Prepisujem nekoliko redaka iz dnevnika jednog velegradskog srednjoškolca. Upoznati ćeš dva tipa dječaka iz njega: jednoga koji se lakoumno prepušta struji i drugoga, koji je čeličan karakter i zna reći: „Ne!“
„Jučer sam posjetio Goldmanna, no, mislim da me više neće vidjeti kod sebe. Stanko me je nagovarao i često me je pozivao. Tako sam konačno pristao. Ne znam zašto, ali već od početka ćutim prema njemu neku nesklonost. Pogotovo otkad je jednom nakon sata vjeronauka cinički rekao: „Vjeronauk je za djecu, a ne za mladiće.“
Dakle, ponajprije mu trebam opisati sobu. Toliki darmar ne možeš ni na vašaru vidjeti, pa bilo i najprometnije mjesto. Pozvonim. Sluga u livreji otvori vrata. „Mladi gospodin uči u sobi. Izvolite ovuda...“ Svuda u sobama raskoš i bogatstvo, ogromne slike na zidovima, pod pokriven perzijskim ćilimima, sve ljepši od ljepšega. Pokucam na vrata sobe „mladog gospodina“, no, čini se da se vrlo udubio u učenje jer ne odgovara. Otvorim tiho vrata. Tu sjedi prijatelj Goldmann, naslonio lakat nad jednim brojem „Ilustrovanih novina“ i spava. Pod novinama otvorena francuska gramatika da može brzo zamijeniti, dođe li otac. No, sad bi nastradao.
Prije nego li ću ga probuditi iz „marljivog učenja“, razmotrim brzo sobu. Na stolu za pisanje su ovi „udžbenici“: probušena nogometna lopta polivena crnilom, svrdla, pumpa za dvokolicu i jedna rukavica. Pokraj tih „učila“ razrezano ravnalo, brisalo, kup puceta, matematička bilježnica. Na drugoj strani mali pištolj, jedan vadičep, upaljač, pod svim tim polovica latinskog rječnika (druga se polovica nalazi pod stolom), zatim papir s pedeset-šezdeset poštanskih maraka, ključ za klizaljke, jedna manšeta, sve to leži pobrkano, uzduž i poprijeko oko stolne svjetiljke. Lijevo i desno knjige. Kompletni Karl May, nekoliko detektivskih i ljubavnih romana. Sve prebačeno jedno preko drugog u najvećem neredu. Među tim knjigama viri algebra i njemačka čitanka. Izgrižena olovka i četiri upotrebljene tramvajske karte upotpunjuju sliku. Usred toga kaosa naslonio se on na stol i spava. (Jao, ako je nutrina toga dječaka u takvom neredu!)
Međutim se probudio. Mehanički posegne rukom za „Ilustracijama“, da ih zamijeni francuskom gramatikom.
Kad je opazio da to nije otac, mlitavom aristokratskom elegancijom pruži mi ruku.
„Ah, ti si! Pozdravljam! Izvoli sjesti! Hoćeš li zapušiti? Prave egipatske.“ I elegantnom kretnjom izvuče iz skrovišta u ladici snopić cigareta.
„Hvala, ne pušim. Zar ti već smiješ? Odakle ih imaš?“
„Od oca sam ih uzeo, zapravo dobio. Svejedno, tu su. Ti još ne pušiš? Kakav si ti svetac! Naravno takvo malo dijete ne radi ništa što se „ne smije“.
Uzavrelo je u meni, no svladao sam se i odgovorio mirno: „To je istina da ne radim ono što mi roditelji brane. Do sada sam uvijek vidio da imaju pravo. No, uostalom ne pušim samo zato jer ne smijem, nego iz principa. U principima pak ne uobičajem popuštati.“
Zatim je pripovijedao o svojim dogodovštinama, o praznicima na moru. Pričao je svake vrste gluposti, prešao zatim na kojekakve svinjske šale premda je opazio da se ne smijem na sve to. No, kad je između knjiga izvukao fotografije na pol obučenih glumica i počeo se hvaliti svojim „osvajanjima“, ustao sam i otišao. Dugo svladavan gnjev me je uhvatio i stajalo me mnogo svladavanja da sam mu samo ovo rekao: „Molim te, prestani! Mislio sam da si me pozvao na zabavu dostojnu čovjeka.“Nakon tog odvratnog posjeta morao sam udahnuti čistoga zraka. Neka nevidljiva sila gonila me van, na svježi zrak, u vedru, zvjezdanu noć. Bijaše hladna zimska veče, a zvijezde su jasno svjetlucale. Sam samcat hodao sam ovamo onamo, nemirna mi se duša uzdigla prema nebesima i povikao sam kao u molitvi: „O zvijezde! Vi ste čiste! Čiste i bez ljage! Kako je prljava i blatna ova zemlja i kako su prljavi i gnjusni na njoj ljudi!“ Dugo sam hodao u vedroj zimskoj noći uronjen u te misli.
To bijaše moj prvi posjet Goldmannu, no, posve sam siguran da će biti i posljednji.
Odlomak iz knjige Tihomira Totha; Karakter, UPT, 1944., str. 27-29
Nema komentara:
Objavi komentar