Kada čujete da se neki ljudi "vraćaju na zemlju", kakve vam slike padaju na um?
Možda neke o hipiju: zgužvanom, dugokosom propalitetu koji puši hašiš i koji se povlači u komunu na selo gdje je stil života korištenje ilegalnih supstanci i negraničeno bludničenje, a koji obično financira vladina milostinja u obliku socijalne pomoći koja se uzima od nevoljnih, ali radišnih poreznih obveznika.
Ili možda o "preperu": o prerevnom domoljubu koji se seli na selo sa svojom obitelji - kućnim ljubimcima i svom imovinom - na seosko imanje u divljinu gdje se asfaltna cesta smatra "zagađenjem civilizacije", gdje je najbliži susjed kilometrima daleko i gdje zabarikaridirana obitelj čeka tjeskobno na "crvenu zoru" - dolazak komunističkih hordi.
Ili čovjek koji je do nedavno bio nešto"važno" na burzi ili u nekoj konzultantskoj tvrtci, ali koji, iz čista mira, prodaje svoju ekstravagantnu gradsku rezidenciju i seli u prostrano ladanje. Kako je on trezven tip čovjeka, bio je važan u održavanju te štakorske utrke u modernom društvu, ali sada se odlučio povući - nakon što je zaradio svoju "zalihu" neumornim izrabljivanjem drugih te sada živi svoje dane u idiličnom blaženstvu.
Postoji naravno još mnogo slika koje nam padaju na um kada se radi o temi povratka na zemlju, ali kakva god ta slika bila, ona prikazuje nekog iznimnog, ekcentričnog, probitačnog ili jednostavno ludog. Pa opet ne bi trebala biti niti jedna od njih jer je povratak na zemlju, prije svega, poziv običnom pristojnom građanu da potraži duševno zdravlje i spasenje. To što to ne izgleda kao poziv na nešto obično, već vrlo neobično, je zapravo pokazatelj i osuda vremena - vremena koja su intelektualno bolesna, kulturno dekadentna i duhovno na samrti. Nije potrebno biti profesor povijesti na visokom sveučilištu da bi znali da je stanje gdje većina ljudi živi na zemlji, živi od zemlje bilo generalno stanje čovječanstva stoljećima. Ne radi se o nečemu što je bilo istinito u drevnom svijetu ili samo u srednjem vijeku, već nešto što je bilo slučaj i sa skoro svim europskim zemljama sve do krvave i uzaludne katastrofe poznate kao prvi svjetski rat. Seljak i zemljoradnik bili su standard u svim velikim civilizacijama, a njihov doprinos životu u svim njegovim aspektima nadopunjavala je manja, ali važna klasa ljudi koji su se bavili zanatima. Oni su bili u međusobno zadovoljavajućem i simbiotskom odnosu: rukavica koja krasi ruku, pjesma koja govori o počelu, pjesma koja je rođena iz ljubavi.
Tako da je to zaista znak vremena da se povratak na zemlju, povratak na normalno, povratak u pravi dom čovječanstva, smatra neobičnim pa čak i "čudnim" za urbanog čovjeka. Da nekatolici smatraju povratak na zemlju "čudnim" je dovoljno loše, dovoljan razlog za plakanje, ali da i katolici tako misle je zaista skandalozno, pa čak možda i bogohulno jer to jasno pokazuje veliko nerazumijevanje jednog aspekta života svete obitelji. Mnogi katolici se više ne sjećaju da je Kristov život prepun simbolike, a jedno području na kojem je pogotovo izgubljeno značenje simbolike u naše vrijeme je izbor Njegovog rodnog mjesta. Zar vas nije ganula iznimna činjenica da se Krist nije rodio u velikom gradu Jeruzalemu ili glavnom gradu drevnog svijeta Rimu? To su bila mjesta duhovne i političke moći pa opet Krist je rođen u Betlehemu i odrastao je u Nazaretu. Niti jedan nije megapolis pa čak niti grad. Oba su skromna, obična, ponizna mjestašca. Ona su bila prebivališta jednostavnih seljaka i zanatlija; ne prinčeva i predsjednika industrija. Čak bi i slabašna promišljanja otkrila da je Kristova poduka bila jasna i jednostavna: "Odabrao sam seljake i zanatlije i selo jer je to volja Oca moga." Zašto? Jer život na zemlji, život seljaka i zanatlija, znači dodir s prirodom, a autora prirode se tako može shvatiti izravno, svakodnevno, pa čak i, moglo bi se reći, instinktivno. Umjetničko djelo - kreacija i umjetnik - Bog su povezani tako da čak i bedak može vidjeti istinu, ali u gradu je Umjetničko djelo deformirano ili uništeno, a Umjetnik je skriven ili uklonjen iz uma milijuna muškaraca i žena.
Taj smještaj na zemlji, na selu i njegova središnjost za civilizaciju i katoličanstvo nije stvar samo privatnog mišljenja. To je izraz mišljenja Crkve. Vlč. Vincent McNabb, O.P. je npr. napisao u svojoj knjizi "Crkva i zemlja" sljedeće: "Ako postoji jedna misao koja je važnija od drugih za koju su nas iskustvo i promišljanje natjerale da priznamo, protivno našim predrasudama pa čak i našoj volji, je ta da postoji malo nade za spasenje civilizacije ili vjere osim povratkom intelektualaca na zemlju!"
U zajedničkom pastoralnom pismu hijerarhije Quebeca izdanom u studenom 1937.godine pod naslovom "O ruralnom problemu", njihova gospodstva su jasno izjavila sljedeće:
"Usuđujemo li se stoga potvrditi da je seoski život normalno stanje za mase? U stoljeću poput ovog našeg, sa svim njegovim zahtjevima, kad su zemljoradnici u većini zemalja iščupani iz zemlje i gurnuti u gradove, nedobrodošao je savjet, čini se, da se bodri tolike nove stanovnike grada da se vrate na zemlju pa čak i da se potiče one koji se još uvijek tamo nalaze da ostanu tamo. Spremni smo priznati stoga da se seoski život ne smije gledati u okvirima izolacije i poteškoća koji su tako dugo pritiskali naše poljoprivrednike, koji, poput nas ostalih imaju pravo profitirati od znanstvenog napretka i inovacija. No ipak, unatoč razvoju mehaničke proizvodnje, osnovna industrija uvijek mora ostati stjecanje od zemlje svagdašnji kruh naše ljudskosti."
Izjava je bogata i u sadržaju i viziji. Ona kategorički kaže da je život na zemlji standard i da je tako jer bez takvog života nema svagdašnjeg kruha; odnosno da se zemlja ne obrađuje mi bismo umrli od gladi. Ona ukazuje na lažnu prirodu gradskog života sa njegovim neonskim svjetlima i "pogodnostima". Ona razjašnjava da istinski napredak u znanosti i tehnologiji, dok je primjereno podređen zdravom, agrarnom poretku, mora biti korišten za dobrobit poljoprivrednika da bi njegov zadatak bio uvelike olakšan i poboljšan, tako uništavajući od medija proizvedene laži da se sveta Crkva suprotstavlja istinskom napretku i da upravo demonstrira za ratare svoju majčinsku ljubav. Za jednu instituciju koja je navodno "staromodna" i "izvan dodira sa svijetom" Crkva je neobično u skladu s interesima i simpatijama čovječanstva!
E sad, moglo bi se raspravljati, tendenciozno, da je povratak na zemlju nešto rezervirano za određenu vrstu katolika; da je to legitiman poziv, ali za jedan manji dio. Ali je li to stvarno tako?
Sigurno je da će to u ovom razdoblju ogromne društvene dekadencije biti misionari "opsjednuti" vizijom, po svom pozivu, koji će predvoditi povratak na zemlju i duševnom zdravlju, ali to svejedno ostaje poziv odaslan većini katolika , a ne samo nekolicini entuzijasta. Zašto? Jer život na zemlji daje vjeri korijene u bogatoj i plodnoj zemlji, dok je život u gradu za vjeru sterilan i konačno destruktivan za Katoličku Crkvu. To se vidi ne samo u smanjenju broja vjernika po gradskim župama, već i u smanjenom broju rođenih katolika. Na to je elokventno ukazao vlč. McNabb i to je potvrdio rad amerikanaca na "National Catholic Rural Life Conference". Nitko to ne može opovrgnuti osim sofista koji se igraju statistikama na štetu stvarnosti. Također postoje rasprave, poprilično izopačene, da bi povratak na zemlju bio znak povlačenja, ako ne upravo i poraz, i da bi to bilo isto kao i zanemarivanje apostolskih dužnosti prema nekatoličkim stanovnicima grada. Tu vrstu argumenata mogu koristiti samo oni koji imaju površno shvaćanje općenito katoličkog društvenog nauka, a posebno povratka na zemlju. Taj argument ignorira više važnih točaka koje radikalno utječu na takvu raspravu. Kao prvo, "napredovanje" prema gradu nije bio nusprodukt slobodne volje već legalne prevare i progona. Budući da je to tako, položaj u gradu nije po svojoj prirodi uopće katolički; tako da napuštanje tog položaja ne uključuje nikakav gubitak za katolika i za katoličanstvo. Neizravno to je čak i dobitak jer dopušta katolicima da se pozicioniraju, doslovno i figurativno, na svoj prirodni teren! Osim toga, što je možda i važnije, povlačenje nije poraz! Bilo je mnogo situacija u povijesti kada je čitavom mnoštvu ljudi prijetilo uništenje od nadmoćnijih sila, koje se odlučilo povući i regrupirati, te im je ta odluka onda omogućila ne samo da prežive već i da u konačnici pobjede. Povratak na zemlju bi bio znak razboritosti i inteligencije jer bi pokazao da su katolici napokon shvatili što se događa: svijet nas mrzi jer posjedujemo Istinu i oni neće odustati dok svi ne nestanemo. Ako se stoga moramo povući, da bismo se pripremili za protunapad, neka tako i bude! Konačno, jednostavna je činjenica da je najuvjerljiviji apostolat živjeti potpunim katoličkim životom na zemlji. Kaže se da djela govore glasnije od riječi i ako je to tako onda je odabir cjelovitog, prirodnog i katoličkog načina života ekvivalentno propovijedanju radosne vijesti s krovova zgrada!
... nastavlja se
"The Rural Solution", Modern Catholic Voices on Going "Back to the Land", str. 7.-12.
