petak, 29. srpnja 2016.

Propovijed bl. Alojzija Stepinca: Krepost i povreda stidljivosti (6. zapovijed)

Dragi vjernici!
Sveto pismo nam pripovijeda, kako je patrijarh Noa, kad su opale vode nakon općeg potopa, zasadio
vinograd. Kad mu je on prvi put rodio i on pio vino, opio se jer nije poznavao opojne snage vina. U takvom stanju ležao je otkriven u šatoru svojemu. Njegov sin Ham promatrao je golotinju oca svojega i kazao to ostaloj dvojici braće. A Sem i Jafet, braća njegova, uzeše obojica sa ramena plašt, stupiše natraške u šator i pokriše njim golotinju oca svojega, lice je njegovo bilo pritom natrag okrenuto, tako da ne vidješe golotinje oca svojega. A kad se Noa otrijeznio od vina i doznao što mu je bio učinio najmlađi njegov sin Ham, povika:
"Proklet da je Kanaan! Neka je najniži sluga braći svojoj!" Potom nastavi: "Blagoslovljen da je Gospod, Bog Semov!
Kanaan neka je njegov sluga! Neka raširi Bog Jafeta; neka prebiva u šatorima Semovim! Kanaan neka mu je sluga!" (Post 9:20-27)
Očito je, da je Ham učinio ružnu stvar, kad ga je otac prokleo. Isto tako je očito, da su Sem i Jafet učinili lijepu stvar, kad ih je otac blagoslovio. Ham se ogriješio o šestu zapovijed Božju, i zato ga je stiglo očevo prokletstvo. Sem i Jafet poštivali su šestu zapovijed Božju i zato ih je stigao blagoslov očev.
1. Što nam dakle zabranjuje Gospod Bog u šestoj zapovijedi? Zabranjuje nam sve što bi moglo povrijediti našu ili tuđu nevinost. Tu su u prvom redu misli i želje koje vode do nečistih čina, i zato su i zabranjene. Samo se po sebi razumije da nečiste misli i želje nisu nikakav grijeh, dok čovjek svojevoljno na njih ne pristane.Čim na njih svojevoljno pristane, čovjek griješi i vrijeđa Boga. Da to nije prazna riječ, dovoljno je sjetiti se riječi božanskog Spasitelja u propovijedi na gori blaženstava:
"Čuli ste, da je bilo kazano: Ne čini preljuba! A Ja vam kažem: Svaki, koji pogleda na ženu požudno, već je u srcu svojemu učinio s njom preljub." (Mt 5:27-28)
Grješna je dakle misao i želja pred Bogom grješna kao i sam čin. I zato ju valja odmah odbiti kad se pojavi, jer inače se može brzo zapaliti plamen, koji se ne da više ugasiti. Čovjek koji se poigrava nečistim mislima i željama sličan je čovjeku koji se poigrava zmijom ljuticom, i onda biva smrtonosno ugrižen. Nijedan se pametan čovjek ne igra zmijom, nego joj nogom smrvi glavu čim ju opazi, sudeći da je bolje da je on ubije negoli ona njega. Najbolje će pak čovjek odbiti grješnu misao i želju, ako se odmah obrati molitvom Bogu i Majci Božjoj, kraljici čistoće. A ako nam Bog u šestoj zapovijedi strogo zabranjuje nečiste misli, razumljivo je da nam zabranjuje i besramne riječi, koje vrijeđaju čistoću. Loš je znak za čovjeka, koji se usuđuje voditi besramne razgovore. To je očiti znak da njegov život nije u redu, jer iz punine srca govore usta. Takav je čovjek sličan ubojici, a možda koji put i gori od njega, jer obični ubojica ubija tijelo, a besramnim riječima znade ubiti i tijelo i dušu, ako i ne možda u jedan mah. Tu se mogu primijeniti riječi Svetoga pisma u knjizi mudrog Siraha: "Od oštrice mača pali su već mnogi, ali ih je još više palo od jezika." (Sir 28:18)
Kad nam Bog zabranjuje besramne riječi u šestoj zapovijedi, zabranjuje nam dakako i djela. A tu ima mnogo vrsta takovih djela. Bolje bi bilo o njima uopće ne govoriti, jer, kako veli sveti Franjo Saleški, krepost čistoće zaprlja se već time što se spominje nečistoća. Ali kad Sveto pismo tako često upozorava da se čuvamo grijeha nečistoće, mora i Crkva o njemu govoriti, da svoju djecu spasi od propasti, u koju je vode grijesi nečistoće. Djelom dakle mogu sagriješiti oni koji još nisu oženjeni. Djelom mogu sagriješiti oženjeni. Djelom mogu sagriješiti rođaci. Djelom mogu sagriješiti ljudi i protiv naravi. Dakako da težina grijeha nije uvijek ista, jer teže griješe oni koji počinjaju preljub negoli obični bludnici. Teže griješe oni, koji su međusobno u rodu. Teže griješe oni, koji griješe protiv naravi, kao što su činili besramni stanovnici Sodome i Gomore.
Bog nam zabranjuje i besramne poglede. Oči su naime naša vrata, kroz koja grijeh ulazi u dušu, a
s grijehom i smrt duše. Tu bi se mogle primijeniti riječi svetoga Jeremije, proroka, koji tuguje nad
propašću Judinom: "Kroz prozore se pope smrt, prodrije u dvorove naše, pomori djecu na ulici, mladež s trga!" (Jr 9:20) To se doslovno ispunilo na Sihemu, sinu Hemorovom, koji je požudno promatrao kćer Jakovljevu Dinu, silovao ju, a onda bio ubijen od braće njezine za osvetu, zbog sramote koju je nanio sestri njihovoj. To se doslovno ispunilo na Holofernu, koji je požudno gledao svetu udovicu Juditu, a onda mu pijanom bila odrubljena glava, prije nego je dospio osramotiti ju. A tko će izbrojiti tisuće i tisuće žrtava koje je pogled nečisti doveo do propasti i vremenite i vječne. Zato su razumljive riječi božanskoga Spasitelja kad je onako oštro osudio besramne poglede u propovijedi na gori blaženstava, a onda dodao: "Ako te dakle sablažnjava oko tvoje desno, iskopaj ga i baci ga od sebe! Jer bolje je za te, da propadne jedan od udova tvojih, negoli da se sve tijelo tvoje baci u pakao." (Mt 5:29) Oko je istina dragocjeni dar Božji, i njega se lišiti nije mala stvar. Ali ako ono stavlja u pogibao spas naše duše kad luta  po nedozvoljenim besramnim stvarima, onda je bolje da izgubimo ne samo jedno nego oba oka, pa i sam tjelesni život, negoli da izgubimo zauvijek dušu zbog grijeha nečistoće.
Bog nam u ovoj zapovijedi zabranjuje i sve drugo što podžiže čovjeka na grijeh nečistoće. A tu sigurno spadaju besramne predstave u kinima i kazalištima. One mogu čovjeku naškoditi puno više negoli i sami obični besramni razgovori. Tko će izbrojiti žrtve, koje su izgubile duše radi prisustvovanja nemoralnim predstavama.
Pod šestu zapovijed Božju sigurno spadaju i nemoralne knjige i spisi uopće svake vrste, koji se izruguju čistoći. Tek Sudnji dan će pokazati, koliko je duša propalo radi čitanja besramnih romana, knjiga, novina, časopisa. One su opasnije zbog toga, jer su čovjeku svaki čas pri ruci, i što često hine pristojnost i brigu za čovjeka, a raspaljuju strasti poput ognja. Misleći na zle romane i sam je Rousseau morao priznati: "Djevojka koja je čista, nije nikada čitala romane."
Pod šestu zapovijed Božju spada i nedolično odijelo. Već je sveti Bernardo opat primijetio:
"Nedolično odjevene osobe oruđe su đavla. Vrag se služi njima da duše surva u propast. " Kad dakle ide ulicom djevojka ili žena u nečednoj nošnji, onda sama svjedoči, da joj je mjesto među bludnicama, a ne među pristojnim djevojkama ili ženama, jer da joj je nutrina čista, ne bi se nikada drznula stupiti na ulicu s nečednom nošnjom. Osobe kojima je odijelo najvažnija stvar, kaže sveti Ciprijan, dokazuju da im je krepost najzadnja stvar. Zato je sveti Pavao apostol, gledajući razvratnost svoga vremena, upućivao kršćanske žene i djevojke na drugi nakit, koji jedini ima pravu vrijednost: " Tako i žene", kaže apostol, "u pristojnom odijelu, sa stidom i čednošću se kite, ne pletenicama, ni zlatom, ili biserom ili haljinama skupocjenim. Nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama koje se obećavaju pobožnosti." (1Tim 2:9-10)
Šestu zapovijed dao je Gospod Bog u najvećem interesu roda ljudskoga, jer grijesi nečistoće doveli bi brzo do propasti čitavo čovječanstvo. Zato znade Gospod Bog strahovito kazniti nečiste grijehe, da oštre kazne posluže za opomenu drugima, da ne padnu. Tako je Bog istrijebio sve suvremenike Noe zbog grijeha nečistoće općim potopom. Tako je Bog istrijebio Sodomu i Gomoru i susjedna tri
grada ognjem i sumporom zbog neprirodnih nečistih grijeha. I danas je još Mrtvo more, koje je nastalo na onom mjestu, vječni i živi spomen strahote ovoga grada.
Tako je Bog pripustio, da je zbog besramnog grijeha nečistoće u gradu Gabi došlo do takvog pokolja među plemenom Benjaminovaca i ostalih izraelskih plemena, da je izginulo u boju više od devedeset tisuća ljudi. Tako je Bog pripustio, da je zbog grijeha nečistoće na poljanama moapskim palo u jednom danu dvadeset i tri tisuće Izraelaca. Ona dva luda starca u Babilonu, koji su htjeli navesti na grijeh čistu Suzanu, bila su zasuta kamenjem zbog svoje opačine. Ali što da duljimo. Šestu je zapovijed Božju dao Bog
u najvećem interesu ljudskog roda, i zato grijesi protiv ove zapovijedi vode neraskajanog prekršitelja u vremenitu, a i vječnu propast u paklu.

utorak, 26. srpnja 2016.

Bitka za čistoću

Problem broj jedan s kojim se muškarci suočavaju i koji uništava dušu je napad na seksualnu čistoću. Nečednost je sveprisutna, pornografija lako dostupna, a svaki oblik medija, uključujući i reklame, ispunjen je seksualiziranim slikama. Mogao bih citirati svakakve šokantne statistike koje pokazuju povećanje stope ovisnosti o pornografiji, broj seksualiziranih slika koje tinejđeri vide do 18. godine i još puno više toga. Ali mislim da to ne trebam raditi. Svi znamo da je to problem s kojim se muškarci bore, sada više nego ikada u našoj izopačenoj kulturi.
Ja kratko želim prodiskutirati o tom problemu i zatim ponuditi neka pravila za suzbijanje strasti za katoličkog muškarca. Prvo, o teškim stvarima.

SHVATITE OVO OZBILJNO
“Požuda kojoj se odaje postaje navika, a navika kojoj se ne odupire postaje potreba.“ – St. Augustine
Sv. Bernard bacio se u ledeni ribnjak
 da bi sačuvao svoju čistoću
Budući da su moralni standardi danas tako niski, mi smo otupjeli na to koliko su stvari postale loše. Sv. Tereza iz Lisieuxa, koja je živjela na kraju 19. stoljeća, rekla je da njezin otac ne bi dozvolio njoj ili njezinim sestrama da napuste kuću ako su rukavi njihovih haljina bili iznad lakta. A sada, djevojke redovito dolaze na Misu u mini suknjama koje ništa ne prepuštaju mašti.
Samo zato što su standardi čednosti tako nemarno niski, pak, to ne znači da čistoću trebamo shvaćati manje ozbiljno. Čistoća je stvar duhovnog života ili smrti. Dok će vam svijet govoriti da je požuda bezopasna i prirodna, ona se igra s vatrom koja uništava dušu – to je konačna skliska padina, bomba koja samo što nije ekplodirala.
Zabavljanje i samo jedan kratak pogled ili pomisao može vrlo lako dovesti do pretraživanja na internetu u potrazi za pornografijom. Samo jedno malo popuštanje pornografiji može se lako pretvoriti u ovisnost. I prije nego se snađeš, vaš život vam bježi iz ruku i nikada vam nije dovoljno. Dok se ovakvo nešto ne događa svakome, postoji vrlo stvarna opasnost da nastane novi Ariel Castro.
Ukratko, nikad se ne igraj s pornografijom pa čak niti s požudnim mislima. To može uništiti vaš brak, vašu obitelj, vaš duhovni život i naposljetku vas dovesti u pakao.

NE KORISTI ISPRIKE
Muškarci, ja vas izazivam da ne koristite isprike kada se radi o požudi. Da, bez sumnje to je prava borba sačuvati čistoću u suvremenom svijetu. Da, velika većina žena skoro da ne nose ništa na sebi ovih dana, osobito ljeti. Da, pornografija je lako dostupna na vašem „pametnom“ telefonu. Da, skoro svaki film sadrži eksplicitne scene. Ali znate što – to sve nisu opravdane isprike za animiranje požude.
Današnji muškarci konstantno traže kako prebaciti odgovornost i okriviti nekog drugog zbog svojih seksualnih poteškoća. Katolički gospodin, pak, ne koristi isprike. Preuzmi odgovornost, budi muškarac, i ispovjedi svoje grijehe svećeniku kada padneš.

Dobre vijesti
Sv. Franjo valjao se u snijegu
da sačuva svoju čistoću

Sada kada sam vas dotukao, da se tako izrazim, imam dobre vijesti. A to je da postoji velika razlika između pogleda i požude. Dok je ideal savršeni nadzor nad svojim očima, to je nešto što moramo s vremenom naučiti. Dok ne steknete kontrolu nad svojim očima, ne trebate se osjećati krivima što ih privlači koža. Drugim riječima, vrlo je teško spriječiti da naše oči privuče komad kože dok djevojka prolazi u vrlo kratkim hlačicama. Tu je na djelu naša prirodna požuda i ona sama po sebi nije grijeh. Ono što jest grijeh je onaj drugi, pohotan pogled – onaj svojevoljni izbor da se upusti i uživa u grješnim mislima.
Osim buljenja u pod (koji je možda sasvim dobra ideja ponekad!), skoro je nemoguće nikad ne vidjeti nečednost. Ne smijemo se gristi jer gledamo i vidimo stvari koji bismo željeli da ne vidimo. Nemojte biti preskrupulozni oko toga jer vidite stvari koje ne možete kontrolirati.

Što može pomoći
Dok svi imamo svoj vlastiti duhovni put i metode za borbu s napastima, ovdje je nekoliko prokušanih i testiranih metoda koje su koristili sveci:
1. Bježite  – “U napastima protiv čistoće, duhovni majstori nam savjetuju, da se ne borimo toliko s lošim mislima, već da ih usmjerimo na neki duhovni, ili, barem, na neki neutralni predmet. Korisno je suprotstaviti se drugim lošim mislima licem u lice, ali ne mislima nečistoće.“ – Sv. Alfonz Liguori
2. Molite za milost da budete čisti – “Bog daruje svetu čistoću kada se moli za nju s poniznošću.” – Sv. Josemaria Escriva
3. Budite ponizni – ”Poniznost je jamstvo čistoće. U stvarima čistoće, ne postoji veća opasnost od toga ako se ne bojiš opasnosti. Što se mene tiče, kada vidim čovjeka koji je siguran u sebe i bez straha, ja ga smatram izgubljenim. Manje se brinem za onoga tko ima kušnje i koji im se suprotstavlja tako što izbjegava prilike za grijeh, nego za onoga tko nema kušnje i nije oprezan i ne izbjegava prilike za grijeh. Kada se osoba stavlja u te prilike, govoreći, ja neću pasti, to je gotovo siguran znak da će pasti, i da će ozbiljno povrijediti svoju dušu.“ – Sveti Filip Neri
4. Posvetite se Mariji – To je moj vlastiti prijedlog koji se temelji na životima brojnih različitih svetaca i na mom vlastitom iskustvu. Predajte svoju čistoću Blaženoj Djevici. Molite je da ju sačuva za vas. Kad se probudite ujutro i prije nego navečer idete spavati, molite Zdravo Marijo za čistoću misli i vaših odabira.
5. Budite radikalni“I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga i baci ga od sebe! Bolje ti je s jednim okom ući u život, negoli s dva oka da budeš bačen u oganj pakleni.”- Isus (Jedan primjer iz mog života: ja sam odlučio prestati ići na plažu zbog sveprisutne nečednosti.)

Zaključak
Svaki se čovjek bori s čistoćom i to je danas teže nego ikada u našoj pretjerano seksualiziranoj kulturi. Posljednja stvar oko koje trebamo biti nemarni – to je jednostavno preozbiljna stvar. Radi se doslovno o duhovnom životu ili smrti.
Iako se ne smijemo izluditi do očaja skrupuloznošću, mi moramo težiti čuvati svoju čistoću svime što imamo. Kako ćete se boriti s požudom? Uzimate li je ozbiljno u svom vlastitom životu?
Sam Guzman
Izvor

petak, 22. srpnja 2016.

Koristite li posebne milosti ženidbe?

"Milost ženidbe ostat će u najvećem dijelu neiskorišteni talenat skriven u polju ako supružnici ne upotrebljavaju te nadnaravne moći i ne razvijaju sjeme milosti koje su primili.“ – Papa Pio XII.

Kršćanski brak je sakramenat koji daje mužu i ženi posebnu pomoć da ispune svoje dužnosti u skladu s Božjom voljom.
O. T.E. Tobin, C.SS.R

Velika većina muškaraca i žena pozvana je ostvariti svoje spasenje i posvećenje u braku.

Poziv na svetost
Bračni stalež, kako sveti Pavao objašnjava, u sebi je manje savršen nego djevičanstvo posvećeno Bogu  (1 Kor 7:8-35). Ali to ne znači da su pojedini oženjeni muškarci i žene pozvani da budu manje sveti od svećenika i časnih sestara. Pio XII. je izjavio:

“Svetost života preporuča se ne samo onima posvećenima svećeničkom staležu ili pozvanima određenom božanskom inspiracijom da izreknu redovničke zavjete, već i svima u laičkom staležu...
Očevi i majke obitelji mogu doseći visine svetosti za koje je Isus Krist obećao da ih nikada neće nedostajati u Crkvi.“

Riječi koje je Krist govorio u Svojoj propovijedi na gori upućene su ne samo apostolima, već čitavom mnoštvu koje je bilo pred Njim: “Dakle: Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!“ (Mt 5:48) Taj poziv na svetost trebao je odjekivati kroz stoljeća, čak i oženjenim muškarcima i ženama 20. stoljeća.

Sveti Augustin govori o tome vrlo jasno: “Ne smije se zamišljati da se te riječi našeg Gospodina odnose samo na djevice i neoženjene osobe, na udovice, a ne na žene čiji su muževi živi, na redovnike, a ne na očeve obitelji, na klerike, a ne na laike. Cijela Crkva mora slijediti Isusa Krista sa svim svojim članovima, koji po Učiteljevom primjeru također moraju nositi Njegov križ i slijediti Njegov nauk.“

Savršenstvo po braku

Ako ste u bračnom staležu, pozvani ste biti savršeni u vašem pozivu. Svećenik i redovnik se posvećuju izravno i potpuno ljubavlju i služenjem Kristu; oženjeni muškarac i žena se posvećuju Kristu preko brige za svoju obitelj, a kroz ispunjavanje svojih dužnosti u braku oni vole i služe Kristu.

Muževi i žene nisu pozvani na svetost koja je prikladna redovničkom životu. Većina od njih niti ne sanja da će biti proglašena svetima. Oni su vjerojatno pozvani da budu sveci s malim “s”! Ali postoji dovoljno očeva i majki na liturgijskom kalendaru da ih podsjete da je svetost dostižna. Poslušajte ponovno Pija XII.:

“Svetost u životu se zaista može postići bez posvećene čistoće. Svjedoci tome su mnogi muškarci i žene koje javno časti Crkva, a koji su se kao vjerni supružnici istakli kao primjeri izvrsnih očeva i majki; zaista nije rijetkost naći oženjene ljude koji su najrevniji u svojim nastojanjima prema kršćanskoj savršenosti.“

Sakramenat

Krist, stoga, želi da svaka pojedina oženjena osoba postane sveta. Što to znači u praksi? To znači da koristi sakramentalne milosti ženidbe. Svaki muž i žena pozvani su imitirati Kristov život i kreposti unutar okvira njegovog ili njezinog posebnog poziva. Da bi im dao posebnu pomoć koju trebaju da bi ispunili bračne obveze, Krist je ustanovio sakramenat ženidbe.

Sakramenat je vidljivi znak koji je Krist ustanovio da bi nam dao milost. Prepoznavajući čovjekovu prirodu kao mješavinu tijela i duše, Krist je ustanovio sedam sakramenata, u kojima se koriste vanjske i materijalne stvari koje simboliziraju i proizvode unutarnju milost u duši. Tako, na primjer, u krštenju polijevanje vodom i izgovaranje propisanih riječi simbolizira ispiranje od grijeha i ulijevanje posvećujuće milosti.

U sakramentu ženidbe, vidljivi znak je ugovor po kojem muškarac i žena daju i prihvaćaju jedan drugoga kao muža i ženu. Krist je uzeo prirodnu instituciju braka i učinio je sredstvom dodjeljivanja nadnaravne milosti.

Izvršitelji milosti

Prekrasno je i dirljivo za mladoženju i mladu kada shvate da je kroz sakramenat ženidbe svaki od njih instrument za povećanje milosti Božje u duši onog drugoga. Jer nije svećenik taj, već su muškarac i žena sami ti koji podjeljuju sakramenat ženidbe. Svećenik i dva svjedoka obavezno moraju biti prisutni, jer je ženidba javni čin; ali muž i žena su oni kojima je Krist dao moć da podijele jedan drugome sakramenat.

Za većinu sakramenata svećenik je izvršitelj. Tako, obično je to ruka svećenika koja polijeva vodu na krštenju; to je ruka svećenika koja se uzdiže za sakramentalno odrješenje nad griješnom dušom; to je ruka svećenika koja stavlja euharistijskog Krista na jezik pričesnika. Ali u braku svećenik nije izvršitelj, već samo službeni svjedok ugovora.

Ako ste oženjeni, vi se, stoga, možete sa zahvalnošću i čuđenjem prisjetiti da ste na vaš dan vjenčanja vi bili izravni instrument u Božjim rukama za dodjeljivanje divnog blaga povećanja nadnaravne milosti u duši svoga muža ili žene.

S rukama spojenima pred Božjim svetim oltarom, izgovarali ste riječi vaših bračnih zavjeta:

„Ja, I., uzimam tebe, I., za svoga supruga/suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.“

Tim riječima, ako ste bili u stanju milosti kada ste se oženili, vi ste dali blago ne samo ljudske ljubavi, već i božanske ljubavi, jedno drugome. Vi ste učinili dušu onog drugog još ljepšom u Božjim očima povećavanjem posvećujuće milosti koju ste bili privilegirani podijeliti u sakramentu ženidbe. Riječi vašeg bračnog zavjeta približile su vas ne samo bliže jedno drugome, već također i Bogu.

Simbol božanske ljubavi 

Na taj način Krist je uzdignuo, upotpunio, oplemenio i usavršio vašu ljudsku ljubav. Zaista, kao što to iznosi poslanica svadbene Mise, ljubav mladoženje i mlade je simbol Kristove ljubavi prema Njegovom Mističnom Tijelu, tijelu Crkve:

“Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene, kao što je i Krist, on Spasitelj svega tijela, glava Crkve! Pa kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima! Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju da je posveti, očistivši je riječju u vodenoj kupelji, da privede sebi Crkvu slavnu, bez ljage, bez nabora, bez ičega tomu slična, nego da bude sveta i neporočna. Na isti su način i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko ljubi svoju ženu, ljubi sam sebe. Bez sumnje nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje kao i Krist Crkvu. Mi smo udovi njegova tijela. Zbog toga ostavit će čovjek oca i majku te će prionuti uza svoju ženu, pa će biti dvoje jedno tijelo.“ (Ef 5:22-31)

Živite sakramenat

Sakramenat ženidbe samo počinje na vaš vjenčani dan. Sveti Robert Bellarmin nam govori da na određeni način možemo usporediti brak sa samim Presvetim Sakramentom. Kada svećenik ziba u svojim rukama hostiju kruha, on izgovara sakramentalne riječi samo jednom, ali sam sakramenat, prisutnost Kristova, ostaje toliko dugo dok ostaju prilike kruha. Na isti način, vi izgovarate sakramentalne riječi vaših bračnih zavjeta samo jednom, ali sam sakramenat ostaje. Dok napuštate svetište, rukom pod ruku, vi ćete biti novi muž i žena koji započinju veliku avanturu življenja sakramenta ženidbe u svim njegovim dubinama. Vaša bračna ljubav i život su učinjeni sakramentom!

Kao što se čitav čovjekov život mijenja primanjem svetog reda, tako je vaš život sada postao drugačiji primanjem ženidbe. Kada svećenik propovijeda, podučava, služi Misu i posjećuje bolesne, on ispunjava ulogu koja mu je dana svetim redom. Na sličan način, kada izvršavate različite dužnosti jedan prema drugome, ili prema svojoj djeci, vi ćete živjeti sakramenat ženidbe. To znači da svaki čin ljubavi, veliki ili mali, za drugoga ili za djecu, može biti sakramentaliziran i povećavati posvećujuću milost u vašoj duši.

Ta sakramentalna ljubav pokriva sve u bračnom životu. Tako, kada muž svakoga jutra odlazi na posao, on će živjeti sakramenat ženidbe. Njegov posao biti će dio sakramenta jer je on kršćanski muž koji radi da bi uzdržavao svoju ženu i djecu. Čak i osiguravanje kuće protiv oluje spada u okvir sakramenta!

Tako da, kada monotonija neprestanih serija metenja, brisanja prašine, peglanja, pranja i kuhanja prijeti iscijediti duh kod žene, ona se treba sjetiti da su ti jednolični zadaci vrijedni u Božjim očima jer su oni dio sakramenta ženidbe. Sve u braku tako može biti učinjeno sredstvima milosti, uz izuzetak grijeha.

Sakramentalna milost

Svaki sakramenat ima dvostruku milost. Prva, koja je zajednička svim sakramentima, je posvećujuća milost, koja čini dušu ugodnom Bogu. Svi sakramenti daju posvećujuću milost, ili dajući je po prvi put (kao u krštenju), ili obnavljajući ju ako je bila izgubljenja (kao u ispovijedi), ili povećavajući ju (kao u drugim sakramentima ako ste u stanju milosti kada ih primate).

Svaki sakramenat također daje posebnu vrstu milosti koja se zove sakramentalna milost. Ta sakramentalna milost daje posebno pravo na djelotvornu milost koja nam treba da ispunimo obveze prikladne određenom sakramentu.
Tako, Potvrda jača kršćanina da ispovijeda svoju vjeru (crkveni katekizam) kada se suoči s poteškoćama. Ispovijed pomaže osobi da se zaista kaje za grijehe koje je učinio, kao i da bude iskreno odlučan u izbjegavanju tih grijeha u budućnosti. Sveti red osigurava svećeniku da očekuje od Boga svaku pomoć koja mu treba da izvršava dužnosti svoga staleža u životu. Ženidba omogućuje bračnom paru čvrst temelj za povjerenje da će im Bog pomoći ispuniti sve dužnosti u njihovom zajedničkom životu.

Što to znači u praksi za vas kao oženjenu osobu? To znači da imate pravo na djelotvornu milost Božju koja vam je potrebna da biste se ponašali u skladu s vašim pozivom. Sakramentalna milost ženidbe omogućuje vam da ispravno djelujete kao muž i žena, a kasnije, ako Bog to želi, kao otac i majka. Vi ćete se moći osloniti na posebno svjetlo vašeg razuma i moćnu snagu za vašu volju da biste ispunili svoje dužnosti.

Rasvjetljenje razuma

To božansko svjetlo rasvijetlit će mnoga područja vašega života. Možda će biti problem izabrati pravi posao, stvar koja je tako važna za financijske potrebe obitelji kao i osobno zadovoljstvo muža. Možda ćete imati problema s odlukom o nekoj određenoj kući, njezinoj lokaciji, cijeni, ili aranžmanu. Može doći do određenih napetosti u vašem zajedničkom životu, napetosti koje se osjete, ali ne razumiju.

Možda nećete znati kako razgovarati s određenim djetetom. Možda ćete imati bolesnu bebu i nećete moći doći do doktora. Možda nećete znati u čemu je problem i što trebate raditi. Dakle u njima, kao i u svim stvarima, Bog očekuje da koristite svoj razum da biste pokušali smisliti što učiniti. Ali bit će trenutaka kada nećete moći odlučiti, jer niti jedan put neće biti očigledno bolji od drugoga. U takvim slučajevima, ponekad, vidjet ćete da sve postaje jasnije i da sve dolazi na svoje mjesto. To može biti posljedica vašeg razmišljanja kojemu je pomoglo svjetlo djelotvorne milosti. Ali ponekad to svjetlo dolazi tako iznenada i sjaji tako sjajno da to mora biti posebno djelovanje sakramenta ženidbe.

Hrabrost volje

Svjetlo je apsolutno potrebno za razum, ali isto tako i hrabrost za volju. Samo znanje neće dovesti do djelovanja. Čak je i veliki apostol, sveti Pavao, nerado priznao da on uvijek ne čini ono što on zna da bi trebao. Ljudska priroda ponekad nailazi na određeno opiranje učiniti potrebne korake da bi se držao Božji zakon ili da se popravi nečiji život.

Možda se radi o stvari gdje će kontrola rađanja izgledati vrlo privlačno i kao najlakše rješenje problema, i bit će potrebna velika hrabrost da bi se držalo Božjeg zakona. Ili možda shvaćate da trebate pojačati tempo vašeg kršćanskog života tako što ćete češće primati sakramente ili moliti obiteljsku krunicu. Vi znate da se trebati maknuti iz grupe koja je poganska u svojim principima i antiklerikalna u svojim osudama. Možda već dugo vučete svoje noge, kada odjednom učinite mali napor koji je bio potreban da shvatite što trebate učiniti. I ovdje opet možete reći da se radi o utjecaju sakramentalne milosti ženidbe koja vam je pomogla u ostvarenju tih zadataka.
Ali da biste primili pomoć tih sakramenata, morate surađivati s milošću. Pio XII. je napisao:

“To je zakon božanske providnosti u nadnaravnom redu da ljudi neće brati plodove sakramenata koje primaju... ako ne surađuju s milošću. Milost ženidbe ostati će u najvećem dijelu neiskorišteni talenat sakriven u polju ako supružnici ne upotrebljavaju te nadnaravne moći i ne kultiviraju i ne razvijaju sjeme milosti koje su primili. Ako, pak, čineći sve u njihovoj moći, oni marljivo surađuju, oni će moći s lakoćom podnositi teret svoga staleža i ispunjavati svoje dužnosti. Po takvom sakramentu oni će biti ojačani, blagoslovljeni i na određeni način posvećeni.“
Brak uključuje, zaista, mnoge odgovornosti i dužnosti. Ali milost da se bude vjeran dužnostima je uvijek na dohvat ruke. Koristeći sakramentalnu milost ženidbe, muž i žena sigurno hodaju, rukom pod ruku, životnim putem u vječno kraljevstvo Božje.
Izvor


ponedjeljak, 18. srpnja 2016.

Abstine! (Uzdrži se!)

Za dugih godina, što sam ih ispunio odgajanjem mladenačkih duša, često sam iskusio gorko razočaranje. O koliko sam idealnih učenika imao u nižim razredima srednje škole! Njihovo vatreno oko, njihov veseo pogled i živahan duh sadržavao je u sebi toliko lijepih nada, obećavao punu žetvu za muževne godine. A ipak nade, koje sam vezao uz njih već su u višim razredima uništili podmukli neprijatelji mladeži: strast, lakoumnost, neiskusnost i zavođenje. Često sam morao žalosna srca gledati, kako ta četiri lukava neprijatelja pustoše vrt mladenačke duše. Kud oni prođu, tud ne niče cvijeće niti se zeleni trava. Vidio sam kako iz godine u godinu sve kržljaviji biva onaj plemeniti idealizam, kako nestaje oduševljenje, koje se u mladoj dobi kod dječaka bez izuzetka nalazi.
Između sviju neprijatelja mladeži upoznao sam da je najjači i najopasniji ona neka mekoća, slabost, zbog koje se današnji mladići bez ikakvog otpora puste nositi od svojih strasti, od svojih životinjskih nagona.
Danas svatko hoće samo "živjeti", "uživati", "rastresti se". Zato spominjem kao prvi način vježbanja volje upravo odricanje, samoprijegor i samozataju.
Zauzdavanje osjetila, stega, samoprijegor, skučavanje naših želja, sve to nije cilj samome sebi, nego je samo sredstvo, sredstvo za oslobođenje duše.
Ako ti dakle toplo preporučujem, sinko, da se često odričeš u sitnicama, činim to iz vrlo ozbiljnih razloga. Odricanje na primjer može biti u tom da veselo vršiš svoju dužnost, iako ti nije ugodno, da se odrekneš ponekad pojedine zabave, uživanja, jela, premda bi ti to sve vrlo prijalo. Odricanjem hoćemo postići uzvišen cilj: da duh u nama prevlada nad tijelom, da duši dademo krila. Odricanje je vježbanje volje, ono je škola za jaku volju. Iz te škole izlaze ozbiljni mladići, sposobni za čudoredan život. Rimljani su i krepost i jakost nazivali jednom riječi virtus. Jer nema kreposti bez snage, ni bez pobjede, koju sami nad sobom moramo izvojevati. I mi velimo za kreposnog čovjeka krepak čovjek, jer nema kreposti bez krepke volje.
Teorija i praksa iz dana u dan potvrđuje riječi Vječne Istine Gospodina Isusa Krista: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svaki dan svoj križ i neka me slijedi!" (Lk 9:23)
Nerazborit je onaj vrtlar koji žali i štedi ružin grm. Razborit je vrtlar onaj koji neumoljivo obrezuje divlje mladice. Na onoj stabljici koju su škare poštedile neće biti ruža. Isto tako neće nikada biti jake volje u onoga mladića koji se nikada ničega nije odrekao niti ikada sebi štogod uskratio.
Što pokreče uru? Sila koja je sakupljena u navinutom peru. Odricanje je takva stisnuta duševna sila. Nemoj dakle misliti da je savršeno savladavanje i zauzdavanje tvojih želja zapreka jakom, punom i lijepom životu u tebi. Naprotiv! Ono će te osloboditi od sušice volje i od tisuću raznih duhovnih bolesti.
Odricanje i svladavanje vodi nas k unutarnjoj duševnoj slobodi. Dubokim iskustvom piše Toma Kempenac u knjizi Nasljeduj Krista: "Toliko ćeš napredovati, koliko sam sebe savladaš." (I 25,11)

Tihomir Toth "Karakter", str. 100. - 101.

četvrtak, 14. srpnja 2016.

Litanije poniznosti kardinala R. Merry del Vala

Znamo da se: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.“ (Jak 4:6), pa molimo sljedeće:

Isuse blaga i ponizna srca, usliši me!

Od želje da budem poštovan, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem voljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem slavljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem čašćen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem hvaljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem više cijenjen od drugih, oslobodi me, Isuse!
Od želje da me pitaju za savjet, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem priznat, oslobodi me, Isuse!

Od straha da budem ponižen, oslobodi me Isuse!
Od straha da budem prezren, oslobodi me, Isuse!
Od straha da podnosim odbijanja, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem oklevetan, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem zaboravljen, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem ismijan, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem izružen, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem osumnjičen, oslobodi me, Isuse!

Da druge ljube više od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge cijene više od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi budu ugledniji, a ja neznatniji, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge uposle, a mene zapostave, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi bude hvaljen, a ja zaboravljen, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge u svemu više cijene od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi budu svetiji od mene, ali da i ja postanem svet toliko koliko mogu,
daj mi, Isuse, da to želim!
Isuse, udijeli mi milost da tako uvijek želim!
Isuse blaga i ponizna Srca,
Učini srce naše po Srcu svome!

subota, 9. srpnja 2016.

Propovijed bl. Alojzija Stepinca: Bog kažnjava grijeh

Dragi vjernici!
Vidjeli smo zadnji put kako je Bog kaznio pokvarenost ljudi u vrijeme patrijarha Noe. No nije to ni prvi ni posljednji put, da Bog kazni grijeh. Ako samo malo prođemo kroz Sveto pismo, povijest Crkve i svagdanji život, vidjet ćemo, kako pravda Božja bdije i grijeh kažnjava prečesto već na ovom svijetu na vidljiv način, da i ne govorimo o kazni u drugom životu. Ako se pak nađe koji luđak i misli da je to samo priča svećenika, onda neka ne zaboravi riječi Knjige mudrosti: "jer samo tada pokažeš snagu svoju, kad se ne vjeruje u savršenstvo moći Tvoje, i kod onih, koji je poznaju, kazniš prkos." (Mudr. 12:17) Blagost Božja ne dokida pravde Božje. Bog je biće savršeno.
1. Bacimo međutim letimičan pogled u povijest grijeha, pa će nam se brzo otvoriti oči. Tek što su Adam i Eva počinili grijeh, ubravši plod sa zabranjenog drveta, već ih je stigla osuda Božja: gubitak milosti posvećujuće, gubitak vrhunaravnih darova, izgon iz raja zemaljskoga, patnja svake ruke, bolesti i smrt.
Tek što je Kain ubio brata svojega, već glas Božji zove Kaina na račun i odgovornost, proklinje ga i tjera iz zemlje njegove.
Kad se je sin patrijarha Jude, Onan, podao ružnom grijehu nečistoće u saobraćaju sa ženom svojom, kaže Sveto pismo: "A Gospodu je bilo mrsko, što je činio, pa zato pusti, da i on umre." (Post 38:10) I on, to jest kao i brat mu Her, čiji grijeh ne spominje Sveto pismo, ali je svakako morala biti gadna stvar, kad ga je Gospod kaznio preranom smrću.
Ruben, sin patrijarha Jakova, sagriješio je sa ženom oca svojega. Za kaznu je izgubio pravo prvorodstva, što je bila velika stvar u Izraelu. Zato, kad je Jakov na samrti dijelio blagoslove sinovima svojim, govori Rubenu: "Rubene, ti si prvorođenac moj, jakost moja i prvna muške snage moje; prvi u dostojanstvu, prvi u vlasti! Uskipio si kao voda; nećeš imati prvenstva, jer si stupio na ležaj oca svojega i oskvrnuo ga." (Post 49:3-4) I Rubenovo pleme ostalo je bez važnosti u Izraelu.
Simeon i Levi, sinovi istoga patrijarha Jakova, izvršili su odviše krvavu osvetu nad stanovnicima Sihema. Otac je prokleo na samrti gnjev njihov i Simeonovo pleme izgubilo je svoju samostalnost i iščeznulo iz povijesti izraelske, a Levijevo pleme raspršilo se po gradovima drugih plemena.
Mojsije i Aron su u jednom času posumnjali, hoće li Bog dati vodu iz stijene narodu u pustinji. Za kaznu te sumnje stigla ih je osuda Božja, da nisu smjeli ući u obećanu zemlju, toliko žuđenu, nego su obojica umrla izvan nje.
Izraelci su se, dok je Mojsije boravio na gori Sinaju, da primi zapovijedi od Gospoda, počeli klanjati zlatnom teletu, pijući i igrajući. Za kaznu ih je tri tisuće palo od mača.
U zemlji moapskoj činio je Izrael na putu iz Egipta u zemlju obećanu, preljub s kćerima moapskim, klanjajući se bogovima njihov. Za kaznu ih je izginulo dvadeset i četiri tisuće, a midjanska kneževska kći Kozbi, skupa sa svojim ljubavnikom Izraelcem Zamrijem, probodena je kopljem kroz trbuh.
Narod se izraelski polakomio jednom za mesom u pustinji i mrmljao protiv Boga. Bog im je dao prepelica u izobilju, da se najedu mesa, koliko ih bijaše volja. Ali je i za kaznu njihove pohlepe pripustio bolest, koja ih je tako pokosila, da se ono mjesto zvalo Kibrot Hattaava, to jest grobovi pohlepe (Br 11:34).
Marija, sestra Arona i Mojsija, pobunila se jednom protiv Mojsija, jer da je zapostavljena. Bog ju je udario gubom od glave do pete, i samo na molitvu Mojsijevu opet ju je ozdravio.
Datan, Kora i Abiron s dvjesto i pedeset drugih pobunili su se protiv Mojsija, tražeći za sebe prvenstvo u građanskom i crkvenom području Izraela. Stigla ih je strahovita kazna. Koru, Datana i Abirona žive je progutala zemlja, koja se otvorila na zapovijed Gospodnju, a onih dvjesto i pedeset što su si htjeli prisvojiti dio svećeničke vlasti, spalio je oganj s neba.
Uhode, koje je Mojsije bio poslao u Palestinu da izvide zemlju, dali su lažan izvještaj o Palestini, na što je sav narod počeo rogoboriti protiv Mojsija i Boga. Za kaznu je sve uhode stigla nagla smrt, a više od šest stotina tisuća odraslih ostavilo je svoje kosti u pustinji, kuda su lutali četrdeset godina. Tek njihovo potomstvo ušlo je u zemlju obećanu.
Veliki svećenik Heli bio je previše nemaran u opominjanju svojih sinova Ofnija i Finesa, koji su besramnim životom i postupkom odvraćali narod od svete službe Božje. Za kaznu su Ofni i Fines poginuli u boju, a Heli je na vijest o njihovoj pogibiji i nesreći Izraela pao sa stolice, slomio šiju i umro.
Šaul je nekoliko puta prestupio zapovijed Božju u raznim stvarima. Za kaznu je odbačen kao kralj, zapao u teško duševno raspoloženje, i konačno nakon izgubljene bitke na gori Gelboe sam sebi oduzeo život, bacivši se na mač svoj, da ne padne živ u ruke Filistejcima.
Dva puta došlo je po pedeset vojnika, da prema nepravednoj naredbi kraljevoj uhvate svetog Iliju proroka. Obadvije grupe spalio je za kaznu oganj s neba.
Bezbožna kraljica Jezabela dala je lažno optužiti i kamenovati Nabota, da se dočepa njegova vinograda. Za kaznu je bila strovaljena s prozora, izgažena konjskim kopitima i izjedena od pasa, kako je prorekao Gospodin Bog.
Kralj Ahab nije poslušao proročanstva prorokova, koji ga je odvaćao od borbe u Ramot Galaadu. Za kaznu je u boju smrtno ranjen i pod večer umro, a onda su psi lizali krv njegovu, kada su prana njegova kola na jezeru.
Bezbožni Jeroboam htio je uhvatiti proroka Gospodnjeg, koji mu je prorekao razorenje oltara, koji je sagradio, da odvrati Izrael od polaska u hram Gospodnji u Jeruzalemu. Za kaznu mu se odmah ukočila ruka i makar mu je na molitvu prorokovu opet dana upotreba ruke, istrebljen je kasnije i on i sva kuća njegova zbog idolopoklonstva.
Kralj Antioh grozno je mučio Judejce, da ih navede na otpad od vjere otaca u pravoga Boga. Za kaznu su ga živa izjeli crvi. Herod Agripa je svojatao božansku čast. Za kaznu ga je udario anđeo Gospodnji i živa su ga izjeli crvi.
David je sagriješio preljubom i ubojstvom. Za kaznu je doživio bezbroj jada i sramota u svojoj obitelji, kao što je pobuna sina mu Abšaloma i obečašćenje njegovih žena.
Ananina i Safira slagali su pred svetim Petrom. Za kaznu ih je stigla nagla smrt.
Sodoma i Gomora griješile su neprirodnim načinom. Za kaznu je oba grada spalio oganj i sumpor.
2. Ali što da duljimo, dragi vjernici, kad ne bi ni u svijet stale knjige, koje bi se mogle napisati o strahotama koje stižu grijeh. I ovo, što smo vidjeli, samo su vidljive vremenite kazne. Kako Bog pojedince kazni na drugom svijetu, to je tajna Božja. I nemojmo se čuditi, da Bog tako budno pazi i kazni grijeh. On je Bog neizmjernog veličanstva, mi smo ništica. "On vjekuje vijek do vijeka, niti Ga žića konac čeka", a mi smo u poredbi s Njime mnogo manje nego muha što živi jedan dan. On je svemoć, a mi smo nemoć. On je svetost, a mi opačina.
Jao umišljenim veličinama, koje utvaraju sebi, da se mogu poigravati s Bogom i griješiti po volji! Prije par godina je neki njemački župnik prijateljski opomenuo nekog inteligentnog (ako se može tako nazvati) i bogatog čovjeka koji nije mario za vjeru. Taj mu je odgovorio pismom, u kojem kaže: "Ja imam o vjeri svoje nazore. Ja ne trebam ni duhovnika ni crkve. Ja držim svoje pobožnosti u slobodnim planinama i šumama. Od njih slušam propovijedi i savjete, jer znam što imam činiti. Bavite se Vi radije glupim pukom, koji još treba duhovnog pastira. Ja sam slobodan čovjek i idem svojim putevima. Za mene se ne brinite ni za spas moje duše i dobro zapamtite: "Ja ću sebi sam potražiti put u svoje blaženstvo." Točno tjedan dana iza toga našli su toga umišljenog čovjeka slomljene kralježnice pod njegovim vlastitim autom. To je bilo njegovo blaženstvo na tom svijetu. A na drugom? To je tajna Božja. Jedno je sigurno. S Bogom se ne možemo šaliti. I tko se igra, past će u ruke Boga živoga, kako veli sveti Pavao.

petak, 1. srpnja 2016.

Sveti Ivan Bosco: Praznici su velika oluja za duše

Jaganjci i čudesni studenac
Dana 24. listopada 1878. don Bosco je pripovijedao:
Bio sam u Lanzu na prvim duhovnim vježbama. Navečer sam pošao spavati i usnuo sam san.
Nalazio sam se u kraju koji mi nije bio poznat. Bio je blizu nekoga mjesta s perivojem,
a uz njega se prostirala velika livada. Sa mnom su bili prijatelji koji su me pozivali da uđem u vrt.
Ušao sam i vidio veliko mnoštvo janjadi. Janjci su skakali, trčkarali i koprcali se po svom običaju.
Najednom se otvore vrata koja vode na livadu i janjci otrčaše na pašu.
Ali neki nisu htjeli izaći, zaustaviše se u vrtu. Išli su amo-tamo grizući kakav stručak trave.
Tako su pasli makar tu nije bilo trave u izobilju kao vani kamo je izašao veći broj janjaca. Rekao sam:
"Htio bih vidjeti što rade oni vani." Izašli smo na livadu i vidjeli kako mirno pasu. Najednom se nebo
smrknulo, počelo je sijevati i grmjeti, prava oluja. Bojao sam se što će biti s ovim janjcima ako ih
zatekne oluja: "Utjerajmo ih na sigurno!" S mojim drugovima natjeravao sam janjce prema ulazu u vrt. Ali oni nisu htjeli stupiti unutra, već su brzonogi stalno bježali. Počele su padati prve kapljice, zatim je došla jaka kiša i ja nisam uspio sakupiti ovo stado. U vrt su pak došle dvije ovčice. Sve druge, a bilo ih je mnogo, ostale su na livadi.
Rekao sam: "Dobro, ako baš neće doći, to gore za njih. Mi se svejedno vratimo i pođimo u vrt."
Tamo je bio zdenac nad kojim je bilo napisano velikim slovima:
FONS SIGNATUS - Zapečaćeni izvor. Bio je pokriven. Ali najednom se otvori. Voda je šiknula uvis i razdijelila se u obliku duge, poput lukova u trijemovima. Kako je sve više sijevalo i jače grmjelo, počela je padati tuča. Mi smo sa svim janjcima koji su bili u vrtu krenuli pod onaj čudesni svod, pod kojim nisu prodirale ni tuča ni kiša.
Pitao sam prijatelje: "Što je ovo? Što će biti od siromaha koji su vani?"
"Vidjet ćeš", odgovoriše mi. "Pogledaj na čelo ovih janjaca. Što se tu nalazi?"
Pogledao sam i na čelu svake životinje vidio napisano ime jednog dječaka iz Oratorija.
"Što je to?" zapitao sam.
"Vidjet ćeš!"
Nisam se više mogao suzdržati. Htjedoh izići da vidim što rade oni bijedni janjci koji su ostali vani.
Pomislio sam u sebi: "Sakupit ću ubijene i poslati ih u Oratorij."
Izišavši ispod ovog svodovlja i ja sam postao žrtva kiše. Vidio sam siromašne životinje povaljene na zemlju kako se, pokrečući noge, nastoje podići i doći u vrt. Ali nisu mogle hodati. Otvorio sam izlaz, ali njihovo naprezanje i dalje bijaše uzaludno. Kiša i tuča su ih toliko uništile da su izazivale samilost. Jednoj je bila razbijena glava, drugoj čeljust, trećoj oko, a nekoj  noga ili drugi dio tijela. Nakon nekoliko minuta oluja je prestala.
"Pogledaj s ove strane", reče mi čovjek. "Gledaj čela onih janjaca!" Pogledao sam i na svakom čelu pročitao ime dječaka iz Oratorija.
Rekoh: "Poznam dječaka s ovim imenom, ne čini mi se da je janje!"
"Vidjet ćeš, vidjet ćeš još", odgovoreno mi je.
Zatim mi je donesena zlatna posuda sa srebrnim poklopcem i čuo sam glas:
"Zamoči ruku u ovu pomast, njome takni rane ovih životinja i odmah će se izliječiti."
"Beee...!" Ali one se ne makoše. Ponovio sam zov. Opet ništa. Nastojao sam se približiti jednom, ali janje se izvuče i pobježe.
Kliknuo sam:"Ako neće, to gore za njih! Idem drugom janjetu!"
I ono mi pobjegne. Kojemu god sam se približio da mu namažem rane i ozdravim ga, svako mi je pobjeglo. Trčao sam za njima, ali uzalud sam ponavljao tu "igru". Konačno sam stigao do jednoga izvađenih očiju, što je izazivalo samilost. Rukom se dotakoh ispalih očiju i janje ozdravi te je poskakujući otišlo u vrt. Vidjevši ovo, mnogi janjci više nisu odbijali lijek i dopuštali su da ih dotaknem i izliječim. Zatim su išli u vrt. Neki s najtežim ranama ipak su ostajali vani. Nije mi bilo moguće približiti im se.
Rekoh: "Ako se ne žele izliječiti, to gore za njih! Ali ne znam kako ću ih moći opet utjerati u vrt."
"Pusti to", reče mi jedan prijatelj, "doći će."
"Vidjet ćemo", rekao sam i ostavio zlatnu posudu tamo gdje je prije bila. Vratih se u vrt. On se potpuno promijenio i na ulazu sam čitao ORATORIJ.
Jedva sam ušao. Vidjeh tada kako se približavaju oni janjci koji prije nisu htjeli doći, ulaze kradom i skrivaju se. Tako se nisam uspio približiti ni jednomu. Još je bilo nekoliko janjaca koji su nerado uzimali lijek. Njima se lijek pretvarao u otrov. Umjesto da bi ih izliječio, pogoršavao im je rane. Prijatelj mi reče: "Gledaj! Vidi ovu zastavu!"
Okrenuo sam se i vidio kako leprša velika zastava. Na njoj je velikim slovima pisalo: PRAZNICI.
"Vidim", odgovorio sam. Nad tim prizorom bijah izvan sebe od boli.
"Evo, to su učinili praznici", objasni mi jedan iz pratnje. "Tvoji dječaci odlaze iz Oratorija na praznike s dobrom voljom da pasu Božju besjedu i ostanu dobri. Ali nakon toga dođe oluja, a to su napasti; zatim kiša, to su sotonske navale; nakon toga krene tuča, to je kad bijednici padnu u
grijeh. Neki se još izliječe pomoću ispovijedi, a drugi se ne okoriste ovim sakramentom. Imaj to na pameti i neumoramo ponavljaj svojim dječacima da su praznici velika oluja za njihove duše."
Promatrao sam ove jaganjce i na nekima vidio smrtonosne rane. Nastojao sam ih iscijeliti. Tu me probudi don Scapini iz susjedne sobe lupanjem pri ustajanju.
Zabilježio sam neka imena među mnogim janjcima iz sna. Uspoređujući ih s dječacima vidio sam kako su se vladali točno kao u snu. (MB; XIII., 1878., 761.)