Pustinjski oci su osobe koje su se u prvim stoljećima kršćanstva odvajali od svijeta i povlačili u pustinju gdje su živjeli evanđelje, nasljedujući ponizna i siromašna Krista. Prosječnog vjernika 21. stoljeća izraz ''pustinjski'' mogao bi odbiti smatrajući da se tu sigurno radi o nedostižnim idealima. Ipak, njihove pouke o duhovnom životu neiscrpan su izvor mudrosti za sve generacije , jer ''Isus Krist je isti jučer, danas i uvijeke.'' (Heb 13, 8) Pod pojmom pustinjski oci smatraju se samo oni pustinjaci koji su svojom svetošću i iskustvom smatrani dostojnima da poučavaju druge učenike koji su dolazili u pustinju. U ovom tekstu iznosimo kratak dio knjige ''Povijest monaštva'' u kojem autor opisuje jedan od ideala monaške duhovnosti, a koji nam pokazuje blago mudrosti kojemu trebamo težiti svi koji želimo nasljedovati Krista (Mt 16, 24).
Jedan od temeljnih stavova koji mora prožimati srce monaha u molitvi i općenito u duhovnom životu jest ''penthos'', tj. raskajanost, žalost radi vlastitih grijeha, spoznaja svog siromaštva i ništavnosti. Brojne zgode iz života pustinjskih otaca govore o tome. Jednoga je dana otac Poemen, putujući u Egipat, ugledao neku ženu koje je, sjedeći uz grob, gorko plakala. Na to je primijetio: ''Da joj netko ponudi sve slasti ovoga svijeta, ne bi je utješio. Tako i monah mora stalno biti u žalosti radi svojih grijeha.'' U ovim riječima oca Poemena sažeto je učenje Svetog pisma (usp. Npr. Jl 2, 12; Jak 4,9) na temelju kojeg monasi pozivaju ne samo na trenutačno pokajanje, već na trajan stav žalosti – penthosa – radi svijesti o vlastitoj grješnosti.
Otac Dioskur plakao je u svojoj ćeliji. Kada ga je učenik zatekao u plaču i upitao zašto plače, starac je odgovorio: ''Radi svojih grijeha.'' Na to će učenik: ''Ti, oče, nemaš grijeha.'' A starac je odgovorio: ''Zaista, sine moj, ako ja ne uviđam svoje grijehe i ne oplakujem ih, ne bi bile dosta tri ili četiri osobe da ih oplaču.''
Monasi su shvaćali penthos kao put vraćanja k Bogu. Otac Poemen, na pitanje nekog učenika što mu je učiniti, odgovori: ''Kada je Abraham ušao u obećanu zemlju, kupio si je grob, i po njemu baštinio zemlju (usp. Post 23,4).'' Ne shvaćajući pouku učenik je upitao što znači taj grob? ''To je mjesto žalosti i plača'', odgovorio je otac Poemen. Gdje nema penthosa, nemoguće je čuvati se od grijeha jer ne postoji svijest o njegovoj težini. Penthos je trajno stanje, stil života koji se kod monaha mogao uočiti i na njihovom vanjskom ponašanju koje se naraštajima prenosilo dok nije stvorena tradicija da monah ide pognute glave, ne smije se i ne sudjeluje u radostima ovoga svijeta.
Opasnost je da površno i anakronistički prosudimo penthos kao žalost kroz koju zrači životni pesimizam. Naprotiv, penthos je žalost koja je puna uskrsne nade i radosti. Zato sv. Ivan Klimak kaže: ''Onaj tko se u žalost obukao kao u svadbeno ruho pun je milosti i upoznao je duhovni osmijeh duše.'' Taj paradoks izražava našu zemaljsku stvarnost. Dok smo još na zemlji možemo živjeti Kristov pashalni misterij te u jedinstvenu duhovnome iskustvu objediniti proživljavanje muke, smrti i uskrsnuća. Penthos u tome doživljaju predstavlja iskustvo vlastite slabosti, siromaštva, podložnosti napastima, kako je govorio otac Poemen: ''I ja sam bačen tamo gdje je bačen Sotona.'' Ovo je, dakle, mjesto ozbiljna boja i pročišćenja.
U molitvi se penthos najčešće izražavao suzama. Na upit učenika o tome otac Poemen ga je poučio: ''Tko želi da mu se grijesi oproste, neka plače, tko hoće postići kreposti, neka plače. Plač je put koji je zacrtan u Pismu i koji su nam ostavili oci. Nema drugog puta.'' Plač o kojem se govori pustinjski su oci slikovito uspoređivali s krštenjem. Kao što nas krsne vode peru od grijeha, tako nas i suze pokajanja čiste i osvježavaju u nama krsnu čistoću. Jedna nam zgoda pripovijeda kako je otac Arsenije cijeloga života na grudima nosio komad tkanine kojim je brisao suze koje su tekle iz njegovih očiju. A kad je Arsenije umro, otac Poemen je plačno zavapio: ''Blago tebi, oče Arsenije, ti si sebe oplakao na ovom svijetu, jer tko ne oplače sebe ovdje, plakat će tamo. Ili ovdje na ovome svijetu plakati svojom voljom ili na drugom radi muka, nemoguće je ne plakati.''
Pustinjaci su znali iz vlastitog iskustva da penthos potiče naš duhovni život i našu molitvu koja bez iskrene žalosti za grijehe ne može biti Bogu draga niti može biti uslišana, kako nas je poučio sam Gospodin u prispodobi o cariniku i farizeju. Uz to, bez penthosa naš duhovni život može biti izgrađen na iluziji. Penthos nam daje smisao za realnost, vraća nas u stvarnost kada zalutamo u svijet fantazije i stvara u duši iskrenu bol radi jaza koji postoji između naših riječi i djela. Dakle, sadrži mnogo elemenata: bol radi grijeha i izgubljene milosti, strah od novih grijeha i osude, što u duši stvara stav istinske poniznosti i ispravno raspoloženje za put povratka Bogu. Penthos treba, kako smo već spomenuli, razlikovati od žalosti koja se izražava drugim grčim izrazom – lype. Ta žalost označava pesimizam, utučenost i nema ništa zajedničko s penthosom. Lype je vrlo opasna žalost za monaški život jer obeshrabruje na duhovnom putu i stvara prikladan prostor za acidiju*. Tu temu razrađuje Evargije u svojemu učenju o molitvi. Mogli bismo do u beskonačnost ispisivati monaške upute i izreke o molitvi. Sve su lijepe i sadržajne poput one koju je izrekao sv. Jeronim: ''Povuci se u pustinju da mogneš moliti s Krstom. Traži Krista u samoći i moli sam s Kristom.''
*acidija je pojam koji u monaškom životu označava duhovnu tromost, sumorne misli i dokolicu
Povijest monaštva, monah Dorotej, Split, Verbum, 2006.
Nema komentara:
Objavi komentar