petak, 27. listopada 2023.

Dužnosti muža i oca


Presveto Isusovo Srce obećalo je Svetoj Margaret Mary kako će svima onima koji su se Njemu posvetili dati sve milosti potrebne u njihovom staležu. U Lurdu i u Fatimi Gospina zapovijed je glasila: "Pokora! Pokora! Pokora!" Kako bi razjasnio ovaj ponovljeni trostruki zahtjev, Njegovo Božanstvo objavilo se sestri Luciji, govoreći: „Žrtva koja se zahtjeva od svake osobe je ispunjenje dužnosti njezina staleža i poštivanje mojih zapovjedi. To je pokora koju tražim i zahtijevam.” Mnogi ne uspijevaju izvršiti ovu pokoru, jer osim onih temeljnih dužnosti koje imaju prema Bogu i Njegovoj Crkvi kako je naznačeno u Deset Zapovijedi i crkvenim propisima, ne poznaju dužnosti svojega poziva. Ovdje donosimo sažetak muževih i očevih dužnosti prema pouzdanim priručnicima s područja ćudoređa i katekizma katoličke Crkve, uglavnom iz spisa Svetoga Peter Julian Eymarda (usp. Priručnik za sv. Euharistiju). Ističemo kako se neke teme koje se odnose na oca kao glavu obitelj (npr. pitanja dječje izobrazbe i odgoja) također odnose i na srce obitelji, odnosno na ženu i majku.

Dužnosti prema svojoj obitelji. – Prva dužnost glave obitelji je sudjelovati u posvećenju osoba koje uzdržava. Narav to traži od njega, Bog tako hoće, njegov spas ovisi o tome. Ova dužnost mu se predstavlja s tri gledišta, što odgovara naslovima muža, oca i skrbnika (bilo kao poslodavac ili zaposlenik).

Dužnosti muškarca kao muža. – Muž bi trebao poštivati svoju ženu, voljeti je i pomagati joj u njenom posvećenju. Treba je poštivati kao što Isus Krist iskazuje čast svojoj Crkvi, i to osobito u prisutnosti djece kako bi djeca naučila ljubiti i poštivati svoju majku, a time i sve žene općenito. Muškarac također ima dužnost iskazati joj čast u prisustvu stranaca i poznanika, jer kako će oni inače iskazati poštovanje prema njoj?

Muž treba voljeti svoju ženu kao svoje tijelo, kao samoga sebe. Baš kao što čovjek traži ono što će učiniti njegovo tijelo i život radosnim, tako i on treba težiti onomu što će omogućit njegovoj ženi rast u radosti i miru. Njegova ljubav i nježnost trebaju ublažiti autoritet koji mu je Bog dao kada ga je učinio glavom žene, kao što je Isus Krist glava Crkve.

Njegova ljubav treba biti nježna i čista, s Bogom kao njezinim izvorom i krajnjom svrhom, prisutna i vjerna, s ljubaznošću pružajući svojoj ženi sve što joj je potrebno za život i njezin položaj, podupirući je u nemoćima i manama s milosrđem, dijeleći njezine radosti i tuge sa suosjećanjem.

Muž treba tražiti posvećenje sa svojom ženom. On sam joj mora služiti kao posvečujuće sredstvo i prvenstvena nakana mu treba biti molitva s njom. Muž će osobito svojim dobrim primjerom i svojim krepostima i milosrđem steći poštovanje i naklonost svoje žene i na taj način dati joj podršku na pravome putu.

Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Promatrajte kako je Sveti Pavao poticao muževe i žene na uzajamnost. Ljubiti je dakle mužev dio, a popuštanje se odnosi na drugu stranu. Ako dakle svatko pridonosi svojim dijelom, sve će biti čvrsto. Zbog toga što je voljena i žena postaje puna ljubavi, i od njezine podložnosti, muž uči popuštati."

Budući da čovjek nije sastavljen samo od tijela, već i od duše i duha, muž treba raditi na uspostavljanju veze sa svojom ženom koja nije samo tjelesna nego osjećajna i duhovna. Muškarci trebaju zapamtiti kako žene trebaju  osjećajnu podršku i prijateljstvo svojega muža. Bračni savez ima svrhu ujediniti muškarca i ženu na svim razinama, uključujući i osjećajnu i duhovnu što ne treba zanemariti.

Pobožan muž ne koristi bračni čin u svrhu požude ili putenosti (usp. Tobija 6,16-17 Vulgata), nego se drži unutar granica koje su razumne i ozbiljne bez namjernog ometanja začeća. Razuman i ozbiljan muž traži bračnu dužnost s određenom, trijeznom voljom, ne previše učestalo i ne ugrožavajući tjelesno zdravlje. Takav zahtjev obvezuje drugu stranu, u pravednosti, uzvratiti dužnost, kao što Sveti Pavao kaže: "Neka svaki muž svojoj ženi pruži ono što njoj pripada, a svaka žena čini isto svojemu mužu." (1. poslanica Korinćanima 7,3). Istodobno, međutim, to treba zapamtiti kako isti apostol također opominje muževe: "Oni koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju." (1. poslanica Korinćanima 7,29), i Sveti Jeronim kaže: "Ljubav koju mudar čovjek gaji prema svojoj žena ishod je razboritosti, a ne požude. On upravlja svojim nagonom i ne teži zadovoljstvu. Nema ništa sramotnije od toga da muž voli svoju ženu kao priležnicu."

Kao što svaki blagoslov treba primiti od Boga molitvom, vjernici bi se ponekad trebali suzdržavati od bračnih dužnosti, kako bi se posvetili sebi i molitvi. Ovo vjersko suzdržavanje osobito se preporučuje u korizmenome postu.

Dužnosti muškarca kao oca. – Dužnosti oca prema djeci su velike: njegova nakana je napraviti od njih dobre i snažne kršćane, korisne građane i svece za nebo. Te su dužnosti trostruke: odgajati djecu sa  Božjim strahom, podučavati ih i pristojno naći njihovo mjesto u svijetu.

Izobrazba. – Tijelo je stvoreno za dušu, a duša za Boga koji je prosvjetljuje vjerskima istinama i uljepšava je svetošću. Majka započinje vjersku pouku, otac dopunjuje i učvršćuje u vjeri. Milost i snaga utjecaja daju dodatno moć njegovim riječima. Primjer majke upućuje djecu, onaj očev ih osvaja. Od tuda izreka Svetoga Duha: „Kakav otac, takav sin.“

Otac bi prije svega trebao nastojati dati svojoj djeci kršćansku izobrazbu kao čvrst i neophodan temelj za pošten životan stav i za uspješnu budućnost. Posebnu pozornost treba voditi o učilišnome ćudoređu, izobraznoj ustanovi kojima kani povjeriti nevinost i krhkost svoje djece. Životna nevinost i vjerska čistoća nadmašuju cijelo svjetsko bogatstvo, imaju prednost od svih počasti i znanja, osobito kad su oni izopačeni i bezbožni.

Roditeljsku izobrazbu svoje djece treba proširiti i na pitanja o čistoći. Neki ćudoredni učitelji vjeruju kako odgoj mladih u stvarima što se tiču čistoće (6 i 9. Božja Zapovijed) trebaju biti neizravni. Smatraju kako je opasno govoriti o tim stvarima mladeži i kako će ih sama šutnja – poduka o skromnosti, pobožnost i pokora uz roditeljsku budnost održati čistima, a dovoljno znanje će doći pravodobno kad Bog to providi. Drugi pak odbacuju ovu teoriju kao suprotnosti tradiciji crkve i iskustvu. Branitelji izravne izobrazbe ukazuju na zlo šutnje: loše navike se učvršćuju i prije nego se  grješnost razumije, skrupuli i bol iz neznanja potopiti će mladež kod ulaska u zrelost, lažne i pokvarene zamisli koje nećudoredni prijatelji, liječnici i odgajatelji nameću, neizbježno će zatrovati nevine umove, nadmoćan i pokvaren utjecaj današnjih masovnih medija, gubitak povjerenja u roditelje koji su odbili prenijeti važna znanja i savjete te uništavanje nevinih života od zavodnika gdje bi pravovremena riječ upozorenja spriječila propast. Dakle, postoji neznanje koje se ne može ukloniti bez izravne poduke, a ovo neznanje je štetnije, barem za dobro odgojenu djecu, nego svako zlo koje bi moglo biti uzrokovano dosljednim odgojem. Ipak, ovu poduku trebali bi provoditi isključivo roditelji.

Vježbanje tjelesne čistoće trebalo bi biti usmjereno i na volju i razum, jer znanje bez ispravne osobnosti je nemoćno protiv iskušenja. Djecu treba od početka vježbati ćudoređu. Ovo uključuje da ih se čuva što je više moguće od otrovnih izvora, učeći ih da imaju potpunu vjeru u roditelje te ih navikavati da svoje upite i poteškoće donose roditeljima. Očevi također moraju vježbati svoju djecu u njihovoj čvrstoći vježbom neprestanog obuzdavanja i suzdržavanja u borbi protiv zlih sklonosti sve dok navika kontrole ne postane prirođena.

Djeca također moraju vjerski stasati, što uključuje učenje kako moliti i razvijanje navike svakodnevne molitve, vjernost i pravilnu upotrebu sakramenata, sakramentala, pobožnosti i ostalih sredstava milosti dok se dobro ne oblikuju u pobožnosti. Ovako obučeni oni će spremnije i čvršće stati u obranu protiv svjetovnih i tjelesnih užitaka koje društvo neprestano nameče.

Što se tiče same materije, poduka bi trebala uključivati razliku između spolova, njihovo podrijetlo i dostojanstvo od Boga, početak života kod biljaka i životinja, pouku o reproduktivnim organima (vrlo  pažljivo i obazrivo učinjeno), o majčinoj i očevoj ulozi, ozbiljne razloge koji zahtijevaju poštivanje spolnog morala, poštovanje prema ženama, veliku grješnost i štetnost samozadovoljavanja, značenje puberteta kod oba spola, dobrog utjecaja na zdravlje uzdržljivosti i samokontrole kako bi se u budućnosti očuvao od pokvarenog nemorala u  svijetu i raznih društvenih perverzija.

Jasno je kako se svi ovi koncepti ne mogu prenijeti odjednom. Mladi ne bi razumjeli, a za malenu djecu bi to bila sablazan. Svako pretjerivanje i izmišljanje treba izbjegavati, ali i strogo znanstveno-tehničke upute nisu preporučljive. Jasno je kako su roditelji, a posebno majke, prirodno prikladne za ovaj osjetljiv zadatak ranih čuvara čednosti, iako kasnije njezine upute trebaju biti dopunjene i poduprijete propovijedima, vjeronaučnom podukom i savjetima koji se dobiju u ispovjedaonici.

Odgoj – Dužnost odgoja sastoji se u ispravljanju djetetovih nedostataka, u njegovoj zaštiti od sablazni(U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2282), koji govoreći o poštovanju dostojanstva osobe, ističe: »Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost: može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: ‘Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi mu bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži« (KKC 2285).), i u bdijenju nad njegovim prijateljstvima. Dijete ima puno slabosti, a njegovi poroci rastu s godinama. Glavni cilj je otkriti ih odmah na početku kako bi se umanjili, a potom uvijek treba biti oprezan težiti sprječavanju njihovog ponovnog rasta.

Kako bi bila poštena opomena djetetu treba biti smirena. Ispravak koji se provodi u ispadu ogorčenja ili zlovolje čine više štete nego koristi (ovo točka se teško može previše naglasiti!).

Korekcija treba biti razumna, odnosno proporcionalna prekršaju; ipak je bolje biti blaži nego previše strog jer je to Božji način rada s nama. Ono što je važno je pokazati mladom prijestupniku razlog za ispravljanje i kažnjavanje njegove pogreške, i zla od nje, kako bi uvježbao svoj um da mrzi i kloni se zla i da cijeni i voli dobro. Kao što svaki iskusni roditelj zna, dijete dobro sazrijeva kad ljubav prema kreposti i mržnja prema poroku dolazi iznutra.

Ispravljanje mora biti ljubazno. Roditeljska ljubav uvijek mora biti očita čak i kod najstrožeg ispravljanja, tako da može dovesti do poniznog i skrušenog povratka djeteta koje nikada ne smije izgubiti iz vida ljubav prema svome ocu, njegovu dužnost da ukori i kazni dijete za njegovo dobro.

Ispravljanje treba biti dostojanstveno. Otac je vođa. Trebao bi poštivati i poticati poštovanje prema autoritetu koje mu je Bog udijelio. Ako treba izbjegavati nepotrebnu strogost— koja slama i obeshrabruje — trebao bi još više izbjegavati slabost koja rađa prezir. Neka otac bude dostojanstven u govoru, diskretan u djelovanju (naročito na javnim mjestima), plemenit i strpljiv s nadom za poboljšanjem djeteta i darežljiv u davanju oprosta. Otac treba zaštititi svoju djecu od sablazni koju u njima budi uspavano nagnuće prema zlu; tu je očeva uvjerljiva dužnost da zaštiti svoju djecu od tih kobnih udaraca. Dječja prirodna radoznalost, neznanje, slabost i sklonost oponašanju drugih iz ljudskog obzira, sve im to čini počinjanje grijeha i stvaranje loše navike lakim. Kako se djetetov razum razvija, otac bi ga trebao razborito, ali snažno u vjeri, ljubavi i časti upozoriti protiv neizbježne sablazni koja ga čeka u svijetu: ukazujući mu na užas zla najprije općenito, zatim detaljnije prema jačini kreposti djeteta i širine opasnosti. Neka otac bude strog u zabrani loših štiva i drugih oblika medija koji ostavljaju neizbrisiv trag i sjećanje u pamćenju. Treba biti čvrst u zabrani lošeg društva gdje se ni najjača krepost ne može održati jako dugo protiv ove smrtonosne opasnosti.

Sretno je dijete koje ima čvrstu i nježnu očinsku ruku koja ga vodi kod buđenja njegovih ranih nagona i podržava u njegovim poteškoćama u sazrijevanju. Ono će vječno blagoslivljati ljubav koja ga je spasila štiteći njegovu krepost od tužne i nesretne propasti. Ta krepost vrijedi više od svih naravnih i materijalnih dobara koje bi otac ikada mogao podariti svojoj djeci.

Otac mora pažljivo paziti na prijateljstva svoje djece. Dječje srce treba prijateljstvo. Dijete koje voli svog oca i majku, kasnije braću i sestre, vodi čist i sretan život. Otac i majka moraju biti složni u svojim nastojanjima kako bi usadili svojoj djeci raspoloženje i ljubav prema obiteljskom životu. Na taj će način djeca doista biti sretna u svojoj obitelji i tražit će istu takvu sreću u budućnosti u vlastitoj obitelji (bilo kao roditelji ili kao redovnici/svećenici). Očevi se moraju čuvati svakog razdora između sebe i svoje žene koji djeca mogu uočiti.  Djeca su vješta u iskorištavanju roditeljske nesloge za vlastitu korist. Nesloga uzrokuje mnogo nemira između supružnika i djetetu omogućuje razvijanje dvoličnosti i sebičnosti. Očevi moraju biti oprezni i takvo ponašanje „posjeći u korijenu“. Nesuglasice sa svojom suprugom treba rješavati nasamo(daleko od djece). Muž i žena uvijek trebaju imati ujedinjen stav, govoreći djeci: “Tvoja majka i ja smo jedno: što ona zapovijeda, zapovijedam i ja; ako je ne poslušaš i ne poštuješ, onda ne slušaš i ne poštuješ mene.”

Opasnost počinje razvijanjem samoljublja, odnosno kad mladi žive daleko od kuće. Sve jačom sinovskom ljubavlju i stegom roditelji ih trebaju ojačati u borbi protiv lažnih prijatelja. Ako saznaju za neka opasna prijateljstva, neka djecu prvo savjetuju, zatim narede, a u krajnjem slučaju strogo zaprijete. Roditelji neka radije raskinu s djetetom nego da odobre smrtni grijeh; inače će se njihovo dijete izgubiti, a njihovo ime biti osramoćeno. Bolje je snažno udarati kad još ima nade nego čekati sramotu i propast. Prije ili kasnije sinovska ljubav će imati sretan povratak. Mnogi sveci su čuli svoje roditelje kako govore: “Radije bih da si mrtav pored mojih nogu nego da ikada počiniš smrtni grijeh.” Od njihove mladosti, otac treba učiti svoje dijete: “Nikada me ne tjeraj da biram između Boga i tebe (tj. prihvatiti tvoj grijeh), jer ja ću uvijek prije izabrati Boga.”

Usmjeriti svoju djecu u životu. – Iako nečije zvanje dolazi od Boga, ipak je dužnost roditelja ispitati i usmjeriti dijete, jer volja Božja nije uvijek jasna i sigurna. Ne smiju prosuđivati o zvanju na temelju hirovite i nestabilne mašte mladih. Roditelji trebaju proučiti njihov karakter, prirodne sklonosti, njihove umne sposobnosti, ispravnost rasuđivanja i snagu volje. Također, trebali bi se posavjetovati s mudrim, iskusnim čovjekom, moliti se, uzdati se u Boga prije nego nešto konkretno poduzmu. Ako otac osjeti kako njegov sin ima sposobnosti koje mogu voditi do neke profesionalne karijere, iz razboritosti ne bi trebao ukazati djetetu svoja opažanja na početku njegovog školovanja; trebao bi samo inzistirati na uspjehu u savladavanju obveznih predmeta. Kada dođe vrijeme za donošenje odluke, a mladić još nije pokazao pravu spremnost za neko određeno zanimanje i nije opravdao svoje namjere s ozbiljnim razlozima, otac bi tada trebao iznijeti svoja zapažanja i prijedloge. U takvom slučaju ima pravo inzistirati da mladić bar pokuša ono što predlaže. Kad bi mladića privlačilo uzvišeno zvanje svećeništva i kad bi imao za to potrebne kvalitete, otac ima, istina, pravo suditi o izboru svoga sina, ali ne i pravo da se suprotstavi sigurnim znakovima poziva. Bog ima prednost i kršćanski roditelji duguju prema svojoj savjesti i iz ljubavi prema Bogu predati ono što im je najdraže na svijetu. Zadovoljan njihovim odricanjem, Bog će im platiti stostruko za žrtvu njihovog sina koji će pripadajući Bogu biti utjeha, slava i sreća svoje obitelji. Ovo također vrijedi i za kćer od Boga pozvanoj u redovnički život. Ako su pozvani na svetu ženidbu, mudrost i razboritost roditelja mora voditi djecu, posebno u izboru njihovog supružnika. Otac bi trebao iznad svega istaći kreposti i vjeroispovijest onoga tko treba treba biti primljen u njegovu obitelj; trebao bi više voljeti krepost nego sreću. Otac ima posebnu zadaću osigurati udvaranje samo časnih i čestitih muškaraca njegovim kćerima. Iako bi mudrost roditelja trebala usmjeravati djetetov izbor supružnika, kršćanska razboritost međutim zabranjuje im da nameću svoj izbor i da proturječe na silu razumnoj i čestitoj naklonosti. Bog je Onaj koji spaja kršćanska srca i svojim blagoslovom donosi sreću u obitelji

Dužnosti kao poslodavca. – Kršćanski poslodavac treba cijeniti i vjerovati svojim zaposlenicima. Trebao bi biti pravedan i razuman u svojim naredbama, ljubazan i suosjećajan sa svojim radnicima u njihovim tugama i bolestima, imajući na umu kako su i oni stvoreni na sliku Božju. Kršćanin zaposlenik treba nastojati pružiti usluge za koje zaposlen je i plaćen. Također, dijete, iako podložno roditeljskom autoritetu, ima pravo na nagradu za dodatne usluge učinjene roditeljima. 

Dužnosti prema zajednici i društvu. – Redoslijedom koji je odredila Božja providnost, svaki čovjek ima svoje društvene obveze koje mora izvršiti, čime može proslaviti Njegovo Veličanstvo Isusa Krista u ovom svijetu. Ove dužnosti podrazumijevaju određene obveze: u vršenju poziva; u njegovim poslovnim i prijateljskim odnosima.

Dužnosti staleškog poziva. – Dužnosti su hijerarhijski određene. Nakon što ispune svoju dužnost prema Bogu i Njegovoj Crkvi, suprug i otac mora se tada usmjeriti na dužnosti koju ima prema svojoj ženi i djeci kako bi vladala određena stabilnost. Čak i ako ima vremena i sredstva za pomoć bližnjemu, trebao bi ih ipak uvijek podrediti dužnostima svoga staleža. Dužnost je stvar pravila, ostalo (npr. djela milosrđa) samo stvar preporuke. Dobro uređena ljubav prema bližnjemu počinje od vlastitog doma i prosvjetljena kršćanska revnost će se najprije usmjeriti na vlastitu obitelj.

Odnosi u poslovanju. – Svaki čovjek treba razvijati talent koji mu je Božanska Providnost povjerila i učiniti njegov rad isplativim i plodonosnim; takva je volja Božja. Ljubav prema istini i pravdi u svim poslovima moraju biti neraskidivo pravilo onoga koji služi Njegovom Veličanstvu.

Ljubav prema istini. – Bog je Istina, On ljubi i blagoslivlja samo istinu; istina je stalno i vjerno štovanje koje On zahtijeva od čovjeka u svim njegovim djelima. Istina nikad neće nanijeti čovjeku bilo kakve štete, dok će izvrtanja i poluistine biti štetne. Istina ponekad može poniziti njegov ponos, proturječiti ciljevima koje ima iz svog samoljublja i obuzdati njegove požude; ali ako Istina pobjedi u njegovom srcu, to će biti čovjekova slava. Dakle, treba se kloniti dvoličnosti i laži. Čovjek koji ima samopoštovanje mrzi takve stvari; kršćanin bi trebao bježati od njih kao od poroka koji su odvratni pred Bogom. Pobožni muž i otac usvojit će istinu kao nepromjenjivo pravilo svoga ponašanja, čak i ako bi njegov ponos ili njegovi interesi zbog toga trpjeli. Ako se istina čuva, tada je njegova čast sigurna i Bog proslavljen. U nekim prilikama razboritost može zahtijevati suzdržanost i diskreciju u govoru kako ne bi otkrio stvar koja šteti pravdi ili milosrđu, ili možda nije pravi trenutak; s druge strane, istinitost u djelovanju uvijek mora biti pravilo njegovih prosudbi i savjesti.

Ljubav prema pravdi. – Poštivati prava svih, djelovati uvijek prema pravilu pravičnosti, činiti drugima ono što smatramo da bi oni nama trebali učiniti, to je naravni i kršćanski zakon pravde. Nikada ne bismo trebali braniti uzroke laži i nepravde protiv kreposti pravednosti i istine, čak i kad bismo to platili gubitkom prijatelja i svjetovnih dobara. Nikada ne bismo trebali zaprljati svoje ruke prisvajanjem tuđe imovine ili protupravnim dobicima. Čestitost i mir duše vrijedi više od svega nepošteno stečenog bogatstva. Trebali bismo hrabro stati u obranu povrijeđene istine, nanesene nepravde i potlačene vrline. Takve su dužnosti poštenoga i pravičnoga čovjeka. Takvo je bilo pravilo ponašanja svetog čovjeka Joba, kojega je Bog nagradio obasipajući ga sa počastima i bogatstvom.

Prijateljski odnosi. – Istinski prijatelj je neprocjenjivo blago; ali mi ga moramo izabrati među tisuće i stavite ga na kušnju prije nego što mu se povjerimo. Postoji prijateljstvo časti koje nestaje kad poniženje udari: interesno prijateljstvo koje se mijenja u neprijateljstvo kad se otkriju mane prijatelja i prijateljstvo iz zadovoljstva koje zanemaruje svoje prijatelje u trenutku njihove potrebe. Otac treba biti oprezan u svom izboru i vjeran u svojoj naklonosti prema prijatelju.

Razborit u izboru. – Pravog prijatelja je teško naći; a lažni prijatelj je opasan. Muškarac katolik treba, koliko god je to moguće, odabrati prijatelje među katolicima. Uzajamni osjećaji njihovih duša i jedinstvo uma i srca u ljubavi prema Isusu Kristu, pridonijet će ugodi i svetosti toga prijateljstva. 

Vjeran u svojoj naklonosti. – Ništa nije tako osjetljivo kao prijateljevo srce. Moramo znati kako pružiti bližnjem neke dokaze povjerenja i poštovanja, kako obraniti njegov ugled kao naš vlastiti; kako učiniti neko dobro na nesebičan način i kako mu pomoći u nevolji. Ali, prije svega, moramo ga dobrohotno savjetovati u iskorjenjivanju njegovih mana jer to je pravi dokaz prijateljstva. Čovjek mora podržati svog prijatelja u kreposti; ojačati ga u opasnostima s kojima će se njegova duša suočiti; i konačno mu donijeti kršćansku pomoć u susretu sa smrću.

U Fatimi, anđeo prikazan kod ukazanja i otkrivenja Treće Tajne ponovio je zahtjev Gospe Lurdske: Pokora! Pokora! Pokora! S pozivom na pokoru, u ukazanju, nebeska Kraljica prikazana je kako gasi plamen Božjeg gnjeva koji dolazi na svijet! Ako kršćanski muževi i očevi budu činili pokoru u skladu sa svojim životnim staležom, sigurno će biti potpomognuti Božjom milošću u svim svojim nastojanjima i primiti zaštitu Presvetog i Bezgrješnog Srca Marijina protiv svih opasnosti, i na taj način pomoći Gospi u ispunjenju fatimskoga obećanja... “Na kraju, Moje Bezgrješno Srce će pobijediti.”


Fr. Peter Carota (blog traditional catholic priest)





2 komentara:

  1. Hvala lijepa! Moze li se jos nekako doci do engleskog originalnog teksta? Jer webstranica pokojnog Fr. Carota vise nije aktivna. Hvala unaprijed.
    Bozji blagoslov,
    Ivan

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi Ivane, mogla bih vam poslati na mail... ja sam si to spremila davno u kompjuter na engleskom pa imam iako ta stranica više nije aktivna. Napišite mi u komentaru mail koji neću objaviti

      Izbriši