Neka roditelji nikada ne zaborave odgajati djecu za Krista! Oni trebaju biti svjesni svojeg velikog i časnog prava, ali i svoje teške odgovornosti i dužnosti brinuti se za pravi odgoj svoje djece, tj. za to, da im se djeca privedu Kristu. Oni trebaju znati da su ''obvezni pod vrlo teški grijeh (gravissima obligatione tenentur) da se pobrinu, koliko im je moguće, kako za vjersku i ćudorednu, tako i fizičku i građansku pouku djece, i da se poskrbe za njihovo vremenito dobro'' (cn 1113). Oni trebaju znati zahtjev Crkve, da ''sve vjernike valja od djetinjstva tako poučavati, da im se ne samo ništa ne predaje, što se protivi katoličkoj vjeri i ćudorednosti, nego da vjerska i ćudoredna pouka budu na prvom mjestu''' (cn 1372). Jednako trebaju znati, kako Crkva biskupima napose veže o duši osnivanje katoličkih škola, a vjernike moli, ''neka ne zaborave pomagati, koliko mogu, osnivanje i uzdržavanje katoličkih škola'' (cn 1379).
Ali nije samom sviješću o vlastitim pravima i dužnostima na području odgoja ispunjen roditeljski zadatak kod odgajanja vlastita poroda. On to nije ni samim time, da se djeca dadu u sigurne ruke dobrih katoličkih odgojitelja i učitelja. Za to se hoće mnogo više! Kršćanstvo je bez sumnje prema jednoj lijepoj riječi najveća i najsvetija odgojna škola, koju je svijet ikada vidio. Ali će se Crkva uvijek dobro čuvati, da od odgoja odstrani roditelje. Idealni je odgoj Crkvi onaj, što ga vrši u prvom redu obitelj i blaga toplina domaćeg ognjišta. I bez njih će teško što opraviti i najbolji odgojitelj. ''I najbolji odgojitelj, veli Dupanloup, ostat će u mnogom jako nepotpun, ako se vrši bez opravdanog i nužnog utjecaja roditelja. To me je naučilo iskustvo.'' Pa to je i razumljivo. Jer, glavna snaga ne dolazi odgoju toliko od izravnog, svjesnog, proračunatog utjecaja, što ga vrši škola svojim zahtjevima, svojom disciplinom i svojom intelektualnom i moralnom poukom. Njegov uspjeh puno više zavisi od nevidljive mreže nesvjesnih utisaka, kojima je dijete dnevno izloženo, od cijele atmosfere, u koju je uronjen. Duh, koji prožimlje sav uzgojni rad, nijema pobuda okoline i dnevna sugestija primjera – to prodire kao mač dvorezac do najintimnijih skrovišta mlade duše, koja se poput pospana cvijeta u ranu zoru otvara, da primi u se rosu, o kojoj će domala Crkva pjevati: ''Rorate coeli, desuper et nubes pluant iustum – Roste, nebesa, a oblaci neka kiše Pravednoga!'' (Adv. liturg.) I zato ne smije dom ni riječju ni primjerom rušiti onoga, što škola gradi, nego je u tom smislu suradnja doma i škole pravim imperativom!
Gornji tekst je izvadak iz propovijedi koju je blaženi Alojzije Stepinac održao pri otvaranju Ženske realne gimanzije Sestara milosrdnica 1939. godine u Zagrebu
Nema komentara:
Objavi komentar