Ovaj je tekst preveo svećenik Ivan Ćuk, a objavljivano je u nastavcima u 7., 8. i 9. broju Veritasa 1966. god:
Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: "Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili."
Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan je je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo:
Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa, ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati.
Sve u snu.
Sada će možda netko zapitati: "Pa što nam servirate tlapnje?"
Odgovaram: "Ono što ćete čitati nije tlapnja, nego opis jedne jezive stvarnosti, teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv, književno vrlo izražajan i sugestivan. Vrijednost toga sadržaja nije u njegovu mutnom izvoru. To za naše pitanje nije važno. U njemu se ne dokazuje postojanje pakla. Takvih argumenata nama ne treba. Postojanje pakla dokazuje se izjavama Isusa Krista, dokazima iz Evanđelja i naukom Crkve. To je mjerodavno i to je dosta. Ovo je meditacija o paklu. U njoj je obrazloženo prije svega kako se u pakao dolazi i to isključivo vlastitom krivnjom. Bog nije i ne može biti krivac za našu nesreću. Tu je srž postavljenog pitanja. Drugo, izvanredno je opisano psihološko stanje prokletih. Treće, sugestivno je dano djelovanje Božje milost, Božji napori da čovjeka spasi. To je dovoljan razlog da pismo objavimo.
Naglašavam još jednom - zaboravite na djevojku koja je provodila svoj odmor na jezeru Lago di Garde. Ne pitajte se kako je svoj san mogla tako vjerno reproducirati. Prepustite to psiholozima koji rado priznaju da još nisu odčeprkali ni površinski sloj ljudske psihe. Zaustavite se na sadržaju koji glasi ovako:
"Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješčujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikoga ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uisitinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom.
Sjećaš li se kako smo se pred četiri godine upoznale u Münchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se tamo nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći. Dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači 'dobar'? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu!
Moja ti je mladost poznata. Spomenuti ću ti neke pojedinost, koje ti možda nisu poznate.
Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra je imala četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O kako bi se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja! Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe učinila: biće s promašenim ciljem života.
Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije učila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše.
Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji idu u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli - sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.
Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.
Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odlijeti. Činim to po nekom 'naređenju'. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moram priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako što nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.
Ti si bila ogorčena kada sam ti jednom na šetnji pripovijedala što mi je rekao otac prije moje svete Pričesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve je drugo budalaština. S majkom se uvijek svađao. Koji put sam ti o tome znala nešto reći. Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smiješno. Nama je ovdje sve svejedno. Uskoro više nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kući kada je htio. Pio je i zapio sve što smo imali. Moje su starije sestre bile namještene. Živjele su odvojeno od nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je često tukao majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednog dana čak je sam nosio moje cipele u trgovinu da ih zamjeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne.
U noći, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se nešto što nikada nisam rekla. Sada to moraš znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi puta opsjeo zao duh, koji me sada muči.
Spavala sam kod mame. Njezino jednolično disanje bilo je dokaz da tvrdo spava. Najednom sam čula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: "Što će biti, ako ti otac umre?"
Iskreno ti kažem da oca više nisam voljela od kada je s majkom onako strašno postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjećala sam samo neku naklonost prema onima koji su mi učinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve, živi samo u onim dušama koje su u milosti. Ja već tada nisam bila.
Na tajanstveno pitanje odgovorila sam: "Ah, neka umre!" Nakon kratkog vremena opet sam začula isto pitanje. "Neće umrijeti!" - vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i treći put. Sada mi je došlo pred oči kako se otac gotovo uvijek vraćao pijan kući, kako je bučio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na prosjački štap, pa sam uzviknula: "Meni je sve svejedno. Neka umre!"
Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti očevu sobu, vrata su bila zaključana. Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je ležao na krevetu na pola obučen - mrtav. Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca.
Nastavlja se...
Nema komentara:
Objavi komentar