine pozvala msgr. Kerra usred noći da ih prati u ženski studenski dom u Tallahasseeu. Kada je tamo stigao, rekli su mu da je jedna od djevojaka iz doma mrtva ili na samrti i da ju je ubio poznati serijski ubojica Ted Bundy. Nakon što je podijelio posljednju pomast jednoj od djevojaka s koleđa koja je umirala, policajci koji su bili na uviđaju tražili su o. Kerra da popriča s djevojkom koja je preživjela masakr nepovrijeđena. Postavili su određeno pitanje: Zašto je Bundy stao na vratima njezine sobe, bacio svoje oružje i otišao a da joj nije naudio? 

Djevojka je odbila pričati s ikime osim sa svećenikom. Kada je o. Kerr prišao djevojci gotovo u katatoničnom stanju, ona mu je rekla da ju je njezina majka prisilila da joj obeća, prije negoli je otišla na koledž prvi puta, da će moliti krunicu svaku noć prije spavanja za zaštitu. Čak i ako zaspi dok je moli, kao što se dogodilo te noći. Kada je Bundy ušao u njezinu sobu da ju ubije kao što je ubio druge djevojke, njezina krunica je još uvijek bila u njezinim rukama. 

Ironično je da je Bundy kasnije tražio msgr. Kerra kao duhovnog savjetnika dok je čekao na smrtnu kaznu. Nakon nekoliko sastanaka Bundy je objasnio msgr. Kerru da kada je ušao u sobu dotične djevojke da jednostavno nije mogao nastaviti sa svojim pokoljem, ispustio je oružje i pobjegao.

Takva je moć zaštitničkog ogrtača naše Majke. Takva je mudrost majke, koja je uspjela dati svojoj kćeri najefikasnije, najmoćnije oružje – krunicu, koja je kasnije spasila njezin život.“ 

petak, 19. kolovoza 2016.

Ispovijed silovatelja i ubojice

Mediji širom svijeta progovorili su o Tedu Bundyu, osuđenom na smrt zbog ubojstva 28 žena i djevojaka. Ted Bundy pogubljen je 24. siječnja 1989. na električnoj stolici u zatvoru Starke na Floridi u SAD-u. Sljedeći intervju vodio je dr. James Dobson nekoliko sati prije njegove smrti i otkriva konkretan opaki utjecaj pornografije na stvaranje serijskog ubojice. Ovaj intervju objavljen je s “Fokus na obitelji“, iz  Colorado Springsa, SAD-a i uzet je s video snimke koja je dostupna u toj organizaciji. 

Intervju s Tedom Bundyjem

Dr. James Dobson

Dobson: Ted, sada je oko dva sata popodne i određeno je da će te pogubiti sutra ujutro u sedam sati, ako ne dobiješ još jednu odgodu. Koje misli sada prolaze tvojom glavom? O čemu razmišljaš ovih zadnjih dana?
Bundy: Neću vas zavaravati time da kažem nešto poput toga da osjećam da imam kontrolu, ili da sam se pomirio sa sudbinom, jer nisam. Stvari se mijenjaju svakoga trenutka. Ponekad se osjećam vrlo smireno, a ponekad uopće nisam smiren. Ono što mi sad prolazi kroz glavu je da iskoristim minute i sate koje imam što plodonosnije moguće i da vidim što će se dogoditi. Pomaže mi da živim u trenutku, u smislu toga da ga iskoristim, korisno. Upravo sada se osjećam smireno, većinom zato što sam ovdje s tobom.
D:  Samo da se zna, ti si kriv za ubojstvo mnogih žena i djevojaka.
B:  Da, da, to je istina.
D: Ted, kako se to dogodilo? Odvedi me u prošlost. Što je prethodilo ponašanju koje smo vidjeli? Toliko tuge, toliko očaja, toliko boli za tolike ljude. Gdje je to počelo? Kako se to dogodilo?
B:  To je dobitno pitanje i pitanje na kojem su godinama radili ne samo puno inteligentniji ljudi od mene, već sam i ja na njemu radio godinama pokušavajući ga razumjeti. Ima li dovoljno vremena da to objasnim? Ne znam. Mislim da ga sada razumijem, da razumijem što mi se dogodilo, u onoj mjeri da sada mogu vidjeti određene osjećaje i ideje koji su se u meni razvijale do one točke kada sam počeo djelovati prema njima; zasigurno vrlo nasilne i vrlo destruktivne osjećaje.
D:  Vratimo se onda nazad tim korijenima. Kao prvo, ti, kao što sam razumio, si odrastao u, ono što ti smatraš, zdravom domu.
B: Točno.
D: Ti nisi bio fizički zlostavljan, nisi bio seksualno zlostavljan, nisi bio emocionalno zlostavljan....
 B: Nisam, ni na koji način. Mislim, to je dio tragedije cijele situacije, jer sam odrastao u divnom domu s dva predana roditelja puna ljubavi i bio sam jedan od petero braće i sestara. U domu gdje su djeca bila središte roditeljskog života, koji su redovito išli u crkvu; dva kršćanska roditelja koji nisu pili, nisu pušili, nisu kockali, nije bilo fizičkog zlostavljanja, ili svađa u kući. Ja ne želim reći da je sve bilo savršeno...
D: Savršeno?
B: Ne, ne znam postoji li savršen dom, ali to je bio dobar, solidan kršćanski dom i nitko ne bi trebao i nadam se da nitko neće pokušati ići laganim putem i okriviti ili na ikoji način optužiti moju obitelj da je tome doprinijela, jer ja znam, i pokušavam vam reći, najiskrenije što znam, što se dogodilo. Mislim da je to poruka koju želim dati. Kao mladić, mislim kao dječak od dvanaest ili trinaest godina, naišao sam, izvan kuće, u lokalnoj trgovini, lokalnoj drogeriji, s erotskim sadržajem, onim što ljudi nazivaju laganom pornografijom, ali kao što mislim da sam vam sinoć objasnio, dr. Dobson, u anegdoti, da smo, kao što to mladići rade, istraživali stražnje ulice i puteljke našeg susjedstva i ponekad bi ljudi bacili smeće i što god su čistili iz svojih kuća. I s vremena na vrijeme, naišli bismo na pornografske knjige žešće prirode, puno slikovitije, može se reći, eksplicitnije prirode nego što bismo susretali u, recimo, svojoj lokalnoj drogeriji. Tu su također bili i, recimo, detektivski časopisi i slično...
D: Takvi u kojima je bilo nasilja?
B: Da. I to je nešto što želim naglasiti, za što mislim da je najštetnija vrsta pornografije, opet govoreći iz vlastitog iskustva, teškog stvarnog osobnog iskustva. Najštetnija vrsta pornografije je ona koja uključuje nasilje, seksualno nasilje jer povezivanje te dvije sile, što ja predobro znam, dovodi do takvog ponašanja koje je prestrašno za opisati.
D: A sada me provedi kroz to. Što se događalo u tvom umu, u to vrijeme?
B: OK. Prije nego krenemo dalje, mislim da je važno da ljudi vjeruju u ono što govorim, da vam kažem da ne krivim samo pornografiju. Ja ne kažem da je ona uzrokovala da idem i učinim određene stvari. Ja preuzimam potpunu odgovornost za sve što sam učinio, o tome se ovdje ne radi. Ovdje pričamo o problemu kako je ta vrsta literature doprinijela i pomogla oblikovati određeno nasilno ponašanje...
D: Kako je to dalo gorivo tvojim maštanjima...
B: Da, u početku, to daje gorivo toj vrsti razmišljanja. Zatim, nakon nekog vremena, ona je bila ključna u onome što bih ja nazvao - kristaliziranju stvari, u stvaranju nečega što je bilo kao neki zasebni entitet iznutra. I u tom trenutku ti si na rubu, odnosno ja sam bio na rubu, da počnem djelovati i činiti tu vrstu stvari.
D: E sada, ja to zaista želim razumjeti. Otišao si najdalje što si mogao, u svojim maštanjima, s tiskanim materijalima, videom i filmovima.
B: Filmovima, časopisima, čime god.
D: I zatim te nešto tjeralo da poduzmeš taj mali ili veliki korak u fizički događaj.
B: Slučajno se to dogodilo u koracima, postepeno, ne događa se nužno, barem se nije meni dogodilo preko noći. Moje iskustvo, recimo s pornografijom općenito, ali s pornografijom koja se bavi nasilnom razinom seksualnosti, da, jednom kada se postane ovisan o tome, a ja na to gledam kao na vrstu ovisnosti, koja je poput drugih vrsta ovisnosti, da bi ti stalno, ja bih stalno tražio još žešće, još eksplicitnije materijale. Poput ovisnosti ti stalno žudiš za nečim jačim, jačim, nečim što će ti dati još veći osjećaj uzbuđenja, dok ne dostigneš točku gdje pornografija može pružiti samo nešto. Dostižete tu točku skakanja gdje se pitate ako to učinite da će vam to pružiti nešto više od čitanja o tome ili gledanja na slikama.
D: Koliko dugo si bio na toj prekretnici prije nego si zapravo nekoga napao?
B: Vidite... to je vrlo delikatno pitanje, u mom slučaju, i mi pričamo o nečemu gdje sam dostigao tu točku, ili o sivoj zoni koja je okruživala tu točku, kroz razdoblje od nekoliko godina.
D: Ne sjećaš se... Koliko dugo?
B: Dobro, mogao bih reći nekoliko godina i ono s čim sam se borio, bile su jake inhibicije protiv zločinačkog ponašanja, kojima sam bio uvjetovan, svojom okolinom, susjedstvom, crkvom i školom. Stvarima koje su govorile: “Ne, to je pogrešno.“ Mislim, čak i razmišljati o tome je krivo, ali još to i učiniti je zasigurno krivo. Ja sam bio na tom rubu, i na kraju, ono što mogu reći, na zadnjim tragovima suzdržavanja, prepreka da učinim nešto što je stalno bilo testirano, i salijetano, kroz život fantazije koja je većim dijelom dobivala gorivo kroz pornografiju.
D: Sjećaš li se što te je gurnulo preko toga ruba? Sjećaš li se odluke da to učiniš? Sjećaš li se gdje si odlučio baciti oprez u vjetar?
B: Ponovno, kada vi kažete „gurnulo“... ja znam o čemu vi pričate...a ja ne želim izvoditi zaključak da sam ja bio...
D: Da, znam...razumijem...
B: ...bespomoćna žrtva. Pa opet, mi govorimo o utjecaju... takav je utjecaj nasilnih vrsta medija i nasilne pornografije koje su bile neophodna poveznica u nizu ponašanja, nizu događaja koji je doveo do tih ponašanja, do napada, do ubojstava i čega već ne.  Teško je opisati osjećaj kada dostigneš točku kada sam znao, recimo, da je nešto puklo, kada sam znao da ja to više ne mogu kontrolirati. Da te zapreke koje sam naučio kao dijete, koje su u meni bile usađene, da one više nisu dovoljne da me zadrže da ne nađem nekoga i da mu ne naudim.
D: Možemo li to točno nazvati mahnitošću, seksualnom mahnitošću?
B: Pa, da. To je jedan način za opisati to. Kao prisila, gomilanje destruktivne energije. No, dodatni faktor koji još nisam spomenuo je korištenje alkohola. Mislim da što je alkohol to učinio, zajedno s izlaganjem pornografiji, alkohol je umanjio moje inhibicije. U isto ih je vrijeme, moje maštanje, koje je dobivalo gorivo od pornografije, dodatno nagrizlo.
D: U ranim danima, ti si bio gotovo uvijek polupijan kada si činio te stvari, zar nije tako?
B: Da, tako je.
D: Je li to uvijek bilo tako?
B: Rekao bih da je to općenito bio slučaj, bez iznimke.
D: Ako ja sad to dobro razumijem, radilo se o unutarnjoj borbi. Tu su bila usvojena pravila ponašanja koja su te naučili, da postoji dobro i loše, koje si naučio kao dijete, a onda je tu i ta neobuzdana strast hranjena tvojim uranjanjem u žestoku i nasilnu pornografiju, i te su stvari bile u sukobu jedna s drugom.
B: Da.
D: A zatim si se s alkoholom koji je umanjio tvoje inhibicije, posve tome predao?
B: Točno, da. Možete to tako sažeti i to je zasigurno točno. I baš mi je sinulo da će neki ljudi reći: “Pa i ja sam te stvari vidio i na mene to tako ne utječe.“ Ja mogu razumjeti da skoro svatko može biti izložen takozvanoj pornografiji i dok ih to sigurno uzbuđuje, neće ništa loše učiniti.
D:  Ovisnosti su upravo takve, one djeluju na neke ljude više nego na druge. Ali postoji postotak ljudi na koje takva žestoka pornografija utječe na vrlo nasilan način i ti si očigledno jedan od tih.
B: To je bila glavna komponenta i ja ne znam zašto sam ja bio tako osjetljiv na to. Sve što ja znam je da je to imalo tako jak utjecaj na mene da je to bilo ključno za razvoj tako odvratnog ponašanja da sam se u njega upustio.
D: Ted, nakon što si počinio svoje prvo umorstvo, kako je to emocionalno utjecalo na tebe? Što se dogodilo u danima nakon njega?
B: Ponavljam... molim vas, pokušajte razumjeti, da čak i toliko godina nakon svega toga, vrlo je teško pričati o tome, ponovno to proživljavati, ali ja želim da shvatite što se dogodilo. To je bilo kao da sam se probudio iz neke vrste užasnog transa ili sna... Ja to jedino mogu usporediti s – ja ne želim previše dramatizirati, ali – kao da sam bio opsjednut od nečega tako odvratnog i stranog, a onda sam se probudio sljedećeg jutra iz toga, sjetio se što se dogodilo i shvatio, u principu, da sam ja u očima zakona i u očima Boga, vrlo odgovoran. Probuditi se ujutro i shvatiti što sam učinio, bistrog uma i sa svim bitnim moralnim i etičkim osjećajima netaknutima na trenutak... to me je apsolutno užasnulo da sam sposoban učiniti nešto poput toga.
D: Ti to stvarno nisi znao prije?
B: Nema načina kako to mogu opisati. Kao prvo, brutalni nagon da se takva stvar učini, a zatim, kada se dogodi, kada je on više ili manje zadovoljen i umiri se, može se reći, ili potroši, onda ta vrsta energije opadne. Opet bih bio svoj. Ja želim da ljudi to razumiju. Ja ne govorim to bez veze jer je važno da ljudi to razumiju. Uglavnom sam bio normalna osoba. Ja nisam bio neki tip koji visi po birtijama ili neki propalica, ja nisam bio izopačen na način da, znate, ljudi pogledaju i kažu: “Ja znam da s ovime nešto ne valja, to je očito.“ Mislim, ja sam u biti bio normalna osoba i imao sam dobre prijatelje, vodio sam normalan život osim ovoga, maloga, ali vrlo snažnog i vrlo destruktivnog segmenta, koji sam čuvao vrlo tajnim, vrlo privatnim i nisam nikome dao da zna o tome. I dio šoka i užasa za sve moje drage prijatelje i obitelj, prije puno godina kada sam prvi put uhićen, bilo je to da oni nisu imali nikakve indicije. Gledali bi mene, i vidjeli bi 'malog Amerikanca'. Mislim, nisam bio savršen, ali želim biti potpuno iskren s vama, bio sam OK.
D: OK.
B: Da, bio sam OK. Temeljna ljudskost, temeljni duh koji mi je Bog dao bio je nedirnut, ali nažalost bio je na trenutke nadvladan. Ljudi moraju prepoznati da mi nismo neka vrsta... oni od nas koji su... koji su bili pod takvim utjecajem nasilja u medijima, posebno pornografskog nasilja, da mi nismo neka vrsta prirodnog čudovišta. Mi smo vaši sinovi i vaši muževi, i odrasli smo u regularnim obiteljima. A pornografija može doseći i uhvatiti dijete iz bilo koje kuće danas. Mene je ugrabila iz mojeg doma prije dvadeset, trideset godina, bez obzira na moje ustrajne roditelje. A oni su bili marljivi u zaštiti svoje djece. I koliko god divan kršćanski dom mi imali, a imali smo divan krćanski dom, nema zaštite od takve vrste utjecaja koje su toliko dopuštene u društvu koje tolerira...
D: Ti to osjećaš zaista duboko, zar ne? Ted, izvan ovih zidova, upravo sada, stoji nekoliko stotina izvjestitelja koji su htjeli s tobom pričati, a ti si me tražio da dođem iz Kalifornije jer si nešto imao za reći. Ovaj sat koji provodimo zajedno ne radi se samo o intervjuu s muškarcem kojega sutra treba pogubiti. Ja sam ovdje i ti si ovdje zbog te poruke o kojoj pričaš. Ti osjećaš da žestoka pornografija i vrata u nju, lagana erotika, čine neviđenu havariju ljudima i uzrokuju da žene budu zlostavljane i ubijane kao u tvojem slučaju.
B: Slušajte, ja nisam znanstvenik i nisam napravio istraživanje. Mislim, ne pretvaram se da znam što građanin John Q misli o ovome, ali ja sad već jako dugo živim u zatvoru i susreo sam mnogo ljudi koji su poput mene bili motivirani počiniti nasilje i bez iznimke, svaki od njih je bio duboko upleten u pornografiju, bez pitanja, bez iznimke, ona je imala ozbiljan utjecaj na njih i bili su posve obuzeti tom ovisnošću. O tome nema sumnje. FBI je proveo svoje vlastito istraživanje o serijskim ubojicama koje pokazuje da je najčešći zajednički interes među serijskim ubojicama pornografija.
D: To je istina.
B: I to je stvarnost. To je istina.
D: Ted, kakav bi tvoj život bio bez tog utjecaja? Ti samo možeš nagađati.
B: Pa, bio bi zasigurno puno bolji, ne samo za mene, već, ispričajte me, što sam sebičan ovdje, ali bio bi puno bolji za mene i za mnoge druge ljude... Ja znam da postoje mnogi nevini ljudi, žrtve i njihove obitelji. Bilo bi puno bolje, bez sumnje. Bio bi to ispunjeniji život, život u kojem ne bi bilo, apsolutno sam siguran, ne bi bilo ovakvog nasilja koje sam počinio.
D: Sigurno. Ted, ako te mogu pitati jedno pitanje koje se može čuti, jedno od najvažnijih pitanja dok ti se bliže posljednji sati: Razmišljaš li ikada o svim tim žrtvama tamo i njihovim obiteljima...?
B: Pa...
D: ...one su tako ranjene. Ti znaš, toliko godina poslije, da se njihovi životi nikada nisu vratili u normalu, da se nikada neće vratiti u normalu.
B: Apsolutno.
D: Nosiš li taj teret, to opterećenje? Kaješ li se?
B: Ponovno kažem, znam da će me ljudi optužiti da samo sebi služim, ali mi smo sada to nadišli, mislim, ja vam sada samo govorim kako se osjećam, ali, s Božjom pomoći, ja sam došao do točke kada, puno prekasno, ali bolje ikad nego nikada, osjećam bol i patnju za koju sam odgovoran. Da, apsolutno. U zadnjih nekoliko dana, pričao sam s nekoliko istražitelja u vezi neriješenih slučajeva, ubojstava u koje sam bio uključen i teško je o njima govoriti nakon toliko godina jer to u meni ponovno oživljava sve te strašne osjećaje i te misli koje sam imao s kojima sam se, nepokolebljivo i marljivo suočavao, i mislim, uspješno, s ljubavlju Božjom. Pa opet, to je nanovo otvorilo i osjećao sam bol i užas svega toga isponova. Ja se samo mogu nadati da će oni kojima sam naudio, oni kojima sam uzrokovao toliku bol, čak i ako ne vjeruju u moju tugu i kajanje, vjerovati ono što ću sada reći: da su na slobodi u njihovim gradovima i njihovim zajednicama, ljudi poput mene, danas, čiji se opasni impulsi hrane, svakodnevno, nasiljem u medijima u svojim različitim oblicima, osobito seksualiziranim nasiljem. A ono što mene plaši i kao da sada postaje stvarnost – jer ono o čemu sam ja govorio dogodilo se prije dvadeset, trideset godina u mojim formativnim godinama – što me užasava i zaprepašćuje je, dr. Dobson, kada vidim što se pušta na kablovskoj TV! Neki filmovi, mislim, nasilje u nekim filmovima, koje gledaju danas u svojim domovima, te stvari nekada ne bi pokazivali ni pod ocijenom X u kinima za odraslu publiku prije trideset godina. Te stvari...
D: The Slasher filmovi... govoriš li o njima?
B: ...to je, govorim vam iz vlastitog iskustva, najeksplicitnije nasilje na ekranima, pogotovo jer ulazi u naše domove. Djeca koja nisu pod nadzorom, ili nisu svjesna, da mogu postati Ted Bundy oni koji imaju takvu osjetljivost, koji imaju tu predispoziciju da na njih može utjecati takvo ponašanje, takva vrsta filmova, takva vrsta nasilja. Tamo sjede djeca, koja šaltaju po upravljaču i nailaze na takve filmove kasno u noći, ili ne znam kada su na programu, ali jesu i svako dijete to može vidjeti. Zastrašujuće je pomisliti što bi se dogodilo da sam ih ja vidio, već sam bio dovoljno strašan. Mislim, ja sam naišao na te stvari izvan kuće, ali znati kakve sve djeca stvari danas gledaju ili da mogu podići telefon i naručiti bilo što!!!
D: Možeš li mi pomoći razumjeti kako se odvijao taj proces desenzitizacije? Što je prolazilo kroz tvoju glavu?
B: Pod desenzitizacijom – opisat ću određenim pojmovima – je svaki put kada sam naudio nekome, svaki put kada sam ubio nekoga, postojala bi ta ogromna količina, pogotovo ispočetka, ogromna količina užasa, krivnje, naknadnog kajanja, ali zatim bi se taj impuls da to ponovno učinim vratio s još većom snagom. Sada, vjerujte mi, jedinstvena stvar kako je to funkcioniralo, dr. Dobson, je da sam još osjećao u svom svakodnevnom životu, cijeli spektar krivnje i kajanja u vezi drugih stvari, žaljenja i...
D: Je li to kod tebe kao u nekim „odjeljcima“?
B: Postojao je vrlo fokusiran, oštro fokusiran dio u „odjeljcima“, koji je bio kao crna rupa, kao pukotina i sve što je upalo u tu pukotinu jednostavno je nestalo. Ima li to nekakvog smisla?
D: Da, ima. Jedno od posljednjih umorstava koje si učinio, naravno, bila je, mala Kimberly Leech, dvanaestogodišnjakinja. Mislim da je javni protest bio veći jer je nevino dijete uzeto s igrališta. Što si ti osjećao nakon toga? Je li bilo normalnih emocija tri dana kasnije? Gdje si ti bio, Ted?
B: Ja sada stvarno ne mogu o tome pričati, baš sada. To je, to je prebolno....Volio bih vam otkriti kakvo je to iskustvo, ali ne mogu...neću moći o tome pričati.
D: OK.
B: Ne mogu još razumjeti, no, mogu pokušati, svjestan sam da ne mogu razumjeti bol koju roditelji te djece i tih djevojaka kojima sam naudio osjećaju i ja im ne mogu baš ništa nadoknaditi, i ne pretvaram se, a čak niti ne očekujem da mi oproste. Ja ih to ne tražim. Ta vrsta opraštanja je od Boga i ako ga imaju, imaju, ako ne, ne. Možda ga nađu jednoga dana.
D: Zaslužuješ li kaznu koju ti je Država odredila?
B: To je jako dobro pitanje. Odgovorit ću na njega vrlo iskreno: ja ne želim umrijeti. Ne želim vas zavaravati. Ja zasigurno zaslužujem najtežu kaznu koju društvo ima, i ja zaslužujem, društvo zaslužuje da bude zaštićeno od mene i od drugih poput mene, to je sigurno tako. Mislim da sada naša rasprava dolazi do toga da društvo zaslužuje da ga se zaštiti od samoga sebe, kao što smo pričali, neke sile se odrješuju, posebno u ovoj zemlji, ponavljam, takvom vrstom nasilne pornografije, gdje će s jedne strane dobronamjerni pristojni ljudi osuditi ponašanje Teda Bundyja dok šeću pokraj police za časopise prepunih stvari takve vrste koje će gurnuti djecu i mlade putem da postanu Ted Bundy. To je ironija. Mi ovdje pričamo o nečemu iznad zaslužene kazne, što ljudi žele sa mnom, iznad zaslužene kazne i odmazde, jer nema načina na ovom svijetu da time što će mene pogubiti, da će to vratiti tu prekrasnu djecu njihovim roditeljima i ispraviti ili ublažiti bol. Ali kažem vam, postoje mnoga djeca koja se danas igraju na ulicama ove zemlje, koja će sutra biti mrtva i sljedeći dan i još onaj sljedeći dan i sljedeći mjesec, jer drugi mladi ljudi čitaju takvu vrstu literature, gledaju takvu vrstu stvari kakve su danas dostupne u medijima.
D: Ted, kao što možeš zamisliti, postoji ogromna bezobzirnost u vezi tebe vani i ja, pretpostavljam, iz dobrih razloga. Mislim da ne postoji ništa što bi mogao reći da neki ljudi povjeruju...
B: Da.
D:  ...pa, opet, kao što si mi rekao i čuo sam to od našeg zajedničkog prijatelja, Johna Tannera, da si prihvatio oproštenje Isusa Krista i da si sada Njegov sljedbenik i vjernik. Crpiš li svoju snagu iz toga kako se približavaš svojim posljednjim satima?
B: Da. Ne mogu reći da je biti u dolini smrtne sjene nešto na što sam se priviknuo i da sam snažan i da me ništa ne muči. Slušajte, nije zabavno. Vrlo sam usamljen i moram se podsjećati da ćemo svi jednog dana proći kroz to, na jedan ili drugi način, i da su to prošli milijuni ljudi koji su hodali po ovoj zemlji prije nas. Tako da je to jedno iskustvo koje svi dijelimo.
D: Da.

Političari, hoćete li dozvoliti da nastane još jedan Ted Bundy zbog popustljivosti sadašnjih zakona? 

Izdavači, hoćete li u vašim klijentima buditi takve misli koje vode u seksualno nasilje, potaknute vašim snimkama, časopisima, novinama i knjigama punima erotskih elemenata? 

Učitelji, hoćete li staviti na dohvat ruke vašim učenicima razvratne ideje i slike koje će ih voditi u poroke? 
Roditelji, hoćete li otvoriti vrata svojeg doma, preko knjiga, videa, TV-a, radija i literature, nepristojnom utjecaju koji možete ozlijediti vašu djecu i vas same? 

Ne! Moramo reagirati i uništiti svu pornografiju u svojim gradovima, školama i domovima jer „ljude je lakše reducirati na robove pornografijom nego stražarnicama.“ (Solzenitsyn)
Izvor

utorak, 16. kolovoza 2016.

Čuvanje očiju: što ono znači i kako ga prakticirati

Uvod
„Oh! Koliki su izgubljeni zbog popuštanja pogledu!“  – Sv. Alfonz de Ligouri

„Ako te i tvoje oko sablažnjava,
izvadi ga i baci od sebe...“– 
Isus
Mi živimo u hiperseksualiziranoj, čak i pornograficiranoj kulturi, a ako ste muškarac koji želi biti čist, bit ćete u konstantnoj borbi protiv požude. Sve od reklama za zubne paste do oglasa za mršavljenje ima neki seksualni naboj. Napokon, kao što kažu, seks pomaže prodaji.
Zatim, tu je jako raširena nečednost u ženskom odijevanju (čak i za crkvu, nažalost), uključujući kratke hlačice, odrezane topiće i tajice koje se nose kao hlače. Popularne TV emisije pune su ekplicitnih scena, a slavne osobe odijevaju se u prozirnu odjeću – odnosno, kada ne objavljuju svoje nage fotografije.
Dakle, te napasti su tako moćne jer uključuju naš vid – jedan od naših najmoćnijih osjetila, pogotovo za nas muškarce. Ono što vidimo neizbrisivo je urezano u naše pamćenje i mi više nikada ne možemo nešto zaboraviti, izbrisati iz uma. Uz to, naš pogled snažno je povezan s onime što želimo. Radio reklame nikada neće biti tako moćne poput TV oglasa jer sluh jednostavno nije tako snažno osjetilo poput vida.
Danas želim govoriti o drevnoj katoličkoj praksi koja nam može pomoći da pobijedimo napasti požude: Custodia occulorum, ili o čuvanju očiju.

Što ono znači
Na svojoj osnovnoj razini, čuvanje očiju jednostavno označava kontroliranje onoga što dozvoliš vidjeti. Ono znači pažljivo štititi svoje osjetilo vida, shvaćajući da će ono što ćeš vidjeti ostaviti neizbrisivi trag na tvojoj duši.
Mnogi sveci, u svojoj revnosti za svetošću, ne bi nikada nekoga gledali u lice. “Da bi izbjegli pogled na opasne stvari, sveci su bili navikli čuvati svoje oči tako što su gotovo neprestano usmjeravali svoj pogled na zemlju i tako što su se suzdržavali od gledanja čak i nevinih predmeta“, kaže sv. Alfonz de Liguori.
Dakle, buljiti u pod u svakom trenutku možda je malo ekstremno za većinu nas, ali ono pokazuje ozbiljnost kojom su sveci gledali na važnost čistoće. Oni nas uče da je jednostavno nemoguće dozvoliti stotinama nečednih slika da uđu u naš um, koliko god nevinih, i ostati čist.
Naravno, modernom umu, to čuvanje očiju je poprilično staromodno pa čak i smiješno. Kako bi licemjerno bilo, mnogi bi pomislili, misliti da mi trebamo vršiti kontrolu nad svime što vidimo. Pa opet, ako se brinemo za svoje duše, nemamo drugog izbora.

Kako ga prakticirati

Najbolji početak je prakticirati čuvanje očiju u stvarima koje možemo kontrolirati, poput filmova, časopisa i TV emisija. Ako vaša omiljena TV serija prikazuje eksplicitne scene svakih 5 minuta, morate je izbaciti iz svoga života. Ona nije vrijedna napasti. Ukratko, ne konzumirajte stvari koje su grješne prilike. Neoprezno izlaganje duhovnoj opasnosti na ovaj način je samo po sebi težak grijeh, pa ga uzmite zaozbiljno.
Zapravo je dosta lako editirati što konzumiraš. A što se tiče stvari koje ne možemo kontrolirati poput nečednosti žena koje prolaze pokraj vas? Za to je potrebno puno više discipline i prakse uz podršku molitve. Sada kada sam ovo rekao, dat ću vam neke sugestije:
Kao prvo, ako se borite zbog načina na koji je neka žena odjevena, odmah je pogledajte u lice. Nije važno koliko je žena lijepa, upravo je nemoguće žuditi za nečijim licem. Lice je ikona ljudskosti svake osobe i puno je lakše poštivati ženino dostojanstvo ako je gledate u lice nego u njezino tijelo.
Kao drugo, možda je upravo sada pravi trenutak da pogledate u pod, osobito ako ne postoji drugi način da izbjegnete napast. To ne treba biti pravilo, ali ako određena situacija to zahtijeva, glupo bi bilo ne učinite upravo tako.
Treće, izbjegavajte mjesta za koja znate da su posebno problematična. Za većinu muškaraca, plaža je problem. Deseci žena u malim bikinijima su jednostavno previše. Ako je to slučaj kod vas, izbjegavajte plažu.
Na kraju, postite i molite. To se već treba znati i bez spominjanja, pa opet uvijek se začudim kada vidim da muškarci misle da se mogu kontrolirati bez Božje pomoći. To jednostavno nije moguće. Mi uvijek trebamo milost u borbi protiv požude, a ako vjerujemo sebi i svojoj vlastitoj snazi volje, sigurno ćemo pasti.

Zaključak

Da, napasti su svugdje, ali mi nismo bespomoćne žrtve. Mi moramo gledati na potrebu za čistoćom vrlo ozbiljno, a to znači čuvati se pažljivo u vezi onoga što vidimo. Kroz molitvu, post i praksu, mi možemo naučiti kontrolirati svoje oči i izbjegavati napasti. To nije staromodno i zastarjelo, to je elementarno za duhovno preživljavanje.
A sada zazovimo našu najčišću Gospu i njezinog čistog muža sv. Josipa, moleći ih za njihov zagovor za našu čistoću.
Izvor

nedjelja, 14. kolovoza 2016.

Zdrava Devica

                                                 


Zdrava, Devica, Bogorodica, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Gospa angelska, mati nebeska, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Sunce presvetlo, pravice steklo, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Turen jakosti, mati milosti, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Zdravlje betežnem, veselje tužnem, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Mudrosti stolec, žalosti konec, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.
Sveta Devica, neba kraljica, Ti si lepi cvet.
Blažena žena, roža rumena, sveta Marija.

četvrtak, 11. kolovoza 2016.

Žensko pokrivanje glave i crkvena tradicija - John Salza


U svojoj poslanici Korinćanima, Bog kroz sv. Pavla otkriva da žena kada moli, mora imati glavu pokrivenu: 


„Svaki muž, koji se moli ili prorokuje s pokrivenom glavom, sramoti glavu svoju. A svaka žena, koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju, jer je svejedno, kao da je ošišana. Jer ako se ne pokriva žena, neka se šiša: ako li je ružno ženi šišati se ili glavu brijati, neka se pokriva! Ali muž ne treba pokrivati glave, jer je slika i slava Božja, a žena je slava muževlja. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. Jer muž nije stvoren zbog žene, nego žena zbog muža. Zato žena treba da ima znak vlasti na glavi zbog anđela.“ (1. Kor 11: 4-10)


Pitanje za današnju modernu Crkvu glasi: Moraju li žene još uvijek pokrivati svoju glavu kada se mole? Najčešći odgovor moderne Crkve je: “Ne, žene više ne moraju pokrivati glavu. To je zastarjela praksa koja se temelji na kulturi prošlih vremena i Crkva je službeno ukinula zahtjev za pokrivanjem glave kod žena.” Kao što ćemo vidjeti u ovom članku, taj je odgovor očito pogrešan i ukazuje na ignoriranje nepogrešivosti i nepromjenjivosti ekleziološke tradicije Crkve. Ekleziološka, ili crkvena tradicija, nepogrešiv je i nepromjenjiv izraz pologa vjere, koji je nadahnut Duhom Svetim i brižno je čuvan od strane Crkve. Dok se sveta tradicija odnosi na nauk Crkve, crkvena tradicija odnosi se na izraz tog nauka. 


Na primjer, crkvena tradicija korištenja ikona izraz je nauka Crkve o općinstvu svetih. Crkvena tradicija klečanja dok se prima Sveta Euharistija izražava nauk o stvarnoj prisutnosti. Crkvena tradicija pokrivanja glave kod žena izraz je crkvenog nauka koji kaže da se žena nalazi pod autoritetom muškarca. (1)  

Upravo zato što je crkvena tradicija božanski nadahnuta i svoj oblik crpi iz pologa vjere, ona je, kao i sveta tradicija, nepogrešiva i nepromjenjiva. Dakle, Crkva nikada nije ukinula praksu pokrivanja glave, i nikada to ne bi mogla učiniti, zato što je sama ta praksa nadahnuta Duhom Svetim koji prebiva u Crkvi i nezabludivo ju vodi u učenju i izražavanju Vjere.

Braneći crkvenu tradiciju (u ovom slučaju, upotrebu svetih slika i ikona), Drugi nicejski koncil (787. g.) proglašava da “tradicija Katoličke crkve… dolazi od Duha Svetoga koji prebiva u njoj.” Nadahnuta Duhom Svetim, crkvena tradicija pridonosi njezinoj nepogrešivosti i odražava njeno savršeno poznavanje pologa vjere. Stoga Crkva brani crkvenu tradiciju od novotarija i odbacivanja, i osuđuje kao heretike sve koji takvo što čine. To što koncil nezabludivo osuđuje novotare i odbacivače crkvene tradicije kao heretike pokazuje da je vjera u čuvanje i pridržavanje crkvenih duhovnih običaja stvar same božanske vjere. 

Drugi nicejski koncil također je proglasio: ,Proglašavamo da stajemo u obranu od svake novotarije, čitave pisane i svih nepisanih crkvenih tradicija koje su nam povjerene.” Koncil je osudio “sve koji se usude misliti ili naučavati bilo što drugačije, ili koji slijede opake krivovjernike u njihovom odbacivanju crkvene tradicije, ili koji smišljaju novotarije, ili koji odbacuju / preziru bilo što povjereno Crkvi (bilo da je riječ o Evanđeljima, ili znaku križa, ili bilo kojem primjeru umjetnosti ili svetih relikvija mučenika), ili koji fabriciraju izopačene i zle predrasude protiv očuvanja bilo koje zakonite tradicije Katoličke crkve…” Koncil nadalje proglašava: ,,Ako itko odbaci bilo koju pisanu ili nepisanu Tradiciju Crkve, neka je kažnjen anatemom’’. 

Koristeći terminologiju tomističke metafizike, dok promjene u crkvenoj tradiciji nastaju u njenoj količini ili kvaliteti (poboljšanja onoga što već postoji), one ne mogu nastati u njenoj biti (ili identitetu). Bilo koje promjene koje narušavaju identitet crkvene tradicije (drugim riječima, tradicija ne zadržava svoju originalnu suštinu), su, prema Drugom nicejskom koncilu, novotarije koje treba osuditi. Na primjer, dodatak relikvija u praksi pobožnosti štovanja svetih slika i ikona poboljšava kvalitetu i količinu takve pobožnosti i čuva suštinu svetačkog štovanja. Takav dodatak ne bi bio smatran novotarijom. No, uklanjanje svih svetih slika i ikona (što su krivovjerni ikonoklasti pokušali učiniti i stoga ih je Drugi nicejski koncil osudio) uistinu je novotarija zato što mijenja, ili u ovom slučaju, uklanja suštinu štovanja i čini ga nepostojećim. 

Dakle, novotarija u crkvenoj tradiciji (upotreba svetih slika i ikona) napad je na crkveni nauk (štovanje svetaca). Slično tome, odbacivanje crkvene tradicije pokrivanja žena napad je na crkveni nauk o autoritetu muškarca nad ženom u odnosnoj hijerarhiji između Boga, Krista, muškarca i žene. Drugi nicejski koncil anatemizira one koji promiču takve novotarije i napade na tradiciju Crkve koju je sam Duh Sveti povjerio Crkvi. 

Osuda tog koncila bit će jasnija ako se prisjetimo jednog od najstarijih načela svete teologije Crkve: “legem credendi statuit lex orandi.” Ova latinska izreka znači “pravilo molitve određuje pravilo vjere” (često se navodi i kao “lex orandi, lex credendi”). Drugim riječima, način na koji se molimo određuje ono u što vjerujemo. 

Kao što smo vidjeli, ako promijenimo ili potpuno uklonimo crkvenu tradiciju (tj. pokrivanje glave kod žena) koja izražava doktrinu Crkve, sam će nauk, koji je u osnovi te tradicije, nužno biti kompromitiran (tj., podređena uloga žene kao supruge i majke). To je zato što, kao što smo objasnili, crkvena tradicija izražava i prenosi sveti polog Vjere.  

Stoga ne čudi da se uloga žene u životu Crkve (od podređene žene i majke do prave propovjednice i svećenice) počela mijenjati upravo tijekom razdoblja kada je napuštena tradicionalna crkvena liturgijska praksa (pokrivanje glave kod žena i njihova šutnja u crkvi) nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila (kasne 1960-e i rane 1970-e). 
Ovu posljedicu uočavamo ne samo u odnosu uloge žene u Crkvi, već i, inter alia, u odnosu prema Presvetom Sakramentu, gdje vidimo da su laici, pričest na ruku, premješteno ili uklonjeno svetohranište i slične novotarije izravno potkopali vjeru većine modernih katolika u Euharistiju (što potvrđuju mnoge ankete koje otkrivaju da manjina današnjih katolika vjeruje u Stvarnu Prisutnost). 

Upravo je zbog toga sv. Pavao opetovano zahtijevao da vjernici čvrsto čuvaju tradiciju koja im je predana, jer ona služi tome da kroz stoljeća predaje i zadržava Vjeru Crkve.

Drugi nicejski koncil kaže da je crkvena tradicija predana usmeno ili pismeno: ,Proglašavamo da stajemo u obranu od svake novotarije, čitave pisane i svih nepisanih crkvenih tradicija koje su nam povjerene.” ,,Ako itko odbaci bilo koju pisanu ili nepisanu Tradiciju Crkve, neka je kažnjen anatemom’’. Crkvene tradicije zabilježene su ne samo u njenim liturgijskim knjigama (sakramentarima) i spisima crkvenih otaca, već i u samom Svetom pismu. Kao što smo vidjeli, sv. Pavao u Svetom pismu eksplicitno naučava da žena mora pokriti glavu kada se moli (crkvena tradicija) što izražava nauk Crkve koji kaže da se žena nalazi pod autoritetom muškarca (sveta tradicija). Ustvari, sv. Pavao otkriva da je upotreba pokrivala za glavu već bila ustaljena praksa u njegovo vrijeme, i da “Božja Crkva” nije imala nikakav drugačiji “običaj” (1. Kor 11:16).

Također je važno primijetiti da sv. Pavao započinje svoj govor Korinćanima u vezi pokrivanja glave naglašavajući da je to učenje dio apostolske Tradicije koja dolazi od samoga Krista. Najprije piše: “Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista! A hvalim vas, braćo, što se u svemu mene spominjete i držite propise, kao što vam predadoh.” (1 Kor 11: 1-2) Riječ “propisi” (grč. paradoseis) odnosi se na učenje koje je Krist dao Svojim apostolima, i koje su oni “predali’’ nama, bilo usmeno ili pismeno kroz apostolsko naslijeđe. Paradoseis uključuje i Svetu Tradiciju pologa Vjere, i crkvene tradicije. 

Običaj i teološki značaj pokrivanja glave dio je tih apostolskih paradoseisa. Nakon što sv. Pavao nalaže Korinćanima da čuvaju paradoseise, predaje im taj propis u sljedećem retku, objašnjavajući božanski otkriven poredak između Boga, Krista, muškarca i žene. Zatim sv. Pavao otkriva da pokrivanje glave kod žena izražava ovu božansku i prirodnu hijerarhiju. Kroz ovaj odlomak on ponavlja i doktrinarne i crkvene aspekte paradoseisa. Tj., sv. Pavao otkriva i Svetu Tradiciju (odnosna hijerarhija od Boga prema ženi – retci: 7-9,14) i crkvenu tradiciju (potreba za pokrivanjem glave kod žena – retci: 4-7,10,13-15), i kako je jedno izraženo i življeno u Crkvi kroz drugo. Uistinu, sv. Pavao nalazi ove božanske istine čak i u prirodi kada kaže: “Ne uči li vas i sama priroda, da je mužu sramota ako nosi dugu kosu? A ženi je ures, ako nosi dugu kosu, jer joj je kosa dana mjesto pokrivala.” (1. Kor 11:14-15)

Sv. Pavao koristi isti termin, apostolske paradoseise, i na drugim mjestima u Svetom pismu. Na primjer, u Drugoj poslanici Solunjanima sv. Pavao kaže: “Tako dakle, braćo, stojte i držite predaje, koje naučiste ili riječju ili poslanicom našom.” (2. Sol 2:15) Učenje i praksa pokrivanja glave dio je “tradicija” za koje nas sv. Pavao potiče da ih zadržimo, kako u Prvoj poslanici Korinćanima, tako i u Drugoj poslanici Solunjanima. 

Ova tradicija pokrivanja glave stara 1900 godina predana nam je kroz usmene (“riječju”) i pismene (“poslanicom našom”) izvore, kako potvrđuje i Sveto pismo i Tradicija.  Upravo zato što je Duh Sveti nadahnuo crkvenu tradiciju pokrivanja glave kod žena (kao što je i dao naredbu u Svetom pismu ), mi moramo “stajati i držati” tradiciju kao što sv. Pavao otkriva. Sv. Pavao također kaže u 2. Sol 3:6: “A zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se odvojite od svakoga brata, koji živi neuredno, a ne po predaji, koju primiše od nas.” Ponovno, opomene sv. Pavla Solunjanima u ime Krista otkrivaju nepromjenjivost apostolskih tradicija i apsolutnu potrebu čuvanja tih tradicija radi očuvanja Vjere. (2)

Kao i pokrivanje glave, zahtjev da žene moraju biti tiho u crkvi još je jedna crkvena tradicija koja izražava nauk o prirodi i podređenoj ulozi žene u crkvi i kod kuće. U Prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao uči: “Žene neka šute na sastancima, jer se njima ne dopušta da govore, nego da budu pokorne, kao što i zakon govori. Ako li hoće čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju, jer je loše ženi da govori na sastanku. Je li od vas izašla riječ Božja? Ili je k vama samima došla? Ako tko misli, da je prorok ili duhovan, neka zna: Što vam pišem, Gospodnja je zapovijed.” (1. Kor 14: 34-37) (3) Kao što se Crkva podređuje Kristu, svom Učitelju, tako i žena čini isto prema svome mužu. (4)

Crkva je u sva vremena shvaćala naredbu sv. Pavla o zabrani ženama da propovijedaju ili čitaju Sveto pismo u bilo kojem liturgijskom činu, ili čak da preuzmu vodeću ulogu u učenju njezine djece u Vjeri. Ali s pokrivanjem glave, koncilijarna je Crkva također napustila božanski nadahnutu crkvenu tradiciju, promovirajući upravo suprotnu praksu (žene koje naučavaju i propovijedaju u crkvi i izvan nje). Uočavamo da sv. Pavao eksplicitno kaže da je njegovo učenje o ženskoj dužnosti da bude tiho u crkvi i pokrije glavu tijekom molitve kao simbolu njene podređenosti u skladu sa “zakonom” (redak 34) i da je to “Gospodnja zapovijed” (redak 37).

Stoga, sv. Pavao pojašnjava da ove crkvene tradicije ne diktira prolazno stanje kulture ili društva, kako mnogi u modernoj Crkvi misle, nego su dio Božanskog zakona koji dolazi od samoga Boga. (5) Baš kao što se i odnosna hijerarhija između Boga, Krista, muškarca i žene ne može promijeniti, tako se niti božanski nadahnuta praksa koja ju izražava ne može promijeniti. Baš kao što Crkva mora uvijek biti podređena Kristu, tako i žena mora uvijek biti podređena svome mužu. Upravo stoga što su ove istine nepromjenjive, one moraju biti nepromjenjivo izražene u životu Crkve (što vidimo u 1900 godina starom običaju pokrivanja glave kod žena i njihove šutnje u crkvi). Zato su crkvene tradicije nadahnute, nezabludive i nepogrešive, i moraju biti sačuvane netaknute, bez bilo kakve novotarije ili odbacivanja.
Moderna je Crkva odbacila svoje crkvene tradicije i stoga prolazi kroz neviđenu krizu Vjere. Ovu je krizu prorekla Naša Gospa u Quitu i Fatimi, a priznali su ju svi pape od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila. Kriza se jasno očitava u odbacivanju suvremene žene da pokrije glavu dok vrši uloge koje su nekada bile rezervirane za muški kler (čitanje Svetog pisma, posluživanje oko oltara, podjeljivanje Svete Pričesti). Ovo izokretanje uloge žene u Crkvi bilo je upravo ono stanje na koje se žalio prorok Izaija u danima Izraelova otpada: “Deran tlači narod moj i žene njime vladaju.” (Iz 3:12)

Po zagovoru Naše Gospe, Djevice i Majke, nastavimo moliti za obnovu svih stvari u Kristu, uključujući crkvene tradicije.



Fusnote:

[1]Sv. Pavao jasnim riječima naglašava da je prekrivanje glave simbol autoriteta muškarca nad ženom. Sv. Pavao spominje prekrivanje ženske glave ne u smislu crkvenog vela, već u smislu ‘’moći’’ ili ‘’autoriteta’’ (grč. exousian). Zbog toga je veo stavljen ‘’preko’’ njene glave.

[2] Učenje sv. Pavla o pokrivanju glave kod žena u 1. Kor 11:1-16 povezano s njegovim učenjem o Svetoj Euharistiji (1. Kor 10: 16-21 i 1. Kor 11:23-30) za koje tvrdi da ga je primio od Boga (1. Kor 11:23). Zato što se oba učenja (pokrivanje glave i Euharistija) odnose na liturgiju, naglašava se da su obveza pokrivanja glave, kao i naputak u vezi Euharistije, božanske naredbe od samoga Boga koje se moraju vječno čuvati. 

[3] Vidi i 1. Tim 2:11-15. 

[4] Bog kroz Sveto pismo otkriva da se žene moraju podrediti autoritetu svoga muža (Ef 5:22-24; Kol 3:18; Tit 2:4-5; 1. Pt 3:1,5-6). To je bio dio Božjega plana od početka. Adamov autoritet nad Evom nije bio kazna za Evin grijeh, jer je Adam već imao autoritet nad Evom prije Istočnoga grijeha (Post 2:18), iako modernisti tvrde suprotno. Naprotiv, posljedica Istočnog grijeha bila je Evina neprirodna i izopačena želja da kontrolira Adama umjesto da mu bude podređena. Kao posljedica njezinog grijeha, Bog otkriva Evi u Post 3:16: “a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar." Slično tome, Bog je rekao Kajinu da će ga vrebati grijeh požude, ali će imati kontrolu nad njime (Post 4:7). To znači da je spolna požuda i želja za moći (npr. želja žene za autoritetom nad muškarcima u ulozi učiteljica, predavačica, laikinja službenica) griješna želja, nastala iz Istočnoga grijeha.   

[5] U 1. Kor 11:10 sv. Pavao dodaje da žena treba pokriti glavu ne samo zbog muškarca, već i zbog anđela. Ova činjenica također otkriva da je obveza pokrivanja glave božanska naredba i duhovna obveza koja nadilazi kulturalne i društvene faktore. Ovo također stavlja praksu pokrivanja glave u kontekst Svete Mise, gdje anđeli svjedoče vječnoj žrtvi. (v. Heb 12:22; 1. Pt 1:12; 1. Kor 4:9). 

petak, 5. kolovoza 2016.

Kako se ponašati prema odrasloj djeci koja žive u grijehu?

Jedna brižna majka pita - Trebam li prestati razgovarati sa svojom kćerkom, koja živi u grijehu sa svojim dečkom?

Odgovor: Sigurno je vaša dužnost izbjeći sve što bi moglo dati dojam da ju podržavate ili da joj pomažete počiniti taj grijeh, bilo da to radite materijalno ili emocionalno, direktno ili indirektno. Svako takvo ohrabrenje je sigurno stvar za ispovijed. Nadalje vaša je ozbiljna dužnost informirati ju da ona zna da se vi zgražate nad takvim ponašanjem, koje je toliko uvredljivo Bogu i sablazan za druge duše, uključujući i braću i sestre. Vi ne smijete dozvoliti da njih dvoje dolaze na obiteljska okupljanja, kao da su oženjeni. To bi sigurno bila sablažnjujuća situacija. Nažalost, to često nije dovoljno da ih se prisili da se razdvoje.
Međutim, zabrinut sam da pristup koji bi prekinuo svaki razgovor i kontakt dok ona nastavlja živjeti u grijehu nije psihološki dobar i da ne bi bio ispravan pristup koji bi dotaknuo njezinu dušu. Najbolje što od toga može proizaći je da bi ju to prisililo da se vjenča. Najgore što se može dogoditi je da okrene leđa našoj svetoj religiji. No, niti jedno od toga dvoje nije ono što vi želite. Vidio sam mnoge situacije poput ove. Mladi ljudi koji su u takvoj situaciji uvijek su zaslijepljeni strastima i kratkovidni. Ne smije ih se prisiliti ili nagovoriti na brak. Ne koristi ako ih se direktno napada. Tako se grješnik osjeća osobno napadnut i ugrožen.
Moj pristup toj situaciji bio bi posve drugačiji. Prvo, vjerujem da je vrlo važno da zadržite kontakt, da redovito razgovarate s vašom kćerkom, da joj izrazite svoju brigu i privrženost. Drugo, nema smisla stalno ponavljati problem njezinog grijeha i gurati je dalje u tvrdoglavost, ili natjerati je da se vjenča bez potrebne pripreme. Treće, vaš pristup mora biti pozitivan. Govorite joj o svom vlastitom duhovnom životu, milostima koje primate i kako vas je Bog naučio da nosite svoj križ.
Govorite joj o ljubavi, o ružama i trnju koje su nerazdvojive u vašem vlastitom braku. Ohrabrite je pozitivno u prakticiranju kreposti. Sjetite se da su sve kreposti međusobno povezane, a tako što je ohrabrujete da prakticira ljubav, krotkost, poniznost, obazrivost, itd., vi je efikasno ohrabrujete da prakticira i čistoću, a da ju ne spominjete. Ohrabrite je da moli svoje svakodnevne molitve. Govorite joj o duhovnom štivu, i dajte joj vrlo ispravan dojam da ona može moliti, čak i ako nije u stanju milosti. Potičite ju da moli krunicu svaki dan, ili litanije Blažene Djevice Marije da spozna Božju volju (ali budite vrlo pažljivi da joj ne govorite što je Božja volja, ona to mora sama shvatiti). Govorite joj o Misi, o važnim duhovnim događajima kroz godinu, i možete očekivati da kada ona počne svakodnevno moliti krunicu, da će otići i na Misu.
Sve ove stvari imat će puno dublji utjecaj na njezinu dušu nego bilo kakav prijekor ili grube riječi. Ako možete postići da moli, više ništa nećete morati reći o grozoti i sablazni života u grijehu. Ona će to vidjeti sama za sebe. To mora biti vaš cilj. Često sam davao poduku paru koji živi u grijehu (npr. jedan se želi obratiti). Ja ne čekam dok se oni ne razdvoje da počnem davati satove. Ako oni nastave sa svojim molitvama, obično ne treba više od tri mjeseca da pitaju što da rade sa svojom situacijom. o. Peter R. Scott
Izvor