ponedjeljak, 24. veljače 2020.

Kako možemo steći Ljubav Božju?


Mi ponekad stvari činimo previše zamršenima. Znamo li kako ljubav prema Bogu donosi najveću sreću u ovom i sljedećem životu? Da, znamo! Tražimo onda od Njega tu ljubav… tako jednostavno!

Kako možemo steći Ljubav Božju? Prije svega, molitvom.

Molimo svakog dana i u svakoj molitvi koju ikad izgovorimo za milost ljubavi prema Njemu. Ponudimo svako dobro djelo koje činimo kako bi nam dao ovu, najveću od svih milosti, ljubav prema Bogu.
U našim jutarnjim i večernjim molitvama, u Krunici, na sv. Misi, u Pričestima, neka bude naša prva i najiskrenija molitva da ljubimo Boga.
Nemojmo nikada izgovarati molitvu u kojoj to nije naša izrazita želja i namjera. Naš Gospodin je obećao iznova svaki put i na najjasniji način kako čuje naše molitve. On ne može prekršiti Svoju riječ. Ništa nam Bog ne daje tako rado, tako velikodušno, kao Njegovu ljubav. Želi nam pružiti ovu veliku milost mnogo više nego što je mi želimo primiti. Sve što moramo učiniti je tražiti je stalno. Sigurno je da će, ako to učinimo, naša srca, bez obzira koliko hladna bila, postupno rasti i ljubiti Njega i to svom snagom. Biti će preplavljena ljubavlju i ljubit će Ga u punom smislu te riječi.
Zar nikad prije nismo o tome razmišljali? Zašto nismo molili Boga za ovaj najveći od svih darova i milosti? Često tražimo beznačajne usluge i zaboravljamo najvažnije od svega. Odavno bismo postali sveci da smo to prije činili. Počnimo odmah i molimo Boga svakog dana u našem životu sa neograničenim pouzdanjem u Njegovu Svetu Ljubav.
Sljedeći događaj pokazuje kako je molitva snažna u tome što upoznajemo i volimo Boga. Američki liberal bio je željan vjerovati u Boga, ali premda je pažljivo slušao kardinala Gibbonsa kako objašnjava dokaze Božjeg postojanja, nije se mogao uvjeriti. Kardinal je, vidjevši njegovu dobru volju, predložio neka često izgovara sljedeću kratku molitvu: "O, Bože, ako postojiš, daj mi do znanja." To je neko vrijeme savjesno činio i zauzvrat je primio dar žive i čvrste vjere, a s tim i najveću sreću svog života.
Kardinal Newman imao je slično iskustvo. Dugi niz godina žarko se trudio da otkrije istinsku Crkvu čitajući povijest, proučavajući riječi otaca, razgovarajući o toj temi sa svojim učenm prijateljima, ali uzalud. Napokon uzvikne: "Što sam radio? Tražio sam Istinu proučavajući i raspravljajući, ali nisam uzeo dovoljno vremena i pažnje da od Boga tražim dar vjere u molitvi. " Odmah je promijenio svoj način i počeo iskreno moliti Boga da mu pomogne da pronađe istinsku Crkvu. Njegove molitve su bile brzo uslišane i on ne samo da je ugledao svjetlo, već je postao sjajan primjer stotinama drugih koji su se, slijedeći njegovo vodstvo, pridružili Katoličkoj crkvi.
I mi ćemo primiti dar i utjehu Božje svete ljubavi ako je iskreno zatražimo u svojim svakodnevnim molitvama.
Drugo, kako bismo voljeli Boga, moramo ga poznavati. Mnogi ljudi imaju potpuno lažno poimanje Boga. Iako to ne izgovaraju u toliko mnogo riječi, o Bogu razmišljaju kao o surovom, strogom Bogu, Bogu pravde koji kažnjava grešnike. Za to su često krivi vjeroučitelji mladih ljudi. S najboljim namjerama na svijetu usađuju u njih pretjerani strah od Svemogućeg kako bi ih odvratili od grijeha. Ali ih ne uče voljeti BogaPosljedica toga je odrastanje dječaka i djevojčica koji žive cijeli život sa krivim pojmom Boga; obožavaju lažnog Boga, Boga straha. Istina je kako je Strah Božji početak mudrosti - ali to ne smije biti samo robovski strah, već se radi o sinovskom strahu djece koja se žaloste ako bi uvrijedili i ražalostili svoje roditelje. I mi se moramo plašiti uvrede našeg dragog Boga, bojati se da ga ponovo ne razapnemo i izrugujemo mu se. Okorjeli grešnici, naravno, koji tvrdoglavo ustraju u vrijeđanju Boga, dobro znaju kako njihovi grijesi zaslužuju kaznu. Imaju razloga za strah.
Ali za običnog kršćanina, sveukupno shvaćanje Boga mora biti o Bogu beskrajne dobrote, milosrđa i ljubavi, Boga samilosti koji nas želi podići i obrisati mrlju grijeha iz naše duše. Iznad svega, moramo gledati na Boga kao na najdražeg Oca, našeg najdražeg Prijatelja, Boga u kojeg imamo neograničeno pouzdanje, kome se možemo obratiti u svim problemima i čiju pomoć možemo tražiti u svim našim potrebama. Moramo služiti Bogu, ne kao sluge, već kao Njegova draga djeca. Mi se klanjamo Bogu, ali s udivljenom ljubavi, poput anđela na nebu, koji izgaraju u  plamenovima ljubavi. Vizija Boga kakav On stvarno jest i dok ga vide preplavljuje ih oceanom radosti i sreće. Taj Bog, koga anđeli i sveci vide na nebu, isti je onaj Bog za koga se od nas traži neka ga ljubimo. Kad bismo ga vidjeli samo na trenutak, naše bi duše bile toliko ushićene od radosti da bi se otrgnule od naših jadnih tijela i odletjele k Njemu. Da je vrag vidio Boga samo na trenutak, čitavo njegovo biće bilo bi toliko preplavljeno srećom da više nikada ne bi mogao osjetiti muke pakla.
Netko može prigovoriti: Ali mi Boga ne vidimo onako kako to vide anđeli. To je istina, ali sve o Njemu znamo po našoj vjeri, jednako kao što anđeli to čine u vizijama. Morali bismo se ponekad u duhu smjestiti među Anđele i gledati u Boga, posebno kad izgovaramo Gloria Patri (Slava Ocu). Uskoro, vrlo brzo, vidjet ćemo ga kao i oni, ali za sada iskoristimo i uživajmo u svojoj vjeri i tako naslutimo sreću u Nebu. Kad netko čuje kako je naslijedio veliko bogatstvo, vijest ga odjednom ispunjava radošću. Ne čeka dok bogatstvo dođe u njegove ruke. Učinimo isto i počnimo uživati u iščekivanju neizmjernih, neograničenih radosti koje nas očekuju u kući našega Oca.


petak, 14. veljače 2020.

Razumijevanje čednosti: objektivna načela i praktični uvidi



Napomena urednika CFN: Pripremajući se za sutrašnji veliki blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije prilažemo svjedočenje Stefanie Nicholas koje iskreno dijeli o svom vlastitom putu od svjetovnih do marijanskih načela odijevanja i ponašanja. Još jednom ponovimo kako su njezina iskrenost o prošlim pogreškama kao i njezina revnost prema Bogu i dušama zaista nadahnuće i dar Crkve u ovom kritičnom trenutku.

Obraćenje prema čednosti

Kada sam se u proljeće 2018. obratila na katoličku vjeru tada sam mislila kako sam u svojem odijevanju prilično čedna. Nikad nisam nosila majice koje su otkrivale moj trbuh ili s dubokim dekolteom. Nisam nosila jako kratke uske ženske hlače od trapera, tajice umjesto hlača, bikinije bez majice kratkih rukava i kratkih hlača ili suknje koje bi pokazale moje donje rublje ako bih se malo nagnula. Čim sam se obratila i počela pohađati novo obrednu Misu u župi odmah sam nedjeljom počela nositi samo haljine ili suknje, a zatim sam s vremenom isto pravilo primjenjivala za dnevnu Misu. Minimum je bio da sam nosila duge košulje ili džempere koji su pokrivali gornji dio traperica na Misi, a zatim i izvan nje, shvativši kako moje najdraže udobne uske traperice pokazuju zapravo sve.

Nekoliko mjeseci kasnije sudjelovala sam na tradicionalnoj katoličkoj konferenciji u Irskoj i shvatila kako su moje haljine i suknje u usporedbi s većinom tamošnjih žena prekratke, a moj izrez ipak puno previše otkriva. Osjetim bol poniženja kad se osvrnem na to kako sam izgledala kada sam razgovarala sa svetim redovnicama i svećenicima koji su se prema meni ponašali sa najvećom ljubaznošću i poštovanjem unatoč mojoj odjeći!

Osjetila sam kako se u mom srcu budi uvjerenje, ali ono nije bilo neka nova čežnja. Sjećam se kako sam još prije nekoliko godina dok sam živjela posve svjetovnim životom gledala fotografije i objave na blogovima žena koje su imale pravilo da nose "samo suknje". Vidjela sam ljepotu toga, htjela sam i ja poduzeti te korake, ali sam se uplašila što će ljudi misliti. Kao praktični nevjernik nisam imala razloga stvarno slijediti ovaj ludi san! Moje preobraćenje katoličku vjeru me je iznenadilo. A moje obraćenje prema čednosti? Ne tako puno.

Dubok utjecaj nošenja vela na svetoj Misi

Cijelo moje iskustvo s odijevanjem ide usporedno s putovanjem prema nošenju vela na svetoj Misi, a vjerujem kako sam kroz nošenje vela uspjela pronaći hrabrost da prijeđem ostatak puta. Zaista, često one male "nevažne" stvari koje radimo imaju najdublji utjecaj!

Trebalo mi je nekoliko mjeseci za konačnu odluku da nosim veo dok sam još sudjelovala na svetoj Misi po novom obredu. Često sam tamo bila jedina žena koja je nosila veo. Božanska Providnost je često nerazumljiva, ali čvrsto vjerujem kako je velikim dijelom razlog što mi je Bog dopustio ostati na svetoj Misi po novom obredu onoliko dugo koliko je On htio zbog toga kako bi me mogao naučiti nečem vrlo važnom: ako ja imam volju, On će providjeti hrabrost. Na kraju sam shvatila kako mi ne smeta što sam jedna od dvije žene koje nose veo. Nije mi smetalo moliti krunicu na javnoj ulici ili u avionu. Nije mi smetalo moliti prije jela u restoranu. Prestala sam se brinuti zbog mnogih stvari koje su me prije činile vrlo tjeskobnom.

Kad sam dobila Božju milost sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi znala sam kako je vrijeme učiniti ono što me zakon, koji je zapisan u mom srcu, poziva napraviti već jako dugo. Bilo je to tijekom došašća, sezone radosnog iščekivanja i moje pripreme za dolazak Gospodina i početkom siječnja u novoj godini kada sam odlučila prestati nositi hlače u javnosti i pokušati se pridržavati onoga što obično nazivamo marijanskim načelima čednosti (više ću o tome reći kasnije). To je jedna od najboljih odluka koje sam do sada donijela i želim se je držati do kraja života. To je i odluka koju rado dijelim, na svojim društvenim mrežama objavljujem fotografije sebe kao ženskog Božjeg stvorenja u koje me oblikovao, obučeno u suknje i haljine bilo po zimi ili ljeti, ženu koju teško prepoznajem kada pomislim na svoje staro ja. Ovdje obično počinju nevolje.

"Neka vaše svjetlo zasja pred ljudima"

Uobičajeno je da će, kad god netko podijeli neko iskustvo o dobru koje je Bog učinio za njih i unutar njih, nekolicina komentatora biti vrlo brza u citiranju nekog djela Evanđelja po sv. Mateju 6, 1-5 , zanemarivši pri tome isto tako citat iz Evanđelja po sv. Mateju 5,16! Te stvari objavljujem ne zbog pohvala ili zato što mislim kako sam sveta, već zato što se sjećam snažnog utjecaja na mene čak i dok sam još živjela svjetovnim načinom života, kada sam vidjela stvarne žene u čednoj odjeći. Ako osobno mogu biti takav primjer jednoj drugoj ženi, bez pada u grijeh duhovne oholosti (znam kako se moram moliti za poniznost svaki dan), to posebno vrijedi u današnjem svijetu u kojem primjeri čednosti gotovo i ne postoje.

Ovakve vrste negativnih komentara slijede uobičajenu ideju kako unutarnja raspoloživost prema čednosti ne samo što je odvojena od vanjskog dokaza te kreposti, nego je na neki način poništava! Upravo suprotno, čednost srca i ponašanja međusobno su povezani s čednošću u odijevanju. Sveti Jeronim veliki podučavatelj Sv. Pisma i Crkveni Naučitelj jednom je savjetovao mladu udovicu u pismu kako "moramo govoriti onako kako smo odjeveni ili se odijevati onako kako govorimo." Zašto trebamo jedno ispovijedati, a drugo provoditi? "Jezik govori o čistoći, ali ostatak tijela otkriva razuzdanost" (Pismo 54, broj 7).

Nedavno sam pisala o temi čednosti i njezinim mjerilima objavivši na Facebooku "[…] odabir isključivog nošenja suknji i haljina je odluka koju bi voljela da sam donijela ranije. Bila sam toliko uplašena što će ljudi misliti da sam bila zadovoljna ignoriranjem Boga pri tome uvjeravajući svoje srce  i spominjući odluku kao 'odabir koji je protivan prevladavajućoj kulturi'." Nije trebalo dugo ženi s portala Patheos Catholic da podijeli post na svojoj stranici, što je potaklo desetak negativnih komentara, a mnogi od njih su bili vrlo oštri napadi na mene osobno. Problem, koliko mogu utvrditi iz riječi komentatora, nije bio taj što sam odabrala nositi samo suknje i haljine, što sam ih fotografirala, ili što sam osobno osjećala kao da me je Bog pozvao i kako je to bilo najbolje za mene, nego što sam se usudila čak i nagovijestiti ideju kako je "moj put" iznad svih ostalih jednako valjanih puteva do čednosti koje su odabrale druge žene.

Objektivna mjerila čednosti

To isto prihvaćanje relativizma kao neke vrste dogme vidimo i u mnogim drugim područjima katoličkog života i čednost nije iznimka. Velika je većina katolika danas, svjesno ili ne, prihvatila ideju kako ne postoji objektivno mjerilo čednosti koji je moralno obvezujuća norma za muškarce i žene, čak i kada ih se poziva na više mjerilo od onoga koje je trenutno prihvaćeno. Međutim, izuzevši onu vrstu "katolika" koji misle kako su izgled i odjeća prikladni za "paradu ponosa" prihvatljivi na svetoj Misi, čak bi i oni  progresivniji među nama trebali priznali kako negdje ipak mora postojati granica pristojnosti. Drugim riječima, većina na sreću prepoznaje kako su određeni modni izbori objektivno neprihvatljivi (mada neki dokazuju suprotno), ali čini se kako ih je vrlo malo spremno postaviti pitanje: "Kako Bog želi da se odijevam?"

Sve mi je to još više razočaravajuće jer mnogi "konzervativni" katolici, oni koji bi sigurno mislili kako je nošenje kratkih hlača i kratkih top majica na svetoj Misi vrlo neprikladno, očito ne žele razmotriti ovo osnovno pitanje. Ovdje zapravo dolazi do velike rasprave. Ovakvi katolici žele da ljudi poput mene dostave vjerodostojne, obvezujuće dokumente koji dokazuju kako su "moja" mjerila čednosti ispravna, ali ne pružaju isti takav dokaz za svoje vlastite tvrdnje. Prema njihovim vlastitim pogledima o tome što se postavlja na razinu obvezujućeg crkvenog učenja, kako onda znaju da je neprihvatljivo nositi kratke hlače i majice na svetoj Misi?

Zasigurno će navesti katekizam Katoličke crkve (CCC) koji je objavio papa Ivan Pavao II (vjerovatno nesvjesni da katekizmi nisu nezabludivi) koji uključuje redak: "Skromnost štiti intimna središta osobe. To znači odbiti otkrivanje onoga što bi trebalo ostati skriveno(CCC, br. 2521)." Pa tko može reći kako kratke kratke hlače i top majica koje tehnički pokrivaju očigledna "intimne dijelove" osobe, nisu čedni? Mnogi "konzervativni" katolici s pravom su sablažnjeni kad vide popularnu katoličku obraćenicu i YouTubericu Lizzie Reezay, u obrani modne revije Victoria's Secret, na osnovu toga kako je "čednost stvar neke kulture" (tj. potpuno subjektivna stvar) međutim njihovi pogledi o čednosti se razlikuju od njezinih samo u stupnju, a ne i u vrsti. Stvarnost je kako su današnja popularna mjerila za ono što je "čedno" – (ista mjerila koje sam i ja primjenjivala) - u potpunosti utemeljeni i povezani sa današnjim sve ekstremnijim trendovima odijevanja. Drugim riječima, oni su po definiciji subjektivni i nisu vezani ni za jednu određenu normu čednosti. Gospa iz Fatime, s druge strane, jasno je dala do znanja Jacinti Marto, najmlađoj od troje djece, kako je čednost nešto objektivno i nepromjenjivo o čemu svjedoče sljedeće riječi Jacinte jednom od njezinih njegovateljica prije njezine smrti 1920. godine:

"Draga moja majko [Godinho], grijesi koji odvode većinu duša u pakao su grijesi tijela. Uvesti će se određena moda koja će jako vrijeđati našeg Gospodina. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti ovu modu. Crkva nema mode; Naš Gospodin je uvijek isti. "

Mjerodavni izvori o standardima skromnosti

Uobičajeno je kod rasprave o čednosti od onih sa suprotne strane da traže općeniti, nepogrešivi i na taj način obvezujući popis onoga što se smatra čednim, a što ne. S vremena na vrijeme nailazim na kolegice tradicionalne katoličke žene koje vjeruju kako ispunjavaju tom zahtjevu stavljajući link na dokument "Marijanska načela", dokument koji je objavio papa Pio XI, međutim to su najčešće loše dizajnirane osobne stranica koje ne izgledaju vjerodostojno i koje u nekim slučajevima dodaju svoje riječi kao riječi kardinala koji je dokument odobrio. Iako je istina kako je istina uvijek istina čak i ako je loše predstavljena, a također je istina kako su ove smjernice izvrsne, moramo biti oprezni da se ne pokušavamo pretjerano dokazivati kako ne bismo u potpunosti izgubili duhovnu stranu pravila, odnosno ispravnih katoličkih načela koja se odnose na razlikovanja čedne odjeće. Međutim, kako je navedeno, ovaj dokument je vjerovatno najspecifičniji oblik uputa koje je Crkva ikad dala po tom pitanju, tako da to nije nešto što bismo trebali odbaciti kao nedostojno naše poslušnosti prema savjesti.

Važno je napomenuti kako postoje neki elementi čednog odijevanja koji su povezani s nekim okolnostima i faktorima i da oni su koji raspravljaju s članovima marijanskog pokreta čednosti u pravu u vezi toga da Crkva nije definitivno odredila da haljina uvijek mora doprijeti do gležnja, ili da se rukavi uvijek moraju protezati do zgloba ruku, ili da je kada žene nose bilo koji oblik hlača intrinzično zlo u svim okolnostima. Na primjer, upravo dokumenti koji se rabe u korist marijanskog pokreta skromnosti, često "proturiječe" jedni drugima u pogledu stvari poput mogu li rukavi biti četvrt dužine ruku ili moraju prijeći lakat. U svjetlu ispravnih načela, ove razlike uopće ne predstavljaju proturječnost, ali u želji obrane objektivnih mjerila govore o opasnostima na način što spominju neke sitne nedostatke ili nijanse.

U izdanju "Catholic Family News" iz svibnja 2019. pisala sam o modernim problemima vezanim oko tzv. "prirodnog planiranja obitelji" ("Natural Family Planning") (naime, radi se o ideji kako ga je prihvatljivo koristiti iz bilo kojeg razloga unutar braka) i susretala sam se s vrlo sličnim prigovorima. U obje rasprave nalazimo isti očigledan nedostatak obvezujućih crkvenih naučiteljskih dokumenata koji se odnose na neke pojedinosti. U obje rasprave razlog je isti: tijekom razdoblja u kojem su se papa i biskupi još uvijek brinuli o vodstvu duša, ove važne teme koje se danas propovijedaju bile su toliko strane kršćanskim osjećajima da ih je jedva bilo potrebno spomenuti. Najblaže rečeno, nebitno je što Crkva nikad nije objavila dokument u kojem izričito osuđuje uobičajeno nošenje hlača od strane žena. Čak i ostavljajući po strani implicitni zaključak učenja u dokumentu "Marijanska načela čednosti" (spomenutog gore), čini mi se očitim kako bi u svjetlu nepromjenjivih moralnih načela, zdravog razuma i prirodnog zakon, nošenje hlača (bez možda nekog vrlo ozbiljnog razloga) bilo nezamislivo za naše prabake. Kako bismo to razumjeli u ovom zbunjujuće doba, moramo prvo pogledati razlog zašto je čednost propisana božanskom odredbom.

Razlozi za čednost

Danas je popularno izjavljivati kako je svrha čednosti u odijevanju isključivo očuvanje osobnog dostojanstva pred Bogom i unutar društva. Iako je to vrlo dobar razlog za pravilno odijevanje to nije jedini razlog. Zbog ljubavi prema bližnjemu imamo moralnu obvezu oblačiti se tako da namjerno ili zbog nemara ne damo drugima povod za grijeh. Kao što je papa Pio XII. u okružnom pismu napisanom za ženske organizacije u Italiji (citirano ovdje), " dobro naše duše važnije je od dobrobiti našeg tijela; i mi moramo dati prednost duhovnoj dobrobiti bližnjega pred našim tjelesnim ugodnostima. Ako određena haljina predstavlja tešku i neposrednu priliku za grijeh i ugrožava spas vaše duše i drugih, vaša je dužnost odustati od nje. "

Sveti Ivan Zlatousti, još jedan crkveni naučitelj iz četvrtog stoljeća (poput sv. Jeronima), propovijedao je o ozbiljnoj potrebi obuzdavanja pogleda u smislu riječi koje je naš Gospodin izgovorio u zabrani pogleda s požudom (Matej 5; 27-30). Istovremeno, iako ne oklijeva potvrditi važnost pristojnog odijevanja žena, izjavljuje "naravno, ukoliko se žena dotjera, i privlači sve poglede na sebe koje susretne na svom putu iako ne navede na grijeh prolaznika, nju prima krajnju kaznu: jer je zamiješala otrov, pripremila je otrov iako ga nije ponudila šalicu" (17. Propovijed  o evanđelju po Mateju, br. 2). Mogli bismo ukazati na mnogo sličnih citata svetaca i papa, a nevažna je činjenica kako nisu objavljeni kao službeni dekret. Redovno i opće učiteljstvo Katoličke Crkve uvijek je naučavalo kako je navođenje čovjeka na grijeh nepristojnim odijevanjem samo po sebi grešno, a u mnogim slučajevima smrtno grešno.

Iako je čednost obvezna i za muškarce i žene, prema mome iskustvu žene posebno smatraju ovaj nauk "tvrdim govorom". Muškarci često griješe protiv kreposti u čednosti u današnje doba, ali moje je iskreno mišljenje kako žene to čine češće i ozbiljnije posebno zbog bioloških razlika između muškaraca i žena u reagiranju na vizualne podražaje. U današnje vrijeme većina žena, pa čak i pobožnih kršćanskih žena, slijedi vrlo moderne ideje o tome kako je Bog stvorio muškarce i žene. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje kada općenito ispitamo povijest feminizma i zabilježimo načine na koje su promjene u ženskom odijevanju bile dio šireg ideološkog izokretanja naravnih rodnih uloga.

Rasprava o hlačama

Ovdje "pitanje hlača" pronalazi stvarni kontekst. Svatko tko se ikad usudio javno izjaviti kako hlače nisu prikladan način odijevanja kod žena (a kamoli tek izravno reći kako ih je grešno nositi!) zna kako to izaziva više bijesa nego što bi obrana Inkvizicije ikad mogla! U potpunosti se slažem s ovom trenutno kontroverznom pozicijom, ali uzimajući općenito model Marijine čednosti, često je vrlo lako iznijeti istinske argumente, ali koji i dalje propuštaju srž problema. U dokumentu iz 1960. godine pod naslovom "Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena" kardinal Giuseppe Siri s pravom je napomenuo kako neke ženske hlače prekrivaju više od nekih stilova suknji i haljina. Međutim, kardinal dalje tvrdi kako je to "jedan drugi vid pitanja žena koje nose muške hlače čini nam se najozbiljniji”.

Čitav dokument vrijedi pročitati više kao proročki, primjećujući načine na koje je ovaj navodno ravnopravni i koristan pomak u ženskom odijevanju uticao na njenu psihologiju, odnose s muškarcima i dostojanstvo u očima djece. Posebno treba spomenuti ovaj odlomak:

"Pravo rečeno, motiv koji žene tjera da nose mušku odjeću je uvijek taj da imitiraju, da se natječu s muškarcem, koji se smatra jačim, manje vezanim, više nezavisnim. Ta motivacija jasno pokazuje da je odijevanje muške odjeće vizualno pomagalo u stvaranju mentalnog stava da se 'bude kao muškarac'. Drugo, otkad su ljudi ljudi, odjeća koju osoba nosi zahtijeva, nameće i mijenja geste, stavove i ponašanje te osobe, tako da počevši od toga da se samo oblači izvana, odjeća počinje nametati posebno gledište iznutra."

U svjetlu kardinalovih riječi postavlja se jedno važno pitanje: Tko je započeo smjer nošenja hlača kod žena u kršćanskim društvima? Ne treba čuditi kako su to bile feminističke aktivistice, uključujući takva velika imena kao što su Susan B. Anthony i Cady Elizabeth Stanton, koje su se prve počele odijevati u hlače. Ove rane zagovornice nošenja hlača kod žene bile su bez ikakvih dvojbi u svom uvjerenju kako žene ne nose hlače u smislu jednostavno estetskog ukusa ili kao nešto ugodno, već kao dio svog općenitog nastojanja u stvaranju veće 'jednakosti i ravnopravnosti' u društvu.  Drugim riječima nošenjem hlača započeo je izravni napad na naravne rodne uloge. Koliko god bi se neke osobe trudile oko toga u pokušaju da dokažu kako žene koje nose hlače zapravo ne proturiječe Ponovljenom zakonu 22, 5, u smislu dubokog utjecaja koji je ova jednostavna promjena načina odijevanja imala u modernom društvu ipak se čini kako su ove riječi Svetoga Pisma jednako važne i uvjerljive danas kao i u vrijeme kada su napisane.

Zaključak - nasljedujte našu Gospu

U malo poznatom, ali izvrsnom obraćanju iz 1957., pod naslovom 'Moralni problemi u modnom dizajnu', papa Pio XII zaključio je svoje primjedbe s ovim hrabrim riječima: "Često se kaže, gotovo s pasivnim pomirenjem kako moda odražava običaje ljudi. Ali bilo bi preciznije i mnogo korisnije reći da oni izražavaju odluku i moralni smjer kojim nacija namjerava krenuti: ili će doživjeti  brodolom uništena u raskalašenosti ili će se održati na razini na koju ju je podigla religija i civilizacija."

Možda umjesto da se pitamo koliko daleko možemo ići, a da ne kršimo običaje u čednosti, bismo se trebali pitati kako se možemo odijevati na način koji jača cijelo društvo dovodeći ga na višu razinu kršćanske kreposti. Kao vjerni katolici naši uzori ponašanja ne bi smjeli biti odabrani prema  slavnim osobama svijeta koji se stalno mijenja već svecima koji su slavili Boga u svojim tijelima (1 Korinćanima 6,20) i sada su s Njim vječno u Nebo. Koji je bolji način kako svijet približiti Kristu nego staviti sebe kao slugu u ruke one koja je donijela Krista na svijet?

Blažena Djevica Marija je Mjerilo čednost i iako nam je Crkva dajući nam Gospu kao uzor dala pouzdane i potrebne smjernice nikada ne smijemo zaboraviti kako je Gospa osoba, a ne neki običan popis dužine poruba i preporučenih tkanina. Odijevala se savršenom čednošću, koja je bila odraz savršenstva unutarnje kreposti čednosti u njenoj duši. Ona sigurno nije nosila hlače niti je osjećala potrebu da nosi hlače, s obzirom na njeno ponašanje ili čak njeno unutarnje raspoloženje. Unatoč tome što je Kraljica Majka Krista Kralja u potpunoj se ljubavi i poniznosti podredila svome mužu stolaru svetom Josipu.

Moj glavni razlog u odabiru nošenja isključivo haljina i suknji je jednostavan: Ako je to bilo dovoljno dobro Majci Božjoj, čast mi je nasljedovati je.

četvrtak, 6. veljače 2020.

Spolnost i brak - prema vizijama blažene Anne Catherine Emmerich



"Nakon svog dolaska kući (iz Jeruzalema nakon što je Marija tamo začeta), Joakim i Ana su svima pričali o milosrđu Božjem s osjećajem radosti i pobožnosti. Otada su živjeli u savršenoj uzdržljivosti i u velikom strahu Božjem. U to vrijeme sam primila poduku o tome kako snažno utječe na djecu čistoća, uzdržljivost i mrtvljenje roditelja." (1.knjiga, str. 138.)

"Podučavao je žene o braku pokušavajući im utuviti u glave čednost i uzdržljivost. Prosuđivao je degeneriranost ljudi u tom mjestu i žalosno stanje djece, posljedica nezakonitih veza tako uobičajenih među njima. Govorio je o udjelu roditelja u pokvarenosti njihove djece i zaustavljanju zla pokorom, zadovoljštinom i drugim rođenjem u krštenju." (1. knjiga, str. 463)

"Na kraju svadbe, mladoženja je došao i razgovarao vrlo ponizno s Njim na samo. Rekao je kako osjeća da je sad umro svim tjelesnim željama i da, ako njegova mlada pristane, da bi prigrlio život u uzdržljivosti. I mlada je potražila Isusa na samo i izrazila mu istu želju te ih je Isus pozvao oboje k sebi. Govorio im je o braku, o tome kako je čistoća ugodna Bogu i o stostrukim plodovima duha. Spomenuo se mnogih proroka i svetaca koji su živjeli u čistoći, koji su prikazivali svoje tijelo kao žrtvu nebeskom Ocu. Tako su osvojili mnoge duše, zadobili ih kao svoju brojnu duhovnu djecu i stekli sebi brojno i sveto nasljeđe. Isus je sve to govorio u prispodobama o sjetvi i žetvi. Mladi par je položio zavjet čistoće kojim su se obvezali živjeti kao brat i sestra iduće tri godine. Zatim su kleknuli pred Isusa, a On ih je blagoslovio." (2. knjiga, str. 58)

"Isus je otišao u prenoćište koje je pripadalo poganima... Primljen je s velikom poniznošću i ljubavlju. Podučio ih je o pozivu pogana, govoreći im da je sada došao onima koje Izraelci nisu pobijedili... nikada nisam čula da govori poganima o obrezanju, ali uvijek je inzistirao na uzdržljivosti i obvezi da imaju samo jednu ženu." (2. knjiga, str. 336)

"Naučavao je uzastopce nekoliko grupa muškaraca i žena, koristeći svakakve usporedbe. Njegova tema bila je brak o kojem je govorio na vrlo lijep i duboko znakovit način. Počeo je govoreći da je u ljudskoj naravi mnogo zla pomiješano s dobrim, ali da molitvom i samoodricanjem to dvoje mora biti razdvojeno i zlo zauzdano. Onaj koji slijedi svoje nezauzdane strasti čini zlo. Naša nas djela slijede i ona će jednog dana ustati protiv svojih počinitelja. Naše tijelo je slika Stvoritelja, ali Sotona nastoji uništiti tu sliku u nama. Sve što je prekomjerno donosi sa sobom grijeh i bolest, postaje deformiranost i odvratnost. Isus je poticao svoje slušatelje na čistoću, umjerenost i molitvu. Uzdržljivost, molitva i disciplina su proizvele svece i proroke. Isus je sve to oslikao u usporedbama referirajući se na sijanje zrna, na uklanjanje kamenja i korova iz polja, na zemljište na ugaru i na blagoslov Božji na zemlju koja je pravedno stečena. Govoreći o bračnom staležu, uzeo je usporedbe od sadnje vinove loze i obrezivanju grana. Govorio je o plemenitom potomstvu, pobožnim obiteljima, unaprijeđenim vinogradima, o uzvišenim i oplemenjenim rasama. Govorio je o patrijarhu Abrahamu, o njegovoj svetosti i savezu zaključenom s Bogom obrezanjem i rekao da su njegovi potomci upali u rasulo upuštanjem u neobuzdane strasti i svojim čestim brakovima s poganima." (3. knjiga, str. 312.)

"Isus je naučavao o Padu, o kvarenju Adama i Eve, o Obećanju, o degeneriranosti muškaraca u divljake, o odvajanju manje iskvarenih, o straži postavljenoj nad brakom da se prenose kreposti i milosti s oca na sina, o posvećivanju braka držanjem božanskog zakona, umjerenosti i uzdržljivosti. Na taj način, Isus se obratio mladoj i mladoženji. Da bi oslikao bit, govorio je o određenom stablu na otoku koje može biti oplođeno čak i od stabala koja su udaljena od njega, da, čak i preko mora, te je izgovorio sljedeće riječi: 'Na isti način mogu nada, povjerenje u Boga, želja za spasenjem, poniznost i čistoća postati na neki način majka ispunjenja Obećanja.' To je navelo Isusa da se dotakne otajstva posvećenja braka, u smislu da simbolizira vezu između Utješitelja Izraela i Njegove Crkve. Nazivao je brak velikim otajstvom." (3. knjiga, str. 388. - 389.)

"Nakon što je poslušao i opomenuo grješnike pojedinačno, Isus im je naredio da mu pošalju svoje žene. Kada su došle, svakoj je posebno ispričao o pokajanju njezinog muža, potaknuo ih na iskreno oproštenje i potpun zaborav prošlosti te ih pozvao da opozovu prokletstvo koje su zazvale. Ako se, rekao im je, ne budu ponašale iskreno u toj okolnosti, krivica za ponovljeni prekršaj njihovih muževa pasti na njih. Žene su plakale i zahvaljivale i sve obećavale. Isus je odmah pomirio nekoliko tih parova taj isti dan. Tražio je da dođu pred Njega, ponovno ih preispitivao i kao što je običaj u obredu sklapanja braka, sklopio im ruke, prekrio ih maramom i blagoslovio. Žena jednog od nevjernih muževa svečano je povukla prokletstvo koje je izgovorila nad nezakonitom djecom. Majka malih jadničaka, koje su odgajali Židovi u sirotištu, bila je poganka. Stojeći pred Isusom, povrijeđena supruga, ali koja je sada oprostila, stala je prekrštenih ruku sa svojim mužem iznad glava te djece, opozvala prokletstvo te ih blagoslovila. Isus je odredio onima krivima za preljub kao pokoru davanje milostinje, držanje posta, uzdržljivost i molitvu. Onaj koji je sagriješio s pogankom bio je posve transformiran." (3. knjiga, str. 406.)

"Isus ih je upozorio na isti način protiv takvih brakova s poganima kao i na one u kojima su obje strane ravnodušne prema vjeri, koji se sklapaju radi imovine i novca, veće slobode ili zadovoljavanja strasti." (3. knjiga, str. 408.)

"Isus ih je podučavao u prispodobama, ali se sjećam ovih riječi Njegova govora: 'Oni koji kažu da su čisti, ali jedu i piju samo ono što udovoljava njihovim apetitima su poput onih koji pokušavaju ugasiti vatru suhim drvom." (3. knjiga, str. 470)

"Isus je dao još jednu poduku o braku... u braku ne bi trebalo biti pitanja o senzulnom zadovoljavanju, već samo o pokori i mrtvljenju, stalnom strahu, neprestanoj borbi protiv grijeha i grješnih želja, a ta se borba najbolje vodi molitvom i pobjedom nad samim sobom. Takve borbe protiv sebe, takve pobjede nad sobom, osiguravaju slične pobjede i djeci." (3. knjiga, str. 504.)

"Zatim je opet naučavao o braku i to vrlo opširno. Rekao je da ako oženjeni budu živjeli zajedno čedno i čisto, ako će prepoznati svoje stanje kao pokorničko stanje da će onda voditi svoju djecu putem spasenje, da njihovo stanje neće biti sredstvo odvraćanja duša od njihovog cilja, već ono koje će dati bogatu žetvu za one stanove u kući Njegova Oca." (3. knjiga, str. 506.)

"Poduka se opet okrenula braku, koji, Isus je rekao, može proizvesti čisto slatko voće samo kad se čuva samokontrolom, mrtvljenjem i umjerenošću sjedinjenima s patnjom i trudom." (3. knjiga, str. 509.)

"Rekao je da moraju biti spremni žrtvovati se za Boga i bližnjega." (3. knjiga, str. 511.)

"On je rekao: 'Ti si dopustio da tvoje srce pokreće ljepota tvoje supruge! Ali zamisli kako je važna ljepota duše, kada Bog šalje svoga Sina na zemlju da bi spasio duše žrtvujući svoje Tijelo! Tko služi tijelu, ne služi duši. Ljepota raspiruje požudu, a požuda kvari dušu. Neobuzdanost je poput puzajuće biljke koja guši i uništava pšenicu i vinovu lozu.'" (3. knjiga, str. 514. - 515.)

"Isus je još jednom govorio o dužnostima bračnog staleža... Pokušao im je utuviti u glavu držanje čednosti i čistoće, naredio im da u svim svojim djelima paze na čistoću nakane, poticao ih je na molitvu i samoodricanje i strogo zapovijedao savršenu uzdržljivost nakon začeća." (3. knjiga str. 515.-516.)

"Isus im je objasnio da oni koji uživaju na zemlji trebaju položiti račun o tome poslije i da je ovaj život život pokore." (3. knjiga, str. 540.)