utorak, 31. svibnja 2016.

Paravan za nešto drugo



Ovih dana je nastala prava lijeva histerija zbog Cjelovite kurikularne reforme školstva. Kurikularna reforma je potrebna, u tome se svi slažu. Ali ovo što se događa je demonstracija lijevih, liberalnih udruga i pokreta koji koriste reformu samo kao paravan, a zapravo promoviraju svoje ideološke ali i financijske interese jer je većina ostala ili će uskoro ostati bez državne pomoći. Ovo im je prilika za povratak.
Kada su učitelji i profesori bili u štrajku za veće plaće, ovi isti su ih napadali i omalovažavali. Sada odjednom brinu za školstvo. Kažu da su zabrinuti za budućnost djece, a ti isti organiziraju prosvjede na kojima se zalažu da djeca nemaju pravo na život, a kamoli pravo na kvalitetno školstvo.

Nemojte nasjesti. Pogledajte samo taj dugački popis udruga koje podržavaju prosvjed. Izdvojili smo nekoliko udruga i njihove ciljeve djelovanja preuzete sa njihovih službenih stranica.

  • Queer[1] Sport Split - je nevladina i neprofitna udruga s ciljem poticanja integracije LGBT[2] pojedinaca u sport kroz sportske i kulturno-društvene aktivnosti.
  • Zagreb Pride- pokret koji okuplja queer i LGBT udruge s ciljem organiziranja gay pride te se na taj način aktivno suprotstavljaju utjecaju klera i klerikalnih stavova na politička i društvena pitanja, umiješanost u svakodnevni život građana, njihovim povlasticama i indoktrinaciji društva.
  • Protagora udruga ateista, ili kako oni sebe nazivaju ireligioznih osoba i kažu: „Zalažemo se za školstvo koje vrijednosti nudi putem kritičke spoznaje i spoznaju kroz osviještene vrijednosti – što znači za istinsko obrazovanje i odgoj koji se oslanjaju na kritičko mišljenje, znanstvene spoznaje i pravo na sumnju – nasuprot manipulaciji i indoktrinaciji neupitnim dogmama.“
  • Trans aid- udruga za pomoć transseksualnim osobama.
  • Domino je nevladina, nestranačka, neprofitna udruga sa sjedištem u Zagrebu koja ima za cilj propitivanje tradicionalnih i rad na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje i suradnje s domaćim i međunarodnim organizacijama. Vizija Domina je da u društvu postoji konstantnost prepoznavanja normi koje onemogućuju slobodu kreativnog umjetničkog i queer izražavanja koje je subverzivno, ali bezopasno za druge ljude. Udruga provodi svoje aktivnosti i ostvaruje opće ciljeve kroz četiri glavna programa: kultura, mediji, edukacija, politika.
  • Documenta- udruga koja se svojski trudi etiketirati Hrvatsku kao agresora u vrijeme Domovinskog rata. Zanimljivo kako je ova udruga zapravo pod istim krovom s udrugama b.a.b.e, Centrom za mirovne studije itd. 
Zapravo većina udruga je međusobno povezana. Ovako se čini da ih ima mnogo, a zapravo ih je svega nekoliko. Svima je u cilju djelovanja utjecaj na društvo kroz edukaciju. Radi se dakle o istim udrugama koje nameću građanski i zdravstveni odgoj sa temama i sadržajima koji nemaju uporište u znanosti nego su iznikli iz liberalnih ideologija. Svima je također zajednički duboki prijezir prema kršćanstvu.

Pozivamo vas da se uključite u molitvenu inicijativu. Molitva krunice je moćno oružje u borbi protiv neprijatelja svih vrste. 







[1] eng. čudan, nastran, danas se ovaj izraz  koristi kao naziv za cjelokupnu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život nastrano.

[2] LGBT je kratica koji se odnosi na kolektivnost lezbijki, gay, biseksualnih i transrodnih/transseksualnih osoba.

subota, 28. svibnja 2016.

Štetan utjecaj televizije

Naš je Gospodin rekao svojim Apostolima: „Blažene su oči koje vide ono što vi vidite.“ (Lk 10:23) Apostoli su se morali buditi svakoga jutra s velikim iščekivanjem, znajući da će ostatak dana provesti s Kristom, učeći od Njega svojim ušima i gledajući na Njega svojim očima. Niti jedna druga slika ne može oči zadovoljiti kao naš Gospodin i niti jedan zvuk ne može biti ugodniji za čuti od glasa našeg Gospodina. Zaista, oni su bili blaženi da vide ono što su vidjeli i čuju ono što su čuli.
Sv. Toma Akvinski naučava da sve ono što ulazi u dušu preko razuma prvo ulazi u jedno od naših osjetila. Drugim riječima, stvari koje dopustimo našim ušima da čuju i našim očima da vide imat će utjecaj na našu dušu. Sami svjetlosni i zvučni valovi ne ulaze u našu dušu, ali svi vanjski stimulativni poticaji imat će utjecaj na naše pamćenje, maštu i zdrav razum koji pak imaju utjecaj na dušu. Ako dozvolimo dobrim stvarima da ulaze u naša osjetila, može postojati odgovarajući pozitivan utjecaj na dušu, ali ako dozvolimo lošim stvarima da ulaze u naša osjetila, onda će one imati štetan utjecaj na dušu.

Duše Apostola bile su blažene jer su napunili svoje uši Kristovim riječima, dajući nam primjer da damo dužnu pozornost našim osjetilima tako da naše duše budu rasvijetljene tim dobrom kojemu pustimo da animira naša osjetila. Kako se bliži ljeto i škole nema, vrućina nas može natjerati da trošimo više vremena u klimatiziranom komforu. Ali to što smo unutra često uzrokuje povećano gledanje televizije i filmova. Mi znamo da televizija sama u sebi nije zlo, ali opasni svjetovni putevi mogu se brzo naučiti gledajući pogrešne TV programe. Zbog toga, veliki napori koje ulažemo da zaštitimo našu djecu mogu biti potkopani onime što im filmovi poručuju.
Mi nosimo slike i zvukove televizije u svom pamćenju. Ako to nisu dobre slike, tada tijelo nosi taj teret dok ih ne uspije zaboraviti. Zauzvrat, duša može biti opterećena tijelom i taj dodatni teret može uzrokovati inertnost u duši koja rezultira mlitavošću u našem duhovnom životu. Jedan od ishoda opterećenosti svjetovnim stvarima je da naš duhovni život trune. S vremenom, mi polako dajemo Bogu manju važnost, i naše duše pokušavaju nadoknaditi ono što im nedostaje tako što se još više okreću svijetu. Neki se mogu okrenuti alkoholu, drugi posjedovanju materijalnog, a neki nađu svoju utjehu stvorenja u gledanju sve više i više televizije. Ali kada se tada uključimo u život, lako je isključiti Boga iz svog života, a televizija nudi sve više mogućnosti za hranjenje naših ušiju i očiju. Utjecaj televizije je ogroman i što je više gledamo, to manje mislimo o Bogu, budući da su naša osjetila zasićena svjetovnim slikama i zvukovima.

Televizija nije istinska utjeha i odmor

Neki ljudi pronalaze utjehu i odmor u televiziji jer brzo zaboravljaju na svoje probleme i bol dok leže na kauču, dozvoljavaju mašti da divlja i ide u kojem god smjeru je televizija vodi. Uskoro se životne neprilike zaboravljaju na neko vrijeme dok trepereće slike televizije zabljeskuju um, vodeći ga u nepromišljenost. Nepromišljenost jer televizija dopušta osobi da uđe u svijet fantazije, jedan nestvaran svijet, i često se vrlo brzo objektivna istina miče u stranu. Velika opasnost izlazi na površinu kada se televizija ugasi, jer mašta osobe može ostati u svom svijetu fantazije još neko vrijeme ili se kasnije u njega vratiti.
Danas prosječni Amerikanac sjedi pred televizijom više od tri sata i koristi internet više od jednog sata na dan. S toliko slika koje su dostupne našem umu za konzumaciju, mi trebamo dobro paziti nad modernim medijima ako želimo biti „blaženi čuti ono što slušamo i vidjeti ono što gledamo.“ Ako neprikladne slike ispunjavaju naša osjetila, samo je pitanje vremena kada ćemo poželjeti raditi ono s čime je naša mašta potpuno zasićena. Previše gledanja televizije često rezultira smanjenom bistrinom uma da donosi odluke i nedostatkom kontrole nad mislima i emocijama. Kada beskorisne slike ispunjavaju naše pamćenje, naša ljudska ograničenja sprječavaju naš razum da razmišlja o ičemu drugome osim onoga što je zaokupilo naše pamćenje. Zauzvrat, naša mašta postaje fiksirana na svjetovne ideje i sugestije.

Drugi negativni utjecaj, a možda i najštetniji na dušu, je da postajemo poput onoga što gledamo na televiziji. Studije pokazuju da oni koji više gledaju nasilne programe razvijaju nasilni karakter, a oni koji gledaju nečiste programe čine nečiste stvari. Budući da mi ne radimo nešto o čemu prije ne razmislimo, ako je naš um krcat razvratnim mislima s televizije, mi možemo lako raditi ono o čemu naš um misli. Mi možemo zamisliti koje dobro Sveta ura pred Svetohraništem čini našoj duši, a suprotno se događa kada provodimo nesvete sate pred televizijom gledajući neprikladne programe koje promoviraju svjetovne ideje i ljude kao naše idole.
Možda se možemo prisjetiti prvoga puta kada smo vidjeli nešto odvratno ili grješno na televiziji i koji je šok i uzbuđenje to uzrokovalo. Ako ste istu stvar više puta gledali, uzbuđenje je polako nestajalo kako smo mi otupili na to što gledamo. Ali još gore, neki su počeli tražiti sve veća i veća uzbuđenja na programu. Budući da utjecaj televizije može preinačiti ono što mislimo da je moralno prihvatljivo, mi se povremeno moramo zapitati jesmo li mi to ležerni u vezi gledanja televizije koja često prikazuje prekršaje protiv Božjih zapovijedi.

Roditelji, budite oprezni

Roditelji, stoga, imaju obvezu nadgledati televiziju kada je upaljena, jer život duša naše djeca ovisi o tome. Kao što roditelj ne bi smio svom djetetu dati da čita prost časopis, tako mu ne smije niti dati da gleda loš televizijski program.

Preopterećenje osjetila

Još jedan utjecaj gledanja televizije je takav da je čitava pažnja usmjerena na slike i zvukove koji ulaze u osjetila. Osoba je pasivna, i iznutra i na van. A ako ne zahtijevamo od uma da radi svojim uobičajenim kapacitetom, onda on može oslabiti u svojoj prosudbi. S vremenom, um postaje naviknut upijati ideja bez previše razmišljanja –  ta neaktivnost može se usporediti sa sportašem koji odustane od treninga – što rezultira smanjenjem sposobnosti razmišljanja. Na kraju, proces mišljenja tako atrofira da u budućnosti osobi treba puno više napora da bi se mogla koncentrirati.
Kada je Bog obdario prvog muškarca i ženu s vječnom dušom, On je od nas očekivao da ćemo rasti u posvećujućoj milosti i koristiti sposobnosti svog razuma i volje da bismo zadobili vječni život. Da bi nam pomogao, Bog nam daruje djelatnu milost kojom rasvjetljuje naš razum i osnažuje našu dušu, a mi imamo dužnost da ne postavljamo prepreke i smetnje na našem umu i duši koje rade za Nebo. Budući da televizija uzrokuje pasivnost u našim procesima razmišljanja i prosuđivanja, moramo biti oprezni da gledanje televizije u nama ne proizvode zapreku ili lijenost u vezi razmišljanja, prosuđivanja i djelovanja. Da bismo osnažili taj proces, mi trebamo činiti one stvari koje zahtijevaju od nas da razmišljamo, da zaključujemo, i da djelujemo prema našim odlukama. Za djecu, takve aktivnosti uključuju čitanje, igranje interaktivnih igara, i da imaju svoje dužnosti i obveze u svom domu.
Zbog toga je molitva, osobito razmatranje, tako korisna: mi razmišljamo o nebeskim stvarima dok molimo. Razmatrajući o istinama naše vjere osnažujemo naš razum, a kada molimo krunicu, naš um razmišlja o temi o kojoj uvijek želi razmišljati: o Bogu. Osim molitve, jačaju nas i djela nadnaravne kreposti. Točnije, vjera osnažuje naš razum, nada pamćenje, a ljubav volju. Isto tako, razboritost pomaže razumu, pravednost volji, a jakost i umjerenost pomažu kontrolirati emocije.
Mi se često trebamo baviti aktivnostima koje zahtijevaju korištenje našeg uma, našeg razmišljanja i našeg prosuđivanja. Opuštanje i ugodne stvari u našem svakodnevnom životu mogu dati našem umu odmor prije nego on poduzme nove zadatke, ali mi moramo osigurati da se ne bavi neprikladnim odnosima ili pretjeranim opuštanjem koji će uzrokovati da naš um zakržlja. Po molitvi i prakticiranju kreposti naša duša postaje jača i daje snagu našem umu da donosi jasnije, brže i preciznije odluke. Jer blažene su uši i oči koje se koriste za dobre svrhe.

O. Eric Flood

srijeda, 25. svibnja 2016.

„Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost“

Čednost i čistoća

“Čednosti i čistoća su rijetke kreposti koje se danas više nigdje ne mogu naći. Kako ih odnjegovati kod djeteta?“

Te kreposti zahtijevaju milost našeg Gospodina Isusa Krista, stoga ih se praktički ne može naći kod svjetovnih ljudi! Današnja drama sastoji se u tome da je duh svijeta zauzeo sve, prečesto se nalazi i unutar Crkve, čak i u svetištima. Zato danas svjedočimo strašnim sablaznima!
No ipak naš Gospodin Isus Krist nije ništa manje dobar i velikodušan danas nego prije: svatko tko mu se okrene primit će Njegovu milost. Postoji jedan uvjet, vrlo jednostavan: poniznost! „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.“ (Jak 4:6).

Mi ne smijemo razmišljati da se kreposti „nigdje više ne može naći“. Sjetite se Ilije koji se suprotstavio Ahabu, kralju koji je štovao idole; progonila ga je zla kraljica Jezabela, pa je pobjegao u pustinju i požalio se Bogu: „Ostavljen sam sam...“: "Pun sam revnosti za stvar Gospoda, Boga nad vojskama; jer sinovi Izraelovi ostaviše zavjet tvoj, žrtvenike tvoje porušiše i proroke tvoje pobiše mačem. Jedini ja ostadoh, ali i meni rade o glavi.“ (1Kralj 19:14). Pa ipak Bog mu je odgovorio: „Ali ja ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća: sve, koji ne saviše koljena svojega pred Baalom, i sve, koji ga ustima svojim ne poljubiše." (1Kralj 19:18).

VELIKA pomoćnica u prakticiranju tih kreposti je Blažena Djevica Marija. Svatko tko je istinski posvećen našoj Gospi voljet će te kreposti; nemoguće je biti istinski posvećen našoj Gospi i ne voljeti te kreposti. Ako netko misli da voli našu Gospu, a ne voli te kreposti, on se zavarava! Naša Gospa nije samo uzor – prekrasni uzor – čistoće, čednosti, nevinosti, već je također i izvanredna pomoćnica, pridobivajući za nas milost da budemo vjerni, da izbjegavamo prilike za grijeh, upozoravajući nas na opasnost...

Zato molimo svakodnevno ujutro i navečer tri Zdravo Marije za čistoću!

četvrtak, 19. svibnja 2016.

Propovijed bl. A. Stepinca: Kazan potopom

Dragi vjernici!

Nema sumnje, da je milosrđe Božje veliko. Pače, kako veli Sveto pismo, milosrđe je Gospodnje nad sva djela Njegova. Ali, kad čovjek ne mari za sve opomene Božje i ustraje u grijehu, onda se prije ili kasnije očituje i stroga pravda Božja, koja kazni opačine. Jedan nam poseban slučaj propovijeda Sveto pismo u izvještaju o općem potopu, koji je zdesio grešno čovječanstvo u vrijeme patrijarha Noe.


1. „A kad se ljudi počeše množiti na zemlji“, kaže Sveto pismo, „i kćeri im se rodiše, vidješe sinovi Božji, da su bile lijepe kćeri čovječje, i uzimali ih sebi za žene, koliko ih htjedoše. Tada reče Gospod: „Duh moj neće više dugo ostati u ljudima. Oni nijesu više ništa drugo nego meso. Trajanje njihova života neka bude još samo sto i dvadeset godina.“ Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo. Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I odluči Gospod: „Izbrisat ću s lica zemlje ljude, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio“ (Post 6:1-7).




Milost u očima Gospodnjim, kaže dalje Sveto pismo, našao je samo pravednik, patrijarh Noa i njegova obitelj. I kad je došlo vrijeme kazni i Noa ušao u kovčeg, što ga je bio sagradio po nalogu Božjem, „tada“,  kaže Sveto pismo, „Gospod zatvori za njim. Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju, a kovčeg je plovio na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom. Voda se pope petnaest lakata visoko iznad brda, tako da su ona bila poplavljena. Tada pogiboše sva bića, što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve, što gmiže po zemlji, a i svi ljudi. Sve, što je imalo u sebi dah života, sve, što je živjelo na suhu, pomrije.Tako istrijebi on sva bića, što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, štogod gmiže i ptice nebeske; sve je bilo istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u kovčegu. Voda se je penjala još sto i pedeset dana dalje na zemlji.“ (Post 7:16-24)


2. Iz ovog izvještaja Svetog pisma vidimo ponajprije, kako Gospod Bog mrzi grijeh, što je i razumljivo, jer je Bog biće neizmjerno sveto. Nije naš Bog, kao što su bili žalosni poganski bogovi, kojima su pogani pridavali svakojake opačine. Venera je bila bludnica, Bakho pijanica, Hermes tat, Mars razbijač, itd. Bog naš je biće neizmjerno sveto, to jest biće, koje ljubi beskrajno red i čistoću, odnosno savršenstvo. Bog dakle postupa kao čovjek, koji ne ne samo sam čist, nego hoće da i sve oko njega bude čisto i u redu: soba, dvorište, zgrade, pokućstvo u sobi, odijelo i sve ostalo. Tako je i Bog, kad je stvorio svijet, a napose čovjeka, očekivao, da će čovjek ostati svet, kako ga je stvorio. To vidimo i iz riječi Njegovih preko Mojsija upravljenih Izraelu: „Budite sveti, jer sam i Ja svet.“ (1 Pt 1:15)


A evo, u vrijeme patrijarha Noe ljudi su se tako iskvarili i odali putenim grijesima, da se više nije u njima mogla skoro raspoznati slika Božja, prema kojoj su stvoreni, nego su, kako kaže Gospod, bili „samo meso“, ljudi uronjeni u putene grijehe skroz naskroz, kao da ni nemaju neumrle duše.


Kad su dakle sve opomene Božje i Njegovo dugo čekanje ostali bez uspjeha, morala je nastupiti pravda Božja, koja, kako god nagrađuje i najmanje dobro, tako ne pušta bez kazne nijedne opačine, kao što vidimo iz riječi Krista Gospodina Židovima: „A ja vam kažem, da će ljudi za svaku beskorisnu riječ, koju izreknu, morati položiti račun na dan suda.“ (Mt 12:36)


Kako dakle ne bi Gospod kaznio ovako teških opačina? Ponajprije ovi takozvani sinovi Božji, to jest potomci pravednoga Seta, morali su razumjeti, da se ništa dobra neće roditi iz sklapanja brakova sa kćerima prokletoga Kaina, i da će ih ove navesti na zlo. I tako se dogodilo. Jer kroz dugo vrijeme od kojih sto i više godina, što im je Bog dao za pokoru, ne samo da se nisu popravili, nego su dodali nove grijehe, kao što možemo zaključiti iz riječi Gospodnjih. Dok ih prije naziva da su „samo meso“, kad su se polakomili za kćerima Kainovim, kasnije kaže, da je i „sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo.“ Kroz dugo dakle vrijeme od Boga im dano za pokoru ne samo da se nisu popravili, nego su se još više iskvarili.


Tako ih je konačno zahvatila pravda Božja i podavila ih je voda, kao osvetnica pravde Božje. Kao što su prije na neki način plivali u opačinama, tako su sada mrtva tjelesa njihova plivala u vodi, oruđu osvetne pravde Božje.


Pa ipak, dragi vjernici, i u ovoj osvetnoj pravdi Božjoj moramo gledati dobrotu Božju. Pravda Božja je zapravo dobrota Božja. Bog je, kaže neki svetac, zato pravedan, jer je dobar. Tako su se i mnogi ovi nesretnici, koji se nisu htjeli kajati, dok im je išlo dobro, pokajali u nevolji i spasili duše, kao što možemo zaključiti iz riječi prvaka apostolskog svetog Petra, koji piše u svojoj prvoj poslanici: „Jer je i Krist jedanput za grijehe naše umro, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu, ubijen doduše tijelom, ali oživljen Duhom. U njemu je sišao i propovijedao duhovima, koji su bili u tamnici. Koji su bili nekada nevjerni, kad su se u dane Noine oslanjali na dugotrpnost Božju, dok se gradio kovčeg, u kojem se malo, to jest osam duša, spasilo vodom.“ (1 Pt 3:18-20)


3. Ne moraju li se srca naša, kad slušamo izvještaj o kazni izopačenog čovječanstva u vrijeme Noino, napuniti svetim strahom Božjim? I to ne ropskim strahom Božjim, nego djetinjim strahom Božjim, da se ne bojimo toliko kazne Božje radi grijeha naših, nego uvrede Boga, koji je otac naš. „Tko naime“, veli sv. Grgur papa,“čini dobro samo iz straha, taj još nije posve ostavio grijeha.“ Međutim, kako lijepo primjećuje sveti Augustin, „čini barem iz straha pred kaznom, što nisi u stanju činiti iz ljubavi prema Bogu.“


Strah Božji donijet će nam veliku korist. On ponajprije tjera grijeh iz duše, kako kaže mudri Sirah u Svetome pismu. Da su suvremenici Noini bili imalo prožeti strahom Božjim, ne bi bili učinili onih grozota i sramota što su ih činili, niti bi ih dosljedno bila zahvatila pravda Božja, kako ih je zahvatila. Tako vidimo, da je strah Božji dao snage devedesetogodišnjem starcu Eleazaru, da ni ne okusi svinjskog mesa prema zapovijedi kralja Antioha, makar je znao, kako ga strašne muke čekaju.


Strah Božji čuvati će kreposti naše duše. Kao što oboružan vojnik čuva magazine i druge objekte, i nitko se ne usuđuje dirati u njih, kad vidi vojnika oboružana, tako ni neprijatelj naše duše neće se usuditi dirnuti u naše duševno blago, kreposti, dok ih čuva strah Božji. Zato neka bude svaki dan naša molitva sa svetim pjesnikom Davidom: „Probodi, Gospode, srce moje strahom svojim, da se bojim sudova Tvojih.“ (Ps 119,120)


A onda, ne moramo li se napose čuvati sramnoga grijeha putenosti, koji je toliko uvrijedio Boga, da je potopom istrijebio suvremenike Noine s lica zemlje, kao kakvu gamad? Mislimo na neizmjerno svetog Boga, čije nas oči svuda prate, kao što su pratile i suvremenike Noine. Mislimo na neizmjerno svetog Boga, koji tako mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, bludnosti. Kako je to nedostojno čovjeka! Kako li su bijedni i jadni ljudi, koji se podaju takvim opačinama, pa makar inače blistali pred svijetom i bili ne znam na kakvim položajima.


Čitamo u životu velikog apostola Indije i Japana, svetog Franje Ksaverskog, kako je jednom u luci Kochin naišao na jednog dobro mu poznatog Portugalca, koji je provodio razbludan život. Svetac ga upita: „Kako ti ide?“ „Vrlo dobro“, odgovori mu ovaj. Na to ga svetac ozbiljno pogleda, a onda mu reče: “Ali na duši nije nitko bjedniji od tebe.“


Riječi i pogled svečev djelovale su. Nesretnik je ušao u se, obratio se i uz pomoć svetog Franje Ksaverskog započeo nov život. Neka nas misao na opći potop, na svetost Božju, koja mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, napuni svetim strahom Božjim, te oplačemo iskreno grijehe dosada počinjene, a novih se čuvamo kao najvećega i jedinoga zla na svijetu.

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu 2.

Poteškoće vaše djece kada se suoče s revolucijom
(prvi dio teksta pročitajte ovdje)



U svjetlu razvijanja povijesti čovječanstva, vaša djeca nisu poput onih iz prošlosti. Njihove bitke su žešće jer žive bliže kraju svijeta, jer je Princu Tame dozvoljeno postići veću vlast nad stvarima. Djeca današnjice drugačija su jer otpad od vjere sada ima atraktivno lice. Postmodernistički nauk im se predstavlja pod krinkom iskrenog objašnjenja. Vašoj djeci više ne prijeti da će ih baciti u arenu s lavovima, da će biti okovani ili razapeti, ali ono što je još više  zastrašujuće je otpad od vjere koji ih čeka u zasjedi: 

- kroz djetinjastu pobožnost koja nije utemeljena na čvrstom nauku;
- kroz kritiziranje onoga što je uvijek bilo znak svetosti;
- kroz naviku traženja svojih prava dok se ignoriraju svoje dužnosti;
- kroz pritajenu i univerzalnu buntovnost;
- kroz to da se uvijek prije traži ugoda ispred ljubavi prema dobrome;
- kroz to da se traži udobnost koja potiče senzualnost;
- kroz nekontroliranu želju da se posjeduju nova, sve inovativnija tehnološka sredstva;
- kroz izloženost situacijama koje su protivne redu braka i pravde;
- kroz podmuklo zbližavanje s nečednošću;
- kroz lagani voajerizam bez rizika [gledanje seksualnih aktivnosti.] na ulici ili bilo kada na internetu;
- kroz stalno izokretanje vrijednosti [npr. dobro je zlo, zlo je dobro–Ed.];
- kroz slabljenje muževnosti, maskulinizaciju ženskog karaktera, zbunjenost o recipročnim ulogama muškarca i žene, davanje prava “malom princu” koje je izvan svake pameti;
- kroz univerzalnu indoktrinaciju, lažiranje povijesti i prirodnih principa. 
Nova revolucija zavodi. Ona obeshrabruje one koji joj se suprotstavljaju i često ih obmanjuje. Ponekad ju i prinčevi Crkve, političari, očevi obitelji i učitelji nesvjesno šire.

Koja određena sredstva mi imamo protiv svijeta u današnjoj stvarnosti?

U ovom ogromnom ratu, okrenimo se Evanđelju. Mi svjedočimo borbi koja će trajati do kraja vremena. E sada, naš Gospodin Isus Krist sam je ožigosao njezine majstore, farizeje. On ih je optužio da su oteli pravu religiju za svoju vlastitu korist, da su koristili ljudsku sudbinu da bi unaprijedili svoj uspjeh. Ta će se situacija nastaviti do “čovjeka nepravde”, Antikrista, kako je otkriveno. Znati to već je milost. 
Mogao bih izmisliti neka pravila od danas do sutra da se popravi ono što je nepopravljivo, ali ona nikad neće biti više od toga. Zato je bolje odmah otići do izvora istine Koji u Svojoj ljubavi ne može zaboraviti “na sinove posljednjih vremena” bez adekvatnih sredstava. Ta se evanđeoska sredstva moraju početi koristiti puno prije adolescencije. I ne smijete biti nemarni u njihovoj upotrebi za vrijeme presudnog razdoblja formiranja vaše djece. 
Na mnoge načine, generacija “djece tradicije” može biti utješena. Njihov urod poziva i pobožnosti mladih nagrada su za neke roditelje. Navika redovite ispovijedi i pričesti često izgleda duboko ukorijenjena. Ali usprkos tome, zbog okolnosti koje smo upravo naveli moramo razmotriti neke stvari. Na koji način ste zaraženi svijetom i njegovim pogreškama? Jesu li evanđeoska sredstva na važnom i časnom mjestu u vašem životu i životu vaše djece?

Uvod u rješenja koja nam je otkrio Bog

1. Neka vaša djeca žive u stvarnosti.
Rijetko koristite virtualni svijet, svijet videa, lavinu medija stvarnih i umjetnih vijesti (tu se radi o info-zabavi).
Inače, inteligencija vaše djece doživljava napasti – što je vrhunska iluzija – da počnu misliti da istina nije ono što im govorimo, tj. nešto apsolutno, izvan vremena i koja nam se nameće. Istina, kažu, ne postoji; ona je stvorena i stvorena je u meni. Ja je stvaram, dajem joj ponekad jedno lice, a ponekad drugo. To je izvor svih oblika skepticizma i prirodno je da oni koji su intelektualno nadareniji prvi popuste pred takvim kušnjama. (A. Charlier, The Formation of Character)
Odabirite radije jednostavnu rekreaciju umjesto virtualne; čitanje priča koje imaju  mjesto u normalnom svemiru; jednostavnije igre umjesto umjetne.

Stvarnost također znači shvaćanje da se ništa ne postiže bez truda, poteškoća da se nešto nadvlada, snage i ponekad uz određeni nedostatak materijalne udobnosti. 
André Charlier ovo je napisao roditeljima svojih srednjoškolskih učenika u godinama nakon Drugog svjetskog rata:
“Ono što me najviše pogađa je koliko su malo muževni i srčani ti mladići. Zašto?Jednostavno jer nikada ništa niste zahtijevali od njih. Samo ste se brinuli za sreću vašeg sina i anticipirali njegovu svaku želju. Od najranijeg djetinjstva nagrađivali ste ga na svaki način. Kako onda želite da ima uopće pojma s jedne strane da je život težak i da jedino teške stvari imaju vrijednosti dok s druge strane vidi da treba plaćati za veselja i da što su veći, to je veća cijena? Sve im je oduvijek bilo dano, oni čak misle da im se to duguje; a budući da se obrazovanje i znanost ne daju, oni u tome vide vrstu nepravde.”

I on dodaje vezano za formaciju karaktera: “Ono što me brine pa čak i zastrašuje je da se znaju radovati, ali da ne znaju više poštivati. Radost bez poštovanja je veliki grijeh.”

2. Upoznajte svog neprijatelja 

Vaš uski svijet ima svoje kvalitete i nedostatke u tom smislu. Vi imate shematsko znanje o nekim pojedinostima koje su na slavu vaše zemlje ili kršćanstva. Npr.: “Katolički kraljevi donosili su više plodova od republikanske anarhije; povijest je lažirana i socijalistička; mi želimo vladavinu Presvetog Srca; autoritet dolazi od Boga, itd.” To su samo primjeri. Ali vi rijetko uzimate vremena za steći solidnu formaciju. Još rjeđe uzimate vrijeme za čitanje, da inzistirate da vaša djeca čitaju i da diskutirate o bitnim stvarima s vašom djecom.

U ovom periodu njihovih života, istina je da nisu uvijek poučljivi i poslušni vašim idealima. Oni ih radije nalaze izvan kuće i sa svojim prijateljima. Vi ste izabrali to društvo preko škola, izviđača, grupa katoličke mladeži itd. Korištenje razuma i inteligencije još nije ukorijenjeno u njima. Slogani uzimaju mjesto istinskom obrazovanju. Zbog toga ste nekad iznenađeni kada sretnete grupu mladih ljudi koji su vrlo pretenciozni u svojim sloganima, a opet padaju na prve moderne ideje s kojima se suoče. U tom pogledu, mi moramo smatrati svojom dužnošću da u njima formiramo konkretno povijesno, filozofsko i religiozno razmišljanje.  

3. Budite štovatelji u duhu i istini

Usprkos dubinski katoličkom odgoju, svatko od nas zna da imamo određenu krhkost kada se suočimo s postmodernističkim duhom. Isus Krist nas je upozorio, pitajući se hoće li još naći vjeru kada se vrati na kraju vremena. To je oporo upozorenje, ali naš je Gospodin također predložio lijek. Pročitajmo ponovno priču o ženi Samarijanki. "Ali dolazi čas, i već je tu, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i u istini; jer takve klanjaoce traži otac.”
Premalo je pobožnosti prema Svetoj Misi i postoji nedostatak velikodušnosti da se sudjeluje na njoj. Dolazak na Misu mora biti popraćen razumijevanjem duha žrtve koji joj je svojstven. U podnožju Križa, na Misi, formira se i razumije katolički duh. 

Izbjegavajte praktični naturalizam koji je O. Emmanuel osudio, koji prečesto prožima način na koji su djeca odgajana:
Naturalizam  je dužan priznati da nije sve u redu, tako da nam viče: moralnost, moralnost! Moral je neophodan! Moralni principi su nam potrebni! 
Poslušajmo kako naturalizam podučava o moralnosti: “Budite oprezni! Ovo je neovisna moralnost, prilagođena osobi! Ona nalazi svoj cilj u sebi i usklađenosti u ljudskom životu. Ali u osnovi, radi se o činjenju ili ne činjenju onoga što pojedinac želi ovisno o okolnostima.” O. Emmanuel nastavlja: “Moral, zaista, propisuje dužnosti, ali što je dužnost ako nije ovisnost? Mi, ustvari, ovisimo o Bogu našem Stvoritelju; o našim roditeljima, koji su, iza Boga i s Bogom, autori našeg postojanja; mi ovisimo o cijelom čovječanstvu čiji smo dio. Zbog toga postoji drevna podijeljenost između naših obaveza prema Bogu, prema našem bližnjem i prema samom sebi…
Na tu temu, poslušajmo Bossueta: “Mi posvećujemo Božje Ime, mi želimo dolazak Njegovog Kraljevstva. Mi dolazimo moliti kada nas ljudske potrebe pritisnu. Mi se toliko preporučamo Bogu s našim beznačajnim stvarima, da trud koji uložimo da zainteresiramo Njega i sve Njegove svece za te stvari rezultiraju time da se mi još više vežemo za njih. 
"Kršćani, zaboravimo na sebe! Je li Bog kojemu se molite neki idol s kojim smatrate da možete raditi što želite? Zar On nije pravi Bog koji mora s vama raditi kako On to želi? Ja znam da je pisano da Bog želju ispunja onima koji Ga se boje, vapaj njihov čuje i spasava ih, ali oni Ga se moraju bojati i podčiniti mu se bezrezervno.” 
Taj naturalizam, taj nedostatak dubokog i radikalnog odnosa s Bogom, također vrlo često utječe na naše društvene, političke, gospodarske i profesionalne živote.  

4. Prakticirajte “evanđeoske”savjete

Namjerno sam zaključio s ovom točkom jer su te kreposti koje je naučavao naš Gospodin kao osobiti lijekovi za posljednja vremena. Mi to često zaboravimo kada krenemo u potragu za lijekom za nesreću našeg vremena. Ponovno pročitajte Propovijed na gori (Mt 5-7). Zaključak ovoga duha nam je dan od cijele tradicionalne Crkve u tri redovnička zavjeta koja odgovaraju krepostima potrebnima za svakog katolika: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Ovdje imate pravi lijek za postmodernističku krizu:

Čistoća je za katolika prirodni cilj opreznosti i budnosti. To je zato jer u sebi imamo tu duboku ranu koja nas čini sklonima na zlo, ali također jer se bojite te rane u vašem djetetu. Užasnuti ste kada vidite da je ona jednako silovita u njemu kao i u vama. Mnogi se roditelji bore najviše što mogu kada vide očite grijehe u svojoj djeci po pitanju odijevanja. Ali u drugim područjima možda podbacujete u osnovnim dužnostima razboritosti jer vam nedostaje realističnosti oko upotrebe Interneta, oko držanja časopisa i kataloga po kući, posjedovanja TV-a, oko videa i video igara, a i odnosa između dječaka i djevojčica prema kojima se oni odnose prenaivno.  

Siromaštvo - Ozbiljno moramo razmisliti o posljedicama neprirodnog pristupa naših mladih novcu. Oni sve više i više izbjegavaju bilo kakav karitativni rad koji se radi besplatno jer su uvijek u potrazi za sto i jednim načinom kako zaraditi nekoliko dolara. A taj novac troše na zabavu i beskorisne napravice. Što je još gore, čak i kada su njihovi roditelji u financijskim problemima, djeci nikad ne pada na pamet (niti to roditelji traže) da bi taj njihov novac mogao pomoći obitelji da kupi osnovne potrepštine. Ponekad, roditelji daju loš primjer tako što pretjerano troše na kredit ili na uređaje visoke tehnologije. 
Svojim primjerom, obavežite svoju djecu da sazriju u miru koji im daje mudrost, umjesto što im dozvolite da traže zabavu. Opuštanje i sreća nisu sinonimi s akumulacijom sofisticiranih sredstava. Duh siromaštva mora voditi vas i vašu djecu da ponovno otkriju ljudsku prirodu u svojim poteškoćama, svojim patnjama i borbama. Morate povećati doseg svoje karitativne ljubavi, moliti za nesretnike svake vrste, željeti obraćenje grešnika i žrtvovati se da biste pomogli drugima. 

Poslušnost - Tu se ne radi samo o poslušnosti koju morate zahtijevati od vaše djece od prvog dana, već i o nečemu puno dubljem – o duhu religiozne poslušnosti koja čini da vaše dijete voli koncept autoriteta i da on prepoznaje Božju volju u svim stvarima, u naredbama koje prima, u preprekama i preokretima u zdravlju ili sreći, poteškoćama u njegovom modernom okruženju, itd.

Djeca moraju poštivati sve vrste autoriteta i nikada to ne smiju sitničavo analizirati. Za dijete, ne postoji apsolutno u opsegu autoriteta da se suglasi, prihvati, diskutira ili slaže s njim. Ponovno kažem, pročitajte opet Evanđelja i poslanice svetog Pavla na tu temu. Otkrit ćete zašto se toliko mladih ljudi izlaže opasnosti odsutnosti osjećaja za Boga u podčinjavanju svoje volje.

Dok vodite borbu protiv duha neovisnosti, čuvajte se egaliterizma, koji više ne prepoznaje nikakav hijerarhijski red i više ga ne poštuje. Učinite da vaša djeca cijene sklad općeg dobra. Naučite ih da vole Božje vječne planove. 

Ta razmatranja mogu se učiniti isposničkim, ali ona su također i ohrabrujuća jer nisu potekla iz ljudskog znanja već iz Otkrivenja, koje je posve usredotočeno na naše spasenje po Božanskoj Ljubavi. Zato, u vašem obiteljskom krugu, ne radi se toliko o radikalnom obraćenju koliko o procjeni vaše učinkovitosti. Cilj obitelji nije puko množenje ljudi već “učiniti ih dobrim da bi ih učinili sretnima”, napisao je Bonald. Možda vam se učini ovo opažanje, koje je u Saint- Cyru Lyautey zapisao u svojem dnevniku, kao da je vaše vlastito:
“Patim jer moja duša ima ciljeve dovoljno velike da razumijem što bih trebao biti, ali moj karakter nije dovoljno snažan i odlučan da stavi u praksu ideje koje imam o životu kakav bih trebao voditi.”

Kao odgovor na to, tu je isječak iz Pisma kapetanima Andréa Charliera:
“Postanite svjesni te tajne praznine koju imate duboko u sebi: ako se usudite pogledati  na nju, vi više nikada nećete biti zadovoljni. Sve vaše umjetne potrebe spadaju s vas kao maska i bit ćete slobodni, nesputani i spremni za najviše zadatke; možda ćete onda shvatiti da posjedujete pravo bogatstvo.”

Posve ste u pravu što temeljite ideal vaše djece na istinskom duhovnom životu, žeđi za sebedarjem u odgovoru na Božju beskrajnu ljubav. Nemojte biti deprimirani zbog svojih očitih ograničenja; uz molitvu očekujte da će Bog nadoknaditi što vam nedostaje. Ali nemojte zaboraviti da postoji “dužnost podučavanja” prema mjeri onoga što tražite od Boga. Zatim, s čvrstom nadom, imat ćete svaki dobar razlog da povjerite svoju djecu vašoj Nebeskoj Majci.

 Izvor


subota, 14. svibnja 2016.

Hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu 1.

Hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu
OTVORENO PISMO RODITELJIMA POSTMODERNE DJECE
O. Jean-Pierre Boubée


U ovom pismu, dragi roditelji, ja se neću toliko zadržavati na općenitim karakteristikama adolescencije, već radije na onim parametrima koji vas uznemiruju u odgoju vaše djece. Postmodernistički svijet neumorno nadire prema sve većoj rafiniranosti uređaja visoke tehnologije, s čime je povezano povećanje podmukle moralne izopačenosti kao i agresivnih i nepredvidljivih nastraja. Sve to ima utjecaja na sve nas, osobito na našu djecu. 

Vrijeme adolescencije izvor je tjeskobe za vas jer postoji puno toga nepoznatog: “Kako će moja djeca ispasti?” Mnogi roditelji boje se samo onoga što bi ugrozilo njihov osobni ugled ili riskiralo društveni i financijski uspjeh njihovih potomaka. Vas pak, kao katoličke roditelje, brine iznad svega hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu, revni i moralno čestiti. Najvažnija stvar za vas je pak hoće li oni ići u raj ili u pakao.

Ali danas se vaša tjeskoba povećava. S jedne strane, vi znate da svijet propada. S druge strane, vi znate da po milosti Božjoj pripadate malenoj, potpuno brojno nadvladanoj grupi. Vi ste ono što se u Starom zavjetu naziva “vjerni ostatak”. Suočeni s time, vaša snaga je katolička vjera u svojoj cjelovitosti i vašoj neprolaznoj privrženosti Crkvi i našem Gospodinu Isusu Kristu.

Tko je vaš suparnik? – Svijet, koji ne samo da nije više kršćanski, već je posve poganski, sa svojim javnim otpadom od vjere, svojim materijalizmom koji traži užitak i sa svojim sve pogubnijim i opakijim zavođenjima. 

Vi ste svjesni da se borite u duhovnoj bitci koja ima posljedice svuda. To znači da morate biti ozbiljno i sasvim predani. Vaša djeca, pak, ne mogu razumjeti zastrašujući doseg te bitke. Razumiju li žestinu sila zla? Usprkos očevidnoj pobožnosti, prijeti li im rizik da će popustiti čim naiđu na prvu zasjedu? Ponekad pokazuju opravdani ponos što pripadaju “maloj grupi onih koji su čvrsti” i to pokazuju određenim konkretnim znakovima u ponašanju, izborima, modi i ukusu. Ali jednoga dana vaša će se djeca pitati je li bitka u kojoj se bore opravdana, kako će im se isplatiti, koliko se mogu nadati pobjedi? Postoji li dovoljan razlog da žive odvojeni od svijeta? 

Njihova pitanja su ozbiljna, legitimna i vrlo opravdana. Pa idemo ih istražiti. Bilo da ste zabrinuti oko svoje djece, razočarani u njih, ponosni na njih, ili iznenađeni njima, nije važno. Ponekad se jednostavno radi o razlici u temperamentima i što njihov u njima budi određene osjećaje. U svakom slučaju, legitimno je sagledati svoju situaciju i pitati se sljedeća realna pitanja: 1) Jesu li vaša djeca različita – ili čak gora – od djece iz prošlosti? 2) Na koji način postmoderni svijet predstavlja nove poteškoće? 3) Koja su vam rješenja dostupna u svijetu kakav je on danas? 

Jesu li vaša djeca drugačija od djece prošlosti? 

Često čujemo ovakva razmišljanja: “Moja su djeca drugačija nego što sam ja bio/bila!” Pišući roditeljima svojih učenika, O. Pinaud1 završava misao:
Oni nisu 1) kao što smo mi bili u njihovim godinama, 2) kakvi bismo mi htjeli da jesu, 3) kakvi bismo htjeli da postanu pohađajući naše škole i imajući koristi od formacije kakvu im dajemo u obitelji.

Što se tiče prvoga, roditelji se možda samo prisjećaju uljepšane prošlosti. Ljudski um lako idealizira prošlost, pogotovo djetinjstvo. S druge strane, niti jedno vrijeme u prošlosti nije identično onom prethodnom razdoblju i bilo bi uzalud željeti ponovno proživjeti godine iz vaše mladosti na sličan način. 

Ponekad ipak to razmišljanje koje dolazi od roditelja može biti prožeto evolucionističkim modernizmom koji kaže da ljudska priroda više nije ono što je nekad bila. Ali mi znamo da je to objektivno pogrešno. Ljudska priroda kao ljudska priroda je uvijek ista. Mijenja se ono što okružuje ljudsku prirodu, a to se mijenja na gore. No uspjesi naših obitelji, Crkve, škola i grupa mladih pokazuju da je ozbiljan trud obitelji, Crkve i društva dovoljan da donese plodove milosti slične onima naših prethodnika. Budite pažljivi da se ne predate obeshrabrenosti zbog izgovora da se radi o „drugačijoj“ generaciji (prema ljudskoj prirodi). 

Što se tiče onih koji bi htjeli da se djeca ponašaju kao odrasli, izgleda da zbog nestrpljenja zaboravljate koliko godina ponovljenih napora je potrebno da dijete dostigne zrelost. Povremeno loše ponašanje nije mjerilo po kojem treba suditi kako drugi odgajaju svoju djecu, niti je mjerilo zbog kojeg bi trebali biti u strahu da će vas drugi osuditi. Kako bismo parirali svojem nestrpljenju zbog „završnog proizvoda“, moramo izoštriti svoje sjećanje i duh analize.

Sad kad je to rečeno, ne smijete ignorirati činjenice da mogu postojati neka kašnjenja u razvoju djeteta ili mlade osobe i da uz to postoje nedostaci i određeni loši postupci do kojih dolazi zbog općenitih uvjeta obiteljskog života u njegovom trenutnom društvenom okruženju. Ja to diskretno nazivam „raspoloženjem ovih vremena“, što me dovodi bliže mojoj temi.
Posljednji razlog koji o. Pinaud iznosi za roditeljsku ogorčenost također ima razlog broj dva kao svoj temelj. Primjedbe o tome kako dolazi do srozavanja u generacijama nisu ništa novo. Ono što je novo je moda i u političkom i u crkvenom svijetu da se vesele „napretku“ koji je postignut „obogaćujućim reformama“ „savršenijeg svijeta“ dok svi dokazi upućuju na suprotno. 

Kvalitete vaše djece

Što čini “mladež”? General Douglas MacArthur rekao je da se radi o “kvaliteti mašte, jednom osjećajnom intenzitetu, pobjedi hrabrosti nad plašljivošću, sklonosti avanturi nad ljubavlju prema ugodi.” Taj je opis još uvijek prikladan. Vaša su djeca sklona lutanjima, riskiranjima i pokazivanju entuzijazma. Oni su neistraženo područje otvoreno bilo čemu što je spremno kultivirati ga. Oni su mladi kao što smo mi bili i kao što su bili naši roditelji prije nas. Pod vodstvom punim ljubavi vas i njihovih učitelja, mi možemo postići najviše što je moguće postići. Ono što njima nedostaje, pak, je da budu okruženi odraslima koji imaju vjeru u ono što čini čovjeka zaista većim. Lišeni autentičnih izazova takvih odraslih, djeca su sklona nestabilnosti, lijenosti ili su zabavljeni kritičari i lukavo izbjegavaju napor. To su prepreke s kojima se bilo tko uključen u njihovu formaciju mora boriti. 

S druge strane, fascinantno je da neke od ovih negativnih strana mogu postati prednost u rukama iskusnih odgajatelja. Od djeteta s malo ili nimalo straha od autoriteta (što je posljedica gubitka osjećaja za poštovanje) može se potaknuti duh jednostavnosti i pristupačnosti. Lijenost, koja je često posljedica prebrzog tjelesnog rasta, može u sebi skrivati snagu koju će neki grupni sport probuditi. U oba slučaja, vidi se da ne smijete propustiti probuditi te snage i usmjeriti ih prema višim ciljevima. 

Posebnosti vaše djece

No ipak, istina je da se budni umovi djece lako otvore svijetu oko njih: tehničkim novotarijama, sofisticiranoj i trenutnoj dokolici, pseudoumjetničkim zastranjivanjima, tehnologijama za učenje bez napora, površnoj kulturi. 

Nemojte biti među onim roditeljima koji odluče biti više u korak s vremenom nego njihova djeca. U ime “otvorenosti uma” ti djetinjasti odrasli prešutno pristaju bez razlikovanja na štetne novotarije koje utječu na treniranje sposobnosti uma i volje. Prečesto susrećemo roditelje koji, uvjereni da je dovoljno što su unaprijed upozorili svoju djecu na “moralne opasnosti”, izbjegavaju sporno pitanje oko tehnologije kao da vjeruju da nema opasnosti u njoj. Ta neodgovornost roditelja ostavila je mnoge naše učitelje zaprepaštenima, ako ne i potpuno ljutima. Njihova briga nije neutemeljena. Praćenje posljednjih  tehnoloških ludosti neupitno uključuje smanjenu uporabu moći razuma, degradaciju razine moralne tolerancije, očitu umjetničku dekadenciju . I još k tomu, navikava i vas i vašu djecu na novi tip naprednog liberalnog društva. Ali ja sam također svjestan da postoje i bolji roditelji, koji se neumorno bore naći bolja rješenja, koji se pitaju koje bi moguće kulturno bogatstvo moglo biti dostupno u tom čušpajzu. 

Trajalo bi predugo da otvorimo sada debatu, ali bit će važno da to učinimo. Kao pravilo, roditelji i djeca se često previše boje da neće biti u korak s tehnološkim napretkom svijeta. Učinit ću jednu iznimku za one koji su jednostavno suočeni s tim problemom zbog svojeg studija ili zanimanja (iznimka potvrđuje pravilo). Ali razmislimo o moralnoj cijeni. Nemojte biti slijepi za istinu da tehnologija otvara prilike za nemoral i da nemoral stvara bezbožno dijete. Društvena bezbožnost potiče bezbožnost prema božanskim stvarima (i to i među djecom koja sudjeluju na Tradicionalnoj Latinskoj Misi i pohađaju naše tradicionalne škole). Mnogi mladi ljudi svjedoče neočekivanom ponašanju prema autoritetima ili nepoznavanju i preziru prema prošlosti.

Možda je problem u nedostatku čvrstoće kod roditelja. Ja redovito vidim kod samih roditelja strah da možda traže previše od svoje djece. I isto tako redovito vidim roditeljsku lijenost u dosljednosti u svojim zahtjevima, u čvrstoći u svojim kaznama. Već sam se navikao na roditelje koji daju pretjerano povjerenje djetinjastim pričama nauštrb podrške koju bi trebali davati onima koji imaju autoritet. Uobičajeno je da roditelj dozvoli djetetu da odustane od neke aktivnosti jer on ili ona pokazuju rezerviranost koja se može očekivati u njihovoj dobi. Kada na to dodaš stalno kritiziranje pape, episkopata, države, svećenika zbog nedjeljne propovijedi, školskog ravnatelja, savjetnika u kampu i zasluženu kaznu u školi – možete zamisliti u što se pretvara um vašeg djeteta. Rezultat je generacija ljudi jedva naučenih na poteškoće u životu, koji su sigurni u svoja prava i koji gledaju s visoka na autoritete. Mi tako uzgajamo u svojoj okolini buntovni mentalitet koji je u savršenom skladu s revolucionarnim mentalitetom. Nije ni čudo da su kada odrastu nestabilni u braku ili u redovničkim kongregacijama!

Na koji način postmoderni svijet predstavlja nove poteškoće?
Ne možemo izbjeći borbu niti odbiti suradnju u pobjedi koja se mora postići na bojnom polju duše svakog djeteta. Krv našeg Spasitelja nije uzalud prolivena. Našu temu trebamo uzdići na razinu otajstva Otkupljenja. Moramo je proučavati u svjetlu otkupljujuće Žrtve, primjera bilo kojeg uspjeha na svijeta, uspjeha barem u Božjim očima. 
Ako želite sanjati o boljem svijetu, o povratku kršćanstvu, Bog je vas i vašu obitelj , u svojoj Providnosti, stavio u konkretan svijet u točno određenom trenutku u povijesti čovječanstva. Bog piše povijest. Putevima koji ostaju Njegova tajna, On postiže Svoj nevjerojatan plan ljubavi da ispuni broj izabranih. Vi ne možete zaboraviti na to ako želite sudjelovati u toj mudrosti.

Od samoga početka, Bog nam pokazuje da postoje dvije linije potomaka u sukobu: ona Abelova, vjerna do smrti u prinošenju prvih žrtava; i Kajinova, koja je vezana za svjetske uspjehe i materijalna dobra te koja progoni Abela, pravednika. Ta se povijest nastavlja s izborom i izdvajanjem Abrahama (Post 12) u potpuno bezbožnom svijetu; sa slobodnim izborom Izaka, sina slobodne žene, nasuprot Išmaelu, sina ropkinje Agare (Post 21). Sveti Pavao komentira taj događaj: “Ali kao što je onaj , koji je rođen po tijelu, progonio onoga, koji se rodio po duhu, tako biva i sada.“ (Gal 4:29). Povijest cijelog Starog zavjeta je povijest o sukobu dvaju linija potomaka ovoga svijeta, čak i u izabranom narodu. 

Kada čitate Sveto Pismo koje opisuje budućnost, vidite da će ustanovljenje Božjeg Kraljevstva doći pod cijenu rata. Čitajte Evanđelje, drugu poslanicu Solunjanima i Otkrivenje. Najavljeni su događaji, kušnje i obrtanja koji će prosijati odabrane kao žito, a oni su nastavak tog beskrajnog sukoba između te dvije strane. Čitajte o predviđanjima onih vremena kada će cijeli svijet čuti za Krista i o otpadu od vjere u različitim oblicima. 
U tom svjetlu, morate razumjeti vaše mjesto i vaš poziv u postmodernističkom svijetu. Nakon što je kršćanstvo uspjelo prodrijeti u Rimsko Carstvo, srednjovjekovno je društvo imalo nekoliko pokušaja političke kristijanizacije. Spomenimo Karla Velikog, Sv. Henrika u Njemačkoj, Sv. Edvarda u Engleskoj, Grgura VII. i Sv. Luja u Francuskoj, između ostalih. To ne znači da nije bilo barbara, griješnika, pustolova i muslimanskih hordi u blizini. Kasni srednji vijek izgleda kao najviša točka koju je dozvolilo božansko milosrđe, ali ne smijete zaboraviti da taj period nije bio bez pravih kušnji. 

Od tada je počelo dugo propadanje i izgleda da idemo sve brže nizbrdo. Svjedočili smo puštanju Sotone s lanca usred obnovljenog poganskog humanizma, protestantizma i bezbožnih ratova, filozofija prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, nemilosrdnog osvajanja sekularizma i univerzalnog revolucionarnog duha do onog vremena kada je sama Crkva na Drugom  vatikanskom koncilu prihvatila vjersku demokraciju. Ta skica može izgledati apokaliptično. No ipak, vi ste muškarci i žene vjere. Vi poznajete Evanđelja, Novi zavjet. “Otajstvo nepravde” jasno je izraženo. Sa spokojnom lucidnošću djece Svjetla, vi ste sposobni razlikovati znakove drevnog neprijatelja ljudske rase, stalnu borbu Sinagoge protiv Crkve. 

Iako stanje stvari izgleda preteško, nikad nije nedostajalo heroja i hrabrih ljudi koji će reagirati. Povijest se sjeća mnogih hrabrih pokušaja ispunjenih vjerom koji su mogli omogućiti Crkvi i društvu da se ponovno uzdigne po Kristovim standardima. Možemo ih nazvati pell-mell: gubitak latinskih kraljevstava križara, nedostatak entuzijazma za kolonizaciju Sjeverne Amerike, rat u Vendeeu, Sveti Pio X. , Kristerosi u Meksiku, general Boulanger, dr. Salazar u Portugalu, Garcia Moreno, Dollfuss u Austriji, itd. Koja mješavina kukolja i žita je to bila! Mi svjedočimo neshvatljivoj pobjedi kukolja. Kao razlog možemo spomenuti nedostatak vjere kod ljudi, Božju kaznu, našu nesposobnost ili slučaj. Ali povijest je pisana Božjim milosrđem usred nedostatka ljudskih vrlina. Sveti Augustin je rekao: ”Zlo postoji ili zato da se griješnik može obratiti ili da se iskuša pravednik.” I Isus nam je rekao: ”Sve se to mora dogoditi.”  Budimo oprezni; ne postoji kob u povijesti, postoji samo kršćanski osjećaj za povijest. 

Uzrok raskoši Rimskog Carstva nije bio niti slučajan niti kob. I mi razumijemo to tako da je ono što se naziva slučajnim ono što se događa bez razloga ili čiji razlozi ne pripadaju niti jednom razumnom redu; a kob da je ono što se događa bez volje Božje ili volje ljudi, po nužnosti koja je svojstvena prirodi stvari. Zaista, mi ne smijemo sumnjati da je Božja providnost ta koja ustanovljuje zemaljska kraljevstva. (Sv. Augustin, The City of God, 1. poglavlje)

Unutar ove konkretne povijesti, naše vlastite povijesti, povijesti našeg spasenja događa se i spasenje naše djece. Naša obaveza je da postanemo sveti, znajući da imamo sredstva kako to postići bez obzira na vrijeme u kojem živimo: "Bog je vjeran i nikad vas neće kušati iznad vaše snage."

Na koji način je naše vrijeme teže od onih prije? U naše vlastito vrijeme u povijesti Crkve, mi samo trebamo htjeti surađivati u dolasku Kristovog kraljevstva. U toj velikoj bitci koja se vodi oko vas i vaše djece, nitko se ne može sakriti. Mi smo svi pod antireligioznim i neprirodnim černobilskim oblakom koji pali i oslabljuje organe svakog od nas.

Kada srdžba Božja oslobodi na čovječanstvo tu tešku kaznu koja se zove pošast, neki su zaraženi i umiru; drugi koji nisu zaraženi ipak prolaze kroz manje ili više ozbiljne bolesti zbog nje. (O. Emmanuel, op. cit.)


(nastavlja se)







ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Iz jednog dnevnika



Prepisujem nekoliko redaka iz dnevnika jednog velegradskog srednjoškolca. Upoznati ćeš dva tipa dječaka iz njega: jednoga koji se lakoumno prepušta struji i drugoga, koji je čeličan karakter i zna reći: „Ne!“

„Jučer sam posjetio Goldmanna, no, mislim da me više neće vidjeti kod sebe. Stanko me je nagovarao i često me je pozivao. Tako sam konačno pristao. Ne znam zašto, ali već od početka ćutim prema njemu neku nesklonost. Pogotovo otkad je jednom nakon sata vjeronauka cinički rekao: „Vjeronauk je za djecu, a ne za mladiće.“

Dakle, ponajprije mu trebam opisati sobu. Toliki darmar ne možeš ni na vašaru vidjeti, pa bilo i najprometnije mjesto. Pozvonim. Sluga u livreji otvori vrata. „Mladi gospodin uči u sobi. Izvolite ovuda...“ Svuda u sobama raskoš i bogatstvo, ogromne slike na zidovima, pod pokriven perzijskim ćilimima, sve ljepši od ljepšega. Pokucam na vrata sobe „mladog gospodina“, no, čini se da se vrlo udubio u učenje jer ne odgovara. Otvorim tiho vrata. Tu sjedi prijatelj Goldmann, naslonio lakat nad jednim brojem „Ilustrovanih novina“ i spava. Pod novinama otvorena francuska gramatika da može brzo zamijeniti, dođe li otac. No, sad bi nastradao.


Prije nego li ću ga probuditi iz „marljivog učenja“, razmotrim brzo sobu. Na stolu za pisanje su ovi „udžbenici“: probušena nogometna lopta polivena crnilom, svrdla, pumpa za dvokolicu i jedna rukavica. Pokraj tih „učila“ razrezano ravnalo, brisalo, kup puceta, matematička bilježnica. Na drugoj strani mali pištolj, jedan vadičep, upaljač, pod svim tim polovica latinskog rječnika (druga se polovica nalazi pod stolom), zatim papir s pedeset-šezdeset poštanskih maraka, ključ za klizaljke, jedna manšeta, sve to leži pobrkano, uzduž i poprijeko oko stolne svjetiljke. Lijevo i desno knjige. Kompletni Karl May, nekoliko detektivskih i ljubavnih romana. Sve prebačeno jedno preko drugog u najvećem neredu. Među tim knjigama viri algebra i njemačka čitanka. Izgrižena olovka i četiri upotrebljene tramvajske karte upotpunjuju sliku. Usred toga kaosa naslonio se on na stol i spava. (Jao, ako je nutrina toga dječaka u takvom neredu!)
Međutim se probudio. Mehanički posegne rukom za „Ilustracijama“, da ih zamijeni francuskom gramatikom.

Kad je opazio da to nije otac, mlitavom aristokratskom elegancijom pruži mi ruku.

„Ah, ti si! Pozdravljam! Izvoli sjesti! Hoćeš li zapušiti? Prave egipatske.“ I elegantnom kretnjom izvuče iz skrovišta u ladici snopić cigareta.

„Hvala, ne pušim. Zar ti već smiješ? Odakle ih imaš?“

„Od oca sam ih uzeo, zapravo dobio. Svejedno, tu su. Ti još ne pušiš? Kakav si ti svetac! Naravno takvo malo dijete ne radi ništa što se „ne smije“.

Uzavrelo je u meni, no svladao sam se i odgovorio mirno: „To je istina da ne radim ono što mi roditelji brane. Do sada sam uvijek vidio da imaju pravo. No, uostalom ne pušim samo zato jer ne smijem, nego iz principa. U principima pak ne uobičajem popuštati.“

Zatim je pripovijedao o svojim dogodovštinama, o praznicima na moru. Pričao je svake vrste gluposti, prešao zatim na kojekakve svinjske šale premda je opazio da se ne smijem na sve to. No, kad je između knjiga izvukao fotografije na pol obučenih glumica i počeo se hvaliti svojim „osvajanjima“, ustao sam i otišao. Dugo svladavan gnjev me je uhvatio i stajalo me mnogo svladavanja da sam mu samo ovo rekao: „Molim te, prestani! Mislio sam da si me pozvao na zabavu dostojnu čovjeka.“Nakon tog odvratnog posjeta morao sam udahnuti čistoga zraka. Neka nevidljiva sila gonila me van, na svježi zrak, u vedru, zvjezdanu noć. Bijaše hladna zimska veče, a zvijezde su jasno svjetlucale. Sam samcat hodao sam ovamo onamo, nemirna mi se duša uzdigla prema nebesima i povikao sam kao u molitvi: „O zvijezde! Vi ste čiste! Čiste i bez ljage! Kako je prljava i blatna ova zemlja i kako su prljavi i gnjusni na njoj ljudi!“ Dugo sam hodao u vedroj zimskoj noći uronjen u te misli.


To bijaše moj prvi posjet Goldmannu, no, posve sam siguran da će biti i posljednji.


Odlomak iz knjige Tihomira Totha; Karakter, UPT, 1944., str. 27-29