Kako sam često sama svoj najgori neprijatelj! Katolkinja sam od malena, nikad nisam napustila Crkvu. Uvijek sam se smatrala među najpobožnijima i najpredanijima. Čudo je da nisam inzistirala na toj kvaliteti kada sam upoznala i udala se za svog muža, Buddya. On je odgojen kao metodist, no u to vrijeme je bio, recimo, agnostik... a po temperamentu meni sušta suprotnost, iako to tada nisam uvidjela. Vrlo dobar čovjek u svakom drugom pogledu osim u području vjere.
Većina moje šire obitelji udala se ili oženila s protestantima ove ili one denominacije. Svi su se obratili na jedinu pravu vjeru unutar nekoliko godina. Buddy je već uljudno išao sa mnom na Misu; mislila sam da će se sigurno uskoro obratiti. Vjerovala sam, kada sam uopće o tome razmišljala, da će taj problem biti lako riješiti. Vi, koji ste u „zrelim“ brakovima, sigurno se smijete. “Mali“ detalji, nevažni pod sjajem romantike, blješte u svakodnevnom bračnom životu. Visoka očekivanja uskoro je zamijenila sumorna stvarnost.
Savjetovala sam Buddyu da mu je potreban duhovni rast. Ali ono što je počelo kao topla, ljubazna sugestija postepeno se pretvorilo u vrištanje. Nakon pet godina bila sam na rubu sloma živaca. To je postala najveća prepreka za blaženstvo našega doma.
Nakon što mi je posve ponestalo strpljenja, rukovala sam se s našim Gospodinom (oprostite mi na izrazu!) i povikala – „OK. Ja sam učinila sve što sam mogla. To više nije moj problem. To je sada Tvoj problem!“ Možete vidjeti da je to bio moj problem, ne Buddyev.
Dok sam se tako mučila, pročitala sam korisnu knjigu o temperamentima. Ona mi je otvorila oči. Znači Buddy me nije namjerno htio izluditi? Bog ga je takvim učinio! Sukobi između naših osobnosti – žene kolerika i muža flegmatika – postali su prihvatljiviji. Međutim, rascjep u našim duhovnim životima nije bio popravljen.
A to i nije bio jedini problem. Mjeseci i godine su prolazile. Još nije bilo djece. Propalo je devet pokušaja za usvajanjem. Negdje nakon devet godina, kako su i duhovni problemi i problemi s plodnošću još bili neriješeni , bila mi je potrebna razonoda – neki interes koji će mi predstavljati izazov. Odlučila sam se upisati u školu za optometriju. Naravno! Kako je čuo da sam spremna prihvatiti Njegovu volju u tome kao i u svim stvarima, odjednom se naš Gospodin umiješao.
Na našem povratku s Božićnog odmora dočekala nas je poruka na sekretarici. Naš deseti pokušaj usvajanja uspio je i usvojili smo našeg prvog sina. Naš drugi sin bio je na putu već nakon dva dana.
Slobodno se smijte – nitko se nije smijao glasnije od Buddya! Naš obiteljski život postao je vrlo intenzivan! Nije bilo vremena za bavljenje duhovnim nesuglasicama – tu su bile bebe koje je trebalo nahraniti, maleni koje je trebalo čuvati i djeca koju je trebalo pripremiti za prvu pričest.
Usprkos tome, naš zajednički protivnik nije bio besposlen. Nakon 16 godina pojavila se nova, vrlo bolna opasnost za naš brak. U agoniji, preklinjala sam našeg Gospodina. Kao odgovor čula sam tih, miran glas kako mi šapuće: „Ti kažeš da si tako dobra katolikinja? Jesi li molila za svoga muža?“ Jao! Odmah sam započela svakodnevnu krunicu za „štogod Buddy treba“ . Točno nakon 90 dana moje očajničke devetnice, Buddy se vratio s dugog poslovnog puta. Pozvao me je na piće. Morate shvatiti da mi nikada ne idemo na piće. Već sam mogla čuti kako će reći: „Želim razvod.“ Kako nisam imala što izgubiti, našla sam dadilju i pridružila mu se u obližnjem baru na koktelu.
Možda ste pogodili što je rekao. „Želim ući u katoličku Crkvu.“ Vilica mi je ispala do poda! Gospa je intervenirala tako potpuno – iznad mojih najvećih očekivanja! Dok je on prepričavao proces rekao je da je na tom dugom putovanju odlučio potiho „isprobati tu odluku, kao cipelu koju želite kupiti. A ako mu se ne svidi...“ To je bilo tako nalik njemu, biti oprezan! Ali naša Gospa se zadnja smijala. Jednom kada ju je „isprobao“, ulovio se! Buddy je primljen u Crkvu oko godinu dana kasnije. On je i dalje čvrsto, ako ne i otvoreno, pobožan. Povremeno prepriča neki zanimljivi razgovor s kolegama u kojem je branio Crkvu. Tiho podnosi omiljeno tumačenje članova naše šire obitelji... „Ah, Anne je tako otvorena, da se on jednostavno predao.“ Nažalost, nikad mu ni roditelji, ni braća i sestre, ni moji roditelji nisu dali priliku da se izjasni. To je naša mala tajna. U međuvremenu je rođen, naš 4.-ti i vjerojatno posljednji sin Petar, koji je dobio ime u čast sigurnosti naše obitelji u Petrovoj barci. Ali čak se i sada bojim svog vlastitog najgoreg neprijatelja.
Nema komentara:
Objavi komentar