Gdje su nestali svi katolici

Gdje su nestala katolička djeca?

U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

„Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

„Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“

„Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.

Dosta je takvih besmislica. Naravno da je Nebo mjesto, a autoriteti to moraju reći, jasno i glasno. Kakvo je to nadnaravno mjesto nadilazi našu maštu, ali to ne znači da nije stvarno. Ono je iznad naravnoga, neiskvarivo i njegovo postojanje traje vječno.

Mislim, dajte molim vas, ako Nebo nije mjesto, gdje je onda naš Gospodin? Što On gleda svojim divnim očima i što dodiruje svojim ranjenim rukama? A gdje je Gospa, Bezgrješno Začeće, koja je uznesena tijelom i dušom na Nebo?

Oni ne lebde na nekoj eteričnoj izmaglici. Ovdje govorimo o fizičkoj prisutnosti. Jednoga dana, kada ćemo gledati našega Kralja i Kraljicu kako slavno kraljuju na Nebu, vidjet ćemo njihova prava lica i čuti njihove prave glasove.

Poricanje suštinske stvarnosti Neba slama jednu doktrinu za drugom. Ako Nebo nije mjesto, što je s uskrsnućem tijela? Zar ne bismo trebali dobiti nazad svoja tijela na Sudnji dan? Svoju krv i kosti? Svoje prste? To je ono što Crkva naučava. U to vjerujemo. Ali gdje onda ta slavna tijela idu?

Ah, znači ni to nije sigurno.

Utjelovljenje, uzašašće, drugi dolazak stavljaju se u pitanje. Ostaje nam neko ezoterično lupetanje o sljedećem životu. Govore nam da moramo imati vjere da se život nastavlja nakon smrti, samo ne znaju kako. Možda je to duhovna besmrtnost, neopterećena tijelom. Tko zna?

A gdje su časne?

Drugi zid, odnosno druga blokada za otvorenu raspravu o spasenju je problem grijeha i njegovih posljedica. Krist je umro za naše grijehe. Svi ponavljaju tu formulu, no razumiju li njeno značenje? Shvaća li itko zašto je Krist umro za naše grijehe?

Da bi nas spasio od pakla. Zato. To je spasenje. Spasiti nas od prokletstva. Ako nismo spašeni, onda smo prokleti. To je tako jednostavno.

Bojim se da se ljudi više ne boje pakla. Oni odbacuju cijelu tu ideju. To je jednostavno apsurdno i smiješno za moderni um; on to ne može prihvatiti. Vatra i tama i smrad sumpora – tko u to više vjeruje?

Ali pakao postoji. On je stvaran. I on je vječan.

Zamislite najgoru moguću bol, najgori jad, najgore žaljenje koje ste ikada iskusili. Ponovno proživite bol, ogorčenost, najgoru usamljenost koja razdire dušu koju ste ikada osjetili. To je samo tračak onoga što je pakao, a grijeh ljude tamo predaje.

Pa opet, mi ne smijemo pričati o grijehu. Ne smijemo osuđivati. A da ne govorimo o zapovijedima. Kao da grijeh ne postoji. Pomislili bi da su svi svećenici postali Rogersovi humanistički psiholozi. Prakticirajući bezuvjetno pozitivan stav, negativnost se rasplinja, a divan cvijet raste iz dubine savršenog ljudskoga srca, nešto poput moderne verzije Rousseauovog plemenitog divljaka. Nema na njemu mrlje istočnog grijeha. Sve je divno i krasno.

A koji je rezultat poricanja zla? Rezultat je propast.

Razmislite o svim stvarima koje danas ljudi prihvaćaju. Stvari koje smo običavali nazivati smrtnim grijesima – smrtnima, jer bi nas oni ubili. Crkva nas je prije upozoravala na njih, tako da ne bismo bili izgubljeni, ali sada je uglavnom muk.

Jedna od najvećih tih stvari je umjetna kontracepcija. Nikada neću zaboraviti što se dogodilo u nedjelju nakon što je objavljena Humanae vitae. Enciklika je bila na naslovnici mjesnih novina. Dugačak tekst citirao je čitavo mnoštvo teologa koji su izjavljivali s prividnim autoritetom da taj nauk nije nezabludiv. Ljudi sami mogu odlučiti o tome. Oni su, napokon, odgovorni odrasli ljudi.

Zanimljivo, mislila sam dok sam išla na Misu, očekujući čuti pravi nauk Crkve. Ali svećenik nije čak niti spomenuo encikliku, kao ni sljedeći tjedan... Kasnije smo naučili da su encikliku čak i biskupi odbacili, a Rim nije ništa poduzeo. Neslaganje se nastavilo. Nitko o tome nije pričao. Planiranje obitelji bilo je, napokon, privatna stvar. Što su svećenici u celibatu znali o braku – komentirali su ljudi.

Tako su se ljudi činili ispravni u svojim očima. Nije bilo posljedica. Svih tih godina nisam nikada čula svećenika da kaže da žena ne može primiti Pričest ako uzima kontracepcijsku pilulu ili čula svećenika da govori o zlu sterilizacije, smrtnom udarcu tijelu, poznatom unakažavanju tijela.

Gdje su katoličke škole?

Nerado govore o nastranosti homoseksualnosti, pa čak i usprkos svim skandalima. Ne govore o preljubu ili bludu ili lakomosti ili krađi. O laganju? Ni riječi.

Rijetko pričaju o ljepoti Neba, o patnji u čistilištu ili gorućim mukama pakla. Zamislite to. Nitko ne spominje da nećemo svi završiti na istome mjestu. Nema upozorenja. Pretpostavljam da onda nema razloga za brigu.

Jesu li svi spašeni? Zar nitko nije izgubljen?

Nadrinaučnik opet progovara: „Isus je tako milosrdan“, govori dok maše rukom.

„On ne bi podnio poslati nekoga u pakao.“

„Ali zar ne moraš ništa napraviti da bi došao u Nebo?“, pita nedužni učenik. „Ne moraš li biti vrijedan Neba?“

Nadrinaučnik okreće svojim očima.

Dječak je uporan. „Ali moraš biti kršten, zar ne? Moraš biti katolik.“

Ubacuje se drugi učenik. „Budući da je Crkva Kristovo otajstveno tijelo, zar nas sakramenti ne mijenjaju? Ne čine li nas oni vrijednima Neba?“

Nadrinaučnik podiže svoju bradu. Njegove sive oči gledaju u daljinu, kao da vidi izvan učionice, gleda nešto što drugi ne mogu vidjeti. Duboko udiše kroz nos.

„Ne smijemo unositi podjele“, govori, a zatim dugo govori o novom razumijevanju, o mogućnosti univerzalnog spasenja. Napokon, postoji nesavladivo neznanje i čitava ideja o nesvjesnom kršćaninu. A zatim su tu ta iskustva ljudi blizu smrti koja ukazuju na ugodan život poslije za sve. On zaključuje da stoga nema smisla o tome govoriti.

Ali ja kažem da moramo o tome govoriti.

Zašto Učiteljstvo ne raščisti maglu? Zašto svećenici i biskupi jednostavno ne kažu: izvan Katoličke crkve nema spasenja. Plaše li se? Plaše li se uvrijediti nevjernike? Ili još gore, jesu li izgubili vjeru?

Bez obzira na razlog, nauk je istinit.

Dopustite mi da vam kažem što je taj nauk za mene značio kada sam bila samo malena djevojčica. On nije bio ništa manje do pozivnice s Neba.

A gdje je katolički identitet?

Ja nisam rođena u katoličkoj obitelji iako to nisam posve razumjela. Napokon, znala sam Nicejsko vjerovanje iz srca i poslušno ga recitirala u Kristovoj episkopalnoj crkvi, ponosno svjedočeći svoju vjeru u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Nisam zasigurno bila protestant. Ali bili su potrebni moji katolički prijatelji iz četvrtog razreda da me čvrsto postave na put spasenja.

Običavali smo stajati u krugu za vrijeme odmora u Southwestern School, nadajući se da nas učiteljica neće primijetiti i natjerati da se igramo graničara ili neku drugu dosadnu igru. Morali smo raspravljati o važnim stvarima. Bilo nas je petero – Dolores, Mary Kay, Anne, Barbara, i ja.

Ponekad je bilo zaista hladno. Sa snijegom na cipelama, zbile bi se na hrpu, stiščući svoje kapute i drščući kao lude. Ali ja bih to jedva primijetila. Te djevojčice govorile su mi najčudesnije stvari. Stvari koje nikada prije nisam čula. Stvari o drugome svijetu. Mogla sam neprestano slušati o tome. Koristile su neobične riječi poput čistilišta, limba i oprosta. Istinski su vjerovale u pakao. Govorile su da je đavao stvaran.

Moje su prijateljice znale svakakve stvari o Nebu. To je bilo predivno. Kao da su dijelile neko tajno znanje. U njihovim glavama nije bilo mjesta sumnji u to je li Nebo mjesto, a govorile su o njemu kao da su bile tamo. Vikala sam da želim znati više.

Gledale su jedna drugu, vrtile svojim glavama, a zatim me tužno pogledale.

„Ali ti ne možeš ići na Nebo“, rekle su.

„Zašto ne?“

„Zato što nisi katolkinja.“

„A što trebam napraviti da bih bila katolkinja?“

„Moraš ići na vjeronauk i učiti katekizam.“

Te su se riječi urezale u moje srce poput strijele. Iako nisam mogla 'ići na vjeronauk' do fakulteta, ja sam tada u sebi odlučila - bit ću katolkinja. Prava, ne samo ona koja govori Nicejsko vjerovanje u vapnom obojenoj episkopalnoj crkvi, pitajući kako mogu vjerovati u jednu svetu katoličku Crkvu i ne biti u njoj.

Te devetogodišnjakinje su posjedovale Istinu i nisu oklijevale podijeliti je sa mnom. Rekle su mi što je nužno za spasenje jer sam bila njihova prijateljica. Nisu razvodnjavale nauk. Nisam trebala znati o iznimkama. Samo sam trebala biti katolkinja.

Molim vas, poštedite me nijansi. One postoje, ja to razumijem. Na Nebu su neki ljudi za koje ne bi pomislili da će biti tamo. To je dobro. Nemam pojma o tome kako Gospodin spašava u posljednjem trenutku ljude koji nisu ušli u Crkvu dok su bili živi. Ne pretvaram se da znam kako milost sagori nevjeru u njihovim umovima prije negoli njihove duše napuste ovaj svijet, ali ja to niti ne trebam znati. To je Božje djelo.

Sve što znam je da svaki čovjek na ovome planetu treba biti spašen od pakla. Gospodin je umro da bi osigurao mjesto za nas u Nebu. On je utemeljio Crkvu, jedinu pravu Crkvu koja je nužna za spasenje duša.

Ako to nije tako, onda je sve što radimo gubitak vremena. Zašto bi se tako teško trebali boriti? Zašto bi se tako čvrsto trebali držati Tradicije? Zašto bi se borili protiv poplave nemorala i očaja koji gutaju svijet? Zašto je to važno? U čemu je poanta? Ako postoji spasenje izvan Katoličke Crkve, onda mi ništa ne trebamo činiti. Samo uskočite nazad u more neznanja.

Što se mene tiče, ja ću radije biti poput svojih starih prijatelja, tih hrabrih djevojčica koje su mi prve rekle što trebam učiniti da bi spasila svoju dušu.

Susan Potts

Izvor