Pismo p. Pagliaranija kardinalu Fernándezu

 

19. VELJAČE 2026.BISKUPSKA POSVEĆENJA 2026., P. PAGLIARANI, SVETA STOLICA - PREGOVORI

Odgovor Generalnog vijeća Svećeničkog bratstva sv. Pija X. predstojniku Dikasterija za nauk vjere

Menzingen, 18. veljače 2026.

Pepelnica

Uzoriti,

prije svega, zahvaljujem Vam što ste me primili 12. veljače i što ste objavili sadržaj našeg sastanka, što promiče savršenu transparentnost u komunikaciji.

Mogu samo pozdraviti otvaranje doktrinarne rasprave, kako je danas signalizirala Sveta Stolica, iz jednostavnog razloga što sam to sâm predložio prije točno sedam godina, u pismu od 17. siječnja 2019.[1] U to vrijeme Dikasterij nije istinski izrazio interes za takvu raspravu, s usmeno iznesenim obrazloženjem da je doktrinarni sporazum između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nemoguć.

Sa strane Bratstva, doktrinarna rasprava je oduvijek bila – i ostaje – poželjna i korisna. Doista, čak i ako ne postignemo dogovor, bratski razgovor nam omogućuje da se bolje upoznamo, da pročistimo i produbimo vlastite argumente te da bolje razumijemo duh i namjere koje stoje iza stavova naših sugovornika – posebno njihovu istinsku ljubav prema Istini, dušama i Crkvi. To vrijedi, u svakom trenutku, za obje strane.

Upravo je to bila moja namjera 2019. godine, kada sam predložio raspravu u mirnom i staloženom vremenu, bez pritiska ili prijetnje mogućim izopćenjem, što bi potkopalo slobodan dijalog – kao što je, nažalost, situacija danas.

S tim u vidu, iako se svakako radujem novom otvaranju dijaloga i pozitivnom odgovoru na moj prijedlog iz 2019. godine, ne mogu prihvatiti perspektivu i ciljeve u kojima Dikasterij nudi nastavak dijaloga u sadašnjoj situaciji, niti odgodu datuma 1. srpnja.

S poštovanjem Vam predstavljam razloge za to, kojima ću dodati neka dodatna razmatranja.

1. Oboje unaprijed znamo da se doktrinarno ne možemo složiti, posebno u vezi s temeljnim smjernicama usvojenim od Drugog vatikanskog sabora. Ovo neslaganje, što se tiče Bratstva, ne proizlazi iz pukog različitog mišljenja, već iz istinskog prigovora savjesti, koji proizlazi iz onoga što se pokazalo kao prekid s Tradicijom Crkve. Ovaj složeni čvor postao je nažalost još nerazmrsiviji s doktrinarnim i pastoralnim razvojem iz nedavnih pontifikata.

Stoga ne vidim kako bi zajednički proces dijaloga mogao završiti zajedničkim određivanjem što bi predstavljalo „minimalne zahtjeve za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“, budući da se – kako ste i sami izravno istaknuli – tekstovi Sabora ne mogu ispravljati, niti se može dovoditi u pitanje legitimnost liturgijske reforme.

2. Ovaj dijalog trebao bi razjasniti tumačenje Drugog vatikanskog sabora. Ali to tumačenje je već jasno dano u postkoncilskom razdoblju i u naknadnim dokumentima Svete Stolice. Drugi vatikanski sabor nije skup tekstova otvorenih slobodnom tumačenju jer su ga uzastopni pape prihvaćali, razvijali i primjenjivali šezdeset godina, prema preciznim doktrinarnim i pastoralnim usmjerenjima.

Ovo službeno čitanje izraženo je, na primjer, u glavnim tekstovima kao što su Redemptor hominis, Ut unum sint, Evangelii gaudium ili Amoris lætitia. To je također očito u liturgijskoj reformi, shvaćenoj u svjetlu načela ponovno potvrđenih u Traditionis custodes. Svi ovi dokumenti pokazuju da je doktrinarni i pastoralni okvir unutar kojeg Sveta Stolica namjerava smjestiti bilo kakvu raspravu već čvrsto utvrđen.

3. Ne može se zanemariti kontekst dijaloga koji se danas predlaže. Sedam godina čekamo povoljan odgovor na prijedlog doktrinarne rasprave iz 2019. godine. Nedavno smo dva puta pisali Svetom Ocu: prvo da zatražimo audijenciju, a zatim da jasno i s poštovanjem objasnimo naše potrebe i stvarnu situaciju Bratstva.

Ipak, nakon duge šutnje, tek kada se spomenu biskupska posvećenja, daje se ponuda za nastavak dijalog, što se stoga čini sporim i uvjetnim. Doista, ruku pruženu za otvaranje dijaloga nažalost prati druga ruka koja je već spremna nametnuti sankcije. Govori se o prekidu zajedništva, o raskolu[2] i o „ozbiljnim posljedicama“. Štoviše, ta je prijetnja sada javna, stvarajući pritisak koji je teško spojiv s istinskom željom za bratskom raspravom i konstruktivnim dijalogom.

4. Nadalje, čini nam se nemogućnim ući u dijalog kako bismo definirali što bi mogli biti minimalni zahtjevi za crkveno zajedništvo, jednostavno zato što ta zadaća nama ne pripada. Kroz stoljeća je kriterije za pripadnost Crkvi utvrdilo i definiralo Učiteljstvo. Ono što netko mora vjerovati da bi bio katolik oduvijek se autoritativno naučavalo, u stalnoj vjernosti Tradiciji.

Stoga ne vidimo kako bi ti kriteriji mogli biti predmet zajedničkog razlučivanja kroz dijalog, niti kako bi se danas mogli preispitati da ne bi odgovarali onome što je Tradicija Crkve oduvijek učila – i što mi osobno želimo vjerno poštivati​​.

5. Konačno, ako se predviđa dijalog s ciljem izrade doktrinarne izjave u vezi s Drugim vatikanskim saborom koju bi Bratstvo moglo prihvatiti, ne možemo zanemariti povijesne presedane glede napora učinjenih u tom smjeru. Svrnuo bih Vam pozornost na onaj nedavni: Sveta Stolica i Bratstvo vodili su dugi tijek dijaloga, počevši od 2009., osobito intenzivan dvije godine, a zatim sporadično nastavljen do 6. lipnja 2017. Kroz te godine nastojali smo postići ono što Dikasterij sada predlaže.

Ipak, sve je na kraju završilo na drastičan način, jednostranom odlukom kardinala Müllera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere, koji je u lipnju 2017. svečano, na svoj način, utvrdio „minimalne zahtjeve za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“, izričito uključujući cijeli Koncil i postkoncilsko razdoblje.[3] To pokazuje da, ako se ustraje u doktrinarnom dijalogu koji je previše forsiran i kojem nedostaje dovoljno staloženosti, dugoročno se, umjesto postizanja zadovoljavajućeg rezultata, samo pogoršava situacija.

Dakle, u zajedničkom priznanju da ne možemo postići dogovor o nauku, čini mi se da je jedina točka oko koje se možemo složiti ona o ljubavi prema dušama i prema Crkvi.

Kao kardinal i biskup, prije svega ste pastir: dopustite mi da Vam se obratim u tom svojstvu. Bratstvo je objektivna stvarnost: ono postoji. Zato su tijekom godina rimski prvosvećenici primijetili tu stvarnost te kroz konkretne i značajne čine prepoznali vrijednost dobra koje ono može postići, unatoč svojoj kanonskoj situaciji. To je i razlog zašto danas razgovaramo.

Isto Bratstvo traži od Vas samo da mu se dopusti da nastavi činiti to isto dobro za duše kojima podjeljuje svete sakramente. Ne traži od Vas ništa drugo – nikakve povlastice, pa čak ni kanonsku regularizaciju, koja je u trenutnom stanju stvari nepraktična zbog doktrinarnih razilaženja. Bratstvo ne može napustiti duše. Potreba za sakramentima je konkretna, kratkoročna potreba za opstanak Tradicije, u službi Svete Katoličke Crkve.

Možemo se složiti oko jedne točke: nitko od nas ne želi ponovno otvarati rane. Neću ovdje ponavljati sve što smo već izrazili u pismu upućenom papi Lavu XIV., koje Vam je izravno dostupno. Samo naglašavam da je u sadašnjem stanju jedini istinski održivi put, put ljubavi.

Tijekom posljednjeg desetljeća papa Franjo i Vi obilato ste zagovarali „slušanje“ i razumijevanje nestandardnih, složenih, iznimnih i posebnih situacija. Također ste željeli primjenu prava koje je uvijek pastoralno, fleksibilno i razumno, bez pretenzija da se sve rješava pravnim automatizmom i unaprijed utvrđenim okvirima. U ovom trenutku Bratstvo od Vas ne traži ništa više od toga – i ne traži to prije svega za sebe: traži to za ove duše, za koje, kako je već obećano Svetom Ocu, ono nema drugu namjeru nego učiniti ih pravom djecom Rimske Crkve.

Konačno, postoji još jedna točka oko koje se također slažemo i koja bi nas trebala ohrabriti: vrijeme koje nas dijeli od 1. srpnja je vrijeme molitve. To je trenutak kada molimo Nebo za posebnu milost, a od Svete Stolice za razumijevanje. Molim za Vas posebno Duha Svetoga i – nemojte ovo shvatiti kao provokaciju – Njegovu presvetu Zaručnicu, Posrednicu svih milosti.

Želim Vam iskreno zahvaliti na pažnji koju ste mi posvetili i na interesu koji ćete ljubazno pokazati u ovoj stvari.

Molim vas, Uzoriti, primite izraze mojih najiskrenijih pozdrava i moje odanosti u Gospodinu.

Davide Pagliarani, generalni poglavar

+ Alfonso de Galarreta, prvi generalni asistent

Christian Bouchacourt, drugi generalni asistent

+ Bernard Fellay, prvi generalni savjetnik, bivši generalni poglavar

Franz Schmidberger, prvi generalni savjetnik, bivši generalni poglavar

[1] Usp. I. prilog.

[2] Međutim, Bratstvo se brani od svake optužbe za raskol i, oslanjajući se na svu tradicionalnu teologiju i stalni nauk Crkve, tvrdi da biskupsko posvećenje koje nije odobrila Sveta Stolica ne predstavlja prekid zajedništva – pod uvjetom da ga ne prati raskolnička namjera ili dodjeljivanje jurisdikcije. Usp. II. prilog.

[3] Usp. III. prilog.

Lažni Krist iz serije " The Chosen"

Moja generacija je prva susrela sretnog, hipijevskog "Isusa" na našim CCD satovima 1970-ih i 80-ih. Bio je super drag tip, nije bio strašan, strog ili posebno zahtjevan.

Uostalom, ovo je bilo novo, prosvijećeno doba i stare paradigme više nisu mogle poslužiti. Kao što sam često opisivala ta isprazna katehetska vremena, "Bog koji nam je predstavljen bio je Bog kojeg jedva treba obožavati, budući da je naš prijatelj..." Činilo se kao da smo preoblikovali Krista na svoju sliku, a zatim počeli obožavati sebe.

Rečeno nam je da svi vole i žele ovog novog "Isusa". Ali je li to istina? Nakon nekoliko godina ovog nasmijanog frenda Isusa - a ne ozbiljnog, tajnovitog Čovjeka boli iz prethodnih dvadeset stoljeća - crkvene klupe su se ispraznile. Kataklizmični gubitak vjere traje već desetljećima i nastavlja se i danas.

„Po plodovima ćete ih prepoznati“, rekao je pravi Isus (vidi Matej 7:15-20), a dugoročni plod sretnog, hipijevskog, iskrivljeno ljudskog „Isusa“ bio je potpuno uništenje. 

Baš kad smo pomislili da smo blagoslovljeno izgurali karikaturnog „Isusa“ s tog modernog vjeronauka, novija, ljigavija inkarnacija ove karikature procurila je natrag u Katoličku Crkvu u obliku "The Chosen" - nevjerojatno popularne TV sapunice koju su stvorili mormoni i protestanti koji priznaju da je to fikcionalizirano Evanđelje s fiktivnim likovima. Emisija se infiltrirala u maštu bezbrojnih katolika, od kojih bi mnogi trebali znati bolje. Ovaj put, otvorenu promociju bliskog, bratskog Isusa ne potiču samo „progresivni“, disidenti katolici, već i vjerni, tradicionalni katolici. Odanost ovoj seriji je stvarna, jer nam je pred vratima četvrta sezona (od sedam), o kojoj se mnogo pričalo, a raste i uzbuđenje među katoličkim influencerima, prijateljima, obiteljima, župama i školama. Iz ovog masovnog komercijalnog pothvata izlazi obilje proizvoda, promotivnih snimaka koji zabavljaju milijune, pa čak i ekstravaganca "ChosenCon" kojoj prisustvuju tisuće obožavatelja iz cijelog svijeta. 

Budući da sam kruti fanatik kakva jesam, razgovarala sam o ozbiljnim zabrinutostima oko serije s čitateljima svog bloga ovdje, s o. Robertom McTeigueom ovdje i s Leilom Marie Lawler ovdje. Možete otvoriti te poveznice kako biste našli detalje o herezama i svetogrđima, pregled prekršenih katoličkih načela i kristologije te općenito modernizam i antikatolicizam koji prožima seriju i set. Ozbiljni problemi koje spominju zabrinuti katolički kritičari često ne mogu poljuljati pobožnost katoličkih obožavatelja serije, jer je emocionalni utjecaj na njih snažan kao i kod bilo koje druge sapunice - i to je namjerno.

Doista, kreator Dallas Jenkins obećava "vrlo, vrlo emotivnu" nadolazeću sezonu, što je upravo ono za čime gledatelji žude. Ako sumnjate u moje riječi, pogledajte odjeljak za komentare bilo kojeg YouTube videa ili objave na Facebooku/Instagramu serije "The Chosen" i uvjerite se sami kakve emocije i misli obuzimaju gledatelje. A da li ih zanima istina? Ne baš.

Za potrebe ovog članka, željela bih se osvrnuti na argumente kojima katolički obožavatelji brane seriju kada im se iskaže ozbiljna zabrinutost. 

Uobičajena obrana ide ovako: "Naravno, serija nije savršena! Ali unatoč problemima, Chosen približava bezbroj duša Kristu!" 

Pitanje tada postaje: Kojem Kristu? 

Napravimo misaoni eksperiment: Zamislite voljenu prabaku svoje obitelji koja je ikona unutar te obitelji, poznata i voljena. Priče i intimno znanje o ovoj voljenoj ženi dijeli se, slavi, pamti i prenosi kroz obitelj, a svaka generacija pazi da ga sačuva, zaštiti i njeguju tradicije i obiteljsku povijest koja okružuje njihovu voljenu prabaku.

Sada zamislite autsajdera za obitelj - zapravo, protivnika obitelji koji, koliko se itko sjeća, aktivno potkopava i proturječi obitelji u temeljnim stvarima. Autsajder počinje pričati svijetu o dotičnoj prabaci. U novoj priči, život prabake je iskrivljen zbog prikaza različitih životnih činjenica, navika, karakternih osobina i uvjerenja. Čak je i osobnost prabake sada potpuno promijenjena, teško prepoznatljiva u usporedbi s dugogodišnjim, dobro očuvanim obiteljskim uspomenama. Poznaju li članovi prabakine obitelji nju intimnije slušajući priče autsajdera?

Imaju li oni koji je nikada prije nisu poznavali sada istinsko i intimno razumijevanje žene koju nikada nisu upoznali? Ili nova naracija gura sve sada zapravo dalje od nje, zamijenjujući pravo sjećanje iskrivljenim pričama i krivotvorinom? 

Mislim da je odgovor jasan. 

Ipak, dobri katolici koji vole Chosen vjeruju da mogu sigurno voditi svoje voljene kroz „loše“ dijelove i poništiti pogrešne slike urezane u njihove maštarije. Međutim, nema dovoljno dobro katehiziranih katolika koji bi pronicljivo mogli nositi s milijunima gledatelja koji će reagirati poput roditelja ove žene:

Preporučio sam Chosen svojim roditeljima i nadao se da će ih to potaknuti da čitaju Sveto pismo i upoznaju pravog Isusa kojeg poznajemo kroz svoju Katoličku vjeru. Ali bila sam stvarno iznenađena kada mi se majka vratila, shvaćajući izmišljene dijelove serije doslovno. Na primjer: „Nisam znala da je Matej bio autističan poput Sheldona; Nisam znao da su apostoli radili te poslove” itd. ... Mislio sam, budući da imam dovoljno razuma da odvojim izmišljene elemente, da će i drugi to učiniti, i [reakcija mojih roditelja] bila je prvi put da sam primijetila da bi to moglo biti opasno za ljude koji ne poznaju pravog Isusa kroz vjeru. Moguće je da se drže izmišljenih elemenata serije i više se povezuju s Isusom i apostolima kao "prijateljima" nego s poštovanjem i moralom i odgovornosti na koju nas Isus poziva u Svetom pismu i Predaji."

Ona je u pravu je, ali situacija je i gora od ovoga. Čak i cijenjeni katolički znanstvenici, pisci i govornici osjećaju emocionalnu privlačnost prema "prijatelju" Isusu, čini se da preferiraju ovog izmišljenog, zabavnog Isusa u odnosu na katoličkog Isusa kojeg su oduvijek poznavali. Ne želim izdvajati Austina Rusea, jer se dugo divim njegovom radu, ali njegov javni članak o ovoj temi najjasniji je primjer ovog fenomena.

Ruse - ozbiljan i iskusan katolički pisac i mislilac - kaže nam da zbog ove TV serije odjednom poznaje Isusa. Veo koji ga je prije spriječavao da bude blizak s Isusom, sada je uklonjen zbog iskustva s Isusom iz Chosen. Ovo je Isus kojeg Ruse jasno daje do znanja da nikada prije nije susreo - ljudskijeg Isusa kojeg (očito) nije susreo unutar katoličanstva. Prema Ruseu, ovaj novi i uvjerljiviji Isus je: "...i Isus kakav nikad prije nije viđen, onaj koji je u potpunosti Bog i, jednako važno, u potpunosti čovjek”.

Ruse objašnjava suštinu problema:

Dakle, evo u čemu je stvar s ovom serijom… Isus je potpuno čovjek. Želiš popiti pivo s Njim. I želi popiti pivo s tobom… Ali osim što je potpuno Bog, On je također potpuno čovjek, pa ima i piva i velikog smijeha. Rezultat gledanja ovog Isusa je da sam ga zavolio na načine koji su mi do sada bili nepoznati.

Zapazite upotrebu riječi: "ovaj" Isus. Ne onaj katolički Isus kojeg je Ruse poznavao prije, tijekom svog dugog i aktivnog katoličkog života, već ovaj Isus - kojeg predstavljaju mormoni i antikatolički protestanti koji priznaju da fikcionaliziraju Isusa i Evanđelja.

Što se ovdje događa? Mogao bi to biti fenomen koji vlč. Robert McTeigue identificira: 

Kad god kultura ili akademska zajednica govore o "ovo je pravi, pravi, pravi Isus" kojeg Crkva cijelo ovo vrijeme skriva od mene, pravi, pravi Isus obično izgleda kao autor knjige ili producent filma. 

Ruse naglašava: „Ovaj put, prvi put, [raspeće] će biti duboko osobno. Sada ga poznajem. On je moj prijatelj“. 

S poštovanjem (i tugom), poručujem Ruseu i svakom drugom dobrom katoliku koji iznenada "prvi put" upozna Isusa kroz seriju Chosen: 

Ako je ovo Krist kojeg nikada prije niste susreli, unatoč dva tisućljeća katoličkog Svetog pisma, Predaje, teologije, liturgije, svete umjetnosti, učiteljstva, spisa svetaca i mističnih susreta s Isusom, te cijeloj našoj katoličkoj baštini (uz vlastite pobožnosti, molitve, svete ure i primanje Pričesti), onda je to zato što ovaj novi Krist nije Krist.

Ako otkrijete novog Krista izvan Crkve, koji nikada nije bio predstavljen unutar Crkve, onda bi svaka crvena zastava u vašoj blizini trebala zujati poput helikoptera; Svaka antena bi se trebala podići i oglasiti uzbunu. Svaki "novi" Krist kojeg otkrijete u ovom trenutku jednostavno je "drugi Isus" na kojeg nas upozorava sveti Pavao (2. Korinćanima 11:4).

Čak i kada povremeni gledatelj nekako pronađe put do pravog Krista i bude potaknut na pokajanje i pristup sakramentima Crkve, može postojati tisuću gledatelja (ili milijun) koji se okrenu krivotvorini. Ne možemo kvantificirati brojne gubitke (na isti način na koji nikada nećemo upoznati bezbroj katolika potiho izgubljenih na protestantskim biblijskim studijama), ali možemo dobiti osjećaj za brojke i proporcije kada, ponovno, pogledamo sve komentare obožavatelja ispod videa i objava na društvenim mrežama serije "The Chosen" i primijetimo da uzbuđene, promjenjive emocije - a ne traženje istine, pokajanje i žrtva - predvode put. 

Evo još jednog argumenta koji katolici koriste za obranu serije kada netko istakne da je njezin scenarij često stran katoličanstvu i našem razumijevanju života Gospodina našega:

„Pa, Isus je mogao učiniti [x, y, z]!“

Istina je da je u svijetu naše mašte Isus "mogao" učiniti ovo ili ono što nitko nikada nije čuo da je učinio. Želimo li zaista koristiti taj  argument? Uostalom, Isus je "mogao" izvesti vodviljsku točku ili imati natjecanje u podrigivanju. "Mogao je" izvesti preskok unatrag, a zatim izvesti čudo stojeći na glavi. "Mogao je" izvesti Macarenu ili očistiti zube morskog psa koncem. Ali ako su povijest i ljudska priroda ikakav pokazatelj, stvari koje izmišljamo kako bismo dodali onome što već znamo o našem Gospodinu najvjerojatnije će nas dovesti do kršenja Njegovog dostojanstva. Čini se da ga želimo "tako ljudskog" i da bude "baš kao mi" - ali postoji dobar razlog zašto ga je Katolička crkva predstavljala vjernicima na vrlo dosljedan način kroz stoljeća. A budući da znamo da je Krist glava Katoličke crkve, znamo da je predstavljen onako kako je sam želio. Postoji razlog zašto se Isus nikada ne vidi kako se prejeda u Svetom pismu. Postoji razlog zašto ne nalazite Isusa s osmijehom od uha do uha ili da se smije do suza u vitrajima i svetoj umjetnosti katoličkog doba.

Opasna je to duhovna igra za moderne ljude kada počnu smišljati nove, zabavne i neobično suvremene scenarije kako bi ga "humanizirali" za ugađanje našim emocionalnim slabostima (i za našu zabavu - poput pretvaranja Isusa u "komičara iz Catskilla"). Katolici zaboravljaju da je vrag eksponencijalno inteligentniji od nas. Ako se ne pridržavamo strogo katoličke istine, posebno u vezi s Gospodinom i kristologijom, bit ćemo izgubljeni. 

Sada, prije nego što polete prigovori i optužbe, svi znamo da je Isus bio potpuno čovjek, kao i potpuno božanski, i naravno da se smijao i osmjehivao, i uživao je u mnogim događajima i razgovorima sa svojom obitelji i prijateljima. Doslovno nitko to ne osporava; ja sigurno nikada nisam. Ali postoji razlog zašto nam se ne pokazuje smiješno-šašavi Isus u našoj baštini. G.K. Chesterton ističe poantu: 

Nikada nije skrivao svoje suze; jasno ih je pokazivao na svom otvorenom licu pri svakom svakodnevnom prizoru, poput udaljenog prizora svog rodnog grada. Pa ipak, nešto je skrivao…

Nikada nije obuzdavao svoj bijes. Bacao je namještaj niz prednje stepenice Hrama i pitao ljude kako očekuju izbjeći prokletstvo Pakla. Pa ipak, nešto je suzdržao… Postojalo je nešto što je skrivao od svih ljudi kada se popeo na planinu moliti. Postojalo je nešto što je stalno prikrivao naglom tišinom ili naglom izolacijom. Postojalo je nešto što je bilo preveliko da bi nam Bog pokazao kada je hodao našom zemljom; i ponekad sam zamišljao da je to Njegova radost.

Možda bismo, kao što smo to činili dvije tisuće godina, trebali s pobožnim strahopoštovanjem prihvatiti ono što jest, a što nije otkriveno. Možda bismo trebali poštovati našeg Gospodina i ostaviti misterij na miru. Ali dok ljudi vole koristiti argument "Isus je to mogao učiniti!" u obranu serije, znamo da se mnogo toga što Chosen servira nikad nije moglo dogoditi i nikada ne bi. Isus se svađao sa svetim Ivanom Krstiteljem? Nije nikada. Isus koji priča sarkastičnu šalu na račun Šimuna Petra, a zatim doslovno koluta očima, nekoliko trenutaka prije nego što učini čudo za Šimunovu punicu? To se nikada nije moglo dogoditi. Sama Božja Riječ nervozno je odustala od pisanja propovijedi na gori i trebala je Matejevu pomoć i savjet kako da se o učinkovito izrazi? Nema šanse. Isus, koji sjedi sam, ispušta zvukove nadutosti kako bi privukao djecu školske dobi skrivajući se iza grma? Nikad. (Producenti su naizmjenično pokušavali tvrditi da su to bili „šumovi iz štale“ ili "smiješni zvukovi" kojima se zabavljaju bebe.) 

A tu je i dekonstrukcija i nepoštovanje svetaca Božjih: Je li moguće da je Blažena Djevica Marija bila najneuglednija žena u Isusovom krugu? Ne. Je li moguće da je s gađenjem opisivala Isusov (navodno!) „neuredan“ porod kada bi je pitali o toj najsvetijoj noći? Nikako. Je li moguće da je sveti Ivan Krstitelj izgovorio riječi Jude Izdajnika? Nikada. Je li moguće da su sveti Petar i njegova žena raspravljali o „pravom vremenu“ za rađanje djece? Ni govora.

Ništa od ovoga „nije se moglo dogoditi“ i ne bismo se trebali zadovoljavati herezom, bogohuljenjem i obmanjujućim anakronizmima samo zato što nas serija nasmijava do suza ili rasplače. I, kao što sam rekla u svom prvom postu na tu temu, moja kritika Chosen ni na koji način nije poricanje legitimne i lijepe katoličke prakse Lectio Divina. Lectio Divina dopušta pobožna zamišljanja, ali ne dopušta ponovno zamišljanje ili dekonstrukciju Isusove Osobe! Ne možemo jednostavno raditi što god želimo s Isusom i svecima jer su oni teoretski „mogli to raditi“.

 Na kraju, postoji i treći argument koji bi trebao otjerati kritičare:

„Ako vam se ne sviđa, jednostavno nemojte gledati.“

To je divan savjet i djelovao bi kada bismo mi katolici prosvjedovali protiv Chosen ili ignorirali taj serijal, kao što smo to činili u prošlosti s drugim problematičnim, fiktivnim prikazima Gospodina i Njegova života. Ali u ovom slučaju smo daleko od toga. Ova serija koja se nastavlja maratonski gledati ne može se jednostavno ignorirati. Strašno je razmišljati o tome, ali tu seriju već koriste u bezbrojnim katoličkim školama i župama kao katehezu!

Upravo se ta bezvezna, modernistička, kobno manjkava serija - a ne naša neprocjenjiva riznica dvadeset stoljeća katoličkog učenja - sada često koristi za formiranje naših katoličkih učenika i ljudi u crkvenim klupama. Očekujte dolazak formalnih nastavnih materijala. Chosen su medijsko carstvo - i tek će rasti, s katoličkim dolarima koji hrane vatru. 

Na pitanje kako će prevladati sve očite pogreške pri korištenju serije u pedagoške svrhe, katolički učitelji i pastori odgovaraju: „Samo ćemo previdjeti loše dijelove ili ih ispraviti.“ 

Dva su problema u vezi s tim: 

1) Kako će poništiti ili izbrisati sve te pogrešne scene koje su sada usađene u umove učenika? Mašta je moćna stvar; i 

2) Nema dovoljno upućenih, pravilno katehiziranih katolika da isprave one koji će koristiti ovu seriju punu krivovjerja za katehezu. Moderna Crkva ionako teško može pronaći kvalificirane učitelje vjeronauka.

Jesmo li išta naučili iz katastrofalnih kateheza prošlosti? 

U biti, vratili smo se punim krugom svojoj ludosti. Izgubili smo tri generacije zbog glupog, CCD-ovog Isusa iz 70-ih i 80-ih (domino efekt izgubljene vjere prenio se na našu djecu i njihovu), i baš kad smo se teturajući počeli vraćati na noge, smijući se, plešući, sada je ljudski Isus iz Chosen spreman ponovno uništiti katehezu i naše znanje o Gospodinu i Njegovom učenju.

Najtužniji dio svega ovoga je to što neki od istih dobrih katolika koji su se bunili protiv lažnog "prijatelja Isusa" CCD-a sada s oduševljenjem prihvaćaju, prate i promiču novog "brata Isusa" kojeg nam guraju nekatolici koji ne vole Crkvu. 

Molim katoličke obožavatelje serije Chosen da razmisle o ovoj mojoj posljednjoj misli: Ako sekularni svijet i popularna kultura smatraju određenog "Isusa" savršeno prihvatljivim, neprijetećim i bezopasnim - ako taj "Isus" ne dobiva otpor od svijeta koji mrzi pravog Krista - onda je to lažni Isus. Razmislite. I molite se. Živimo u opasnim duhovnim vremenima i nema mjesta umišljenosti, izgovorima i kompromisima. Katolici, sjetimo se tko smo i prestanimo prodavati svoje pravo rođenja za zdjelu variva.

Leila Miller

Šest neugodnih činjenica o razvodu

Moj najnoviji članak za Catholic Answers modernim katolicima neće biti lak za pročitati i prihvatiti, ali iz ljubavi prema Kristu i radi spasenja duša, moramo se s tim činjenicama suočiti. Dužni smo traumatiziranoj djeci razvedenih brakova i shrvanim napuštenim supružnicima promijeniti svoje mišljenje i srca o ovom pitanju. Moramo prihvatiti i živjeti učenje Crkve, bez obzira na težinu križa.

___________________________

Katolici su protiv razvoda u teoriji, ali ne i u praksi. Ta tužna istina dovela je do bezbrojnih uništenih katoličkih brakova i obitelji, uzrokujući domino efekt uništenja kroz generacije. Možda se nalazimo u ovoj nesretnoj stvarnosti jer nismo čuli sljedećih šest stvari s propovjedaonice ili u katoličkoj zajednici već mnoga desetljeća. Znate li vi ove istine?

1. Sam razvod je grijeh.

Tako je: razvod je sam po sebi grijeh, bez obzira slijedi li nakon toga nedopušteni "ponovni brak" ili ne. U povijesti Crkve nikada nije postojalo vrijeme kada je razvod - definiran kao voljni i izričiti pokušaj supružnika da "prekine" bračni ugovor (KKC 3284) - bio moralno dopušten. Sam Isus zabranjuje razvod kada odgovara farizejima koji ga iskušavaju po tom pitanju:

"Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja." (Mt 19,4-6).

Riječi svetog Pavla potvrđuju Kristovu istinu:

"A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja - ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri - i muž neka ne otpušta žene." (1. Kor 7,10-11).

Imamo čvrstu potvrdu iz Katekizma Katoličke Crkve, koji kaže: "Razvod je težak prijestup protiv naravnog zakona." (2384).

Pažljivo razmotrite te riječi. "Naravni zakon" je drugo ime za Božji moralni zakon, a "težak prijestup" je onaj koji je ozbiljan i smrtonosan. Dakle, razvod je grijeh teške stvari (ne lake stvari!), onaj za koji nam Katekizam kaže da je "zaista kuga". Navodi se da je "razvod nemoralan i zato što unosi nered u obitelj i društvo" i "nanosi tešku štetu napuštenom supružniku [i] djeci traumatiziranoj razdvajanjem roditelja i često rastrganoj između njih" (2385, naglasak moj).

Zapamtite, svi ovi zloslutni odlomci i opisi govore samo o razvodu. Ali koliko god bio težak, grijeh razvoda može se pogoršati.

2. Ponovni brak nakon razvoda dodaje se grijehu.

"Ponovni brak" nakon razvoda (bez poništenja) je mjesto gdje većina katolika općenito vjeruje da dolazi do grijeha. Ali, zapravo, ponovni građanski brak nakon grijeha razvoda dodatni je grijeh: smrtni grijeh preljuba.

Isus je kristalno jasan: "Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub." (Luka 16,18).

Pavao dolazi s potvrdom: "Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu. Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga." (Rim 7,2-3).

Katekizam nam to ponovno potvrđuje:

Sklapanje nove zajednice, čak i ako je priznata građanskim pravom, povećava težinu razvoda: ponovno vjenčani supružnik tada je u situaciji javnog i trajnog preljuba (2384, naglasak moj).

Dakle, razvod je prvi grijeh, a "ponovni brak" (tj. preljub) je drugi grijeh koji pogoršava situaciju.

Ali čekajte - zar Crkva ne dopušta neke razvode?

3. Crkva može "tolerirati" građanski razvod u rijetkim slučajevima, ali nikada s namjerom prekida braka.

Većina katolika, zaređenih i laika, ne shvaća da Crkva dopušta građanski razvod samo ako nevin supružnik treba pravnu zaštitu koja se doslovno ne može dobiti ni na koji drugi način. Katekizam to ovako kaže: Ako građanski razvod ostane jedini mogući način osiguranja određenih zakonskih prava, skrbi za djecu ili zaštita nasljedstva, može se tolerirati i ne predstavlja moralni prijestup (2383).

Zašto nije grijeh? Zato što pri pristupu pravnoj pomoći prema strogim ograničenjima navedenim gore, supružnik ne pretpostavlja niti namjerava raskinuti bračni ugovor (što je u svakom slučaju nemoguće).

Kao što sam već negdje napisala, šteta je što ovaj zaštitni pravni manevar ne možemo nazvati drugačije nego "razvod" kako ne bismo bili zbunjeni. Srećom, većina država i dalje nudi zakonsku rastavu umjesto građanskog razvoda, što pruža potrebnu pravnu zaštitu, a istovremeno potvrđuje da su otuđeni muž i žena još uvijek u braku - i ne mogu se ponovno vjenčati. U tim rijetkim i teškim situacijama, katolici bi trebali preporučiti rastavu, a ne građanski razvod, ako je moguće.

Iako riječ "razvod" u sekularnom području može biti zbunjujuća ili zavaravajuća, jednostavno je zapamtiti da nitko ne smije koristiti građanske ili obiteljske sudove s namjerom ili uvjerenjem da prekida svoj brak (ne prekida) i da je sada slobodan prijeći na sljedeću romansu (nije slobodan).

Što je s "nastavkom života" nakon dobitka poništenja, kao što se čini da svi čine? Iako je istina da smo, nažalost, razvili kulturu refleksivnog traženja poništenja, možda će vas iznenaditi sljedeća istina:

4. Fizička rastava dopuštena je iz određenih ozbiljnih razloga, ali u svim slučajevima, s nadom se očekuje pomirenje.

Crkva uči da je u slučajevima nepokajničkog preljuba ili "teške mentalne ili fizičke opasnosti" fizička rastava supružnika dopuštena uz biskupovo dopuštenje, ali uvijek s nadom u pomirenje. Zapravo, evo kanonskog prava koje obvezuje vjernike: "U svim slučajevima, kada prestane uzrok rastave, bračni život mora se obnoviti" (1153, §§1-2, naglasak moj).

Ovo nije novo, već univerzalno, koje seže stoljećima unatrag. Godine 1880. papa Lav XIII. prekrasno je sažeo stav Crkve:

Kada, doista, stvari dođu do te mjere da se čini nemogućim da [supružnici] više žive zajedno, tada im Crkva dopušta da žive odvojeno i istovremeno nastoji ublažiti zla ove razdvojenosti takvim lijekovima i pomoćima koje su prikladne njihovom stanju; ipak, ona nikada ne prestaje nastojati postići pomirenje i nikada ne očajava u tome. (Arcanum Divinae 41, naglasak moj).

"Nikada" je jaka riječ koja ne dopušta iznimke. Za razliku od svijeta, mi katolici smo protiv razvoda, a za brak. Točka.

Dakle, iako je fizičko razdvajanje dopušteno u ekstremnim slučajevima, trebali bismo podržavati supružnike u njihovoj vjernosti zavjetu i moliti se za dan pomirenja. Ako mi kršćani ne vjerujemo u otkupljenje i čuda, tko smo onda?

To nas vodi do nepoznate obveze…

5. Napušteni supružnici svjedoci su bračne vjernosti i Crkva ih mora podržavati.

"Svjedok" je supružnik koji ostaje vjeran svojim zavjetima, čak i nakon napuštanja, rastave ili građanskog razvoda (i čak i ako je supružnik onaj koji se morao fizički rastati zbog opasnih okolnosti).

Papa Ivan Pavao II. u djelu Familiaris Consortio navodi da su supružnici svjedoci Crkve. Navodi da je previše nas danas "uhvaćeno u kulturu koja odbacuje nerazrješivost braka i otvoreno ismijava predanost supružnika vjernosti" i podsjeća nas da je "primjereno prepoznati vrijednost svjedočanstva onih supružnika koji nisu, čak i kada ih je supružnik napustio, snagom vjere i kršćanske nade stupili u novu zajednicu: i ti supružnici daju autentično svjedočanstvo vjernosti, koje je današnjem svijetu jako potrebno. Zbog toga ih pastiri i vjernici Crkve moraju poticati i pomagati im." (20, naglasak moj).

Odjeljak 83. Familiaris Consortio govori o "usamljenosti i teškoćama" bračnih parova i potrebi da Crkva pruži "mnogo poštovanja, solidarnosti, razumijevanja i praktične pomoći kako bi mogli sačuvati svoju vjernost čak i u svojoj teškoj situaciji". Papa dalje hvali "njihov primjer vjernosti i kršćanske dosljednosti", koji "dobiva posebnu vrijednost kao svjedočanstvo pred svijetom i Crkvom".

Budimo iskreni: Potičemo li mi katolici napuštenog muža ili ženu u ovom herojskom stavu? Ili umjesto toga potičemo bračnog parona da "dobije poništenje" i pronađe novu sjajnu romansu u kojoj može biti "sretan"? Još gore, ponižavamo li mi - čak i zaređeni i zastupnici Crkve! - te skrivene mučenike za brak ili ih sramotimo kada ne "krenu dalje", kako se danas očekuje?

Mnogo je svetaca i blaženika koji su branili svoje teške, pa čak i katastrofalne, brakove. Sveci poput sv. Rite, sv. Monike, sv. Helene, sv. Katarine Genovske, bl. Elizabete Canori Mora, sv. Marije Margarete d’Youville, sv. Elizabete Portugalske i mnoge druge dale su upravo ono svjedočanstvo o kojem Ivan Pavao II. govori u svojoj apostolskoj pobudnici. Takvo svjedočanstvo nije zastarjelo niti staromodno; ono je bezvremensko, kreposno i katoličko – ono što čini svece u svakom dobu. Moramo ohrabrivati ​​one koji zauzimaju usamljen, Kristov stav za brak, a ne ih uništavati u njihovim naporima.

I osim toga ...

6. Svadbeni gosti i službeni svjedoci moraju poduprijeti brak, posebno kada se pojave problemi.

Jeste li ikada učili da je dio vaše obveze kao djeveruše, kuma ili gosta na vjenčanju biti svjedok braka doživotno, a posebno kada kasnije stvari krenu po zlu?

Bili ste tamo kada je par dao svoja sveta obećanja pred Svemogućim Bogom i zajednicom vjernika, pa zašto im sada pomažete da se razvedu i ponište? Kada se pojave problemi ili kada se dogodi razvod, vaš posao nije da zauzmete stranu u borbi za uništenje te krhke obitelji, već da se zauzmete za brak kojem ste svjedočili, slavili i za koji ste se molili.

Kanonsko pravo (1060) zahtijeva od nas da pretpostavimo valjanost braka, a ipak prečesto, kada naši voljeni pretrpe veliku patnju, naša pogrešna simpatija ili odanost navode nas da kažemo: "Vaš brak vjerojatno ionako nije valjan. Zašto ne biste dobili poništenje?" Ali to nije naše mjesto da na taj način savjetujemo ili sudimo!

Skrenuti prema "nevaljanosti braka" kada dođe križ, savjetovati voljenoj osobi da odbaci taj križ (dok ga stavlja na leđa ranjive djece), iskušavati supružnika koji pati na razvod i poništenje braka te pomagati obitelji u njezinom raspadu znači lažno svjedočiti na dan vjenčanja para, što je kršenje Osme zapovijedi. Pomozite uključene strane i podržavajte ih, posebno onu koja je napuštena ili u opasnosti - ali činite to dok se istovremeno zalažete za otkupljenje braka, a ne za njegovo uništenje.

Ukratko, imali smo nekoliko desetljeća amnezije kada je riječ o našim obvezama da branimo brak i obitelj, ali Božja milost nas može ponovno probuditi. Učenjem, prihvaćanjem i prenošenjem ovih šest istina o razvodu i problematičnim brakovima, mi katolici možemo preusmjeriti razgovor, i sebe, natrag na ono što um i srce Crkve govore o braku. Ako vam je potrebna hrabrost ili motivacija, jednostavno se sjetite riječi sestre Lucije iz Fatime:

"Konačna bitka između Gospodina i kraljevstva Sotone bit će oko braka i obitelji. Ne bojte se... ...jer tko god radi za svetost braka i obitelji, uvijek će se boriti i imati protivštine na svaki način, jer je to odlučujuće pitanje... Ipak, Gospa mu je već satrla glavu."

Leila Miller, katolička autorica

Što Katolička Crkva naučava o krštenju djece

Krštenje je nužno za spasenje. Prvo na temelju riječi Kristovih: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5). Crkva naučava i dogmatski definira da je krštenje nužno za spasenje.

Tridentski sabor u vezi sakramenta krštenja, u kanonu V. izričito proglašava: „Tko bi tvrdio da je krštenje slobodno, tj. nije nužno za spasenje; neka bude anathema.” Traktat o crkvenim dogmama ''De ecclesiasticis dogmatibus'' u više točaka govori o nužnosti krštenja, a posebno u točki XXXIV gdje upozorava da je izopćen svaki koji bi tvrdio da u novorođenčadi nema ništa što bi se u kupelji sakramenta  krštenja moralo oprati. Sv. Toma Akvinski u Summa Theologica o pitanjima o krštenju, u više navrata odgovara o nužnosti krštenja sva svakoga, i za djecu u utrobi majke.

Djeca trebaju krštenje radi Istočnoga grijeha

Istočni grijeh je stvaran grijeh, ne simboličan. Zbog toga je krštenje to koje je dano kao sakramentalno sredstvo za žive, jedino koje ga briše, kako i učimo u osnovama katekizama. Ekumenski sabor u Firenci uči da se i djeca, koja nisu osobno sagriješila, stvarno krste za oproštenje grijeha, kako bi bila očišćena od onoga što su po rođenju primila, i da bez njega ne mogu ući u Kraljevstvo Nebesko: "Što se pak tiče djece, doista, zbog opasnosti smrtne pogibelji koja se često može dogoditi, budući da im se ne može pružiti pomoć nikakvim drugim lijekom osim sakramentom krštenja, po kojem bivaju istrgnuta iz vlasti đavla i primljena među sinove Božje, presveti rimski Sabor savjetuje da se sveto krštenje ne odgađa četrdeset ili osamdeset dana… nego da se podijeli čim se to može prikladno učiniti." -Papa Eugen IV., Sabor u Firenci, Cantate Domino, 4. veljače 1442.

To znači da prema Nauku Crkve, djeca koja umiru bez milosti ne mogu ući u nebesku slavu, jer ostaju u stanju Istočnoga grijeha. Nije riječ o osobnoj krivnji djeteta, nego o nedostatku posvetne milosti koju daje sakramenat krštenja. Nama ljudima po pravu ne pripada milost, Bog nam ju ne duguje. Milost je dar kojeg nismo ničime zavrijedili. I zbog toga imamo svakog dana zahvaljivati Bogu što smo primili krštenje.

Teška krivnja roditelja koji zanemare krstiti djecu

Katekizam sv. Pija X. upozorava da roditelji koji iz nemara dopuste da im dijete umre bez krštenja ''teško griješe, jer djecu lišavaju vječnoga života'' i isto griješe ako krštenje neopravdano odgađaju. Dakle, već sama činjenica da Crkva ovako govori pokazuje da ne poznaje nikakav naknadni ''obred'' ili ''krštenje'' poslije smrti kojim se to stanje mijenja po ljudskom činu. Ne postoji krštenje nakon smrti.

Sakramenti,uključujući krštenje, djeluju u ovome životu, nad živim čovjekom. Crkva dosljedno uči da nije dopušteno krstiti mrtvo dijete, (ni mrtvaca općenito) jer je sakrament po svojoj naravi znak i oruđe milosti za žive, a ne obred nad pokojnicima. Smrt znači kraj vremena zasluga, i djelovanja sakramenata. Zato je govor o nekom ''duhovnom krštenju'' abortirane djece, koje bi se obavljalo kasnije, puki izum, izmišljotina i zabluda, bez ikakva uporišta u katoličkoj Predaji.

Limbus puerorum  i osuda jansenističkih zabluda

Stoljećima su oci i skolastici, među njima osobito sv. Augustin i sv. Toma Akvinski , razmatrali sudbinu djece koja umiru s istočnim grijehom, ali bez osobne krivnje. Klasični odgovor jest nauk o tzv. limbu djece (limbus puerorum), što je stanište vječne naravne, tj.prirodne sreće, bez gledanja Boga licem u lice (tj.blaženog gledanja), ali i bez ikakve osjetne kazne, jer nisu osobno sagriješila da bi ispaštala osjetnu kaznu. Kad je pseudo-sabor u Pistoi (1786.) pokušao izrugivati i praktički odbaciti nauk o limbu, papa Pio VI.u buli ''Auctorem fidei'' osudio je njihovo učenje kao lažno, lakoumno, klevetničko i štetno za katolički odgoj, upravo zato što su nijekali ono što je opće mišljenje vjernika o limbu djece. Što bi značilo da je odbijanje samoga koncepta limba smatrano lažnim i štetnim. Još manje ima mjesta ideji koju moderni protagonisti guraju, da djeca ubijena namjernim abortusom ''negdje čekaju'' da ih roditelji kasnije ''priznaju i imenuju'' da bi tek onda njihovo stanje bilo iz nepriznatog promjenjeno u priznato.

Što je sigurno? 

Iz Nauka možemo sa sigurnošću reći da je krštenje nužno za ulazak u nebesku slavu, da djeca mogu umrijeti s Istočnim grijehom, ali i dalje ne imati osobnoga grijega i da su neki crkveni oci i naučitelji odgovarali da takva djeca uživaju naravnu sreću, bez gledanja Boga. Ono što nigdje ne postoji u Predaji jest tvrdnja da bi se njihov vječni status mijenjao ovisno o ''kasnijem emocionalnom činu roditelja'' ili nekakvom novom obredu, izvan sakramenta kojeg je Krist ustanovio.

Što kaže Crkva kad su u pitanju privatne objave?

U našem vremenu često možemo čuti kako je nekome „Bog progovorio”, kako je netko imao ukazanje, dobio posebno nadahnuće i slično. 

Pitanje iz podnaslova odnosi se na one priznate privatne objave. Crkva kaže da nisu dio pologa vjere. Crkva je uvijek jasno razlikovala javnu Objavu (Pismo i Predaju, koja je završila smrću posljednjeg apostola) od privatnih objava kojima se Bog može obratiti pojedincima za njihovu izgradnju, ali ne da uvede novu vjeru. Takvu objavu Crkva ne može priznati. Svaku sumnjivu nepriznatu tzv. privatnu objavu trebamo odbaciti posebno ako ona sadrži neki sumnjiv i novi nauk, dopune, ili nove ''sakramente'' ili sredstva spasa, van onog što je Božja Objava.

Klasično pravilo, sažeto u teologiji i u Katoličkoj enciklopediji (1913.), kaže da privatne objave nisu dio pologa vjere i ne sadrže novi nauk koji bi se morao vjerovati istom nadnaravnom vjerom koju dugujemo samo predanoj Objavi. Napominjem da se ovo odnosi na priznate privatne objave. Nepriznate se odbacuju. Zato je papa Benedikt XIV. pojasnio da im ne moramo vjerovati ni kada su odobrene, nego im dati tek ljudsku (tj.naravnu) vjeru prema pravilima razboritosti. To znači da smo dužni razborito prepoznati ako bilo koja ''objava'' proturječi već sigurnom nauku Crkve i dužni smo ju odlučno odbaciti. A nadnaravnu vjeru dugujemo samo Božjoj Objavi.

Nova moderna učenja koja su protivna katoličkom Nauku Crkve sadrže nekoliko ozbiljnih zastranjena, na koje mi je dužnost upozoriti, u ljubavi prema vječnoj Istini i za spasenje duša od zabluda. Ona impliciraju da vječni status djece umrle ubojstvom koje je počinila majka nad njima, ili umrle na druči način (bez krštenja) ovisi o subjektivnom priznanju roditelja, kao da su do tada ''nepriznata'' bića, koja čekaju neku naknadnu ljudsku gestu. Nasuprot tomu, Crkva dogmatski uči da sud duše biva odmah nakon smrti (posebni sud). Vječni udes ne ovisi o kasnijim ljudskim činima, nego o stanju duše u času smrti i o Božjoj presudi. U slučaju djece, riječ je o misteriju Božje pravednosti, ali nigdje nema traga ideji da bi roditeljsko ''priznanje zločina'' mijenjalo stanje duša njihovih ubijenih sinova i kćeri. To je sentimentalna konstrukcija koja pomiješa moguće kajanje roditelja s navodnom promjenom stanja pokojne djece. Pokajanje roditelja jest potrebno zbog vlastitog spasenja tih istih roditelja. Ali o tome ne ovisi stanje njihove abortirane djece.

Govor o ''duhovnom krštenju'' koje bi se, nakon što roditelji priznaju da su ubili dijete, na neki način ''primijenilo'' na već umrlo dijete proturiječi dogmatskom nauku da je krštenje sakrament koji se dijeli živima, u vidljivom znaku vode, koje je kao sakrament već dogmatski definirano (baš zbog ovoga da ne bi bilo zabune). Ovakvim idejama uvode ''novi obred'', kojega Krist nije ustanovio, i tvrdi se da proizvodi učinak krštenja nad dušama koje više nisu u stanju primiti sakrament. A Crkva dogmatski naučava, zabranjuje i osuđuje onoga tko bi udijelio krštenje ili bilo koji sakramenat mrtvome. Jer mrtva osoba ga ne može primiti. Zbog upravo ovih razloga Crkva traži žurnost kad je u pitanju krštenje djece, jer se poslije smrti više ne može učiniti ono što je propušteno. Tvrdnja o ''duhovnom krštenju'' abortirane djece poslije njihove smrti zato objektivno potpada pod ono što bi Trident nazvao ''drugačijim evanđeljem'': izmišljanje novoga sredstva spasenja, mimo ustanovljenih sakramenata.

To je tipična struktura lažnih ''proroka'', koji se svjesno ili nesvjesno pomažu emocijama i spektaklom, iznoseći nova viđenja kako bi unijeli nove nauke koje u Predaji nemaju temelja. Apsolutizira se subjektivni doživljaj onoga koji to ''svjedoči'', što se promiče i publicira, pod nastupom lažnog autoriteta, jer je u sukobu sa nizom pravih autoriteta, iza kojih stoji Objava. Iza koje stoji Bog.

Za djecu koja su ubijena, njihova vječna sudbina je u rukama Boga. Roditelji nemaju vlast retroaktivno mijenjati njihov udes nekim obredom nego moraju prihvatiti da Božji sud pripada Bogu. I da nemaju ingerenciju kanonizirati svoju djecu.

Jasno razlučivanje: zašto ovo smijemo i moramo nazvati zabludom

Na temelju gore navedenog, iz perspektive nauka Katoličke Crkve može se sasvim mirno i teološki obrazloženo reći:

1. Tvrdnja da abortirana djeca ''čekaju priznavanje'' da bi tek tada bila ''priznata'' nema nikakva temelja u Objavi i Predaji te je teološki neprihvatljiva;

2. naučavanje o nekom ''duhovnom krštenju'' nakon smrti, uvjetovanom roditeljskim priznanjem, proturječi dogmatskom nauku o sakramentima i nužnosti krštenja u ovom životu; 

Zato nije samo dopušteno, nego je, radi zaštite vjernika, potrebno ovakve nauke jasno razotkriti i odbaciti, makar ih širila osoba koja se naziva obraćenom te na pozornici izaziva snažne emocije. 

Kristova Crkva nije vezana uz spektakularna svjedočanstva, nego uz javnu Objavu koja je predana apostolima i koju su ekumenski sabori i pape kroz stoljeća vjerno čuvali. Tko naučava protiv toga, makar se pozivao na svoja ''viđenja'', sam se izlaže sudu te iste Objave.

Na slavu Isusa Krista, Kralja i Gospodina!

Gostujuća autorica Filomena Križić

p.s. prilažemo tekst o uvjetnom krštenju u slučaju spontanog pobačaja da vidite kako je Crkva i na tu djecu mislila i znala da im je potrebno krštenje da bi išla u Nebo:

,,U svakom slučaju spontanog pobačaja, bez obzira u kojemu stadiju trudnoće, plod treba krstiti: apsolutno ako je sigurno živ, uvjetno ako je životnost upitna.“

Taj citat iz kanonskoga zakonika ne može biti jasniji pa opet mnogi katolici ne poznaju nauk Crkve o toj temi. Moj suprug i ja postali smo ga svjesni gotovo slučajno.

Prije našega vjenčanja zastali smo u crkvi sv. Petra u Chicagu radi ispovijedi. Kada sam spomenula svećeniku da se udajem, rekao mi je da moram znati kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja. Predložio je da pitam katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru kako prepoznati plod (fetus) i kako ga krstiti. Rekao mi je da radi sigurnost i muž treba to znati.

Slijedila sam njegov savjet i Jacku objasnila proceduru. Pretpostavili smo da svaki par dobije tu informaciju poput nas. Tek nakon što smo izgubili bebu shvatili smo da samo rijetki parovi znaju kako postupiti u takvom slučaju.

Nakon moga prvoga spontanoga pobačaja rekla sam bliskim prijateljima kako smo sretni što je Jack mogao krstiti plod. Začuđeni pogledi naših prijatelja potaknuli su nas na razmišljanje. Odlučili smo to spomenuti još nekima i vidjeti kakva će biti njihova reakcija.

Mnogi mladi parovi koji nikada nisu izgubili bebu zapravo su mislili da se to rijetko događa i da se uvijek događa u bolnici. Drugi nisu mislili da je plod prava osoba u toj ranoj fazi. Treći su pretpostavljali da laik nikad ne bi mogao prepoznati zametak (embrij) ili plod (fetus).

Neki su mislili da smo smiješni što od toga radimo predstavu jer je plod sigurno već bio mrtav. Samo mali broj je shvatio da su trebali pokušati krstiti i osjećali su se loše jer nisu znali kako to učiniti.

Ono što nas je najviše začudilo su bili oni parovi koji su imali nekoliko spontanih pobačaja i koji nisu nikada niti pomislili na krštenje. Da su to sve bili neobrazovani katolici, možda bismo mogli razumjeti, ali oni to nisu bili.

Svatko s kime smo razgovarali htio je znati kako je Jack pronašao plod i što je učinio. Čak su i neki naši prijatelji nekatolici koji su mislili da je krštenje samo svečanost da se službeno imenuje dijete, bili zainteresirani jer im se nije svidjela ideja da se njihovom bebom raspolaže na način bez poštovanja.

Neka od tih razmišljanja postala su još čudnija kada smo pogledali učestalost pobačaja – a radi se o jednoj od deset trudnoća koje tako završe, a neki izvještaji govore i o broju jedna od šest. Mnogi od nas znaju iz vlastitih iskustava ili onih od prijatelja da to nije rijetki slučaj i da bez obzira koliko je djece žena uspješno nosila, da sa sljedećim može doživjeti spontani.

Zato je odgovornost svakoga odrasloga katolika, a posebno svakoga muža i žene, da znaju kako krstiti u takvom slučaju.

Teolozi kažu da plod može i treba biti kršten pa čak i ako izgleda mrtav jer se duša može neko vrijeme zadržati. Bolje je ne riskirati budući da je pravo raspadanje, koje je jedini sigurni znak smrti, laiku teško utvrditi.

Budući da se tri četvrtine pobačaja događa u prva tri mjeseca, nužno je znati kako plod izgleda kao i znati podijeliti sakrament.

Mnogi liječnici daju trudnicama letke o prenatalnoj brizi i brizi o bebi nakon rođenja u kojima su opisi veličine i težine ploda u različitim fazama. Oni mogu pomoći upoznati veličine općenito jer nemate vremena gledati u knjigu kada se pobačaj događa. Ti leci također daju znakove opasnosti koji mogu upozoriti muža i ženu na mogući pobačaj i dati im vremena da ponove postupak krštenja. Kada se pobačaj dogodi u katoličkoj bolnici, plod isti tren krsti netko od osposobljenoga osoblja. Kod kuće je druga priča. Bilo kakvo hitno stanje komplicira se zbog nedostatka istreniranog osoblja, a još više uplitanjem emocija.

Majka obično nije u stanju pomoći i otac se suočava s naizgled milijun stvari odjednom. Plod treba krstiti, majci treba pomoći, liječnika obavijestiti, a zatim sve ostalo za što se ukaže potreba, tim redom. Najvažnije je zapamtiti da je brzina ključna. Zametak ili plod nema puno vremena. On nije opremljen za život izvan maternice, a baš je iskusio nasilan ulazak u svijet.

Većina nas znaju bitne stvari za krštenje u nuždi: nakana; voda, izravan dodir vode s osobom koja se krsti polijevajući je preko glave tako da teče; izgovaranje riječi na glas dok se polijeva vodom.

Isto je i za krštenje ploda osim što nije dovoljno razvijen da se može politi vodom po glavi. U tom slučaju treba ga uroniti u posudu s mlakom vodom dok se izgovaraju riječi. Važno je da sam fetus dodiruje vodu, a ne samo membrana koja ga okružuje. Ta opna se mora probiti prije krštenja ili sakrament nije valjan.

Voda mora dodirnuti „osobu“. Veliki problem u krštenju kod pobačaja je naći plod. Membrana okružuje plod, ali oboje mogu biti zatvoreni u ugrušku krvi. Membranu se može razlikovati od krvi dodirom. Ako ne ide tako, sve se može staviti na omču gaze i isprati mlakom vodom da se ukloni krv.

Nakon što je membrana probijena tako da voda može dodirnuti sam plod, njega treba uroniti u mlaku vodu i nježno micati dok se izgovaraju riječi krštenja, obično uvjetnoga: „Ako si sposoban biti kršten/a, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Nakon što je fetus kršten, majka se smirila i liječnik obaviješten, nazovite svoga župnika ili katoličkoga pogrebnika i on će vam reći što učiniti s ostacima. Ako je moguće, treba ih sahraniti u posvećeno tlo na katoličkom groblju, obično u obiteljsku grobnicu ako postoji. Katolička groblja također imaju dio za nekrštene bebe.

Nikako se ne smije ostatke baciti bez poštovanja. Plod se mora smatrati osobom i s njime se mora postupati s istim poštovanjem i dostojanstvom kao sa svakim drugim ljudskim bićem.

Kada plod premine bez krštenja bez ičije krivice, to nije tragedija. On će živjeti zauvijek u limbu i imati svu naravnu sreću za koju je sposoban. Roditelji koji nisu krstili djecu koju su izgubili spontanim pobačajem nisu krivi ako nisu znali bolje. Ali za dobro svih duša to neznanje treba ukloniti.

Roditelji mogu reći svojim sinovima i kćerima koji se žene, i nakon vijesti da iščekuju unuče, mogu upitati buduće roditelje znaju li krstiti ako dođe do spontanoga pobačaja. Bračni tečajevi u srednjim školama i na fakultetima trebaju osvjestiti studente da se takve stvari mogu dogoditi i koja je njihova dužnost. Svećenik može spomenuti to u svojem savjetovanju prije ženidbe ili kada par dođe dogovoriti dan vjenčanja.

Nije nužno ići s mladima u sve pojedinosti. Može im se reći da upitaju katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru da im prvom prilikom objasne postupak ili barem kada posumnjaju u trudnoću.

Krstiti plod nije ugodan zadatak, ali plaća roditelju, da ne govorimo o vječnoj zahvalnosti njihova djeteta, je nemjerljiva.

Naše prvo dijete krstio je svećenik u našoj župnoj crkvi u svom sjaju bogoslužja deset dana nakon rođenja. Naše drugo dijete krstio je zabrinuti i zbunjeni otac u kupaonskom umivaoniku jedva tri mjeseca nakon začeća. Slava svega toga je da je sakramenat isti, čineći ih oboje djecom Božjom.

Alana M. Rosshirt