Umijeće odijevanja: dvije škole misli
Kada se radi o umijeću odijevanja, postoje dvije škole misli među pobožnim katolicima. Jedna opisuje čednost kao najvažniju stvar, a druga normalnost. Na nesreću, obje potpuno promašuju cilj.
Dok škola čednosti podučava važne lekcije o čuvanju čistoće, ona ne uspjeva postići umjetnički uspjeh jer jedva da prepoznaje odjeću uopće kao umjetnost. To je kao instruktor slikanja koji nikada ne ode dalje od uvodne lekcije o opasnostima terpentina. Za studente ove škole, odjeća postaje poput neke moralne znanosti, puna litmus testova koji uključuju duljinu od dva prsta, mahanje rukama, sagibanje i opipavanje tkanine. Oni ne uče ništa o estetici i vjeruju da su uspješni ako slijede upute Vatikana. [1]
Ali nije li nas Dostojevski oduševio tvrdnjom da će ljepota izbaviti svijet? Kako bi to bilo smiješno da je rekao da bi samo čednost to mogla učiniti![2]
Škola normalnosti se uzdigla djelomično kao negativna reakcija na školu čednosti i djelomično kao uobražen pokušaj da se "pokvari" pogane.[3]
Studenti ove škole smatraju se superiornima nad svojom nazadnom braćom zaglavljenom u platnene vreće čednosti.
Oni nose uske traperice i vjeruju za sebe da su puno bolji evangelizatori jer su "normalni" i "mjerodavni". Studenti normalnosti prezirno odguruju čednost kao stanje uma i dok tvrde da promoviraju ljepotu, toliko relativistički o njoj promišljaju, da njihova odjeća nikad nije više od prašine u vjetru zeitgeista. Bilo bi im bolje da se osvrnu na alarmantno upozorenje Dietrich von Hildebrand:
"Taj zeitgeist samog industrijaliziranog svijeta je laž. On se protivi istinskom, pravom, valjanom ritmu ljudskog života, ritmu koji je neodvojivo povezan s objektivnom biti poezije ljudskog života. Moramo se boriti protiv tog zeitgeista i spasiti čovjeka od tog prokletstva."[4]
U naše vrijeme, koje se razmeće nevjerojatnim nizanjem tehnološke sterilnosti i jednolične aljkavosti, tretiranje normalnosti kao najvišeg cilja daleko od toga da će izbaviti čovjeka, samo će osnažiti prokletstvo. Ono spriječava obnovu ljepote i ranjava ljudsko dostojanstvo na načine koje su preduboke za shvatiti. Za razliku od škole čednosti, koja posjeduje neke korisne pouke ako se izdvoje od zabluda skrupuloznosti i tretiraju samo kao preduvjet za umjeće odijevanja, škola normalnosti ne nudi zapravo ništa vrijednog, a puno toga štetnog.
Kako se, stoga, trebamo odijevati? Budući da je odijevanje zaista umijeće i da je tema umjetnosti ljepota, javlja se logično rješenje: moramo se kao prvo i najvažnije upisati u školu naših predaka, školu ljepote. To ne znači da moramo načiniti točne kopije povijesnih odijela, već da ako želimo obnoviti ljepotu odijevanja, da moramo proučavati one koji su to činili prije nas i koji su to činili nevjerojatno dobro. U onome što je njima predano prirodno kao jezik kojim su govorili, mi trebamo, kao slabašni pacijenti koji se oporavljaju od udara, započeti polagan i težak rad na rehabilitaciji. Katolički umjetnici, filozofi, povjesničari i pisci moraju postaviti teška pitanja bez uzmicanja pred prividnim argumentima o "stanju uma" i "kulturoloških normi". Što zapravo čini ljepotu odijela? Koji su načini odijevanja bolji za čovjekovo spasenje? I što mora učiniti da bi se pokrenuo?
Usprkos veličini izazova, nada i dalje prevladava. Napokon, dva stupa trijade koja mora podržati umijeće odijevanja već su na mjestu: s Crkvenim naukom o identitetu ljudske osobe, razlikama i komplementarnosti spolova, dobrom obiteljskom životu, radu, dokolici i konačnoj svrsi svakog ljudskog života, vidimo da stup istine već čvrsto stoji.
Nadalje, Crkveni jasni nauk o potrebi za čednosti, skromnosti i bratskom ljubavi, formira stup dobrote. I sad nedostaje samo treći stup, stup ljepote i zato se ova prva dva urušavaju. Ali to ne treba biti tako. Mi katolici, sinovi i kćeri najljepše kulturne baštine koju je svijet ikada proizveo, ne trebamo se zadovoljiti da se odijevamo na ružan, osiromašen način. Vrijeme je da započnemo obnovu koja je već dugo potrebna i iako ovisimo o vodstvu umjetnika i intelektualaca s dobrim ukusom, mi svi, budući da se svaki dan vježbamo u umijeću odijevanja, snosimo veliku odgovornost. I ako nam je taj zadatak pretežak, moramo se prisjetiti da je Krist obećao da će nas odijevati bolje nego ljiljane u polju samo ako ga nastavimo tražiti. ... nastavlja se
[1] Takozvane „Vatikanske upute“ ili „Vatikanska mjerila“ sastoje se od nekoliko vrlo jasnih Vatikanskih dokumenata izdanih između 1920. i 1960. godine. Bilo da se netko s njima slaže, u potpunosti ili ne, o njima treba ozbiljno promisliti. Mogu se naći na raznim mjestima, a ovdje je dobra kompilacija na engleskom.
[2] Tema ljepote i njezine moći se provlaći kroz cijelu knjigu Dostojevskog „Idiot“.
[3] Zabluda proizlazi iz pogrešne pretpostavke da su pogani zapravo imali nešto što se moglo pokvariti. Netko može ukazati na to kako nam je suvremena moda dala sintetička vlakna, rastezljive tkanine i, ukratko, sva čuda kojima se plastika može razmetati, ali treba shvatiti da je to tehnološki, ne umjetnički razvitak i da je sve to, u velikoj večini slučajeva, zapravo vrlo ružno. Tako, iz praktičnih razloga, te tehnologije možda imaju neku vrijednost, ali zabluda je misliti da su one doprinos postmoderne umijeću odijevanja, kada su, skoro u pravilu, njegovo uništenje.
[4] Dietrich von Hildebrand, Estetika, trans. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. II, 65.
[5] Ibid., 47.
[6] Formulu o trijadi dugujem dr. Peteru Kwasniewskom koji me upoznao s njom kroz osobnu korespondenciju.
Nema komentara:
Objavi komentar